Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji

Slobodan Šćepanović

Najnoviji demografski i drugi podaci o Vraki

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Osnovni problem sa kojim se srećemo u radu na valjanoj obradi najvažnijih pitanja vezanih za savremenu Vraku je nepostojanje dokumenata i podataka, odnosno arhivske grade i fondova, a naročito statističke literature. U takvoj situaciji ostalo nam je kao jedino rješenje da se relevantni podaci o pripadnicima naših manjina koje žive u Vraki prikupljaju putem razgovora sa pojedinim emigrantima iz Albanije i albanskim građanima, stanovnicima ovog regiona, koji dolaze u našu zemlju.

Nužno se opredijelivši za ovaj metod rada kao jedino moguć u datom slučaju, realizaciji postavljenih zadataka se pristupilo stalno se pridržavajući u mogućoj mjeri odgovarajućih principa, kako bi se moguće nepreciznosti i greške svele na najmanju mjeru. Pri tome je posebna pažnja posvećivana selekciji ispitanika, koja je pravljena na osnovu odgovarajućih kriterijuma, zavisno od njihovih subjektivnih i objektivnih osobina i mogućnosti, a o razgovorima sa tako odabranim licima, čija je informacija mogla biti od značaja za predmet istraživanja, pravljene su zabilješke i zapisnici.

Područje Vrake se nalazi na oko pet-šest kilometara sjeverozapadno od Skadra, na putu prema graničnom prelazu Božaj (Hani Hotite). Ovu oblast, kao što je poznato, od davnina sačinjavaju sela Stari (Mali) Borič, Veliki (Novi - Mladi) Borič, Grilj, Omara, Ras i Kule.

U ove krajeve su se počev od 18. vijeka uz odobrenje nadležnih turskih vlasti, naseljavali brojni doseljenici (pojedinci i čitave porodice) iz raznih dijelova današnje Crne Gore, bježeći od siromaštva, krvne osvete, izvršenja raznih kazni i drugih razloga. Tako je do početka 20. vijeka nastala jedna od najvećih etnički čistih skupina crnogorskih iseljenika u Albaniji.

Do velikih promjena u negativnom smislu na ovom planu dolazi nakon stvaranja nove albanske države na ovom prostoru, kada su mjere koje su preduzimane na planu realizacije nove nacionalne politike dovele do potpune obespravljenosti našeg življa u Albaniji, pa, naravno, i onih nastanjenih u Vraki.

Njihov život je naročito postao težak i nesnošljiv nakon što su im albanske vlasti uz znatnu redukciju ostalih manjinskih prava, 1933. godine ukinule školu na maternjem jeziku, koju su formirali još u vrijeme turske vladavine. Zbog nemogućnosti i nepristajanja da žive u takvim uslovima, od tog vremena pa do početka svjetskog rata, većina ovih prvobitnih Vračana se iselila u Jugoslaviju. Poslije ovih iseljavanja sela Ras i Kule su potpuno opustjela, a broj stanovnika ostalih sela Vrake je prepolovljen.

Danas su, pretežno crnogorskim življem ili kako oni sami kažu "pravoslavcima rodom (starinom) iz Crne Gore", nastanjeni Omara, Grilj i Stari Borič. Do skora su oni bili i jedini stanovnici ovih sela. Međutim, u novije vrijeme, u organizaciji domaćih nadležnih organa vlasti i sa ciljem razbijanja etničke kompaktnosti tih stanovnika i stvaranja uslova za njihovu što bržu asimilaciju, u ova sela su doseljene na desetine porodica Albanaca, uglavnom katoličke vjeroispovijesti. U selu Veliki (Mladi) Borič većinom su naseljeni Muslimani - porijeklom iz Crne Gore, koji se u međusobnom opštenju nazivaju "Podgoričani".

Prema prikupljenim podacima sada u navedenim selima Vrake živi 303 porodice Crnogoraca i Muslimana porijeklom iz Crne Gore, sa ukupno oko 2.700 lica. U selu Omara živi ukupno 79 domaćinstava, od kojih 68 crnogorskih i 11 albanskih. Od ukupno oko 700 stanovnika ovog sela oko 600 su Crnogorci, a ostalo Albanci.

Najbrojnije crnogorske porodice u ovom selu potiču od poznatih bratstava iz raznih krajeva Crne Gore. Međutim, oni su pozitivnim pravnim aktima i propisima (dekretima) savremene Albanije bili primorani da svoja slovenska prezimena promijene u albanska, jer su ova prva bila "neprikladna i ponižavajuća sa političkog, moralnog i ideološkog stanovišta". Tako je staro prezime Bašanović protiv njihove volje, prisilno, preko noći bilo zamijenjeno sa novim zvaničnim i "prikladnim" Beljaj, zatim Matanović sa Ceklaj, Šunjević (Pranvera), Krstović (Karanaj), Peljčić (Šeljčaj), Popović (Popaj), Martinović (Matanaj), Đinović (Ograja i Musaja), Vučinić (Nikaj) itd.

U selu Grilj živi 85 domaćinstava, od čega je 76 crnogorskih i 9 albanskih. Od ukupno oko 750 članova ovih porodica oko 680 su Crnogorci, a ostalo Albanci.

U ovom selu žive potomci raznih crnogorskih bratstava. Najbrojnije su porodice Zlatičanin, koji sada nose prezime Krsto-Krstaja i Faticaj, zatim Peljčić (Šeljčaj), Krstović (Nikola i Nikolaj), Camaljić (Mino), Hajković (Hajku), Brajović (Ferizaj, Jako i Foljeta) i dr.

U selu Stari (Mali) Borič ima 75 domaćinstava, od čega je 67 crnogorskih i 8 albanskih. Od ukupno 650 stanovnika ovog sela Crnogoraca je oko 580, a ostalo su Albanci. Za ovo selo je sve više u upotrebi novi albanski naziv Vogelj, što je u duhu pozitivnih propisa ove zemlje (dekreta) da se nealbanski (slovenski) nazivi mjesta i drugi toponimi zamjenjuju albanskim.

Najbrojnije crnogorske porodice koje zive u ovom selu su porijeklom od bratstva Kontica (sada Konto), zatim Brajovića (Foljeta), Đinovića (Ograja i Musaja), Sekulića (Haškaj), (H)ajkovica (Hajku), Šabanovića (Dritaraj), Martinovića (Šuto), Krstovića (Nikolaj) i dr.

Pored "novih" prezimena, u ovom kao i u ostalim selima Vrake, u novije vrijeme se susrijećemo sa ustaljenom i obaveznom praksom davanja "novih" imena djeci i omladini. Ova pojava je takođe posljedica domaće pravne regulative, putem dekreta, po kojoj su roditelji obavezni da svojoj djeci daju "revolucionarna i savremena" imena, a to znači albanska. Posljedica toga je da se danas djeca naših iseljenika u ovim krajevima zovu, kao na primjer Arben, Vojinov, Adrijan, Drago, Artan Perov, Drita Radomirova, Ilir Živkov, Argon Mitrov i sl.

U Velikom (Mladom) Boriču žive pretežno Muslimani ("Podgoričani") porijeklom iz Crne Gore, kojih ima oko 86 porodica, a zatim 20 albanskih, katoličke vjeroispovijesti i šest crnogorskih (Popaj i Suto). Ukupno selo broji oko 950 stanovnika, od čega Muslimana oko 700, Crnogoraca oko 50, a ostalo su Albanci. Do prije dvadesetak godina i ovo selo je bilo "etnički čisto" i naseljavali su ga samo "Podgoričani", ali je i ova jednonacionalna i vjerska "oaza" razbijena organizovanim i planskim naseljavanjem katolika i pravoslavaca. Najbrojnije muslimanske porodice koje zive u ovom selu potiču od poznatih bratstava pretežno porijeklom iz Podgorice i njene okoline. To su muhadžiri koji su napustili ove krajeve nakon njihovog oslobođenja od turske vlasti i pripajanja Crnoj Gori. Oni su Takođe morali da zamijene svoja stara prezimena. Tako se sada Piranići prezivaju Piranaj i Pirani, Pepić (Pepaj i Pepa), Lekić (Leka), Tuzović (Tuzi), Kerović (Keraj), Osmanagić (Osmani), Bibezić (Bibezi), Goković (Gokovi), Salagić (Salagaj), Ferizović (Ferizi), Beganović (Begani) i sl.

Stanovnici Vrake, Crnogorci i Muslimani, kao i ostali jugoslovenski pripadnici u Albaniji takođe su i protiv svoje volje, morali primiti albansko državljanstvo, a po automatizmu, koji je ozakonjen i ozvaničen u Albaniji, svi albanski državljani su po nacionalnosti Šiptari. U slijedu takvih političkih opredjeljenja u Albaniji se ne priznaje postojanje srpske, crnogorske i muslimanske manjine.

Iako je upotreba maternjeg jezika nealbanskog stanovništva strogo zabranjena, ne samo u javnom i službenom opštenju, već i u privatnom životu, i nalaže se upotreba samo albanskog jezika, stanovnici Vrake našeg porijekla služe se gotovo isključivo srpsko-hrvatskim jezikom. Uprkos rigoroznim kaznenim mjerama, većina njih se koristi svojim maternjim jezikom kad god imaju priliku za to. Na taj način se, pored ostalog, doprinosi razvijanju i ispoljavanju obostranih simpatija i solidarnost između Crnogoraca i Muslimana, kao i osjećaja zajedničkog porijekla i zavičaja.

Maternji jezik kojim se oni služe dobro je očuvan, iako u dosta arhaičnom obliku, ali zato u pismenom obliku veoma slabo, ili nikako, naročito kod mlađih lica. U novije vrijeme slobodnije i masovnije prate naš radio i TV program, iako formalna zabrana još postoji, što im dosta pomaže u održavanju pa i proširivanju znanja iz našeg jezika.

Pored korišćenja jezika, kod starijih osoba se, još uvijek, iako sve rjeđe, mogu primijetiti i djelovi crnogorske nošnje, pa i primjena nekih narodnih običaja prilikom veselja i žalosti. To su praktično jedina nacionalna obilježja koja, iako veoma reducirana, povremeno i ilegalno, još uvijek upražnjavaju Vračani našeg porijekla, uprkos zabrana i rigoroznih kazni, i na taj način se posljednjim snagama odupiru asimilaciji i denacionalizaciji. Ovo su, pored ostalog, imali u vidu najveći albanski organi vlasti prilikom donošenja Dekreta o ukidanju religije 1966. godine. Ova mjera je posebno pogodila pravoslavno stanovništvo jugoslovenskog porijekla u Albaniji.

Cilj ove mjere je bio da se ukloni i ova posljednja prepreka na putu njihove asimilacije i stvori etnički čista Albanija, a takođe oživotvoriti i deviza: "Albanstvo je jedina religija svakog Albanaca", što predstavlja osnovnu polugu albanske nacionalne politike.

Pitanje prosvjete i školstva je riješeno tako što za čitav region Vrake postoji samo jedna osnovna sedmogodišnja škola, locirana u Grilju, koju pohađa oko 450 učenika. Nastavnici su uglavnom Albanci, ali se desi da u njoj u određenom periodu radi i po neki Vračanin. Nastava je obavezna i izvodi se isključivo na albanskom jeziku. Kod djece se ispoljila velika nezainteresovanost za školovanje, u prvom redu zbog toga što niko od njih do polaska u školu, ne zna albanski jezik, pa praktično nastavu prati na tuđem, nematernjem jeziku. Smatra se da je to jedan od osnovnih uzroka što je uspjeh u školi slab i procenat "školovanih" Vračana veoma mali. Međutim, u novije vrijeme je porastao broj onih koji poslije završene četvorogodišnje ili sedmogodišnje škole pohađaju srednje stručne, pa i više i visoke škole, što je do skora bila rijetkost.

Kulturno-zabavni život u Vraki je veoma slabo razvijen, jer mu se, u prvom redu zbog siromaštine, ne poklanja skoro nikakva pažnja. U Grilju je zgrada u kojoj je nekada bilo zabavište pretvorena u Dom kulture. Tu je smještena i biblioteka, u kojoj ima nešto knjiga, pretežno djela E. Hodže i beletristike - romana, raznih albanskih autora. U čitaonicu biblioteke svakodnevno pristiže albanski dnevni list "Zeri i populit", u jednom primjerku, kojeg plaća zadruga (kooperativa). Tu se nalaze i dvije šahovske garniture i nekoliko kompleta domina. Jednom mjesečno o trošku zadruge u Grilj dođe pokretni bioskop, koji prikazuje filmove, pretežno albanske i uglavnom propagandnog karaktera. U Velikom Boricu je crkva preuređena u kino-salu. U selu Grilj postoji i ambulanta, u kojoj radi jedan ljekar opšte prakse i tri medicinska tehničara.

Postojanje zadruge, odnosno kooperative, te način života i rada u njoj, veoma je ekonomski osiromašilo Vračane. Kooperativa im je oduzela imovinu, zemlju i stoku, a koliko god se radi u kooperativi od zarade nije moguće obezbijediti ni najosnovnije potrebe za život. Ustvari, ne može se zaraditi više od uobičajenog sledovanja hljeba, koji se dobija u naturi za uloženi rad. Tako, i pored dosta plodne zemlje i pogodne klime, Vračani žive u krajnjoj bijedi i nemaštini.

Stanovnici Vrake imaju nešto bolje odnose sa katolicima, sa kojima su u novije vrijeme počeli sklapati i brakove. Ova pojava je izuzetak, jer se Vračani još uvijek pridržavaju pravila da se žene samo između sebe. Oni smatraju da im je to u očuvanju njihove nacionalne samobitnosti veoma mnogo pomoglo.

Svjesni činjenice da ih u Albaniji ne priznaju kao nacionalnu manjinu i da niko o njima ne brine niti ih uzima u zaštitu, većina ispitanih pripadnika naših naroda koji žive u ovoj oblasti, kada govore o svom položaju i statusu, sa puno sarkazma izjavljuju da njihov tretman kod albanskih organa vlasti najviše zavisi od njih samih. Naime, ukoliko sebe smatraju Albancima, a to znači da se ne smatraju pripadnicima nacionalne manjine i time se u tom pogledu ne osjećaju obespravljenim, a uz to, ako su potpuno odani postojećem (tamošnjem) sistemu i društveno-političkom uređenju i pridržavaju se zakonskih i drugih normi i pravila ponašanja, kojima se regulišu tamošnji odnosi, faktički je njihov tretman gotovo isti kao i ostalog dijela albanskog stanovništva. Čak se može reći, na osnovu ukupnih odnosa prema kategoriji naturalizovanih Albanaca, koji su se navodno odrekli svojih manjinskih osjećaja i prihvatili Status koji im je država odredila, da je prisutno određeno nastojanje albanskih vlasti da se oni ne osjete podređenim u odnosu na rođene Albance. Uprkos ovakvih nastojanja, ipak se i prema ovoj kategoriji nealbanskog stanovništva primjenjuje određena doza nepovjerenja i opreznosti, naročito kada je u pitanju ostvarivanje određenih prava i sl. Međutim, oni koji ne prihvataju ovakav Status su potpuno obespravljeni i imaju tretman građana drugog reda. Pored drugih mjera prema njima se često primjenjuje administrativna mjera naseljavanja i zaposlenja u udaljene krajeve zemlje (deportovanje), a pošto ne može, zbog zabrane kretanja iz jednog kraja zemlje u drugi, da posjećuje svoju rodbinu i sunarodnike ova mjera za njih faktički znači progonstvo. U ovakvoj situaciji se i većina, naročito mladih, sposobnih i ambicioznih Vračana trude da po bilo koju cijenu izbjegnu ovakav tretman i ponašaju se tako da ni sa čim ne izazovu sumnju ili podozrenje organa vlasti, a to postižu, prema sopstvenom priznanju, na način što "dokazuju" da su veći Albanci od rođenih Albanaca. Na ovakvo ponašanje ih tjera osjećaj zakona prirodnog održavanja, odnosno logika ličnog interesa i osiguranja golog života i egzistencije. Kao rezultat takvih shvatanja i ponašanja u novije vrijeme ima sve više Vračana koji su stekli određeno povjerenje organa vlasti a to znači da im je omogućeno da završe stručne škole ili fakultete, da dobijaju adekvatna zaposlenja i da, prema svojim ličnim i stručnim sposobnostima budu raspoređeni i na određene odgovorne privredne i političke, pa čak i vojne i policijske položaje.

Sa ovakvom politikom prema jugoslovenskoj manjini se nastavlja i u Narodnoj Republici Albaniji. Do pravog političkog i nacionalnog genocida prema pripadnicima ovih manjina došlo je od 1948. kada počinje neprijateljska kampanja Kominforma protiv Jugoslavije, u čemu je Albanija prednjačila i imala veoma aktivnu i zapaženu ulogu. U okviru tih svojih neprijateljskih aktivnosti prema našoj zemlji, posebno mjesto je zauzimao genocidni i krajnje nehuman odnos prema našoj nacionalnoj manjini. Oni su proglašeni za neprijateljske i nepouzdane elemente, te su bili izloženi nemilosrdnom fizičkom i političkom teroru, raseljavani i deportovani u logore, geta i sl. Posebno su potencirane, one mjere koje su imale za cilj njihovu što bržu i uspješniju asimilaciju. U cilju zatiranja imena i pomena o postojanju ovih pripadnika u širokoj dugotrajnoj (kontinuiranoj) i dobro smišljenoj akciji propraćenoj rigoroznim mjerama represije i prinude, prije svega, državnim dekretima im je zabranjeno, pod vidom ukidanja religije, isticanje bilo kakvih nacionalnih obilježja i upražnjavanja običaja koji bi podsjećali na njihovo nacionalno porijeklo, ukinuta su slovenska prezimena, a nametnuta ona koja su u duhu albanskog jezika i mentaliteta, roditelji su obavezni da svojoj djeci daju "savremena revolucionarna, tj. albanska imena".

Autori | Jezik | Folklor | Istorija | Umetnost | Prevodi | O Albaniji | Bibliografija | Linkovi
Naslovna | Promena pisma | Novosti | Mapa | Kontakt