Dabit Boguvjer Glovan
(1788-1865)

Život lužičkosrpskih učitelja Kristana i Davida Vovanusa

"Književnost Lužičkih Srba", izbor priredio Radoslav Bratić, tematski broj časopisa "Koraci", knjiga XIX, sveska 7—8, Kragujevac 1984.

DABIT BOGUVJER GLOVAN (1788—1865). Sebe je opisao kao "učitelja, pesnika, informatora, vaspitača mladih ljudi...". Zalagao se za to da svakom narodu omogući korišćenje svog jezika, svojih običaja i zakona. Pesme je pisao na donjolužičkom jeziku.

Kad se stari izvjestitelj Rote uvjerio da sam potpuno u redu i na mjestu, da je tu škola dobro uređena, da dobro napreduje i da se u Damdorfu više ne osjećam tuđ, zamolio me da mu svakodnevno posvetim neki časak, da bi time mogao imati unekoliko razonode, čega mu je dosade nedostajalo. Mnogo se obradovah njegovu predlogu, jer sam mogao računati da će svakodnevno druženje s jednim tako obrazovanim i učenim čovjekom biti za mene vrlo probitačno. Jednoga dana odšetasmo na pasište, gdje su moji stariji učenici napasali svoja stada; pa na livade, gde su momci i djevojke sušili otavu. Djecu smo našli u dobru redu, jer su naizmjenično po dvoje pazila na kretanje stoke, a ostalo su činile dvije grupe, od kojih se jedna sastojala od dječaka, a druga od djevojčica, pa su učila svoje izreke, pjesme i glavna mjesta iz Luterova katekizma; katkad zapjevala neku običnu pjesmu, postavljala zadatke iz računanja napamet, uzajamno se zagonetala, aranžirala i različite igre i bila vesela i zadovoljna tako da smo se radovali njihovu ponašanju. Za nekoliko vremena sam upravljao njihovim igrama, upoznao ih sa kojom nepoznatom, bio čelni drug u trci puževa i prednjak u igri lova. Onda ispjevah s njima nekoliko arija, pa ih podsjetih na složnost, vedrinu, na vjernost i marljivost. Kad smo ih ostavljali, rekoše molećivo da bi željela da ih ubrzo opet posjetimo.

Odraslu mlađariju ne nađosmo u stanju kakva su bila djeca. Istina, i ona je, u dopuštenim pauzama rada, stvarala grupe, ali su ove bile raznorazne, kojekakve i neuljuđene, što je još više, i sa razvratom. Stavio sam svom starom prijatelju do znanja svoje iznenađenje zbog toga čudnovatog vladanja momaka i devojaka i upitao ga za uzroke otkud da u Damdorfu, gdje stari svijet ipak prilično vaspitan, podnošljivo obrazovan i, koliko mogu da procijenim, religiozno raspoložen, nasuprot tome, odrasla mladež stoji na stepenu ravnodušja prema svemu svetom, višem, plemenitijem, što je dostojno žaljenja?

On odgovor: "Od srca mi je drago što ovu važnu stvar uvodite u razgovor, te mi pružate priliku da tome iskažem svoje mišljenje. Osnov za moralnu propast naše momčadi i djevojaka je utemeljen u školi, i to na slijedeći način. Od prije pedeset godina smo imali crkvene i školske inspektore koji su sasvim neupoznati sa lužičkosrpskim jezikom, pa kad su ovi dobrikovići vizitirali naše crkve i škole, oni od onoga što su propovjednici predikovali, učitelji katehizirali i djeca odgovarala nisu, ni jedne riječi razumijevali, ipak su morali o tim propovijedima i toj katehizaciji da obavještavaju. Dabome, dešavale su se ponekad i sasvim smiješne stvari, pa će možda biti da se kasnije gospodinu inspektoru provrze u uši poneka anegdota kao sumnjiva stvar, ili ako neku lužičkosrpsku propovijed recenzuje neki Nijemac koji ne razumije ni riječ lužičkosrpsku. Ova je okolnost izazivala naredbe za naredbama da se u školama predaje samo njemački, pa se stvar znala poduprijeti s tako mnogo tobožnjih razloga da je svak ko nije poznavao Lužičke Srbe i njihov jezik dospijevao u zabludu kao da bi se iskorijenjivanjem lužičkosrpskog jezika đavolje carstvo sasvim razorilo! Ako je otad neki učitelj htio da pretenduje na čast i naklonost, onda je morao da iz svoje škole izgoni lužičkosrpsku nastavu i da nabija djeci u glavu njemačke riječi. Ovo se onda, na žalost, događalo na račun moralnog i religioznog obrazovanja omladine i kod nas u Damdorfu; što se ipak ovdje ne dešava onako žalosno kao u mjestima sjevernije, gdje su u snažnom zamahu pijanstvo, surovost, razvrat i svi poroci, imamo da zahvalimo gospodinu pastoru primarijusu, koji je izvojevao bar toliko da se religijska nastava u školama njegove vrlo velike parohije smije davati ne samo na njemačkom već i na lužičkosrpskom jeziku. Međutim, pošto, po mome mišljenju, sve što se poučava u osnovnoj školi mora da ima religioznu tendenciju, a ovo se u našoj školi u posljednjoj deceniji previđalo zbog neprirodne pomame za ponjemčavanjem, onda nas ne može iznenađivati što mladi svijet nalazimo na opasnom stepenu ravnodušja prema božjoj riječi i vrlini. Neka je hvala Bogu što je naš sadašnji super intendant pastor došao do spoznaje da se nikojem narodu ne mora silom oduzimati svoj jezik, jer mu se time otima najdraže i najviše što ima i priprema pustoš u njegovu srcu. Ovakvo iskustvo je veoma ublažilo njegovo raspoloženje prema Lužičkim Srbima, pa iako, sa mnom i svakim razumnim čovjekom, želi da svi Lužičani ubrzo zažele da govore i misle njemački, on se ipak ne srdi ii na kojega učitelja koji dopušta da se u njegovoj školi i lužičkosrpski katehizira, čita, moli Bog i pjeva."

Pošto gospodin Rote ovdje napravi pauzu, dohvatih se riječi da mu otvorena srca kažem kako moram žaliti svakog Lužičanina koji zna da govori samo svoj maternji jezik. Jer, eto, nije u stanju da svoju stvar vodi sam pred sudom, primoran je da se pouzdava u nekog često nesigurnog tumača i da na zaključku nikako ne može da shvati kako se dogodilo da je njegov pravni spor riješen protiv svake logike i suprotno svakoj pravdi. Svagdje u običnom životu i natucajući zamucka, obmanjuju ga, prevare; smatraju ga krajnje borniranim čovjekom i čine ga metom dosjetke i poruge. Ove i druge razloge sam suprotstavio tom dobrom čovjeku da bih ga ubijedio da bi bilo sasvim dobro da svi propovjednici i učitelji udruženim snagama rade na istiskivanju lužičkosrpskog jezika.

"Kad biste možda za časak zastali, dragi prijatelju", odvrati iskusni starac, "i dopustili mi da vam kažem kako žalosna iskustva koja, po vašem mišljenju, Lužičanin mora imati pred sudom i u običnom životu nijesu utemeljena u njegovom jeziku, već, naprotiv, u tome što njegov njemački sudac ne razumije njega i što se njegova njemačka braća, s kojima mora da se susreće, dakako, na njemačkom, dovoljno rđava da ga izruguju, da ga obmanu i da ga prevare. I, sad: ako s tim sirotim Lužičaninom njegova njemačka sabraća postupaju na takav način, smije li nas čuditi ako on svakog Nijemca sreta s podozrenjem, ako je prema njemu zatvoren i uzdržljiv? Ili želimo namjerom da mu oduzmemo njegov maternji jezik da koliko je najviše moguće postane jedan upravo takav njemački čovjek kakvi su ti koji ga čine metom svog izrugivanja i dosjetke?

Onda bi se s pravom moglo prebaciti Nijemcima da su sasvim nedostojni svojih velikih predaka, od kojih je jedan već prije gotovo hiljadu godina ovako sudio: "ne moraju se različiti narodi nasilno ukalupljivati, već neka se svakom narodu ostave njegovi zakoni, običaji i jezik."

Pri ovakvim riječima starog izvjestitelja je sam se gotovo uzbudio, jer sam povjerovao da mi indirektno prigovara zbog toga što sam se svom snagom trudio da svoje učenike uvedem u njemački jezik toliko da bi iz moje škole mogao bez štete da se izagna lužičkosrpski jezik; stoga sam mu, eto, odvratio kakvo je moje mišljenje: da se jedna stara, trošna zgrada, koja vremenom postaje neupotrebljiva, ne može podupirati, već se mora, ako se ne dignu ruke od nje, s oprezom i obazrivošću raznijeti.

"Možda smo prebrzo išli, a danas je prilično vruće, gospodine učitelju", bio je odgovor; "hajdemote polaganije, da bih vam mogao iscrpno odgovoriti kako je to nužno za ovu nadasve važnu stvar. Ne želim da se opširno izjašnjavam o staroj poslovici: Koristi svoju šumicu da podupreš svoju kućicu; jedanput mi je izvjesni gospar pametan ovom poslovicom prigovorio na skriven, pa ipak gorak način. Zbog toga ovu poslovicu nerado upotrebljavam, ali ne mogu zaobići da ne napomenem: ako hoćemo staru, trošnu zgradu da raznesemo, ne smijemo počinjati od temelja, eto: došlo bi se u životnu opasnost; već se mora početi odozgo, pa dugo, dugo raditi na krovu, a trup valjano poduprijeti, da se ne surva i smrvi sebe i nas! Razumjećete, mili prijatelju, šta time želim da kažem. Svaki tuđi jezik obrazuje razum više negoli srce, ali i razum obrazuje samo onda ako se u učenju došlo do toga da se taj jezik unekoliko razumije. Dotle je stvar samo u zapamćivanju. Kad bi naši gimnazijski nastavnici htjeli od samog početka da sa učenicima govore jedino na latinskom zagorčali bi život i sebi i učenicima, i teško da bi postigli svoj cilj. No, oni to počnu pametnije: daju djeci u početku samo riječi, pri čemu im na nemačkom jeziku kažu šta ove riječi označavaju; nastavljaju tako sa strpljenjem, pa tek kroz prvi i drugi stupanj sa svojim učenicima uspostave potpuno razgovore latinskim; tek ovdje latinski jezik postaje pravo obrazovno sredstvo kako za razum, tako i za srce gimnazista. Dakle, dragi moj, ako želite da u svojoj školi uvođenjem nemačkog jezika utemeljite korist i blagoslov, onda morate prionuti na posao upravo tako kao što to čine gimnazijski nastavnici u nastavi stranih jezika. Sve što treba da se ispredaje na njemačkom jeziku, djeci se mora prvo razjašnjavati na lužičkosrpskom, da ne bi naučili da kao papagaji izbrbljavaju mnoštvo praznorječja bez misli, pri čemu ništa ne dobiva ni njihov razum ni njihovo srce. Nakon što sam ovo rekao, želim nadodati i uvjeravanje da ću se od srca radovati ako se sva djeca vaše škole mogbudu razumno izražavati na njemačkom jeziku".

"Ubrzo ćete to doživjeti", odgovorih tome mudrom čovjeku, "i kad dođe taj za mene srećni trenutak, poslaću tu djecu da srdačno zahvale vama za pouke koje ste danas dali meni; jer bih nezdravo bez ovih pouka radio, pa ni cilj ne bih postigao. Sad ću se u ovoj stvari svom snagom napregnuti drugačije. A ako me bilo kad moj žar nadraži do nepromišljene revnosti, pojaviće se pred mojim duhom vaš lik i doviknuti mi: Danas je prilično vruće, idimo laganije."