Jovan Vukmanović - Cetinje

Božićni običaji u Boki Kotorskoj

Izvor:
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena, 40, 1962, str. 491

Boka Kotorska, pod kojom se u širem smislu podrazumijeva područje od Igala do Spiča, u geografskom pogledu je podijeljena na više manjih predjela sa mnogim naseljima. Stanovništvo tih predjela, u mnogim slučajevima stanovništvo čak i dva susjedna naselja, razlikuje se donekle međusobno ne samo po svom porijeklu već umnogome i po nošnji, govoru i običajima. Te razlike su nastale kao odraz raznorodnog porijekla stanovništva, raznih zanimanja, vjeroispovijesti i donekle kulturnih uticaja susjednih varoši, naročito Kotora i Hercegnovog. Vremenom su prvobitne razlike ublažene, najviše miješanjem i srođavanjem stanovništva, ali ipak one nisu potpuno nestale. Božićni običaji u ovoj oblasti, jednom opštom, uporednom analizom, mogu se uglavnom izdvojiti u dvije grupe, sjevernu i južnu, koje su u osnovi srodne ne samo međusobno već i s običajima svog zaleđa. Sjeverna grupa, kojoj pripadaju naselja od Igala do Perasta, srodna je s istoimenim običajima u južnoj Hercegovini, a južna, koja zahvata sav ostali dio Boke, odgovara više po srodnosti običajima u Crnoj Gori. Ta srodnost primorskih običaja s onima u zaleđu pokazuje u većini porijeklo današnjeg bokeljskog stanovništva. Zahvaljujući društveno-istorijskim prilikama i patrijarhalnoj tradiciji, na području čitave Boke sačuvani su do danas mnogi božićni običaji, koji se, pored svih manjih mjesnih karakteristika, skoro u svim glavnim obredima slažu i predstavljaju srodnu cjelinu.

Od svih vjerskih praznika u Boki se najviše svetkuju Božić i krsno ime, prvi kao »domaći svetac«, a drugi više u zajednici sa prijateljima i kumovima. Pripreme za Božić. počinju svuda na deset, petnaest dana ranije. U Krtolima uoči Sv. Ignjata, pet dana pred Božić, domaćina poziva iz susjedstva, obično od svojte, muško dijete za polaznika. Taj dolazi sutradan prije svanuća, ispred kuće zove domaćina i zatim ulazi unutra govoreći: »Dobro jutro i čestit vam Sv. Ignjatije!« - »I s tobom zajedno!« odgovara domaćica. Polaznik se poljubi s domaćicom i s domaćinom, koji ga sačeka u krevetu, sjedne na t r u p u, počaste ga jelom i pri odlasku mu dadnu narandžu, jabuku ili šipak. Prije bi u Perastu, Risnu, Bijeloj i Krtolima na Tu cindan pripremili piće i odredili ili pak zaklali brava, odnosno prase. U Perastu bi domaćin koji je imao stoke, sve do posljednjeg rata, zaklao brava u staji preko praga, jer se vjerovalo da prag treba okrvaviti.

Badnjaci se danas beru ponajčešće kad ko može. Obično ih na Prčanju i Mulu uberu na Tomindan, u Krtolima na Ignjatdan, a u Poborima, Mainama i Paštrovićima glavni badnjak na Badnje jutro. Svuda se pravim badnjacima smatraju samo oni koji se uberu tog jutra. U prijašnje doba, kad ljudi nisu bili toliko zaposleni, brali su ih najviše na Badnje jutro. Badnjaci se uvijek beru do podne, dok dan raste, beru se redovno od tvrdog drveta, koje je u pojedinim mjestima drukčije, što zavisi najviše od bogatstva vegetacije. U Paštrovićima beru jedino dubove badnjake, čiji broj nije određen, već ih svaki nalaže onoliko koliko sam želi, vjerujući da je srećnije za kuću ako ih je više. U Perastu, Orahovcu, Dobroti, Škaljarima, gornjem Grblju, Poborima i Mainama takođe su dubovi badnjaci, ali je određen njihov broj: onoliko koliko ima muškaraca u kući i jedan više za napredak. U Risnu i Bijeloj bere se isti broj badnjaka, ali mogu biti ne samo od duba već i od masline, a u Bijeloj još od lovorike. U Krtolima i Luštici badnjaci su takođe dubovi ili pak maslinovi, ali se obično spreme tri, rijetko dva. Mnoge krtolske porodice lože pak »onoliko badnjaka koliko ima muških glava i jedan pridavak više«.¹ Na Mulu i u Tivtu loži se po jedan badnjak više nego što je muških ukućana. Ako nema duba, badnjaci u Mulu mogu biti i od masline ili lovorike, a u Tivtu i od planike, lovorike ili brijesta. U donjem Grblju beru za sve ukućane uopšte po badnjak od duba ili masline, osim za domaćicu, koje je badnjak od smrdljike i zove se badnjačica. Nigdje se uopšte u Boki ne loži manje od tri badnjaka, pa ako je i jedan muškarac u kući, jer se uzima neparni broj radi napretka. Svi badnjaci u jednoj kući ne moraju biti od iste vrste drveta.

U šumu po badnjake idu ponajčešće domaćin i mlađi muškarci. U Luštici je običaj da svi muškarci koji mogu uzmu učešća u branju badnjaka. U Mainama i Poborima ide se obično prije izlaska sunca, jer se vjeruje da su badnjaci srećniji ukoliko se uberu ranije. Svuda se za badnjak bira pravo drvo, bez čvorova, koje nije oboreno niti slomljeno. Za svaku osobu se bere badnjak od posebnog stabla, odnosno grane, »da je svaki muškarac čvrst kao korijen«. Badnjaci su razne debljine i dužine, obično od jednog do dva i po metra, prema širini ognjišta. Najdeblji je badnjak svakog domaćina, »pošto je on korijen kuće«, svaki drugi je sve manji, prema starješinstvu muškarca, a najmanji je onaj za napredak. Ranije je bio običaj skoro svuda, a i danas je u Krtolima, da se domaćin kad dođe pred badnjak okrene k istoku, skine kapu, prekrsti se i pomoli bogu, pa počne da ga bere s najpogodnije strane. S jedne strane badnjak se bere za desetak santimetara više nego sa druge, tako da se z ab a d nj a č i, ostane jedan zubac pri njemu radi napretka, a drugi u zemlji. U Krtolima, kao i u Bijeloj i na Mulu, zabadnjače ga na oba kraja i nastoje, ako je badnjak od masline, da mu pri vrhu ostave grančicu. Prilikom pada prihvati se i spusti na zemlju da se ne bi rđavo zaljuštio. Vrhovi od badnjaka obično se ostave u šumi. Badnjaci se donose kući svuda kao obično drvo, osim u Paštrovićima, Mainama, Poborima i Perastu, gdje je obratno: tanji kraj se okrene naprijed. U Paštrovićima sve badnjake, osim glavnog pregorača, mogu donijeti i žene. Ovdje je prije bio običaj da domaćin, kad bi donosio pregorač, svrati redom u svaku bližu kuću i da čestita Badnje jutro. U Perastu bi ranije tog jutra, kad bi prinijeli badnjake, pucali preko kuće. Budući da se već i po selima gube ognjišta, mnogi danas donose toliko male badnjake da ih mogu ložiti u štednjaku. Kad prinesu badnjake, domaćin i sinovi ulaze u kuću i čestitaju domaćici Badnje jutro, a ova ih počasti rakijom i priganicama. Mnoge domaćice počnu da spremaju priganice vrlo rano, ali ne daju da se jede od prve prosulje (tiganja), da ne bi tijesto upijalo mnogo ulja.

Domaćin poperi badnjake uz kućni zid, ponajčešće s desne strane vrata, obično deblji kraj dolje, osim u Paštrovićima i na Prčanju, gdje se stave obratno. U Perastu ih, počevši od vrata, poređaju po starješinstvu, a onaj za napredak ostane posljednji. Badnjake obavezno kite, domaćin ili domaćica, do podne raznim zelenilom, koje se bere obično tog jutra: lovorikom, maslinom, bršljanom, a ponegdje još i ruzmarinom i smrekom. U Grblju se to obavi prije sunca da bi bila rodnija godina, a u Paštrovićima kad ih stave uz kuću. Zelenilo se stavi na svaki badnjak posebno na tri mjesta: pri dnu, vrhu i na sredinu, pa se pričvrsti najčešće vijencima od bršljana. U Risnu, Bijeloj i Perastu umjesto bršljana zelenilo zavežu crvenim svilenim, vunenim ili končanim koncem i vrhove badnjaka još okite pozlaćenim papirom. Na Mulu katolici zavežu zelenilo troskotom samo pri vrhu i dnu. Ukoliko su badnjaci okićeniji, smatra se da im se, kako god i kući, ukazala veća čast. U Tivtu na Badnje jutro to zelenilo pospu pšenicom, žutim kukuruznim brašnom i orizom, da bi bila rodna godina. Žene tog jutra okite još maslinovim grančicama prozore, vrata, ikone, a iznad vrata ili u zvekir na vratima zadjenu poveću granu lovorike, koju prethodno nataknu na slatku pomorandžu. U Bijeloj još okite grančicama lovorike sve četiri noge trpeze i gvozdenu lopaticu na ognjištu, koju uveče zovu veselica i sklone je ispred badnjaka. Ako kuća nema uopšte muškaraca, obično se ne beru badnjaci, ali se vrata i prozori ipak okite. U slučaju k o r o t e, žalosti u kući, prve godine, a do prvog svjetskog rata i za tri, stavi se grana lovorike ili masline na badnjake. U Tivtu do podne jedan muškarac iz kuće ili, ako nema njega, zet okiti obavezno lovorikom štalu, kokošinjac i svinjac, pa ga onda domaćica čašćava rakijom i priganicama. Na Prčanju i u Tivtu domaćin tog jutra zabode granu lovorike u vinograd i u njivu sa pšenicom i tamo one ostanu preko čitave godine.

U stočarskim krajevima, u Paštrovićima, Mainama, Poborima, Grblju, Lastvi, Krtolima, Luštici, Bogdašićima i na Prčanju, u doseljenika iz zaleđa očuvani su neki običaji oko stoke. Na Badnje jutro čobani stavljaju ispod praga konobe jemješ (raonik), odnosno na Prčanju k o s i j e r, da stoka pređe preko njega radi napretka. U Krtolima se stoka tog jutra propušta između dvije voštane svijeće, koje se prilijepe pri desnoj i lijevoj vratnici konobe. Ona se izgoni naročitim prutom, koji se u Krtolima, Mainama i Poborima načini tog jutra od tri mladike: bijele loze, lovorike i masline, u Grblju od bijele loze i dvije mladike lovorike, a u Luštici samo od jedne lovorike mladike. Sve tri mladike, od kojih su maslinova i lovorova obično s grančicom, zavežu crvenim končanim, svilenim ili vunenim koncem. Domaćica, koja ponajčešće izgoni stoku, ide u konobu, po mogućnosti tim prutom dodirne svakog brava, isprati čobana do kraja sela i pri povratku stavi prut uspravno iza vrata konobe.

Na Badnje jutro u Bogdašićima i na Prčanju, sve do prvog svjetskog rata, dolazio je u svanuće neki muškarac, obično svojta ili susjed, na čestitanje. On bi prvo pucao ispred kuće, zvao domaćina, nazdravio mu Badnje jutro i onda ga pitao da lisu bili on i njegovi domaći zdravo u toku godine, kako mu je b l a g o (stoka) podnijelo, da li su mu rodile masline, loze, pšenica, kukuruz, kakva mu je bila u svemu godina uopšte. Domaćin bi iz kuće odgovarao redom na svako pitanje, uvijek da je sve bilo dobro, pa i ako nije, »zbok sutuka«, da mu ne bude u čemu baksuz, predajući svako zlo brdima, daleko od kuće. Zatim onaj uđe u kuću, poljubi se s domaćinom i stavi grančicu lovorike na sto, pa tu grančicu s drugim zelenilom čuvaju u vazi do Nove godine. Posjetiocu se prilikom odlaska obavezno da pomorandža ili koje drugo voće. U Škaljarima bi rano tog jutra, do prvog svjetskog rata, starijoj neudatoj djevojci došao bliži srodnik i ispred kuće joj govorio: »Dobro jutro, Pave (ime), jesi li se vjerila? Hoćeš, ako bogda!« Ona bi ga zatim uvela u kuću i častila. U Stolivu i Škaljarima prijetili bi tog dana voćki koja nije rađala. Neko od ukućana bi uzeo sjekiru, mač ili veliki nož, i prijetio voćki: »Ako nećeš rađati, posjeću te!« Drugi ukućanin, koji je išao s ovim, zadržao bi ga riječima: »Rodiće, nemoj je sjeći!« U Risnu taj običaj su obavljali domaćica, koja je nosila sjekiru, i domaćin na Božić ujutro. U narodu se vjeruje ako se na Badnjidan usadi biljka, osobito cvijeće, da će se primiti.

Na Badnji dan se obično ne sijeda za trpezu, već se uglavnom jedu priganice, i žene užurbano obavljaju mnoge kućne poslove. Pored ostalog one tog dana ponajčešće mijese prijesni božićni kruh, koji se u pojedinim mjestima zove drukčije. U Risnu, Bijeloj, Stolivu i okolini Hercegnovog zove se česnica, u Ljuštici, Krtolima i Grblju kršnjak, u Paštrovićima i Perastu božićnjak ili božitnjak, u Škalarima i Dobroti božićni kolač, u Tivtu, Mainama, Poborima i na Prčanju badnjača, a na Mulu kruh domaćin ili domaćin. Božićni kruh je uopšte ozdo ukrašen raznim šarama: zvijezdama, otiscima rakijske ili vinske čaše, vrhom ključa, ponegdje češljem, a u Poborima i Mainama najviše pišnjacima, proskurnjakom. U Mainama domaćica je donedavno u badnjaču stavljala prsten, obično svoju b u r m u. U naseljima bliže gradu mnoge porodice bi, naročito prije rata, naručile kruh u pekara. U Perastu, Škaljarima, na Mulu i Prčanju mijesio se do prvog svjetskog rata još za djecu, po mogućnosti i za odrasle članove, a ponegdje i za rodbinu, kolač, takozvani l u g o-k o l a č, koji je bio šupalj, u obliku potkovice, s krstom po sredini, težak oko 15 grama. Ti kolači su se jeli o ručku na Božić.

Većinom na Badnji dan, jedino u Perastu-i Bijeloj na Tucindan, kolje se brav, svinjče ili pijetao. Brav se zove pecivo, svinjče p e k n a ili b o ž u r a, a sve pečeno, osim pijetla, p e č e n k a. Do prvog svjetskog rata priređivalo se ponajčešće pecivo, rjeđe pekna, a danas se, najviše iz ekonomskih razloga, kolje pijetao ili se skuva svinjski ili bravlji but. Muško svinjče i kokoške uopšte se ne kolju. U Grblju, Paštrovićima i na Prčanju brav se klao uveče na ognjištu, preko glave domaćinova badnjaka, jer se vjerovalo da ga treba okrvaviti. U Perastu i danas domaćin koji ima stoke kolje brava na pragu konobe. U Krtolima se svinjče ne kolje nožem, već ga tvrdim predmetom tuknu u glavu. Ako umre koji ukućanin, pogotovo domaćin ili domaćica, obavezno se mora za tri godine uzastopno peći nešto s glavom, u Krtolima makar glava od pijetla. Bogatije porodice šalju po mlađem muškarcu svojim bližnjim, siromašnijim osobama hrane, najviše suvog mesa. Do tog dana treba vratiti sve sitne dugove vjerovnicima.

Na Badnji dan stoka jedne porodice treba da je sva zajedno. Tog dana kokoškama daju da jedu iz obruča da bi nosile u kući. Djeca pitaju domaćicu gdje joj nose kokoške, a ona uvijek označi neko mjesto u kući, ponajčećšće panjegu ili jasle u konobi. U Krtolima domaćica sačeka uveče čobana na vratima od obora, prihvati brave i dodiruje ih redom trostrukim prutom kojim ih je ujutro istjerala, govoreći nečujno: »Tvrdi kao gvožđe!« Zatim daje čobaninu tri priganice, prijesni kolačić i flašu vina, od čega ovaj unakrst redom triput zagrize, odnosno pije, i zagriscima poprska stoku radi napretka, a ostatak uzme kasnije kod kuće. U Mainama stoka uđe između dvije voštane svijeće i rastavljenih grebena u vratima. Zatim čobanin grebene sklopi, a ostatak svijeća smjesti kod ikone krsnog sveca. U Paštrovićima, Poborima, Luštici i na Prčanju stave u vrata obora ili konobe neki obruč da kroz njega uđe stoka, »da bi skupa išla kroz goru.« U Luštici tom prilikom domaćica da čobanu i sjekiru, koju on preko ramena unese u konobu i ostavi među stokom. Na Prčanju domaćica sačeka čobana s b a d nj ač o m, pšeničnom pogačom, koju ovaj zagrize unakrst na tri mjesta, ali zagriske ne pojede, već ih izmiješa sa solju i daje stoci odmah ili sutradan ujutro. U Perastu su prije ugonili brave u konobu pored upaljenje voštane svijeće i čobanin bi im iz jedne ruke davao redom da zagrizu od poveće pšenične pogače, a u drugoj bi držao šipak i njime ih brojio, pa bi ga najzad stavio u vrata. U okolini Hercegnovog, kako navodi S. Nakićenović, čobanin bi tom prilikom blagosiljao svaku vrstu stoke posebno.² Čobanski prut, kojim se na Badnji dan izgoni i ugoni stoka »da bi išla naprijed», upotrijebi se i na sva tri dana Božića, pa se onda smjesti u konobi iznad živog, a iduće godine na Badnju veče naloži se ispod badnjaka. U Poborima on se na isti način upotrijebi ina Mali Božić (Novu godinu).

Uveče domaćin pripremi veliku vatru od suvih drva bez trnja i smrdljike, da bi dobro gorjela, jer ne valja te noći u nju duvati, a domaćica pripremi večeru. U Krtolima na vatru se prvo pridavaju ostaci od prošlogodišnjih badnjaka, takozvani pridavci, među kojima mora biti, kao skoro i u čitavoj Boki, glava od domaćinovog badnjaka. Oni služe kao podloga novim badnjacima, koji se simbolički vezuju iz godine u godinu.

Zatim domaćin unosi, čestitajući Badnju veče, balu lovorike i somine i rasprostre je po kuhinji. U sumraku u svima krajevima Boke domaćin i ostali muški ukućani, gologlavi, unose badnjake u kuću, obično s debljim krajem naprijed, osim katolici u Perastu, kod kojih se radi obratno. Pravoslavci unose badnjake između dvije zapaljene voštane svijeće, koje drže žene ili ih pak prilijepe pri desnoj i lijevoj vratnici. Pravoslavci na Mulu i mnoge porodice u Bijeloj upale još voštanu svijeću na zabadnjačenom dijelu domaćinova badnjaka. Međutim, katolici obično upale svijeću u božićnom hljebu ili, kao u Stolivu i na Mulu, stave dvije svijeće na domaćinov badnjak, na dno i vrh. Kod svih uopšte kandilo gori te noći, a ponajčešće ga upale na Badnje jutro. Domaćin ulazi prvi i, otprilike, kaže: »Dobro veče i čestito vam noćašnje veče!« Domaćica na to odgovara: »Dobra ti sreća i s tobom zajedno do sto godina?» Tada ga ona kod pravoslavaca uopšte i katolika u Perastu posipa pšenicom ili u Risnu i na Mulu orizom, a u Grblju pšenicom i kukuruzom. U posudu sa pšenicom, u Perastu, domaćin bi prethodno stavio slatki šipak sa zabodenim novcem. Domaćin, pošto naloži svoj badnjak preko sredine ognjišta s vrhom prema istoku, obično prihvata redom i ostale, kako mu ih prinose sinovi, i stavlja ih preko svoga u istom pravcu ili unakrst. U Perastu se badnjaci ne stavljaju neposredno na ognjište, već na dva kraća zelena drveta, dubova ili jasenova, koja se podmetnu sa strane. Badnjak za napredak unosi jedan od sinova, obično najmlađi. Na vratima ga domaćica posipa žitom, a on blagosilja: »Nazdravlje, dogodine u zdravlje i veselje, akobogda!« Na Prčanju postoji predanje, kako navodi Š. Kulišić, da je taj badnjak ovdje unosio pravoslavac koji je bio pozvan te večeri kao gost.³ U starije doba u Dobroti, prema navodima S. Nakićenovića, kmetovi su nalagali badnjake u kapetanskim kućama.⁴ Međutim, novija ispitivanja to ne potvrđuju, već kažu da je u Dobroti bilo kao i u ostalom dijelu Boke. S badnjacima se svuda u Boki, osim u Paštrovićima, Mainama i Poborima, stavljaju na vatru pridavci, ostaci domaćinova i ponegdje ostalih badnjaka. Na naložene badnjake stave grane lovorike, masline, ruzmarina i ponegdje dva, tri lozova pruta, a u Grblju, Mainama i Poborima još slome v e z (vezu) na tri dijela pa ih nalože. U Tivtu, Stolivu, Perastu, Paštrovićima, Risnu i na Prčanju prostiru slamu ispred ognjišta i ispod badnjaka, a u Grblju i Luštici lovoriku. U Risnu je i danas običaj, koji navodi V. Karadžić, da se viče kad se slama prostire: »Kuda slama, tuda slava!« Međutim, u Krtolima, Bijeloj i na Prčanju slamu razastiru obično prije unošenja badnjaka, a u Mainama, Poborima, Dobroti, Škalarima i ne unose je uopšte posljednjih sedamdeset godina. U starije doba bi pucanjem iz pušaka davali znak da su badnjaci naloženi. U svima mjestima danas domaćin prekrsti i prelije u obliku krsta na tri ili četiri mjesta badnjake vinom iz čaša, bocuna ili ponegdje bardaka; prelije vrh, sredinu, desnu i lijevu stranu, govoreći: »3drav, badnjače veseljače, ja tebi hleba (ili pšenice) i vina, a ti meni svakog berićeta i mira!« Nazdravi ukućanima Božić, pije i daje svima ostalima da piju po starješinstvu, muškarcima, pa ženama. Do prije trideset g. u Krtolima su badnjake prelijevali iz tikve, a u mnogim drugim mjestima Boke iz bardaka. U Poborima i Stolivu domaćin prethodno stavi na badnjake, na tri mjesta, parče hljeba, pa ih onda prelijeva vinom. U Tivtu i kod pravoslavaca u Perastu mjesto hljeba stavi se pšenica. Kod katolika u Perastu domaćin uzme parče pšeničnog hljeba, zamoči ga u vino i cijedi ga na tri mjesta, govoreći otprilike kao i u ostalim mjestima, pa zatim hljeb pojede. U Mainama domaćin kroz prsten, obično burmu, posipa badnjake prvo pšenicom, pa vinom na tri ili četiri mjesta. U Paštrovićima domaćin lomi pogaču (u kojoj je srebrni novac) preko glave i prelijeva badnjake na četiri mjesta vinom, pa uljem. U Tivtu, Stolivu i na Prčanju domaćin okadi tamjanom badnjake, a domaćica kuću.

Na Badnju veče večera je uvijek posna. Sastoji se najviše od posne ribe: sipe, lignja, obotnice i bakalara, zatim zelja na ulju, ponegdje od pasulja i porog luka, pirinča, priganica, maslina, raznog povrća i voća. U Grblju, Krtolima, Luštici i Paštrovićima večerava se i danas iz naćava,⁵ a u ostalim mjestima sa trpeze. Naćve se stave na pod, a ukućani posijedaju oko njih na slamu, odnosno lovoriku. U Paštrovićima muškarac koji je ložio glavni badnjak sjedi za vrijeme večere na njemu. Mnoge porodice u Risnu te noći, kao i u toku sva tri dana Božića, jedu s određene male trpeze. Po selima se večerava uz voštanu svijeću, zabodenu u božićni kolač, koji se drži na istaknutom mjestu. U Krtolima se kršnjik sa svijećom drži u naćvima ili neposredno do njih i ne jede se prije Nove godine. Na pola večere ustaju svi, skidaju kape, domaćin šibicom pali svijeću i govori: »Pićemo u veliku božju slavu, za slavu našeg roždestva Hristova, za zdravlje našeg domaćina, njegovu famelju, braću, prijatelje i za onog ko mu htio dobro!« Pije iz bocuna vino i daje ga svima redom prisutnima po starješinstvu, muškima, pa ženskima. Naćve se sklone, ali hrana u njima uglavnom ostane do sjutradan u podne. U Paštrovićima se posuđe od večere pere tek sjutradan. U Bijeloj česnicu, u koju zabodu granu lovorike kroz pitomu pomorandžu i okite raznobojnim gurđelama i papirom, stave na vidno mjesto pored trpeze. U Luštici domaćin poslije večere smiri (gasi) svijeću parčetom hljeba, zamočenim u vino, koje poslije stavi obično na kršnjak. Na Mulu takođe svijeću smiri parčetom hljeba, zamočenim u čašu vina što pretekne prilikom prelivanja badnjaka, pa zatim hljeb i vino baci u vatru. Obično stariji ukućani, negdje obavezno domaćin, ostanu da čuvaju badnjake, a mlađi se grupno posjećuju, čašćavaju i pjevaju narodne i crkvene božićne pjesme. U Stolivu svaki posjetilac obavezno donese kitu lovorike i njome kiti kuću, a na Prčanju još i pomorandžu, koju stavi na korijen, glavu, domaćinova badnjaka i malko ga gurne naprijed. Mnoge starinske pjesme su iščezle, poneku pamti samo koja starija osoba. U Bijeloj su do danas sačuvane ove:⁶

Šenica je urodila, veselo, veselo!
Svaki klasak star žita, koledo, koledo!
A đe koji i dva stara, veselo, veselo!
Koji posla bjagnit' ovce, koledo, koledo!
Sestra bratu poručuje, veselo, veselo:
»Dođi, Božo, dođi, brate, koledo, koledo!
Ovce su se objagnile, veselo, veselo!
Svaka ovca po jagnjicu, koledo, koledo!
A đe koja dvie jagnjice, veselo, veselo!»

Božić zove s one strane: »Prevezite me!«
»A nijesu ljudi doma - u badnjake su.«
»Ako nijesu ljudi doma, ono su žene.«
»Ma su žene pjandurice, opjaniće te,
Stare babe kašljavice, zakašljaće te,
A đevojke kite beru da te zakite
I da s tobom poigraju kola veselo.
Kola igrat', pjesme pjevat', i veselit' se.»

Božić zove svrh planine, one visoke:
»Veselite se, Srbi braćo, vrijeme vi je!
Nalagajte krupna drva, ne cijepajte!
Sijecite suvo meso, ne mjerite!
Prostirite šenič, slamu mjesto trpeze,
A po slami trpežnjake, svilom kićene!
A odaje i pendžere lovoričicom!
A ikone i stolove masliničicom!
Utočite rujna vina, rujna crvena!
I rakije lozovače prve bokare!
Vi, đevojke i nevjeste, kola igrajte!
A vi, staro i nejako, boga molite!

Poručuje Božićeva majka:
»O hrišćani, moja braćo draga,
Tamo ću vi poslati Božića.

Po Božiću tri kite cvijeća:
Prva kita zdravlja i veselja,
Druga kita mira i pogodbe,
Treća kita vina i šenice.
Koja kita zdravlja i veselja,
Metnite je u dvoru vašemu
Da ste u dvoru zdravo i veselo.
Koja kita mira i pogodbe,
Metnite je u selu vašemu
Da ste u selu mirni i pogodni.
Koja kita vina i šenice,
Metnite je u polju vašemu
Da bi rađe vino i šenice
I ostali fruti svakojaki.»

U Škaljarima su se doskora pjevale ove pjesme:⁷

U Božića tri nožića;
Jedan reže kobasicu,
Drugi reže đevenicu,
Treći reže pogačicu.

Božić zove s Lokve:
»Doranite smokve!«
Božić zove s planine:
Doranite slanine!
Božić zove s Mirca:
»Doranite vinca!«

Božić zove s te strane:
Prevezite me!
Ako nijesu ljudi doma,
biće žene.
Žene su mi domaćice,
počastiće me.
Umijesiće pogačicu,
naješće me.
Utočiće bokaricu,
napiće me.«
Koledo, koledo!
Da ćemo ga oženiti,
veselo!»

Badnjake pažljivo čuvaju muškarci dok ne prevesele, pregore, a onda ih, obično domaćin ili, ako je on odsutan, najstariji sin prelije vinom i blagoslovi. U Tivtu rekne ovako: »3drav si mi, badnjače, ja tebe vinom, a ti mene i svu družinu zdravljem i veseljem! Dogodine opet nam dođi i svijeh nas u zdravlju i veselju nađi!« Običaj je da se puca kad koji badnjak pregori, naročito domaćinov. On se više te noći i ne stavlja na vatru, a u Mainama i na Prčanju ni ostali. Žene te noći ne valja da diraju badnjake uopšte. Kod katolika one noću kite božićno stablo, koje je obično od smreke.

Vatra ne valja da se ugasi, već se stalno održava, u Krtolima do Šćepan-dana, dok domaćica ne umijesi hleb. Kad se vatra dobro rasplamti, domaćin donosi na ražnju peknu, pecivo ili pijetla i peče ga lagano uz vatru. Na Prčanju ga donese tek kad pregore svi badnjaci. U božuru, u Krtolima, stave da se peče kokoška ili bravlje ili goveđe t r i p e. U Paštrovićima se sačuvaju s badnjaka grančice ruzmarina, masline i lovorike, koje se lože u slučaju ujeda zmije i nad vatrom se kadi rana. Obično neka starija osoba prenoći uz vatru od badnjaka. U Krtolima je običaj da mladoženja i mlada, ako su te godine vjenčani, spavaju na lovorici pored badnjaka. U Risnu bolesna osoba leži obično na slamnjači pored vatre i poslije Božića. Ako na Badnju veče puckara »badnjevo lišće«, lovorika, maslina i ruzmarin, na vatri, vjeruju da je to dobar znak za kuću. Međutim, ako tuminja, očekuje se nešto rđavo. Takođe se vjeruje da se te noći komostre (verige) ne mogu zagrijati, pa ma kolika bila vatra.

Poslije ponoći polaznik može doći kad bilo. On je skoro uvijek muškarac, većinom mladić, iz bratstva, susjedstva ili od svojte, jedino na Mulu i kod Krivokapića u Perastu dolazi žena. U Krtolima on je ponajčešće dijete od 7—12 godina, jer ne smije biti g r e š a n, oženjen. Za njega se vjeruje da može donijeti sreću ili nesreću kući. Stoga je negdje godinama jedan isti, ili se pak mijenja drugi, što obično radi domaćica na dva, tri dana pred Božić. Polaznik ispred kuće zovne domaćina, prije bi i pucao, ulazi unutra, nazdravi Božić, predaje domaćici kitu lovorike ili masline ili pak stavlja na domaćinov badnjak pomorandžu, jabuku ili novac, gura ga naprijed i govori lagano: »3dravo bio, badnjače veseljače, za dugo i mnogo godina da ideš naprijed kao trava o Đurđevdanu!« Kod katolika na Mulu on ponekad donese i badnjak. Zatim sjedne, domaćica ga počasti i pri odlasku mu da manji dar: čarape, rubac, peškir, ili neko voće. U Perastu ga domaćica posipa pšenicom i daje mu nož, kojim on odsiječe plećku peciva u naćvima i jede od nje, kao i od drugog mesa. U mnogim kućama na Prčanju da mu se bijela džigerica, pečena na žaru, da bi bio lagan kao ona. U starije doba u Risnu, kako navodi V. Karadžić, polaznik je dolazio obično poslije podne s krčagom vina u ruci, okićenim cvijećem ili voćem, koji bi mu pri povratku opet napunili domaćim vinom.⁸ U Krtolima je polaznik donedavno dolazio četiri put godišnje: na Ignjatdan (Mali ili Prvi Božić), Badnji dan, Božić i Novu godinu. U Risnu domaćica na Božić rano ujutro sjedne na domaćinov badnjak i naizmjenično krpi, prede i plete, da bi bila vrijedna čitave godine. U Perastu i Grblju tog jutra puste kokoške u kuću da pokupe prosuto ?kito. U Grblju se vjeruje da će biti plodna iduća godina ako prvo uđe pijetao. Čestitanje praznika počinje još pred crkvom. Prije su se celivali, a danas samo čestitaju jedni drugima i stariji reknu: »Hristos se rodi!« - »Vaistinu se rodi!«

O ručku se svi ukućani poređaju oko trpeze, a u Krtolima, Luštici i jednom dijelu Grblja oko naćava. Zavjetne osobe, obično domaćin ili najstariji ukućanin, a mogu biti i svi članovi jedne porodice, tog dana ne mrse. Takođe niko ne jede sira. Prije svega, stojeći svi na nogama, muškarci gologlavi, domaćin upali svijeću, obično dublijer, u božićnom hljebu, a zatim počnu da jedu. Kad se prinese pečenje, prije obavezno pecivo ili pekna, domaćin ustaje i napija: »Pijemo u veliku božju slavu, za slavu našeg roždestva Hristova, za zdravlje našeg domaćina, njegove porodice, braće i prijatelja!« Poslije ručka domaćin smiri svijeću parčetom pogače, koji baci u vatru. U Bijeloj se ne pali jedna svijeća, već onoliko koliko ima članova porodice i jedna ili dvije više, uvijek neparni, muški broj. Roditelji uzmu jednu ili dvije svijeće, a djeca svako jednu, pa se mirbožaju izgovarajući naizmjenično određene riječi: »Mir božji«, »Hristos se rodi«, »poklanjamo se roždestvu Hristovu«, i svaki put se celivaju, i to prvo roditelji međusobno, pa onda oni redom s djecom. Na kraju domaćica poljubi domaćina u lijevo rame, on nju u čelo, a djeca njih u ruku. Svećice se zatim skupe u tanjir pšenice i tu gore za vrijeme ručka, pa ih poslije domaćin ugasi vinom, Jedan dio te pšenice stavi se na Jovandan (24. jula po s.k.) u posudu, namijeni se svakom ukućaninu nešto i na Petrovdan, prije izlaska sunca, gledaju je i pretskazuju šta kome predstoji. Katolici o ručku ponajčešće reknu tri crkvene molitve. U Perastu se do prije trideset godina jedan čobanin sa svijećom u ruci, mirbožao sa svojim stadom. U Risnu domaćin tjera ražnjem, kad skine s njega pecivo, odrasle djevojke riječima: »Bježi zlo iz kuće, a uzmi dobro!« To je u starije doba, kako navodi V. Vrčević, činila domaćica govoreći: »Ajde ove godine u suđeni ti dom, dosta si dvorila svoj rod!«⁹ Božićni kolač se ne jede u svima mjestima istovremeno. U Risnu i Perastu on se lomi i jede obično o božićnom ručku, a u nekim drugim mjestima kasnije: u Grblju na ustavke Božića, u Paštrovićima na Novu godinu, u Krtolima poslije Vasiljevdana, u Perastu kod pravoslavaca na Bogojavljenje, u Stolivu poslije Vodokršća, a u Bijeloj poslije Savindana. U Bijeloj se tada iz česnice digne grana lovorike i sprema se za iduću godinu da se sa pridavcima metne pod nove badnjake, a grančice od nje se stave u robu radi čuvanja od insekata.

Na Božić do podne posjećuju se muškarci, a poslije ili sjutradan žene. U Mainama bi i prije muškarci išli u grupama od kuće do kuće, na čelu s viđenijim čovjekom, koji bi nosio granu lovorike i na nju naticao dobijene pomorandže.

Mrve s božićne trpeze ne valja izbacati napolje niti uopšte prvog dana metlom čistiti kuću. Slama i lovorika iznose se iz kuće tek poslije četiri, pet dana, negdje i kasnije, pa se izgore ili stave ispod loza u vinogradu. Na Božić ne valja bos izlaziti iz kuće, iznositi vatru napolje, niti uopšte tih dana davati kome kućnu stvar. Ako je Božić oblačan, vjeruju da će biti dobra godina, i obratno: »Liberate, bože, božićne vedrine i Đurđeve oblačine!« U Krtolima se pak kaže: »Bolje je Božić kužan nego južan.« Od Božića, kaže se u narodu, dan kreše (raste) za onoliko koliko je potrebno pijetlu da pređe prag. Prije su seljani božićne praznike provodili u veselju i igri. Od Božića, pa u toku pretile nedjelje, počinju odive da dolaze s djecom u rod.

U Boki se još lože badnjaci, ubrani kad i božićni, svaki prema svom kalendaru, uoči Nove godine i Bogojavljenja, odnosno Tri kralja, a u Luštici i uoči Savindana. U Krtolima i Dobroti uoči Starog Božića (Tri kralja) loži se onoliko badnjaka koliko i o Božiću, a u ostalim mjestima samo jedan. Na Prčanju njih te noći nazivaju čobanskim badnjacima. Obavezno ih nalažu muškarci, ponajčešće domaćin. S njima gore donekle pridavci božićnih badnjaka, ali oni ne izgore potpuno kao prvi, već se manji dijelovi čuvaju u kući, obično pored ognjišta ili ispod krova, ili se, kao na Prčanju, nosi jedan komad u štalu, pod bačve, u vinograd i njivu s pšenicom, gdje ostanu do sljedećeg Badnjeg jutra, kad se kupe i uveče lože s badnjacima. U Krtolima na Novu godinu i ponegdje u Grblju još na Bogojavljenje dolazi polaznik u kuću i govori otprilike kao o Božiću. U Risnu djeca na Novu godinu nose pomorandžu ili jabuku i posjećuju stari]e govoreći: »Nazdravlje vam novo ljeto dođe, a vi meni što metnete ovđe! Na to ih domaćin kandeliše: zabada im novac u voće.

Fusnote

1 M. Vlahović. Neki božićni običaji u Krtolima. (Zapisi, knj. XI, Cetinje 1931, 346).

2 S. Nakićenović, Boka (Srpski etnografski zbornik XX, Beograd 1913, 314).

3. Š. Kulišić, Etnološka ispitivanja u Boki Kotorskoj (Spomenik SIII, SAN, 1953, 208).

4 S. Nakićenović, Boka (Srpski etnografski zbornik XX, 1913, 318).

6 Drvena posuda u obliku pravougaonika za miješenje hleba, dugačka oko 1 m, a široka oko 50 cm.

6 Saopštila ih je Milica Šerović, stara 96 godina (1960).

7 Saopštila Marija V. Brkanović, rođena 1880. Godine.

8 V. Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd 1922, 105

9 V. Vrčević, Tri glavne narodne svečanosti, Božić, krsno ime i svadba, Pančevo 1883, 31.

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.