Dr Božidar Vukotić

Grbaljska buna 1848. godine

Dr Božidar Vukotić (1875-1954). Rođen u selu Bratešić - Grbalj (Boka Kotorska). Po osnovnoj školi u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Kotoru, a pravne nauke slušao na bečkom i univerzitetu u Gracu, gdje je 1902. doktorirao. Služio je u Kotoru, Trogiru i Benkovcu kao sudija, a kasnije se bavio advokaturom u Zadru i Kotoru, gdje je 1911. izabran za poslanika u Carevinskom vijeću. Godine 1914, prije početka Prvog svjetskog rata, uhapšen je kao talac i zatvaran u raznim tvrđavama, da bi 1916. bio poslan u Komoran, gdje je u sastavu jedne jedinice politički sumljivih lica, radio poljske radove. Nakon amnestije, koju mu je (kao i ostalim do tada interniranim dalmatinskim prvacima dao car Karlo), uzeo je aktivno učešće u zajedničkom Jugoslovenskom klubu, čija je aktivnost kulminirala donošenjem Majske Deklaracije (30. 5. 1917.). Kao predstavnik Boke učestvovao je u Proglašenju Ujedinjenja 1. 12. 1918.

Izvor: Grbaljska buna 1848. godine, Stručna knjiga, Beograd, 1988.

Dr Božidar Vukotić

Grbaljska buna 1848. godine

Da bi se mogle bolje sagledati pobude i ciljevi ove bune potreban je kratak osvrt na revolucije koje su početnom 1848. godine izbile skoro istovremeno u raznim krajevima carstva. Jer to je ono doba u kojemu, kako profesor Šišić^[1] kaže: "... ima i ukupnog djelovanja pučke duše, tj. vodećih ideja u narodnom životu kao što ga ima i u duševnom životu čovjeka-pojedinca. Takve ideje nijesu ništa mistično ili transcedentalno, već duševna sadržina nekoga doba, naime duševni smjerovi, težnje, želje, osjećaji, čuvstva, tendencije predočaba koje poprimaju historijsku važnost time što se u isto vrijeme pojavljuju kod mnogih ljudi. Kao takove one su socijalno-političke sile".

Revolucionarna 1848. počinje februarskom bunom u Parizu čije su slobodarske ideje zahvatile nao plamen obespravljene klase i podjarmljene narode skoro čitave Evrope od Apenina do granice ruskog carstva. Već marta mjeseca izbija buna u Beču, kojom rukovodi Njemac Dr Aleksandar Bah (Alexander Bach, 1813-1893). Car Ferdinand, nesiguran u svojoj prestonici, bježi u Inzbruk. Istovremeno izbijaju bune u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj i u onim djelovima Italije koje se nalaze pod austrijskom dominacijom. U Veneciji je buna izbila 22. marta i proglašena "Demokratska republika" sa novoizabranim duždem Danielom Maninom, kojemu je glavni saradnik umni Šibenčanin Nikola Tomazeo (Tomaseo Niccolo, 1802-1874). Mađari pod vođstvom Lajoša Košuta (Kossuth Lajos,1802-1894) dižu bunu protiv Austrije, što će nešto kasnije dovesti do saziva narodne skupštine i detronizacije cara. Vojvođanski Srbi u početku revolucije oduševljeno su pristali uz Mađare, osobito omladina sa Svetozarem Miletićem na čelu, uvjereni da će državni prevrat donijeti i njima željenu slobodu. Ali, kad su se osvjedočili da su Mađari revolucionarni prema gore, a reakcionarni prema nemađarskim narodnostima (dvotrećinska većina u odnosu na mađarsko stanovništvo) što je dobilo svoj izražaj u kasnije donešenom njihovom "Manifestu" u kojem se kaže da u Mađarskoj postoji samo jedna narodnost, a to je mađarska - oni odlučuju da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i da povedu borbu na smrt i život i protiv Austrije i protiv Mađara. U tom cilju održan je veliki narodni zbor u Karlovcima nazvan "Blagovještanski sabor srpskog naroda" na kojem je proglašeno srpsko vojvodstvo, koje je obuhvatalo Banat, Bačku i jedan dio Srijema. Izabran je srpski vojvoda i srpski patrijarh, kao i glavni odbor koji je imao rukovoditi ustankom. Dugom borbom i stanovitim žrtvama, a uz pomoć ostalih nemađarskih narodnosti, velikog broja dobrovoljaca iz Srbije i jake podrške zvanične Srbije postavljeni cilj bio je postignut, ali dostignuće nije bilo dugog vijeka.

U ovo doba velikih historijskih zbivanja u Dalmaciji se vode tri sasvim oprečne propagande. U Hrvatskoj ban Jelačić, centralna ličnost onog doba, neograničeno privržen caru i vjeran vojničkoj zakletvi stiče za prijesto ogromne zasluge ugušivanjem buna u Beču i Pešti, uvjeren da će preko tih zasluga postići pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji i tako ujedinjenoj "Trojednici" pod žezlom Habzburga pribaviti političku, nacionalnu i ekonomsku slobodu i nezavisnost. Za postignuće tog cilja hrvatski političari bili su mu predani i neumorni saradnici. Ne samo iz Zagreba, nego iz svih većih gradova Hrvatske i Slavonije stižu u Dalmaciju pisma (letci) puna izliva osjećaja bratstva i jedinstva^[2] sa najsvečanijim uvjeravanjima o ravnopravnosti vjerskoj, plemenskoj i dvaju pisama i obećanjima mnogih povlastica, među kojima je i neplapanje nekih poreza samo da se izjasne za sjedinjenje i da pošalju svoje predstavnike u Hrvatski sabor. Austrija, koja se u to doba nalazila u samrtnom ropcu, da bi se spasila od potpunog rasula obnaroduje ustav od 25. aprila, koji je predvidio Parlament, ministarsku odgovornost, pokrajinske staleže i izvjesne slobode narodnostima.

Obnovljena Mletačka Republika vodi neobično jaku propagandu pozivajući Dalmatince "Da se opet stave pod okrilje lava mletačkog", a u krajnjem slučaju da se izjasne za autonomiju Dalmacije. Njezini privrženici, iako malobrojni, okupljeni u gradovima, školovani i na svim položajima državne uprave vode bjesomučno agitaciju da se Dalmacija ne bi izjasnila za ujedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom što im kod našeg neukog naroda polazi za rukom, tako da se Dalmacija nije izjasnila za sjedinjenje osim srpske općine Obrovac.

U tom općem previranju i jako zamagljenim političkim prilikama, Bokelji žele da sporazumno nađu svoj put, a prvenstveno da odgovore Hrvatskom saboru po pitanju ujedinjenja sa Hrvatskom i Slavonijom. Dana 13. juna na Prčanju se sastaje veliki narodni zbor, njih 300-400, čiji je rezultat jednodušno dati odgovor Hrvatskom Saboru i Vladici Radu na njegovom pismu (objavljenje noje im je stiglo dan prije tog zbora). Odgovoru Hrvatsmom Saboru poklanja se - razumljivo - daleko veća pažnja i shvaćen je, naročito od domaćih historiografa kao sasvim pozitivan. Pavao Butorac^[3] kaže da je "ova ideja (sjedinjenje) razbuktala plamen oduševljenja i da je naišla na plodno tlo i isto unutrašnje osjećanje".

Kada se pristupi kritičkoj analizi oba odgovora pada u oči diplomatska opreznost kojom su sastavljeni, a odgovor Vladici prosto iznenađuje svojom kratkoćom. U Vladičinom pismu stoje ove teške riječi "... Ako pak, sačuvaj Bože, pokažete se nevjerni svojemu banu i primite se tuđina, a svoje dobro odbacite znadite čisto mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji.. . i krv će se izdajnička nemilice proliti, a kuće izdajničke u pepeo razasuti. Vi znate dobro da se mi ne umijemo šaliti, no pazite dobro što ćete raditi". Bokelji su se morali naći teško uvrijeđeni u svojim patriotskim osjećanjima, ali njihova poznata ljubav, poštovanje i privrženost prema ličnosti Vladičinoj nije im dozvoljavala odgovarajuće reagovanje, pa preko toga ćutke prolaze, a po glavnom pitanju - sjedinjenja - izvještavaju ga samo ovoliko: "Pod današnjom datom pišemo Narodnom saboru u Zagrebu, da mi nikakvo protivje nemamo soediniti se sviem državama slaveno-srpskoga kada one postanu samostalne i bez tuđeg upliva pod carskom krunom". Vladika mora da je dobro osjetio žaoku ovog odgovora i uvidio da je prenaglio. Zaprepašćen Vladičinim pismom bokokotorski poglavar Eduard pl. Grietz [de Ronse] zatražio je od njega objašnjenje "u pogledu namjere tog pisma kojem jedna strana vlast poziva austrijske podanike da budu vjerni poglavici jedne pokrajine, iako austrijske, ali odjeljene od Dalmacije". U Vladičinom odgovoru poglavaru Grietzu stoji da "... ono pismo nije imalo nikakvu drugu namjeru nego da zaprijeti onoj strani koja je htjela da se izvlači iz zavisnosti prema carskoj kruni, da se odrekne svoje narodnosti i da se prikloni nekoj italijanskoj vladi o čemu se u Crnoj Gori bio rasprosto glas. Ali, mi sa svoje strane moramo da izjavimo, koliko na vaše zadovoljstvo, toliko da odamo čast istini, da su te vijesti potpuno neosnovane. . .". Vladika je dakle napisao i mogao napisati ono pismo pogrešno obaviješten o političkoj orijentaciji Bokelja kojima je ovom izjavom dao zadovoljštinu. Da pristupimo bliže analizi odgovora Bokelja hrvatsko-slavonskom Saboru. Pismo hrvatsko-slavonskog Sabora kao i svi drugi pozivi (letci) koji su otuda stizali u Dalmaciju ne prave razliku između Dalmacije, Dubrovnika i Boke, nego su svi glasili: "Draga bratjo Dalmatinci". Radi toga Bokelji odmah u početku svoga odgovora kažu: "Najprva i najsvetija naša dužnost ta je, javiti pred svijetom da mi Dalmatinci nijesmo no Bokezi". Protivno raznim netačnim, za neke rekao bih neozbiljnim, tumačenjima ove izjave, ona je vrlo značajna i čini osnov i polaznu tačku po pitanju sjedinjenja Boke Hrvatskoj i Slavoniji. Ovim su Bokelji htjeli da jako naglase da Boka u svojoj prošlosti nije pripadala Dalmaciji te doslijedno tome da historijska prava na osnovu kojih Hrvatska traži reinkorporaciju Dalmacije ne mogu da se odnose na Boku koja je u svemu povezana sa svojim prirodnim zaleđem Crnom Gorom. Jer, pod Mletačkom Republikom pojam Dalmacije označavao je prostor od Velebita do Neretve. Južno od ove, prostirala se Dubrovačka republika koju je od Boke razdvajao jedan uzani izlaz Turske na more kod Sutorine blizu Herceg-Novog. Boka je za vrijeme Mletačke Republike pripadala mletačkoj Albaniji (Albania veneta). Prema tome, Boka nije imala sa Dalmacijom ni političkih ni ekonomskih veza sve do početka XIX vijeka, kada je Austrija zagospodarila Dalmacijom, Dubrovnikom i Bokom i od tri ranije zasebne jedinice stvorila političko-administrativnu jedinicu - pokrajinu Dalmaciju, Ali, Bokelji takvo rješenje smatraju privremenim što jasno proističe iz ovog pasusa njihovog odgovora u kojem se kaže: "Bez sumnje toliko kraljevina dalmatinska koliko njoi za sada skopčano okružje Bokokotorsko". Iz ovoga se s pravom može zaključiti da kod Bokelja nije bio zamro onaj duh kojim su bili nadahnuti njihovi očevi kada su dana 29. H 1813. na skupu u Dobroti zajedno sa crnogorskim prvacima na čelu sa Vladikom Petrom I sklopili ugovor u kojemu se kaže i ovo: »Da će Boka i Crna Gora biti jedna drugoj vjerna i svagda i u svakom slučaju i događaju ostati ujedinjeno sastavljene". Dalje se u odgovoru kaže da Boka ne bi bila protivna sjedinjenju "... kad bi razvoj događaja omogućio da se države slavenosrpske tj. jugoslovenske u jedno soedine pod štitom Carskijem bez upliva ikakve tuđe narodnosti..."^[4] Ali Bokelji istovremeno izjavljuju da oni u današnjim prilikama tu mogućnost ne vide osobito iz razloga "što ste vi (Hrvatska i Slavonija) Ungarskoj kruni podložni". Oni ne vjeruju da će "zahtjevanja naroda" izglasana u Hrvatskom Saboru 25. marta i odnešena u Beč na potvrđenje biti usvojena, što je u stvari i bilo. Ti razlozi ne dopuštaju da za to ujedinjenje žrtvuju nezavisnost svoje narodnosti koja im se priznaje novim ustavom Carstva austrijskog. Pa nastavljaju: "Kad svaka jugoslovenska država pravilnim putem postane samostalna bez tuđeg upliva,^[5] kada se zbude ono što mi svi želimo, tj. osnova Slovenskog carstva pod Carskim štitom, kad najposlje jednaka prava budu slobodno među rečenim državama ugovorena i postavljena, okružje bokokotorsko od svoje strane radosno će sebe u tom sojuzu pripisati". Bokelji su pretpostavljali ujedinjenje pod Austrijom onome pod Mađarima pa u odgovoru kažu: "Naprotiv toga, ako države Hrvatska i Slavonija žele i mogu s nama u sadružestvo pod ustavom od 25. aprila ove godine da s nama ujedno u novom konstitucionalnom životu budu, okružje ovo naše radosnije zahtjevati ne može". Ovaj pasus odgovora vrlo je značajan. Bokelji preko njega sugerišu jednu duboku i smjelu političku koncepciju - slaviziranje Austrije. Za njih "ništa radosnije" ne bi bilo od toga jer u Austriji su ionako Slaveni bili u znatnoj većini, a prilivom Hrvatske i Slavonije toliko bi ojačali da iščezavajuća manjina Njemaca ne bi im mogla spriječiti da pod novim ustavom dođu do ostvarivanja svojih osnovnih nacionalnih prava. Iz ovoga jasno proističe da je odgovor Bokelja po pitanju njihovog ujedinjenja sa Hrvatskom i Slavonijom u datom momentu bio negativan, što najbolje potvrđuje činjenica da Boka nije poslala u Zagreb svoje predstavnike. Boka se odrešito izjasnila za ujedinjenje već šezdesetih godina prošlog vijeka. Zvanični predstavnici Grblja na ovoj skupštini u Prčanju (13. juna 1848) bili su: Đuro Vukšić, Đuro Vučković, Andrija Lazarević i Vojin Bojković, koji su potpisali oba odgovora.

Izbor poslanika za "prvu Konstituantu Carstva" bio je zakazan u Boki za dana 26. jula 1848. Prethodno se u svim opštinama pristupilo izboru delegata (biranih birača). U svim opštinama Boke taj je izbor izvršen pravovremeno i normalno. Izuzetak čini Grbalj. Dvije knežine Gornjeg Grblja - Tujkovići i Ljubanovići - u početku bile su pretežno za to da i Grbalj, kao što čini ostala Boka, bira delegate i da se uzme učešća u biranju poslanika. Dvije knežine Donjeg Grblja - Lazarevići i Bojkovići - u pretežnoj većini zauzele su protivan stav. Između ta dva gledišta izbija sukob koji se nakon više održanih zborova i dogovora završava usvajanjem stanovišta Donjeg Grblja. Grbljani su se odlučili na ovaj korak jer su bili opterećeni teškim porezima od kojih neki nijesu bili nametnuti ostalim općinama Boke. Pored toga, dvije uzastopne prethodne godine bile su sušne i nerodne, a vlasti to nijesu uzimale u obzir, nego su za naplatu poreza prisilno odnosili seljacima oružje, nakit, posuđe i stoku. Molbe i deputacije koje su slate u Beč i Zadar nijesu pomogle. Nalazeći se u tako teškim prilikama, a čujući da svuda vri, da izbijaju bune na sve strane, da je Carstvu došao kraj, Grbljani odlučuju da uskrate plaćanje svakog poreza i tu odluku sprovode već marta mjeseca sa takvom odlučnošću da se državni organi ne usuđuju pojaviti u Grblju. Odmeću se potpuno od državnih vlasti i zakona, smjenjuju neke nepoćudne seoske glavare i zavode narodne sudove, koji rješavaju po svim građanskim i krivičnim sporovima na osnovu njihovog običajnog prava. U tako jako izraženom odmetništvu smatraju  da u pitanju izbora poslanika za Konstituantu, kao osobito važnog političkog čina, treba da zauzmu odgovarajući stav. Sama apstinencija činila im se sitna i beznačajna manifestacija pa se odlučuju na takvu radikalnu akciju, koja ima da bude vjerni izraz njihovog buntovnog duha. U tom cilju donose odluku: da se na dan izbora pođe u Kotor u što je moguće većem broju i pod oružjem; da se zaustave pred gradskim bedemima i vratima "Gurdića", da jedna deputacija pođe u dvoranu gdje se bude vršio izbor poslanika i da iznese pred izbornu komisiju i delegate Boke sva bezakonja i sve nepravde koje se Grbljanima čine izjavljujući pri tom svoju odluku da neće uzeti učešća u biranju poslanika, a da to isto očekuju od ostalih delegata Boke. Istovremeno očekuju da jedna delegacija od 7-8 prvaka pođe na Cetinje i da upozna Vladiku Rada sa svim njihovim odlukama i namjerama i da ga zamoli za pomoć i podršku u kojem bi se slučaju Grbalj prisajedinio Crnoj Gori. Grbljani su morali vjerovati da će Vladika njihovu akciju pomoći jer je njima bilo dobro poznato Vladičino oduševljenje za borbu vojvođanskih Srba i njihovu spremnost i ponudu da im pošalje u pomoć svoje Crnogorce. Kada je Matija Ban aprila 1848. posjetio Vladiku kao izaslanik beogradske vlade po velikoj čisto narodnoj stvari i izložio mu politiku Srbije prema ondašnjim okolnostima i događajima koji su se mogli otud izroditi, Njegoš mu je rekao: "Hvala vladi srpskoj na tome za čim je pra[e?]gnula. Dobro rekoste da u takvom pokretu ne smije izostati crnogorska puška". Grbljani su morali vjerovati da ni u pokretu Boke ili ijednog njezinog dijela ne smije izostati crnogorska puška. Ovo tim prije što im je bila dobro poznata Vladičina želja da u onom mutnom vremenu prisvoji Boku. Profesor Šišić kaže: "Crna Gora je tada, videći rovito stanje Austrije pomišljala kako bi stekla Boku Kotorsku i već su u toj stvari učinjeni neki koraci". Vjerovatno da su Grbljanima kao najbližim i najprivrženijim susjedima Crne Gore morali biti poznati ti "učinjeni koraci". Organ obavještajne službe za Grbalj viceserdar Frano Kasandrić rodom sa Hvara u svom izvještaju^[6] poglavaru Grietzu i na saslušanju pred sudom u Kotoru dana 25. septembra prikazuje događaj ovako: "Nekoliko dana ranije (misli na događaje u Kotoru 26. jula) saznao sam od jedne osobe kojoj sam dao sveto obećanje da ga neću prokazati ni na sudu, da Grbljani u masi nijesu htjeli birati poslanika i da bi uspjeli u svojoj namjeri došlo ih je na dan izbora nekoliko stotina u grad pod oružjem. Ne znam da li su namjeravali upotrijebiti silu da uspiju u svojoj namjeri, ali mi je ista osoba kazala da su oni pošli u tako velikom broju da bi tako svi pokazali svoju volju da neće da biraju poslanika jer da su i u drugim slučajevima bili izdani i da neće da plaćaju javne dažbine Jer su u egzaltiranim njihovim idejama mislili da bi biranjem poslanika sankcionisali njihovu obavezu da plaćaju poreze misleći da je prvo u vezi s drugim. Iz istog izvora kojeg ne mogu imenovati saznadoh da su Đuro Mazarak iz Gorovica, Ivo Nikov Pićan iz Krimovica i Andrija Vukov Lazarević iz Glavatičića sa nekim drugim seljanima, koje mi nije imenovao, pošli kod Vladike crnogorskoga da izmole njegovu pomoć i postignu njegovu podršku, ali ne bih mogao precizirati koju, da bi postigli cilj da ne biraju poslanika i da ne plaćaju poreze obećavajući mu da bi bili spremni preći pod njegovu vlast kad bi on bio spreman pristati na njihova traženja, a Vladika mjesto da je prihvatio njihova traženja, savjetovao ih je da budu mirni i da se pokoravaju zakonima i obavijestio ih da on živi u dobrim odnosima sa Austrijom i da ne bi nikad ništa poduzeo što bi joj bilo štetno. Da je u istu svrhu pošao u Crnu Goru i Pero Simov Bubanja sa seljanima, ali da ne bi mogao kazati da li je govorio sa Vladikom ili sa drugima onoga mjesta..."

Ako je do kraja vjerovati Kasandriću, odnosno njegovoj "povjerljivoj osobi",  držanje Vladičino prema  grbaljskim izaslanicima ostaje dosta zagonetno. Vjerovatno da je poruka iz Beograda, koju mu je prenio Matija Ban, izazvala oštar zaokret u njegovim političkim planovima. Jer poruka je sadržavala ne samo problem srpskog Vojvodstva i ostvarenje Trojednice, nego je imala širu političku koncepciju: oslobođenje Bosne i Hercegovine od strane Srbije i Crne Gore. Za ostvarenje toga plana, dobri susjedni odnosi sa Austrijom Vladici su bili dragocjeni. Pitanje Boke u tom času došlo je u drugi plan. Ili je Vladika, valzda, ocijenio želje i planove Grbljana kao nerealne. Bilo kako bilo Grbljani su ostali nepokolebljivo pri svojim ranijim odlukama i planovima.

Uoči izbora okružni poglavar je bio obaviješten da Grbljani održavaju neke skupove i dogovore i namjeravaju doći u Kotor u velikom broju, ali u koju svrhu nije se moglo saznati. Predviđajući mogućnost nekog nereda, Poglavar je naredio da se pojača narodna straža i obavijestio je komandanta regularne vojske i zatražio da vojska bude u stavu pripravnosti za svaki slučaj.

Dana 26. jula, u zakazano vrijeme u opštinskoj dvorani bili su okupljeni svi članovi izborne komisije, kojoj je imao predsjedavati okružni poglavar kao i delegati svih bokeljskih općina, sem Paštrovića i Grbljana, na koje se čekalo. Među prisutnim najviše se vodio razgovor o ličnosti poslanika, u čemu je, izgleda, bilo podvojenosti, ali sve je to bilo mirno, štaviše i svečano, jer je na trgu pred općinskom zgradom, pored znatiželjnog građanstva bila postrojena muzika, koja je imala da proslavi izbor novog poslanina. Najednom ušao je u dvoranu Vojin Bojković sa još sedam ili osam Grbljana. U podužem govoru, iznoseći bezakonja i nepravde koje se Grbljanima čine, izjavio je da Grbljani neće da uzmu učešća u biranju poslanika, a da se nada da će i drugi delegati tano postupiti. Okružni poglavar ga je mirno do kraja saslušao, a zatim mu kazao da su Grbljani od nenog doba pošli krivijem putem i da treba toga da se manu, da je današnji dan određen isključivo za biranje poslanika za Konstituantu carstva i da danas ovdje nema mjesta za njihove žalbe nego da im za to ostaju slobodni drugi putevi i načini. Saslušavši Poglavara knez Bojković je odgovorio da će sve to kazati svojim drugovima i sa njima se sporazumjeti, pa je zatim napustio dvoranu. Poslije kratkog vremena ušla je nabusito grupa Grbljana, njih 80-100 na broju, i ispunila čitavu dvoranu. Pred Poglavara stupio je knez Stanko Ivov Lazarević, koji je u svom skoro polučasovnom govoru ponovio sve što je ranije kazao knez Bojković. "Grbljani apsolutno i ni u kojem slučaju neće uzeti učešća u biranju poslanika", rekao je knez, "a kad mi nećemo mislim da se neće niko ni od vas usuditi". I ranije, a na ove riječi osobito, Grbljani su bučno odobravali knezu Stanku. A kada je povišenim glasom kazao: "Odnesoste nam sve, ne ostaviste nam nego još samo kosti, a sve što odnesoste ne ode Caru, koji je pobjegao iz Beča, ni Meternihu [Meternich], koji ga je varao, nego namjesniku u Zadru i poglavaru i njegovim saradnicima Đeremiji [Geremi] i Makolaniju [Antonio Mazzolani]", nastala je kod Grbljana i nekih delegata iz Maina, općine budvanske, bura protesta i povika: "Napolje Poglavar", "Nećemo ga više", "Smjesta mora da ide iz Boke"! Vika i uzbuđenje sve je više raslo pa su se čule i prijetnje dizanjem u vis čibuka i stolica. Poglavar, blijed i uplašen, videći kritično stanje kazao je da on nije uzrok njihovih nevolja pa je odmah pobjegao u pomoćnu sobu, a za njim predsjednik općine Mato Netović, koji je zaključao sobu katancem. Kako je izgledalo da će Grbljani silom prodrijeti u sobu, to je neko pozvao vojsku u pomoć i odmah je dat znak na uzbunu, ali je poglavar naredio da vojska ne interveniše. Kako je Poglavar bio u smrtnom strahu za svoj život, to su na sporedna vrata ušli u sobu nekoliko Kotorana da ga umire i da ga uvjere da će ga oni svojim životima braniti, pa su ga neopaženo od Grbljana odveli u njegov stan. Dok se sve to odigravalo ostali delegati iz Boke, neko prije, neko poslije, napustilo je dvoranu u kojoj su ostali samo neki Kotorani, dobri znanci i prijatelji Grbljana, nastojeći da ove umire riječima i rukama (gestovima) i nagovore ih da napuste dvoranu. Tek kada su se Grbljani uvjerili da je Poglavar pobjegao, napustili su dvoranu, a zatim su u raznim grupama neometano krstarili kroz grad, demonstrirajući raznim poklicima protiv Poglavara i njegovih pomoćnika. Postigavši postavljeni zadatak, predveče su se mirno vratili svojim nućama.

O ovom događaju poglavar Grietz je 29. jula sačinio izvještaj pod naslovom "Species facti" (stvarno stanje). Ovaj izvještaj, koji ne predstavlja vjerno događaj, Poglavar šalje sudovima Kotora, Budve i Herceg-Novog radi saslušanja svih koji su bili prisutni u opštinskoj dvorani dana 26. jula i naređuje da se osobito utvrdi: da li je u držanju Grbljana bilo opasnosti po život okružnog poglavara; zašto su i kako Grbljani uticali da poslanik ne bude biran; da li se od biranja poslanika odustalo iz straha od Grbljana; da li su se Grbljani svojevoljno odalečili iz dvorane, a poslije iz grada, ili su primorani od vojske i iz straha od nje; kako je držanje njihovo bilo poslije ovog događaja. Naročito preporučuje da bi se u ovom postupku Grbljana otkrio karakter krivičnog djela i da li je ono izvedeno na nečiji poticaj sa strane, čiji bi to bio i u koju svrhu.

Kako je Austrija u to doba, ugušujući pobune širokih razmjera, bila angažovana na drugim mjestima, to je preko ovog događaja ćutke prešla. Jedino što je Poglavar zabranio Grbljanima bilo je da ne smiju dolaziti na kotorski pazar, gdje su vazda prodavali svoje proizvode.

Grbljani su imali namjeru da pobune čitavu Boku, pa su u tu svrhu održali dva sastanka, jedan u Bijeloj (općina hercegnovska), a drugi na otoku pod Perast, kojima su prisustvovali najugledniji predstavnici svih općina Zaljeva. Ali, u tom poduhvatu Grbljani nijesu uspjeli. Jedino im je bilo obećano da će se zauzeti kod Poglavara da opozove zabranu njihovog dolaska na kotorski pazar i da će uputiti molbu u Beč da se Poglavar odstrani iz Boke, što je Grbljanima u onom trenutku bilo sporedno pitanje kojeg su se hvatali iz propagandističkih razloga. Ovo se potvrđuje izjavom^[7] samog Poglavara datoj pred sudom u Kotoru dana 13. avgusta. Poglavar tu kaže da mu je došla deputacija svih općina Zaljeva moleći ga da dozvoli Grbljanima pristup na pazar, što im je on i obećao pod uslovom da se unaprijed pokoravaju zakonima, da poštuju vlasti, da plaćaju poreze i da izjave da su (Grbljani) bili savjetovani da odbiju ovaj uslov i time da se stave u oštru opoziciju protiv vlasti i zakona s obzirom na sadašnje političke prilike i u pogrešnom mišljenju da je carstvo već propalo i da su porezi zloupotrebljeni od javnih službenika. Pa dalje nastavlja da su ga poslije događaja 26. jula mnogi savjetovali da se čuva i da ne izlazi izvan grada jer bi ga Grbljani mogli ubiti, da su oni raspirivali mržnju protiv njega i kod drugih Bokelja i da su se obraćali Crnogorcima za pomoć da postignu cilj... Valjda je strah za život bio razlog da Poglavar izda onu zabranu jer mu se tako bilo lakše očuvati od Grbljana. U izvještajima svojim pretpostavljenim vlastima, u naređenjima svojim potčinjenim, kao i u svjedočanstvima pred sudovima, poglavar Grietz stalno ističe otpornost Grbljana, njihov buntovnički i odmetnički duh. "Nikakvi savjeti - kaže on - nikakve blage metode, pa ni oštre prijetnje nijesu u stanju da ih urazume, da ih uplaše". Ali, Poglavar je istovremeno iznosio svoje mišljenje, koje je uostalom i opće mišljenje - da "Grbljani ne bi učinili ono što su učinili da nijesu bili podstreknuti od drugih". Pa ni sami Grbljani to nijesu krili. Kada je predstavnik opštine Prčanj na zboru u Bijeloj prebacio Grbljanima radi njihovog postupka u općinskoj dvorani, dana 26. jula, jedan Grbljanin je priznao da su bili podstreknuti i nagovoreni od drugih, ali da ih nikada neće prokazati. Mada poglavar Grietz podešava svoje izvještaje i svjedočenja kako mu bolje konvenira, mada svi preslušani svjedoci nastoje do krajnjih granica mogućnosti da umanje krivičnu odgovornost Grbljana, a neki idu tako daleko da ih prikazuju kao lojalne državljane i vjerne caru - ipak sve to ne može da oduzme dramatičnost onoj sceni koja se odigrala u Kotoru dana 26. jula, karakteristične za rijetku smjelost i revolucionarni duh Grbljana.

Drugom polovicom septembra stiglo je u Kotor naređenje da nastoje da se mirnim putem pridobiju Grbljani kako bi se pokorili vlastima i zakonima, a u krajnjem slučaju da se upotrijebe i prisilna sredstva. Kako je poglavar i ranije uzaludno nastojao, direktno i preko trećih lica, da to postigne, to je pala odluka da se u Grblju izvede impozantna vojna demonstracija, koja bi ih mogla uplašiti i prisiliti na dogovore i pokornost. U tu svrhu dana 26. septembra krenula je iz Kotora vojska u jačini od hiljadu vojnika u punoj ratnoj spremi i sa topovima, pojačana sa nešto narodne milicije. Kada je vojska, predvođena od komandanta pukovnika Lice (Lizza) stigla predveče u selo Sutvara, zadržala se kod kuće Vukšića nepuna dva sata daleko od Kotora i tu prenoćila... Kad su Grbljani opazili dolazak vojske poručili su susjednim selima Crne Gore - Mircu i Njegušima - da je vojska došla da popali Grbalj, nego da im priskoče u pomoć jer će Grbljani dati otpor. Ujutro 27. septembra poslao je pukovnik Lizza svoje emisare prvacima Grblja, koji su se nalazili na okupu u selu Kovači sa porukom da dođu k njemu radi dogovora i sporazuma, Kad su emisari saopštili grbaljskim prvacima poruku komandanta ovi su upitali koga bi komandant želio da dođe radi dogovora i što bi imao da im kaže i nema on dođe k njima jer im se ne dopadaju dogovori i sporazumi "uz topove" nego što ima da im pismeno saopšti, a da će mu oni pismeno odgovoriti. Kad su se emisari vratili i saopštili komandantu odgovor Grbljana, zatekli su tu i poglavara Grietza, koji je malo prije bio stigao na Sutvaru. Saslušavši odgovor Poglavar je Grbljanima poslao svoje emisare da bi ih nagovorio da dođu njihovi prvaci na Sutvaru jer da nije umjesno da komandant i on k njima idu. Kada su emisari stigli nedaleko od sela Kovači, začuli su pucnjavu pušaka i topova kod manastira Podlastva. Dvije čete vojnika koje su nastupale od Budve, s druge strane Grblja, bile su napadnute od Grbljana i uz gubitke prisiljene na uzmak. Radi toga emisari nijesu proslijedili put za selo Kovače već su se vratili. Komandant Lizza čuvši za događaj kod manastira krenuo je u pomoć budvanskom odredu. Ali, kad je stigao na Radanoviće čuo je opću uzbunu u Grblju zvonjenjem crkvenih zvona, pucnjavom i dozivanjem sa svih strana. Kada je pri tom opazio da se sa crnogorskih brda spuštaju Crnogorci u velikom broju, ocjenjujući snagu ustanika na dvije do tri hiljade, odlučio je da se povlači ka Kotoru, ne upuštajući se u borbu. Prvaci Grblja nalaze načina da se komandantu, tobože povjerljivo, stavi do znanja da ga Grbljani ne namjeravaju napasti i da se on može mirno vratiti onim istim putem kojim je i došao. Komandant je u ovome pravilno prozrio varku Grbljana, jer je taj put uzan i usječen u strmo brdo što napadaču pruža neobično povoljnu priliku za udar s boka, a njemu onemogućuje upotrebu topova i razvoj za odbranu uopšte. Radi toga odlučuje da se vrati preko Grbaljsko-Tivatskog polja, pa preko Tivta unaokolo poluostrva Vrmac u Kotor. Kada su Grbljani i Crnogorci, pojačani sa nekoliko Krtoljana opazili taj pokret vojske navalili su na nju sa svih strana. Komandant, držeći Grbljane pomoću topova na većem rastojanju taktički je uzmicao i predveče, poslije četiri sata borbe, stigao je u Tivat, a zatim noću nastavio nesmetano put za Kotor. Kad su ustanici stigli u blizinu Tivta poručili su da dođe glavar njima radi dogovora. Kad je ovaj stigao Grbljani su od njega tražili da im se Tivat priključi da uspješnije mogu napadati i progoniti vojsku, ali je on to odbio. Zatim su Grbljani od njega zatražili da im se dade slobodan prolaz kroz selo u cilju proganjanja vojske i da im donesu kruha i vina, što će im biti plaćeno, što su ovi i obećali. Kako je prošlo dosta vremena i noć pala, a Tivćani nijesu došli, to je jedna grupa Crnogoraca sa nekoliko Grbljana pošla da vidi što je tome uzrok. Kad su se približili selu iz jedne kuće zapucalo se na njih. Vjerovatno da su upravo u tom momentu poginula dva Crnogorca, za koje Tivćani kažu da su bili pokopani kod crkve Sv. Agate u Tivtu. Poslije ovog događaja ustanici su napali selo, ali borbe nije bilo jer sve što je bilo za borbu napustilo je svoje domove. Ustanici su prodrli u kuće i tom prilikom su ubijena dva starca i jedna žena. Nešto te noći, a nešto sjutradan, 28. septembra ustanici su opljačkali Tivat odnoseći oružje, nakit, odijela i posuđe. Dana 28. septembra ustanici su se razišli i otišli svojim kućama.

Kada se između regularne vojske i napadača zametnula borba dana 27. septembra Poglavar se, da ne bi, kako on kaže, ometao vojsku u njezinoj akciji, uputio za Kotor istim putem kojim je bio došao. Praćen od pandura i nekoliko vojnika, bio je napadnut od ustanika ispod sela Dub, nedaleko od Sutvare. Tom prilikom je zadobio dvije rane, od kojih jednu teške prirode, ali mu je uspjelo da spase život.

Kada je Vladika bio obaviješten o svemu što se dogodilo poslao je pismo svom ujaku Vladu Prorokoviću na Njeguše u kojemu mu naređuje da objavi narodu njegovu zapovijest da svak mora donijeti sve što je iz Tivta odnio i njemu (Prorokoviću) predati, a on da sve dade prenijeti u Kotor i predati Poglavarstvu, prijeteći da ko se ne bi toj zapovijedi pokorio da će ga dati dovesti na Cetinje i strogo kazniti. Lazo Proroković na svom saslušanju u Poglavarstvu u Kotoru, prilikom predaje predmeta, kaže: "... Kad sam objavio Vladičino naređenje njih 300-400 skoro istovremeno donesoše sve što su bili odnijeli".

Ni poslije ovog događaja vlasti ne preduzimaju protiv Grbljana nikakve represalije, nego, naprotiv, traže puteve i načine da dođu sa njima u kontakt radi pregovora i smirivanja, što Grbljani, vidjeći da su u borbi ostali usamljeni, prihvataju.

Dana 18. oktobra sastali su se u Kotoru predstavnici civilne i vojne vlasti i predstavnici Grblja (kneževi Vojin Bojković, Andrija Lazarević i Đuro Mazarak sa još nenoliko grbaljskih prvaka) i sklopili sporazum u kome su Grbljani izjavili da će se unaprijed pokoravati vlastima i zakonima, a državne vlasti su njima zagarantovale amnestiju za sva krivična djela počinjena od 18. marta do tog dana, kao i ublaženje plaćanja poreza, koji ne smiju biti teži od onih u ostalim općinama. I ovim je smjeli i časni podvig Grblja u revolucionarnoj hiljadu osamsto četrdeset osmoj godini bio završen.
 
 

  Fusnote

^[1] Ferdo Šišić: "Priručnik izvora hrvatske historije", Zagreb, 1914.

^[2] Skupština županije Zagrebačke održana 22 mieseca svibnja g. 1848 poziva braću Dalmatince... sada je vrieme da se sdružimo i bratinsii savez načinimo - sada ili nikada!

Slični pozivi dobijeni su u Boki (i čitavoj Dalmaciji) od Magistrata i puka sl. i Kralj. Varoši Karlovca (20, svibnja 1848); Skupštine Županije varaždinske (svibnja 1848); sjednice Općine i ostalog građanstva slobodnog kralj. grada Požege (20 svibnja 1848). Originali se nalaze u Kotorskom arhivu.

^[3] Pavao Butorak: "Boka Kotorska prema narodnome pokretu u rev. godini 1848." Rad JAZU, knj. 260, Zagreb, 1938.

^[4] Priređivač smatra za potrebno da zbog izraza "upliva", koji je u originalu "uliva", citira čitav pasus prema originalu koji je objavio P. Butorac: "Bez sumnje kad bi nastojeći događaji do toga koračali da se države slaveno-srbske tojest jugoslavenske u jedno sojedine pod štitom Ćesarskijem, bez uliva nikanve tuđe narodnosti kao na primjer Talijanske, Madžarske, Njemačke i tako dalje, bez sumnje Boka Kotorska protivna biti neće da se želja vaša ispuni što se sojedinjenja našega tiče1'. (Cit. publ. s. 151).

^[5] I ovdje je u originalu "uliva"

^[6] Nalazi se u Kotorskom arhivu.

^[7] Nalazi se u Istorijskom arhivu u Kotoru.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.