[Projekat Rastko - Skadar] Stanovnistvo slovenskog porijekla u Albaniji

Projekat Rastko / Projekti Rastko - Skadar / Shkoder

Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji

Vukale Đerković

P. A. Rovinski i crnogorsko-albanski izvori o stanovništvu slovenskog porijekla u Sjevernoj Albaniji

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Najčuveniji podaci o prisustvu slovenskog porijekla kod starih Arbanasa, kažu, počinju u plemenskom rodu čuvenog arbanaškog princa, vojskovođe i nacionalnog heroja Đerđa (Đorđa) Kastriota, od Turaka zvanog Skenderbega (- beg Aleksandar), mada masovnije naseljavanje Srba u Albaniju datira za vrijeme srpskog cara Dušana. Za Skenderbega Pavle Apolonović Rovinski, naučni istraživač od dalekog Saratova na Volgi do "zemlje Orlova" i "dikih Gegov", kako su onda ruski pisci i naučnici nazivali područje današnje Albanije, piše u "Glasu Crnogorca" 1899 (tačno prije 90 godina), dodajmo u odsustvu našeg savremenog nacional-šovinističkog doba, - da je "u momentu nacionalnog buđenja Arbanasa" upravo taj Đerđ Kastriot bio "toliko Srbin koliko i Arbanas" i da je u njemu bio "znatan dio slovenske krvi". Dalje, navodi da je njegova majka Vojislava bila knjeginja slovenskog porijekla, te otuda i srpska imena njegovih sestara - Mara, Jela, Marica, Angelina, Vlajica, i braće - Staniša i Konstantin. Skenderbegova sestra Mara, kako se pripovijeda, bila je udata za Stefana Crnojevića, gospodara Zete, koji je ca Zećanima tokom 24 godine pomagao Skenderbegu u borbi protiv Turaka. Od jeda na Skenderbega Turci su njegove kosti, kako piše katolički sveštenik Skadranin Barleci, izvadili iz groba i izdijelili između sebe "kao amajlije".

Međutim, radi našeg neposrednijeg i ponovnog susreta ca P. A. Rovinskim, ovom prilikom i iz pijeteta i iz obaveze prema njegovom liku i djelu, dužni smo da prije svega kažemo par riječi o njemu.

Naredne 1991. godine taj veliki svjetski putnik (Rus) naučnik, slavista, profesor u Saratovu, kandidat za profesora Kazanjskog univerziteta - P. A. Rovinski puni 170 godina svog života i rada, u kontinuitetu do naših dana, u životu knjiga (i u nama). Upravo, živi on tako od svog rođenja 1831. u dalekoj Rusiji, u mjestašcu Gusovka, i poslije smrti (1916. u Petrovgradu), naročito među nama Crnogorcima, u kapitalnom i neponovljivom višetomnom studijskom djelu o Crnoj Gori i Crnogorcima, zvanom "Černogor˙ v ee prošlom i nasta˙ůem".

Nagrada je ovom eminentnom međunarodnom skupu što se današnja naučna rasprava održava u središtu vrletne i istorijske Crne Gore u kojoj se taj čuveni naučni istraživač, kod nas široko popularni i od milja zvani Pavle Rus, bavio naukom skoro 30 punih godina u onda našoj besputnoj i ratničkoj Crnoj Gori. I, ujedno kao utemeljivač naučno-istraživačkog rada u Crnoj Gori napisao je najopsežniju i najpotpuniju inostranu studiju o Crnoj Gori, a uz to i preko 70 značajnih priloga u ondašnjim poznatim ruskim časopisima i publikacijama u periodu od 1879. do 15. januara 1916. kada je i umro, daleko od njegove voljene Crne Gore kao drage domovine. Kako se priča, umro je od uzbuđenja poslije vijesti da je austrijska vojska zauzela Lovćen i Cetinje, taj - kako je on osjećao - poslednji djelić njegove slovenske grude na obalama mediteranskog, Jadranskog primorja, gdje je namjeravao da i svoju djecu nastani, i da se više ne vraća u prvobitnu "rodinu".

Dodajmo, pored velikog trotomnog djela o Crnoj Gori (o njenoj prošlosti i sadašnjosti) u rukopisu svoje zaostavštine obradio je Rovinski i oko 500 bibliografskih jedinica (od 270 autora o Crnoj Gori). Kao poznavalac srpskohrvatskog, italijanskog, češkog, francuskog, njemačkog, engleskog i "do savršenstva" albanskog jezika sačinio je i azbučni pregled literature o crnogorskoj prošlosti i stvarnosti sa 650 bibliografskih jedinica (na preko 400 listova u svesci) od oko 600 autora. Zapravo, poznato je, tamo gdje ni veliki skupljači srpskih i crnogorskih narodnih pjesama nijesu doprli da otkriju šira područja i nove izvore duhovnog i poetskog narodnog stvaralaštva - Vuk S. Karadžić, S. Milutinović, Njegoš, kao ni više od 70 pjevača narodnih pjesama - stigao je on da to učini, taj neumorni ruski putnik, i prikupio otuda preko 300 pjesama (iz Vasojevića). Znači, bio je on veliki poštovalac našeg narodnog folklora i ujedno naš prvi inostrani naučni etnograf, etnolog, arheolog, istoričar, geograf, književni recenzent, esejista. Rovinski je autor i prve naučno-istorijske monografije "Petar II (Rade) Petrović Njegoš, Vladika crnogorski", a pored toga i brojnih priloga iz Crne Gore na stranicama 14 tadašnjih ruskih listova, časopisa i zbornika i u mnogim ondašnjim crnogorskim i južno-slovenskim listovima i časopisima toga vremena.

Tako je on, kako to emotivno piše Evgenije Markov - ruski pisac i putopisac (1903), - "svestranom izučavanju svoje Crne Gore Rovinski je dao cijelog sebe". To očigledno potvrđuje i njegovo pomenuto studijsko djelo, štampano u tri toma na preko 3700 stranica, u izdanju Ruske akademije nauka (1888-1915), kao i još dva neštampana toma - ukupno uzev sa preko 5000 stranica tekstova iz Crne Gore.

A sada bliže, ukratko, o tragovima slovenskog življa u područjima današnje Albanije prema zapisima P. Rovinskoga, s kraja 19. vijeka i prvih godina 20. vijeka, upravo na osnovama narodnih izvora, rodoslova, predanja, sjećanja i patrijarhalnog čuvanja tradicije kod naših crnogorskih i arbanaških plemena, s jedne i druge strane duž današnje jugoslovenske granice s Albanijom.

No, u odsustvu pouzdanih pisanih istorijskih i materijalnih izvora, Rovinski nije svoja istraživanja zasnivao samo na rodoslovima i narodnom pamćenju porijekla, nego i na primjerima tijesnog srodstveničkog povezivanja, grupisanja, bratstveničke zaštite, poštovanja rodovske prošlosti, zadržavanja izvornih običaja i kod nasilnih i voljnih promjena religije ili mjesta življenja, posebno u uslovima muslimanizacije i kasnije albanizacije žitelja slovenskog porijekla. Jer, prema proučavanju Rovinskog - "kao što se Toski - južni Albanci (u stvari hrišćani - pravoslavni) miješaju sa Grcima, tako se i Gegi - katolici (sjeverna Albanija) miješaju sa Srbima "svuda od albanskog Drača duž crnogorske i metohijsko-kosovske oblasti prema današnjoj Jugoslaviji.

Otuda i ona jedna narodna varijanta da su potomci današnjih Drekalovića pograničnim Kučima od roda Kastriota, da je "njihov predak Drekale" (u prevodu Andrija) dobježao (ispred Turaka) u moje rodno selo Bezjovo, gdje se njegova majka ponovo udomila za Nikezu Marina - potomka Mrnjavčevića, od čijeg su poroda današnji Nikezići. Predanje nastavlja da je taj Drekale "unuk arbanaškog kneza i čuvenog junaka Đurđa Kastriota (Skenderbega), od sina mu Jovana". O tome i Marko Miljanov Drekalović, čuveni kučki vojvoda, kazuje (navodno i prema nekoj izgubljenoj istoriji koja je bila kod kaluđera Ilije u manastiru Dugi) da je tamo pisalo "da su Drekalovići od Kastriota". Rovinski isto tako kaže da "učeni Njemac L. Defenbah odlučno tvrdi da je Skenderbegova porodica slovenskog porijekla", navodeći doslovno kako to i na njemačkom piše "Zeine Familie War Slavishen Ursprungs" (u prevodu - isto).

No, iako se to naučno ne može pouzdano dokazati, nije bez interesa navesti i podatak da je lično Rovinski "vidio pečat vojvode Ilije Drekalovića" iste izrade "kao i na grbu Đurđa Kastriota". To bi značilo da se i on, vojvoda Ilija Drekalović, držao predanja o svom porijeklu, kao što je i "Arhimandrit Gligorije Drekalović još godine 1765. napisao za sebe da je od roda Drekalovića od Kastriota". Uz Rovinskoga, toga se predanja drže i nešto novija kazivanja i zapisi dr Erdeljanovića, Stevana Dučića i Toma Orahovca, za razliku od neznatnih korekcija koje čine mjestimično Marko Bojov Rašović u svom "Etnografsko-istorijskom pregledu plemena Kuča" (1963) i dr Rastislav Petrović u monografiji "Pleme Kuči" (1981).

Da je Skenderbeg roda slovenskoga (pola Srbin pola Arbanas) prema srpsko-albanskom narodnom predanju, Rovinski ukazuje i na životopis Skenderbega, napisan od strane već pomenutog katoličkog sveštenika, na latinskom jeziku (objavljen u Strazburgu 1537) i preveden na sve "jevropske jezike". Smatra da je to pripovijedanje Skenderbegovog biografa Barlecija - Skadranina ubrzo prešlo "u staru srpsku književnost" - "gdje ga već nazivlju Crnojevićem", u duhu srpske narodne pjesme koju je on (Rovinski) slušao uz gusle, u Crnoj Gori. Sličnu je biografiju, isto tako na osnovu predanja, napisao i jedan drugi katolički fratar iz Dalmacije (Kačić Miošić), na srpskohrvatskom jeziku, u 17. vijeku "pola u prozi a dijelom u stihovima". Na osnovu nje (kako to i sami Arbanasi priznaju) pjevaju i pričaju o svom Skenderbegu (Vidi: Rovinski P. A./ r. c. "Arbanasi i uloga im u istoriji i savremenom životu balkanskom, "Glas Crnogorca", godište 1899). Marini Barlecije navodi i podatak da je veći dio vojvoda u vojsci Skenderbega, počev od Stefana Crnojevića, nosio srpska imena iako znatno izvrnuta "ne slovenskijem pismom i latinskijem slovima", jer su nepismeni Arbanasi tada mogli upotrebljavati samo grčka ili ćirilička slova, kao što je i Skenderbeg sa Dubrovnikom "svu prepisku vodio na srpskom jeziku".

Učeni Pavle Rovinski, koji je - kako smo ranije rekli - srpski i albanski jezik poznavao do savršenstva, kao što je i najavio "Glas Crnogorca" iz 1913. godine, - u Petrogradu objavio brošuru "K arbanaškom pitanju". Tu je u vidu rasprave razvio svoj širi pogled o Arbanasima kao starosjediocima Balkanskog poluostrva i o viđenju Barlecija, Skadranina (60 godina poslije Skenderbega), o Skenderbegu i njegovoj borbi protiv Turaka, o masovnom učešću Srba-Zećana u Skenderbegovoj vojsci...

Govori i o njegovoj sestri Mari, udatoj za Stefana Crnojevića, koji je bio prinuđen da kasnije ustupi Skadar kao svoju zetsku prestonicu Veneciji, a Venecija - Turcima 1478.

Za Skenderbega kao viteza sjeverne Albanije navodi i podatak da je bio oženjen srpkinjom Danicom kćerkom Vojvode Golema.

Padom zetske države pod Turke, piše Rovinski u naznačenom tekstu petrogradske publikacije, slovensko-srpski elemenat koji se protezao niz Jadransko primorje na Jug do tada zvanog srpskog Berata (u današnjoj Albaniji) morao je nestajati ispred turske osvete i odstupati prema Austrougarskoj.

I kako nastavlja Rovinski "arbanaški narod pod turskim gospodstvom (kao oruđe turske vojske) dobiva takvu silu da širi granice svoje oblasti na štetu druge narodnosti", u ovom slučaju srpske.

Na pisanju Rovinskog o slovenskom elementu na području turske Albanije mogao se zasnivati i Memorandum crnogorskih delegata na Konferenciji mira u Londonu 1913. (kao i na latinskom dokumentu iz 1336.) da je rijeka Drin "lumen SCLAVONIAE" naziva "srpska rijeka". A i područje zetske države Balšića "od Skadra, od Medove od Lješa i Drača" u riječima Mlečića (1362) naziva se oblašću "barona primorske Srbije" i da je "Skadar (i pored svoga arbanaškog obilježja) bio središte sviju srpskih dinastija", počev od Nemanjića iz XIV vijeka (poslije Kosovske bitke 1389 ). Tako pjeva i naša starovremena široko popularna narodna pjesma "Zidanje Skadra" na Bojani koji je - kako se kaže - "i geografski od vazda bio centrum Zete" i njene ondašnje ekonomsko-trgovačke sfere. Ovom prilikom sa stanovišta savremene upotrebe termina - naziva "Albanac i Albanija" od interesa je kod nas navesti kako Rovinski daje odrednice toga pojma u prošlosti: "ime Arbanas, veli, odgovara geografskom pojmu zemlje u XII vijeku, a da je i Ptolomej spominjao ime Albani i Albanopolis; Grci danas (kažu) Arbanitis, Srbi - Arbanas, a Turci - Arnaut; katkad i sami sebe nazivaju Arbanija; inače sami sebe obično zovu Škipetar, katkad Šiptar, a zemlju - Škiperija, Škipenija ili Skjupnija (Sehkgjupnija).

O miješanju albanskog elementa sa planinama Tesalije, Makedonije, Epira, poslije pada bugarske države, pa onda srpske i Vizantije pod Turke i, nadalje, usljed islamizacije i katolicizacije pravoslavnih Arbanasa, Grka i Srba zatečenih na tlu ondašnje turske Albanije - Rovinski govori pomoću zaključka njemačkog naučnika Difenbaha da "savremeni arbanaški jezik predstavlja potpuno rastrojstvo u fonetičkom pogledu i vrlo je izmiješan - najviše sa grčkim pa s romanskim, najposlije sa srpskim i turskim". I, posebno ilustruje riječi slovenskog porijekla u jeziku Albanaca, pomoću tadašnjeg "rječnika arbanaškog jezika" uz knjigu G. Pana "Albanesishe Studien", Jena, 1854.

Miješanje albanskog i slovenskog stanovništva tokom XV vijeka, navodi Rovinski u knjizi "Černogorija...", osjetilo se i na današnjim slovensko-srpskim područjima Skadarskog i Kosovskog vilajeta. U područja današnje Crne Gore, stigli su - u Lješansku nahiju Albanci iz Lješa, u Bjelopavliće iz Dukađina, u Vasojeviće - iz Prizrena, dio Kuča i Ozrinića takođe otuda. Krajem XVII vijeka, preko Save i Dunava, veliku seobu Srba u Austriju pod patrijarsima Arsenijem Čarnojevićem i Arsenijem III Jovanovićem, tj. tu veliku odstupnicu srpskog življa, pratilo je naglo naseljavanje Arbanasa u tada napuštene krajeve. Očigledno, to je dovelo do masovnosti Arbanasa u nekadašnjim čisto srpskim naseljima - Prizrenu, Peći, Prištini, Skoplju, čak i u središtu slavnog srpskog Manastira Dečani. Od tada je, zahvaljujući turskoj politici, Srbima bilo sve tješnje među Arbanasima na tim teritorijama gdje su iza toga bivali sve malobrojniji (do današnjeg dana). Upravo, usljed tih seoba iz Stare Srbije, kako piše Rovinski, ostale su "pustoši koje su naseljavali Arbanasi", osobito muhamedanci, tamošnji begovi, priznajući da su potomci znatnih srpskih kuća... Krastenići, Gaši, Beriše (osobito arbanaška plemena) u vrijeme gladnih godina gostoprimno su dočekivali dolaznike - srodnike iz Crnogorskih plemena: Kuče, Vasojeviće, Bjelopavliće, kao svoje davne saplemenike".

Govoreći Rovinski o zategnutosti između Albanaca i Srba poslije poslednjeg rusko-turskog rata, do kada su odnosi bili dosta mirni, prema ondašnjim vijestima koje su stizale iz Kosovskog vilajeta, zapisao je da se "tamo razvija takvo istrebljenje Srba, da ako se položaj brzo ne promijeni - što su svi izgledi - i prije 10 godina tamo neće biti ni jednog Srba". Valjda, to bi se moglo smatrati dalekovidošću Rovinskoga i za današnje stanje na Kosovu i Metohiji. Jep, - "tako se Turska, kako nastavlja Rovinski, oslobađala od slovenskog elementa, a Arbanasi se sve više širili na plodnim ravnicama srpskim, na štetu druge narodnosti... i služili kao oruđe turske vlasti..., i tako nesvjesno vršili izvjesnu političku ulogu."

Inače, i činjenica koju takođe navodi Rovinski da je oko polovine XVI vijeka "već u Skadru bila proradila druga slovenska štamparija... i da je tamošnju srpsku kulturu istrijebio razuzdani Arnautluk... i Skadar se tako sa okolinom poarbanasio", - govori da je slovensko-srpskog elementa bilo dosta rasprostranjenog među albanskim življem i u to vrijeme. A da se i ne govori o vremenu nad je Skadar bio "prestonica prve srpske kraljevine Vojislavijevića u prednemanjićko doba, i poslije Nemanjića opet - prestonice Zete, posljednje nezavisne države Balšića i Ivana Crnojevića koji je povlačeći se prema Žabljaku, Obodu i Cetinju - postavio temelje današnje Crne Gore".

Ovakve makar i globalne ocjene Rovinskoga o narodnim "mješavinama", na područjima Turske Albanije, treba izuzetno respektovati. Jep, one su proisticale iz njegovog poznavanja i vrlo odgovornog proučavanja svih onda raspoloživih arbanaških i inostranih zapisa ili publikacija druge polovine XIX vijeka na koje se on poziva, oslanja ili navodi. On zna da koristi i skadarsku pjesmu "Milet - bašna vogel" iz 1888, katolika Hila Ifelisa i muhamedanca Ose Filtoresi, zatim - putopis po gornjoj Arbaniji (1882-93) njemačkog naučnika dr Kurta Haserta; poziva se i na djelo francuskog konzula Ekara u Skadru o sjevernoj Arbaniji ("Histore Et Descripion Dela haute Albanija Guegarie", objavljeno u Parizu 1859), koji je "podjednako štitio od Muhamedanaca i katoličke Arbanase i pravoslavne Srbe". Citira i knjigu J. Jubanija "jednoga - kako kaže - od najinteligentnijih Arbanasa toga vremena, koji se bavio i arbanaškom književnošću ("Raccolta di canti populari e rapsodie di poeni Albanesi", Trieste, 1871) i ukazivao na spekulativno dejstvo inostranog sveštenstva među Arbanasima i na fanatizam muhamedanske i hrišćanske podvojenosti na području katoličke skadarske opštine", gdje je "duh vaspitanja u rukama italijanskih jezuita". Zbog sličnih okolnosti mnogi su se Srbi u takvim sredinama turčili na područjima Sjeverne Albanije posebno duž južnoslovenske granice, arbanašili ili iseljavali. Pri tome su velikoalbanci stalno "igrali ulogu srednjovekovnih barona" u svim sredinama gdje je bilo slovensko-srpskog življa koje je nerijetko "kupovalo i odobrenje, otkup, za ženidbu - da im ne bi bili napadnuti svatovi", o čemu je i petrogradsko "Novoe vrem˙" 1910. pisalo povodom organizovanja Saveza Arbanasa, na primjer, u Kosovskom vilajetu.

Inače, Rovinski je za svoje radove "K albanskom voprose" mogao raspolagati i knjigom "Istori˙ raziskani˙ o slav˙nah v Albanii v srednem veke" od Vikentija Makuševa, objavljene u Varšavi 1871, koji u njoj (glava III) posebno razlaže poglavlje "Serbskié period 1350-1450" u kojem istorijski dokazuje da je "u prvoj polovini 14 vijeka cijela Arbanija bila u rukama srpskog cara Stefana Dušana Silnog (koji je imao i "titulu albanskog kralja")... i da je sjeverna Arbanija sa gradovima Skadrom, Barom, Ulcinjem i Lješom od davnih vremena činila nerazdvojni dio srpskog carstva". Sve je to imalo odraza i na dalje vjekovno miješanje i odrođavanje slovenskog i albanskog življa na području današnje Albanije i razvijanja Skadra kao srpsko-zetske prestonice Nemanjića i Stefana Čarnojevića (od 1420), zvanog "Arvanit hrabri", osvjedočeni prijatelj roda Skenderbega uz čiju je zetsku pomoć utvrđena i Kpoja kao centar albanske uprave pod dinastijom Đerđa Kastriota, protiv Turaka. Otuda je, kako pišu ruska "Slav˙nska˙ izvesti˙" o Skadru i Draču u broju 3. od 1912. godine "vrlo teško odrediti kojoj nacionalnosti pripadaju tada pogranična plemena - Hoti, Grudi, Kastrati, Klimenti i drugi kao odnarođeni Srbi, u današnje vrijeme već nesumnjivo albanska. Na primjer, upravo, zbog takve međusobne povezanosti i gustine srpskog elementa (sve do pada zetskog gospodarstva) grad Berat (tada petnaest hiljada stanovnika) nazivan je "Albanski Beograd". Valja o svemu tome šire vidjeti "Slav˙nska˙ izvesti˙" - o naseljima Albanije (N. 8, 1913) ili "Slav˙nska˙ izvesti˙" - Albanija i Albanci, Duklja, Epir i Albanija - N. 2. i H. 4. (1912); Naselenie Albanii, Čto takoe Stara Serbi˙, N. 8.; Albanskie zametki, N. 48, 49 (1913); Albanskié vopros (hronika) A. Pogodina u "Vestniku Evropi" (45-godište), Sankt-Peterburg, iz 1910. godine.

Sve će to biti velika potvrda o izmiješanosti slovensko-albanskog življa od Dušanova carstva do naših dana i na područjima današnje Albanije i današnjih jugoslovensko-albanskih granica, odnosno i prije dolaska Turaka. Vrijeme muslimanizacije Balkana, odnosno zatečenih Slovena i autohtonih Albanaca, odnosno albanizacije slovensko-srpskog življa na teritoriji nekadašnje Turske Albanije i albanske Albanije iz našeg socijalističkog perioda "Drugova" Envera Hodže i pomagača iz Tirane kao i naših domaćih Murtešija i Hodža iz pokrajinsko-kosovskog vilajeta naše novo balkansko-rodovske zajednice za "unapređivanje" međunacionalnih odnosa - lako se može ilustrovati i novim sličnim podacima.

Ali, bićemo pravilniji ako se bliže vratimo nalazima, istraživanjima i shvatanjima Rovinskog i naših narodnih istoričara lika M. Miljanova, J. Erdeljanovića, A. Jovićevića, M. Rašovića i drugih koji su pismenije slali od nekih najpismenijih fratara i statističara tursko-mletačko-austrijskog tipa o odnosima srpsko-crnogorskog i albanskog življa u prošlosti. Naći će se u tome i bogato narodno predanje crnogorsko-albanskog svijeta kod nas i u Albaniji, koji više vjeruju u davno i blisko srodstvo i vjekovnu međuzavisnost područnih naroda na ovim balkanskim vjetrometima nego li kod "savremeniziranih političara" kvazidemokratske i kvazisocijalističke škole iz promašenog perioda Saveza komunista Jugoslavije i Partije rada Albanije.

Pogledajmo studijsko-istraživački rad - poznatu knjigu Pavla Rovinskog "Černogor˙ v ee prošlom i nasta˙ůem (Geografi˙, Istori˙, Etnografi˙, Arheologi˙, Sovremenoe položenie) - tom II, dio I, štampanu po odobrenju Ruske imperatorske akademije nauka, maja 1887. g. na ruskom jeziku. Zapaziće se da je on još prije više od 100 godina, znači - još za života naših djedova i pradjedova, zapisao - ugrabio ono što su pradjedovi mogli usmeno - živom riječju da prenose (zbivanja "sobiti˙") iz sjećanja i riječi svojih živih očeva i djedova iz dubljih vremena neposredno i posredno. A ta usmena istorija u Crnoj Gori, poznato je, za narod šire i uvjerljivije izražava narodnu prošlost, jep se predanje prenosilo kao amanet predaka, bilo u narodnoj pjesmi ili priči. Takvo narodno predanje zamjenjivalo je sve do sada poznate naučne institucije, kojima na balkanskim prostorima tada nije moglo biti ni pomena, te je onda - djed unuku, otac - sinu - kroz vjekove dovikivao: "Gdje ja stadoh - ti produži..."

Zapravo, Rovinski se trudio - kao što smo naveli - da koristi i mnoge pisane domaće i inostrane izvore do kojih se u onim oskudnim vremenima moglo dolaziti, i dosljedno ih davao naporedo sa narodnim izvorima, najbližim narodnom shvatanju i sećanju.

Tako je on u svom studijskom djelu "Černogori˙...", pored opisa Crne Gore Marijana Bolice iz 1614. godine, i novijeg vremena Vijala de Somiera (1820), metodom visprenog naučnog radnika dokazao "da i uopšte Crna Gora, kao zemlja stvorena od izbjeglica sa raznih strana, nezadovoljnim tuđim gospodarstvom ili njihovim pokornim izmećarima i progoniteljima po bilo kom osnovu, nije mogla uvijek sačuvati svoju plemensku cjelinu" - da kažemo rodovsko-plemensku, odnosno usko nacionalnu čistotu, koju žele da postignu neni naši savremeni naučnici tipa balkanske politikologije o čistoj genezi Albanaca, Arijevaca, Ilirika, Crnogoraca, Srba, Turaka, katolika, pravoslavaca, muhamedanaca i sl. To i dan-danas može da predstavlja najvišu kritiku idejnih otaca "Velike Albanije" i nacionalnog sindroma - da savremena Albanija nema u sebi i svome rodoslovlju ni Grka, ni Srba, ni Crnogoraca, ni Makedonaca, ni kakvih sve ostataka drugih putešestvenika i žitelja koji su umrli ili pokopani na tlu tek prvi put međunarodnim odlukama osnovane albanske državne zajednice 1913 godine.

Potvrđuje se to i na izvorima knjige Rovinskoga i drugih crnogorsko-albanskih narodnih izvora i etnografa koji su posredstvom narodne riječi rekli i svoja shvatanja o stanovništvu slovenskog porijekla Sjeverne Albanije i o izmiješanim elementima albansko -slovenskog ili srpsko-albansko-crnogorskog stanovništva duž današnjih granica Albanije i Jugoslavije (sa jedne i druge strane granice). Jep, teritorijalno-pravno dogovorene granice nijesu što i krvna arterija vjekovnog življenja i ukrštanja naroda i narodnosti na odnosnim područjima, posebno albansko-crnogorskim srodstveničkim i dobrosusjedskim, što je imalo odraza i na šire povezivanje u borbi protiv Turaka.

Rovinski to čitko ilustruje na primjeru poznatog ratobornog i slobodarskog plemena u Kučima o kojem je u prošlosti kod nas - ne bez nekog razloga - napisano najviše knjiga, što i mene moja zavičajnost iritira da na tim primjerima plasiram i svoju tezu. Lično, i moja je sestra od rođenog strica, Ljubica, udata u Kastratima kraj Skadra, ali usljed Enverove politike - ne viđamo ni nju ni njenu djecu već 45 godina. Čak je i dopisivanje izuzetno otežano, bar dosad.

Za rodonačelnika Drekalovića, Rovinski ne sumnja (pored svih varijanti), da je arbanaškog porijekla, da ga narodno predanje veže za srodstvo Đerđa Kastriota Skenderbega, što pokazuje i njegovo samo ime, kao što takođe ne sumnja da su staro pleme Kuča (poslije pada srpskog carstva) "naselili Srbi iz drugih srpskih zemalja" i da su ih poslije toga "pritijesnili Drekalovići" albansko-srpskog porijekla iz Albanije. Isto tako, i naš Erdeljanović je zabilježio da su 25% kučkih Arbanasa srpskog porijekla (1907), knjiga IV.

Rovinski u svom već pomenutom djelu doslovno piše:

"Naporedo sa Kučima u sastavu gotovo nerazdvojne teritorije žive Zatrepčani, koji po porijeklu čine zbir doseljenika, te kao takvi ne pripadaju ni jednom u cjelosti plemenu, nego su došli iz raznih mjesta Crne Gore, Kuča i Albanije, bilo kao starocrnogorci, starosrbi ili staroalbanci... - u kojima preodolijeva albanski elemenat, kao što se i danas vidi po tome što svi govore albanski i svi su katoličke vjeroispovijesti". Koliko su međusobni uticaji i danas vidljivi, njima bliski pravoslavni Kuči iz Fundine i Orahova dobrim dijelom razgovaraju sa Zatrepčanima na albanskom ili srpskom jeziku, kao i obratno.

Slično je i u Lješanskoj nahiji za čije stanovnike narodno predanje, kako Rovinski piše, opravdano govori "čto oni pribili iz Leša i konečno bűli pravoslavnie Serbi", Ima i doseljenika iz Kpoje, rezidencije slavnog albanskog roda Kastriota koji žive u selu Krusi, čiji je - kako Rovinski kaže - i naziv albanskog porijekla, a ima i drugih naselja u kojima su nastanjeni žitelji srpsko-albanskog "proishoždeni˙" iz Kastrata u Albaniji (Mugoša, Gornji Kopoti, Parci, Releza).

Rovinski navodi: "S dosta točnom vernostţ možno prin˙t vremenem doseleni˙ Belopavličeé konec XV veka, kogda pal Georgié Kastriot", a Crnojevići počeli uzmicati (ispred Turaka) prema Zapadu; za njima su se počeli povlačiti i doseljenici, preci crnogorskih Bjelopavlića, sa područja arbanaškog Dukađina u kome je bilo dosta "v vs˙kom slučae Serbov čistih, ili daže ne mnogo smešanih s Arnautam", negdje na desetak pasova "tomu nazad" od dolaska njihova rodonačelnika Bijelog Pavla, od oca Leke i djeda Duke". (I upućuje na rodoslov od M. Šobajića, "Mladi Crnogorac", str. 65, navodi Rovinski).

Za potvrdu slovensko-srpskog življa u Draču i Lješu, još u XIV vijeku, Rovinski u knjizi "Černogori˙..." navodi da su tim naseljima upravljali "Radiči i Jurasiči" i da se njihova vladavina protezala od Avlone u Albaniji. Zaključuje da su tada, uz sebe, morali imati i vojsku slovenskog porijekla. Otuda, iz takvih središta, slična pretpostavka i o doseljenicima u Crmnicu, Ceklin i druga crnogorska mjesta, ili o ostacima takvog našeg slovenskog življa u mjestima stare Albanije, koji je mogao biti lako asimilovan zbog udaljenosti od matičnog roda i presije inovjernika - muhamedanaca i katolika.

Do istih otkrića i stanovišta, posredstvom narodnog predanja, pored inostranog crnogorskog etnografa Pavla Rusa, u odvojenom postupku, došao je i naš čuveni crnogorski vojvoda i samouk, narodni književnik Marko Miljanov Popović Drekalović od (prema predanju) sloveno-albanskog roda Drekalovića, iz Kuča - autor knjige "Pleme Kuči u narodnoj pjesmi i priči", "Život i običaji Arbanasa" i "Primjeri čojstva i junaštva" - veliki poznavalac i poštovalac narodne tradicije i etike, i Arbanasa i Crnogorca. U njegovim kučko-arbanaškim narodnim izvorima koje je i lično slušao iz žive riječi najstarijih i najviđenijih pograničnih Kuča i Arbanasa, sa jedne i druge strane granice, između Turske Albanije i njegove Crne Gore, zabilježio je da su sjeverna arbanaška plemena - Hoti, Kastrati, Šaljani, Seljčani, Grudi i drugi - slovenskog porijekla, da sa Crnogorcima (kao takvim) imaju mnogo zajedničkoga u etničkim osobinama u plemenskom životu, u proslavljanju istih krsnih imena. I, to se uzima kao provjerena tradicionalna sigurnost i da su istoslavljenici istoga roda - Hoti slave Ivanj dan, Kastrati Markov dan, Grudi - Gospođin dan, Seljčani Petkov dan, Škrijelji - Nikolj dan, i sl.

Od braće Vasa i Krasa, iz Albanije, vode porijeklo - piše Marko - jaka plemena Vasojevići u Crnoj Gori i Krasnići "oko Drima i Prokletija arbanaškijeh... i druga plemena arbanaška, blizu Skadra, Kastrati i Šaljani navode se blizu s Kučima". O njihovim primjerima čojstva i junaštva, o njihovu prijateljstvu, patrijarhalnom i pastirskom životu, gostoprimstvu, "junačkoj siromaštini" i besi - govori on s divljenjem i poštovanjem, kao o najranijim Kučima i Crnogorcima. Otuda je Marko Miljanov i prijateljevao sa bliskim i odabranim Arbanasima i na slavama i u ratovima protiv Turaka, i on i njegovi Kuči (Vidi: "Pleme Kuči u narodnoj pjesmi i priči" i "Život i običaj Arbanasa", 1904).

Drugi naš crnogorsko-srpski etnograf dr J. Erdeljanović, sa više učenosti od M. Miljanova i više autohtonosti od Pavla Rovinskog, u svojoj "Etnološkoj studiji" (Beograd, 1907) o Kučima i Staroj Crnoj Gori, proširio je mnoge nalaze iz naše narodne prošlosti ali nije uvjerljivije korigovao narodno predanje niti zapise, ni Rovinskoga niti Marka Miljanova o srodstveničkoj međupovezanosti slovensko-albanskog življa u prošlosti na područjima Sjeverne Albanije i duž današnje crnogorske granice na našoj strani. Narodno predanje o porijeklu kučkih Drekalovića nije ugrozio ni R. Petrović u svom naučno-istraživačkom radu "Pleme Kuči 1684-1796".

O podudarnosti crnogorskih narodnih predanja i pojedinih dostupnih istorijskih zapisa i predanja Arbanasa sa područja Malesije najizvornije i najsređenije govori etnografski zbornik "Naselja i porijeklo stanovništva Malesije" od Andrije Jovićevića (iz 1920. i 1922), rađen po uputu velikog jugoslovenskog naučnika - etnologa Jovana Cvijića, koji je štampan u Beogradu 1923. godine. Prema predanju brdskih plemena - Malisora, duž današnje crnogorsko-albanske granice, Jovićević bilježi (str. 73) da su "preci svih malisorskih plemena (Sjeverna Albanija), izuzev jednog dijela Gruda, doseljeni (prvobitno) iz crnogorskih brda i Bosne i Hercegovine. Hoti se dovode u krvnu vezu sa Piperima i Vasojevićima, Kastrati sa Kučima, Klimenti sa Piperima i Kučima, i Škrelje sa Bošnjacima...

Ima dokaza da su preci današnjih Klimenata bili pravoslavni, što takođe tvrde i sva klimentaška predanja. I za sva druga malisorska plemena ima takvih tragova (mnogobrojne crkvine pravoslavnog tipa to dokazuju). Vrijeme je - piše Jovićević - izmijenilo ćud ovih gorštaka, nametnulo im arbanaški jezik ... Poprimili su i arbanaške navike (arbanaških nomada) i vjeru, što ih je potpuno odrodilo. Ženidba i udadba između Srba i Arbanasa (koje se još i danas vrše) najviše su veli Jovićević - odrodile Srbe. Arbanaške žene udate za Srbe učile su prvo svoju djecu arbanaškom jeziku dok Srpkinje udate za Arbanasima nijesu to činile ... Tako je albanski - istiskivao srpski, a time i vjeru i pojam o narodnosti. Uz to, udata Srpkinja (radi više mira u kući i poštovanja muža) još odmah prilikom vjenčanja prelazila je u vjeru svoga muža". To su katolički sveštenici vrlo usrdno primali i obavljali.

Andrija Jovićević takođe bilježi da su se mnogi Malisori preselili docnije u razne krajeve Crne Gore, i da mnoga danas uvažena bratstva u Crnoj Gori sa Klimentima čine jedan rod. To se manifestovalo u raznim prilikama (svadbe, slave, utočišta, zajedničke osvete, umiri, sahrane, - istovjetni običaji, srodnost psiholoških osobina i sličnost spoljnjeg izgleda, dosta istovjetnih - srpskih imena) "od Zetskog polja do vrhova Prokletija".

Pravoslavlje je još u XIV vijeku, piše Jovićević, u okolini Skadra ostavilo mnogo vidnih ostataka. Lično je bio u prilici tih godina da zabilježi u Skadru 184, u Vraki 132, Kamenici 13, u Dirigljati na Bojani - desetak pravoslavnih porodica, većina njih porijeklom od starog srpskog stanovništva - "gdje su svi govorili srpski". Kasnije su slijedila sve rigoroznija potiskivanja, iseljavanja, pretapanja i prelivanja jednih u druge, ponajviše Srba u Arbanase, pravoslavnih u katolike i muhamedance, i "poarbanašili se". O tome je svojevremeno pisao i poznati etnolog Jovan Cvijić.

Otuda je i danas lakše shvatiti da je naseljenost Sjeverne Albanije srpskim stanovništvom tokom srednjeg vijeka učinilo Skadar zetskom prestonicom, te da su od tuda i pravoslavne Srbe Skadrani dugo međusobno nazivali "fe i pljak", što će reći "stara vjera", na albanskoj teritoriji, kao gospodarujuća.

Vraka, kao i Skadar, takođe je živa rana poslednje odbrane, najrečitija srpsko-crnogorska oaza koja se transformisala u "Veliku Albaniju". O tome ima i najnovijih podataka u "Pobjedi", od 26. marta 1989. godine. Podatke je saopštio učitelj Vuko Stojković koji je službovao u Srpskoj osnovnoj školi u Skadru, desetak godina (1923-1932). Pored ondašnje Osnovne škole, piše, u Skadru je radilo i Dječje zabavište, Ženska radnička škola, Kulturno-prosvjetno društvo "Obilić", Omladinsko društvo "Guslar". Postojala je i srpska crkva sa skadarskim vladikom, i srpsko groblje. Kaže se, pored Srba, Crnogoraca i Muslimana, bilo je i podgoričkih muslimana. U školi je, pored njegove supruge Milice, radio i Haralampije Andrić, rođeni Skadranin, a prije njih - Filip Protić. Radili su u novopodignutoj školi koju je sagradila bogata porodica Berović i poklonila je crkvenoj opštini srpskoj. Inače, Srpska škola u Skadru, osnovana 1862, starija je četvrt vijeka od prve albanske škole otvorene u Velikoj Korči 1887. Tamo su zapažene i starocrnogorske porodice Popovića, Vukotića, Andrića, Derviševića, Vučinića, Stanića, Kadića, Štrikića, Đorđevića, Krivokapića, Osmanagića, Misovića i dr.

Takođe, pouzdano se zna da je i na području Vrake do 1943. godine bilo oko 200 crnogorskih domova (postojala je i Osnovna škola i crkva) - u desetak sela sa preko 60 bratstava iz Crne Gore (najbrojnije središte Mali Borič). O tome se dokumentovano govori u knjizi zapisa našeg savremenika - zemljaka Lazara Roganovića rodom iz Vrake, pod naslovom "Vraka i Vračani", odnosno "Pod suncem tuđega neba", štampane u Prijepolju 1978. godine. Tamo se kaže da je 1934. godine, od zuluma vladavine Ahmeta Zoge, Vraku napustilo oko 150 crnogorskih porodica, kasnije naseljenih u okolini Orahovca, na Kosovu, odakle su ponovo 1941. godine morali da se nekud razbježe i rasele. Inače, u Vraki su crnogorske porodice nastanjivane negdje početkom XVIII i zaključno sa drugom polovinom XIX vijeka. I, sve su one do strahovlade Envera Hodže (1948) održavale veoma drage prijateljske rođačke i ekonomske odnose, posebno sa stanovništvom Zete. Za istraživača je od posebnog interesa tamo taksativno dati spisak bratstava koja su naseljavala Vraku (63) i brojnijih i bogatijih porodičnih domaćinstava crnogorskih, njihove srodstveničke i zavičajne veze sa Crnom Gorom, a ređa se u knjizi i dosta imena i primjera pobratimstva i prijateljstva crnogorskih Vračana sa čestitim albanskim porodicama u Vraki i okolini. Dokumentuju se i stari narodni običaji, vrline i patnje tamo nastanjenih Crnogoraca, imena poginulih u oslobodilačkim ratovima i njihovim kretanjima tokom I i II svjetskog rata.

Međutim, najsvježiji podaci iz vrlo zakašnjele informacije Skupštine SR Crne Gore o položaju jugoslovenskih nacionalnih manjina (danas) u savremenoj Albaniji govore da - prema procjenama u SFRJ (saopšteno u Ujedinjenim nacijama) - tamo boravi oko 100.000 pripadnika jugoslovenskih naroda među kojima 60-80.000 Makedonaca, oko 20.000 Srba, 15-17.000 Crnogoraca i do 3.000 doseljenika slovenskog porijekla iz Bosne i Hercegovine. Prema zadnjem zvaničnom popisu u Albaniji je evidentirano svega 100 Crnogoraca, Muslimana i Hrvata. Ali, kako u Informaciji piše, i to se može smatrati nekim demokratskim napretkom, jep se - poslije dugog perioda, makar i u ovako malom broju, prvi put spominje da pripadnici ovih naroda uopšte žive u Albaniji (!). Pri tome Albanija priznaje samo postojanje makedonske nacionalne manjine, dok postojanje crnogorske javno i službeno negira. Inače, prema nekim novijim istraživanjima, pretpostavlja se da na području Skadra, Drača, Vrake i Tirane živi oko 2.650 porodica, tj. blizu 17.000 lica crnogorskog porijekla koja su pokrštavanjem imena i prezimena (1966) dobila (posebno djeca) "savremena" albanska (revolucionarna) imena ilirska. Od tada su ukinuta i prezimena na "ić" i "vić", čime su im tako velikodušno darovali progresivno "albansko porijeklo" i isključili matično, maternje, slaveno-srpsko-crnogorsko, što se ono kaže od pamtivijeka.

Nadajmo se da će pobijediti ona poetska vizija našega Zmaja "mjesto topa tigra ljuta, mjesto mača i handžara", da će progresivni duhovi "krčit puta" i da će pero da vječnost stvara.