|
|
 |
 |
 |
 |
|
|
Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji Jovan VukmanovićEtnički i kulturni tragovi Srba u Sjevernoj AlbanijiIzvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godinePrirodna oblast Sjeverne Albanije sa Metohijom i Kosovom čini geografsku cjelinu. Sve tri oblasti su i istorijski često povezivane u prošlosti. Geografske osobine su uticale na njihove istorijske događaje i na kretanja njihova stanovništva. U prvim vremenima srednjega vijeka u primorju Srednje Albanije formirana je srpska država Zeta sa prijestonicom u Skadru. Kad je, u doba Nemanjića, ojačala srpska država, ona je zauzela albansku obalu i južnije od Skadra. "Zatim je, kroz dugo vreme, do turske invazije, većim delom Severne Albanije vladala dinastija Balšića".[1] U toku duge srpske vladavine u albanskim oblastima naseljavali su se mnogi srpski doseljenici i time pojačavali prvobitno slovensko naseljavanje. Zbog srpskog naseljavanja nastalo je u XIII vijeku iseljavanje Albanaca na jug, u Epir i Tesaliju, koje je naročito ojačalo u XIV vijeku za doba cara Dušana.[2] Stanovništvo sjeverne Albanije bilo je mješovito, srpsko-albansko. U ravnicama su izgleda prevlađivali Srbi, a u planinama su bili mnogobrojniji Albanci. Naseljavanje Srba u skadarskoj ravnici i u dolinama Drima i Bojane naročito je bilo živo u toku XIII i XIV vijeka. U masi srpskoga stanovništva bila su ostrvca albanskoga življa. Srpski uticaj u to vrijeme bio je velik i značajan dio Albanaca se posrbio. Zna se da su albanske velikaške porodice, kao vazali srpskih kraljeva, govorili i pisali srpski. U ovo vrijeme Srba u Sjevernoj Albaniji, kaže jedan ispitivač, moralo je biti mnogo više nego Albanaca, jep inače ne bi bilo moguće da jedna mala srpska država, kao što je bila Zeta, izabere sebi prijestonicu u stranom etnografskom elementu.[3] Francuski kaluđer Brokard javlja 1332. godine "da su Latini u posjedu imali samo deset gradova, a u cijeloj zemlji Sloveni (Srbi) bili (su) gospodari".[4] Prema skadarskom zemljišniku iz 1416. godine u selu Koplik, u skadarskoj ravnici, bilo je osam ortodoksnih sveštenika, raspoređeni na po dvadeset kuća".[5] Jedan mletački posmatrač piše 1559. godine "da se kraj na zelenim obalama Bojane, sa svojim plodnim njivama i dobro naseljenim selima, može uporediti sa Italijom".[6] Naseljavajući Sjevernu Albaniju Srbi su dali nova imena čitavom kraju, pojedinim oblastima, gradovima, selima i mnogim drugim raznim geografskim objektima. Skadarska oblast dobija ime Donja Zeta i njen centar postaje Skadar. Za pojedine srpske vladare, najviše za cara Dušana, vezana su imena mjesta. Prirodno bogatstvo područja Skadra bilo je poznato po ratarstvu, stočarstvu i ribarstvu".[7] Zbog turskih osvajanja, još od druge polovine XIV vijeka, nastaje teško stanje za srpsko pravoslavno stanovništvo, naročito u njenim pristupačnijim predjelima skadarske oblasti. Turci uništavaju srednjovjekovne tekovine i stanovništvo pravoslavno primoravaju svim sredstvima da prelazi na islam. Albanci, pocijepani na plemena, bez probuđene nacionalne svijesti, prilaze Turcima i postaju im pouzdani pomoćnici u zlostavljanju pravoslavnoga življa. Članovi njihovih velikaških porodica (Zenavisi, Arijaniti, Dukađini i srodnici Skenderbegovi), primivši islam, postali su najodaniji turski saradnici u ugnjetavanju Srba.[8] Mnogi Srbi, ostavši bez ikakve zaštite, da bi se spasli, primili su islam i postupno albanski jezik. Za kratko vrijeme islamizirao se veliki broj seoskog stanovništva. Doseljavanjem Albanaca potiskivano je srpsko stanovništvo, ostalo je samo ponegdje razređeno u manjim grupama do iza prvoga svjetskoga rata. Ispitivači su početkom ovoga vijeka, od ranijeg mnogobrojnog stanovništva, zapazili njegove ostatke na širem albanskom prostoru. Spiridon Gopčević je u slivu rijeke Škumbe selo Sušice na svojoj karti označio kao srpsko.[9] Po podacima Svetozara Tomića u izvorištu Škumbe je mala pravoslavna oaza srpskoga porijekla.[10] Na lijevoj obali Drima je oblast Golo Brdo u kojoj je slovensko stanovništvo prvi zapazio francuski konzul Ležan polovinom XIX vijeka i obilježio ga kao srpsko. To je srpska oblast, kaže Jovan Cvijić, ali sa znatnim brojem Pomaka, koji su islamizirani poglavito u prvoj polovini XIX vijeka. Ovo stanovništvo pamti svoje srpsko porijeklo, govori srpski, drži srpske običaje i ima velikim dijelom srpske praznike. [11] Sjeverno od Golog Brda, u oblastima Čermeniki i Bulčizi, kao i u dolini Maće, ima albanskih porodica koje su održale srpske hrišćanske običaje. U krajevima od Debra do Piškopeje prevlađuje albansko stanovništvo, "ali u više sela ima slovenskih manjina".[12] Zna se da je u oblasti Ljuma, sjeverno od Piškopeje, živio znatan broj Srba, na koje podsjeća unekoliko očuvana srpska geografska nomenklatura".[13] Dukađin za dugo - kaže Jovan Tomić - nije pripadao Albaniji. Tek u toku XVII vijeka Albanci prelaze oba Drima u većim masama i stvaraju poremećaj u srpskim krajevima."[14] Ipak se srpski jezik održavao u mnogim sjevernoalbanskim plemenima sve do XVIII vijeka. To dokazuje svojim ispitivanjima oko 1910. godine i fratar Lovro Mihačić.[15] Oblast Pilot, koja se prostire oko Drima, u srednjem vijeku bila je naseljena srpsko-albanskim stanovništvom, tako da su Srbi prevlađivali u ravnici, naročito u Zadrimi i Zabojani, a Albanci jedino u planinama. Od staroga srpskoga stanovništva bili su se održali do polovine XIX vijeka izvjesni ostaci koje pominju ispitivači J. Han, X. Hekar i J. Miler. Ovu oblast naseljavali su, pored pravih Albaneza, poarbanašeni Srbi ili Arnautaši. Jedan broj Srba - Crnogoraca bio je u selu Suljki, na Bojani, ali su se većim dijelom islamizirali. Doskora se bilo bolje održalo srpsko stanovništvo u nekim selima oko Skadra: u Derignjatu, Mladom i Starom Boriću, Ljubiću, Golešu, Dobraču, Omari, Rašu i Kuli, u kojima je jezik bio srpski i običaji pravoslavni. I u samom Skadru je bio znatan broj Srba. Ispitivač Bianconi je "oko polovine XIX vijeka utvrdio da ih ima u Skadarskom vilajetu 70,000", a Lubor Niderle navodi "oko 100,000 duša".[16] Po izvještajima iz 1907. godine o srpskom življu u Skadru i okolnim selima bilo je nekoliko stotina porodica od starog srpskog stanovništva.[17] Crnogorci su balkanskog rata 1912. nailazili u Kamenici i u drugim malisorskim selima na ponekog albanizovanog Srbina, koji je još znao srpski a bilo ih je i sa srpskim prezimenima. Poznato selo Vraka, sjeverno od Skadra, imalo je do posljednjega rata preko hiljadu stanovnika, od kojih je jedan broj porodica zbog nasilja prešao u Metohiju. Vračani su čuvali svoj jezik, običaje i nošnju. Održavali su srodničke odnose sa svojim srodnicima u Crnoj Gori i mnogi su imali ista prezimena kao dokaz zajedničkog porijekla (Popovići, Sekulići, Martinovići i drugi). Srpska geografska nomenklatura u Sjevernoj Albaniji ukazuje takođe na nekadašnju brojnu i prostranu rasprostranjenost Srba u ovoj oblasti, mnogo veću nego što izgleda na austrijskim kartama.[18] Srpski živalj na području Sjeverne Albanije, odupirući se raznim uticajima, vjekovima je održavao svoju nacionalnu svijest. Najveću nadu za slobodu su im davali uspjesi Srba, naročito Crnogoraca u borbama sa Turcima. Stanovništvo je bilo pod uticajima duhovne vlasti Srbije ili Crne Gore i čuvalo je svoju tradiciju. Pravoslavni Skadrani bili su odlučili 1860. godine da otvore bogosloviju, ali su im se usprotivile austrijska i italijanska vjerska propaganda.[19] Srpsko i albansko stanovništvo u Sjevernoj Albaniji živjelo je u susjedstvu, a ponegdje i u istim selima. Neka predanja govore i o zajedničkom porijeklu nekih crnogorskih i malisorskih plemena. Po opštem nazivanju jednih i drugih tri crnogorska i dva malisorska plemena vode porijeklo od petoro braće (Vaso, Ozro, Pipo, Oto i Kraso). O ovom predanju postoje razne varijante, koje su izmijenili domaći i strani ispitivači.[20] Na osnovu ovih predanja između nekih crnogorskih i malisorskih plemena razvili su se rođački odnosi i doskora su se održavali. Srodnička plemena su u izvjesnim prilikama, naročito u borbi protiv Turaka, priskakala jedna drugima u pomoć "kao provjerenoj braći", kako su Vasojevići govorili za Krasniće.[21] Etničko miješanje i srođavanje nekih crnogorskih i malisorskih plemena vidi se i na području narodnih običaja. Između njih, u mnogim društvenim i vjerskim običajima, nailazi se na upadljivu sličnost ili čak podudarnost. U tim zajedničkim crtama očuvani su mnogi tragovi starobalkanskih uzajamnih kulturnih uticaja. Oni jasno ukazuju na etničku simbiozu pagansko-slovenskog i starobalkanskog življa, kao i na kasnije crnogorsko-malisorske odnose. Mnoge sličnosti i istovjetnosti ogledaju se u održavanju krsne slave. Svi Malisori i sva Sjeverna Albanija - kaže jedan ispitivač praznuju zimski Nikoljdan "kao opštu narodnu slavu". Nikoljdan su od starine praznovali i hotski muslimani. Sveti Nikola je krsna slava skoro i svih bratstava u Crnoj Gori "koja vode porijeklo iz Malesije". Ista slava nekih crnogorskih i malisorskih bratstava ukazuje na njihov nekadašnji zajednički život i na pripadnost istoj vjeri. To potvrđuju i mnogobrojne crkvine pravoslavnog tipa na području Malesije. Po predanju Malisora njihovi preci su doseljeni iz Crnogorskih Brda, Bosne ili Hercegovine i međusobno nijesu svi srodni.[22] Iz vjekovnog srpskog, odnosno zetskog državnog života u Sjevernoj Albaniji ostali su mnogi tragovi njihove kulture i prosvjete. U prošlosti, poplavama raznih naroda, oni su uništeni ili pretvoreni u druge svrhe. Mnogobrojni njihovi tragovi opominju na duhovni život Srba u Sjevernoj Albaniji. Hramova je bilo na cijelom području srpskoga življa. Nedaleko od Skadra je ruševina manastira sv. Srđa i Vakha kome je oltar oboren u Bojanu. Crkva je sazidana na mjestu prastare, koja je bila grobna crkva zetskih i raških knezova i kraljeva: Mihaila, Bodina, Vladimira, Dobroslava, Gradine i Draginje. Kraljica Jelena je, poštujući starinu i značaj ove crkve, sagradila sa sinovima, Dragutinom i Milutinom, 1290. novu na temeljima prastare.[23] Njen ikonostas - kaže I. Jastrebov - nije vizantijski, nego upravo srpski. Svi sveci imaju odijelo onako, kao što ga imaju na ikonama u današnjoj lavri Pećkoj patrijaršiji i u gračaničkoj crkvi.[24] U selu Dajači, u Hotima, bila je crkva Sv. Srđe sa znacima pravoslavnog hrama, ali je odavno pokatoličena. U mjestu Rioli, sjeveroistočno od Skadra, stara pravoslavna crkva, takođe je odavno pretvorena u katoličku. Blizu nje je bila crkva sv. Jovana, takozvanog Raškog. U predjelu Šlaka, istočno od Skadra, nalaze se ruševine Mazrenske crkve, koja je građena istom arhitekturom kao Sv. Jovan u Rašu i Sv. Gospođa u Krajini. U selu Vukli je ruševina male crkve u kojoj se čuvao crkveni ključ, izrađen na stari srpski način u obliku ptice.[25] U gradu Baleš, danas Baleza, i na drugoj strani Bojane nalaze se u ruševinama dvije crkve, građene sa oltarima prema istoku. Pravoslavnih crkava još je bilo u nekoliko sela: Sv. Jovan u Đurmolu, Sv. Nikola u Seocu, Sv. Jovan Bogoslov u Šestanu, Sveta Paraskeva u Mahali, crkva u Štitaru i manastir u Kamenici. U samom Skadru bilo je više crkava koje su pretvorene u džamije, uzete u vojne svrhe ili su srušene. U najstarijem dijelu grada, u Rosafu, pominje se kao najstarija zgrada crkva Sv. Stefan, koji su Turci 1479. pretvorili u džamiju i nazvali je Aja Sofija. U skadarskoj tvrđavi bila je crkva Sv. Matija koju su Turci uzeli za Vojnu tamnicu. U blizini tvrđave, na mjestu nekadašnje crkve sv. Pavla, podignuta je džamija Babaku. Ispod tvrđave, blizu mosta Bakčelik, bio je manastir Sveti Jovan, upotrijebljen za barutanu. Crkvu sv. Nikole osnovala je supruga Uroša I i u njoj je podstrižena za monahinju, dobivši ime Jelena. Još se pominju crkve: svetog Petra, svetog Ilije, svetih Vračeva, svetog Todora i svetog Graca, ali o njima nema pouzdanih podataka. U Danju je bila crkva svete Bogorodice koju je car Dušan darovao svojoj zadužbini svetom Arhanđelu Mihailu i Gavrilu u Prizrenu. Istom manastiru bio je poklonio i selo Koplin u blizini Gradeca. U selu Oboti, na Bojani, bila je crkva svetoga Sergija, već odavno u ruševinama.[26] Za pravoslavni svijet je u Skadru 1864. podignut hram Aleksandra Nevskog. Ovoliki broj srpskih crkava i manastira na skadarskom području svjedoči o gusto naseljenom stanovništvu i o njegovom vjerskom životu. Slavni srednjovjekovni grad Skadar, sijelo dukljanskih knezova i srpskih mladih kraljeva, imao je značajnu kulturno-istorijsku ulogu u srpskom državnom životu, naročito u doba Nemanjića i kasnije Balšića. U masi pravoslavnoga svijeta neznatnu manjinu su činili katolici. Duhovni život Srba bio je pod upravom Zetske episkopije. On nije bio naročito ugrožen do druge polovine XVII vijeka, dok je turska država bila jaka. Porazom Turaka pod Bečom 1683. nastaje pokret hrišćana za oslobođenje u mnogim zemljama pod Turcima i ovi vrše veliki pritisak na Srbe. Da bi se spasli turskih nasilja, Srbi prelaze na islam i katolicizam ili se iseljavaju prema Crnoj Gori. Albanizovani Srbi su i dalje, pošto su prešli na drugu vjeru i primili albanski jezik, za dugo čuvali uspomenu na "staru vjeru" i održavali razne pravoslavne srpske običaje. Predanjima su prenosili tradiciju o zajedničkom porijeklu i srodstvu sa nekim crnogorskim plemenima. Geografski položaj Sjeverne Albanije i morfološke osobine njenoga zemljišta, naširoko otvoreni prema zaleđu, bili su predodređeni prirodni uslovi za pokretanja stanovništva, etnička miješanja i istorijska zbivanja. Na etničke procese u ovoj oblasti ukazuje i porijeklo više današnjih bratstava u Crmnici i Riječnoj nahiji, čiji su preci doseljeni kao Srbi-Zećani iz Malesije, vjerovatno u XV vijeku. Napomene1.J. Cvijić, "Govori i članci", II, Beograd 1921, 18. 2. J. Cvijić, "Govori i članci" I, Beograd 1921, 20.
4. Spiridon Gopčević, "Gornja Arbanija i njena liga", Novi Sad 1903, 5. 5. Milan Šuflaj, "Srbi i Arbanasi", Beograd 1925, 93. 6. K. Jireček, "Istorija Srba" III, Beograd 1923, 172. 7. K. Jireček, navedeni rad, 228. 8. J. Cvijić, "Govori i članci" I, Beograd 1921, 176. 9. J. Cvijić, navedeni rad, 150. 10. J. Cvijić, navedeni rad, 157 i 158. 11.J. Cvijić, navedeni rad, 158 i 159; Isti, "Balkansko poluostrvo" I, Beograd 1922, 12. J. Cvijić, "Balkansko poluostrvo" I, Beograd 1922, 257; Isti, "Govori i članci" I, 1921, 159. 13. J. Cvijić, "Balkansko poluostrvo" I, Beograd 1922, 258. 14. J. Tomić, "O Arnautima u Staroj Srbiji i Sandžaku", Beograd 1913, 71. 15. Lovro Mihačević, "Po Albaniji", 1911, 62-64; Balkanikus, "Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska", 1913, 8. 16. J. Cvijić, "Govori i članci" I, Beograd 1921, 160 i 161; "Geografski glasnik", Beograd 1913, 243 i 244. 17. "Zapisi", januar, Cetinje 1940, 50; A. Jovićević, "Malesija", "Srpski etnografski zbornik" XXVII, Beograd 1923, 76. 18. J. Cvijić, "Govori i članci" I, Beograd 1921, 160 i 161. 19. .Zapisi", knj. XXIII, 1940, 50. 20. K. Jireček, "Istorija Srba" III, 1923, 40. 21. K Jireček, navedeni rad, 40; A. Jovićević, "Malesija", "Srpski etnografski zbornik", Beograd 1923, 73. 22. A. Jovićević, navedeni rad, 73, 74, 125, 126. 23. I. Jastrebov, "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u skadarskom okrugu", Glasnik Srpskog učenog društva, knj. 48, Beograd 1880, 366. 24. I. Jastrebov, navedeni rad, 367. 25. I. Jastrebov, navedeni rad, 382. 26. J. Vasiljević, "Skadar", Bratstvo Društva Svetog Save, knj. 27, 209. |
