Raspeto Kosovo Kosovo.com: The focal point for Kosovo and Metohia issues
Uništene i oskrnavljene srpske pravoslavne svetinje na Kosovu i Metohiji (1999-2000)

Jeromonah Sava (Janjić)

Predgovor

Narodi Kosova i Metohije proživljavaju najteže dane svoje istorije na ovim prostorima. Albanski narod proživeo je dane patnje, progona i ubistava, zlo je nanosila nemoralna i destruktivna politika Miloševićevog režima. Sada srpski narod ponovo proživljava dane patnje, progona i ubistava, ali zlo sada dolazi od nemoralne i destruktivne politike albanskih nacionalista.

Mirovne snage KFOR-a ušle su na Kosovo i Metohiju 13. juna 1999. godine, sa ciljem da garantuju mir i sigurnost svim stanovnicima Pokrajine. Od tada pa do danas preko sto osamdeset hiljada (180.000) Srba izbeglo je ili proterano iz svojih domova, albanski ekstremisti ubili su i oteli više stotina ljudi, zapalili hiljade srpskih kuća.

Samo u proteklih pet meseci, i pored prisustva gotovo četrdeset hiljada (40.000) pripadnika elitnih NATO snaga, civilne uprave UN, brojnih humanitarnih i nevladinih organizacija, kao i stotina novinara, preko sedamdeset (70) srpskih pravoslavnih svetinja, crkava i manastira, do temelja je srušeno, oštećeno, ili oskrnavljeno.

Ova rušilačka dela nisu samo posledica lične i slepe osvete. Sve se više pokazuje da je na delu sistematski plan da se zauvek potru tragovi srpske i hrišćanske kulture na Kosovu i Metohiji, a ima ih više od hiljadu četiri stotine (1400). Uništenje crkava i manastira često obavljaju mineri koji su prošli vojnu obuku, a sva njihova dejstva, ponekad i ponovljena, prikriva opšta i prećutna zavera saučesnika i svedoka.

Pa tako, masa albanskog stanovništva u Đakovici prati uništenje jedne od najlepših novijih crkava na Kosovu i Metohiji, i proslavlja to u noći 23. jula. Lideri tzv. OVK (UÇK), koja suvereno vlada ovim gradom (kao i većim delom Pokrajine), poriču da su umešani u ovaj događaj, ali ne čine ništa da spreče rušenje hrišćanskih crkava, u sred Evrope, na izmaku XX veka.

KFOR do sada nije uspeo da zaustavi i spreči dalja uništenja, iako su neke od miniranih crkava udaljene tek pedesetak metara od vojnih postaja. Istraga još nije pokazala ko stoji iza takvih nedela. Da to NATO ne može teško je pretpostaviti, a da to neće lako je posumnjati. Mir koji nije mir, progoni i ubistva, etničko čišćenje Kosova i Metohije od ne-albanskog stanovništva, paljevine kuća i rušenje srpskih kulturnih i verskih spomenika, mogu da budu pouzdan znak da se me|unarodna zajednica, svakim danom sve više, suočava sa porazom svoje misije.

Zašto je pre nekoliko meseci čitav svet odlučno nastojao da zaustavi masovni egzodus Albanaca, a sad nemo i bespomoćno posmatra neobuzdano nasilje nad srpskim narodom i njegovom kulturom? Zar sme svet da dozvoli da se nemilosrdno uništava, i fizički i duhovno, jedan evropski narod i njegova drevna kultura? Zar smeju kulturni Albanci da dozvole rušenje onoga što je i njihov ponos, i što su njihovi preci neretko smatrali svetim, i u najtežim vremenima često zajedno čuvali sa svojim srpskim susedima, i sačuvali do dana današnjeg?Zar mogu da budu ugroženi najdragoceniji spomenici srpske srednjovekovne hrišćanske umetnosti i arhitekture? Zar civilizovana Evropa i svet smeju da dozvole da se borba za politička prava na teritoriju Kosova i Metohije ostvari kroz istrebljenje jednog naroda - bilo kojeg - i kroz uništavanje njegovih svetinja, bez obzira kojoj veri one pripadale.

Mora da se zaustavi pomama neobuzdanog nasilja i mržnje, vladavina haosa i bezumlja.

Nerazumna osveta nad nevinim narodom, i rušilački bes prema spomenicima, ne mogu da budu osnova ni budućnosti oba naroda, ni trajnog mira u ovim krajevima.