Mitropolit Crnogorsko - primorski i Skenderijski i čuvar Pećkog trona, Amfilohije Radović

Stid i sram na obrazu hrišćanske Evrope

Vaša Svetosti, vaša preosveštenstva, draga braćo i sestre,

Naš umni episkop, negde u junu mjesecu, reče jednu mudru riječ. Mi vodimo, reče on, novi Kosovski boj, međutim, ovoga puta vodimo ga bez čestitoga Kneza i bez časnoga Krsta. Namjesto čestitoga Kneza - nevjera, a u nevjere nema vjere, to je narod znao od pamtivjeka. Namjesto časnoga Krsta - "target", samoubilački znak boga Šive, koga sam našao u junu mjesecu u pustoj Patrijaršijskoj ulici koja vodi prema Pećkoj Patrijaršiji. Na njegovom mjestu sad se nalazi na prvoj kući, najbližoj Patrijaršiji, po prvi put poslije Kosovske bitke, albanska zastava.

I očevidno da se po nekoj logici istorijskoj, po nekom dubljem moralnom zakonu, ali i po nekim neispitivim putevima Božjim, drukčije nije moglo dogoditi. Jer sve što se dogodilo na Kosovu od 1941. godine, ono je vodilo onome što se danas događa. A događa se nešto što se na Kosovu i Metohiji nije dogodilo u toku 600 godina. Ovaj Vidovdan je nesumnjivo najstrašniji Vidovdan na Kosovu i Metohiji i najstrašniji Vidovdan za Srpski narod.

Uoči vidovdanske Liturgije koju smo iza oltara hramova drevnih naših arhiepiskopa i patrijarha služili u Pećkoj Patrijaršiji uz blagoslov Njegove Svetostisahranili smo Milevu Vujošević - ženu od 50 godina, ubijenu metkom, prosut joj je mozak, u koji sam ugazio ulazeći u njen dom - i Maricu Marić, retardiranu djevojku, koja je silovana u svojoj sirotinjskoj kući u Belom Polju. Našli smo je na provaljenom kauču. Mrtvu, unakaženu. Njih dvije smo sahranili uoči Vidovdana i služili Liturgiju na Vidovdan u Pećkoj Patrijaršiji i osetili da je to zaista najstrašniji Vidovdan u poslednjih 600 godina za nas i za naše biće na Kosovu. I osetili da je vladika Rade, zaista bio prorok, kada je rekao: "Kosovo, grdno sudilište, nasred tebe Sodom zapušio."

Kosovo je danas, ako nam je to utjeha, zaista "sudilište grdno". Sudilište na kome se sudi našem narodu, sudilište na kome se sudi šiptarskom narodu, sudilište na kome se sudi Evropi i civilizovanom svjetu. Danas je sud ovome svjetu zapisan u jevanđelju pred Hristovo raspeće. Imam utisak da je produženje toga suda, pred Hristovu golgotu, upravo ono što se danas događa na Kosovu i Metohiji. I ono što se tu događa ne tiče se samo nas, tiče se modernog svjeta, tiče se hrišćanske civilizacije, tiče se čovjeka kao takvoga na kraju dvadesetoga vijeka i na početku dvadeset i prvog vijeka. Ponavljao sam više puta, možda mi je to neko zamjerio, prilikom razgovora sa mnogim značajnim ljudima iz Evrope i Amerike, prilikom boravka u Pećkoj Patrijaršiji, da to što se dogodilo i što se događa, da je to prvo stid i sramota moga naroda, jednog djela moga naroda. To sam ponavljao i ponovo ponavljam. Da je to i stid i sramota albanskog naroda - jednog časnog naroda, koji je Božji narod i koji treba da ima svoje mjesto pod suncem, i da ima svoje vrijeme i svoj prostor na kome će da donosi svoje plodove. Ono što je uradio i što radi u njegovo ime jedan deo toga naroda, to je stid i sram na obrazu toga naroda. To što se događa na Kosovu, što se dogodilo, naročito za vrijeme bombardovanja, ali i što se danas događa, to je stid i sram na obrazu hrišćanske Evrope, to sam ponavljao, to i sada ponavljam. Za hrišćansku Evropu, za američku civilizaciju, stid i sram da se dvadeseti vek završava bombardovanjem jednog grešnog - Njegova Svetost nekad u molitvama kaže svegrešnog, ne bez razloga - ali časnog, drevnog i hrišćanskog evropskog naroda. Time Evropa obeležava jubilej dve hiljade godišnjicu hrišćanstva i time ulazi u treći milenijum. Nešto najtragičnije i najapsurdnije, nešto nad čim treba da se zamisli svaki razuman čovjek, bez obzira kom narodu i kojoj ideologiji pripada.

Jedan dio te nesreće i toga stida i srama je zapisan i naslikan i u knjizi pod nazivom "Raspeto Kosovo". Tu je navedeno preko pedeset hramova. U međuvremenu u toku poslednjih petnaest dana, još dvadeset hramova i manastira je sravnjeno sa zemljom. Poslednje saopštenje koje smo dobili jeste da je sravnjen i manastir Zočište, u neposrednoj blizini Velike Hoče - drevni srednjovjekovni manastir, mjesto celebno i isceliteljsko, ne samo za pravoslavne Srbe, nego za sav živalj koji je živeo oko tog manastira. Poslednjih godina su više muslimani i Šiptari dolazili kod Svetih Vrača negoli Srbi, naročito u vrijeme opake i otrovne bolesti, grozomore koja je po mnogo čemu porodila ovo stanje u kome se danas nalazimo. Danas je taj manastir i hram njegov, zgrade oko njega potpuno sravnjeno sa zemljom. To se dogodilo, postoji svedočanstvo, i sa hramom u Mušutištu Svetog kralja Milutina. Već kad smo kod njega, moram da navedem nešto što sam čuo na Kosovu, a pred Bogom moramo da kažemo šta se događalo. Došao je u vrijeme bombardovanja neki šef policije da kaže svešteniku da su spremni da sruše džamiju. On im kaže: "Kumim vas Bogom, nemojte da rušite džamiju, srušićete time i naš hram". Policajac je okrenuo glavu, otišao je i srušio džamiju. I sada, ko bi mogao da očekuje da će oni - čijih je došlo pet minuta - da poštede bilo koji hram, a budite uvjereni, to možemo da posvjedočimo mi koji smo bili ovih meseci na Kosovu i Metohiji, da nije prisustva međunarodnih snaga, na Kosovu, u ovom trenutku Pećka Patrijaršija bi bila pretvorena u prah i pepeo, Dečani isto tako, Gračanica isto tako. Ne bi više bilo jednog jedinog Srbina na kosovo - metohijskom prostoru. Stanje je onakvo kakvo jeste. Ova knjižica je jedan mali insert koji nam ukazuje na situaciju u kojoj se nalazimo.

Ono što je ostalo hramova i svetinja i što je ostalo naroda, ono se danas nalazi u rezervatima i siguran sam da su indijanski rezervati u mnogo boljem položaju nego što su srpski rezervati i enklave na Kosovu i Metohiji. U rezervatu je Pećka Patrijaršija, ona je sva u bunkerima, pod reflektorima, pod tenkovima. I pored svega toga, pre neki dan su, kao što znate, projektili pali, na sreću nijesu na hram i na konak, nego između hrama i konaka manastirskog. U rezervatu su Dečani, Gračanica, i gdje god ima našeg naroda počevši od Goraždevca - to je jedino selo na metohijskoj strani koje je još opstalo - i onda redom. To su rezervati koji su privremeno obezbijeđeni, nad kojim međutim, visi Damoklov mač, u koji je ušao dubinski egzistencijalni strah i onih nekoliko stotina, od tridesetak hiljada kojih je bilo u Prištini, čekaju svaki dan da izađu iz tog pakla. Samo oko Peći imamo spisak od preko dvije stotine kidnapovanih i ubijenih, ali ne znamo tačan broj. Sigurno da ima još desetine onih koji su ubijeni za koje se ne zna, a da ne govorimo o kidnapovanim samo na ovom prostoru, a ima ih preko 400 kidnapovanih koji su sigurno i ubijeni. Kao što je ovih dana otkriveno da se u blizini Istoka nalazi jedna jama u kojoj je oko 40 leševa, među kojima se nalazi i otac Stefan iz manastira Budisavaca. Za oca Haritona odavno se ništa ne zna. Dakle, dokle je Kosovo u takvom rezervatu, u isto vrijeme Srbija i čelnici Srbije i srpski narod u svojoj celini, Savezna republika Jugoslavija, oni su u jednom drugačijem rezervatu, bezizlaznom. Sve više se sužava krug oko ovog naroda, prekidaju im se sve veze i diplomatske i političke i humanitarne, da ne kažem i ljudske veze sa međunarodnom zajednicom. Oni koji bi u ovom trenutku trebali da izvedu ovaj narod iz tog i takvog položaja u kome se po prvi put u svojoj istoriji našao u celini, sa njima više, a to je očevidno za svakoga ko ima oči da vidi i uši da čuje, niko u ovom svjetu ne želi i neće da razgovara. Da li ti koji neće da razgovaraju ili ne žele, da li su u pravu ili nijesu, to je druga priča, ali je istorijska činjenica i fakat jedan tragični, da ukoliko se produži ovakvo stanje u našoj državi, u našem narodu, onda je očevidno da je svjesno ili nesvjesno izabiranje targeta kao svog simbola, simbol nečega mnogo dubljeg, da je ovaj narod krenuo putem samoubistva. To znači da je taj narod negdje dublje izgubio osećanje svog dostojanstva i osećanje za svoju budućnosti i za mogućnost svog opstanka i svoga povratka među zrele zemaljske narode. Svak može da ima u sebi samoubilački poriv i to je muka svakoga čovjeka i naša tuga, ali da svoju bolest, svoj samoubilački poriv, pretvori u način postojanja i način mišljenja i djelanja jednog naroda i da taj narod to prihvata, onda tu zapire ljudsko poznanje. Jedno je sigurno, a to mora da se kaže, da postoji neki javni ili tajni plan i tendencija međunarodne zajednice da Kosovo postane međunarodni protektorat, što se vidi iz svega onoga što se dogodilo i što se događa na Kosovu. Ja ne vjerujem da ću doživjeti, daj Bože, jednog dana da se nađem na Kosovu bez međunarodnih mirovnih snaga koje se po svom prisustvu na tuđem tlu, u tuđoj zemlji, ostanu li dugoročno na tuđem ognjištu, pretvaraju u snage okupatorske. Kosovo je u ovom trenutku protektorat. Dugoročno će ostati protektorat NATO pakta, a u isto vrijeme, kako se stvari odvijaju, Kosovo se priprema da postane nezavisna država koja će sutra biti ugrađena u Veliku Albaniju. Da li je to plan Evropske zajednice, ja ne mogu da uđem u te tajne. Međutim, sve što se radi u ovom trenutku na Kosovu i Metohiji vodi u tom pravcu.

Da li će ovaj narod smoći snage da uspostavi jedan pravi i istinski odnos sa međunarodnom zajednicom, da iznađe nove puteve radi razrešenja tog čvora, koji je Kosovski čvor, to zavisi i od Boga i Božjeg promisla, a u isto vrijeme zavisi i od sviju nas. Neka bi i ova knjižica koja je objavljena o raspetom Kosovu bio jedan podsticaj na našu zajedničku odgovornost, pred Bogom i pred istorijom i pred savremenim svjetom. Odgovornost i za nas same za obnovu našeg dostojanstva i za naš povratak, uz poštovanje svih ljudskih prava, na naše vjekovne prostore, na naša vjekovna ognjišta.

Daj Bože da tako i bude.

Hvala.

Napomena: Besede snimljene na predstavljanju prvog izdanja knjige Raspeto Kosovo, u Skupštini grada Beograda, 16. septembra 1999.

Kosovo.com: Raspeto Kosovo: Govor Mitropolita Amfilohija

Govor vladike Artemija >>

© Copyright 1999-2000 Kosovo.Com / Glas Kosova i Metohije. Sva prava zadržana.