Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji

Branislav Marović

Međudržavni ugovori zaključeni između Jugoslavije i Albanije 1946. godine

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Narodi Jugoslavije i narod Albanije vodili su u toku drugog svjetskog rata borbu protiv okupatora Njemačke i Italije i njihovih saveznika Bugarske i Mađarske.

KPJ je u toku rata preko svojih delegata pomagala pri stvaranju Albanske komunističke partije i organizovanju narodnooslobodilačke borbe u Albaniji.

Organizovana pomoć i na vojnom i na partijskom planu doprinijela je da se albanski pokret otpora razvije, da utvrdi strategiju i taktiku narodnooslobodilačke borbe, jasno definiše svoje ciljeve i na kraju ostvari revolucionarnu smjenu vlasti.

Da bi učvrstila međunarodni položaj Jugoslavije, u prvom redu prema zapadnim saveznicima, jugoslovenska vlada je 11. aprila 1945. godine sklopila sa SSSR međudržavni Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj saradnji, kojim su bila izražena shvatanja KPJ o budućim odnosima sa prvom zemljom socijalizma.

U KPJ vladalo je uvjerenje da će Sovjetski Savez pružiti Jugoslaviji pomoć ne samo protiv spoljnih pritisaka koji su dolazili od zapadnih savezničkih zemalja već i u privrednoj obnovi i političkoj konsolidaciji kao i u razradi strategije poslijeratnog razvitka i ostvarivanja zadataka poslijeratne socijalističke izgradnje.

Bliska saradnja Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom dala je dobre rezultate pa je prije kapitulacije Njemačke i prije donošenja Povelje Ujedinjenih nacija zaključen međudržavni ugovor 11. aprila 1945. godine u Moskvi. To je bio primjer regionalnih sporazuma zaključenih u cilju održavanja mira i razvitka međunarodne političke, privredne i kulturne saradnje. Jugoslavija je slične ugovore zaključila sa Republikom Poljskom (16. marta 1946), Republikom Čehoslovačkom (9. maja 1946), NR Albanijom zaključen 9. VII 1946. (ratifikovan 20. VII 1946), NR Bugarskom (ratifikovan 8. I 1948), Kraljevinom Rumunijom (ratifikovan 8. I 1948) i NR Mađarskom (ratifikovan 8. I 1948).^[2]

Posebno zbližavanje Jugoslavija je pokazala sa Albanijom i SSSR sa kojima je sklopila prve ugovore o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Prijateljsku saradnju sa Bugarskom Jugoslavija je takođe razvijala naročito kada je na čelo Bugarske radničke partije (komunista) i bugarske vlade novembra 1945. došao Georgi Dimitrov.

Jugoslavija je dakle nastavila, po oslobođenju, blisku saradnju sa Albanijom započetu u antifašističkoj oslobodilačkoj borbi u toku rata. Pomoć koju je Jugoslavija pružala Albaniji veoma je raznovrsna. To je bila pomoć materijalna, finansijska i u kadrovima različitih profila: političkih, vojnih i stručnih ljudi. I na spoljnom planu Jugoslavija na svim međunarodnim konferencijama pruža pomoć Albaniji razbijajući njenu međunarodnu izolaciju u kojoj se ova zemlja našla po završetku rata. Jugoslavija se na svim tim konferencijama zalagala da se Albaniji prizna Status savezničke zemlje i da joj se kao takvoj dodijele reparacije.

Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između FNRJ i NR Albanije pripada istom tipu ugovora koje je Jugoslavija zaključila sa već navedenim zemljama. Njihova sadržina sem nekih manjih izmjena u svojoj suštini je ista.

U uvodu Ugovora jasno su izražene pobude koje su rukovodile dva prijateljska naroda za zaključivanje Ugovora.

Na početku uvoda kaže se: "Narodi FNRJ i NR Albanije imali su u svojoj istoriji iste neprijatelje, koji su ugrožavali njihovu nezavisnost i nastojali da im otmu bilo delimično ili u celini njihove teritorije i da ih podjarme. Ovo se naročito jasno pokazalo u nedavnoj prošlosti kada su fašistička Njemačka i Italija napale i okupirale ove zemlje sa namerom da ih rasparčaju i zauvek prisvoje."^[2] Zatim se ističu borbene tradicije naroda Jugoslavije i Albanije koji su u četvorogodišnjoj borbi 1941-1945. boreći se rame uz rame sačuvali svoju slobodu i nezavisnost.

Želja da se još više učvrste veze prijateljstva započete u najsudbonosnijim danima za oba naroda i riješenost da i ubuduće zajednički brane svoju slobodu, nezavisnost i integritet svojih zemalja u slučaju napada od strane neke treće sile dogovoreno je, kako stoji u uvodu Ugovora, da se zajednički brane u cilju interesa dvije zemlje i obezbeđenja mira.

Sam tekst Ugovora koji ima šest članova daje konkretnu pravnu formu za ostvarenje ciljeva koje smo naveli.

U članu 1. Ugovora obe strane su se sporazumjele da će u interesu naroda svojih zemalja postojeće prijateljske odnose još više učvršćivati daljom svestranom i tijesnom saradnjom.

član 2. Ugovora u stavu jedan sadrži posebnu odredbu kojom se obavezuju strane ugovornice da će preduzeti sve mjere koje su potrebne za osiguranje nezavisnosti i integriteta ove dvije zemlje kako bi se ubuduće sprečilo svako ponavljanje sličnih napada kakav je bio od strane Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije. Da bi se sačuvao mir obe zemlje će najtješnje sarađivati u svim međunarodnim akcijama kako bi se ovaj cilj ostvario i u tome će se pridržavati svojih obaveza kao članice Organizacije Ujedinjenih nacija.

Članom 3. precizirano je ako bi jedna od zemalja bila napadnuta i ugrožena njena nezavisnost bilo od koga druga je strana dužna da joj pruži vojnu i drugu pomoć i podršku svim sredstvima koja joj stoje na raspoloženju.

Članom 4. se visoke strane ugovornice obavezuju da nijedna od njih neće stupiti u savez niti uzeti učešća u koaliciji, koji su upereni protiv druge ugovorne strane.

Član 5. kaže da će visoke strane ugovornice rješavati sva međusobna pitanja na bazi najiskrenijeg prijateljstva, dok će ekonomske, kulturne i druge veze između sebe ostvariti putem posebnog sporazuma.

Ugovor je zaključen, kako stoji u članu 6, sa rokom od 20 godina. On se automatski produžuje za svakih daljih pet godina, ukoliko jedna od ugovarajućih strana ne učini za godinu dana prije isteka tekućeg petogodišnjeg perioda pismenu izjavu o svojoj namjeri da prekine njegovo trajanje.

Poslije završetka drugog svjetskog rata u određenim istorijskim uslovima Jugoslavija skupa sa SSSR i zemljama narodne demokratije zaključuje regionalne sporazume kao organizovani oblik političkog i ekonomskog savezništva. Po završetku drugog svjetskog rata odnosi između vodećih članica antifašističkog saveza sve više su se pogoršavali i to oko granica i uređenja poslijeratnog svijeta.

Ideja Balkanske federacije Jugoslavije, Albanije i Bugarske pokrenuta u toku rata 1943. godine, a zatim nastavljena Titovom posjetom Moskvi septembra 1944. kada je Staljin podsticao oživljavanje ove ideje, brisalo je bilo kakvu pomisao o zaštiti nacionalnih manjina u ovim zemljama. Stoga se u ovim ugovorima nijesu mogle pri tadašnjem stanju ideološke svijesti i ideala za koje su se jugoslovenski komunisti zalagali, naći bilo kakve odredbe o pitanju nacionalnih manjina. Svi ovi ugovori o kojima smo govorili svojim sadržajem i vremenom važenja na koji su zaključeni su veoma slični, može se reći, podudarni u mnogim svojim članovima. U ovim ugovorima dakle nema ni riječi o nacionalnim manjinama njihovim pravima i zaštiti, jer ideje jugoslovenskih komunista bile su tada spajanje, stvaranje zajedničkih država bez međusobnih graničnih barijera. O tome najbolje govori međudržavni Ugovor o usklađivanju privrednih planova, o carinskoj uniji i o izjednačenju valute između FNRJ i NR Albanije zaključen u Beogradu 27. novembra 1946. godine.^[3] Potpisujući ovaj sporazum Jugoslavija i Albanija su napravile još jedan dalji korak na putu međusobnog zbližavanja i na stvaranju Balkanske federacije.

Ukidanjem carinske granice i carina između dveju zemalja i stvarajući na taj način jedinstvenu carinsku teritoriju Jugoslavija i Albanija su pomenutim Ugovorom stvorile višestruke ekonomske prednosti. Samim tim što je došlo do proširenja carinske teritorije koje podrazumijeva slobodan promet robe, stvoreno je, istovremeno, šire unutrašnje tržište, sa svim svojim implikacijama na privredni razvoj ovih dveju zemalja. S druge strane, putem postizanja zajedničkih ciljeva na ekonomskom planu stvarani su uslovi i za političko zbližavanje.

Ovim Ugovorom dogovoreno je da u roku od tri mjeseca od dana njegovog potpisivanja vlada NR Albanije izjednači u vrijednosti svoju monetarnu jedinicu lek, sa jugoslovenskim dinarom. Za novčani opticaj u NR Albaniji Ugovorom je predviđeno da se kreće u srazmeri novčanog opticaja u FNRJ, imajući u vidu brojno stanje stanovništva i privrednu snagu i jedne i druge zemlje.

Dok se ne sprovede monetarna reforma a to je period od tri mjeseca vlada NR Albanije obavezna je bila, prema članu 2. ovog Ugovora, da uvede na svojoj teritoriji sistem cijena i cijene koje postoje na teritoriji FNRJ.

Zaključeno je takođe da visoke strane ugovornice usklađuju svoje privredne planove na zajedničkoj osnovi. Da bi se taj cilj ostvario članom 1. Ugovora precizirano je obrazovanje koordinacionih organa za usklađivanje privrednih planova i to do 15. decembra 1946. Ugovor je potpisan u trajanju od trideset godina i prećutno je mogao biti produžen za period od 10 godina, osim za slučaj otkaza. Otkaz je mogao uslijediti pismenim putem najmanje godinu dana prije isteka perioda od 30, odnosno od 10 godina.

Ovim Ugovorom Jugoslavija i Albanija napravile su jedinstven korak u zbližavanju dveju država kako na političkom tako i na ekonomskom planu, jer će Evropa tek marta 1957. Rimskim sporazumom uspostaviti jaku privrednu integraciju carinskom unijom šest zapadno-evropskih država.

Sukobom koji je izbio donošenjem Rezolucije Informacionog biroa nekih komunističkih i radničkih partija o stanju u KPJ, Jugoslavija se nasla pod stalnim i žestokim pritiskom propagandnog rata koji se vodio preko javnih medija SSSR i socijalističkih zemalja.

U periodu u kojem su ova dva ugovora bili na snazi došlo je do graničnih i drugih incidenata i ubijanja naših graničara od strane susjednih socijalističkih zemalja. Ekonomska blokada od strane ovih zemalja započeta krajem 1948. godine završena je obustavom svake robne razmjene sa Jugoslavijom u drugoj polovini 1949. godine.

Ugovore o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, koje je Jugoslavija zaključila sa SSSR i socijalističkim istočno-evropskim zemljama pošto su one stalno kršile odredbe ovih ugovora najzad su ove zemlje pristupile i njihovom formalnom raskidanju. Vlada SSSR je prva otkazala ovaj Ugovor 28. septembra 1949. godine, a zatim u roku od šest dana i vlade Poljske, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Čehoslovačke.

Neposredno poslije otkazivanja ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, ove vlade su pristupile otkazivanju i drugih sporazuma i konvencija.

Za razliku od drugih vlada zemalja informbiroa jedino vlada Albanije nije otkazala Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći i Ugovor o usklađivanju privrednih planova, o Carinskoj uniji i o izjednačenju valute između FNRJ i NR Albanije, mada je ona prva od istočnoevropskih zemalja raskinula sve druge ugovore i sporazume zaključene sa Jugoslavijom. Iako je vlada Albanije već od pojave Rezolucije Informbiroa ustvari bila pogazila ove ugovore njena želja je bila da i formalno postojanje ovih ugovora iskoristi za nove provokacije i neprijateljstva protiv Jugoslavije. Vlada FNRJ skrenula je pažnju albanskoj vladi, svojom notom od 2. novembra 1949. godine, da se pridržava obaveza iz Ugovora o prijateljstvu i pozvala još jedanput albansku vladu da se vrati politici prijateljstva prema FNRJ. Međutim, ne samo što nota jugoslovenske vlade nije naišla na razumijevanje albanske vlade, već je albanska vlada pojačala neprijateljsku djelatnost protiv FNRJ.

Kršenjem svih obaveza iz Ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći, vlada Albanije je u praksi ovaj ugovor stavila van snage, pa je vlada FNRJ bila prisiljena da takav ugovor otkaže što je i učinila svojom notom od 12. novembra 1949. godine.^[4] Narodna skupština FNRJ potvrdila je odluku vlade FNRJ o oslobađanju FNRJ obaveza preuzetih ovim Ugovorom i u vidu Odluke donete na sjednici Saveznog vijeća i Vijeća naroda 28. decembra 1949. godine otkazala ovaj Ugovor.^[5]

Pristupajući potpisivanju ugovora o kojima je bila riječ albanska strana ugovornica, mimo teksta i sadržaja ovih ugovora, imala je ipak neka svoja shvatanja i ciljeve. Jugoslovenska strana je shodno svojem tumačenju internacionalizma smatrala i borila se za te, kako je vaspitavala svoje članstvo, uzvišene ideale. KPJ se iskreno založila da prve korake nova jugoslovenska država ostvari u tom pravcu. Albanska strana nije gledala tako na ove ugovore, ona je kako to kažu dokumenti, imala druga načela na kojima je gradila svoje odnose i sa Jugoslavijom i sa istočnoevropskim zemljama. Umjesto odlučne i nedvosmislene orijentacije na istočnoevropske zemlje, Jugoslavija i SSSR, državni rukovodioci Albanije okrenuli su se u ovom periodu zapadnim zemljama rukovodeći se devizom "sve za međunarodno priznanje albanske nezavisnosti". Kako izvještava Josip Đerđa, tadašnji ambasador Jugoslavije u Albaniji, jugoslovenskom Ministarstvu spoljnih poslova, Političkom odjeljenju 13. aprila 1946. godine,^[6] dakle prije zaključivanja ovih ugovora, albansko rukovodstvo se samo prema Bugarskoj od istočnih zemalja odnosilo sa određenom pažnjom. "Zanimljivo je ovdje naglasiti, kaže Đerđa, da je Bugarska tada, a donekle i danas, uživala izvjesnu iznimnu pažnju i naklonost i rukovodstva i albanske intelektualne javnosti, što ne bi moralo biti lišeno svake zanimljive pozadine. U isto vrijeme Zapad je bio predmet veće pažnje i interesa. Engleska je u to vrijeme bila na vrlo visokoj cijeni u Albaniji.^[7]

Albansko rukovodstvo je gajilo posebno interesovanje prema Francuskoj, naročito je to interesovanje došlo do izražaja poslije izbora i prilikom donošenja ustava kada je, kako javlja Đerđa, ne "samo u građanstvu i među sporednim intelektualcima, već i među rukovodiocima bilo mišljenje, da bi trebalo kao uzor - ustav uzeti upravo francuski"^[8] Rezimirajući svoj izvještaj Đerđa konstatuje:

"Ukratko - prema Zapadu držali su se ovdašnji upravo kao da nemaju kuda gledati na koga se osloniti. Taj se stav u vrhovima gajio kao "spretna politika manevriranja" - a niže je dobio forme od ulizivanja do strahopoštovanja. No tek će primjer sa protalijanskom orjentacijom, koju ćemo bogatije ilustrirati, u punom svjetlu prikazati svu bijedu spoljne politike iz ovog prvog razdoblja. Protalijanska orjentacija nije se gajila samo kod pojedinaca i grupa i nije se ograničavala na područje teorije i ideološke nastrojenosti, već je ona sačinjavala dio službene politike na svim područjima".^[9]

Tražeći uzroke takvoj politici albanskog rukovodstva Đerđa zaključuje: "U prvom redu je tu činjenica, da su svi ovdašnji rukovodioci. neki više drugi manje, u toku vremena podlegli nekim krupnim političkim zabludama, koje su istovremeno otkrile svu njihovu ideološko-političku slabost i državničku nedoraslost. Od ovih zabluda nije bio pošteđen ni jedan sektor narodnog i državnog života, ali su se one ispoljile naročito na području ocjene međunarodnih, političkih odnosa, stanja i razvoja".^[10]

U Objašnjenju takve orjentacije i prakse u albanskoj spoljnoj politici Đerđ nalazi snažan uticaj Albanske inteligencije koja u većem dijelu nije učestvovala u narodnooslobodilačkoj borbi a bila je trgovačko-begovskog porijekla koja je mogla poturiti tezu da je poslijeratna Jugoslavija sa gledišta Albanije istovjetna sa predratnom velikosrpskom imperijalističkom Jugoslavijom. U vezi pitanja Kosova i Metohije Đerđa ocjenjuje: Neosporno je, da i najdalekovidiji rukovodioci ovdje boluju u izvjesnoj mjeri od velikoalbanske bolesti, tj. od uverenja da bi im trebalo dati Kosmet"^[11]

Napomene

1. Izvori: za SSSR - Stenografske beleške, Zakonodavni rad Predsjedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Predsjedništva Privremene narodne skupštine DFJ (19. XI 1944 - 27. X 1945) str. 361; za Poljsku - Stenografske beleške, Drugo vanredno zasedanje Narodne skupštine FNRJ (I saziv), (2. III - 1. IV 1946), str. 829; za Čehoslovačku - Stenografske beleške, Prvo redovno zasedanje Saveznog veća i Veća naroda (I saziv), (15. V - 20. VII 1946), str. 823; za Albaniju - Isto, str. 1132; za Bugarsku - Stenografske beleške, sednice Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ (I i II saziv), (4. II 1946 - 9. l 1953), str. 99; za Rumuniju - Isto, str. 98; za Mađarsku - Isto. str. 105.

2. Stenografske beleške Narodne skupštine FNRJ, Prvo redovno zasedanje Saveznog veća i Veća naroda, 15. maja - 20. jul 1946, Predlog zakona o Ugovoru o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između FNRJ i NR Albanije, str. 1132.

3. "Službeni list FNRJ", broj 106, od 31. XII 1946.

4. Savezni sekretarijat za spoljne poslove, pravna služba, Nota jugoslovenske vlade albanskoj vladi od 11. XI 1949, br. 420458.

5. Osmo redovno zasedanje Saveznog veća i Veća naroda Narodne skupštine FNRJ 26-28. XII 1949, Stenografske beleške. str. 308.

6. Arhiv CK SKJ, IX - 8 - IV 110.

7. Isto.

8. Arhiv CK SKJ, IX - 8 - IV 110

9. Isto.

10. Isto.

11. Isto.

Autori | Jezik | Folklor | Istorija | Umetnost | Prevodi | O Albaniji | Bibliografija | Linkovi
Naslovna | Promena pisma | Novosti | Mapa | Kontakt