NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoArheologija
TIA Janus

Kulture srednjeg i poznog bronzanog doba na tlu Srbije

Dragoslav Srejović

Izvor: Istorija srpskog naroda I, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994.

Tokom rane faze srednjeg bronzanog doba (oko 1500-1425. godine pre n. e.), zajednice u naseljima pokraj Dunava počinju da proizvode keramičke predmete osobenih oblika i dekoracije, tj. na teritoriji vatinske kulture formira se regionalna, tzv. dubovačko-žutobrdska kulturna grupa.[1] Umesto tradicionalnog, tektonski modelovanog i skromno ukrašenog posuđa, u okvirima ove nove kulturne grupe oblikuju se raznovrsne vaze znatno blaže profilacije (etažne i kruškolike urne, dvouhi lončići, cilindrična postolja, zvečke, ritoni u vidu ptice), virtuozno ukrašene urezivanjem, žigosanjem i inkrustacijom. Na ovim keramičkim proizvodima razvija se poseban dekorativan stil, u kome pojedini ukrasni motivi (spiralni uvojci, vreže, meandri, koncentrični krugovi, šrafirani trouglovi), posmatrani izdvojeno, deluju iskidano i bez smisla, dok kao celina stvaraju arabeske koje podsećaju na raskošan, minuciozni vez. Na osnovu odlika ovog stila može se pretpostaviti da su njegovi stvaraoci imali mirnu i bezbednu svakodnevnicu, da su više cenili skupocen nakit i bogato izvezene tkanine nego oružje i uspehe u ratnim okršajima. Nijedno od naselja dubovačko-žutobrdske grupe nije podignuto na strateškom položaju niti je bilo utvrđeno. S druge strane, sa teritorije ove grupe nije poznato bronzano oružje, alije na više mesta otkriven zlatan nakit (Velika Vrbica), kao i velike, verovatno votivne grivne od bronze, katkad tauširane zlatom (Drmno, Veliko Crnuće, Lazarevac, Mala Vrbica). Ako se sudi po glinenom modelu kuće, koji je otkriven u jednom grobu na Karaburmi, nosioci dubovačko-žutobrdske grupe nalazili su vremena da živopisno ukrase i fasade svojih staništa.[2]

Velike nekropole, posebno one koje su otkrivene kod sela Korbova (istočna Srbija), pokazuju da su zajednice dubovačko-žutobrdske grupe razvile svojevrsne privredno-društvene odnose. Na osnovu strukture nekropola (grobovi raspoređeni u pravilne redove), jedinstvenog pogrebnog rituala (spaljivanje pokojnika) i gotovo jednoobraznih grobnih priloga, može se naslutiti da je u okvirima dubovačko-žutobrdskih zajednica opet uspostavljena neka vrsta rodovskog uređenja koja isključuje društveno ili ekonomsko isticanje pojedinaca. Ovakvo ustrojstvo je, verovatno, posledica oživljavanja dugo zapostavljane zemljoradnje. Na ponovno vezivanje za zemlju i sređen život ukazuje i pojava figuralne umetnosti. Tokom rane faze srednjeg bronzanog doba u Slavoniji (Dalj, Bapska) i užem pojasu srpskog Podunavlja (Odžaci, kod Bačke Palanke; Kličevac, Žuto Brdo, Kovin), od gline se modeluju antropomorfne figurine, i to po utvrđenoj ikonografskoj shemi. To su uvek predstave ljudske, verovatno ženske figure u dugoj haljini sa ogrlicom oko vrata i dijademom na glavi. Svi anatomski detalji su krajnje stilizovani, ali su zato uvek istaknute pojedinosti živopisne nošnje (haljina sa utkanim ili vezenim šarama, široki pojas, niska kapa) i skupoceni nakit (raznovrsni privesci i aplike, ogrlice i narukvice). Figure su stavljane u grobove, katkad s vazama u obliku ptica i glinenim modelima raskošno ukrašenog prestola. Kako su svi pomenuti ikonografski detalji na figurinama (pojas, ogrlica, dijadema) i simboli koji se kraj figurina stavljaju (presto, ptica) glavni atributi velikih materinskih božanstava u gotovo svim tradicionalnim kulturama, to se sme pretpostaviti da se religija dubovačko-žutobrdske grupe zasnivala na poštovanju Velike Majke, gospodarice svega što je na zemlji i pod zemljom.[3]

Arheološka građa dokumentuje sređen, spokojan život i u ostalim područjima vatinske kulture, i to sve do približno 1425. godine pre nove ere. Krajem XV veka, međutim, na celoj teritoriji vatinske kulture počinje kriza koja je izazvana etno-kulturnim prodorima sa severa, tj. pojavom nosilaca tzv. kulture grobnih humki u severnom Banatu i Bačkoj. Ovi stranci su trajno zaposeli samo krajeve oko Tise, ali kako su posedovali bronzano oružje (mačeve, kratke bodeže, bojne sekire s diskom na temenu), oni su često uznemiravali miroljubive vatinske zajednice. U severnoj Bačkoj i Banatu odmah je prihvaćena kultura zavojevača. Stara naselja se napuštaju, a u okolini Subotice, Sente, Kikinde i Iđoša niču nova. Čini se da je deo domorodačkog stanovništva uključen u nove zajednice, jer su na jednoj nekropoli iz ovog vremena (Velebit u Bačkoj) otkrivene dve vrste grobova - grobovi inhumiranih pokojnika s bogatim prilozima (verovatno, grobovi došljaka) i grobovi sa urnama koji sadrže znatno skromnije darove (verovatno, grobovi domorodaca). Da su došljaci u manjim grupama prodirali i dalje prema jugu, pokazuje grob ratnika iz Vatina, kao i pojava nove vrste glinenog, mahom neukrašenog posuđa u okolini Pančeva, Vinče i Surčina.[4]

Pritisak nosilaca kulture grobnih humki najsnažnije su osećale zajednice oko ušća Save u Dunav. Ovde je tradicionalna kultura najpre počela da gubi svoja karakteristična obeležja, tako da se za kratko vreme, možda za života jedne generacije, severno od linije Sava-Dunav uobličila jedna nova, tzv. sremska varijanta vatinske kulture. Kako zajednice jugoistočnih oblasti nisu bile izložene neposrednom uticaju kulture grobnih humki, u severoistočnim delovima uže Srbije nastavljen je razvoj dubovačko-žutobrdske grupe. U središnim i zapadnim oblastima Srbije, tradicionalna kultura se, međutim, osetno izmenila (zapadnosrbijanska varijanta vatinske kulture). Razbijanjem vatinske kulture na tri regionalne varijante započinje mlađa faza srednjeg bronzanog doba na teritoriji Srbije.

U sledećem razdoblju, tokom mlađe faze srednjeg bronzanog doba (oko 1425-1300. godine pre n. e.), zajednice svih regionalnih varijanti vatinske kulture teže da krenu ukorak s progresivnim snagama svog vremena, a da pri tom ipak sačuvaju etno-kulturni integritet. Ta težnja je ostvarena, međutim, uz znatne žrtve, i to samo delimično.

Najodlučniji zaokret u odnosu na prošlost učinile su zajednice koje su naseljavale Srem i južni Banat. Naselja iz mlađe faze srednjeg bronzanog doba nisu sistematski istražena, tako da se ne raspolaže podacima za celovitiju rekonstrukciju načina privređivanja i društvenih odnosa, ali je ispitano nekoliko velikih nekropola (Ilandža, Belegiš, Karaburma) koje pokazuju da se tradicionalna kultura osetno izmenila.[5] Pokojnici se i dalje spaljuju i sahranjuju u urnama ili u plitke jame, ali grobovi više nisu raspoređeni u pravilne redove, već obrazuju manje grupe. Dok su jedni spaljivani s bogatim nakitom, pribavljanim od tuđina po visokoj ceni, za druge se nije mogla obezbediti ni najskromnija sahrana u keramičkoj urni. Očigledno je da se u okviru vatinskih zajednica ovog područja odvijao proces koji je vodio sve izrazitijem raslojavanju kako u ekonomskom tako i u društvenom smislu. Tok ovog procesa nije dovoljno jasan, ali je rezultat poznat: neke porodice su se osamostalile i obogatile, a neke su potpuno osiromašile; vatinska kultura u Sremu i južnom Banatu dobija, na jednoj strani, obeležja naprednih kultura razvijenog bronzanog doba srednje Evrope, a na drugoj gubi svoju osobenost. Sada se raspolaže istim onim vrstama oružja i nakita koje poseduju nosioci kulture grobnih humki, ali u tradicionalnom stvaralaštvu u keramičkoj proizvodnji, na primer, presahnjuje ranija inventivnost. Glineno posuđe, nekada maštovito oblikovano i virtuozno dekorisano, u mlađoj fazi srednjeg bronzanog doba izrađuje se nemarno, samo u nekoliko oblika (urne sa cilindričnim ili koničnim vratom, dvouhi pehari, konične zdele), a ukrašava se otiscima vrpce koji obrazuju isprekidane i jednolične motive u vidu stilizovanih grančica, voluta i girlanda. Ova dekoracija vremenom sve više osiromašuje, tako da se u periodu od 1300. do 1225. godine pre n. e. (pozno bronzano doba) proizvodi posuđe koje se samo katkad ukrašava urezanim geometrijskim motivima i horizontalnim ili vertikalnim kanelurama.

Slični procesi zapažaju se u razdoblju od 1425. do 1225. godine pre n. e. i na područjima dubovačko-žutobrdske i zapadno-srbijanske varijante vatinske kulture. Zajednice dubovačko-žutobrdske grupe najduže ostaju verne tradicionalnoj kulturi; one ne menjaju mesto boravka i ne pribavljaju bronzano oružje, već i dalje ostaju vezane za zemlju i proizvode posuđe s kitnjastim ukrasima. Kriza na području ove grupe primetna je tek početkom poznog bronzanog doba, u vreme kad se teritorija dubovačko-žutobrdskih zajednica sužava na oblasti istočnije od Gvozdenih vrata i kad se njihova keramička proizvodnja svodi na jednolično, mahom neukrašeno posuđe.[6]

U zapadnosrbijanskoj varijanti vatinske kulture, tradicionalni način života se izmenio već na početku mlađe faze srednjeg bronzanog doba. Najkasnije 1400. godine pre n. e. prekida se život u svim starijim naseljima što je pouzdan znak da se lokalne zajednice oslobađaju vezanosti za zemlju i stega rodovskog društva. Čini se da lutalački život postaje uobičajen, jer se dalji razvoj kultura na području ove varijante može pratiti jedino na osnovu arheoloških nalaza koji su otkriveni na privremeno naseljenim terenima ili na malim nekropolama rasutim po uzvišicama i brdskim kosama Šumadije i zapadne Srbije (Dobrača, Belotić, Bela Crkva).[7] Nekropole se sastoje od nepravilnog niza većih ili manjih humki, od kojih svaka mahom pokriva grobove članova jedne patrijarhalne porodice. Mrtvi se sahranjuju u opruženom, ređe u zgrčenom položaju, ili se spaljuju i sahranjuju u urnama. U grobove je stavljan skup bronzani nakit (lunulasti i naočarasti privesci, grivne s proširenim krajevima, dugačke igle, pincete), pribavljen iz severozapadnih krajeva Karpatskog basena, i skromno glineno posuđe (blago profilisane urne, dvouhi pehari), proizvedeno u lokalnim grnčarskim radionicama. Pogrebni rituali i keramički proizvodi, vezani za tradiciju, dokumentuju etno-kulturni krntinuitet, ali metalni predmeti koji se stavljaju uz pokojnike pokazuju da se za najveće vrednosti smatralo ono što je pribavljano od tuđina, da se dostojanstvo za života i posle smrti obezbeđivalo posedovanjem bronzanog nakita ili oružja, tj. privatnom svojinom. Mač nađen u Joševi i bronzana strelica koja je prekinula život muškarca sahranjenog pod humkom u Dobrači pokazuju način na koji su zajednice u Šumadiji i zapadnoj Srbiji dolazile do svojih dobara, odnosno nagoveštavaju velike sukobe koji će na ovoj teritoriji uslediti posle 1225. godine pre nove ere.

Prodori nosilaca kulture grobnih humki prema ušću Save u Dunav, koji su krajem XV veka pre n. e. razbili jedinstvo vatinskih zajednica, osetno su izmenili i tradicionalnu kulturu u dubljoj unutrašnjosti Srbije, u južnomoravskoj oblasti i na Kosovu. Ovde je, pod posrednim uticajem kultura Karpatskog basena, lokalna grupa Bubanj-Hum Š-Donja Slatina prerasla tokom XIV veka pre n. e. u tzv. paraćinsku grupu, u kulturu koja se zasad može rekonstruisati jedino na osnovu arheoloških nalaza sa nekoliko nekropola (Paraćin, Ćuprija, Batinac, Despotovac, Rutevac).[8] Iako skromna, raspoloživa arheološka građa jasno pokazuje da su zajednice južnomoravske oblasti i Kosova tokom mlađe faze srednjeg bronzanog doba uključene u sferu kulture Karpatskog basena. One su od svojih severnijih suseda preuzele ne samo bronzani nakit, oružje i oruđe već su, po ugledu na njih, počele da spaljuju mrtve i njihove ostatke sahranjuju u urnama. Čak se i u lokalnoj keramičkoj proizvodnji podražavaju oblici koji su karakteristični za severnije oblasti, za Šumadiju, istočnu Srbiju i Olteniju. Vezivanje južnomoravskih i kosovskih zajednica za pomenute oblasti postaje vremenom sve izrazitije, tako da se tokom poznog bronzanog doba na teritoriji Srbije ostvaruje kulturno a, možda, i etničko jedinstvo.

U drugoj polovini XIII veka pre n. e., na celom Balkanskom poluostrvu, egejskim ostrvima, Kritu i u nekim oblastima istočnog Mediterana pojavljuju se predmeti koji su proizvedeni u alpsko-karpatskim metalurškim radionicama, i to najčešće oprema srednjoevropskih ratnika. Kako su ti predmeti uglavnom nađeni na zgarištima popaljenih naselja, jasno je da se njihova pojava na pomenutim teritorijama mora vezati za veće etničke pokrete motivisane osvajačkim poduhvatima. Već na egipatskim spomenicima iz vremena faraona Meremptaha (1229. god. pre n. e.) i Ramzesa Š (1189. god. pre n. e.) zabeležena je velika najezda »naroda sa mora«, a arheološki nalazi iz Mikene, Pila, Knosa i Troje pokazuju da su neki od ovih »naroda« do 1180. godine pre n. e. uništili sva velika središta kulture bronzanog doba u širem egejskom području. Posle nekoliko decenija, i na Apeninsko poluostrvo počele su da pristižu grupacije iz alpsko – podunavskih oblasti. Lančana pomeranja stanovništva od alpsko-karpatskog luka prema jugoistoku i jugozapadu, praćena većim i manjim sukobima, dokumentovana su i u naredna tri stoleća, posebno oko 1000. i 750. godine. Tek kad je u drugoj polovini VIII veka pre nove ere nastalo zatišje, u jugoistočnoj Evropi i na Mediteranu iskristalisale su se veće kulturne i etničke celine.

Naznačeni nemiri bacili su duboku senku i na zajednice koje su naseljavale teritoriju današnje Srbije, tako da se njihova sudbina i stvaralaštvo u razdoblju od približno pet stoleća, od 1125. do 750. godine pre n. e., ne mogu jasnije sagledati niti detaljnije opisati. Raspoloživi arheološki dokumenti ipak dovoljno rečito pokazuju da su se u to »mračno doba« odvijali procesi koji su prouzrokovali uspostavljanje kulture novog tipa – kulture gvozdenog doba, i formiranje prvih istorijskih poznatih etničkih grupacija u kontinentalnim oblastima Balkanskog poluostrva – Dardanaca, Tribala, Ilira i Tračana.

Prve veće nemire i pregrupacije stanovništva dokumentuju mnogobrojne ostave s bronzanim predmetima koje su otkrivene u Sremu (Privina Glava, Bingula-Divoš, Sremska Mitrovica, Jarak, Jakovo), južnom Banatu (Gaj, Veliko Središte, Sečanj, Vršac), severnoj Šumadiji (Vinča, Brestovik, Barajevo) i zapadnoj Srbiji (Gučevo, Brajković).[10] Ostave, koje sadrže desetine i desetine bronzanih predmeta (mačevi, koplja, sekire, srpovi, raznovrsni nakit), a često i komade sirove bronze, brižno su skrivane poslednjih decenija HŠ veka pod zemlju, svakako u nadi da će biti korišćene čim mine neposredna opasnost. Kako su ostale netaknute, jasno je da su nemirna vremena dugo trajala, odnosno da njihovi vlasnici nisu doživeli da se vrate na mesta ranijeg boravka.

Previranja su najpre započela u međurečju Dunav-Sava, na slavonsko-sremskom području, a odatle su se brzo proširila na južni Banat i severnu Šumadiju. Izvorišta etničkih pokreta nalazila su se severnije, na područije kulture Bajerdorf-Velatice (južna Moravska i donja Austrija). Za ovu kulturu tipično posuđe (zdele sa fasetiranim obodom, lonci ukrašeni kanelurama) preplavljuje krajem XIII veka celu Transdanubiju, a odatle se preko Slavonije, prenosi u Srem (Gomolava, Belegiš, Jakovo), južni Banat (Orešac) i dublje u unutrašnjost Srbije (Paraćin, Ljušta, kod Kosovske Mitrovice, Medijana, kod Niša).[11] Istovremeno se na ovim područjima pojavljuju oružje (mačevi, koplja, šuplje sekire), oruđe (srpovi) i nakit (fibule u vidu violinskog gudala, ukrasne ploče, narukvice) koji se vezuju za metalurške centre u Transdanubiji i gornjem Potisju. Nešto kasnije, tokom XII veka pre n. e., pokreću se i zajednice sa severoistočnog oboda Panonske nizije i iz Transilvanije (tzv. Gava grupa), koje, preko Banata (Dubovac, Židovar, Kovačica), prodiru duboko u Pomoravlje (Vrtište i Medijana, kod Niša).[12] Kako se pomenuti pokreti sa severozapada i severoistoka ne ograničavaju na južne oblasti Panonske nizije i centralnobalkanski prostor, već prodiru sve do Jadranskog mora, Apeninskog poluostrva, Makedonije i Trakije, postavlja se pitanje da li su i u kojoj meri u njima učestvovale i zajednice koje su naseljavale teritorije današnje Srbije. Na ovo pitanje može se odgovoriti samo pretpostavkama jer se arheološki dokumenti koji se odnose na to »mračno doba« tek poslednjih godina intenzivnije prikupljaju i sistematizuju.

Raspoloživa arheološka građa pouzdano utvrđuje da je posle burnih događaja krajem XIII i početkom XII veka pre n. e. na celoj teritoriji Srbije nastupilo duže zatišje, u kome je uspostavljeno kulturno, a, možda, i etničko jedinstvo. U prethodnom »ratničkom periodu«, vezanom za najveći uspon obrade bronze, poništene su neke stare vrednosti – na prvom mestu vezanost za predačku zemlju, rod i porodicu, a istaknute su nove, i to one koje se mogu zadobiti pljačkaškim pohodima, zaposedanjem tuđih teritorija ili traganjem za ležištima dragocenih sirovina i novim tržištima. U društvenoj strukturi lokalnih zajednica, takva orijentacija istakla je u prvi plan ratnike, putnike-pronalazače, zanatlije i trgovce, ljude smelosti i mašte, uvek spremne da se odvoje od svojih saplemenika i zavičajne zemlje, odnosno prouzrokovala je življa kretanja i ujednačavanja kulture na prostravim teritorijama. Iz tih razloga, sve lokalne kulturne grupe razvijenog bronzanog doba na teritoriji Srbije gube tokom XII veka pre n. e. svoje osobene odlike, tj. ranija razjedinjenost ustupa mesto kulturnom jedinstvu.

U razdoblju od 1200. do 1000. godine pre n. e. podižu se, kako na Kosovu i u Pomoravlju (Ljušta, Gladnice, Medijana) tako i u Sremu, Bačkoj i Banatu (Gomolava IVs, Feudvar), jednoobrazna naselja koja se sastoje od poluukopanih koliba od lakog i trošnog materijala. Na svim ovim područjima proizvodi se gotovo istovetno posuđe, najčešće zdele fasetiranog oboda i šolje s vertikalnom drškom. I pogrebni ritual je jedinstven, tj. pokojnici se uvek spaljuju, a ostaci sa lomače polažu se u keramičke urne ukrašene rožastim drškama (grobovi mlađe faze na nekropolama u Paraćinu, Belegišu, Surčinu, Iđošu i Sečnju).[13] Kako i kultura većeg dela Slavonije, severne Bosne, Transilvanije i Oltenije ima iste ili slične odlike, to se čini da je u poslednja dva stoleća 2. milenija pre n. e. na prostoru od Skopske kotline do srednjeg Potisja i od srednje Posavine do ušća Iskera i Olta u Dunav stvoren ne samo jedan snažan kulturni već i etnički blok. Ni dva snažnija populaciona prodora, jedan oko 1000. i drugi oko 750. godine pre n. e., nisu jače uzdrmala etno-kulturno jedinstvo, već su samo jasnije istakla njegove sastavne delove, tj. omogućili su da se sagledaju osobenosti kulture članova ove velike etničke porodice – Tribala, Dardanaca i Dako-Geta.

Iz severnih oblasti Transdanubije, oko 1000. godine pre n. e., spušta se desnom obalom Dunava jedna ekspanzivna grupacija (tzv. kultura Val-Dalj), koja je iz Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srema potisla domorodačko stanovništvo, i to većim delom na jug – preko Save, a manjim, na istok – u Bačku i Banat. Taj događaj prouzrokovao je svakako i dalja lančana pomeranja stanovništva, posebno ka jugoistoku, jer se tokom H veka pre n. e. na celoj teritoriji Srbije, a na prvom mestu u Pomoravlju i Kosovu, javlja keramičko posuđe karakteristično za Val-Dalj kulturu: zdele kanelovanog i fasetiranog oboda, bikonične zdele sa čepastim drškama i veće kruškolike posude sa cilindričnim vratom i razgrnutim obodom.[14] Van Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srema, prodor kulture Val-Dalj nije, međutim, ozbiljnije ugrozio lokalne zajednice, već ih je samo pokrenuo iz učmalosti, probudio kod njih opreznost i svest o sopstvenoj snazi, i time znatno uticao na dalji razvoj njihove kulture.

Počevši od H veka pre n. e., na teritoriji Srbije postepeno se uobličavaju dve velike kulturne celine, i to jedna na Kosovu i u dolinama Toplice i Raške (grupa Donja Brnjica), a druga na području centralne Srbije, istočnog Srema, južne Bačke i Banata (grupa Bosut). Obe ove celine vezuju se teritorijalno, kulturno, a, verovatno, i etnički za tradicionalne kulture razvijenog bronzanog doba, i to grupa Donja Brnjica – za paraćinsku kulturu, a grupa Bosut - za vatinsku kulturu, odnosno njene varijante. To znači da su se u nemirna vremena između 1225. i 1000. godine pre n. e. lokalne zajednice na teritoriji Srbije objedinile, a da su se u zatišju koje je nastupilo posle prodora grupe Val-Dalj opet osamostalile i svoju budućnost počele da izgrađuju na prastarim tradicijama.

Kultura IX i VIII veka na Kosovu i u dolinama Toplice i Raške (grupa Donja Brnjica) dokumentovana je gotovo isključivo arheološkom građom koja je prikupljena pri istraživanjima manjih nekropola (Karagač, kod Kosovske Mitrovice; Donja Brnjica i Badovac, kod Prištine; Gornja Stražava, kod Prokuplja; Delimeđe i Dojevići, kod Novog Pazara). Na najstarijoj od nekropola, onoj u Karagaču, otkrivene su keramičke urne sa ostacima spaljenih pokojnika, ukopane u pravilnim redovima i bez priloga. Svojim uprošćenim oblicima (kruškolike posude s koničnim vratom i horizontalnim obodom) i jednostavnom dekoracijom (bradavičasti nalepci), ove urne tako živo podsećaju na urne grupe Val-Dalj da se mora pretpostaviti da su nosioci ove ekspanzivne kulture u svom nadiranju prema jugu prešli i preko Kosova. Na kasnijim nekropolama (Donja Brnjica, Delimeđe) otkrivene su, međutim, grupe od desetak urni, koje su položene u toloidne konstrukcije, brižljivo građene od oblutaka. Po osnovnoj profilaciji, i one podsećaju na

urne grupe Val-Dalj, ali se po obliku drški čvrsto vezuju za tradicionalne forme, za keramiku kulture Donja Slatina-Paraćin. Kako su i neki metalni predmeti iz grobova (strelice od bronzanog lima), kao i velike zdele kojima su urne često pokrivane, takođe karakteristični i za kulturu razvijenog bronzanog doba kosovsko-pomoravske oblasti, jasno je da grupa Donja Brnjica nastaje povezivanjem tuđinskih i tradicionalnih formi u jednu novu celinu.[15] Malo je verovatno da se ova sinteza zasniva i na etničkoj asimilaciji, jer se u daljem razvoju kulture tipa Donja Brnjica tuđinski oblici brzo gube, a preovlađuju oni koji se povezuju s lokalnim tradicijama.

Pojava izdvojenih grupa grobova na mlađim nekropolama grupe Donja Brnjica svakako je znak da su se zajednice na Kosovu i u dolinama Toplice i Raške sastojale od nekoliko samostalnih porodica. Razvijen smisao za porodični život dokumentuje i običaj da se urne često polažu jedna iznad druge i povezuju monolitnom konstrukcijom (etažni grobovi). Svaka grupa grobova individualizovana je i grobnim prilozima, jer dok su pojedine porodice sahranjivale mrtve s nakitom ili oružjem, druge nisu mogle staviti kraj njih ni jevtine keramičke posude.

Na gotovo isti način - sažimanjem tradicionalnih i tuđinskih formi - ostvarena je i nova kulturna sinteza u centralnoj Srbiji, Sremu, južnoj Bačkoj i Banatu, tj. na području tzv. bosutske grupe. Čim su minule opasnosti vezane za lančane pokrete stanovništva početkom H veka, na području ove grupe niču mnogobrojna naselja, koja su gotovo uvek zaštićena ili prirodnim položajem (teško pristupačna uzvišenja) ili odbrambenim rovovima. U Sremu je najgušće nastanjena Fruška gora (Sot, Rakovac, Novi Slankamen, Kalakača), u Banatu – oblast oko Tamiša, Begeja i Tise (Sefkerin, Čenta, Titel, Perlez), u slivu Velike Morave - svetozarevačko polje (Crvena livada, Sarine međe), a u istočnoj Srbiji - područje od Đerdapa do Prahova (Boljetin, Hajdučka vodenica, Bansko ostrvo, Mala Vrbica). Svakako nije slučajnost što su naselja koncentrisana baš na onim teritorijama na kojima su se ranije nalazila središta tradicionalne vatinske kulture, a koje su istovremeno bile i na udaru tuđinskih, invazionih kultura, i to najpre grupe Bajerdorf-Velatice, a, nešto kasnije, i Gava grupe. Posle 1000. godine pre n. e., na svim ovim područjima podižu se gotovo istovetna naselja, sa staništima u vidu kružnih ili elipsoidnih poluzemunica i mnogobrojnim koničnim jamama za smeštaj zrnaste hrane (Kalakača, kod Beške; Bansko ostrvo, kod Gvozdenih vrata; Sarine međe, kod Svetozareva). I keramička proizvodnja je jednoobrazna: svuda se koriste veliki lonci i pitosi, konične zdele, dvouhi pehari i lončići. Dok pojedine vrste posuđa, na primer zdele fasetiranog ili tordiranog oboda, još zadržavaju oblike Bajerdorf-Velatice i Gava grupe, veliki lonci i pitosi, koji se proizvode u velikom broju, imaju gotovo iste oblike i ukrase kao i takozvano »kuhinjsko posuđe« tradicionalne vatinske kulture. Vremenom se tuđinske forme potiskuju u drugi plan, a sve vrste posuđa mnogo češće se ukrašavaju motivima koji se vezuju za dekoraciju keramike razvijenog bronzanog doba (girlande, stilizovane grančice, šrafirani trouglovi). Na osnovu ovih podataka može se naslutiti da grupa Bosut, kao i grupa Donja Brnjica, započinje svoj razvoj u senci kulture tuđinaca, a da se zatim, oživljavanjem tradicija, postepeno nje oslobađa. Početkom IX veka, to je već snažna i samostalna kultura. Zatišje koje je nastupilo omogućilo je zajednicama Srema, Bačke, Banata i Pomoravlja da se trajno vežu za zemlju i da s poverenjem gledaju u budućnost. Da zemljoradnja opet oživljava, pokazuju mnogobrojni žrvnjevi, silosi i ostaci žitarica koji su otkriveni u naseljima IX i VIII veka. Na osnovu nalaza iz Kalakače može se, međutim, zaključiti da su čak i na plodnoj sremskoj zemlji gajene samo one vrste žitarica koje su otporne i koje ne zahtevaju ulaganje većeg truda, i to jednoredni ječam, proso i jednoredna pšenica. Od domaćih životinja prednost je data govedima, svinjama i konjima, dok su stada ovaca i koza bila malobrojna. Veliki pitosi i silosi, koji su otkriveni u gotovo svim naseljima iz ovog vremena, pokazuju da su lokalne zajednice raspolagale većim rezervama hrane. Žito i krupna stoka bili su, čini se, ona blaga za koja su od susednih grupacija, prvenstveno onih u Erdelju, pribavljani skupoceni metalni predmeti, kao što su, na primer, bronzani kotao iz Dubravice i bronzana vaza iz Aluna.[17]

U razdoblju mira, koje je potrajalo približno od sredine H do sredine VIII veka pre n. e., osamostalile su se i ostale zajednice na Balkanskom poluostrvu. Jugozapadnije od srednjeg Podrinja, Lima i Belog Drima stvoren je, pretežno od stočarskih zajednica, čvrst etno-kulturni blok, a istočnije od gornjeg toka Iskera, Vitoše i Strume stabilizovala se osobena kultura veštih lovaca, odgajivača konja i ratnika. Tako se u kontinentalnim delovima Balkanskog poluostrva već od početka VIII veka pre n. e. izdvajaju tri posebne etno-kulturne oblasti koje ostaju u približno istim granicama i u toku narednih stoleća, sve do vremena kad se u istorijskim izvorima navode imena naroda i plemena koji su ih nastanjivali. U stanovnicima područja koja leže istočnije od Iskera i Strume nije teško prepoznati Tračane, jer je to teritorija koja im nikad nije osporavana. S druge strane, oblast jugozapadno od srednjeg Podrinja, Lima i Drima nesumnjivo je ilirska; nju su naseljavala plemena (Autarijati, Ardijeji) koja antički pisci bez dvoumljenja ubrajaju u Ilire, a na jednom njenom delu ostvarena je kasnije i ilirska država. Odlike kulture grupe Donja Brnjica i grupe Bosut pokazuju, međutim, da je jezgro Balkanskog poluostrva i južno Podunavlje naseljavala jedna posebna populacija koja je srodnija zajednicama naseljenim u severnijim (Transilvanija), istočnijim (Vlaška nizija) i južnim oblastima (Makedonija) nego obližnjim ilirskim i tračkim plemenima. Etno-kulturno jedinstvo ovog prostranog područja je prastaro, ali je u arheološkim dokumentima posebno potvrđeno počevši od IX veka pre nove ere. Svakako nije slučajno što je to teritorija čije stanovništvo antički istorijski izvori često pominju kao posebne narode, kao Dardance, Tribale, Meze ili Dačane, i to izdvojeno od Ilira i Tračana.[18] Kako se kultura na teritoriji Srbije od kraja IX veka do vremena rimskih osvajanja razvijala kontinuirano, to se u zajednicama grupe Donja Brnjica mogu prepoznati preci istorijskih Dardanaca, a u zajednicama bosutske i njoj srodnih kulturnih grupa u Transilvaniji i Vlaškoj niziji – preci istorijskih Tribala, Meza i Dako-Geta. Od kraja IX veka pre n. e. proteklo je, međutim, još nekoliko stoleća dok se ove etničke grupacije nisu međusobno jasno razgraničile i počele da učestvuju u događajima koji su zabeleženi u istorijskim izvorima.

Napomene:

1 Većina stručnjaka smatra da je dubovačko-žutobrdska grupa posebna kultura, nezavisna od vatinske. Up. M. Garašanin, Praistorija I, 336-352; N. Tasić u Praistorija Vojvodine 229-233.

2 Up. J. Todorović, Praistorijska Karaburma II, Dissertationes et Monoeraphiae XIX, Beograd 1977, T. XXX.

3 Up. Z. Letica, Antropomorfne figurine bronzanog doba u Jugoslaviji, Dissertationes et Monographiae XVI, Beograd 1973.

4 O odlikama kulture grobnih humki na teritoriji Srbije vid. opširnije: N. Tasić ; u Praistorija Vojvodine 233-24O.

5 N. Tasić ovu fazu vatinske kulture definiše kao posebnu Belegiš grupu; up. Praistorija Vojvodine, 24O-245 Pravilnije tumačenje daje B.Hansel, Beiträge zur Chronologie der mittleren Bronzezeit im Karpatenbecken, Bonn 1968, 133-142.

6 Up. B. Hänsel, nav. Delo 183 i dalje.

7 O zapadnosrbijanskoj varijanti vatinske kulture vid. opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 359-38O.

8 O paraćinskoj grupi opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 298-3O6 (sa citiranom starijom literaturom).

9 O ovim događajima opširnije: V. Milojčić, Die doriscbe Njanderung, Archaeologischer Anzeiger 1948-1949, 12-336; Nj. Kimmig, Seevö1kerbewegung und Urnenfelderkultur, Studien aus Alteuropa I, 1964, 220-283; M. Gimbutas, Bronze Age, 329-339.

10 O ostavama bronzanih predmeta opširnije: M. Garašanin, Praistorija II, 419-435; K. Vinski-Gasparini, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar 1973, 77-112.

11 K. Vinski-Gasparini, nav. delo 125-131. nav. delo 125-131. M. Garašanin datuje ove pojave u nešto starije vreme i svrstava ih u tzv. Medijana grupu (Praistorija I, 307-312).

12 O Gava grupi opširnije: M. Garašanin, Praistorija II, 417-419, 560.

13 Ovom razdoblju pripadaju arheološki nalazi koje M. Garašanin opredeljuje u mlađu fazu paraćinske grupe (Praistorija 1, 305), a N. Tasić u mlađu fazu Belegiš grupe (Praistorija Vojvodine 240 i dalje).

14 K. Vinski-Gasparini, nav. delo 150-176.

15 D. Srejović, Praistorijska nekropola u Donjoj Brnjici, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije 4-5 (1959-60), 83-129;129; M. Garašanin, Praistorija II, 438-444.

16 Ova grupa je nazvana prema naselju koje je istraženo na Gradini, kod Batrinca na Bosutu. Up. Bosut Group of the Basarabi Complex and the »Thraco-Cimerians« Finds, Balcanica 2 (1971) 27-67. Pravilnu periodizaciju ove grupe izvršio je M. Medović u svojoj doktorskoj disertaciji Hronologija starijeg gvozdenog doba u Vojvodini (rukopis).

17 Podaci o naselju u Kalakači preuzeti su iz pomenute disertacije M. Medovića. O bronzanim vazama na teritoriji Srbije: D. Srejović, Tri praistorijske ostave iz istočne Srbije, Starinar 11 (196O) 52-53; M. Kosorić, Praistorijski kotao iz okoline Požarevca, Starinar 15-16 (1964-65) 191-192.

18 Sa ovom posebnom etno-kulturnom grupom malo se računalo pri rekonstrukcijama složenih zbivanja na Balkanskom poluostrvu tokom gvozdenog doba i otud je u stručnoj literaturi često data preterano velika uloga Ilirima i Tračanima.

// Projekat Rastko / Arheologija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]