Projekat Rastko - Luzica / Project Rastko - Lusatia  

autori • awtorojo • awtory • authoren • authors
bibliografije • bibliographien • bibliographies
istorija • stawizny • geschihte • history
jezik • rec • sprache • language
umetnost • wumelstvo • kunst • art
o Luzici • wo Luzicy • wo Luzycy • uber Lausitz • about Lusatia
folklor • folklora •  folklore

Narodne bajke Lužičkih Srba

Pepeljuga

Bili nekad otac i majka koji su imali tako lepu kćer da joj se na čelu zlatni mesec sijao. ali majka ubrzo umre i devojka je sada imala samo kumu. K njoj je često odlazila.

Jednoga dana reče kuma svojoj kumici:

– Kumice, idi kući i išti od oca da ti srebrnu haljinu kupi.

Devojka ode kući i kaže to svom ocu. A otac ode na pazar i kupi joj srebrnu haljinu.

Devojka se pohvali kumi, a ona je posavetova:

– Kumice, idi kući i išti sad od oca da ti zlatnu haljinu kupi!

Devojka se vrati kući i kaže to svom ocu. Otac ode na pazar i kupi joj zlatnu haljinu.

Devojka veselo otrča k svojoj kumi i pohvali se. Ali kuma ne bi time zadovoljna, i reče:

– Kumice, to nije dovoljno. Idi kući i išti od oca da ti odeću sa dragim kamenjem kupi!

Devojka ode kući i kaže to svom ocu. Otac, koji je svoju kćer voleo, ode na pazar i kupi joj odeću s dragim kamenjem.

Devojka opet poseti svoju kumu, ali ona ni ovog puta ne bi zadovoljna, pa reče:

– Kumice, to svakako nije sve. Idi kući i zamoli oca da ti kupi kola, ali takva koja sama idu i koja se ne mogu golim okom videti, a uz njih i bič. Potom sedni u kola i odvezi se, jer tvome domu preti velika nevolja!

Nešto kasnije nabavi otac kola bez konjske vuče, koja sama idu i koja se ne mogu videti, a nabavi i bič. Devojka se smesti u njih i odveze se u daleki svet.

Posle dugog vremena stiže u zelenu goricu i izađe iz kola. Srebrnu, zlatnu i dijamantsku haljinu sakri zajedno s kolima u žbunje, pa ode pešice dalje.

Ubrzo ugleda divan veliki dvorac. Tamo se devojka raspita da li im treba služavka. Ali joj sluge odgovoriše da ne treba. Gospodar dvorca, koji je iz prikrajka slušao, umeša se u razgovor i reče da mu je potrebna pepeljuga. I devojka kao pepeljuga dobi tu u kuhinji nameštenje.

Prođe dosta vremena. U susednom mestu pripremali su svadbeno veselje koje će tri dana trajati. I gospodara dvorca pozvaše na ovu svečanost. Prvoga dana, kada je on već na svadbi bio, otrča pepeljuga u šumu, svuče svoju zamazanu odeću, a obuče srebrnu haljinu, sede u kola i odveze se na svadbeno veselje.

Svi svadbari divili su se njenoj svetloj haljini, a posle obeda i njen gospodar zaigra s njom. Potom je sve vreme samo s njom igrao, a uveče se ponudi da je do njene kuće odveze. Pepeljuga se tada nezapaženo izgubi sa svadbe i ode u šumu. Tamo ponovo obuče svoju napepeljenu haljinu i vrati se na svoje mesto u kuhinji.

Drugoga dana spremao se gospodar dvorca da opet ode na svadbu. Pošto nije mogao da navuče nove čizme, pozva pepeljugu da mu pomogne. Ali ona je bila veoma nespretna. Zbog toga se gospodar razljuti i udari je izuvačem. Potom ode na veselje.

Pepeljuga opet otrča u šumu. Tamo svuče svoju zaprljanu haljinu, a obuče zlatnu, sede u kola i odveze se na svadbu. Svi su se gosti divili njenoj bleštavoj odeći, a posle obeda zaigra i njen gospodar s njom. Zlatani mesec na devojčinom čelu osvetljavao je celu dvoranu i gospodar dvorca primeti da mu se ta devojka sve više dopada:

Najzad je upita:

– Devojko, odakle si?

Ali ona mu ništa ne odgovori, već svojim kolima ponovo uteče u šumu, gde presvuče zlatnu, a obuče staru haljinu.

Trećeg dana ode gospodar dvorca na završno veselje. Pepeljuga pak otrča u šumu, svuče prljavu odeću, a obuče haljinu s dragim kamenjem. I opet se nađe na svadbenom veselju, i opet je njen gospodar igrao s njom, trudeći se da sazna čija je i odakle je. Naposletku mu pepeljuga odgovori:

– Ja sam iz onog kraja gde ljudi izuvačem biju!

Gospodar se najednom uozbilji i reče:

– Pa ja sam baš večeras izuvačem svoju pepeljugu lupio!

Pepeljuga ne reče ništa. A on joj srebrni prsten na prst navuče i uhvati za ruku. Opet se ponudi da je do kuće odveze, ali ona se otrže, dotrča do svojih kola, pa sede u njih i vrati se u šumu.

Drugog dana u zoru zamoli pepeljuga kuvaricu da joj dozvoli da gospodaru dvorca jutarnju čorbu zgotovi. Ali kuvarica je odbi i reče:
– Ti si tako prljava da bi nešto sa tebe moglo u čorbu upasti. A posle bi našeg gospodara želudac zaboleo.

Ali, kako je pepeljuga uporno molila, kuvarica joj to na kraju dozvoli. Kad jutarnja čorba bi gotova, nadrobi pepeljuga hleb, stavi ga u zdelu, a zajedno s njim i srebrni prsten koji je od gospodara dobila. Kusajući, primeti gospodar na dnu zdele prsten. On dozva kuvaricu i upita je:

– Ko je danas za mene čorbu kuvao?

Kuvarica se uplaši i odgovori:

– Pepeljuga me je tako uporno molila, pa sam joj dozvolila da vam zgotovi jutarnju čorbu.

– Idi po pepeljugu! – uzviknu gospodar.

Pepeljuga se pojavi, uđe u sobu u svojoj zamazanoj odeći i glave zavijene do preko čela. Gospodar je pomno u nju gledao. Onda joj zapovedi da maramu odveže. Ona odveza maramu, a zlatni mesec sa njenog čela obasja celu sobu. Devojka odbaci i pepeljavu haljinu, a sad je pred gospodarom stajala u blistavoj haljini s dragim kamenjem. Gospodar prepozna devojku s kojom je igrao na svadbenom veselju i veoma se obradova.

Ubrzo, on pepeljugu za ženu uze.

Narodne bajke Lužičkih Srba

 


 

Click here for Domowina official site