Savo J. Orović

Lužički Srbi^[1]

Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, IV knjiga, 1964, Cetinje

Najstariji trag srpskom imenu uopšte nalazi se u Plinija i Ptolomeja, i to u sasvim čistom obliku: Serbi, Serboi, Serbvi - inače latinsko ime, po Tacitu, za njih je bilo Veneti, od toga su Njemci za Lužičke Srbe izveli Venden, Sorben, Sorbenvenden, Lauzervenden. A sva srpska plemena, kako na jugu tako i na sjeveru, sebe su oduvijek nazivala jednim opštim imenom "Srbi" ili "Sorabi". "Rab" znači čovjek, "Sorabi" znači "Subraća", "Soljudi". Ime "Sloveni" pak došlo je otud, što su mogli među sobom "sloviti" (govoriti), a Germane, s kojima se nijesu razumijevali, nazivali su "Nijemcima", jer su za njih bili nijemi ili mutavi. I po Šafariku svi su se Sloveni nazivali Srbima, a to, po Dobrovskom, potvrđuje i činjenica, da se dva najudaljenija slovenska naroda tim istim imenom zovu.

Lužički Srbi su posljednji ostatak Polapskih Slovena, koji nekada naseljavahu veći dio današnje Njemačke, i to: zapadnu Prusku, Pomeraniju, Branibor, Saksonsku, Anhalt, istočnu polovinu Hanovera, Meklenburg–Šverin, Meklenburg – Sterlic i južni dio Šlezvig–Holštajna, zatim ostrva Febrani, Rujan (Rugen), Uznojmo i Volin u Istočnom (Baltičkom) moru. Sedište Polapskih Slovena, dakle, bilo je između Češke i Baltičkog mora. Na istoku bili su im susjedi Prusi i Litvanci, a na zapadu Saksonci i Tirinžani. Oni su se dijelili na tri ogranka: Bodrići koji su živjeli u zemljama današnjeg Meklenburga i Holštajna, Ljutići u današnjem Braniboru i Pomorju, i Srbi u današnjoj Lužici i Saskoj od rijeke Bobre do rijeke Sale.

Nazad hiljadu godina u ovim krajevima nije bilo, dakle, nikakvih Njemaca, nego su svuda živjeli samo Sloveni i to je bila čisto slovenska zemlja. Latinski geograf Sekvestor, polovinom šestog vijeka, piše da "Laba dijeli Nijemce od Srba"... To svjedoče mnogobrojna imena njihovih mjesta, sela, planina, polja, rijeka i potoka, koja su sve do danas čisto slovenska, kao: Dubrava, Gorica, Jasen, Javornik, Lomnica, Laba, Branibor, Kamjenica, Nova Luka, Dobri Lug, Poreč, Ravno, Čorna Voda, Mikra itd. Pošto su Nijemci zvali Slovene: Veneti, Vendi ili Vindi, to mnoga topografska imena u Njemačkoj sa tim korijenom podsjećaju da su nekada tamo Sloveni živjeli, na primjer: Vindenhasen, Vindischgretz, Vinddorf, Vendeburg, Vindschthal, Vindesbrg, Vindeburg itd. Berlin je bio njihov "brlog", gdje su držali i hranili stoku, a Lipiska ili Lajpcig bio im je oltar gdje su pod granatom lipom slavili boga Peruna, koji nebom upravlja, onda kada su Njemci još obožavali žabu, i gdje su Sloveni dolazili na sabor obučeni u platneno odijelo, već napredni zemljoradnici, dokle su se Njemci, kao lovci, još odijevali kožom.

U istoriji Berlina (iz 1888) stoji da su do XIV vijeka njegovi stanovnici bili Srbi. Članovi mjesnog odbora govorili su na sjednicama srpskim jezikom, a zvanična upotreba njemačkog jezika uvedena je tek pri koncu XIV vijeka. Zna se da je prestonica Njemačke postala od dvaju srpskih sela: Berlina i Kolina.

Lajpcig je nekad bio centar Lužičkih Srba. Još u XVIII vijeku suđeno je u tamošnjim sudovima na lužičkosrpskom jeziku. Zato su u toku XVIII i XIX vijeka u Lajpcig rado išli na studije naši ljudi, među mnogima Dositej Obradović, Sima Milutinović – Sarajlija, pa i sam Vuk Karadžić. "Krv nije voda" i ona ih je vukla tamo. Išli su kod svoje braće, od koje su uvijek bili svojski i bratski primljeni.

Slovenski karakter Lužice očituje i slovensko porijeklo mnogih tamošnjih znamenitih Njemaca. Tako, na primjer, Lajbnic se u Torgavi (1713) obratio na ruskog cara Petra Velikoga kao Sloven na Slovena, sa riječima: "Naše je porijeklo isto – oba smo Sloveni", Lesing je bio Srbin iz Lužice, za Bizmarka su sami Njemci govorili: "Taj slovenski diplomata", za Katarinu II, koja je rođena u Štetinu u porodici Serbst, ruski istoričari su dokazivali da nije Njemica, već Srpkinja itd. A najbolje se to vidi iz priložene karte, koja pokazuje geografski položaj Polapskih Slovena i njihovu podjelu na mnogobrojna plemena. Mnogi tamošnji stanovnik već sada i ne sluti da u njegovim žilama teče čista i plemenita slovenska krv.

Od XI vijeka Polapski Sloveni biju neravni boj sa Njemcima, koji su nasilno kolonizirali njihovu otadžbinu. Pod izgovorom da šire hrišćanstvo među mnogobožačkim Slovenima njemački zavojevači išli su za tim da ih pokore i ponjemče. Sa krstom u jednoj i mačem u drugoj ruci dolazili su ti perfidni misionari kod Slovena, koji su se dugo i uporno, ali uzaludno opirali. Među pokrštena slovenska plemena Njemci su upućivali svoje sveštenike, te su tako i na sve moguće načine naturali pored nove vjere i svoj jezik i svoju kulturu. Malo pomalo nestade starih slovenskih običaja i redom svih drugih narodnih osobina.

Na cijelom istočnom i srednjem dijelu današnje Njemačke, gdje je nekada tekao bujan slovenski život, gdje se orila slovenska riječ i pjesma i gdje su slovenske ruke krčile put prodiranju istinske kulture, danas ondje živi samo uspomena na prošlost Polapskih Slovena, i maleni broj Lužičkih Srba ostao je kao živi spomenik i rječito svjedočanstvo slovenskog obilježja ovih krajeva.

Sve do Karla Velikog Polapski Sloveni su uspješno vodili borbu za svoju slobodu, a ovaj je iskoristio njihovu pocijepanost i neslogu te ih je bio sve redom pokorio. Poslije Karlove smrti oni su se opet za neko vrijeme uspješno odupirali porobljavanju, ali su Njemci onda kao i poslije bili podmukli neprijatelji. Jednom prilikom je pogranični grof Gero priredio veliku gozbu, i na nju pozvao trideset najglavnijih slovenskih knezova, kojima se pravio dobrim prijateljem. Ovi, ne sluteći ništa zlo, svi dođu. A vjerolomni Gero usred gozbe dadne znak, te oružani stražari navale na goloruke knezove i sve ih mučki pobiju. U poslednjoj borbi koju su vodili Bodrići pao je njihov knez Niklot, čiji su ponjemčeni potomci (Niklotovići) vladali u Meklenburgu sve do Prvog svjetskog rata. To obezglavljenje naroda, izdajstvo kneza Tugomira i nedostatak sloge i jedinstva dovelo je najposlije Polapske Slovene, s malim izuzetkom, do konačne propasti.

Tako su Lužički Srbi i ostali Polapski Sloveni, kroz dugi niz vjekova, bili slovenska predstraža na zapadu i tvrdi bedem svojoj braći na istoku, Poljacima i Rusima, protiv silne njemačke navale. Na obalama Sale i Labe, Spreve i Odre tekla je stolećima njihova plemenita krv. Polja Lužice i Branibora, Prusije i Pomeranije zasuta su i presuta njihovim junačkim kostima. Iz mnogobrojnih ratova sa Njemcima pominju se kao istaknuti borci za slobodu i vojskovođe: Zvjezdodrag, Bjelosav, Dervan, i "ponositi" knez srpski" Milivoj, koji je slavno pao na bojnom polju; kao i posljednji njihov vladar knez Pribislav, o kome je Jan Česla napisao (1862) epopeju "Knez Pribislav". On već skoro hiljadu godina, po narodnom vjerovanju, živi skriven u podzemnim hodnicima, negdje kod Borkova, i bdi nad Srbima, da se jednom pojavi i oslobodi Lužicu ispod njemačkog iga.

Od velikog broja Polapskih Slovena ostalo je do današnjeg dana neistrijebljeno i neponjemčeno svega oko četiri stotine hiljada Lužičkih Srba. A što je upravo tome glavni uzrok? Zakleti neprijatelj Slovena – Njemac i stari slovenski grijeh – pocijepanost i nesloga. Mjesto da su se sva ta jednokrvna plemena složila i ujedinila u jednu jaku državu, svako je od njih htjelo da živi samo za sebe, a bilo je još i neprijatelj svome susjedu. Proganjali su jedni druge i još pozivali Njemce u pomoć protiv svoje braće. Tako se najposlije i tu potvrdila i ostvarila stara narodna poslovica, koja opominje: "Ko neće brata za brata, on će tuđina za gospodara" I to je najbolja pouka svima sadašnjim slovenskim narodima, da im je spas i budućnost jedino u bratskoj slozi i čvrstom jedinstvu.

Za Lužičke Srbe pisao je njemački list "Leipziger Tagblett" oko 1880. g. ovako:

"Srpstvo, koje negda tako jako bješe rašireno u Njemačkoj, liči na kakvog dobrog starca na samrtnoj postelji njegovoj, koji već zatvara oči da umre... Oko njega se pretvorilo sve u njemačko, sama polja i rijeke, varoši i sela nosiće još draga mu imena, što im je vrijedan narod njegov davao... Korak po korak zemlje osvajali su Germani (Njemci) od njih. I sa smrću posljednjeg vendskog (srpskog) vladara Pribislava 1134, koji je hrišćanstvo bio primio, ugasi se i posljednji branilac ovog nesrećnog naroda... Sijedi starac je u posljednjim trenucima svoga mučeničkog života... Jedan vrijedan, radan i dobar narod, koji nam je hiljadu i po godina gost bio, sahraniće se".

Ali se, srećom, proročanstvo zluradog Švabe nije potpuno ispunilo. Lužički Srbi su se ipak održali, kao što su se zavjetovali devizom na svome "Serbskom domu" u Budišinu, gdje gordo stoji zlatan natpis:

"Srpstvo mora istrajati"

i kao što ponosno i prkosno pjevaju u svojoj himni:

"Srpsku slavu, srpski jezik sila neće uništiti"²

I Lužički Srbi su odista sačuvali svoj jezik, svoje običaje, pjesmu i vjeru u veliku budućnost Slovenstva. Ovaj čestiti narod, pleme našeg plemena, krv naše krvi, bio je najviše izložen germanskom prodiranju ka istoku. Oni su bili sa svih strana ograđeni njemačkim zidom, bez direktne veze sa drugim narodima, kao neko malo ostrvo u nesitom germanskom moru, ali su uprkos tome istrajali.

Što su se Lužički Srbi sve do danas sačuvali od potpunog uništenja i germanizacije, mimo ostalih plemena Polapskih Slovena, imaju dosta da zahvale teritorijalnoj bliskosti svoje slovenske braće Čeha i Poljaka, na koje su se naslanjali i ponekad bili u sastavu njihovih država. Tako su za vlade Boleslava Hrabrog živjeli u zajednici sa Poljacima, a u dva maha bili su ujedinjeni sa Česima, i to prvi put pod knezom Samom, a drugi put ih je priključio Česima Karlo IV, i u toj zajednici ostali su više od tri stoljeća (1316–1635), uživajući skoro punu unutrašnju samostalnost. A zatim su potpali pod Saksonce i Pruse.

Najveći lužičkosrpski pjesnik Jakob Bart–Ćišinski piše:

"Da su Lužičani, kao mali ostatak, posred velikog polapskog groblja, očuvali svoje nacionalne osobine tumači se time, što je ovaj narod kako psihički, tako i fizički neobično snažan. Velika izdržljivost ovog naroda objašnjava se na prvom mjestu neizmjernom ljubavlju prema maternjem jeziku i odanim čuvanjem rođene grude zemlje". Ovo potvrđuje drugi njihov pjesnik Jan Holan, koji je pred svoju smrt naredio da na njegovom grobu posade slovensku lipu, simbol vjere u bolju budućnost, i da na grobu napišu "Srbin – vječno Srbin".

Jedan lužičkosrpski sveštenik iz kraja XIX vijeka kaže: "Nas već odavno ne bi bilo kao narodnosti, da matere još i danas, i na samrtnom času ne zaklinju svoju djecu, da čuvaju svoj jezik i svoje običaje". A jedan Lužički Srbin iz Amerike sa ovakvom nostalgijom piše: "Ljetos će biti 14 godina kako sam se odselio u novi svijet. Ali ja mislim često na dragu srpsku Lužicu, gdje je moja kolijevka stajala, gdje sam u školu hodio i u miloj srpskoj riječi moj "Oče naš" pjevao. Možda se opet vrate ti sretnji časovi kada ću imati rodnu grudu pod nogama". Ni u najgorem duhovnom mraku i materijalnoj bijedi Lužički Srbi nijesu gubili vjeru u povratak svoje slobode.

Pored naslona na svoju susjednu braću Čehe i Poljake, visoke nacionalne svijesti i žarkog rodoljublja, Lužički Srbi za svoj opstanak pod tako teškim okolnostima imaju da zahvale i svojoj odličnoj organizaciji. Kod njih su postojala ova društva, listovi i ustanove: Srpska matica, Srpski muzej, Srpska biblioteka, Srpska knjižara i štamparija, Srpski soko, Srpski savez Domovina, Srpska čitaonica, politički dnevnik, "Serbske novine" itd. Sve su to Njemci bili varvarski uništili, ali se opet obnavlja i podiže.

Jezik Lužičkih Srba dijeli se na dva dijalekta, koji su oba postala književnim jezicima. Gornjo-Lužičani ili, kako sami kažu, Gornjo-Srbi približavaju se po jeziku Česima, a Donjo-Lužičani ili Donjo-Srbi Poljacima. Ali po mnogim jezičkim osobinama stoje bliže nama nego Česima ili Poljacima.

Narodni običaji kod Lužičkih Srba u velikoj mjeri su očuvani, uprkos tome, što su germanizatori i crkvom i školom i svim drugim sredstvima vjekovima radili da ih uklone. Oni shvataju da su im baš ti njihovi običaji najmoćnije oruđe za odbranu i za održanje svoje narodnosti u moru tuđinštine. Najčistije su se sačuvali od germanskog uticaja Srbi u Donjoj Lužici oko Hoćebuža, naročito na rijeci Sprevi, u Sprevaldu, kako ga zovu Njemci ili Blotu kako ga zovu Srbi. Blot je zbog svoje prirodne ljepote vrlo omiljeno izletište za Berlince. Potpuno srpski karakter ovoga kraja najbolje se vidi pijačnih dana u Hoćebužu kada ulice poplavi živopisna donjolužička narodna nošnja.

Grb Gornje Lužice je: zlatni gradski bedem na plavom polju. Donje Lužice: crveni bik na belom štitu. Lužičko-srpska zastava: plavo-crveno-belo (vodoravno). Himna: "O Lužica, lijepa moja" (Zejler).

Narodnu književnost probudila je Reformacija. Najstariji rad na tom polju je prevod Biblije 1548. Prva njihova štampana knjiga, Luterov Katihizis, datira iz 1574. g. Stvarni književni početci zapažaju se u toku XVII i XVIII vijeka, i to sve na crkvenoj i vjerskoj osnovi.

I tek početkom XIX vijeka prelazi se na svjetovni pravac pisanja. Godine 1809. Jan Dejka, seljački sin i drvodjelja po zanatu, pokrenuo je rukopisne novine, u kojima je korio svoj narod za nehat i budio mu narodnu svijest pričama o velikoj slovenskoj porodici.

Omladina, koja je bila glavni nosilac nacionalne svijesti i preporoda kod svih slovenskih naroda, i ovdje je igrala glavnu ulogu. Prvi se pojavio mladi pjesnik Andrija Zejler, koji je bio obrazovan pod uticajem češkog istoričara Palackog, Srbina Sima Milutinovića – Sarajlije i Poljaka Andrije Kuharskog, te je u svojoj pjesmi pozivao: "Ustaj, Srbine, i imaj svoju dušu". Da ohrabri svoje zemljake, pokazivao im je kao i Dejka veličinu Slovenstva, uzvikujući: "Od Labe do Dunava, od Ledenog mora i Baltika do Kamčatke, sve je to naša srpska velika Otadžbina".

Ono što je Srbima Dositej Obradović, Hrvatima Ljudevit Gaj i Slovencima Valentin Vodnik, to je Lužičkim Srbima Jan Ernest Smoler: njihov preporoditelj i prvi istinski duhovni i politički vođa.

Pored Smolera istaknuti su kao pjesnici i književnici uopšte: Bohuvjer Pful, Mihal Hornik, Handrij Dučman, Radisrb Vjela, Mihal Ciž, Mihal Domaška, Herta Vitezić, Jan Holan, Mihal Čok, Mina Vitkojc, Jan Skala, koji u svojoj pjesmi "Jugoslovenima" izražava bratsku ljubav i privrženost Lužičkih Srba prema našim narodima, i moli ih da pomognu njegov porobljeni narod u teškoj borbi za opstanak, oslobođenje i bolji život.

Početak te pjesme glasi:

"Braćo na jugu! Nema li u vas
srca i duše koja bi gledala na Sjever,
Tamo gdje se u njemačkom moru
Bori mali narod Lužičkih Srba"

Skala je poginuo u ratu, a u njega je polagana velika nada. A najveći i prvi moderni pjesnik među svima bio je Jakub Bart Ćišinski. On je tvorac lužičkosrpskog jezika, kao Vuk Karadžić kod nas i Prešern kod Slovenaca. To je njihov Gete. Od njega ima 14 knjiga pjesama, koje sve odaju plemenitu i veliku dušu, a iz svakog redka odiše neizmjerna ljubav spram sirotne Lužice i njenog ubogog naroda, koji vjekovima pati pod tuđinom. Njegova knjiga soneta je savršenstvo lužičkosrpske poezije i jedno od najljepših djela svjetske poezije uopšte. Kao pravi narodni apostol on ga tješi, bodri i napaja mu dušu vjerom u narodni vaskrs i oslobođenje.

Od ženskih je kao pjesnik najslavnija Mina Vitkojc. Ona u prvoj pjesmi svoje zbirke, koja ima naslov Srpski narod, ovako dirljivo pjeva:

"Tebe su ubili,
metnuli su te u grob,
smrtnu su pjesmu tebi ispjevali,
ali ti si ipak još živ.

Već. davno osuđen si na smrt,
ali ti nećeš da propadneš,
ti si raskomadan i razbijen,
ali ti još uvijek dišeš".

Dalje, moli sunce da se smiluje na svoja stvaranja koja idu pognuta i propadaju. Moli vjetar da zapjeva o ovom narodu pjesmu uskrsa i slobode. Moli boga da ne propadne taj narod koji spava dubokim snom, dok tuđinski duh ko vampir ulazi u njegove svetinje... i završava!

"Zaori nam se ponovo naša srpska pjesmo,
Koja od pradavno dremaš u pećinama,
Stvori, o bože, veliko čudo,
Probudi život kod nas Srba".

Od naučnika su najpoznatiji: slavista Petar Jordan i, naročito, filolog Arnošt Muka, veličina svetskoga glasa, bio je član obiju naših Akademija i Matica i nosilac srpskih i crnogorskih ordena. On je lužičkosrpski Vuk Karadžić.

U muzičkoj umetnosti su najznamenitiji Kravc, Kocor i Pilk, a u slikarskoj Vjela, koji je bio omiljen na dvoru ruskog cara Aleksandra I.

Kao dramski pisac istakao se Jozef Novak. On je preveo Preradovićevu pjesmu "Zora puca, biće dana", itd... Imaju veliki broj kulturnih radnika

Lužičkosrpsko stanovništvo se bavi uglavnom zemljoradnjom i šumskom industrijom. Na zavidnoj su visini stočarstvo, pčelarstvo i ribarstvo. Imaju neiscrpne rudnike uglja, koji izvoze. Kod njih je najveća fabrika aluminijuma u cijeloj Njemačkoj. A industrija stakla je na visokom stepenu.

Kod njih je jako razvijen osjećaj solidarnosti, gotovo svi Lužički Srbi su socijalno osigurani.

Lužičkosrpski narod mnogo voli da priča i da pjeva. On ima svoje priče i bajke, narodne poslovice i zagonetke, balade, ljubavne i šaljive popjevke, romanse, plesne, svatovske i pobožne pjesme itd. Imaju i neku vrstu postarijih epskih narodnih pjesama.

Veoma vole muziku i igru. Najomiljeniji su im instrumenti gajde i gusle, i nešto između to dvoje, što oni zovu serbska pišćel, zatim klarinet i dr. Pjevaju i uz gusle (V. Novak). U narodu se igraju kola isto kao kod nas.

Skoro svako selo ima svoje pjevačko društvo.

Praktikuju se stari slovenski običaji kao na primjer potapanje smrti u proljeće, žetva, Božić, Uskrs sa šaranjem jaja, svadbe, procesije (ovo dvoje poslednje naročito).

Pitanje lužičkosrpsko postoji ustvari od kako su Polapski Sloveni porobljeni od njemačkih zavojevača. Ali je prvi put postavljeno pred međunarodni forum na mirovnoj konferenciji poslije Prvog svjetskog rata.

Onda je lužičkosrpski narodni odbor uputio na mirovnu konferenciju jedno izaslanstvo, koje je predvodio narodni poslanik Arnošt Bart, da traži pravo samoopredjeljenja za Lužičke Srbe, i da im se mirovnim ugovorom osigura narodni opstanak i autonomija.

U evropskoj javnosti bila je povedena živa propaganda za Lužičke Srbe i njihove opravdane zahtjeve, ali ipak u versaljskom ugovoru nije dodirnuto lužičkosrpsko pitanje. Bart sa drugovima vratio se razočaran u Lužicu, i još je bio osuđen na nekoliko godina zatvora u tvrđavu Golnov, zato što se usudio da javno brani sveto pravo svoga naroda. Pušten je na slobodu tek na posredovanje predsjednika Masarika.

Tako su Lužički Srbi opet bili ostavljeni pod svojim vjekovnim neprijateljima Njemcima, te su, naročito po dolasku na vlast famoznog Hitlera, bili prva žrtva bjesomučnog proganjanja, germanizacije i nacističke rasne mržnje. Baš na njima su isprobani zloglasni njemački koncentracioni logori.

Po padu hitlerizma Lužički Srbi su se s pravom nadali da će bar ovoga puta uspjeti da dobiju slobodu i nezavisnost bilo posebno, bilo u federaciji sa Čehoslovačkom. Za to su slali memorandume svima saveznicima tražeći svoje pravo.

Naročitu nadu su polagali na bratsku Jugoslaviju. Jurij Rjenč, koji je svršio studije u staroj Jugoslaviji, dolazio je u Beograd. On je bio lijepo primljen i obećana mu je svesrdna pomoć A na Sveslovenskom kongresu u Beogradu je u proglasu rečeno:

"Mi ćemo da podržavamo jedni druge na političkom, ekonomskom i kulturnom polju i staraćemo se da ne propadne ni najmanji slovenski narod, da i najmanji naš čovjek sačuva svoj nacionalni opstanak, svoju nacionalnu kulturu i obezbijedi svoj nacionalni razvitak".

Ali su, nažalost, i ovog puta Lužički Srbi ostavljeni na milost i nemilost Njemcima. Oni na papiru imaju manjinska prava. 1948. godine donešen je "Zakon o zaštiti prava srpskog stanovništva", koji sadrži ravnopravnost jezika u krajevima naseljenim pored Njemaca i Lužičkim Srbima, u školama i uredima, dvojezični napisi na firmama itd.

I uz izvjesnu podršku Sovjetskog Saveza i to bi bila dobit i zaštita da se sačuvaju potpune germanizacije. Ali se u Lužicu doselio veliki broj Njemaca iz Sudetskih oblasti i iz Poljske, te sada nema skoro ni jednog kompaktnog srpskog sela, (varoši su odavno sa većinom nemačkog stanovništva, a tako ni jedne čisto srpske škole.

Na taj način, poslije hiljadugodišnje uporne borbe, Srpska Lužica, taj slovenski Helgoland u germanskom moru, taj spasonosni Ararat, na kome su preživjeli posljednji ostaci jednog velikog naroda – Polapskih Slovena – koga je halapljivi njemački moloh progutao, nalazi se u agoniji.

Napominjem da su Česi i Poljaci oduvijek, pa i sada pomažu Lužičke Srbe moralno i materijalno. Oni imaju čitavu literaturu o njima, otvaraju za njih škole, primaju njihove studente na svoje univerzitete, koji imaju lektora za lužički jezik itd. Međutim, mi, koji smo im po krvi i jeziku najbliži, malo se za njih interesujemo!

Zato završavam ovo saopštenje s apelom na ovaj visoki dom – Akademiju nauka – da se ta anomalija ispravi. To jest: da se našoj braći Lužičkim Srbima posveti dužna pažnja, ispita njihovo sadašnje stanje i shodnim putem i načinom pomogne, da sa svim ne utonu u nesito njemačko more.

***

1 Predavanje održano 8. februara 1963. u Etnografskom institutu u Beogradu.