 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Svojom istorijskom ulogom u prošlosti, osobito u petovjekovnoj borbi sa Turcima, Crnogorci su odavno skrenuli pažnju na sebe svih kulturnih naroda. Mnogi radoznali putnici, političari i naučnici, počevši još u XVI vijeku, interesuju se živo o njima, posjećuju ih i prikazuju u raznim pravcima. Njihovi raznorodni spisi, pisani skoro na svima evropskim jezicima, razasuti su po mnogim časopisima i knjigama. Među njima" ima i znatan broj priloga iz oblasti etnologije sa dragocjenim podacima, ali su oni većinom pisani uzgredno i slučajno, tendenciozno i jednostrano, bez naučnog plana i dubljeg poznavanja. Jedni prikazuju Crnu Goru kao „legendarnu zemlju" i govore više o ratobornosti njenih sinova, a drugi je pak klevetaju i iznose mnoge izmišljotine. Sve do u toku XIX vijeka nije bilo uopšte dubljeg i objektivnijeg proučavanja života i naroda u ovoj pokrajini.
U prvoj polovini XIX vijeka radovi francuskog pukovnika Vijale de Somijera i Vuka Stef. Karadžića izazvali su naročito interesovanje među zapadnim svijetom, pogotovo Njemcima, za Crnu Goru. Vijala, koji je 1810. kao komandant Herceg-Novoga iz doba francuske okupacije Boke Kotorske proputovao Crnu Goru, upoznao se izbliže sa Crnogorcima, i dao je u svom djelu Vouage historique et politique au Monténégro, pored ostalog, puno detalja o njihovom načinu života i nošnji, običajima i vjerovanjima, društvenim i kulturnim prilikama. Preko ovog djela, pored svih izmišljotina u njemu i prepisanih podataka iz A. Fortisa, Crna Gora bila je takoreći otkrivena zapadnom svijetu. Znatno neposrednije i sigurnije informacije o Crnoj Gori dao je Vuk Stef. Karadžić svojim djelom na njemačkom jeziku Montenegro und die Montenegriner.
Karadžić, pristalica savremenog evropskog romantizma koji je u njegovo doba počeo da traga za prošlošću svih naroda, smatra da su narodni običaji „živa starina", obilježje i glavna odlika svakog naroda. „Kod svakog su naroda-kaže on- najsvetije ove tri stvari: zakon, jezik i običaji; tim se narodi jedan s drugim rođakaju i jedan od drugog razlikuju. Kako narod izgubi te tri svetinje, on izgubi i svoje ime." Shvatajući tako običaje, Vuk ih je počeo rano prikupljati i nastoji da da punu i realnu sliku cjelokupnog života srpskog naroda. U težnji da što potpunije i savjesnije prikaže život i običaje tog naroda, on svoja proučavanja proširuje i na Crnu Goru, u kojoj uočava ogromno bogatstvo narodnih umotvorina. Porijeklom Drobnjak, Vuk vrlo rano stiječe veze sa mnogim Crnogorcima i nastoji da posjeti Crnu Goru. On se još 1818. obraća crnogorskom mitropolitu Petru I da mu preko svojih mlađih skuplja crnogorske pjesme.[1] Po dolasku u Crnu Goru, 1834, Vuk sam neposredno skuplja narodne umotvorine i drugu etnografsku i istorijsku građu. Mitropolit Petar II, s kojim se bio upoznao još 1833. u Beču, primio ga je, kako sam piše Kopitaru, "kao druga i prijatelja, i s čim se gođ može, rad je da mi ugodi."[2] Senatori i istaknuti guslari svakodnevno mu pjevaju pjesme, pričaju o prošlosti i saopštavaju mu ogromnu usmenu građu o Crnoj Gori. Vuk silazi u Boku Kotorsku, „koja je za jezik- kako piše Kopitaru- naše najznatnije mjesto u cijelom narodu našem". Putovanjem po Crnoj Gori Vuk je bio neobično zadovoljan, jer je prikupio mnoge narodne umotvorine i građu za jezik, život i običaje. "Da ništa više novo na nađem-piše jednom svom prijatelju- osim ovoga što sam dosad našao, opet nalazim da je bilo vrijedno ovako daljni i trudni put preduzeti."[3] Na ovom putu Vuk se upoznao sa mnogim istaknutim ljudima, među kojima su naročito značajna bila poznanstva sa Vukom Vrčevićem u Budvi i Vukom Popovićem u Risnu. On je među Crnogorcima, iz raznih krajeva, bio stekao skoro dvadeset saradnika, koji će mu prikupljati i slati raznu građu, a neki i svoje sopstvene pjesme.
Po povratku u Beč Vuk je napisao knjigu Montenegro und die Montenegriner, koja je izašla na njemačkom 1837. kao izvod većeg rada na našem jeziku o istom pitanju. Knjiga je podijeljena na osam odjeljaka, u kojima su posebno prikazani zemlja, ljudi, istorija, način upravljanja, život sa susjedima, način života, zakon (vjera) i nauka, i naravi i običaji. Građa iznesena ovdje nije sistematski sređena, ali je bila nova i za same Srbe, a pogotovo za strani svijet koji ništa pouzdano nije znao o Crnoj Gori. To je pretežno informativna knjiga, pisana u namjeri da se prikaže mučenički život Crnogoraca i teški politički položaj njihove zemlje. U njoj su naročito realno, pronicljivo i slikovito opisani narodni život i običaji stanovništva, dok je istorija, koja ga je manje zanimala, pisana uglavnom na osnovu pjesama i pričanja savremenika. Knjiga o Crnoj Gori, pisana vedro, istovremeno kao literarno i naučno djelo, otkrila je Njemcima mnoge etničke, socijalne i etičke osobine jednog rodovsko-plemenskog društva. Ona je izazvala ogromno i raznovrsno interesovanje kod Njemaca, koji je otada često posjećuju i pišu o njoj u raznim pravcima. Povodom toga J. Kopitar piše u junu 1838. Vuku: „Vi ste jedini krivi što sad ceo svet, pa i sami kraljevi, putuju u Crnu Goru.. ."[4] Vuk je i kasnije nekoliko puta navraćao u Crnu Goru.
O Crnoj Gori naročito se mnogo pisalo 1853, povodom borbe sa Omer-pašom Latasom. Za nepuna tri mjeseca izašlo je preko pet stotina članaka, rasprava i raznih dopisa u svega nekoliko važnijih evropskih listova i časopisa. U mnogim napisima iznesene su zlonamjerno netačnosti i klevete protiv Crnogoraca, što je škodilo njihovim interesima pred stranim, kulturnim svijetom. Turska je bila organizovala i propagandni centar u Brislu, odakle su pismeno i usmeno širene neistine o Crnoj Gori. Ovakve klevete podstakle su Vuka Karadžića da napiše anonimno nekoliko informativnih članaka za njemačke novine. Naročito su bila od velikog značaja dva njegova članka štampana u istaknutom augsburškom dnevniku Allgemeine Zeitung. On je ovim člancima dao pravac pisanja drugim piscima i dovoljno materijala za saznanje istine o Crnoj Gori, podižući time njen ugled u očima ondašnjeg evropskog svijeta.
Vukov rad o Crnoj Gori, posebno etnografski, predstavlja veliku naučnu i književnu vrijednost. O Crnogorcima su mnogi pisali, strani i domaći pisci, ali niko od njih nije imao toliku moć zapažanja da uoči što je karakteristično, da pohvali dobro i osudi rđavo kao Vuk Karadžić. Stoga se njegova knjiga o Crnoj Gori može smatrati – kako kaže njegov biograf Lj. Stojanović – "kao verno ogledalo svega crnogorskog i privatnog i javnog života i celog društvenog i porodičnog stanja njihova na početku vlade Petra II, koji je počeo uvoditi civilizaciju i državni poredak u Crnoj Gori."[5] Vuk ukazuje na bogato duhovno stvaralaštvo Crnogoraca i postaje osnivač njihove etnografije. Taj njegov rad, savjestan i ozbiljan, još uvijek je dragocjeni izvor za upoznavanje Crnogoraca, koje do danas niko bolje i tačnije nije predstavio.
1 Tihomir R. Đorđević, Jedno pismo Vuka S. Karadžića (Naš narodni život, knj. IX, Beograd, 1934, 75–82).
2 Lju6. Stojanović, Život i rad Vuka Stef. Karadžića, Beograd, 1924, 424.
3 Ljub. Stojanović, ,navedeni rad, 426.
4 Ljub. Stojanović, navedeni rad, 448.
5 Vuk St. Karadžić, Crna Gora i. Boka Kotorska, Beograd, 1922, V.
[ Projekat Rastko Cetinje
| Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /