Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Petar II Petrović Njegoš

Ogledalo srpsko
I

U ovom dokumentu objavili smo pesme za koje se smatra da ih je napisao sam Njegoš. U fajlu Ogledalo srpsko II dali smo ostale pesme.



Sjeni Aleksandra Puškina

Nad zvjezdanim mnogostručnim svodom,
nad domakom umnoga pogleda,
pod vrhovnim nebosklonom neba,
gdje se mlada neprestano sunca,
iskresana rukom magičeskom
opšteg tvorca, siplju rojevima:
tamo se je tvoj genij začeo
i pjevanja mirom pomazao;
otkud zora sine nad prirodom,
odonud je k nama doletio.
Sretnji pjevče velikog naroda,
tvome prahu zemnom sveštenome
sobraće ti viteški podvizi
pred divnijem stupaju oltarom.

Vladika crnogorski


Predislovije

Naše narodne pjesne ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred svijetom, to bi bilo povtoravati ono što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih narodah, naučeni ljudi, koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde podigli, a neki i usporedili ih s Omirovima i Osijanovima pjesnama. Za crnogorske pjesne može se reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda, koji nikakve žertve nije poštedio, samo da sačuva svoju svobodu. Istina da poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah; no na mnogima i važnijima drži se strogo točnosti. Od crnogorskijeh pjesanah što sad na svijet izlaze, ovo nije ni deseti dio; no glavni bojevi od 1702. svi su gotovo. Unaprijed nastojaće se da se objelodane i ona junaštva o kojima sad ovdje nije spomenuto.

A što nema pečatana imena tko je ove pjesme skupio, uzrok je tome što ih nije jedan samo čovjek kupio i pisao, nego su skupljene ovako:kad bi kakav pjevač ovdje na Cetinju ispijevao pjesnu dobro, odmah bi se poveo u kog pisara da je napiše; daklen, ne može se jedan nazvati njihovim skupiteljem.

Pjesme pak o besmrtnim podvizima knjaza i izbavitelja Srbije Karađorđa i njegovijeh hrabrijeh vojvodah prepisane su iz pjesmarice već pečatane.

Cetinje, u Crnoj Gori, na Blagovijest 1845. god.


Boj na Martiniće

(1832. g-od. 23. aprila)

Sanak snila mlada popadija,
baš sokola popa Radovića
iz krajičnog sela Martinića,
san sasnila na ravno Štitovo:
đe se oblak podignuo gusti
od krvavog Skadra carevoga,
ide oblak preko Malesije,
i Zete se Zemlje dohvatio,
Zetu minu i nje Podgoricu,
doklen Spužu na krajinu dođe;
otlen pođe selu Martiniću;
tu na selo oblak počinuo,
staše munje iz njeg' sijevati
i grmjeti planinski gromovi:
Donje Selo munje izgorješe,
a na Gornje čavke popadaše,
"mene, braćo, oči izvadiše,
i mojijem mladim osam snahah,
mojim snaham' i mojim jetrvam';
nego vjetar ka i oganj puhnu
od Gornjega Sela i od crkve,
te iz njega čavke podignuo,
u gusti ih oblak ugonio,
sagna s' oblak dosred polja ravna;
u to drugi puhnu od Župine,
treći vjetar od vode Slatine,
te zajmiše maglu preko Spuža."
Kad đeveri snahu razumješe,
od Spuža su vojsku opazili,
tursku vojsku Namik-paše glavom,
sa svojijem Ćehaj-begom sinom;
odma tanke puške isturiše,
a čobane braću poklikoše:
"Haj na noge, braćo naša jadna,
ev' na selo Turci udariše,
hote nama selo izgorjeti
i sve naše roblje porobiti,
sve junaštvo naše pohabati!"
Kad čobani puške razumješe,
ončas oni na noge skočiše,
potrčaše zelenom planinom,
brzo trče, više sela doše.
A kad jadno selo pogledaše,
al' ga crna tama pritisnula,
svuđ po njemu Turci halakaju:
Donje Selo ognjem sagorjeli,
a u Gornje plame prenijeli,
svikolici juriš učinjeli,
i od njega nešto opaljeli.
Ali junak iz magle klikuje,
po imenu pope Radoviću,
on klikuje do dva bratučeda:
"Haj, đe si mi, Stefo i Gavrilo,
što činite ter još ne dođoste?
selo nama Turci izgorješe,
osam bratah nama posjekoše
i roblje će povest svekoliko.
Branio sam što sam bolje moga,
ali su me rane dopanule,
ljute rane, sad ću poginuti;
ubilo me troje sindžirlijah:
jedne su mi nogu otkinule,
druge ruku desnu iz ramenah,
a treće mi srce izgorjele -
umrijet mi nije žao sada,
jera sam se dobro zam'jenio;
nego juriš, ako me čujete,
jer mi Turci odniješe glavu."
Ono čuše Stefane i Gajo,
baš sa tridest družine čobanah;
u junakah srca popucala,
pa udriše složno na krvnike,
pobiše se ognjem iz pušakah.
U to Turci pleći obratiše
i niz selo grdni utekoše;
ćeraju ih trideset čobanah,
dok u polje saćeraše Turke
tridest glavah njima otkidoše.
To kad viđe Namik Alil-paša
jere Turci pleći okrenuše,
u dva reda nizam postavio,
tri hiljade pješca i konjika,
poče selo biti topovima.
U to indat Martiniću dođe
od Piperah i Bjelopavlićah,
malen indat: osam stotin drugah;
kako doše, na Turke udriše,
ubiše se poljem po nizamu;
dok i polje nizam ostavio,
s njime paša i ostala vojska.
I tu paši malo bog pomoga,
jer ga konjske noge uniješe
i Spuža ga vrata zatvoriše.
Brđani se natrag povratiše
i pogipšu braću pokopaše.
Svaki ode na svoje dvorove,
dijeleći puške srmajlije,
jatagane i svitne dolame.
Desetinu braće ukopaše,
toliko ih ranah dopadoše;
a Turakah u taj boj pogibe
sto šezdeset i četiri druga,
i trista ih ranjenijeh bješe.
Nek se hvali Namik Alil-paša
čestitome caru od Stambola,
i njegovu muhur-sahibiji,
koji mu je nizam poklonio
da njim hara crnogorska sela
i da lave čini volovima.
Al' diči se, selo Martiniće!
Martinići, srpski sokolići,
vi careve paše ispravljate
sa pucima vašijeh brešakah
da se ne bi koji prevario
i u dublje s vojskom zagazio
da sultanu ljepši dar ponese,
a da binjiš crveni prigrne,
ol' prigrne ol' ostavi čapru,
ka su dosle mnogi ostavili
i kako će vazda, ako bog da,
dokle traje kršah i pušakah
i đetićah junačkijeh srcah
u slobodnoj srpskoj Gori Crnoj
što zavisi od jedinog boga
i od svoga duha viteškoga.


Osveta uskočka

(1834. god.)

Knjigu Drago Lopušina piše
od Selacah, mjesta hajdučkoga,
opravi je u Moraču Gornju,
a na ruke svome pobratimu,
pobratimu Mini Radulovu:
"O vojvoda, na krst pobratime!
Mož li znati, davno nije bilo,
kada dođe paša na Drobnjake,
Drobnjaci se njemu predadoše
i pašinu ruku prihvatiše,
i daše mu danke i harače.
To ne stade za punu neđelju,
na vjeru nas Turci prevariše:
udriše nam sedam muselimah,
posjekoše, roblje porobiše,
a velika mala zauzeše,
i živijem ognjem izgorješe:
posjekoše glavu od Uskokah,
Vujačića Petra kapetana,
oko njega sedamnaest glavah.
Ja na pašu ne imam žalosti,
jer u njega ostade nevjera,
platio je prijed na Moraču;
nego nama ostade nevjera
u Nikšićah, u naših komšijah.
Sitna me je knjiga dopanula
od Drobnjakah, od plemena jaka,
od vojvode Karadžića Šuja:
jesu pošli od Nikšićah Turci,
jesu dvadest i više četiri,
a pred njima Skočić barjaktare;
minuli su Turci u Taslicu
da dogone hranu na samaru.
No kad sitnu buruntiju primiš,
hitro đipi na noge lagahne
i pokupi vojske nekoliko,
hajde k mene u Javorje ravno,
dako bi nam bog i sreća dala
da Uskoke braću osvetimo."
Kad vojvodi sitna knjiga dođe,
on se javi Mijatu serdaru,
sve mu kaže što mu knjiga piše;
dogovorno knjige napraviše,
jednu knjigu u Moraču Donju,
a na ruke Mitru kaluđeru:
"Čuješ dobro, Mitre kaluđere,
pokupi mi Donjemoračane,
brže s njima u Javorje ravno!"
Onu posla, drugu napravio,
a šilje je u Rovca kamena,
u Duboko Durković Vučini:
"O Vučina, od Rovaca kneže,
pokupi mi pedeset Rovčanah,
hajde s njima uz Lolu planinu,
doklen dođeš u Javorje ravno!"
Onu posla, treću nakitio,
a šalje je u mjesto hajdučko,
u hajdučko mjesto u Ljevišta,
a na ruke knezu Milovanu:
"Pokupi mi Uskoke junake
i ne ostav' sivoga sokola,
baš sokola Jakšu Gačanina,
koji zgađa u planinu klance
u ponoći kao usred podne."
Kad vojvoda knjige razaslao,
on okupi Gornjemoračane,
s njima pođe uz Moraču Gornju,
doklen dođe na Javorje ravno;
a evo ti Mitra kaluđera
i za njime Donjemoračani;
a evo ti Durković Vučina
i za njime šezdeset Rovčanah;
a evo ti kneza Milovana,
a za njime Jakša Gačanine,
a za Jakšom šezdeset Uskokah,
sve gologa momka neženjena,
koji može stići i uteći,
a na muku druga pričekati,
na zapetu pušku dočekati,
a turačku glavu ugrabiti.
Kad se Srbi najedno sastaše,
tu su Srbi rahat učinili,
među sobom igru zaturili,
skok skakahu, a kamen metahu,
a gađaju nišan na bjeljegu;
dok ih bio danak ostavio,
a tamna ih noćca priklopila,
buljubaše na noge skočiše,
za njima se vojska podignula,
i sva vojska niz Seoca minu,
doklen vojska u Tušinu siđe,
a pod kulu popa Milutina.
Ali zove Drago Lopušina,
zove Drago Miletu serdara:
"Jesi li mi na bijelu kulu?"
Na kulu se junak nagonio,
a skočio kako soko sivi.
Al' mu veli Lopušina Drago:
"O Mileta, naša perjanico,
mož li znati, davno nije bilo,
kad nas lani prevariše Turci
na mir velji i na božju vjeru,
na Seoca naša udariše,
na Seoca na selo Malinsko,
porobiše, glave posjekoše -
a što ću ti lakrdiju duljit,
a sve znadeš što su učinili -
i jošt tebe ranom obraniše?
No na noge, naš sivi sokole,
da idemo ravnoj Bukovici
da čekamo od Nikšićah Turke,
ako bi nam bog i sreća dala,
da nevjeru našu osvetimo, -
minuli su u Taslicu Turci."
A Mileta na noge skočio,
uze s sobom sedam osam drugah.
Ona vojska niz Tušinu minu
i prijeđe vodu Bukovicu,
pa ulježe u Ivicu vojska.
U Ivicu Srbi počinuli,
a dobru su stražu postavili,
dobru stražu Jakšu buljubašu,
te mi čuva ravnu Bukovicu,
čuva junak oni dan do podne.
A kad bilo dnevi oko podne,
stade jeka ravne Bukovice,
a evo ti od Nikšićah Turci:
ima puno trideset građanah,
na trideset hatah i paripah,
i za njima trideset sejsanah,
te ćeraju robu za Nikšiće.
Stoji fiska hatah i paripah,
a bijesni Turci pop'jevaju,
ne bi reka jere su trideset,
no jere je stotina punana.
Brže Jakša u družinu pođe
i vojvodi od istine kaže.
Kada Srbi Jakšu razumješe,
ona vojsku niz Ivicu siđe
na krvavu vodu Bukovicu.
Staše Srbi vojsku uređivat:
pred jednom je Mitar kaluđere,
i za njime vojske nekoliko,
i prijeđe vodu Bukovicu,
dokle dođe ravnoj Sinjavini,
da preteče od Nikšićah Turke
da ne bježe k ravnu Kolašinu;
pred drugom je Jakša Gačanine,
i za njime vojske nekoliko:
i on vodu Bukovicu minu,
da on čuva od Nikšićah Turke,
kad bi Srbi kavgu zametnuli,
da u Pjevlja ne uteku Turci,
u Pjevljima u turskome gradu;
pred trećom je Mileta serdare,
i za njime vojske nekoliko:
i on sjede nakraj Bukovice,
oko njega vojske nekoliko,
da on čuva od Ivice Turke,
kad bi Srbi zametnuli kavgu,
da Ivicom ne uteku Turci;
pred četvrtom Minja vojevoda
s pobratimom Lopušinom Dragom,
i za njime vojske nekoliko:
da zateče od Nikšićah Turke.
I ovako zbori vojevoda:
"Nemoj koji zaturiti kavgu
dok ne pukne moga džeferdara,
hoću gađat Skočić-barjaktara,
ne bi li ni bog i sreća dala
da osvetim Petra kapetana."
Svi ga Srbi divno poslušaše,
sve se skrilo u list i u travu.
A evo ti od Nikšićah Turci,
a pred njima Skočić barjaktare
na labuda ka na gorsku vilu;
đe mi nagna pretila labuda
na junaka Minju Radulova -
vojvoda ga gađa džeferdarom.
Puče puška ka da progrmjelo
i pogodi Osman barjaktara
među toke u prsi široke,
ubila ga zrna na sindžire,
zadade mu Srbin ranu ružnu,
proz Turčina sunce ogrijalo -
pade Turčin na zelenu travu.
Kako puče puška vojvodina
a pogibe Osman barjaktare,
ala banda zavrgla se kavga:
puške puču, krv se prolijeva,
prolijeću konji bez Turakah.
Obratiše Turci Kolašinu,
i brane se ognjem iz pušakah,
dočeka ih Mitre kaluđere,
ubiše se bojem žestokijem;
obratiše Turci put Pjevaljah,
dočeka ih Jakša buljubaša,
oko Jakše vojske nekoliko,
ubiše se bojem žestokijem,
obratiše uz Ivicu Turci,
dočeka ih Mileta serdare,
pobiše se bojem žestokijem.
Što uteče Minji vojevodi,
ne uteče Mitru kaluđeru;
što uteče Mitru kaluđeru,
ne uteče Jakši buljubaši;
što uteče Jakši buljubaši,
ne uteče Mileti serdaru;
posjekoše, niko ne uteče:
evo tridest glavah na gomilu!
I ne žale tridest na gomilu,
no uteče Marun na kobilu,
a ćera ga soko tica siva,
soko tica Vujačiću Turo,
uz Ivicu zelenu planinu;
on ga ćera, uteć mu ne ćaše,
no ga Marun bogom bratimio:
"Bogom brate, Vujačiću Turo,
ne izgubi brata rišćanina!"
Časnijem se krstom prekrstio;
već kad se je Turčin prekrstio,
i uteče Ivicom planinom
da on kaže tamo u Nikšiće
kako mu je u Taslidžu bilo.
Bogu hvala, Srbi zadobiše,
zadobiše mejdan na krajinu
i zdravo se natrag povratiše;
doklen vojska na Tušinu dođe;
tu je vojska počinula divno
i lijepo šićar dijelila,
oko svašta te se pogodiše.
A kad su se pogodili divno,
ali veli Lopušina Drago:
"O vojvoda, mio pobratime,
da mi sitnu knjigu napravimo,
šiljimo je gradu u Nikšiće,
a na ruke Osman kapetanu
na ovome da se umirimo:
da nevjeru našu prebijemo
koju su nam Turci učinili
za njihovu bruku i grdilo,
a našega mala velikoga
za njegovu drobnu trgovinu;
a ostale Turke i Uskoke:
da prebije Petra kapetana
za njegova Osman barjaktara,
a ostale jednog za drugoga.
Pravo nije, ma lijeka nije!"
I tu Srbi šenluk učiniše
i trideset glavah donesoše
na krajinu u Moraču Gornju.


Pohara Žabljaka

(1835. god. 10. marta)

Sanak snila dizdar-aginica,
vjerna ljuba dizdar Jakup-age,
u Žabljaku gradu krajičnome:
đe se gusti oblak podignuo
od krvave srpske Gore Crne
i pokrio grada od Žabljaka,
na grad kišu krvavu pustio;
đe iz njega munje sijevahu,
a ognjene munje i gromovi;
đe su Žabljak munje popalile,
a gromovi na njem razorili
dizdarove dvore i saraje;
a iz tame đeno zagrakaše
po bedemu dvanaest orlovah,
đe je do nje jedan doletio,
prekrio je krvavom maramom.
Tek na bedem oni zagrakaše,
viđe kada, viđeće je jadi!
đe stadoše hitro doletivat
sokolovi od srpske krajine,
na velja se jata savijati
po tvrdome gradu žabljačkome.
Ženska strana svaka strašljivica:
tek što snila, na noge đipila
iz mindera i meka dušeka,
iskraj svoga dizdar Jakup-age,
pak išćera vatru na kresivo,
te upali voštanu svijeću.
Al' se aga nije probudio,
veće trudan u minderu spava,
e se Ture bješe umorilo
igrajući hata četvrtaka
po široku polju Ćemovskome,
s gospodom se na džilit bijući.
Ne smije ga mlada probuditi,
e je aga momče posrdito,
da joj sanjiv što ne reče ružno,
veće nad njim stoji u minderu,
roni suze niza svoje lice,
kako biser niz bijelu svilu.
Jedna joj se suza otisnula,
te je agi lice okvasila -
skoči aga te zbori srdito:
"Davor kulo, ostala mu pusta,
lani sam te pustu načinio,
pokrio te tiglom iz Crnice,
pa si ljetos meni prokapala! "
Ali agi govori kaduna:
"Aga dragi, života mi tvoga,
nije tebi prokapala kula,
već je tebi proplakala ljuba."
Pa počela agi kaževati
ka je sanak u minderu snila,
i ovako njemu govorila:
"Mladi aga, dragi gospodare,
ako će se što vjerovat sanku,
oće vlasi Žabljak poharati,
naše dvore ognjem izgorjeti,
tebe ubit ali obraniti,
mene mladu u ropstvo uzeti;
već na noge, ago gospodare,
te istrči na bojanli kulu
više gradske demirli kapije,
pali krnju, a žeži zelenku,
nek otide jeka po svijetu;
umah će ti topi okupiti
svu krajinu tursku do Morače
i zelena Blata dubokoga;
tu zazora nema, gospodare,
ti si, bogme, na krajinu ljutu,
niko ti se podrugati neće."
Aga vrisnu ka da se pomami:
"Muč, kaduno, lude ti si glave,
lakše zbori da te ne začuju
moji momci, hitri vitezovi!
Nije riječ svilena marama
da je sviješ pa u njedra turiš,
već je riječ jedna odalica:
može poći od ustah od ustah,
mogu momci riječ razasuti
u kafane i na divanane;
kad začuju Turci vitezovi,
bi se mene mogli podrugati
jal' me so tim štogođ ukoriti
da se bojim kaurske krajine,
u tvrdome gradu žabljačkome,
koja nema topa ubojnoga,
ni kumbare da pali mahale.
Ja se gradu ne bojim Žabljaku
dok su na njem topi ognjeviti,
koji mogu okupit krajinu,
deset hiljad' od jednoga glasa,
od drugoga Skadar na Bojanu
i njegovu Malesiju ljutu:
da nam dođe svijet do Dunava
i do sinja mora debeloga,
bi se grdan s njega povratio,
a kamoli sama Gora Crna,
ka i što se grdan povratio
Vukasović Filip Madžarine,
i njemački plaćeni soldati
te vozahu tope i kumbare,
i sa njime listom Gora Crna.
Nego muči, ne plaši se, kado!
San je laža, a bog je istina.
Ružno si se glavom naslonila,
a ružno si nešto pomislila."
Al' mu kada opet besjedila:
"Ne zbor' tako, moj dragi agane;
ja sam jučer na zijafet bila
u jetrve, kade Derviševe;
ona mi je mlada kaživala
da je čula od brata Ahmeta,
otka Kuče posjekoše Turci
na mir boži i na vjeru tvrdu,
da se kleti Crnogorci hvale
jedan drugom u pjane mehane
da će na grad turski udariti,
porobit ga, vatrom popaliti
i sa tijem Kuče osvetiti."
"Muč, kaduno - aga joj govori -
ne muči me, da počinem trudan!"
Aga glavom na dušeku klonu,
kaduni se spavati ne dava,
već dohvati iglu od biljura,
poče sitno po đerđevu vesti.
U to saba zora otvorila
i istekla jutarnja Danica;
zovnu kada lagahnu orfanu
i pruži joj srmajli ibrika
da donese vode iz čatrnje,
da Turkinja prihvati avdesa.
Skoči mlada i ibrik prihvati
i otrča k duboku bunaru,
spušti hitro na čekrk uzicu
i zahvati vode iz bunara,
pa pogleda put gradske kapije,
Jusuf-aga đe obično spava
i s momcima karaulu čuva
krvavome gradu žabljačkome;
ali ima što viđet orfana:
uljegli su dvanaest junakah
od valjatne srpske Gore Crne,
pritisnuli tablju i avliju,
Jusuf-agu uhvatili živa,
svezali mu naopako ruke.
Kad to mlada očima viđela,
poturila srmajli ibrika,
pa potrča u harem kaduni.
Na nju mi se razljutila kada:
"Što bi, kučko, zmija te ubila,
od šta si se tako uplašila,
a sabaje zora otvorila?!"
Al' joj mlada govori orfana:
"O gospođo Jakup-aginice,
imam ti se rad' šta uplašiti!
Kad zahvatih vode iz bunara,
bačih oči na gradsku kapiju,
đeno aga čuva gradsku stražu,
al' tu jada imam vidijeti:
ulećelo dvanaest orlovah
od krvave lomne Gore Crne,
uhvatili mlada Jusuf-agu,
pa ga vode po gradskoj avliji
svezanijeh rukah naopako!"
Viče kada i kara orfanu,
da ne čuje mladi Jakup-aga,
dok ne vidi je li to istina,
pa otvori srčajli pendžera.
Vidi kada - nije prijevara,
no istina što kaže orfana,
pa mi poče pitati sluškinju:
"O sluškinjo, ubila te guja,
da strašnijeh srpskijeh junakah
što su nama u grad ulećeli!
Jedan jeste na visoku kulu
više tvrde od grada kapije:
nad njime se svilen barjak vije,
prekrstio noge pod barjakom,
a u ruke prekomorku drži,
put naše je kule obratio;
a do njega drugi navrh kule,
crna brka ka gavranu krila:
i on šarku drži na rukama,
put naše je kule obratio,
od nje dobra nama biti neće.
Pa da ti je viđeti, orfano,
dva prokleta Srba na avliju
te čuvaju od grada kapiju!
Jedan jeste stasa visokoga,
a žutoga do ramena brka,
digli mu se brci na ramena,
ka sokolu krila od koljena, -
i on pušku nosi u rukama;
što je drugo hala ukraj njega,
širokijeh prsih i ramenah,
pokrio se morskom tambarinom,
ispod nje mu kuburlije vire,
a za njim se palošina vuče
po našojzi mermerli avliji,
a u ruke drži brešakinju.
Pa da vidiš, prokleta vlahinjo,
kod đevera, mlada Jusuf-age,
kod njega su dva vlaška junaka,
te čuvaju agu svezanoga;
jednome su za pas puške male,
bez nikakva noža ni andžara,
ruke drži na puške obije,
a latinku uz rame lijevo -
on se s agom razgovara mudro;
što je drugi vlašić ukraj njega,
garila ga mrka nausnica,
a ljepši je od svake đevojke:
on je tanku pušku obratio,
čeka moga agu na prozoru,
kad se digne iz meka dušeka."
Malo kada glavu promolila,
kad ugleda druge šest junakah,
đeno puške drže nategnute,
a sjeli su na džebane vrata,
glede Srbi zametnuti kavgu.
Prepade se, pade kod mindera,
više ne smje pričati vlahinji,
već je pita bula polagano:
"Kažuj mene sve redom, orfano,
e ti znadeš Srbe po krajini,
koji jesu ovđe po imenu?"
Tad služanka na pendžer izmoli,
pa mi poče pričati kaduni:
"O gospođo, Jakup-aginice!
Što dva Srba navrh kule kažeš
te se kod njih krstaš barjak vije,
ono su ti bogom pobratimi,
arambaše od krvave Župe:
jedno soko Miloš barjaktare
od viteške kuće Jankovića,
drugo jeste Đukanović Petro;
nije Petro no jedan u majke,
ma ne štedi život za poštenje.
Što su, gospo, dva druga junaka
te šetaju nama po avliji,
ono su ti riječki junaci:
jedno jeste Radović Periša,
koji znade klance i bogaze
od Bojane do Zete krvave
u ponoći kako u po dana,
a drugo je pope Vranjanine,
te na njega morska tambarina,
a za njim se vuče palošina;
Turci su mu kuću opalili,
po kući mu blago pokupili
i lijepo ruho i oružje,
samogo je životom uteka
i unio dvije kuburlije,
a paloš je negđe uzajmio
i prokletu mrku tambarinu
od nevolje, da se plaše Turci.
Što su, kado, dva dobra junaka
te svezana čuvaju Jusufa,
jedno ti je Stankoviću Kenjo,
junaštva mu u hiljadu nema,
ni ljudskoga zbora ni razuma:
blago mladu agi Jusuf-agi,
junak će ga svoboditi Kenjo;
što je momak prikladni do Kenja,
to je, kado, Ivanović Prele;
kažu, kado, hita na junaštvo,
đe se crna prolijeva krvca.
Što šest Srbah sjedi pred džebanu
te su svoje puške naredili,
to su, kado, šest ljutijeh gujah
iz krvave pokraj vode Župe:
jedno Ivan, a drugo Nikola
Gazivode, krvavi junaci, -
ne boje se gaziti po krvci;
drugo su ti dva brata rođena,
dva Kostića, sivi sokolići,
jedno Miloš, a drugo Mališa, -
loše majci đe pušku obrate,
ođe majka ostat kukavica;
treće su ti dva dobra junaka,
jedno Čilo, a drugo Nikola,
Kraljeviću i Otaševiću,
koje nigđe niko ne pretječe
đe poštenje grabe Crnogorci."
Kad kaduna razumje orfanu,
poče tiho Jakup-agu budit,
svilenom ga udarat maramom
po turskome licu i obrazu.
Skoči Jakup s mindera na noge,
pa on poče karati kadunu:
"Što je, kado, dug te jad ubio,
što mi ne daš spavat na uranku?!"
"Kako što je, moj agane dragi:
Srbi su ti Žabljak osvojili,
pritisnuli tablju i avliju,
bojnu kulu, demirli kapiju;
ako li mi, aga, ne vjeruješ,
ti pogledaj Miloš barjaktara
đe popeo krstaša barjaka
na bedemu na najvišu kulu."
Kad kadunu aga razumio,
skoči brže a pokliče momke:
"Na noge se, moji sokolovi,
Srbi nama Žabljak ugrabiše!"
Pa poleće haremu visoku
na najvišem boju i pendžeru,
a dohvati sjajnu brešakinju,
na koju su dvanaest pavtamah,
od žežene srme salivene,
kojano bi oklop prolomila,
a kamoli prsi u junaka;
pa otvori srčali pendžera
i okrenu tanku brešakinju
na sokola Stankovića Kenja;
doista ga ubiti oćaše
da mi aga pušku ne podiže:
prepade se, čudit mu se nije,
da Jusufa brata ne ubije.
U to srpske puške zapucaše,
Jakup-agu ljuto obraniše,
slomiše mu nogu u koljeno.
Ranjen Jakup momke povikuje;
- a što ću vi lakrdiju duljit -
po gradu se kavga zaturila:
Srbi drže bedem i avliju,
po bedemu kule svekolike;
Turci su se u harem tisnuli
te se brane ognjem iz pušakah.
U to Turkom indat priskočio,
sto trideset vlahah i Turakah,
a pred njima aga Derviš-aga,
brže uz grad stube prisloniše,
pa mi odsvud Turci jurišiše.
Al' se muški brane Crnogorci,
lete oni bedemom od grada
ka dvanaest sivijeh orlovah
kada lete po jelovih granah,
tuku Turke i krv prolivaju,
ne daju im oka otvoriti,
a kamoli grada osvojiti.
Od grada se Turci odmakoše
te u varoš opet uljegoše.
Malo stade, ne bi nikoliko,
dok evo ti listom Podgorica,
a pred njome svake poglavice,
sve ću ti ih po imenu kazat:
prvo ti je Lekića spahija,
za spahijom Bibezić kadija,
a za njima dva Osmanagića,
Smail-bego i Sulejman-bego;
za bezima dva brata Krnića,
Ibro Aljov i s njim Jusuf-aga,
a za njima Smail-aga Bešlić;
za Smailom Abdul Đečevića;
za Abdulom Usein Adžića,
a za njima beže Abdoviću,
a za begom Gruda barjaktare,
Bac-Vuksane i s njim Hak-Šabane;
a postrani idu dvije sile,
Kinkoviću i s njim Drickoviću,
od sile se m'ješati ne oće,
ni s Turcima upored oditi:
Bajram ide pješke na nogama,
a Kinković na konja kulaša,
zlikovci se jedan drugom hvale
kolike će koji posjeć glave;
turska sila, mahniti bjesovi,
ostavili silna Draganjića,
te za njima alaj-barjak nosi,
za barjakom listom Podgorica:
šest stotinah krvava junaka,
tri stotine Grude krajičnoga;
tri se hale za svom vojskom vuku,
ne bi dvije puške doturile:
Avdo Kufak, za njim Ahmed-baša,
za Ahmetom Đukica Murate;
al' se vojske držati ne mogu,
turska ih je rđa preklopila.
Ah, neka ih, da ih bog ubije!
Što ne sjede, rđe krmeljave,
no su ćori uzeli batine
da s njom brane careve krajine;
kad ne vide drumom trputati,
ka će viđet kavgu zametati,
kad ne vide, što doma ne sjede,
nego idu da se smiju Turci,
i za njima đeca halakaju!
Dođe sila turska svekolika, -
tek što bješe počinulo sunce
u žabljačku varoš ponositu;
pa sjedoše turske poglavice
i gospodski onđe večerati;
oko grada urediše vojsku,
kad joj reku, da na grad udare.
Nego sreće nuto kakve ti su
crnogorski u gradu orlovi!
Kad mišljahu da će poginuti,
onda njima velji indat dođe,
velji indat Riječke Nahije,
tri stotine ljuta ubojnika,
a pred njima Filipe serdare
i Grujica kneže Lopičiću.
Poglavice vojsku razrediše:
jednu daše Lješeviću Vuku,
da s njom udri od istočne strane
i probije put gradske kapije;
drugu hrabru popu građanskome,
da s njom udri od sjeverne strane,
da pohita put gradske kapije
da se srete s Lješevićem Vukom;
treću sebe vojsku ostaviše;
poglavice s vojskom obrnuše
proz tijesne klance i sokake.
Kad udriše odsvud Crnogorci,
zaječaše puške na stotine, -
tu ne znade jedan za drugoga,
ko pogibe, ko li živ ostade!
Vitezovi mladi Crnogorci
prolomiše Turke u sokake,
doigraše na gradsku kapiju;
na nju prvi od svakoga dođe
sivi soko Lješeviću Vuče
sa desetak odbrane momčadi;
kako dođe, tako ga poznaše,
otvoriše Žabljaku kapiju,
Crnogorci u grad uljegoše.
U to sila turska narinula,
tri hiljade ljuta ubojnika
Malesije iz Zete prostrane;
a odovud sila crnogorska:
Ceklinjani, hrabri vitezovi,
Ljubotinjci na glasu junaci,
a pred njima pope i Šutane,
Dobrljani i s njima Građani,
kojino su odvazda junaci,
i ostala Riječka Nahija;
Cetinjani, sokolovi sivi,
a pred njima serdar Martinović.
Tu se dvije sile udariše,
po varoši ognjem žestokijem.
Nego turska sila uzmaknula,
u tvrde se kule zatvorila,
al' zafajdu, dragi pobratime!
Crnogorci varoš opkoliše
i u kule Turke zatvoriše;
s jedne strane staše biti Turke
ognjenijem topom i lubardom;
s druge strane jurišaju često
na krvave kule po Žabljaku.
Tri dana se sve jednako biše,
noći, dnevi nigda ne prestaše;
al' četvrti snažno udariše
na saraje Omerćehajića;
izagnaše iz saraja Turke,
po saraju pokupiše blago,
čohu, svilu, srmajli oružje,
i saraje ognjem upališe.
Kad saraje ognjem opališe,
odmah oni zorno udariše
na svu varoš i bijele kule;
Pašovića kule popališe,
Pašovića i jošt Zenovića,
u njih mnoge Turke pogubiše
i veliki šićar ugrabiše.
Al' se ne da aga Perkočević,
Perkočević i s njim Muminović,
već se ljuto iz zatvora brane;
Srbi su im ognjem navalili
i sijena mnogo nanijeli,
pa ih žegu zivtom i barutom,
doklen ognjem išćeraše Turke,
Muminove popališe kule
i bijele kule Harapove.
Kada Srbi Žabljak poharaše,
porobiše, mnogu krv proliše,
onda gradske Turke izvedoše,
a pred njima dizdar Jakup-agu,
te mi Turke iz ropstva pustiše,
bez oružja, čohe i čibukah,
i njihove velike hareme,
spraviše ih šeher-Podgorici;
a oni se natrag povratiše
i s Žabljaka tope odvezoše,
Jakupove dvore upališe
i ostale po bedemu kule.
U tom boju pogiboše, druže,
Crne Gore mnogi sokolovi; -
ma što bjehu dva dobra junaka:
Martinović iz Cetinja Ivo,
Crne Gore hitra perjanica,
i delija Mitar barjaktare
od krvava Sela Dobrskoga! -
neka ginu, vesela im majka,
njihove će duše carovati,
jer su život za poštenje dali
i osvetu braće i plemena
od Turčina, stara bezvjernika!


Pogibija Bećir-Bega Bušatlije

(1839. god. 15. junija)

Zakukala crna kukavica
nasred tvrda Skadra na Bojanu,
đe su dosle mnoge prokukale
od srbaljske ruke i oružja.
A kad kuka, ne veselila se?
Baš kad joj je vakat i vrijeme,
o nesrećnom dnevu Vidovome!
To ne bila, bogzna, kukavica,
već ljubovca, bega Bušatlije.
Ako kuka, jest joj i nevolja;
nije mnogo doba ni vremena
otkad mu je postala ljubovca,
a sada je crna kukavica:
beg se sprema na carevu vojsku,
sprema bega paša Hasan-paša,
sprema njega s vojskom na Brđane,
i dade mu vojske šest hiljadah,
Arbanasa, ubojnika ljuta,
beskućnika i bezobraznika,
od zla oca, a od gore majke,
koji nema kuće ni baštine,
do u pojas svijetlo oružje
a na rame breške i latinke;
još mu dade vojsku od nizama,
a nizama četiri tabora,
za nizamom ubojne topove,
a za njima zile'i borije,
i doboše što zameću kavgu,
od strašljivca te grade junaka.
Divno paša bega sjetovaše:
"Bećir-beže, moj sokole sivi,
hajde mudro, ne pogini ludo,
čuvaj svoju glavu na ramena
od Srbina, turskog dušmanina!
Hajde s vojskom varoš Podgorici,
tu ćeš s vojskom konak učiniti,
a ujutro rano podraniti;
s sobom uzmi varoš Podgoricu
i njezine okoline ljute,
hajde s vojskom Spužu na krajinu,
tu ćeš tabor s vojskom učiniti.
Pa otole udri na Brđane,
popali im sela po ćenaru,
a posjeci brdske krajičnike,
a porobi roblje po krajini;
zarobi mi mladijeh robinjah
što su zgodne za harema moga;
dobro znadeš, beže Bećir-beže,
ja sam Turčin na svemu poklapan,
ponajviše na mlade robinje, -
dovedi ih Skadru na Bojanu!"
I još ga je paša sjetovao:
"Bećir-beže, turska poglavico,
kada kćeneš s vojskom udariti,
udariti kaurskoj krajini,
napred pusti Malesiju ljutu,
za njom stavi nizam u paradu,
soldatiju sve u duge vrste
da su tvrđe pleći Arbanije,
za nizamom ubojne topove."
Bećir-beg se paši poklonio:
"Hvala, pašo, mili gospodaru,
ja ću tebe divno poslušati,
a ljepše ti posa opraviti:
popaliću kaurske krajine,
a posjeći brdske krajičnike,
a porobit roblje po krajini,
harem ću ti roblja napuniti,
sve đevojkom i nevjestom mladom,
to jest želja od moga rođenja;
šest pašah sam dosad prestojao
u bijelu Skadru na Bojanu;
svakojeg sam po redu molio
da mi dade vojsku i zahiru
da udarim s vojskom na Brđane,
ne bi li mi bog i sreća dala
da osvetim glavu vezirovu, -
moga strica Mahmuta vezira,
koga su mi oni pogubili
i zatrli odžak Bušatlića, -
a ti mi je bez riječi dade;
hvala tebe i gospodstvu tvome! "
Pa on krenu silnovitu vojsku,
naveze je na Blato široko,
a izveze polju Ćemovskome;
s vojskom varoš Podgorici dođe.
Tu je s vojskom konak učinio,
a ujutro rano podranio;
usput uze varoš Podgoricu
i njezine okoline ljute,
s vojskom Spužu na krajinu pođe.
U Spuž s vojskom tabor učinio
i tu stao za neđelju danah:
svaki danak puštavaše vojsku
na Pipere i na Martiniće;
al' se lako ne daju Brđani,
već se brane hrabro i viteški,
osobeno hrabri Martinići
i Stijena, krvava krajina;
svaki danak boj ognjeni biju,
svaki danak, a sve bez prestanka.
Nije šala, dragi pobratime:
u Stijenu i u Martiniće
ima brojem pedeset junakah,
što je mrtva i što je ranjena,
sve birana lakca i momčeta,
bez ostale brdske pokrajine.
Kad neđelja napuni se danah,
uranio beže Bušatlija
pređe zore i bijela dana,
te pustio u vojsku telala:
"Ko je konjic, konje hazurajte,
a pješaci pritež'te opanke,
jer hoćemo jutros udariti,
udariti s vojskom na kaure!"
Pohitaše pješci i konjici,
po srijedi puške dohvatiše.
Tu mi beže razređuje vojsku:
jednu dade Hotu Asan-agi,
buljubaši od sve Malesije,
dv'je hiljade Malisora ljuta,
i dade mu Lekića spahije
i spahinu vojsku svukoliku
da on udri na selo Jastrebu;
drugu vojsku bješe ostavio,
ostavio nizam uređeni,
na brijegu rijeke Sušice, -
za nizamom ubojne topove
i za njima zile i borije;
a beg treću obrnuo vojsku,
s njom obrnu put sela Kosića.
Velika je sila u Turčina,
sve je polje vojska pritisnula:
od rijeke Zete do Sušice,
nad vojskom se vijahu barjaci
kako ljetni po nebu oblaci!
Jedanak su vojske udarile:
kad begova na selo Kosiću,
tad agina na selo Jastrebu.
Odma vojska bješe opalila,
popalila čobanske stajnice,
ali sela opalit ne mogu,
jer seljani sela ne davahu,
već u endek tvrdi zapanuli, -
brane sela ognjem iz pušakah.
Al' je muka i nevolja ljuta!
Arbanasi silni nasrnuli,
željni glavah, a željni oružja,
željni pljačke, a željni plijena,
i bog znade - odoljeti ćahu
i jošt mnoga jada počiniti,
nego mala pomoć priskočila,
pomoć mala, ma sreća velika, -
priskočilo tridest Brajovićah,
sve vojnika, sve jednoga lika,
te sa strane oni udariše
na Hasana, od Hotah glavara,
na spahiju i njihovu vojsku.
Kad to viđe aga Hasan-aga,
mnjaše aga da je potoč viša,
da prispješe brdski krajičnici,
prepade se, da ga bog ubije,
te pobježe natrag bez obzira,
a za njime Lekiću spahija,
a za njime sva njihova vojska;
izdadoše bega Bušatliju,
izdadoše, crn im obraz bio!
Al' ne bježi beže Bušatlija
nit' njegova ljuta Arbanija,
već juriši beže bez prestanka
da popali sela po krajini,
kako što se paši zahvalio.
U to druga pomoć priskočila:
od maloga sela Ćurioca,
Zagarčani i pokrajvođani
i Lakići, ljuti ubojnici.
Slećeše se trista krajičnikah
i na bega složno udariše -
boj se bije, i ginu junaci;
pala tama Kosovijem Lugom
od brzoga praha i olova,
od stajnicah te podždili Turci, -
boj ognjeni traja dva sahata;
kad u treći sahat uljegoše,
onda Srbi boga spomenuše
i svi složno puške opališe,
a plamene nože povadiše,
pa u Turke juriš učiniše.
Tu se proli krvca od junakah
kako burna kiša iz oblakah,
tu jauču mrtvi i ranjeni:
neki viču: "Lele njemu, majko!"
neki vele: "Prihvati me druže,
kauri mi posjekoše glavu!"
neki kune pašu Asan-pašu:
"Avah, pašo, ranah dopanuo,
što nas posla na ljute Brđane, -
zatriješe tvoju Arbaniju!"
Turci vuku mrtve i ranjene
put krvava Spuža na krajinu,
a Brđani svoje ne gledaju,
već jednako bojem jurišaju.
Tu iskoči momče od Brđanah,
Mirko Tomov od sela Lakićah,
s golim nožem u bijeloj ruci
i uhvati živoga Turčina -
Dizdarević bega Nasu-bega,
pod pusatom i svijem oružjem,
i begovu odsiječe glavu.
Bjelopavlić razagoni Turke
kako vuci u planini ovce,
i nagnaše bega Bušatliju,
oko bega sto i tridest drugah,
na obali Zete valovite;
dočekaše jadni Martinići
s one strane studene rijeke
i na Turke oganj oboriše;
s ove strane ljuti krajičnici
s noževima u bijele ruke.
Tu mi drugo momče iskočilo,
a na ime Grujičin Kezune
s golim nožem u bijeloj ruci,
i uhvati bega Bušatliju
na viteza hata pod oružjem;
tako Kezu bog i sreća dala,
te mu beže rane ne udari,
a on begu glavu otkinuo;
drugo momče hata debeloga,
treće momče svijetlo oružje.
Pa mi treće momče iskočilo,
od maloga bratstva Kalezićah,
a na ime Radović Novica;
a kakav je, vesela mu majka,
nausnica nema ni brkovah, -
nema njemu do šesnaest ljetah,
velju pušku u boj ne ponio,
osim jednu malu za pojasom;
on na ljutu zmiju nagazio,
na Turčina Malića ćehaju,
buljubašu od sve Toskanije,
koji se je potežio, kurva,
i doveo Toskaliju ljutu
da on hara Srbe po krajini.
On Turčinu zagon učinio,
no ga Malić sabljom dočekao,
na Novicu vranca naćerao;
no se momče listo namjerilo:
uvi mu se pod konjem vitezom
te mu Turčin ne posječe glavu.
Sinu momče kao zmija ljuta,
ugrabi mu iza sablje ruku,
a niz hata nagnuo ćehaju,
a upiri svoju pušku malu,
te Malića pogodio divno -
salomi mu čelo pod sarukom.
Pade Malić s vranca debeloga,
Novica mu sablju ugrabio
i s njom mu je glavu otkinuo.
Krajičnici, sokolovi sivi,
u ostale juriš učiniše,
tu pedeset glavah posjekoše;
osamdeset ostalih Turakah
u rijeku Zetu poskakaše.
U to stasa ćenar i krajina,
stasa, pobro, hiljada momakah
od plemena bjelopavlićkoga,
dotrčaše braći u pomoći;
al' zafajdu, dragi pobratime,
jere Turci bjehu izmaknuli
i u Spuž se tvrdi zatvorili;
a oni se natrag povratiše,
iskićeni turskijem glavama
i s mnogijem turskijem oružjem.
Tu se potoč sasta i vojnici,
iz tri puta šemluk učiniše,
pa pogipšu braću ukopaše.
Glave turske nose na Cetinje
te Cetinje s njima iskitiše.
Al' vitezi dare zadobiše
za njihovu hrabrost i junaštvo:
zadobiše od srme medalje,
to je dika u svijet vojnika -
nek ih nose, neka se ponose,
jer su oni krilo od krajine,
od krajine krvlju oblivene!


Udar na Salkovinu

(1840. god. 9. septembra)

Bijela je pokliknula vila
savrh Vesca, brda visokoga,
ter klikuje u pitomu Župu,
u Rvaše, u selo krvavo,
a na ime Lješevića Vuka:
"Počuj mene, Lješeviću Vuče:
ako piješ u mehanu vino,
na ljute ti rane izlazilo,
ako ležiš u postelji s ljubom,
ostala ti ljuba udovica!
Ustaj, more, časa ne počasi,
evo na nas ide silna vojska,
a pred vojskom tri turska serdara:
jedno ti je aga Hakan-aga,
za njim vojske četiri hiljade,
Arbanasa, birana junaka;
a drugo je Mehmede spahija,
za spahijom vojske dv'je hiljade,
Podgorice i Zete prostrane,
i s njim Grude, brdo ubojito;
a treće je Mehmed kapetane
od krvava Spuža na krajinu,
za Mehmedom hiljada Turakah,
baš hiljada vlahah i Turakah.
Silna se je vojska okrenula,
na Moraču broda prebrodila,
u Žabljaku oko učinjela:
sad će udrit na selo Dodoše
i Dodoše ognjem popaliti,
a dodoško roblje porobiti."
Kada Vuče razumio vilu,
on latinku pušku dohvatio,
pa istrča pred bijelu kulu,
puškom meće a iz grla viče,
te klikuje đecu Rvašane,
Rvašane i druge Župljane:
"Na noge te, sokolovi sivi,
istini mi glasi dopadoše
e će na nas Turci udariti,
udariti na selo Dodoše;
već na noge, da ih dočekamo
i da s njima krvcu prolijemo,
da Dodoše selo obranimo
i krajine obraz sačuvamo."
Skoči Vuče, časa ne počasi,
a za njime đeca Rvašani,
Rvašani i drugi Župljani,
brojem uprav sto i tridest drugah,
sve puškara i ljuta bojnika;
brzo pošli kako sokolovi,
u svanuće na Dodoše došli.
Tek što Vuče na Dodoše dođe,
puškom meće a iz grla viče,
a na ime Janković Mrđena
i ostale listom Dodošane:
"Na noge se, moji vitezovi,
Turci će nam sada udariti,
da pošteno Turke dočekamo!"
Listom đeca na noge skočiše
i bojničke puške dohvatiše.
Taman saba zora otvorila
i jutrenja istekla Danica,
turska vojska bješe udarila
niz široko polje Salkovinu,
put Dodošah zagon učinila;
Ceklinjani vojsku dočekaše
sa živijem ognjem iz pušakah;
bog im dade i sreća junačka,
u prvi mah omesiše dobro
te pobiše vojsci kalauze.
Od krvi se Turci uzmakoše:
Ceklinjani juriš učiniše,
Karatunu vodu prijeđoše,
pustiše se u polje široko,
ter se biju boja sa Turcima.
Puška grmi, krv se prolijeva,
klikuju se momčad po junaštvu!
Al' je muka i nevolja ljuta
na junake pala Crnogorce,
malo ih je, a mnogo Turakah:
dvjesta drugah sa sedam hiljadah
da boj biju u polje široko.
No đe pomoć boga velikoga
i junačko srce i pregnuće,
tu se nadaj dobru i poštenju!
Momčad ljuta bojem privrućila,
malo poljem uzvrnuše Turke,
gine Turčin nigda ne prestaje,
al' ne daju ugrabiti glave,
nego Srbe ognjem odbijaju.
No iskoči soko iz Srbaljah,
sivi soko Lješeviću Vuče,
u Turke je zagon učinio
da ugrabi glavu arbanašku.
Arbanaške puške zapucaše
i ubiše Lješevića Vuka.
U to momčad juriš učiniše,
s svake strane kako sokolovi,
preko polja polomiše Turke.
Turci bježe glavom bez obzira,
vuku s sobom mrtve i ranjene;
ćeraju ih momčad crnogorska,
do na Vrbiš doćeraše Turke
pod krvavim gradom žabljačkijem.
Ćahu bježat Turci bez obzira,
no žabljačke bule izlaziše,
ukoriše tri turska serdara:
"Pi, serdari, ženske strašljivice:
budili ste silu sakupili,
sakupili ćenar i krajinu,
sedam hiljad' ljute Arbanije,
što bježite glavom bez obzira!
Ne ćera vas no dvjesta momčadi
od Dodoša i krvave Župe!
Kako ćete Žabljak ostaviti
i nesrećno roblje u Žabljaku?"
Kad to čuše turske buljubaše,
izjede ih ukor i sramota,
tere natrag silu povratiše
i žestoko sa njom udariše
niz krvavo selo Salkovinu.
Al' da vidiš Srbah vitezovah:
ne šćedoše bježat pred Turcima,
no se kolju kako mrki vuci;
sokoli ih Mrđen poglavica:
"A, momčadi, moji sokolovi,
spomen'te se lanjskoga junaštva
kad udari silna turska vojska
na krvavu Kosovome Lugu,
ka krajine naše kidisaše,
i viteški Turke razagnaše
i besmrtno ime zadobiše!"
Boj se bije, a krvca se lije,
a jauču mrtvi i ranjeni.
U to aga Hasan-aga viknu:
"Arbanijo, crn ti obraz bio,
đe mi danas zadobi sramotu,
boj bijući sa šakom kaurah
pod tvrdijem gradom žabljačkijem,
đe gledaju bule i kadune -
ne ugrabi svijetla oružja
ni posječe glave crnogorske!"
Arbanija ljuta kidisala,
Ceklinjane malo podagnaše,
do kućištah kroza Salkovinu;
al' ne bježe šest ljutijeh gujah
i za njima dvadeset momčadi,
već junački oni uskočiše
u kućište na dno Salkovine
pod tvrdijem gradom žabljačkijem:
prvo bješe Miloš barjaktare,
drugo bješe Savićev Dajica,
treće bješe Šutanović Niko,
a četvrto Savićević Rade;
peto bješe pope Dajkoviću,
ono šesto Janković Krcune.
Na njih udri ljuta Arbanija.
Kućište je vojska opasala,
al' se muški brane Crnogorci,
Turke biju nikad ne prestaju;
ne daju se primać do kućišta,
a kamoli osvojit kućište.
U to doše tri turska serdara
i na vojsku ršum učiniše.
U to sila mahom kidisala
za kućišta rukom dohvatila,
pohvataše puške crnogorske,
pohvataše puške za grliće.
Ljuta ti je muka odoljela,
u muku se poznaju junaci:
neki miču za puške dugačke
da im puške ne unesu Turci;
neki lete kako sokolovi,
nose male puške u rukama,
od argata trče do argata
te mi Turke biju kroz argate;
neki brane zide od kućišta
da u njemu ne uskoče Turci;
puške punit ne imaju kada,
već se biju puškam' vrzimice:
dvoje vratah na pusto kućište,
te bijesna sila kidisala.
Zapucaše puške arbanaške:
prva pukla te je pogodila,
pogodila Nikolina Jova,
ludo d'jete, ali zmiju ljutu,
ostala mu majka samohrana,
a kroz Jova Bogdanović Luku, -
oba pali jedan svrh drugoga;
u to mnoge pukle arbanaške:
preko zida i kroz dvoje vratah
još trojicu namrtvo ubiše
i šestinu ranom obraniše -
deset pali jedan svrh drugoga
u kućištu od ognja turskoga.
No da vidiš i više nevolje:
kleti Turci bolje kidisaše,
u kućište oganj uturiše,
dva ostožja slame zapališe,
kućište se dimom zamaglilo.
A nazreše ljuti Arbanasi
nekolika mrtva i ranjena,
na vrata ti juriš učiniše;
tu Nik-Đeka prvi kidisao,
sa Mirašem bratom rođenijem
od hotskoga brda valjatnoga, -
s golim nožem na bijela vrata.
No ga ljuta zmija susretnula,
ljuta zmija Savićev Dajica,
pa Turčinu bio besjedio:
"Arbanase, kurvino kopile,
ne naprijed, nemaš kud ovamo,
nije ovo mrtva turska raja,
nego ljuta momčad crnogorska, -
ostaće ti majka kukavica!"
A upiri svijetlu latinku,
te Nik-Đeki srce opalio;
u to pukle neke crnogorske,
i Mirašu srce opališe:
pala braća jedan svrh drugoga,
oba mrtva na prag od kućišta;
a zagna se Miloš barjaktare,
u kućište Đeku uvukao,
valjatnu mu glavu otkinuo;
pa se zagna Turčinov Dajica
i Mirašu glavu otkinuo,
otkide je na prag od kućišta.
Arbanasi opet kidisaše
na oboje vratah od kućišta;
no ceklinske puške zapucaše.
Arbanasah pet šest prevrgoše,
s mrtvijema vrata zatvoriše.
No se zagna pope Dajkoviću
sa sokolom Janković Krcunom,
dvije turske glave posjekoše,
posjekoše na prag od kućišta;
od kućišta odagnaše Turke.
A u tome druga sreća bila:
Ceklinjani pomoliše vojsku
niz široko polje Salkovinu.
Da ti se je nagledati, druže,
kako bježe tri turska serdara
i za njima ljuta Arbanija
niz široko polje Salkovinu;
ćeraju ih momčad Ceklinjani,
dok u Žabljak ućeraše Turke.
Pod Žabljak se momčad iskupiše,
u tri puta šenluk učiniše,
pa od boja malo^počinuše.
No doziva Savović Bojica
Hujk-Jusufa, hotskoga glavara:
"Dobro jutro, Hujko pobratime!
Kako ti je na uranku bilo,
boj bijući niza Salkovinu
s ovo malo ceklinske momčadi?
Jesu li ve kako dočekali?
Jesu li vi mesa prepravili,
da se doma prazni ne vraćate?"
Odgovara Hujko sa Žabljaka:
"A boga mi, mio pobratime,
pošteno nas momčad dočekaše,
dosta nama mesa prepraviše;
što ću kriti kada će se znati;
sto i dvadest mrtva i ranjena,
sve birana momka i bojnika,
među njima Lekića spahiju;
no te molim, mio pobratime,
braću Hote mene povratite
na kućište te sam ostavio,
i kaži mi što je tamo bilo!"
No Bojica njemu odgovara:
"Ne mogu ti braću povratiti:
običaja nije na krajinu
da se vrću mrtve tjelesine;
a što pitaš, pravo ću ti kazat,
što ste nama kvara učinjeli:
jednoga ste ubili sokola,
baš sokola Lješevića Vuka,
i još druge šestoro momčadi,
i desetak ranom obranili,
a šićara uzeli nijeste
do po puške Miloš barjaktara.


Osveta Jakše Kapetana

(1844. god. 8. marta)

Bijela je pokliknula vila
s Stologlava izviše Sušice,
kliče vila selu Zagaraču,
a na kulu Jakše kapetana,
baš Iliju brata Jakšinoga;
ovako mu vila besjedila:
"Zlo ga sio, Ramović Ilija,
i ispio u mehani vino!
Znaš, Ilija, što je prijed bilo:
dokle Ramo u životu bješe,
bješe stravu na Turke turio,
dva careva grada zatvorio,
Podgoricu i Spuža krvava;
bješe njine skele zatvorio,
po drumovma zulum učinio,
sve ih turskom krvlju oskvrnio,
ne smijaše njima ispanuti
izvan grada lovca ni trgovca,
hairdžije niti šićardžije;
mićahu ga turski kapetani,
šiljahu mu vina i duhana,
i fišeka, zahire junačke;
šiljahu mu bule boščaluke
da miruje Ramo od Turakah.
Kad umrije Lazarević Ramo,
na vjeru vas posjekoše Turci,
posjekoše Jakšu kapetana,
Ramovoga najmlađega sina
(Jakša bješe nejako dijete,
ama bješe pile od sokola),
posječe ga Rnjo barjaktare
i skide mu svijetlo oružje -
valjaše mu blaga deset ćesah.
Već na noge, Ramović Ilija,
te okupi nekoliko vojske,
sveti brata Jakšu kapetana!
A evo ti zgoda prevelika -
ako budeš junak od junaštva
biće tvoja, ako bog da, ruka:
minuli su krvavi Spužani
ka tvrdome Skadru na Bojanu
u vezira paše skadarskoga
da mu ištu Arbaniju ljutu,
da udare na vašu krajinu;
pred njima je odža Huseine,
mudrijega nema na krajini
u tri grada i tri pašaluka,
a za njime Rnjo barjaktare,
ljuće zmije u Turakah nema,
a za njime četrdest Spužanah,
sve birana momka i junaka."
Kad Ilija razumio vilu,
skoči junak na noge junačke,
i u ruke uze džeferdara,
pa otide u pleme Komane,
na bijelu kulu Novakovu;
i u kulu nalazi Novaka
i sokola Kuja Markovića
đe mi mrko ispijaju vino.
Ilija im božu pomoć dava,
oni su mu boga prihvatili;
pa im poče pričati Ilija
što je njemu govorila vila.
Kada čuše dva dobra junaka,
ustadoše na noge junačke,
okupiše pedeset Komanah;
a Ilija pođe Zagaraču
te okupi pedeset junakah.
Otidoše u kolovoz tvrdi,
na drum tvrdi dva krvava grada,
zapadoše oko druma puta
po dvojica i po četvorica,
po petina i po dvadestina:
od krvave na Doljanu kule
a do mosta Osman-kapetana
drum je cio četa uhvatila.
Malo stade, ne bi nikoliko,
dok evo ti spuške serhatlije
a pred njima hodža Huseine;
a za hodžom Rnjo barjaktare,
a za Rnjom Bektešević Zeko.
No kad na most nastupili Turci,
reče tako odža Huseine:
"O Rnjice, spuška perjanice,
da idemo, Rnjo, stramputice:
ja se bojim čete crnogorske,
hoće na drum nama udariti."
"Ha, ne boj se, odžo Huseine:
dokle ti je Rnjo barjaktare,
oko njega birani Spužani,
ne smije ni četa udariti;
kunem ti se dinom i imanom
i našijem postom ramazanom,
rad bi bio da udarit hoće,
dako bi me sreća nanijela
na kurvića Ramović Iliju,
da mu sabljom posiječem glavu
ka sam mu je bratu posjekao."
To Ilija i sluša i gleda;
u junaka puče srce živo,
od obraza uždi džeferdara,
te pogodi Rnja barjaktara;
pade Rnjo niz konja alata,
a pripade Simo barjaktare
te Rnjinu ugrabio glavu.
Kad ostala viđela družina
đe s' svadiše do dva barjaktara,
odsvud tanke puške zapucaše:
halaknuše đeca Zagarčani,
Zagarčani i s njima Komani.
A što ću ti lakrdiju duljit:
od krvava mosta s kolovoza
do Doljana, turske karaule,
petnaest im glavah posjekoše
i dvadeset živa uhvatiše,
te Turcima glave posjekoše,
a hristjane na aman pustiše, -
ne kćeše ih posjeć Crnogorci.
Od Srbaljah malo ko pogibe,
od Turakah niko ne uteče
do sramotna Durovića Zeka.
Neka bježi krmska poturica
da se hvali Spužu na krajinu
kako nije izdao družinu!
Crnogorci natrag otidoše,
uniješe od Turakah glave,
i svijetlo turačko oružje,
osvetiše Jakšu kapetana
i prebiše prve za potonje:
dva sokola jednog za drugoga -
turačkoga Rnja barjaktara
za našega Jakšu kapetana,
a Pepića odžu Huseina
za popova sina Milutina;
a ostale seratlije turske
nek prebiju za koga im drago!

 


 

[ Projekat Rastko - Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /