Simo Matavulj

Boka i Bokelji

Priredio Goran Maksimović

Sadržaj:

Boka i Bokelji

I

OPIS BOKE. - ZNATNIJE POVESNIČKE NAPOMENE I STATISTIČKI PODACI.

Ljubiša je kićenim jezikom opisao Boku; ali zbog mnoštva reči i izreka iz bokeljskog narečja njegov je opis, na mnogim mestima, slabo razumljiv istočnim Srbima. Osim toga, Ljubiši ne beše glavna namera da bude putni vođ "izvanjcima" kroza svoj zavičaj, nego je, kanda, hteo da svojim bližim zemljacima istakne prirodne lepote i neke povesničke uspomene bokeljske. To se vidi po tome što se najradije ustavlja na mestima i pojavama koje ga, kao Bokelja, najviše zanimaju, i što ne bira lakši i prirodniji način prikazivanja. Neće, dakle, biti izlišno da se Boka opiše književnim jezikom, sa znatnijim potankostima, i da se čitalac provede kroza nju kako je najzgodnije, tj. ulazeći u nju kako i more ulazi. Ali, opet, da ne uzbude ovaj opis suviše suhoparan, biće na više mesta u ovom odeljku začinjen rečima Ljubišinim.

Jedan rukav Jadranskoga mora prodro je kroz brda i vijuga se kao latinsko S, u dužinu 29 kilometara, a u širinu veoma nejednako, negde do 10 kilometara, a negde jedva jedan.

Taj se zaton zove: Boka Kotorska, ili prosto:Boka.

"Boka" je reč talijanska i znači: usta, ušće, dakle taj bi se zaton pravilno srpski mogao zvati:Kotorsko ušće.

Od Dubrovnika plovi se parnom lađom ka jugu 4 do 5 časova dokle se stigne do Boke. Lađa svrne nalevo. Jeseni i zimi, kad duva krivac vetar, te uleću besni vali u Boku, ni najjača lađa ne može ući, premda malo dalje u zatonu more je sasvim mirno.

Lađa prolazi kroz tesnac nekoliko trenutaka, pak se pred očima putnikovim razlije prvi bokeljski pristan. Kako se lađa primiče, tako se promaljaju među gustim zelenilom bele kuće. Mesto je strmo. Od mora naviše mrke, debele zidine zagrlile su jedan deo tih kuća. Toj nekada jakoj tvrđavi danas je "brštan pokrio ispukle zidove, da mu skrije plave od olova razvaline", veli Ljubiša. Gradić se zove Herceg-Novi, običnije Novi, i ima sa predgrađem nešto više od 1000 stanovnika. Novi se često pominje u narodnim pesmama ("Novkinja đevojka"), a besmrtni vladika Rade mu pripeva u "Gorskom vijencu":

"Novi Grade, sjediš nakraj mora i valove brojiš niz pučinu, kako starac na kamen sjedeći što nabraje svoje brojanice..."

Grad je zidao Stefan Tvrtko, kralj bosanski, sedam godina pre kosovske pogibije. U polovini XV veka pritvrdi ga Herceg Šćepan, (Vojvoda Stjepan Kosača), te se po njegovom imenu i prozva:

Herceg-Novi. Za četiri veka oko Novoga prolilo se toliko krvi hrišćanske i turske da bi se njom mogla ispisati sva njegova povest po njegovim bedemima, kao što se čita u lepoj knjizi Novljanina Toma K. Popovića: "Herceg-Novi, u slavu njegove petstogodišnjice". Mesto je lepo, zdravo, gotovo sve obraslo u pitomom prorašću. Stanovnici su na glasu kao čestiti ljudi i Srbi. Novom pripada nekoliko sela i čine sa gradom zajedničku općinu od 8 000 duša.

Kad putnik stoji licem prema Novom, s leve mu ruke prodire more u malu ravnicu, koja je opkoljena brdima. To je Sutorina. Sutorina je početak hercegovačkog zemljišta. U staro vreme to bejahu solila, a doskora beše tu turska tvrđava, koju u prvoj hercegovačkoj buni (1854) osvoji Luka Vukalović, a u potonjoj (1875) ustanici razoriše.

Ispod Novoga lađa se kreće ka jugu, te, nakon nekoliko minuta, minuvši manastir Savinu, čuven zbog lepog vidika, prođe se jedan rt (jezik na moru), razleva se kao poveliko jezero, obrubljeno brdeljcima i kućama.

Prešavši tu širinu, opet se uđe u tesnac, koji je dosta nalik na dunavski Kazan, i u kome, pri dnu visokih bregova, vide se, napremase, dva pitoma sela. Taj se tesnac zove Verige, zato što su u staro vreme, svakoga večera, debelim verigama kopčali suprotne obale da spreče ulazak gusarskim lađama. Koliko je puta u tome klancu odjeknuo ubojni poklič, vrisak srpskog roblja i vika divljih barbareza (ocinjskih i barskih gusara)!

Izišav iz tesnaca, tek tada se putnik ima čemu začuditi! Golema vodena ravan razlila se nadaleko, te na četiri kraja prodire oblasto u obale, uprav u korene visokih brda. To su četiri pristana: risanski, morinjski, orahovački i kotorski.

"Sasred ove lokve ugledan izgleda položaj, s desne bregovi Stoliva, okićeni kostanom (kestenjem) u osoju, proglušuju ptičijim ćipirkanjem; a s lijeve strane hercegovačke klisure. Sa prema Perast, varoš utočena u goloj stijeni", - nastavlja Ljubiša.

Putnikovom oku najbliži je Perast, grad pri korenu visoka i gola brda, sa 250 kuća i oko 400 duša. Obratite pažnju na tu nesrazmeru između stanova i stanovnika! U staro vreme Peraštani bejahu na glasu junaci i bogataši. Godine 1654.odbraniše se sami od turske navale. To njihovo viteštvo zadivi sav hrišćanski svet. Knez Petar Zrinjski otide naročito iz Bakra u Perast da pokloni opštini svoju sablju, neka im ostane za večiti spomen njegova poštovanja. Peraštani su vazda bili vatreni katolici, ali i svesni Srbi. To tvrde njihove "bugarštice" (starinske pesme) koje je skupio i u svet pustio Bogišić. Te pesme mahom veličaju naše stare vladaoce i junake: Dušana, Lazara, Miloša, Đurđa Smederevca itd. A kako su Peraštani odvajkada bili prosvećeni i vešti mornari, pokazuje taj znatni događaj što je Petar Veliki njihovim ljudima poverio uređenje ruske mornarice.

Putujući ka Kotoru, Risan nije sruke, nego je nalevo, zato svaka lađa i ne svrće k njemu; Risan leži pod visokim bregom, na strmeni; on je trgovište jednoga dela Hercegovine. Mesto ima nešto više od 300 kuća i oko 1200 stanovnika. Rišnjani ponajviše trguju (sa) stokom, te svaki odrasliji poznaje Hercegovinu kao svoju kuću, a na glasu su kao bistri ljudi. Vuk Karadžić, u svome "Kovčežiću" i u ostalnm svojim delima, proslavio je to čisto srpsko gnezdo, gde se u najvećoj čistoti sačuvaše: jezik, nošnja i običaj. Drugi Vuk - Vrčević, risanjski sin - u tome poslu dopunio je starijega Vuka, te odista, nema manjega srpskoga mesta kojim se koristila srpska knjiga kao Risnom.

Od Risna do Kotora plovi se nešto više od jednoga časa, a putnika prate, s leve ruke, klisure, po kojima ni kozama nema pristupišta. Na podinama tih vrleti nalaze se Orahovac i gospodsko selo Dobrota. Velike kuće i lepe gradine, što se tu nanizaše duž mora, čine čudnu suprotnost sa veličanstvenom divljinom visokih gvozdova nad Dobrotom. Slavni talijanski istoričar Ćesare Kantu rekao je da baš zbog te neverovatne suprotnosti između velike pitomine i velike divljine ta širina bokeljskoga zatona nadmašuje Bosfor. A sad evo nas pod starim Kotorom.

Divno je rekao Ljubiša: "Kad brod pod Kotor a sidro težinom utone i o dno zapne, bore se u putnika dvije želje: htjeo bi da izljegne na kraj, da se odmori, a onamo žali što nema još zaljeva, da se bolje naraji"...

Putnik se sad nalazi pred okomitim i takođe golim crnogorskim bregovima, te se mora začuditi - gde se ljudi nastaniše i mora pomišljati na ljutu nevolju koja stare nagna da traže takvo sklonište! Pod rebrima suroga gvozda, na maloj ravnici koju zapljuskuje more, zbilo se nešto preko 300 kuća opasanih tvrdim zidovima. Kako se s vremenom narod množio, kuće su rasle, te danas većina ih strše nad tvrdinjom. Krivudaste ulice, česti trgovi, vreva naroda u različitoj nošnji (u Kotoru je gotovo uvek više Crnogoraca nego na Cetinju) čine čudan utisak na putnika. Osem manjih, prilično znatnih, starinskih dvorova, najveću pažnju privlači Tripunova saborna bogomolja - "crkva Dimitrija" iz narodnih pesama, koju je Miloš Obilić, kad je ono hodio da kupi harač od Latina, buzdovanom prebacio. Sagrađena je početkom XIV veka, u vizantijskom stilu. Srednji svod poduprt je stubovima korintskoga reda, a crkvu krase znatne slike vizantijske i talijanske škole. U gradu živi do 3000 stanovnika. U toj teskobi leti tako pripeče sunce da se jedva može disati, a jeseni i zimi prolevaju se nad njim oblaci, kojima je gotovo uvek obavijen vrh visokog Lovćena. Pričaju da se neki Englez namerio u Kotoru, te mu za četrdeset dana kiša ne dade nikud iz njega. Posle dvadeset godina taj stranac udesi negde na putu jednog Kotoranina, te ga zapita: "Bogati, daždi li još u vašem gradu?"

Ostaje još da spomenemo Budvu, koja nije na vidiku kad se putuje pravo od Dubrovnika ka Kotoru. Kraći put ka tome gradu bio bi cestom preko Župe, ali je udobnije, iako je duže, vratiti se istim putem kroz Boku, te razgledati levu njenu obalu, koju malo spomenusmo, gde su lepa sela i krajevi: Prčanj, Stolivo Gornje i Donje, Lepetane, Krtole i Luštica - sve je to nejednako i po visini i po obličju, a zaodeveno večnim zelenilom južnoga prorašća. Izišavši iz bokeljskoga zatona, pustiš se Jadranskim morem ka jugu i posle 3 časa, ako južina ne suzbije brod, stigneš pod poluostrvo, na kome je gradić sa 200 kuća i oko 1000 stanovnika. To je Budva.

Južno od Budve, prostro se kraj na kome je devetnaest sela jednoga plemena, jedne slave, gde je svaki obrazovani Srbin u duhu proživeo uz Stefana Štiljanovića, Kanjoša Macedonovića, popa Androvića i ostale, koje vaskrse zlatno pero Stjepana Mitrova Ljubiše. Tih devetnaest sela zovu se i jednim imenom Paštrovići.

Svega je u Boci: 5 gradova, 121 selo sa 8030 kuća od kojihje 2000 pustih. Urođenika se broji na 35000, a od njih polovina muških žive izvan zavičaja. Po veri tri četvrtine su pravoslavni, a po narodnosti svi su Srbi.

II

LETIMIČNI PREGLED BOKELjSKE POVESTI.- OPŠIRNIJE O KOTORU. - NARODNA PREDANjA.- DOMAĆI PISCI.

Svaki kraj ubave Boke dostojan bi bio zasebna i opširna pomena i opisa.

Gde god nogom staneš na toj klasičnoj zemlji, stao si na razvalinu, koja često ima znatnu težinu u svetskoj povesnici.

Ljubiša veli: "Risan je davao nekad ime cijelome zalijevu, dok mu ga ne ugrabi Kotor". Tim je hteo kazati da se Boka u staro vreme zvala "Risanski Zaton" (Sinus Rhizonicus) a Bokelji se zvahu "Rišnjani" (Rhizunitae).

Boka se prvi put u povesnici pominje oko 229. god. pre Hrista, u vreme ratovanja kraljice Teute. Orbini priča da su trojanski begunci naselili tu zemlju - dakle da je na njoj prvi put upirio oganj isti narod koji i u Rimu. Drugi vele daje Sicilija njena mati-otadžbina, jer je Dionisije Sirakuski tiranin poslao prve naseobine onamo. Tit Livije stavlja Boku u varvarsku Iliriju (Illyris barbara). Istoričari još pominju da Teuta, posle utvrđenja mira sa Rimljanima, proživi svoje poslednje dane u Risnu.

Staru Iliriju većim delom podvrgoše Rimljani oko 168. god. pre Hrista. Tek kasnije povesničari pominju Kotor, koji zovu Superbum Ascrivium. Taj je grad bio podalje od današnjega.

Kad s vremenom Rimljani osvojiše sve zemlje ilirske, Oktavijan ih sjedini i nazvajednim imenom: Dalmacija.

O postanju Perasta ne zna se pouzdano. Balović Peraštanin tvrdi da taj grad sagradiše Parteni, u vreme rata Cezara i Pompeja. Ali za Budvu svi se slažu da je ona bila prastara feničanska naseobina, i da joj je ime feničko.

Posle smrti cara Teodosija (395. posle Hrista), kad se carstvo podeli između dvaju njegovih sinova, Boka pripade zapadnoj polovini. Od nje se odeli kad divlji narodi poplaviše rimsku državu. Justinijan je preote Ostrogotima i sagradi tvrđavu blizu Ascrivium-a, gde je današnji Kotor (532. god. posle Hrista).

Za stopama Gota dođoše Obri (639. god. po Hr.[istu]) te, kao docnije Solin i Epidaur, razoriše i Risan.

U ono vreme car Iraklije pozva Srbe da osvoje i nasele Dalmaciju. Kad oni to učiniše, podeliše tu svoju novu postojbinu, južnu Srbiju, na četiri županije: Neretvu, Zahumliju, Duklju i Travuniju. Današnja Boka, s malim izuzetkom, pripadaše Travuniji.

Kotor još za neko vreme osta čisto grčki. Pošto ta zemlja postade srpskom, zadugo vremena naseljenici se otimahu da ne budu sasvim podvrgnuti Grcima. Za dva puna veka ili se ništa znatno ne dogodi u Boci ili nam istorija to ne zabeleži. God 867. po Hr.[istu]) bi najezda saracenska, kojoj se snažno odupreše južni Srbi. Tada se Ascrivium odreče zasvagda rimskog imena i prozva se Kotorom, a Boka Risanska postade Bokom Kotorskom.

Još malo reči da progovorimo o Kotoru, kao glavnom mestu te pokrajine. U tim kratkim napomenama ogledaće se uglavnom i cela povest Kotorske Boke.

Za vreme vizantijskog vladanja Kotor, kao i svi ostali gradovi dalmatinski, imao je svoju samovlast i svoje povlastice.

God. 1180. uze ga Stevan Nemanja. Posle njegove smrti Kotoru postade zakoniti gospodar Nemanjin sin Vukan. - Tako je i dalje išlo do 1367. god., kad izumre loza Nemanjića. Naši kraljevi i carevi bejahu Kotoru zakoniti gospodari, ali mu ne okrnjiše unutrašnju samovlast, te je on i svoj novac kovao.

Posle smrti nejakog Uroša priznadoše Vukašina Mrnjavčevića za gospodara, ali knez zetski Đurađ Balšić mišljaše da ima preče pravo na nasledstvo Nemanjića, te opkoli vojskom Kotor.

Tada građani i Vukašin zamole Mlečiće za pomoć. Na latinsku pretnju Balšić se okani osvajanja. Kotorani pak oslobode se i Vukašina, te postanu sasvim nezavisni, ali ih otada Mlečići ne puštahu iz oka. Godine 1378, avgusta 16, mletački pomorski vojvoda Viktor Pizani sa silnim ratnim brodovljem nenadano osvanu pod Kotorom i osvoji ga na juriš. Grad ne osta dugo pod Mlecima, nego pređe pod Ugre. Posle kosovske pogibije, strahujući od Turaka, a slabo se uzdajući u svoje nove gospodare, posle dugoga šćinjanja predadoše se dobrovoljno Mlecima 1420. god. i ostadoše pod njinom vlašću do propasti te države (god. 1797). Tada se Boka predade Austriji. Posle devet godina osvojiše je Rusi, a naskoro predadoše je Francuzima. Za sve vreme Napoleonovih ratova Boka se nalazila između nekoliko živih ognjeva. U toj neprekidnoj trzavici god. 1813. Crnogorci opkole Kotor; posle duge odbrane Francuzi se ne predadu njima, nego engleskom zapovedniku, a on, primivši grad, namesti u njemu Crnogorce. Ovi su ga junački branili nekoliko meseca od Ćesarovaca, ali moradoše popustiti sili, te Nemci uđoše 19. jula 1814. god. i unesoše ćesarski steg, koji se i danas na gradu vije.

U tim nepotpunim, ispretrganim podacima preskočio sam dugo i krvavo ratovanje Bokelja s Turcima, jer bi trebalo mnogo prostora da se napomenu samo znatniji bojevi, a, s druge strane, ta je borba sasvim slična krvavljenju našega naroda po svim krajevima u ono vreme: Turci nadvladaju, budu potučeni, opet nadjačaju, opet popuste, umešaju se drugi narodi - na jugu najviše Mlečići, pa onda Genovezi, papa i Španjolci...

Kad Boka pripade stalno ćesarevoj kruni (na Bečkom miru godine 1815), prišili su je uz Dubrovnik, - koji gotovo u isto vreme, nakon četrnaest vekova slavnoga, slobodnoga života, Francuzi na veru zarobiše, pa preručiše drugima, a drugi trećima. Dubrovnik i Boka postadoše dva nova kotara dalmatinska. Odonda do danas Boka je postupno i trajno siromašila i iseljavala se, o čemu ću docnije progovoriti. Ali je glavni udarac zlog udesa zadesi godine 1869, kad ćesarska vlada stade tražiti da Boka daje vojsku, iako joj godine 1815. pismeno beše obrečeno da će od toga biti prosta. Bokelji se oružjem opru protiv te tražbe i zadiviše svet svojim junaštvom. Rat se završi Knezlačkim mirom, na kome se Bokeljima potvrdiše stare povlastice... i reč im se održa do nove zgode, do godine 1881.

Koliko su, od davnih vremena do danas, silne mene i trzavice i mešanje sa tolikim različitim narodima uticale na duševne osobine južnih Srba uopšte, a Bokelja napose, o tome je teško što god pouzdana kazati; svakako je taj uticaj morao biti jak, a kolikoje preinačio narodnu ćud, nabolje ili nagore, o tome ne može biti ovde govora. Istinito je i pouzdano ovo: u Boci su srpske uspomene jače od svih ostalih; srpske osobine, u glavnom i najlepšem, ističu se jako; junački ponos, uzdanje u sebe, pobožnost bez licemerstva, gostoljublje, ljubav prema starim običajima, negovanje svoga jezika i pesme - sve je to u cvetu.

Osim povesničkih srpskih uspomena, kojih se pre dotakoh, po celoj Boci žive usmena predanja, po kojima se može svedočiti kako je snažna srpska svest i sećanje na zajednicu i bolju prošlost celokupnog našeg naroda. Grbljani pričaju da je car Lazar poreklom i rodom iz njihova plemena, te da se stoga i zvao Grbljanović. Sveti knez Štiljanović bio je odista rodom iz Paštrovića i sav onaj kraj zna o njemu kao da je juče bilo. Spomen o boju kosovskom vrlo se često upleće u obično "povijedanje" i bez pesme. U pristupu pomenu peraške bugarštice, koje je skupio Bogišić iz starih rukopisa, ali one i danas većinom traju u pamćenju stare čeljadi. U manastiru Banji, kraj Risna, čuva se jedan starinski epitrahilj, o kome narod veruje da je bio sv. Save, a ima jedna plaštanica koju je vezla neka despotkinja. Današnji je hram manastira Savine Veliki Gospođin-dan, gde se 15. avgusta skuplja veliki sajam. Blizu manastira ima starinska Savina crkvica, gde na njegov dan dolazi mnoštvo zavetnika. Seljaci, mahom po Boci, poste velikom srpskom prosvetitelju osan dana iako to crkva ne naređuje. Narod priča da se jednom, tu blizu manastira, sv. Sava odmarao, pa kako ožedne, a ne bi vode nigde u blizini, svetac udari štapom ujednu stenu, odakle onoga časa provre potok, koji i danas žubori i živo otiče u more. Mnogo i mnogo sličnih pripovedanja o čudesima sv. Save ima po Boci. Mratin dan običnije se zove dan "sv. Kralja", tj. kralja dečanskoga. Nemanjići su dolazili u Kotor, te i o tome ima dosta uspomena. Vele da se i danas čuva u riznici saborne crkve ložičica kojom se Dušan pričestio. Svaki će vam Kotoranin s ponosom pokazati Dušanov grb, među mnoštvom drugih, nad gradskim vratima, s grbaljske strane. Za dvoje mladih verenika koji se javno miluju, onako malo bezobzirno, obična je reč: "Idu pod ruku kao Đuro i Jerina" tj. Đurađ Smederevac i njegova Jerina. - Mogao bih još napomenuti mnoštvo različitih primera, koji pokazuju kako je u uspomeni naroda živa svetla prošlost srpska, ali mislim da je i toliko dosta.

Pisanih povesničkih podataka i rasprava o pojedinim krajevima Boke i o njoj celokupnoj nalazi se podosta, osobito u svim knjigama "Srpsko-dalmatinskog magazina", te nekada gotovo jedine umne riznice svega južnog Srpstva. Taj godišnjak i u tome poslu, što se tiče Boke, dostojno zamenjuje”Šematizam pravoslavne eparhije Bokokotorske", u kome vredna ruka današnjega vladike Gerasima Petranovića pribira starinske isprave, zapise i ostalo što rasvetljuje prošlost te zemlje. Zaslužuju pomena i proučavanja ovi radovi domorodaca:”Bokelji u grčkom ustanku" od dr L. Tomanovića";u "Letopisu Matice srpske": "Povesničke uspomene o Boci Kotorskoj" od J. Jelčića; "Povest Perasta" od Balovića; "Herceg-Novi, u slavu njegove petstogodišnjice" od Toma K. Popovića.

Život i običaji Bokelja iscrpeni su, može se reći, do kraja istinito i lepo, za što jamče, bolje nego moja reč, imena naših pisaca koje ću sad spomenuti. Vuk S. Karadžić u "Kovčežiću" izneo je, pre nekih četrdeset godina, život južnih Primoraca, - da i danas njegov opis valja uglavnom. Za njim dođe njegov imenjak Vrčević, te raširi u veliki obim Vukove crtežne slike. U Vrčevićevoj knjizi "Tri narodne svečanosti: Božić, Krsno ime i Svadba", istina zastupljena je Hercegovina i Crna Gora, ali pretežniji deo ima Boka. U pomenutoj knjizi božićni običaji zahvaćaju dvadeset i tri odeljka, slava dvanaest, svadba dvadeset i dva. Ljubiša je proslavio i svoje ime i svo; zavičaj ukrasivši srpsku knjigu umetničkom obradom tipova i haraktera u romantičnom duhu. Najposle čuvenim srpskim putopiscima Ljubomiru Nenadoviću i dr-u Milanu Jovanoviću ne izmače Boka, predmet veoma blagodaran za tu vrstu književnosti. Ovde ne spominjem tuđince, koji su bilo u kom pravcu o Boci pisali; samo ću kazati da je taj krajičak naše otadžbine, po svoj prilici, tuđinstvu bolje poznat nego ma koji drugi. Odista je i neverno prikazan, osobito od Nemaca i posle buna godine 1869. i 1881. To se ne može opravdati, ali se može razumeti, jer je pokretač tome narodna mržnja i politički račun.

III

STARO PLEMSTVO.- STALEŽI U NAŠE VREME.

U Srednjem veku narod se u Boci delio na tri staleža: vlastelu, pučane i kmetiće.

Silna beše vlastela kotorska još za vremena srpske države. Porodice Drago i Buća kao da bejahu rod sa Nemanjićima i Balšićima, te se često pominju u starinskim listinama. Posle njih behu znatni domovi: Bualica, Berići, Srđići, Bivolići, Lukovići. U Dobroti - Ivanovići itd.

Perast je imao dvanaest plemićkih domova, među kojima najznatniji behu: Vickovići i Balovići.

Novi je odnjihao: Vojnoviće, Stratimiroviće, Gorakuće, Buroviće.

Budva: Medine i Bubiće.

Paštrovići su od starih vremena gotovo svi vlasteličići, a među njima kao da gospodstvom odvajaše kuća Zenovića; jedan ogranak kneza Zenovića nalazi se u poljskoj Podoliji.

Risan, novo uskočko mesto, nije mogao imati stare vlastele, ali je u njemu poodavno glasna kuća Ćelovića, jer se mnogi "serdari" Ćelovići pevaju u narodnim pesmama.

Ovde nije potrebe objašnjavati značaj i važnost plemstva uopšte, a u staroj srpskoj državi napose. Može se samo tvrditi da je plemstvo južnoga Primorja imalo znatnu ulogu u državnim poslovima stare srpske države, pa i kasnije, posle rasula carevine, kod različitih dinasta. Neki od njih i u ono vreme pripadahu zapadnoj crkvi, ali im to ne smetaše da budu dobri Srbi i da se srođavaju sa ostalim moćnim plemenima na prostranoj srpskoj zemlji, što svakako pokazuje mudrost i temeljitu državničku veštinu naših starih. Razume se da su vlasteli uživali osobite povlastice u državi, ali u južnom Primorju nisu mogli imati velika bogatstva, pošto zemlje ne beše na odmet. Dalje, zna se i to da nisu narodu bili teški kao na zapadu. Pučani imađahu svoja zakonom zaštićena prava. Još se čuvaju stari pravilnici nekih družina pomorskih i trgovačkih, u kojima i vlasteli imahu dela, s vrlo malim povlasticama. Uopšte pretežnost višega staleža ogledala se u javnim svečanostima i u kažnjivim delima. Položaj kmetića takođe beše bolji nego u Bosni i Dubrovačkom (Bokelji i danas zovu dubrovački kotar prosto "Dobrovačko"). To se može suditi uporedivši usmena predanja težaka konavoskih i bokeljskih: prvi i danas s mržnjom pominju svoje "gospare" sve s reda, a drugi se samo zlo sećaju novskih Burovića...

Pošto Mlečići podjarmiše Boku, glavni im posao bi da odnarode plemstvo, a toga radi nametnuše latinsku veru onima koji življahu u gradovima i potalijančiše im prezimena. Jedan deo ponosite srpske gospode postadoše izmećari mletački, hraneći se plaćama činovničkim; drugi se časnije uzdržaše jer branjahu krajine od turske poplave iako o hlebu Principovu. To je tako trajalo do kraja prošloga veka, kad propade gnjila mletačka država, i kad uz francusku vojsku dopre dah slobode i jednakosti i do obala Adrije.

Plemstvo se većim delom zatrlo; od onih što preostadoše, - razume se da bez ličnih osobina koje bi im davale ugleda u društvu nemaju nikakvih povlastica.

Danas ima Burovića koji prose, a poznavao sam jednoga kućića kotorskog koji beše prost carinski stražar. Da navedem i protivne primere. Na glasu su dva brata Vojnovića, jedan kao učen čovek, bivši profesor na zagrebačkoj Velikoj školi, a drugi predsednik Sabora dalmatinskog. U Trstu je nedavno umro poslednji Gorakuća, lekar i književnik talijanski, veliki poštenjak. Negde u Dalmaciji bejaše sudija, može biti da jejoš živ, vlastelin Drago, poslednji od te kuće, čovek veoma poštovan od svakoga zbog svoje čestitosti. Ali što je najlepše, evo ostavih kao poslednje da spomenem. Kad je besmrtni Njegoš, kao mladić od 20 godina (1833), polazio u Rusiju da se zavladiči, ostade 3-4 dana u Kotoru, čekajući povoljan vetar da krene - ne beše još parnih lađa. Dok se on tu bavio, pozovu ga knezovi (konti) Ivanovići, katolici, na čast u svoje dvorove u Dobrotu. Za uzdarje vladika im speva ovu pesmu:

SRBIN SRBIMA NA ČASTI ZAHVALjUJE

Kako odoh iz slobodnih gorah,

mišljah u njih Srpstvo ostaviti,

a međ’ tuđim uljesti narodom,

kom običaj ni jezika ne znam:

vjera druga, carstvo, misv druga;

mišljah prezren kv i krvnik biti

radi vjere - svijeta nesloge.

No ja sasvim drugojače nađem:

bih dočekan u Kotoru krasno

u srpskojzi kući Lumbardića.

Tu tri dana kv u trenuć prošli

pravom čašću i veseljem srpskim;

dok četvrti, na uranak sunca,

konte Josif iz Dobrote dođe

sa njegova dva mila sinovca,

dva sinovca kako dvije vile.

Tek se stasmo, bratski s’ izljubismo,

pitasmo se za život i zdravlje,

i u govor dug iskreno srpski

staše sva tri konta govoriti:

"Volja nam je stari prijatelju,

da nam kuću pođeš vidijeti

(ne đe drugo veće u Dobrotu)

sa svom braćom koja su ti ovđe,

našom braćom hrabrim Crnogorcma."

Mi bez molbe kako Crnogorci,

iz riječi na noge skočismo,

tri četiri lađe napunismo;

njini momci odvezu nas brzo.

O, vi Srbi, svud li srpstvujete,

dužnost čojstva pravu ispunjate!

Srpstvuj đelom, vjeruj što vjeruješ:

laktom vjere glupost čojka mjeri,

a ozbiljost đelom i vrlinom!

Danas se narod deli u Boci na dve gomile: oni koji dolaze iz zavičaja da rabotom u tuđinstvu steku štogod čim će pomagati svoje i sebe prehraniti u starosti; i oni koji ostaju na domu. Više od polovine muških nalazi se izvan zavičaja.

Iseljenici se dele opet na dve gomile: jedno su mornari, a drugo trgovci, težaci, argati, vrtari, kopači u američkim i australiskim rudnicima.

"Naći ćeš Primorca u svakome kraju svijeta đe trguje i brodari, a gorštaka najviše u Misiru i Carigradu" - veli Ljubiša.

Gorštaci o kojima Ljubiša govori, to su većinom Paštrovići, pa Majine i Pobori, Krtoljani, Grbljani, Braići. I od tih plemena oni koji su tik mora daju se na brodarstvo, ali su "po krvi" mornari: Dobroćani, Prčanjani, Tivćani, Lepetanci, Ljuštičani, Morinjani, Novljani, Budljani.

Zašto se Bokelji sele u tako velikom broju?

Odgovoriće na to V. Karadžić u svome "Kovčežiću":

"Zemlja je ova gotovo sva vrletna i kamenita. Najviše su u njoj ravnice: u Grblju - Soliocko i Mrčevo Polje, i oko Budve, također i u Paštrovićima, ima kraj mora lijepa ravnica; a po ostalijem mjestima palučci, kao u nas konopljišta ili kao dobro gumno, drže se za njive i livade; po mnogijem su mjestima preko kamenitijeh strana podzidane međe, sve jedna iznad druge, pa odozgo nanesena zemlja, te posađeni vinogradi ili drugo što... Koliko se od kamena može, Bokelji rade i zemlju, ali ni vina ni žita ne mogu imati koliko im svima treba za cijelu godinu...; od svega što ljetina donosi najveći dobitak imaju od ulja (zejtina); i stoke drže dosta... Kotorani i drugi varošani trguju i rade različite zanate. Ali, uzevši jedno sa drugijem može se reći da Boka živi najviše od mora; u njoj se broji do 250 patentanijeh brodova, koji idu po svemu svijetu."

To je sve istina; ali iako je malo zemlje, ona je rodna, te da je Bokelji obrađuju kao Nemci ili severni Talijani, bilo bi žita koliko "svima treba". Također i šume bi moglo biti mnogo više kad se ne bi tamanila bez reda i kad bi se postupno gajila, pa i stoke bi se moglo više držati. Dodajte k tome i voće, ribu i so, koja bi se mogla vaditi, kao što se u staro vreme vadila, pa eto vam Boke bogate.

Dakle siromaština je u Boci posledica neveštine, - i uzrok seobe. U staro vreme još pokretač tome beše: velika zarada koja se samo po moru mogla naći.

Bokelji koji ostaju doma većinom su težaci i stočari, pri moru trgovci, a slabo mare da budu zanatlije, te su ovi ponajviše stranci. U Boci ima vrlo mnogo starih popovskih porodica, - te su parohije gotovo nasledne. Pre francuske najezde mladići se spremahu za sveštenički čin po bokeljskim manastirima, a rukopolagahu ih crnogorski mitropoliti, od kojih su i inače u duhovnim poslovima zavisili. Pošto se ustanovilo dalmatinsko vladičanstvo, u drugoj desetini ovoga veka, učili su bokeljski mladići bogosloviju u Šibeniku, posle nekoliko godina u Zadru. Posle bune 1869. godine Boka se odvoji od dalmatinske eparhije, te dobi svoga vladiku, kome je stolica u Kotoru, kao i katoličkom. U tome je gradu već od više godina i gimnazija, te mnogo mladeži bokeljske uči više škole; po općinama su lekari i apotekari mahom domoroci, a pre tri godine bilo je dvadeset svršenih pravnika, od kojih je većina otišla u državnu službu.

IV

POMORCI. - CVETANjE BRODARSTVA. - BOGATSTVO U BOCI. - VASPITANjE, ŽIVOT I OBIČAJI POMORACA VOJSKA. - PROPAST BRODOVLjA.

Pre četrdeset godina, kad se Vuk Karadžić bavio u južnom Primorju, imala je Boka do 250 "patentanih" brodova, a to, otprilike, predstavlja glavnicu od 30 miliona forinata. Na tome silnom brodovlju oko pet hiljada ljudi razilazilo se u tekovinu i raznosilo, uz srpski jezik, duh u viteštvo srpsko na sve strane sveta.

Iz same novske krajine, koja u naše vreme broji do 8 000 duša, bilo je šezdeset i pet bratstava, u kojima, odvajkada, beše najmanje po jedan kapetan pomorski. Prema tome može se nagađati da novska krajina davaše "vojske" (tako Bokelji zovu mornarski zbor) najmanje deset puta toliko. U Dobroti, kolikoje velikih kuća, toliko odista beše kapetana, ako ne i više. Stoga te dve općine bejahu u većoj časti od ostalih po svoj Boci. Imati kapetana u svome plemenu bejaše najveća dika, baš kao što je u Crnoj Gori ponosno svojakati vojvodu. I dan danji, po celoj Boci, među prostim narodom, "kapetan" znači nešto više nego "gospodin", te nije retko čuti da seljaci zovu protu, lekara, advokata itd. - "kapetan-proto", "kapetan-doktore" itd.

Pod mletačkom zastavom bokeljski brodovi vezivahu Levanat sa Zapadom. Pod imenom Levanat (Istok) razumevao se istočni deo Sredozemnog mora, Arhipelag i Egejsko more; razume se da im je glavno pristanište bilo Carigrad, kao i na Jadranskom - Mleci. Česti a dugi ratovi između Venecije i Porte prekidahu tok toga najpretežnijeg saobraćaja, te su se Bokelji, u tim prilikama, upućivali ka zapadnoj obali talijanskoj, gde su nailazili na veću utakmicu i malu dobit. Jedan deo trgovačke bokeljske mornarice pretvarao se u ratnu, te se uz Mlečiće i za Mlečiće borio protiv Turaka. Koliko su krvi južni Srbi prolili za vlast krilatoga lava kroz stotine godina! Uprav su Mleci i živeli sokom našega naroda, kao što se vampir hrani krvlju živih ljudi. Osim tih udela u ratovima, Bokelji se neprestano borahu sa gusarima, koji su do naših vremena kipteli, osobito oko Grčke. Mornar, dakle, u ono vreme, osim ratovanja sa "nevernom stihijom'', morao je uvek biti s oružjem u ruci, a vođe tih zmajeva morahu biti i vešti upravljači i junačne vojvode. Zbog toga se, valjada, "šjurma", i prozvala "vojskom", a uz ime "kapetan" prionulo poštovanje i poverenje koje se održalo po predanju do danas. U pomenutim bugaršticama Bogišićevim opevani su mnogi Bokelji zbog junaštva protiv gusara, a po grobljima vide se na pločama istesane slike koje to prikazuju.

Kakvo beše bogatstvo u Boci još onda, vidi se po dvorovima koji se ređahu duž obale, te se, danas većinom pusti, ogledaju u tihom zatonu; vidi se po velikolepnim crkvama, prepunim dragocenih umetničkih izrada, koje bi bile retkost i u velikim prestonicama. Jedna peraška vlastelinka - mislim u XV veku - beše zavetovala ikoni bogorodičinoj, na ostrvcu prema Perastu, svoj biserni đerdan da joj oslobodi muža iz gusarskoga ropstva. Muž se oslobodi, a gospođa priloži svoj đerdan, koji se i danas čuva u pomenutoj crkvi, a ceni se na 50 000 for.[inti]. Kolika, dakle, beše imovina te vlasteoske kuće kad je gospođin jedan deo nakita toliko vredeo!? - Priča se da jejedna soba u dvoru konta Ivanovića bila popođena zlatnim novcima; i o mnogim drugim kućama priča se da imađahu zlatnih rukomija, zdela, svetnjaka i ostalih utvari. Ovih poslednjih godina bogati tuđinci, ponajviše Englezi, odneli su iz Boke mnoštvo starinskog oružja i pokućanstva, kupljena budzašto.

Napretkom nauke i razvitkom obrtnosti bokeljsko brodarstvo dobi novi polet. Njihove veće lađe napustiše Levanat i talijanske obale, te počeše ploviti oko Afrike u Istočnu Indiju i preko Atlantika u Novi Svet. To je bio vršak bokeljskog uspeha u tekovini, i taj se vršak održao doskoro, dokle se ne pojaviše parne lađe. Jošte ima živih staraca iz toga zlatnog doba bokeljskog, kad je i kapetan i prosti mornar, posle nekoliko godina, vraćao se doma sa dovoljnim imetkom. Boka, međutim, pripade Drugoj državi, koja zameni gnjilu mletačku vladavinu. Staro pregaoštvo bokeljsko iznese novu habzburšku zastavu. - dotle slabo poznatu izvan kontinenta, u najdalje krajeve sveta, te Austrija steče ugleda nadaleko. Njeni ćesari pokazaše se zato blagodarni prema mnogim sinovima ponosne Boke. Napomenuću dva slučaja. Kapetan Stevan Milašinović, od Novoga, bi odlikovan od vladaoca zato što je, oko godine 1830, prvi razvio austrisku zastavu na reci Misisipi. Drugi kapetan, od Perasta, veoma čuveni Mato Mrša, posla iz Amerike neke retke životinje carevima austriskom i ruskom, te od njih dobi lepo uzdarje.

Ovde je sruke da progovorim ukratko o vaspitanju i načinu života starih kapetana i njihove vojske.

Dečaci od imućnijih kuća školovahu se, u staro vreme, u Mlecima, Jakinu, Livornu; docnije u Marselju, Lionu, Kardifu itd. Siromašniji učili su u zavičaju, kod katoličkih kaluđera u Novom, Perastu i Kotoru. Pod austriskom vladom otvoriše se stručne škole za pomorce u Novom, Kotoru i Dubrovniku, koje su i danas.

Mališa nautičar, čim bi iz škole izišao, "ukrcao" bi se na kakav "patentani", obično tuđ, brod (tako se zvaše lađa ovlašćena da plovi širom sveta, za razliku od manjih, kojima beše slobodno samo po Jadranskom moru), te bi dobio najniži čin u pomorskoj hijerarhiji, tj. postao bi "mali"' (mozzo, mousse). Dužnosti "maloga" behu teške i mnogostručne. Prvo i prvo, morao je pomagati svima mornarima u svakoj raboti na brodu, dakle oko jedara, oko krme, pri tovarenju iskrcavanju trgovine itd.3atim, morao je posluživati kapetana, časnike i starije mornare, i to slepo se pokoravajući svakoj njihovoj naredbi; svaki stariji na brodu imađaše pravo da kazni "maloga" kako mu se svidi. Smer takvoga vaspitanja objašnjavaju dve poslovice bokeljske. Prva kaže: "Treba jesti mornarski kruh (hleb) najprije, a lako se zakapetaniti." Druga veli: "Ko se ne navikne slušati, taj neće umjeti ni zapovijedati." Ta dva pravila vođahu stare Bokelje u njihovom špartanskom vaspitanju.

Posle godinu ili dve "mali" bi bio unapređen za "mladića". U tome činu on se jednako vežbao u mornarskim poslovima i pokoravao se starijima kao i pre, ali je imao nešto više lične slobode. Kao "mladić" služaše mladi Bokelj godinu-dve ili više, prema svojim ličnim osobinama i napretku u krutoj mornarskoj praktici. Zatim bi unapređen bio za mornara, pa krmara i bocmana, a najposle - položio potkapetanski ispit. Tada bi dobio "patentu" i imao pravo da nosi visoki klobuk (cilindar), te čekao reda ili sreće da zapoveda brodom kao samostalni kapetan. Otuda se i danas po Boci "cilindar" ne zove drukčije no "patenta".

Nije retko bilo da i Bokeljica prati svoga muža kapetana po golemoj pučini, te su im se deca rađala na brodu. To je pravo imao samo kapetan, a obično se služio njim ako je zapovedao svojim vlastitim brodom. Ima još dosta živih starih gospođa koje su tako sa svojim muževima i porodom obišle gotovo čitav svet, a, na neki način, uvek bile u svome domu, negujući kroza tolike promene, na pokretnim daskama, svoj jezik i običaje. Bilo je groznih slučajeva da tako propadne cela porodica. Pre petnaest godina desila se takva nesreća. Neki kapetan Dolanica od novske krajine hteo je da podražava starim Bokeljima, te povede sa sobom ženu i decu i svi se skupa utopiše ujednoj oluji. Jako su zanimljive te stare mornarice; čovek se nikad ne bi sit naslušao njihova pričanja. Zamislite raznoličnost uspomena iz prostranog božjeg sveta, a te su uspomene naslagane gomilama u glavama prostih, ali bistrih srpskih žena, a iskazivane kićenim južnim govorom! Najčudnovatije čoveku se čini kad neka od tih žena priča gde joj se koje dete rodilo ili sahranjeno bilo na pučini, sa ostalim prilikama koje su događaj pratile. Na primer: "Licem na Đurđev dan rodio mi se Niko na putu ka Singaporu... jadna moja Danica pijehnula (izdahnula) je kad bijasmo tri dana daleko od Nju-Jorka... Bože, moje goleme nevolje! Molim Joka da se vratimo, da predamo dijete zemlji, i on ćaše, siromah, ali dunuo prokleti vjetar kontra, te ne bi kud ni kamo, no morasmo svoje rođeno dijete sahraniti u more. Aoh, bože, oslobodi od toga i krvnika!..." - Kao što je poznato, u svih naroda kapetan je na lađi i duhovnik i sudija kad ustreba. Dakle, kapetanje dužan bio svoje novorođeno dete da "zavede" u maticu, da krsti ili opoje. Docnije, vrativši se u zavičaj, predao bi te zapise svome parohu, te imate po Boci ovako napisanih krštenica ili osmrtnica: "Taj i taj, zakoniti sin..., rođen god..., mjeseca..., dana..., na Tihom oceanu, na brodu..., putujući od Valparaizo ka Melburni (Australija), na... zemljopisne širine, bi kršten od svoga oca kapetana..., a kasnije u Triješiću svetijem mirom pomazan od jeromonaha" itd. "Svjedoči se ovijem da je Nikola Vitezić iz Kuta preminuo na brodu "Slavjanka", na kome je bio mornar, pod Kapštatom u južnoj Africi. Pošto se brod ni poslije 48 ura nije mogao primaći kraju da se mrtvo tijelo preda materi zemlji, kapetan Stefan Mihajlović bi prinuđen da ga spusti u more. To je posvjedočeno od pomenutoga kapetana i sve vojske..."

Na srpskim brodovima vladaše oštri zapt. Kapetan bejaše neograničen gospodar nad časnicima i nad vojskom, te je prestupe kažnjavao neumitnom oštrinom. Kazne su bile različne i postupne, od novčane globe i zatvora do izagnanja s broda. Izagnani mornar teško se mogao namestiti na drugi koji bokeljski brod. A kad bi mornar pokušao ili izvršio zločinstvo, sudilo mu se na prečac. To se tako retko dešavalo da se jošte živo priča o jednom događaju koje se zbio pre pedeset godina. Jedan mornar iz novske krajine gađao je iz puške svoga kapetana, te je smesta bio obešen o katarci. Međutim događaji take vrste nisu ni dandanas nikakva retkost po ostalim svetskim mornaricama.

Ali, na srpskim brodovima, pored oštrog zapta, vladaše i patrijarhalni duh. Kapetan se očinski staraše o zdravlju i koristi svojih podložnika. Drukčije nije moglo ni biti jer gotovo sva vojska bejaše iz istoga plemena, ponekad od istog bratstva kapetanova, - dakle zadruga, prožeta starim patrijarhalnim srpskim duhom, čvrsto vezana za zajednicu, više predanjem i običajima nego li pisanim zakonom. Osobito su se mornari jagmili da služe na brodovima na kojima se nalažahu domaćice... Tu su manje osećali čežnju za kućom, život je tekao tiše i urednije, a znamo svi koliko nežna ženska ruka i dvorba valja u bolesti.

Sem toga, bila na brodu domaćica ili ne bila, vršahu se tačno, na prvom mestu, verske dužnosti, a negovahu se i narodni običaji, koliko su prilike dopuštale. U "kamari" (kleti) goraše uvek kandilo pred ikonom zaštitnika pomoraca, Svetoga oca Nikole. Tu se vojske i starešine zajednički bogu moljahu dva puta u radnome danu, a svečanikom više i duže. Pravoslavni su postili sredu i petak, prvu i poslednju nedelju velikoga posta, nekoliko dana sv. Petru i ceo post Svetoj Gosiođi, kako primorci zovu Uspenije Bogorodičino. Uz časni post, ako bi stigli u kakvo mesto gde ima naša crkva i svećenik, svi bi se ispovedili i pričestili; ako ne bi mogli stići, oni bi to naknadno učinili i posle posta. Kad bi koji umro na pučini, nastojahu svakim načinom da stignu na suhu zemlju, makar im to bilo sneruke i omelo ih u putovanju, te bi mrtvaca opojali kako su umeli i označili mu grob krstom i natpisom. Bog zna po kakvim pustim mestima ima takvih grobova, kakvi li divljaci čudeći se gledaju milostive reči u srpskom jeziku i srpskim slovima! Kad bi brod stigao gde ima crkva, najpreča dužnost beše družini da pokojniku dadu parastos. - Uoči Božića prilagao se badnjak uz narodne obrede, koji se vrše po južnim krajevima našega naroda. Zamislite ovaj prizor: daleko od kraja na kome žive ljudi, mnogo dalje od otadžbine, između beskrajnoga neba i beskrajne pučine, na korabli, rukotvoru ljudskome, slamčici jednoj među prirodnim silama, gomilica ljudi skupljenih oko vatre, po svome običaju, slave uspomenu Spasiteljeva dolaska na svet.

al' je ova slava odvojila

sa prostotom i sa veselošću:

vatra plama bolje nego igda,

prostrta je slama ispred ognja,

prekršćeni na ognju badnjaci;

puške puču, vrte se peciva,

gusle gude, a kola pjevaju,

A što mi se najviše dopada,

što svačemu treba nazdraviti!

("Gorski vijenac")

Vetar fijuče kroz konope i katarke, vali jurišaju na bokove, smrt zija oko njih; ali oni, osnaženi tvrdom verom u Boga, pouzdanjem u veštinu svoga starešine i u svoje pregaoštvo, te noći više nego ikad duhom žive u svojoj otadžbini i snevaju o srećnoj budućnosti koja ih čeka na domu...

A kada se bokeljski brod vraćao doma, tada tek beše slava! Na ulasku u ušće prema Oštrom rtu brod je oglašavao svoj dolazak, a u isto vreme i pozdravljao svoju milu Boku gruvanjem topova i isticanjem zastava. Tome pozdravu odazivalo bi se odmah brujanje zvona sa manastira Savine. Vojska se umiva i preoblači, kapetan (osobito Dobroćani) zbaci sa sebe latinsku nošnju, navuče široke svilene čakšire, opaše se šarenim pojasom, vrh pojasa pripaše pašnjaču i u nju turi srebrne dve male puške, na grudima mu zasjaju puca ili toke, a na glavu turi kalpak, te dostojanstveno hoda po palubi. Savinski iguman, sa jednim ili dvojicom kaluđera, na manastirskom čamcu hitro se doveze na brod. Spuste se lestve. Kapetan i vojska, svi gologlavi, dočekaju stojke starca, pa mu redom ljube krst i ruku, makar svi bili zapadne irkve. (To je od starine bila povlastica Savinjana i to svedoči o verskoj snošljivosti starih Bokelja.) Iguman osveti vodicu i njom oškropi lađu unakrst, pa starešine i vojsku, pak, počašćen i bogato obdaren, vrati se natrag, a lađa otplovi dalje kroza zaton, praćena s obala pucnjavom i veselim uzvicima.

Tada behu svetli dani Boke Kotorske.

Prvi udarac jedrenjacima zadade primena parne sile na lađama. Kako parne lađe počeše krstariti u većem broju, tako potiskivahu jedrenjake, koji ne mogahu izdržati utakmicu. Brodovi na jedra najveće veličine, sa valjanim kapetanima, morahu se "ukloniti i pokloniti" pred manjim parnjačama. I bokeljski brodovi, pored svoga dobrog glasa stečena vekovima, malo pomalo ne samo što izgubiše prvenstvo nego se slabo i tražahu u velikim pristanima od velikih trgovačkih kuća. Nastade nesrazmerno ratovanje za neko vreme, pa onda poniženje, koje bolno odjeknu po Boci. Ponosni njeni brodovi morahu sad budzašto prevoziti trgovinu, od koje nije preka potreba, te se otpravlja i prima dužim putem.

Drugi udarac dočeka bokeljske brodove na prvobitnom poprištu njihovog osvajanja, na Jadranskom moru i Levantu, baš onda kad im ponovo, posle stotina godina, Adrija i Levanat postadoše gotovo jedino utočište. U Trstu se ustanovi društvo sa golemom glavnicom za građenje i upotrebu parnih lađa. Društvo odmah nađe izdašnu pomoć kod vlade, jer ova uvide od kakve joj neizmerne koristi može biti u ratno doba. I - štono se kaže - preko noć novo društvo, Lojd austriski, pusti niz more nekoliko desetina "vapora", koji svojim putanjama razastreše mrežu po celom jugu i istoku.

Tada nastade rasulo bokeljske mornarice. Budući velika i starinska ustanova, nikla iz društvene potrebe jednoga naroda, nije nje odmah sasvim nestalo, nego se krnjila malo pomalo ili, priličnije da kažem, gasila se postupno kao plamen kome nestaje goriva. Plamen, baš kad dogoreva, kadikad bukne jače. I u ostatku mornarice bokeljske, u ove poslednje tri, četiri desetine godina, u nekoliko mahova pojavi se životna snaga, razume se, na kratko vreme. Nađe se uman, veoma bogat čovek, veliki rodoljub, Spiro Gopčević, rodom iz novske krajine (otac književnika S. Gopčevića), koji, na čelu ostalih Srba trgovaca u Trstu, sa svom snagom svoje čelične volje, dade novi trenutni polet našem brodovlju; Spiro izgubi sve svoje golemo imanje (oko 10 miliona for.) u Krimskom ratu, a s njim propadoše i brodovi. Posle nekoliko godina ustanoviše Dubrovčani brodarsko društvo; golemi brodovi, kakvih je malo u Engleza i Amerikanaca, većinom behu povereni Bokeljima; ti se brodovi počeše naglo množiti, noseći imena: "prvi dubrovački", "drugi dubrovački" itd. Kad se već poče graditi četrnaesti, zabrinuše se Lojdovci i nađoše načina da društvo upropaste...

U ovogodišnjem pomorskom šematizmu zabeleženi su tačno svi bokeljski "patentani" brodovi. Ima ih svega pet.

Bokeljskim kapetanima i "vojsci" ne osta drugo no da se predadu "Lojdu", te su na lađama toga društva danas u većini. Kakovi su tamo, teče li još stara krv u njihovim žilama, o tome nam najlepše ume da priča naš cenjeni književnik dr Milan Jovanović, koji je s njima provodio vesele i "teške dane" i sve to opisao.

Boka osiromaši.

Pa onda i bune od godine 1869. i 1881. zadadoše joj smrtnu ranu, od koje se tek sad oporavlja.

V

ZEMLjA I PODNEBLjE. - OBLIČJE I ĆUD LjUDI. - NOŠNjA -JEZIK.

"Boka je mjesto zdravo, zato su ljudi zdravi i dosta žive. Muški su uopće visoka struka, a žene prikladne, crnooke i tmaste. Ako je istina što se kaže - da su Srbi među Slovenima najljepši narod, Bokelji su čisto odvojili od svoje braće", veli Ljubiša.

Boka je, s malim izuzetkom, zdrava, jer je prisojna, brdovita, na moru, a s visokih planina hercegovačkih i crnogorskih struji čist vazduh i meša se s morskim. Najzdravije i najlepše je mesto u njoj Herceg-Novi i s njega je na sve strane divan vidik. Zato se može preporučiti imućnim bolesnicima Srbima, kojima treba blago podneblje i koji ga, s velikim troškom, traže u tuđem svetu. U Novom će naći čistoću kao u Holandiji, a o njoj se priča da je najčistija zemlja na svetu; uz čistoću imaće veliki izbor u hrani, jer je novska teletina i jagnjetina na glasu zbog ukusa, pa onda ribe morske svake vrste, voća, dobra vina, svega ima u izobilju, a za malu cenu. Nezdravija su mesta u Boci: Kotor, zbog teskobe; Budva i Soliocko Polje, jer su mesta vodoplavna; Stolivo, jer ga zimi sunce ne greje. Voda živih po Boci nema koliko bi trebalo, ali što ih je, vrlo su zdrave. Treba napomenuti i klimatske nezgode. Nekih godina, s proleća i jeseni, vreme se naglo menja, te prouzrokuje bolesti, najčešće zapaljenje u iznutrici. Kad po planinama sneg pada, po Boci daždi (kiši), te tako može trajati više nedelja i tada se čoveku slabo rači jelo.

Sumnjam da igde u našim krajevima srazmerno broju naroda, ima toliko staraca i starica kao u Boci. Dosta je kazati da ima još živih kapetana koji su, kao mladi ljudi, pomagali Grcima (1821-27) u njihovu ustanku; mnogo čeljadi pamti francusku najezdu i ratovanja saveznika po Primorju; pre nekoliko godina umro je jedan Rišnjanin, bivši dobrovoljac u Prvom srpskom ustanku pod Karađorđem, a pričaju da je već onda bio mator. Žena pak ima više u dubokoj starosti nego li muškaraca, a tome će biti uzrok što tiše i umerenije žive nego ljudi, premda je umerenost glavno pravilo Bokeljima.

Ljudi su stasiti, crnomanjasti, pitoma lica i pogleda, umni i vrlo rečiti. Zaista vrlo je retko naći Bokelja sitna ili trbušasta, ili crvenedlake, ili glupa. Najviše začudi stranca bokeljsko poliglotstvo (znanje mnogih jezika). Po Boci se mahom govori: talijanski, engleski, grčki, francuski, španjolski i turski, ali Bokelji ne mare među sobom govoriti tuđim jezicima, a žene im i ne znaju drugoga jezika osim srpskoga. Bokelj je dočekljiv (gostoljubiv), junačan, vrlo pažljiv u saobraćaju sa izvanjcima, ljubi Srbina iz ma koga kraja, od tuđinaca najviše ceni Ruse, Engleze i Francuze, najmanje Talijane i Nemce. Mana mu je štoje kičeljiv, tj. precenjuje sebe, ali ne daje lako maha tome osećanju. Štedljivost kod njih hoće da pređe u lakomstvo, opreznost i nepoverljivost.

Ženski svet je lepa struka, lica puna izraza obično setna, bujne kose, ali po varošima gospođe većinom imaju kvarne zube. Čistota po kućama i u haljinama može se uzeti za primer. Bokeljice ljube lepo pokućanstvo, skupocene domaće sudove, umetnički izrađene sitnice, nakite, slike, ogledala itd. Zato je gotovo svaka kuća kao neki mali muzeum, u kome ćeš naći stvari iz svih krajeva sveta. Domaćice te čisto s nekom svečanom zbiljom provode kroza svoj dom, kroz svoje malo carstvo, i jako joj ugađaš ako hvališ njene retkosti. Vrline su im: pobožnost, vernost prema muževima, nežnost prema porodu, ljubav prema rodbini, radinost i štedljivost. Bokeljici staroga kova kao da je pravilo u životu ruska poslovica: "Tiše vodű, niže travű", te je skromna, osobito s muškima, i vrči na mlađi slobodniji naraštaj. Ali, iako se olako ne upušta u svaki razgovor, prevlađuje njena reč u pitanjima domaće časti i koristi, u odbrani starodrevnih običaja. Tu postane lavica. Bokelji visoko cene i rado slušaju pametnu i čestitu ženu, ali treba da se kao taka istakne; dokle to svojim životom i radom ne potvrde, dotle ih muškarci smatraju po onoj narodnoj: "Žena je duge kose, a kratke pameti". Zameraju Bokeljicama što se pri udaji više povode za razumom nego za srcem.

Seljaci se ne žene tako rano kao po drugim našim krajevima; obično se okuće posle dvadeset pete godine. Dok su mladićima, žive - kako valja, za to se soj i održao zdrav i lep. Pomorci, i inače oni što odlaze u tekovinu, žene se između tridesete i četrdesete. Vrlo je obično i danas da se čovek oženi, pa otide u svet, a žena ga čeka po nekoliko godina. Vrlo je retko da žena prevari.Po Boci ima i tuđinskih odiva: Talijanaka, Grkinja, Engleskinja i dr., ali to su izuzeci.

Brđani bokeljski odevaju se sasvim kao Crnogorci, a žene njihove kao i srpske seljakinje po Ugarskoj. Po varošima preuzela je maha nošnja po francuskom kroju, a potražuje se još i staro bokeljsko (uprav dobrotsko) odelo muško, naime:plitke, otvorene cipele, crne čarape do kolena, svilene crne dimije, oko struka pas, na grudima pršnjak od crne svile sa srebrnim pucima, kratak gunj od istoga tkiva i na glavi svilena crna kapa nalik na crnogorsku.

Možete u Kotoru sresti još koga starca u toj nošnji sa cilindrom na glavi mesto kapice. To jako iznenađuje izvanjce i smešno im izgleda. To su stari dobrotski kapetani. Kazao sam u odeljku pred ovim da u starije vreme cilindar beše obeležje patentiranog kapetana, te se cilindar i ne zove drukčije do patenta. "Taj i taj nosi patentu - ima novu patentu - pozdravio nas je s patentom, tj. snimivši patentu," - govori se. Ali kako u poslednje vreme i pisarčići i trgovčići nose patente, izgubila je ona svoj stari ugled.

"Može biti da nikakvo mjesto u narodu našemu nije tako važno i znatno za jezik naš kao Boka... Onđe se može čuti mnoštvo pravijeh slavenskijeh riječi, koje se amo u našijem krajevima nigdje ne govore" (Vuk Karadžić, "Kovčežić").

Da je istina što je Vuk kazao godine 1836, posvedočilo se kasnije kad je on (Vuk) po drugi put štampao umnoženi svoj "Rječnik" godine 1852. Otvorite sreda jednu stranu Vukova rečnika, naći ćete iz Boke po koju, u drugim krajevima nepoznatu reč, često zgodnu i čisto srpsku, ali se, na žalost, te reči slabo odomaćuju u općem književnom jeziku; i Šumadinci i Vojvođani radije uzimaju tuđe reči ili kuju nove nego što prihvaćaju reči s Juga. Još se kasnije posvedočilo što je Vuk rekao kad se književni svet zadivi novinama oblika i krasnim slikama iz bokeljskog govora koje iznesoše: Vrčević i Ljubiša.

Pogovor "Matavuljeva srpska Boka" (Goran Maksimović)

MATAVULjEVA SRPSKA BOKA

Vjerovatno da ne postoji nijedna srpska pokrajina koja svojom čudesnom, mediteranskom ljepotom prostora i prisnošću i neposrednošću narodnog mentaliteta posjeduje takvu opojnu privlačnost i inspirativnost za stvaraoce umjetnike kao što je Boka Kotorska. Kad je o književnicima riječ, pisali su o Bokeljima, tim "južnim Srbima", i Boki, toj srpskoj "nevjesti Jadrana", s podjednakim oduševljenjem i rođeni Bokelji i primorci, kao Vuk Vrčević (1811-1882) ili Stefan Mitrov Ljubiša (1824-1878), a još više "izvanjci", tj. oni koji su dolazili u Boku, boravili i živjeli u njoj kraće ili duže vrijeme i prisvajali je i doživljavali kao svoj duhovni zavičaj i kao duhovni prostor cjelokupnoga srpstva: Vuk Stef. Karadžić (1787-1864), vladika crnogorski Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), Ljubomir Nenadović (1826-1895), Simo Matavulj (1852-1908), Milan Jovanović Morski (1834-1896), Aleksa Šantić (1868-1924), vladika Nikolaj Velimirović (1880-1958), Miloš Crnjanski (1893-1977) i mnogi drugi.

Simo Matavulj je o Boki, "najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđi",¹) u kojoj je inače živio sedam godina (1874-1881), i radio kao učitelj italijanskog jezika u pomorskom zavodu "Srbina", ostavio dva upečatljiva svjedočenja: jedno u obliku

1) Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knj. 13, Nolit, Beograd,1988,str.71.

etnografsko-putopisne studije Boka i Bokelji, koja je kao posebna knjiga objavljena u Novome Sadu, u izdanju Matice srpske 1893. godine, i drugo, u trećem poglavlju nezavršene autobiografsko-memoarske knjige Bilješke jednog pisca, objavljivane u nastavcima u Letopisu Matice srpske od 1898. do 1903. godine. Naporedo s tim, Matavulj je posvetio Boki Kotorskoj, Bokeljima i bokeljskom životu i sedam novela: "Bodulica", "Ljubav nije šala ni u Rebesinju", "Đuro Kokot", "Novi svijet u starom Rozopeku", "Dr Paolo", "Događaji u Seocu", "Prvi Božić na moru", dok je u noveli "Bogorodica Trojeručica", koja se inače dešava izvan Boke, glavni junak, stari Bokelj Ivo, odnekud "od kotorskijeh strana".

U pet poglavlja putopisa Boka i Bokelji, Matavulj se oglašava podjednako i kao putopisac, što mu je prevashodna i primarna namjera, ali i kao etnograf, etnopsiholog, istoriograf, kao pisac ekonomsko-privredne i pomorske studije, i kao vrsni pripovjedač, što putopis kao hibridni i sinkretički žanr neminovno zahtijeva od svakoga autora. Mada je objedinjavanje navedenih postupaka prepoznatljivo već u prvom poglavlju, u kojem je izložen geografski i statistički opis bokeljskog zaliva, dat osvrt na znatnije gradove i okolinu (Herceg-Novi, Perast, Risan, Kotor, Budva), na njihovu istoriju, položaj, kao i na naseljenost i broj stanovnika, očigledno je da su putopisne slike upravo u tim prikazima najrazvijenije i preovlađujuće u odnosu na etnografske, istorijske ili privredno-pomorske reminiscencije.

Prevashodna je Matavuljeva putopisna namjera "da bude putni vođ 'izvanjcima' ",²) zato je njegovo

2) Simo Matavulj, "Boka i Bokelji", Drame, Putopisi, Rizni spisi, Sabrana dela VII, Prosveta, Beograd, 1954, str.

kazivanje sažeto i precizno, a zapisi podjednako pouzdani i provjereni i kad se oslanja na sopstvena iskustva, i na građu književne (putopis Boka S.M. Ljubiše), etnografske (Karadžićevi i Vrčevićevi zapisi), ili naučne provenijencije (istorijske rasprave "Bokelji u grčkom ustanku" L. Tomanovića, "Povesničke uspomene o Boci Kotorskoj" J. Jelčića, Balovićeva "Povest Perasta", "Herceg-Novi u slavu njegove petstogodišnjice" Tome K. Popovića, kao i neimenovani izvori objavljivani- kako to autor naglašava - u gotovo svim knjigama Srpsko-dalmatinskog magazina, a potom i u Šematizmu pravoslavne eparhije Bokokotorske). Pri tome, Matavulj ne pominje i brojne tuđince koji su pisali o Boki Kotorskoj mada je siguran da im je "taj krajičak naše otadžbine" bio bolje poznat nego bilo koji drugi. Izostavlja ih zato što su, najčešće "iz političkog računa", štoje naročito važilo za Nijemce poslije buna 1869. i 1881. godine, Boku nevjerno prikazivali i predstavljalije u drugome svjetlu od onoga stvarnoga.

Matavulj nas provodi kroz Boku onako kako je najzgodnije, "ulazeći u nju kako i more ulazi"(138). Pošto se osvrnuo na geografski oblik zaliva koji podsjeća na latinično slovo 5, a odmah zatim i na njegovu površinu (dužina od 29 kilometara, nejednaka širina "negde do 10 kilometara, a negde jedva jedan''), i na etimološko značenje samog naziva (od ital. "bocca" - ušće, usta), u značenju Kotorsko ušće, autor opisuje "prvi bokeljski pristan" na koji se naiđe pošto lađa uplovi kroz tjesnac, a potom i prvi veliki grad koji ugledamo u zalivu: Herceg-Novi. Za Novljane Matavulj naglašava da "su na glasu kao čestiti ljudi i Srbi” (140), a ľa samo mjesto daje "lepo, zdravo, gotovo sve obraslo u pitomom prorašću"(140).

138. Redaktori: Dr Vido Latković i Đuza Radović. (Svi kasniji citati putopisa Boki i Bokelji urađeni su prema navedome izdanju. Broj u zagradi nakon citiranog teksta označava preuzetu stranu).

Slava Novoga opjevana je u brojnim narodnim pjesmama (najpoznatija je "Novkinja đevojka"), a putopisac nas podsjeća i na Njegoševe stihove iz Gorskog vijenca, u kojima Kolo opjeva znamenitosti ovoga grada. Matavulj se ukratko osvće i na istoriju grada. Sazidao ga je kralj bosanski Stefan Tvrtko (Kotromanić) na sedam godina prije kosovske pogibije, a dogradio ga je i utvrdio sredinom XV vijeka Herceg Šćepan Vukčić Kosača, po kojem je grad i dobio ime Herceg-Novi.

Prava je šteta što se autor samo zakratko osvrće na novsku okolinu, na Sutorinu na sjevernoj strani i na manastir Savinu na jugu, jer su to uistinu najljepši dijelovi bokeljskog prostora. Bokokotorski klanac Verige privlači nešto podrobniju Matavuljevu pažnju, upoređuje ga, na primjer, s dunavskim Kazanom i objašnjava porijeklo njegovog imena (po debelim verigama kojima su u stara vremena s večera kopčane suprotne obale da zapreče ulazak gusarskih lađa prema Risnu i Kotoru). Pošto iziđe iz tjesnaca putnik se susreće sa četiri zadivljujuća zaliva, koja prodiru "uprav u korene visokih brda"(140): risanski, morinjski, orahovački i kotorski.

Za grad Perast, sagrađen "pri korenu visoka i gola brda"(141), Matavulj naglašava da je nesrazmjerno slabo naseljen i da ima svega 400 duša na 250 domova, a za Peraštane da su u staro vrijeme bili na glasu junaci, pomorci i bogataši. Pisac se ne osvrće na podrobniju povijest o postanku grada, ali ne zaboravlja da pomene junačku odbranu Peraštana od Turaka 1654. godine, kojaje zadivila sav hrišćanski svijet, i zbog koje imje Petar Zrinski poklonio svoju sablju. Peraštane karakteriše i osobena vjerska i nacionalna svijest. Matavulj ističe da su "vazda bili vatreni katolici, ali i svesni Srbi"(141), i potvrđuje to njihovim bugaršticama, uvrštenim u zbirku pjesama iz starih zapisa Valtazara Bogišića, u kojima veličaju stare srpske vladare i junake: Dušana, Lazara, Miloša, Đurđa Smederevca i slično. O tome koliko su bili vješti i cijenjeni pomorci, najbolje kazuje činjenica da im je Petar Veliki povjerio "uređenje ruske mornarice".

Za Risan Matavulj naglašava da je "trgovište jednog dela Hercegovine"(141), da Rišnjani ponajviše trguju stokom i da su na glasu kao bistri ljudi. Dva Vuka, najprije Karadžić u Kovčežiću, a potom i "risanski sin" Vrčević u knjizi Tri narodne svečanosti: Božić, Krsno ime i Svadba, proslavili su svojim djelima "to čisto srpsko gnezdo, gde se u najvećoj čistoti sačuvaše: jezik, nošnja i običaji, (...) te odista, nema manjega srpskog mesta kojim se koristila srpska knjiga kao Risnom"(141-142).

Na putu od Risna prema Kotoru, među klisurama "po kojima ni kozama nema pristupišta"(142), izdvajaju se dva sela Orahovac i Dobrota. Matavulja naročito privlače velike kuće i začudne pitome gradine u "gospodskom selu" Dobrota. Nanizane duž morske obale, one "čine čudnu suprotnost sa veličanstvenom divljinom visokih gvozdova"(142) nad njima, zbog kojih je uostalom slavni italijanski istoričar Ćesare Kantu zadivljeno ustvrdio da bokeljski zaliv "nadmašuje Bosfor"(142).

Zagledan u okomite i gole crnogorske bregove, ispod kojih se "na maloj ravnici koju zapljuskuje more"(142) zbio grad Kotor, Matavulj se pita kakva je to ljuta nevolja nagnala stare da upravo tu potraže zaklonište? Možda baš zahvaljujući i toj prirodnoj zaklonjenosti, Kotor je izrastao u najveći i najbogatiji bokeljski grad, koji je u Matavuljevo doba imao oko 300 kuća i blizu 3000 stanovnika. Između znatnih starinskih dvorova, putnikovu pažnju u Kotoru odmah privlači saborna crkva Svetog Tripuna iz XIV vijeka, poznatija kao "crkva Dimitrija" iz narodne pjesme "Miloš u Latinima", koju je ovaj znameniti junak u opkladu buzdovanom premetnuo dok je skupljao harač od Latina. Matavulj se u kasnijim poglavljima detaljnije vraća na burnu povijest ovoga grada, a zasad se osvrće samo još na njegovu čudnu klimu: "U toj teskobi leti tako pripeče sunce da se jedva može disati, a jeseni i zimi prolevaju se nad njim oblaci, kojima je gotovo uvek obavijen vrh visokog Lovćena"(143). Potkrepljuje to svoje kazivanje i anegdotom o Englezu koji se namjerio u Kotoru baš kad četrdeset dana kiša nije prestajala da pada. Kad je poslije dvadeset godina sreo nekog Kotoranina, namah ga je upitao: "Bogati, daždi li još u vašem gradu?"(143).

Na putu prema Budvi duž morske obale, Matavulj zakratko pominje sela: Prčanj, Stoliv Gornji i Donji, Lepetane, Krtole i Lušticu, a potpuno zaboravlja da se osvrne na grad Tivat i Tivćanski zaliv. Budvu pominje samo kao gradić na poluostrvu sa 200 kuća i 1000 duša, a južno od nje i slavne Paštroviće, koje je ovjenčalo "zlatno pero" Stefana Mitrova Ljubiše.

U drugome poglavlju, putopisac ustupa mjesto istoričaru, koji daje kratak pregled bokeljske povijesti i naročito grada Kotora. Pri tome se podjednako osvrće na narodna predanja i legendarni istorizam, ali i na pisce i djela koji su mu poslužili kao pouzdani dokumentarni izvori. Matavulj naglašava da se Boka prvi put pominje u istoriji oko 229. godine p.n.e., u vrijeme ratovanja kraljice Teute. Prema Orbiniju prvi naseljenici Boke bili su "trojanski begunci", prema drugim izvorima to su Sicilijanci, dok istoričar Tit Livije smješta Boku u varvarsku Iliriju. Sve do pada stare Ilirije pod Rimljane oko 168. godine p.n.e. Risan je bio središte Boke i davao je ime cijelom zalivu "Risanski Zaton" (Sinus Rhiyonicus), da bi u kasnijim godinama primat pripao Kotoru (Superbum Ascrivium). Današnju kotorsku tvrđavu sazidao je Justinijan 532. godine n.e., a nakon saracenske najezde, kojoj su se uspješno oduprli južni Srbi, Kotor se zasvagda odrekao rimskog imena Ascrivium i prozvao se Kotorom, a Boka Risanska postala je Bokom Kotorskom.

Srbi su došli u Boku i Dalmaciju u vrijeme cara Iraklija, a prilikom podjele južne Srbije na četiri županije (Neretva, Zahumlija, Duklja i Travunija), Boka je najvećim dijelom pripala Travuniji. Za vrijeme vizantijske dominacije Kotor i Boka, kao i ostali znatniji dalmatinski gradovi, imaju svoju "samostalnost i svoje povlastice"(146), da bi iznova pripao Srbima 1180. godine kada ga je osvojio Stefan Nemanja. Nemanjići su gospodari Kotora sve do izumiranja ove dinastije 1367. godine, ali mu pri tome nisu "okrnjili unutrašnju samovlast, te je on i svoj novac kovao"(14b). Zakratko je gospodar Kotora bio i Vukašin Mrnjavčević, da bi od 1378. godine pao pod Mlečane, a zatim i Ugre. Od godine 1420. Kotorani uplašeni od Turaka dobrovoljno stupaju pod "stegno krilatoga lava", i ostaju pod mletačkom vlašću sve do njene propasti 1797. godine. Nakon toga se smjenjuju Austrija, Rusi i Francuzi, a zakratko Kotor pripada i Crnogorcima 1814. godine, da bi ga nakon njih zaposjeli Nijemci i Bečkim mirom 1815. godine prisajedinili zajedno s Dubrovnikom svojoj carevini. Matavulj se osvrće i na dvije Bokeljske bune protiv "ćesarovaca", usljed pokušaja bečkog dvora da im poništi "stare povlastice" iz 1815. godine i da ih uzima u vojsku, kojima su "zadivili svet svojim junaštvom": prvu 1869. godine, o kojoj su bile još snažne uspomene kad je pisac došao u Novi 1874. godine, i drugu 1881. godine, u kojoj je i sam učestvovao i zbog čega je morao pobjeći u Crnu Goru.

Matavulj na kraju kratke "povjesnice Boke" ne želi izvoditi zaključke o tome koliko su ove burne mijene "uticale na duševne osobine južnih Srba uopšte, a Bokelja napose"(148), ali je u jednome siguran: "U Boci su srpske uspomene jače od svih ostalih; srpske osobine, u glavnom i najlepšem, ističu se jako; junački ponos, uzdanje u sebe, pobožnost bez licemerstva, gostoljublje, ljubav prema starim običajima, negovanje svogajezika i pesme - sve je to u cvetu"(148). O gorljivom bokeljskom srpstvu osim brojnih istorijskih zapisa, svjedoče i "živa usmena predanja" o Lazaru Hrebeljanoviću, za kojeg se vjerovalo da je porijeklogi Grbljanin, o svetom knezu Štiljanoviću, koji je odista bio rodom iz Paštrovića, o Svetom Savi, o Stefanu Dečanskom, ili o Dušanu Silnom, čiji su grb nad gradskim vratima i u Matavuljevo vrijeme Kotorani s ponosom pokazivali i izdvajali između mnoštva drugih.

U trećem dijelu putopisa Boka i Bokelji, Matavulj se okreće opisu narodnog i društvenog života sa posebnim osvrtom na staro bokeljsko plemstvo i na ono šta je od tih staleža preostalo u savremenom dobu. Od tri bokeljska staleža u srednjem vijeku (vlastela, pučani i kmetići), ostala je samo uspomena u savremenom dobu, a između brojnih plemićkih porodica mnoge su osiromašile i ekonomski propale, ili se biološki potpuno ugasile. Matavulj ne zaboravlja da navede plemićko i serdarsko porijeklo pojedinih porodica u Kotoru (Drago, Buća, Bivolići, Lukovići, Srđići, Berići, Bualice), u Dobroti (Ivanovići), u Perastu (Vickovići, Balovići), u Risnu (Ćelovići), u Budvi (Medini, Bubići), među Paštrovićima (Zenovići), ili u Novome (Vojnovići, Stratimirovići, Gorakuće, Burovići), između kojih su samo rijetke očuvale ugled i slavu do savremenih dana, kao Vojnovići i Gorakuće, na primjer.

U savremenom dobu Bokelji se dijele na "pečalbare" i na one koji "ostaju na domu". Među prvima najpretežniji su mornari, a manje je onih koji su trgovci, težaci i argati, ili kopači u američkim i austrijskim rudnicima. Razlog za bokeljsko pečalbarenje je u nedostatku obradive zemlje, o čemu rječito svjedoči Vuk Karadžić u "Kovčežiću", ali je Matavulj uvjeren kako je to i posljedica nevještine, jer da tu malu, ali plodnu zemlju, "Bokelji obrađuju kao Nemci ili severni Italijani"(155), bilo bi uz darove mora i mediteransko voće svega dovoljno za bogat život.

Četvrto poglavlje knjige o Bokeljima i Boki Kotorskoj, Matavulj započinje kao privredno-pomorsku studiju o usponu i propasti brodarstva, nastavlja je kao etnograf koje ga prevashodno interesuju život i običaji pomoraca, da bi na kraju došao do izražaja i njegov vrsni pripovjedački dar: upečatljiv jezik, izuzetna moć posmatranja i uočavanja osobenih detalja, cjeloviti portreti (kapetana, njihovih žena "mornarica" koje su plovile na brodovima, "maloga") i slično.

Pomorstvo je bilo neiscrpni izvor ugleda, prestiža, slave i bogatstva bokeljskoga, a "imati kapetana u svome plemenu bejaše najveća dika"(156). U tome su naročito prednjačile dvije opštine: Herceg-Novi i Dobrota, i stoga "bejahu u većoj časti od ostalih po svoj Boci"(156). Iz same novske krajine "bilo je šezdeset i pet bratstava, u kojima, odvajkada beše najmanje po jedan kapetan pomorski"(156), dok je u Dobroti bilo onoliko kapetana koliko i velikih kuća. U Boki, među prostim narodom, naglašava Matavulj, ‘kapetan’ znači nešto više nego ‘gospodin’ te nije retko čuti da seljaci zovu protu, lekara, advokata itd. - 'kapetan-proto', 'kapetan-doktore' itd."(156-157). Proisteklo je to iz činjenice da su mornari pored ratovanja sa "nevernom stijom", morali biti uvijek sa oružjem u ruci, što zbog udjela u mletačkim ratovima protiv Turaka, a što i zbog borbi s Gusarima kojih je Sredozemlje, pogotovo u morima oko Grčke, bilo prepuno. Mornari su zato i nazivani "vojskom", a njihovi kapetani pored pomorske vještine, morali su biti i sposobni zapovjednici i junačne vojvode, što im je donosilo pomenuti veliki ugled i poštovanje.

Zlatno doba bokeljskog pomorstva predstavlja izlazak na velika mora s kraja 18. i u prvoj polovini 19. vijeka, i plovidba oko Afrike do Indije, ili preko Atlantika u Novi Svijet, zahvaljujući čemu su poslije nekoliko godina i kapetani i mornari sticali veliki imetak. Propast jedrenjaka i razvoj parnih brodova, čiju su gradnju kontrolisala velika finansijska društva, potpuno su izmijenili tu sliku. U vrijeme kad je Vuk Karadžić pisao o Boki, imalaje 250 "patentanijeh" brodova, četrdeset godina kasnije, u Matavuljevo doba, svega pet, a slavna bokeljska mornarica pretežno je plovila na brodovima austrijskoga "Lojda".

Matavulj s naročitom pažnjom prikazuje mornarsko stasavanje: školovanje i napredovanje od "maloga", preko "mladića", do mornara, krmana,bocmana, i najposlije polaganja "potkapetanskog ispita", poslije kojegje dobijao "patentu" i pravo da nosi cilindar, te da sačeka red ili sreću da kao samostalni kapetan zapovijeda brodom. Interesuje ga način i ustrojstvo mornarskoga života: na srpskim brodovima vladao je "oštri zapt" i patrijarhalni duh, kapetan se "očinski starao o zdravlju i koristi svojih podložnika"(162), a neposlušni i izagnani mornar teško je mogao zaploviti na bilo kojem drugom bokeljskom brodu. Matavulj prikazuje brižnost s kojom su vršene vjerske dužnosti i njegovani narodni običaji (uvijek je gorilo kandilo pred ikonom zaštitnika pomoraca Svetoga oca Nikole, uredno se vršila molitva, uredno postilo), i s naročitim pripovjedačkim nadahnućem "zamišlja prizor" prilaganja badnjaka na Božić: "Daleko od kraja na kome žive ljudi, mnogo dalje od otadžbine, izmeću beskrajnoga neba i beskrajne pučine, na korabli, rukotvoru ljudskome, slamčici jednoj meću prirodnim silama, gomilica ljudi skupljenih oko vatre, po svome običaju, slave uspomenu Spasiteljeva dolaska na svet. (...) Vetar fijuče kroz konope i katarke, vali jurišaju na bokove, smrt zija oko njih; ali oni, osnaženi tvrdom verom u Boga, pouzdanjem u veštinu svoga starešine i u svoje pregaoštvo, te noći više nego ikada duhom žive u svojoj otadžbini i snevaju o srećnoj budućnosti koja ih čeka na domu..." (163-164). Umjetničku interpretaciju jednog takvog primjera pronalazimo i u kasnijoj Matavuljevoj noveli "Prvi Božić na moru".

Povratak brodova u domovinu predstavljao je pravo slavlje, a ustaljeni ritual poštovao se vijekovima. Već na ušću prema Oštrom rtu, brod je gruvanjem topova i isticanjem zastave oglašavao svoj dolazak, "vojska" i kapetani su se umivali i preoblačili, a naspram Savinskog manastira se zastajalo da kaluđeri osvete lađu i pričeste mornare, poslije čega bi bili bogato obdareni a brod otplovio prema Kotoru.

Matavulj se osvrće i na mnoge druge pojedinosti mornarskoga života. Naročito tegoban život "maloga", objašnjava, na primjer, dvjema bokeljskim poslovicama: "Treba jesti mornarski kruh (hljeb) najprije, a lako se zakapetaniti" i "Ko se ne navikne slušati, taj neće umjeti, ni zapovijedati"(159-160). Činjenicu da su u stara vremena nerijetko i Bokeljice pratile svoga muža kapetana "po golemoj pučini", ako je on zapovijedao vlastitim brodom, Matavulj koristi da nas upozna sa "raznoličnim" i živim njihovim uspomenama. Izgledala su, na primjer, nestvarno njihova kazivanja o tome kad im se koje dijete rodilo ili umrlo "na pučini": "Licem na Đurđev dan rodio mi se Niko na putu ka Singaporu... jadna moja Danica pijehnula (izdahnula) je kad bijasmo tri dana daleko od Nju-Jorka... Bože, moje goleme nevolje! Molim Joka da se vratimo, da predamo dijete zemlji, i on ćaše, siromah, ali dunuo prokleti vjetar kontra, te ne bi kud ni kamo, no morasmo svoje rođeno dijete sahraniti u more. Aoh, Bože, oslobodi od toga i krvnika!..."(161). Pored onih već pomenutih dužnosti, obaveze kapetana bile su na lađi još mnogostrukije. Bio je i sudija i duhovnik kad ustreba, zavodio je novorođeno svoje dijete, krštavao ga ili opojavao, da bi po povratku u zavičaj, predavao te zapise svome parohu. Matavulj ne zaboravlja da nam predoči kako je bilo u Boki i ovakvih krštenica: "Taj i taj, zakoniti sin..., rođen god..., mjeseca..., dana..., na Tihom oceanu, na brodu..., putujući od Valparaizo ka Melburni (Australija), na... zemljopisne širine, bi kršten od svoga oca kapetana..., a kasnije u Triješću svetijem mirom pomazan odjeromonaha"(161) i slično.

U završnom, petom dijelu knjige Boka i Bokelji, Matavulj rezimira svoja zapažanja o zemlji, o klimi i ljepoti podneblja, o obličju i mentalitetu ljudi, o načinu odijevanja i neizmjernom bogatstvu srpskog jezika.

Boka je brdovita, prisojna, na moru, u njoj se miješaju planinski i mediteranski vazduh, zato je zdrava i pogodna za život, a njen najljepši i najzdraviji grad je Herceg-Novi. Matavulj ga s pouzdanjem preporučuje "imućnim bolesnicima Srbima", zbog blagog podneblja, čistoće, izuzetne hrane i slično.

Za bokeljski mentalitet, Matavulj uglavnom pronalazi samo riječi hvale. Bokelji su neobično dugovječni, umjereni, po izgledu su "stasiti, crnomanjasti, pitoma lica i pogleda''(168), a po pameti "umni i vrlo rečiti"(168), dobri su znalci jezika. "Bokelj je dočekljiv (gostoljubiv), junačan, vrlo pažljiv u saobraćaju sa izvanjcima, ljubi Srbina iz ma koga kraja, od tuđinaca najviše ceni Ruse, Engleze i Francuze, najmanje Talijane i Nemce. Mana muje što je kičeljiv, tj. precenjuje sebe, ali ne daje lako maha tome osećanju. Štedljivost kod njih hoće da pređe u lakomstvo, opreznost i nepoverljivost"(168). Bokeljice su lijepa struka, bujne kose, lica sjetnoga izraza, uredne su i čiste, a glavne vrline su im: "pobožnost, vernost prema muževima, nežnost prema porodu, ljubav prema rodbini, radinost i štedljivost"(168), zamjeraju im "što se pri udaji više povode za razumom nego za srcem"(169).

Narod se po Boki odijeva na različite načine. Brđani su sasvim nalični Crnogorcima, a njihove žene odijevaju se kao srpske seljakinje u Ugarskoj. U varošima vlada pravo šarenilo: sve više maha zauzima nošnja po francuskom kroju, ali je još na cijeni i staro bokeljsko, tačnije dobrotsko, odijelo: "plitke, otvorene cipele, crne čarape do kolena, svilene crne dimije, oko struka pas, na grudima pršnjak od crne svile sa srebrnim pucima, kratak gunj od istoga tkiva i na glavi svilena crna kapa nalik na crnogorsku"(1b9). Ako svemu tome dodamo, kod pokojeg starog kapetana, i cilindar na glavi umjesto kapice, onda je slika narodnog odijevanja potpuna i pogotovo za izvanjce iznenađujuća i smiješna.

Ljepotu i bogatstvo srpskog jezika u Boki istakao je još Vuk Karadžić, i gotovo da nema stranice u drugoj knjizi njegovog "Srpskog rječnika" iz 1852. godine, bez pokoje riječi iz Boke. Matavulj naglašava da je prava šteta što se te čisto srpske riječi slabo odomaćuju u književnom jeziku, i što "Šumadinci i Vojvođani radije uzimaju tuđe reči ili kuju nove nego što prihvaćaju reči s Juga"(170).

Kao putopisac Matavulj je okrenut pomjeranju granica žanra, a hibridnost i sinkretičnost nije shvatio kao umjetnička ograničenja već kao stvaralačke prednosti i slobodu. Matavuljev putopis o Boki i Bokeljima ispisivan je poslije nekoliko upečatljivih etnografsko-putopisnih studija (Vuk Karadžić, Vuk Vrčević, Stefan Mitrov Ljubiša), zato njegova literarna namjera i nije sadržana u otkrivanju novoga i nepoznatoga, mada su zapisi o životu pomoraca sasvim posebni i samosvojni, već u sažetoj sintezi onoga poznatog i napisanog, koja će zagolicati maštu putnika i privući ga da i sam spozna čari "ubave Boke". Mjestimice pretjerana i nepotrebna sažetost kao da je sputavala pisca da se osvrne i na pojedine značajne građevine u Herceg-Novome, da opiše unutrašnjost i dragocjenosti manastira Savina, da nam prikaže brojna kotorska zdanja i znamenitosti, pojedine legende o postanku mjesta ili etimologiju naziva, ili da nam predstavi grad Tivat i Tivćanski zaliv u cjelini. Nasuprot tome, na odličan i neponovljiv način pred nama vaskrsava bokeljska prošlost i savremenost, bokeljsko podneblje i mentalitet, i nadasve izvrsno i nepomućeno bokeljsko Srpstvo, koje je ovu našu pokrajinu uvijek izdvajalo iznad svih drugih.

O ovome izdanju

Matavuljev putopis Boka i Bokelji objavljenje 1893. godine u Novom Sadu u biblioteci "Knjige za narod Matice srpske" (svezak 38). Naše izdanje je u neizmijenjenom obliku i uz neophodna pravopisna osavremenjavanja priređeno prema tekstu Sabranih dela Sima Matavulja, Drame, Putopisi, Razni spisi, knj. VII, Prosveta, Beograd, 1954, str. 138-170. Redaktori: Dr Vido Latković i Đuza Radović.

Simo Matavulj - Hronologija života i rada

1852. 31. avgusta rođen je u Šibeniku, u porodici koja se naselila u ovaj grad još krajem 17. vijeka "odnekud iz Bosne". Po ženskoj lozi bila je to jedna od najstarijih srpskih porodica u gradu. Otac Stevan, koji je bio stočni trgovac, i majka Simeuna izrodili su petoro pjece. Poslije rane muževljeve smrti 1860. godine, Simeuna je osnovala i uspješno vodila radionicu narodnog odijela.

1859-1862. Završava u Šibeniku osnovnu školu naporedo na srpskom i italijanskom jeziku.

1862-1864. Završava u Šibeniku prvi i drugi razred gimnazije.

1864-1868. Zbog slabijeg učenja zakratko je 1864. godine bio u trgovačkoj radnji, a zatim odlazi u manastir Krupa kod strica igumana Serafima, gdje se je pripremao za kaluđera i privatno učio bogosloviju. Godine 1868. napušta manastir i odlazi u Zadar, gije upisuje učiteljsku školu.

1868-1871. Završava u Zadru učiteljsku školu.

1871-1872. Radi kao učitelj u Đevrskama i u Bukovici.

1872-1874. Učiteljuje u Islamu kod Zadra, gdje se upoznaje i druži sa kontom Ilijom Jankovićem, potomkom znamenitog epskog junaka Stojana Jankovića. Ujesen 1874. godine provodi dva mjeseca na vojnoj vježbi u Puli.

1873. Objavljuje prvi književni rad, pjesmu Noć uoči Ivanja, u zadarskom Narodnom listu.

1874-1881. Živi u Herceg-Novom i radi kao učitelj italijanskog jezika u pomorskom zavodu "Srbina", u periodu 1880-1881. godine bio je i privremeni upravnik tog zavoda. Za vrijeme Nevesinjskog ustanka 1875. godine kratko vrijeme u avgustu boravi kao dobrovoljac u četi Miće Ljubibratića. Godine 1877, na raspustu, bio je dobrovoljni bolničar u ruskoj bolnici u osvojenom Nikšiću.

1881. Umiješan je u drugi Bokeljski ustanak, zbog čega je bio prinuđen da prebjegne u Crnu Goru, na Cetinje. Objavljuje prvi prozni rad, pod naslovom Naši prosjaci, u zadarskom Narodnom lisšu.

1882-1887. Živi i radi na Cetinju, najprije kao nastavnik francuskog jezika u gimnaziji, potom kao nadzornik osnovnih škola i kao nastavnik prestolonaslednika Danila. Godine 1882. vodi crnogorske đake u Pariz na školovanje u francuskim državnim akademijama.

1883. Objavljuje prvu pripovijetku u Glasu Crnogorca na Cetinju.

1885. Započinje objavljivanje romana Uskok Janko, u definitivnoj verziji Uskok, u listu Crnogorka na Cetinju.

1887. Prelazi u Srbiju i radi dva mjeseca kao "učitelj II klase" u gimnaziji u Zaječaru.

1887-1889. Vraća se u Crnu Goru na Cetinje, gdje je bio učitelj prestolonaslednika kneza Mirka.

1888. Započinje objavljivati u listu Stražilovo u Novom Sadu prvu verziju romana Bakonja fra-Brne pod naslovom Kako je Pjevalica izlijvčio fra-Brnu. Objavljuje u Novom Sadu prvu zbirku pripovjedaka pod naslovom iz Crne Gore i Primorja I.

1889. U septembru prelazi u Beograd i zapošljava se kao učitelj I klase u Nižoj (Terazijskoj) gimnaziji, u kojoj radi sve do 1892. godine kad je razriješen dužnosti zbog slaboga zdravlja. Objavljuje na Cetinju zbirku Iz Crne Gore i Primorja P.

1890. Srpska kraljevska akademija objavljuje mu pripovijetku Novo oružje, zajedno sa pripovijetkom Laze K. Lazarevića On zna sve. U Zagrebu objavljuje zbirku Pripovjedaka Iz primorskog života.

1891. Objavljuje u Beogradu dvije zbirke pripovjedaka Sa Jadrana i Iz beogradskog živoša.

1892. Oženio se Milicom Stepanović, učiteljicom više djevojačke škole, koja je umrla 1893. godine. Objavljuje u Beogradu romane Bakonja fra-Brne i Uskok.

1893-1895. Radi kao šef Presbiroa pri Ministarstvu inostranih dela. Poslije toga radi kao službenik Presbiroa i obavlja u ministarstvu specijalne zadatke i predvodi povjerljive misije.

1893. Objavljuje u Mostaru zbirku pripovjedaka Iz raznih krajeva, u Novom Sadu objavljuje putopisno-etnografsku knjižicu Boka i Bokelji. Lijepa laž u umjetnosti još je jedino što ostaje čovjeku stvaraocu i čovjeku čitaocu kao utjeha i zaborav. Evo kako o tome piše Matavulj u pismu prijatelju Milanu Saviću od 13. jula 1893. godine, povodom romana Bakonja fra-Brne: "Pitaš me ko se 'vampirio' u Bakonji. Niko, brate, nego lagali su i Balegan i đaci i Dundak, (a i ja pomalo)... Međer vi zbilja ne poznajete južnjake. Ta južnjak laže, laže i laže, tako da i sam najposlije vjeruje da su istinite njegove izmišljotine, a, što je prirodno, narod mu i zemljaci vjeruju. Lijepo kaže Daudet, da južnjak uprav ne laže, nego da to čini jedino sunce. Ta (veli) Ilijada i Odiseja, to su monumentalni spomenici lepe laži."

1894. Objavljuje u Sremskim Karlovcima pripovijetku Na pragu drugog živoša.

1896. U jesen putuje u Dalmaciju radi prikupljanja građe za Leksikografski odsek SANU. U Narodnom pozorištu u Beogradu izvedena je premijera drame Zavjet.

1897. Objavljuje u Beogradu dramu Zavjet.

1898. Počinje sa objavljivanjem autobiografsko-memoarske knjige Bilješke jednog pisca u Letoiisu Matice srpske u Novom Sadu, koja je u nastavcima izlazila sve do 1903. godine (knjige:196, 197, 199, 201, 202, 204, 207, 220), i ostala je nedovršena.

1899. Objavljuje u Mostaru knjigu Tri pripovetke, u Novom Sadu objavljuje zbirku pripovjedaka Primorska obličja. U časopisu Delo u Beogradu objavljuje u nastavcima dijelove romana Deset godina u Mavritaniji.

1900. Oženio se po drugi put, bogatom udovicom Ljubicom Nikolajević-Dimović i tada ostavlja službu. Putuje u Pariz, u Rim, na Sjeverno more, u Carigrad, u Smirnu i druga mjesta. Iste godine postaje počasni član Matice srpske. Odlikovan Takovskim krstom.

1901. Objavljuje u Novom Sadu zbirku pripovjedaka S mora i s planine.

1902. Obavlja funkciju predsjednika Društva književnika i umetnika. Objavljuje u Beogradu zbirku pripovjedaka Beogradske priče.

1903. Objavljuje u Mostaru pripovijetke Pošljednji vitezovi i Svrzimantija.

1904. Izabran je za redovnog člana SANU. U Narodnom pozorištu u Beogradu izvedena je premijera drame Na slavi. Objavljuje u Beogradu pripovijetku Život.

1905. Održao pristupnu besjedu u SANU O umetničkoj pripoveci. Postao je član uprave Srpske književne zadruge.

1907. U časopisu Delo nastavlja sa objavljivanjem dijelova romana Deset godina u Mavritaniji.

1908. Izabran za predsjednika Srpskog književnog društva. Objavljuje u Mostaru pripovijetku Car Duklijan, a u Beogradu zbirku pripovjedaka Nemirne duše. Umire iznenada od kapi.

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.