Dr Goran Komar

Kuti

Selo u Boki Kotorskoj

2002.

Kućanskoj djeci,
autor

Sadržaj

• Iz recenzije – prof. dr Petar Marković
• Uvodne napomene
• Geoprometni položaj Kuta
• Opšte topografske karakteristike
• Pedološke karakteristike
• Hidrografske prilike
• Položaj, prirodno okruženje
• Zemljoradnja
• Vegetacija
• Pregled istorije
• Iliri
• Rim, Vizantija
• Od Tvrtka I Kotromanića do hercega Vlatka Kosače
• Turci
• Venecija
• Poslije pada Mletačke republike
• Druga austrijska uprava
• Vlasnici zemlje u Kutima u 1690. godini
• Nota od Kuta iz 1719. godine
• Note od soli države Novske parohije Kućanske
• Note od soli države Novske parohije Sasovićke
• Ostale note od Kuta
• Ćirilska arhivska dokumenta sela Kuta (18. vijek)
• Crkve u Kutima
• Grobni spomenici
• Srpsko pravoslavni sveštenik Savo Nakićenović
• Razna dokumenta
• Škola u Kutima
• Najstarija knjiga umrlih sela Kuta
• Zaključak
• Bibliografija

Prof. dr Petar Marković

Iz recenzije

Hronika je napisana prema "Uputstvu" Odbora za proučavanje sela Srpske Akademije Nauka, a neka poglavlja koja se odnose na istorijski razvitak obrađena su znatno šire, temeljito i veoma dokumentovano.

Pored uvodnog dijela, gdje autor obrazlaže metode rada i korišćene izvore, slijede poglavlja u kojima su izložena sva ona pitanja koja se odnose na položaj sela, vegetaciju, prirodna bogatstva i slično. Najobimnije i najpotpunije je poglavlje koje iznosi istoriju sela. U ovom dijelu hronike iznijeto je niz zanimljivih podataka, a mnogi do sada nisu bili poznati široj javnosti. Čitajući ovaj dio hronike, čitalac dobija sliku istorije najvećeg dijela Dračevice.

Veoma dobro su obrađene crkve, kao i razna dokumenta sela Kuti. Sve ovo zahtijevalo je izuzetan napor autora, koji je već objavio veoma uspjela djela iz istorije Gornje Boke, ali i hronike planinskih sela Herceg-Novog.

Hronika je pisana lijepim jezikom, lakim stilom, pa je čitanje ovog dijela ne samo korisno za upoznavanje jednog dijela Dračevice, već i veliko zadovoljstvo.

Autor ispravno ističe da je za upoznavanje istorije veoma značajno polaziti od istorije svakog sela. To i jeste cilj hronika.

Za svoj rad autor je koristio obimnu literaturu, stotinu i više jedinica domaćih i stranih autora, kao i izvornu građu iz glavnih arhivskih fondova Herceg-Novog i Kotora.

Prof. dr Petar Marković
Odbor za izučavanje sela
Srpske akad. nauka i umetnosti

Uvodne napomene

Ovu sam radnju započeo sa glavnom željom da pružim ključna dokumenta koja ocrtavaju stanovništvo i stvarne ekonomske i socijalne prilike jednog kraja koji je vazda morao ležati u središtu, u sredini primorskih srpskih država koje će se u dva navrata, tokom srednjeg vijeka, uzvisiti do najviše moći na Balkanu. Jednom u ostvarenom državnom projektu Dušanovom, i drugi put, u planiranom, i u punom zamahu prekinutom sabiranju Stefana Tvrtka Prvog Kotromanića. Jednom će ovaj projekat biti začet u Raškoj, drugi put u Bosni. U dvije srpske zemlje, koje će, obje, kao državno-politička središta, u pogledu ocrtavanja primarnosti svojih koraka na poluostrvu, uvijek poći odlučnim iskorakom u matične primorske krajeve kojima Boka bijaše središnja oblast.

Zato će Boka da se ocrta kao region za upoznavanje srednjevekovne, a vjerovatno i starovjekovne srpske drevnosti.

Ovo istraživanje teklo je naporedo u novskom i kotorskom arhivu, kao i arhivu manastira Savina u Meljinama, te na terenu, obilaženjem svih kućanskih seoskih odlomaka, ali i čitavog kraja. Ispostavilo se da nije dovoljno detaljno poznavanje sela i seoskih naselja nižega reda, već je neophodno obilaziti i pretraživati okolinu naselja uključujući besputne grebene i gore. Zaista, uvidjelo se da ovi tereni pružaju jasne materijalne tragove drevne bokeške kulture koji se lako mogu smjestiti u određene istorijske periode, ali i izvjesna djela čovjeka koja se vezuju uz prostor zagrobnog, grobnog, koja ne možemo prepoznati kao tekovinu nekog hronološki omeđenog doba. Mi inače lako ističemo duboku i mnogostruku vezanost "naših starih" za prirodu i prirodni okvir, ali u našoj istoriografiji je uglavnom kod izrade kakvih monografskih djela o naseljima srpskih zemalja, izostajao taj kompleksni prilaz koji zahtjeva upotrebu podataka sa terena i podataka koje pružaju izvori i tradicija.

Previđana je jedna važna i vrlo upadljiva karakteristika Mediterana i mediteranskog naselja uopšte. To je oskudnost pisane građe a veliko bogatstvo materijalnih tragova kulture mediteranskog kruga, što je jako prisutno na srpskoj strani Adrije. Što se više udaljavamo ka dubljim razdobljima prošlosti mediteranskog sela, to je oskudnost izvora uočljivija. To je zato što su najranija naselja Mediterana podignuta na visokom, gotovo planinskom zemljištu, predstavljala kroz svoju istoriju geografske i kulturne izolate koji su se dosta kasno uključivali u bilježeni, istorijski život Mediterana, i dosta kasno stupali jedinim istorijskim prostorom: prostorom mora. Takav je slučaj i sa Kutima.

Kuti leže blizu obale mora ali istovremeno i dosta daleko. Dovoljno daleko da u svojim gorama sačuvaju tragove jedne kulture koja u svojim najdubljim slojevima nosi pečat Mediterana.

To je glavni razlog što sam odabrao Kute za pisanje hronike jednoga srpskoga naselja u Boki. Ovaj kraj je otporna tačka srpske narodne kulture, pa i srpske narodne vjere u Boki Kotorskoj. Običajne ustanove srpskog naroda ovdje će dugo živjeti.

Ovim istraživanjem došlo se do zaključka da je slika prošlosti ovoga kraja, u njenoj stručnoj interpretaciji, puna ozbiljnih propusta i pogreški. Ozbiljno je zabrinula činjenica da se trend krivog tumačenja novske prošlosti produžava i u osamdesetim i devedesetim godinama našega vijeka.

Ovaj kraj doživio je najviši kulturni angažman, ali i ekonomski uzlet, tokom 18. vijeka. Tokom velikog Morejskog rata koji je dovršen mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, došlo je u širem rejonu do izvjesnih pomjeranja stanovništva Stare Hercegovine. Ovo stanovništvo se kretalo duž privilegovanog pravca kroz "orjenska vrata" iz južne i istočne Hercegovine ka Boki, ali i iz Boke ka Hercegovini. Dakle, u oba smjera. Ove migracije imale su karakter unutrašnjih pomjeranja stanovništva u okviru jednog teritorijalnog-političkog, kulturnog i etničkog kruga!

U našem vijeku ponuđeno je nekoliko respektivnih istoriografskih i antropogeografskih studija o Novome od najstarijih vremena, ili o pojedinim periodima njegove istorije.

Gotovo da nema rada u kojemu nije potcrtana navodna masovnost migracija, no jedna druga uporišna tačka ovih radova nosi pečat ozbiljnosti i falsifikata ovoga važnog segmenta novske istorije. To je tvrdnja o izmjeni etničke slike regiona u vrijeme ovih događaja. U vrijeme kada na raspolaganju stoje veoma obimni zbornici dokumenata iz vatikanskih arhiva koje je objavio dr Marko Jačov, priključena saznanja arheologije, pa i etnologije, ovakve tvrdnje ispisivane u uvodnim i završnim riječima nekih istoriografskih djela o Novome, nose i jasnu namjeru falsifikovanja novske istorije. Gotovo svi ovi radovi sugerišu temeljitost izmjene etničke strukture stanovništva gornje Boke na koncu 17. vijeka, ocrtavajući čas mletačko-savezničkog zauzeća Novog u 1687. godini kao markantnu tačku loma u kojoj se, najednom, dešavaju ove krupne promjene. U tome pogledu, svojom određenošću, izdvajaju se tipske tvrdnje: "Zauzećem Herceg-Novog od strane Mlečana 1687. godine, i iseljavanjem turskog stanovništva, hercegnovski kraj naseljavaju stanovnici iz Hercegovine i Crne Gore ..." Kada ovako pisanje dolazi od stručnjaka, to nosi visoki rizik od krivoga poučavanja široke čitalačke publike zaliva koja se zanima istorijskim pitanjima i problemima svojega kraja.

Dobro ocrtavanje starinarskog stanovništva Kuta, onoga prijemorejskog sloja stanovništva, drugi je razlog što sam za izučavanje odbrao upravo Kute.

Izvještaji katoličkih sveštenika Dalmacije načinjeni u prvoj polovici 17. vijeka govore o srpskom stanovništvu Dračevice koje čini isključivo stanovništvo najvećeg broja novskih sela. Nadalje, u selima Dračevice stoje srpske pravoslavne crkve među kojima najveći broj stoji na predturskim građevinama. Ove crkve doživljavaju obnove i uređenje tokom 18. vijeka.

Konačno, valja se upitati ko je izdržavao turski administrativni aparat u Novome?

Kako će se kasnije vidjeti, u poslednje vrijeme objavljeno je nekoliko priloga koji pružaju direktan uvid u demografske prilike u Dračevici 16. vijeka. Prema jednome tefteru iz 1540. godine objavljenom zaslugom gospođe Jasmine Đorđević, bilo je u Dračevici svega 11,4% muslimanskih domaćinstava. /Može se očekivati da će sa osposobljavanjem mladih stručnjaka – poznavalaca otomanskog turskog, čiji broj narasta, stići još konačnih izvora o etničkoj slici regiona Boke Kotorske pod Turcima./

Ovim radom nastojao sam dati jedan drugačiji pogled na važne događaje oko Novoga, pri čemu je, za period uprave Republike Svetoga Marka, pruženo ćirilskih dokumenata koji u značajnom broju leže u novskome arhivu. Može se reći da najveći dio arhivske građe o Kutima leži u Arhivu Herceg-Novog. Ćirilska dokumenta, kojima novski-kućanski Srbi govore sami o sebi, biće pružena integralno kako bi se na taj način čitaocu približili stvarni odnosi socijalnog i ekonomskog života Dračevice. Kao najvažniji izvor za upoznavanje stanovništva Kuta tokom 18. vijeka daću jedan popis domaćina Kuta iz 1719. godine koji je od neocjenjivog značaja jer je jedini sačuvani za prvu polovicu 18. vijeka uključujući i Istorijski arhiv Kotora. Nadalje, za drugu polovinu vijeka pružiću popise glava familija sa brojem čeljadi, tzv. "Note od soli države Novske".

Neobično su važne note od lazina, kućiština i žita koje su nastale u prvoj polovici 18. vijeka.

U čitavom radu se upotrebljava ime "Dračevica" za novski kraj. Do danas nigdje nije potencirana činjenica da je ovo ime u punoj upotrebi tokom čitavog 18. vijeka i to nije samo srednjevjekovno ime za ovo područje. U Kutima, mjesna tradicija pamti da se govorilo: "Idem u Dračevicu", kada se silazilo naniže u Kutsko polje. Vidjećemo, takođe, da se u nekim arhivskim dokumentima 18. vijeka u Kutima pominje zaboravljeno ime za jedan odlomak sela koji leži u pribriježnom dijelu. To je Bogljenović. Osim toga, želim ovdje napomenuti da se kućanski odlomak Rujevo u ovome djelu tako namjerno pominje jer nigdje u dokumentima 18. vijeka nismo našli oblik koji se danas u Kutima gotovo isključivo upotrebljava: “Rijevo”.

Za termin "Dračevica" odlučio sam se zbog toga što pokriva ogromni period vremena, koji se čak graniči sa hronološkim okvirom kontinuiranog pominjanja Kuta u izvorima. Upotrebljavaju ga u unutrašnjoj korespondenciji Novljani ali i izvanjci. Termin "krajina" sugeriše dijaceznost područja i vjerovatno je nametnut od okupatora, iako se upotrebljava i u 18. vijeku. Dračevica nije vojna krajina u koju velike mediteranske države naseljavaju Srbe da ih brane od Turaka. Srbi ovdje žive oduvijek a okupatorski garnizoni kroz čitavu istoriju Dračevice ovdje čine sitni dio njegovoga stanovništva.

Do danas o Kutima nije napisano kakvoga monografskog djela, pa čak, može se reći, ni kakvog znatnijeg članka. Kutima se zanimao sveštenik Savo Nakićenović, no onoliko koliko i drugim naseljima Boke u okviru ambicioznog projekta "Boka" - antropogeografska studija, koja je u svome posebnom dijelu pružila obavještenja o najvećem broju bokokotorskih rodova i familija, no na osnovi tradicije. Učinjene su, ovom prilikom, brojne pogreške i propusti koji su nastali iz objektivnih i subjektivnih razloga. Prva grupa razloga dolazi od krajnje nepovoljnog spleta okolnosti koje su morale ometati istraživački rad u ondašnjoj arhivi opštine Ercegnovske pod upravom Austorougarske monarhije. Rad u arhivima je zaprečivan našim istraživačima na čitavoj teritoriji monarhije, kako je to više puta dokumentovano prikazano. Pop Savo Nakićenović bio je talac i više puta interniran, proganjan od policije i ugrožavan od svojih sunarodnika-austrofila koji su u određenom svome broju bili prokatoličke i velikohrvatske političke orijentacije.

Druga grupa teškoća dolazi od izuzetno ambiciozne zamisli obrađivanja čitave teritorije Boke u njenim tradicionalnim granicama, što je, odmah, povuklo oslanjanje na saradnike-obavještače iz bokeških sela i – greške su bile neminovne.

Cijeneći sve nepovoljne okolnosti ipak je jasno da je ovo djelo popa Sava Nakićenovića izuzetno krupan doprinos upoznavanju starog narodnog života Boke i ono zadivljuje, najprije, svojim opštim dijelom, koji sadrži istorijski pregled, i značajna obavještenja iz etnografije Boke.

Najkrupnija primjedba jest generalno potcrtavanje početka, odnosno vremena nastanka naselja na prostoru Dračevice, u doba Morejskog rata, na izmaku 17. vijeka. Ova je pogreška učinjena zbog nemogućnosti upoznavanja arhivske građe o Dračevici u regionalnim arhivima.

U svome radu ja sam nastojao na izučavanju i prikazivanju arhivske dokumentacije Arhiva u Herceg-Novom, manastiru Savina, i crkvene arhive sela Kuti.

Istraživanje u Arhivu grada Herceg-Novog teklo je, najprije, kroz fond "Političko-upravni mletački arhiv" koji sadrži privatno-pravna akta ali i korespondenciju sa nosiocima regionalnih mletačkih vlasti. Naročito izdvajam testamente i presude narodnih sudova. U cjelini, ovaj fond je ključan i za slikanje socijalnih i ekonomskih prilika u Dračevici 18. vijeka.

Priređena su ćirilska dokumenta ovog fonda koja se odnose na Kute.

Izučavana je, dalje, dokumentacija fonda Topaljska komunitad, koji sadrži administraciju topaljske autonomije (1718/19-1797). Ponuđeni su, takođe, svi popisi glava familija i broja članova domaćinstava u Kutima iz druge polovice 18. vijeka.

Kao dokument od krupne važnosti za slikanje demografskih prilika u Kutima pod vlašću Venecije, ali iz prve polovice 18. vijeka, priređen je popis stanovništva Kuta iz 1719. godine, dakle iz prve godine života Topaljske komunitadi. Ovaj popis pruža starosnu i polnu strukturu stanovništva Kuta.

U arhivi kućanske parohije izučavane su najstarije sačuvane matične knjige iz početka 19. vijeka i priređene knjige umrlih parohije kućanske (1825-1834) i odlomka Lastva (1825-1834).

U arhivi manastira Savina, došlo se do dokumenata o darovima Kućana ovom drevnom središtu Srpske crkve u Boki, ali i Opšti list manastira Trebinje koji je značajan i za istoriju Kuta.

Sva ova građa ispisivana je starom, prijevukovskom ćirilicom i zahtijevala je punu transkripciju, što je učinjeno precizno, po važećim pravilima. Sva dokumenta su pružena integralno.

Tokom višegodišnjeg obilaženja sela, uključujući i najsitnije odlomke, pa i one predjele za koje se govori da su ranije nosili naselja, detaljno sam upoznao ovo selo. Na taj način došao sam do čvrstog uvjerenja o izvjesnom otporu kućanskog migrantskog sloja stanovništva iz vremena Morejskog rata, ukopavanju u zatečena srednjevekovna groblja prijemorejskih Srba Kuta, koji su, u etnogenetskom smislu, u sebi objedinjavali i sažimali jedan veoma stari ilirsko-slovenski konglomerat. Vjerujem da je ovaj otpor motivisan, najprije, tradicionalnim opredjeljenjem hercegovačkog i bokeškog Srpstva za formiranjem bratstveničkih i rodovskih ukopavališta. Tako je to posvjedočeno posvuda u Dračevici.

Svojim obavještenjima o starim Kutima, veoma su pomogli: gosp. Veselin Veljo Pestorić, direktor Gradske biblioteke i čitaonice u Herceg-Novom, prim. dr. Vitomir Vujnović, gospodin Nikola Mihailović dugogodišnji zaslužni tutor parohijalne crkve Svete Trojice u Kutima, gospodin Luka Radonjić iz Rujeva, gospođa Senka Stanojlović rođ. Maslan i njena sestra Desanka i Zoran Preočanin.

Istraživač kućanskih starina susreće se sa ozbiljnim teškoćama. Ovaj je kraj doživio prekid svoga prirodnog razvoja u teškoj pohari 17. marta 1942. godine, kada je talijanska soldateska zapalila gotovo čitavo selo. Sigurno je da je tom prilikom u Kutima izgorjelo nekoliko privatnih arhiva i biblioteka. To su arhive i biblioteke: Sava Nakićenovića, Aleksandra Nakićenovića, Andrije Ožegovića, Mitra Čukvasa i braće Perušković (Vida, Sima i Petra).

Osim toga, nisu sve privatne biblioteke dostupne. Biblioteka prote Sava Nakićenovića, koja se čuva u Toploj, nije dostupna istraživačima, niti se uspjelo načiniti inventar knjiga u vrijeme kada je to zatraženo od stručnjaka Gradske biblioteke i čitaonice Herceg –Novoga.

Izgubljena je, takođe, veoma interesantna knjiga porodice Čukvas iz Presjeke, koja je sadržala niz proročanstava u stihovima. Knjigu je, prema kazivanju sestara Maslan iz Kuta, posjedovao prota Savo Nakićenović, i iz nje je čitao njegovom ocu Ljubomiru Maslanu.

Geoprometni položaj Kuta

Područje opštine Herceg-Novi leži u sklopu regiona bokeškog primorja, na njegovom krajnjem sjeverozapadnom dijelu, izmeću 18° 25' i 18 istočne geografske dužine i 42° 24' i 42° 32' sjeverne geografske širine.

Područje opštine Herceg-Novi, i Kuti koji leže uz obalu, kraj Novoga, zauzima uzani dio teritorije koja okružuje Bokokotorski zaliv. Biće to od uticaja na geoprometni položaj Kuta ali i na čitavu istoriju ovoga kraja. Gotovo čitava teritorija Kuta ima pretežno južnu ekspoziciju, izuzev nekih manjih odsjeka u kojima su se smjestila naselja koja pokazuju izrazito refugijalni karakter (Obalica).

Teritorija opštine može se prema reljefnim karakteristikama podijeliti u dvije grupe: pobrđe (brdoviti dio) i obalske zaravni. Brdovita zona je dominantna ali su u nižim predjelima bujičnih tokova Repaja, Žlijebljanika i drugih, stvorene aluvijalne ravni koje predstavljaju prostor za urbanizaciju i uzgoj poljoprivrednih kultura.

Staro naselje Kuti leži gotovo u cjelini u pobrđu, ali su Kućani i u stara vremena, to možemo pozitivno utvrditi za period mletačke dominacije Dračevicom, posjedovali zemljište uz samu obalu. Osim toga, na tome predjelu ležale su u davnoj starini dvije kućanske crkve. Kućanski odlomak Bogljenovići ležao je uz sami rub aluvijalne ravni, a bilo je, opet, odlomaka koji su ležali na vrlo strmim odsječcima krša u kućanskim brdima. Kada se sa kamenskih strana, Gočunske gomile ili Petrove glave posmatra Obalica, ona zaista nalikuje orlovom gnjezdu, kao da je sakrivena visoko u brdu od neke iznenadne i velike opasnosti.

Putevi su u Kutima građeni između seoskih odlomaka i baština, i to su sve građeni putevi. Za austrougarske dominacije uređen je i proširen put koji vodi kroz Lastvu prema Repajama i Bjelskim Kruševicama ali i Morinju. S druge strane, uz obalu je takođe u vrijeme austrougarske uprave, na početku vijeka, sagrađena solidna cesta koja se pruža obalom zaliva.

Može se reći da je geoprometni položaj Kuta dosta povoljan. Naime, dobar je položaj u odnosu na važne prometne tokove u zemlji.

Krupan doprinos rješavanju ovog područja načinjen je gradnjom Jadranske magistrale. Ova magistrala je do danas osnovna kopnena saobraćajnica u zoni spoljašnjih Dinarida.

U odnosu na pomorski saobraćaj u Zelenici, kućanskom naselju na obali, izgrađena je luka, a blizina luke u Gružu i Baru čini u budućnosti krupne mogućnosti za uključivanje ovoga mjesta u intenzivne tokove mećunarodnog saobraćaja.

Opšte topografske karakteristike

Boka je sačinjena od spleta potopljenih udolina. Ovo se potapanje dogodilo poslije diluvijuma. Svi morfološki elementi primorske zone obrazovali su se zavisno od geološkog sastava terena i njegove tektonike, kao i abrazivnih procesa.

Zatoni na obali nastali su u mekšim glinovitim, pretežno flišnim stijenama, sa nizom klifova, meću kojima je najizrazitiji Lalovina.

Naporedo sa obalskom linijom teku nekolike aluvijalne ravni, koje započinju Sutorinom i igalsko-hercegnovskom, a zatim Kutskom. Ipak, primorska i viša zona zaleđa čine cjelinu zato što su etnički, ekonomski, migratirno i komunikacijski povezane tokom čitavog istorijskog perioda.

U višim naseljenim predjelima izdvaja se goroviti greben Devesilja koji gotovo natkriljuje Kutsko polje sa istočne strane, dok se najviše, uzdiže orjenska gora Radoštak.

Pedološke karakteristike

Kuti leže u rejonu uticaja jadranske klime i ovdje su se razvila zemljišta tipa mediteranske crvenice. Njen je postanak vezan uz krečnjak. No, pod uticajem erozije na raznim elementima reljefa došlo je do stvaranja većeg broja podtipova i varijeteta ovoga zemljišta.

Na krečnjačkim grebenima i prečagama u Kutima stvorila su se plitka skeletna crvenica, odnosno buavica, ali je u depresijama nataloženo materijala sa viših terena, pa je nastalo srednje duboko i duboko zemljište (Topli Do, Pržine).

Od značaja je pomenuti da duboka crvenica i duboka buavica pod dejstvom faktora pedoklime gube veliki procenat organskih materija, pa se ova zemljišta osmeđavaju. Na glinovitim i laporovitim zemljištima stvara se smeđe zemljište koje je u Kutima preovlađujuće. Ovo zemljište nastalo je na terenima oko naselja, na terasama pod dominantnim uticajem čovjeka.

Radom rijeka nastala su u Kutima mlada, genetski nerazvijena zemljišta aluvijum i aluvijalno-deluvijalna zemljišta. Jedan dio ovih zemljišta je zaslanjen.

Na višim predjelima Kuta nastale su vrlo plitke erodirane crvenice. Ovo zemljište nastalo je na krečnjačkim odsjecima. Zbog osobine ovih krečnjaka da se slabo mehanički troše a da kod hemijskog rastvaranja ostavlja mali procenat nerastvorenog ostatka, homogene padavine stalno odnose ovakvo zemljište sa nagnutih terena. Zbog toga su površine pod ovim zemljištem pomno ograđivane i podgrađivane podizanjem međa. Međe su u Kutima, i sada je to vidljivo, podizane sa velikom vještinom i pažnjom. Ovakva terasirana zemljišta viđaju se ispod Obalice i Rujeva.

Još jedna karakteristika zemljišnog pokrivača u Kutima jest ispresjecanost stijenama i krupnim kamenjem. To su tereni slabih šikara i veoma oskudnih pašnjaka sa malo obradive zemlje u vrtačama.

Antropogeno zemljište na terasama

Ovo zemljište igra krupnu ulogu u primorskoj poljoprivredi. Obično zauzima terene na liniji dodirivanja krečnjačkih gora sa formacijama fliša. Kućani su podizali suvomeđe, terase i ravnali ih, tako da se čovjek ovde pojavio kao glavni faktor stvaranja zemljišta. Petrografski sastav je ovdje veoma neujednačen.

Osnovu sitne zemlje čine flišne gline i laporci, ali odsustvo krečnjaka, škriljaca, dolomita i konglomerata, ili njihova veća ili manja zastupljenost u osnovnoj masi zemljišta, uslovila je velike razlike među mikro lokalitetima. Ovo zemljište nema horizontalno izražene slojevite građe profila. U osnovnoj masi zemlja sadrži oštrobridnog šljunka i odlomaka kamenja različitog sastava, od krečnjaka i dolomita od flišnih škriljaca i pješčara. Boja mu je u osnovi svijetlo smeđa i smeđa, ali ako je veći uticaj krečnjaka, crvenkastih škriljaca ili porfirita, boja je crvenkasto-smeđa, dok je na čistom flišu žućkasto-smeđa. Sitna zemlja je uglavnom koloidalna glina. Ovo zemljište se odlikuje malim sadržajem humusa.

Na ovakvim zemljištima u Kutima su grupisani maslinjaci, ali i smokve, loza, nešto agruma i drugoga voća. Produktivnost mu zavisi od dubine i sadržaja skeleta, a u tom pogledu se mogu značajno razlikovati i dvije susjedne terase.

Srednje primorsko zemljište na flišu

Ovo je smeđe zemljište na brdima koje čovjek nije zahvatao terasiranjem, već je nastalo pod prirodnim pokrivačem makije i šikare. Ono je razvijeno na flišnim glinama ili škriljcima. Kako fliš ima osobinu da upija vodu, često dolazi do klizanja manjih partija.

Ovo je zemljište jako erodirano i u Kutima se vide brazde i jaruge na flišnim brdima.

Aluvijalno-diluvijalno zemljište

U Kutima ovakva zemljišta srećemo u malom ravnom "polju". Kada su nestale velike prvobitne šume u zaleđu, osnaživan je erozioni proces na pribrežnim terenima i bujični potoci su raznosili erozioni materijal donoseći ga u podnožja brda, bliže moru. U donjim tokovima ovih rijeka, dolazi do zabarivanja i slabijeg zaslanjivanja zemljišta.

Hidrografske prilike

Glavnu hidrografsku karakteristiku kraja čine povremene rijeke koje izviru ispod grebena Devesilja i drugih krečnjačkih gorja masiva Orjena, a koje kao dva glavna toka silaze kroz aluvijalnu ravan Kuta.

Rijeka Repaje izvire ispod Devesilja, skupljajući vodu sa dosta uzanog sabirnog područja. Ova rijeka izvire ispod sela Repaji. Jedan veoma značajan broj pritoka dolazi joj sa predjela Cerje u blizini njenog glavnog izvorišta. Ipak, ova rijeka glavni dio vode dobija u donjem dijelu toka, iz vrela Opačice koja u ljeto prestaje da svoje vode površinski odliva u more. Donji tok ove rijeke regulisan je uz njeno ušće. Poslije jednog velikog nevremena bio je porušen završni zid na ušću Repaja.

Repajska rijeka spada u grupu vodotoka koje čine rijeke koje izviru na dosta niskim kotama i kratkog su toka.

Izdani

Mali broj površinskih tokova u Kutima, i inače duž obale Boke, kompenzovan je podzemnim tokovima značajnog proticaja. Ovdje ćemo najprije reći nešto o izdanima u aluvijumu koje karakterišu hidrografsku situaciju u Kutima. Ovdje vode u aluvijumu leže u prosjecima šljunka, koji su u ravni donijele bujice. Ovi su tokovi na višim predjelima, prije silaska u ravan, erodirali pored krečnjačkog stijenja, i značajne površine u flišu, to je njihov odnos pored šljunka, sadržao i velike količine gline i pijeska.

Upravo u Kutima, u neposrednom zaleđu, na sabirnoj površini rijeke Repaje, leže velike mase krečnjaka, pa se ovdje razvila velika izdan u aluvijumu.

U Kutima slojevi šljunka imaju veću moćnost, a zagaćeni su flišnim, zaprekama u kojima je Repajski potok usjekao svoju dolinu ispunjenu nanosom. Na taj način u velikoj mjeri, onemogućeno je i ograničeno oticanje vode.

Najveći dio terena na kojemu leže Kuti sagrađen je od krečnjaka koji čine glavne kolektore za vodu. U tome pogledu najvažniji su čisti trijaski i kretacijski krečnjaci a manjim dijelom i jurski.

Za obrazovanje izdani u njima, od najvišeg značaja je odnos ovih stijenskih masa sa slojevima paleogenog fliša, prema stijenama fliša koji pripada srednjem trijasu i jurskim laporovitim krečnjacima. Kada se ovim vododržljivim stijenama pridodaju pojave eruptiva tada je jasno obilje izvorske vode u Kutima.

U predjelu Gornjih Sasovića, kraj kuća Bijelovića, na samoj liniji dodira moćnih trijskih krečnjaka masiva Orjena i flišnih stijena podsko-morinjske udoline, otvara se jedan sistem pukotina u narodu poznat pod imenom Marina pećina. Otvor, dobro skriven među stijenama, u strmini podnožja sasvim okomitih pristranaka kutske i sasovićke uvale, leži na 205 m nad morem. Malo niže, kraj ceste izbija solidni izvor Vrelo (260 m). Istraživanje ovoga sistema pukotina koji gradi pećinu predisponiranu dvama jakim relaksacionim pukotinama u trijaskim krečnjacima, započeli smo 1993. godine upućeni od Kućanina Todora Vukosavljevića. U tome času, pećina je bila dostupna u dužini od 32 m. Budući da se u pećini tokom čitave godine, a katkada, za jakih kiša i van nje, čuje tok nekog snažnijeg podzemnog toka u dubokim partijama krečnjaka, mi smo tokom zime 1995. godine, obavijestili gospođu Biljanu Dabetić u tome času vršioca dužnosti generalnog direktora hercegnovskog vodovoda. U zimu 1995, zaslugom gospođe Biljane Dabetić, i stručnog tima Republičkog hidrogeološkog zavoda iz Podgorice, donesena je odluka o otpočinjanju istražnih radova koji su i obavljeni u dvije kampanje, tokom ljeta iste godine. Ovim radovima je proširena jedna pukotina koja je vodila u veće podzemne šupljine ispunjene vodom. No, glavni, snažni i stalni podzemni tok ostao je van domašaja u dubini sistema pukotina

Na slojeve Cukali navlake gdje je izvršeno intenzivno nabiranje, na nekim mjestima su se okomito nadnijeli krečnjaci koji pripadaju oblasti visokog krša. Ovi krečnjaci izbijaju na površinu ispod slojeva Cukali navlake. U zoni primorske kraljušti koja leži neposredno uz obalu, dominiraju krečnjaci stijena kredne starosti. Oni su ovdje blago nabrani i u dodiru sa morem sa više strana. U sljedećoj zoni, krečnjačke mase su manje moćnosti ali u većoj mjeri nabrane. Upravo ove stijenske mase su ispresjecane jarugama bujičnih tokova koji su veoma gusto izdrenirale čitavu ovu zonu. U njoj zbog toga ima malo izvora koji ne presuše u ljetnjem periodu. Kada su ovi izvori veće izdašnosti to je zahvaljujući priticaju vode putem dodira iz treće unutrašnje zone. Ove su vode tranzitnog karaktera, vezane za periode kiša. Međutim, u ovoj zoni formirano je više izdani. Jedna od njih, nastala je u grebenu Devesilja ali i u krečnjačkim stijenama Kutskog polja. Sve vode ove izdani, kao i one u šljunkovima aluvijalne ravni, izbijaju kroz vrelo Opačice u Kutima. Izdašnost Opačice nije nikada definitivno utvrđena. Ljeti se crpe 45 i 60 l/s. Može se svakako očekivati da se iz Opačice dobije puno više.

Bujice

Duž čitave obale Boke javlja se veliki broj bujica, što je uslovljeno opštom konfiguracijom terena i oblikom reljefa ovog rejona, koji karakteriše vijenac visokih grebena. Ovi su grebeni veoma strmi sa duboko usječenim udolinama pa pružaju veoma povoljne uslove za razvoj bujičnog fenomena. Jedan takav bujični tok koji se velikom snagom stropoštava niz okomite stijene Svetonikoljskog grebena padajući u Sasoviće, načinio je velike, gotovo uglačane žljebove stijena koji se pružaju čitavom visinom grebena.

Drugi važan faktor za nastanak bujica je geološka karakteristika terena. Sastav planinskih masiva sačinjavaju krečnjačke formacije fliša, verfenskih škriljaca, laporovitog krečnjaka, pješčara i glinaca. U nekim slučajevima meki i čvrsti krečnjački slojevi grade spletove, pa oni mekši naliježu i izbijaju na površinu, ili su stepeničasto poređani. Ovakav je sastav pod uticajem padavina slabo otporan i podložan eroziji. Ako odsustvuje biljni pokrivač (što u Kutima nije slučaj) to će uslovi za formiranje bujičnih tokova biti povoljniji.

Treći faktor za nastanak bujičnog fenomena jeste klima. Po količini vodenog taloga naše primorje stoji u našoj zemlji na prvom mjestu.

Kako će se iz dokumentacije u prilogu jasno vidjeti, bujice su u Kutima do nedavno predstavljale ozbiljnu opasnost za naselja i baštine. Može se slobodno reći da su ometale privredni razvoj kraja. U stara vremena ovi su tokovi igrali veoma poželjnu ulogu jer su planinski grebeni u zaleđu bili pokriveni vegetacijom i pedološkim slojem pa su potoci pridonosili nivelaciji terena i stvaranju plodnih zaravni. Na taj način nastalo je Kutsko polje. Planinski potoci koji su nekada služili za pravilno oticanje suvišne vode, postali su u našem vijeku opasne bujice koje pojačavaju dubinsku eroziju u višim predjelima, i nanose sterilni materijal bujice taložeći ga u aluvijalnoj ravni. Ovim materijalom zastiru se plodna zemljišta u Kutima i pravi se šteta koja danas nije jako očigledna. Danas se u Kutima površine ziratnog zemljišta troše i erodiraju. Jasno je da valja poraditi na uređenju bujičnih tokova. Ovakvi poslovi obavljeni su na teritoriji novske opštine u drugoj polovici 19. vijeka. Vršena su specijalna pošumljavanja uz velike teškoće, jer pošumljavanje na kršu iziskuje velika ulaganja. Pored toga podizale su se u Kutima kamene pregrade – rešinzi, za zadržavanje bujičnih voda. Ovi su građevinski radovi u Kutima bili vrlo uspješni i danas se mogu smatrati kao radovi u toku, do njihovog potpunog uređenja.

Snabdijevanje stanovništva Kuta vodom bilo je u vrijeme pune naseljenosti veoma teško, u prvom redu zbog nedostatka izvora u pojedinim odlomcima, zatim, zbog manje izdašnosti postojećih izvora.

Zaseok Obalica na vrhu istočnog dijela Kuta nema ni jedan izvor. Žitelji Obalice su koristili tri bistijerne (Mitrovića, Kišića, i zajednička seoska bistijerna u vrhu sela). Ove su bistijerne služile za piće i napoj stoke. U grebenima oko sela postoje tri lokve (Obalička, Peraj i Rijevska) na kojima se pojila stoka na ispaši, no one su tokom ljeta presušivale.

Niže Obalice, no dosta daleko, korišten je izvor Ulište koji se periodično aktivirao. Ljeti je presušivao.

U zaseoku Rujevo nalazi se izvor Rujevnik koji je djelimično kaptiran. Izvor je slabe izdašnosti, ali poslije jačih kiša daje velike količine vode tokom nekoliko dana. Seljani Rujeva koristili su pet bistijerni sa kišnicom a u drugim sličnim periodima donosili su vodu sa izvora Spilice i Cerje (u rejonu sela Repaji) Bjelske Kruševice, s onu stranu Devesilja.

Nadalje, izmeću zaseoka Rujevo i Glogovik u koritu potoka Bukvica postoji kaptirana pištalina sa malom količinom vode.

U zaseoku Glogovik seljani su koristili vodu iz dvije bistijerne ograđene na dvama prirodnim izvorima. Ovdje se, uglavnom nije oskudijevalo u vodi za piće.

Zaseok Pestorići bio je u nešto povoljnijem položaju od prethodnih. Ovaj zaseok raspolaže sa tri uređena izvora (Perišića voda, Ubo i Blizur) koji su rijetko presušivali ali su ljeti bili male izdašnosti pa se voda uzimala po strogome redoslijedu koji je određivao starješina sela. Za napajanje stoke koristila se pištalina Kamenica kraj izvora Ubo.

Odlomak Peruškovići nije imao prirodnih izvora pa se voda zahvatala u dvije bistijerne, a kada je sagrađen seoski mlin za masline i bistijerna uz mlin, tada i ova treća bistijerna.

Odlomak Marići koristio je vodu sa dva izvora, u prvom redu Ušljivca koji je davao vodu i u ljeto, i Munića vode. Bistijerne sa kišnicom uglavnom su se koristile u ljetnom periodu.

U odlomku Ožegovići kod crkve Svetoga Apostola Andrije, postoji bistijerna sa prirodnim izvorom.

Nadalje, u polju izbija vrelo Opačica, dok se u južnom dijelu sela nalazi izvor Vrelo koji daje vodu tokom čitave godine.

U blizini obale, postoji još jedan izvor koji je služio za snabdijevanje pijaćom vodom: Severova voda.

U kućanskom odlomku Lastva koji leži na visini postoji izvor Brestovnik koji daje vodu čitave godine. Ovo je uređeno, kaptirano izvorište kraj same ceste. (*)

Položaj, prirodno okruženje

Ukoliko bismo sa bilo kojim nepoznavaocem bokokotorskog predjela, arheološkim stručnjakom najviših kompetencija, ili amaterom, izveli ugodni izlet u bokeška brda, započevši ga sa obale mora naviše, i najpovršniji pogled na rasute i rasipane tragove bogate materijalne kulture bokeškog zaliva, govoriće jedno: njegov najraniji kulturni život začet je negdje na oštrom okviru bokeškog krečnjačkog bila, na razmeću bespoštednog, hladnog kontinenta i predjela izrazitog, vlažnog Mediterana. Nastanjene aluvijalne ravni Kuta ili Sutorine, sa svojim skromnim prostornim obuhvatom, sasvim su sigurno kasno djelo, visoko pregnuće izvedeno vjekovnim trudom njenih brđana. Bokokotorsko dinarsko-orjensko razvođe naseljeno od bronzanog doba, njegove uzane flišne udoline sa svojim čvrsto organizovanim srednjevjekovnim staništima i lomljivim, oštrim brdima kriju njegova srednjevjekovna groblja i najstarija bokeška naselja koja veoma rano imponuju zbijenošću svojih kuća kao tipične hercegovačke varoši u karstu. Ova najranija bokeška naselja na flišu, uz fliš, pokrivena plavinom i terasirana, zbijaju se na prisojnim odsječcima krša štedeći zirantnu zemlju u vrtačama i strmenima kućanskih brda za dugotrajnu i mukotrpnu gradnju terasa koja traje dok traje čovjek u ovim selima.

Teško da se može iznaći dokaz o prvobitnim raštrkanim naseljima na oštrom montanom rubu zaliva. Njegova najstarija naselja prvobitno leže na visini i ne učestvuju u pomorskom životu. Ona vode svoj samotni planinski život prema modelu najstarijeg prijehrišćanskog kulturnog života cirkummediteranskog planinskog kruga koji je tako malo osvjetljen, neizmjerno udaljen, ili, još bolje, uzdignut iznad flišnih udolina užarenog obalskog kruga Mediterana. Nigdje kao na Mediteranu nije tako izrazita diskrepanca između geografske i komunikacijske distance starih planinskih naselja i gradskih aglomerata njegove izgrađene i vazda dograđivane obale. Ovo je važna karakteristika Mediterana. Na čitavom jadranskom basenu, gdje je uži i neznatniji prostor koji valja prekoračiti da iz obale i njenoga raskošnog i neumjerenog grada dosegnete liniju planinskog sela nego u bokeškom zalivu? Naselja obalskog i naselja planinskog kruga gdje su bliže jedna drugima, i istovremeno, nedokučivo daleko nego u okviru spoljašnjega zaliva Boke?

Prostrane dinarske oblasti tokom čitave svoje istorije stvaraju za primorski grad. Daleka kraška polja potiču život mediteranskog grada, pune ga svojom živom snagom i svojim dobrima. Bokeško selo u ovome toku moglo je tek neznatno učestvovati. Naselja na vanjskom zalivu Boke, a naročito stari Kuti, ne leže na dohvatu ma kojeg snažnog srednjevekovnog distrikta, ali ona ipak preživljavaju vjekovima. Ona će veoma dugo, duže nego ma koji primorski jadranski kraj čekati da sebi stvore grad. Ona nesumnjivo svoju snagu crpe iz nekog skrivenog mjesta, udaljenog od obale mora na visokom i davno uređenom planinskom zemljištu.

Naselja na karstu nema van linije dodira krečnjačkog stijenja i flišnih udolina. U spoljašnjem zalivu Boke, gledano u kontekstu Starog i Srednjeg vijeka, razvitak nekog krupnijeg gradskog naselja na njegovoj obali, predstavljao bi neočekivan rezultat. U unutrašnjem, kotorskom zalivu, strmene krečnjačke gore sežu tik uz liniju obale. Ova je linija, linija započinjanja istorijskog života, života na moru bokeških naselja. Njenim izlomljenim tokom: gore- dolje, određen je izrazito diskontinuiran razvitak gradskih naselja u okviru bokeškog regiona.

U vrijeme kada u unutrašnjosti zaliva srednjevjekovni gradovi doživljavaju svoj najviši razvoj, započinjući svoje puno uključivanje u život mora, spoljašnji zaliv živi autarhičnim životom sela, životom planine. Selo preživljava na oskudnoj vrtači, preživljava u kopnenom tranzitu u koji uključuje svoja dobra. Statični život sela je život kraške vrtače u cikličnim mijenama njene oskudne produkcije i zatomljene životne snage. Život bokeškog grada nije nikada mogao biti građen na cirkadijalnom ritmu slabljenja i uspinjanja njegove životne snage.

Njegov razvitak mogao je biti samo uspinjajuća linija, dok, razvitak bokeškog seoskog područja nosi obilježje punktuacijskog razvitka koji se predstavlja jednom izlomljenom i isprekidanom linijom. Njegovi uzleti dolaze u neredu, u prilikama krupnih pomjeranja i nemira. I tada, seosko područje, odmah rasipa živu snagu, rasipa svoju populaciju, upravlja je prema moru. I isključivo na moru široke dinarske kontinentalne oblasti otpočinju svoj istorijski život. Svoj zabilježeni život. U najmanje dva populaciona vrhunca, bokeško selo je stvaralo svoj grad: Sveti Stefan, Herceg-Novi. U doba najvišeg uzleta srpske bosanske države pod Kotromanićima, i kasnije, u velikom Morejskom ratu koji je uzburkao Mediteran. Tokom ovoga rata, na izmaku 17. vijeka, bokeško seosko područje je, najvjerovatnije, gotovo trenutačno napušteno, i odmah, iznova, naseljavano, naseljavano posve neprimjereno životnoj snazi njegove skromne vrtače. Ovako velika kolebanja ukupnog vitaliteta morala su ostati zabilježena od uznemirenih protagonista.

Razvitak bokeškog sela podsjeća, svakako, na razvitak jednog biološkog sistema u njegovim filogenetskim skokovima. Mi danas sumnjamo da je i u doba svoga najvišeg kulturnog uzleta u doba velikog 18. vijeka, bokeško selo imalo potrebu da sebi sagradi kakav znatniji grad. Uzani prostor između kruga planinskog naselja i kruga obalskog naselja, lako se prekoračuje i bokeški brđani s neočekivanom sigurnošću koračaju istorijskim prostorom: prostorom mora.

U velikom vijeku Srba, Kuti i kućanski ambijent jeste flišno brdo sa okvirom visokih gora, ali su predjeli naselja predjeli južnih vizura sa pogledom na more. Upravo 18. vijek obilježava masovniji izlazak na more. U 18. vijeku Kućani su ostvarili dobar spoj brdsko-planinske seoske ekonomike u uzgoju tradicionalnih kultura (maslina) i zanimanja, sa pomorskim privređivanjem i zanimanjima varoške sredine administrativnog središta Topaljske komunitadi.

Dračevica 18. vijeka organizuje svoj pomorski život, i ujedno, svoj istorijski život, da nadvisi sve snažne srednjevjekovne gradove u svome zalivu. No, mjestimično, kao u njenome naselju Kuti, ovo će uključivanje u život mora biti ograničeno, kolebljivo. Kuti će se tokom svoga velikog vijeka uzdržati od izgradnje kakvog obalskog naselja. Svakako su za to postojali ozbiljni razlozi jer kućanska najstarija naselja leže na visokom zemljištu, svojim smještajem, pripadaju planini, no u njegove važne odlomke dopire maslina da obilježi dobro uočljivu granicu do koje se uzvisuje Mediteran.

Evo kako veliki francuskih istoričar Fernan Brodel piše o pomorskom životu Mediterana: "Prema tome, ako je početak pomorskog života uvek organizovan u blizini obalskih planina, to nije samo zbog njihovih šuma, već i zbog prednosti koje one nude da na sjevernoj obali Mediterana budu pregrada sa brojenim zaklonima protiv neumoljivog severnog vetra, tog velikog neprijatelja mediteranske plovidbe..."

S druge strane ove planine upravljaju prirodno prema moru svoju emigraciju. Tako se uspostavlja udruživanje između pomorskog života i planinske ekonomije. Oni se pružaju i dopunjuju. Otud ta čudna asocijacija oranja, vrtova, voćnjaka, ribolova, pomorskog života. Na dalmatinskom ostrvu Mljetu, jedan putnik pokazuje, da se i danas ljudski rad dijeli između zemlje i ribolova, u potpunosti kao i na susjednim dalmatinskim ostrvima. Isto tako na Panteriji gde se ribolovu, vinogradima, voćnjacima dodaje uzgoj odlične rase mazge...

"Ovim visinskim selima često odgovara, dole, naselje ribolovaca takođe mlađe pomorsko naselje često kreacija zemljoradničkog naselja, sa kojim ostaje usko udruženo...."

Nemamo, zaista, podataka o obrazovanju kakvog obalskog naselja na onome parčetu obale zaliva koji gledaju kućanska naselja na visokom zemljištu. U razjašnjavanju, mora se poći od zapažanja da su glavni stari putevi kroz Dračevicu izuzetno longitudinalnog usmjerenja, uporedo sa obalom. Sa punom ozbiljnošću valja posmatrati Evansovu tvrdnju o tragovima rimske ceste kroz novsko zaleđe, preko Bunovića na Morinj.

Terasirana visoka zemljišta na oštrim odsječcima fliša i kuće zbijene u antički tip naselja, u kućanskim gorama, pružaju aspekt statičnog sistema koji se u svome vremenskom toku samo nešto malo dograđuje i, kada zatreba, opravlja. Ova su zemljišta to je njihova važna odlika, naprije, suva. Naselja su podizana na oskudnim krševitim odsjecima, visoko u gorama, u zavjetrini, da gledaju na more – prostor njihovog istorijskog života. Visoko u kućanskim bokeškim gorama odvija se život van tokova bilježene stvarnosti. Samo dolje, kraj mora, bilježe se događaji u njihovom užurbanom intenzitetu. U brdu, život teče sporo. Dograditi nešto u baštini, na kući, okopati, posijati, nije neophodno žuriti. Selo je priviknuto na svoj spori istorijski tok i ono je samo sebi dovoljno. Ono sa visine gleda svoj grad i široko more i užurbani karavanski tranzit bez kraja i početka i smjele pretovarene brigantine koji se otiskuju ka Levantu. Tek neznatno mogli su kućanski gorski odlomci učestvovati u ovome pomorskome tranzitu. Njihova je produkcija, produkcija visokoga zemljišta uređenog do savršenstva, ali ograničena. Njegova naselja zato uvijek gledaju da se uključe u život mora i život prostranog dinarskog kontinenta, da široko opkorače svoje fizičke granice: visoke bokeške gore i nisko obalsko zemljište ugrožavano od planinskih bujica. Bokeški zaliv, nužno, održava svoj planinski život nadilazeći svoje markantne fizičke granice. Ako smo malo iskoračili ka hercegovačkim kraškim poljima ka naseljima kontinentalne Hercegovine, kućanski građanin Republike svetog Marka moći će povoljno trgovati u stočarskim krajevima trebinjske ili bilećke oblasti. Tek nekoliko dana biće potrebno da, uključen u trgovački karavan, siđe u Župu dubrovačku, ili Konavle, ili se vrati u Dračevicu, pa čak i produži ka središnjoj Hercegovini i Bosni. Preduzimajući kakvo trgovačko putovanje, kućanski trgovac boraviće obično u svome matičnom kraju koji je on ili njegov roditelj napustio za vladika Ljubibratića. Sredinom 18. vijeka plove trideset četiri topaljska broda, a 1787. godine čak pedeset i osam s četiristo i četrdeset pomoraca iz Topaljske komunitadi. Negdje oko 1740. godine, Peraštanin Petar Smekija sa svojim brodom "Leon Coronato" plovi preko Sjevernog mora i ulazi u Baltičko more otvarajući novu trgovačku liniju kojom povezuje baltičke i sjeverne zemlje sa Venecijom i jadranskim i bokeškim gradovima. Prirodni ambijentalni okvir Kuta i pored oskudnosti svoje matične podloge nosio je uz velika naprezanja čovjeka, dobru mogućnost stvaranja svih dobara koja su neophodna za samostalno obavljanje života. Ovaj se život održavao kroz hiljadu godina gotovo kontinuiranog pominjanja Kuta u istorijskim izvorima, sve do drugog svjetskog rata, u kojemu je ovaj kraj raseljen, da se do današnjeg dana iznova ne naseli.

Zemljoradnja

Zemljoradnja se u Kutima po starini razvijala kako u aluvijalnoj ravni, tako i u brdu, oko kuća, gdje se u seoskim odlomcima Rujevo, Glogovik, Pestorići i drugima, viđaju tragovi negdašnjeg reda od terasa – njivne površine po dosta strmim odsječcima fliša. Do drugog svjetskog rata seljani Kuta obrađivali su svako parče zemlje, brinuli o podzidama, uređenju bujica, maslinjacima.

Najniže privredno područje predstavlja aluvijalna ravan "Kutsko (Kujsko) polje" koje se djelimično obrađuje, danas za lozu i povrtnjake. Osim toga, ovdje stoje livade kosanice za nešto malo krupne stoke koja se danas drži u Kutima.

Ovdje su u starini stajali veliki vinogradi Kućana.

Danas, pored loze, ovdje uzgajaju smokve, masline, limun, naranču i murve.

U narednoj, visočijoj, flišnoj zoni, koja se preko pregiba i strmih odsjeka prelama u aluvijalnu ravan, bilo je u starini dobrih baština koje su nastajale krčenjem i podupiranjem međa. Bijaše to mješovitom privrednom zonom u kojoj su se gajile žitarice, oko izvora povrće i varivo, a uz međe smokve, loza i šipak.

Vinogradi

U Kutima se loza gaji od davnina. Moguće i u doba Ilira. Sredinom 9. vijeka Dubrovčani su, prema kazivanju Konstantina Porfirogenita, plaćali gospodarima Zahumlja i Travunije zakup na ime vinograda na njihovu zemljištu. U stara vremena Dubrovnik nije imao vinograda na svome području, nego su lozu sadili na posjedima koji stajahu na granicama srpskih vladara. I za to su plaćali godišnji danak.

No, krajem 13. i početkom 14. vijeka, Dubrovčani su zadobili vinograde u okolici Cavtata i Oboda.

Ranije je u Kutima loza sađena "na volove". Orač bi ralom uzorao dvije brazde jednu uz drugu, dubine oko dvadeset santimetara, a radnici su izbacivali zemlju motikama na uzorano. To bi se ponavljalo još jednom. Orač bi i treći put uzorao brazdu, ali se tada ne bi izbacivala zemlja, već se prilazilo pobadanju sadnica loze. Odmah potom je slijedilo đubrenje i zbijanje nogom, a orač bi onda ralom zavrćao zemlju.

U našem vijeku, posebice poslije drugog svjetskog rata, sađenje loze se obavljalo na dva načina: kocem ili u kućice. Na prvi način, zemlja se pretrapi i dobro ognjoji na dubini do pola metra, pa se potom kocem izdube rupe na oko trideset santimetra i u njih meću sadnice. Ako zemlja nije nađubrena, sadnja se obavlja u kućice. One se iskopaju motikom ili dikilom i u njih se meću sadnice, pa se zagnjoje i zagrnu zemljom. Kada se loza sadi iza međe, što je u brdu ranije bilo često, onda se sadilo u kućice jer je trebalo manje đubriva.

Rezidba je obično počinjala u februaru, a berba grožđa u septembru. Na jednoj se lozi ostavi od jednog do četiri rijeza, a na svakome od njih dva do tri pupka, prema njenoj jačini. U novije vrijeme ovaj se posao obavlja nožicama, a ranije naročitim kosjerićem. Ranije, kada je bilo više loze u Kutima, svi su se poslovi obavljali mobom.

Loza se đubrila svako tri-četiri godine.

Vinogradi su se obično kopali dva puta. Prvo kopanje u martu dikilom i motikom ako je zemlja mekša. Drugo prekopavanje, dubine do petnaest santimetara, radi čišćenja korova, gotovo je u maju.

U maju je počinjalo plijevljenje loze. Ostavljane su mladike sa zdravim jagodama, a rukom se skidali svi zagranci sa rđavim grozdovima. Tokom juna-jula, kosjerkom su skidani vrhovi loza. U ravni se loza polivala dva-tri puta više nego u brdu, zbog maće. U svakome vinogradu je stajalo pilo u kojem se pravila voda za prskanje.

Trganje grožđa je započinjano početkom septembra pa do Miholjdana.

Vegetacija

U pogledu sastava biljnoga svijeta u Kutima su prisutne tri zone:

I zona: mediteranske zimzelene šume

Ovaj pojas je dosta uzak a njegova granica prema sljedećem pojasu termofilne listopadne šume je jasna. Ova je zona stiješnjena strmenim brdima. Biljne formacije ovoga pojasa imaju u svome najvećem dijelu karakter šikare ili makije sa velikim brojem žbunastih vrsta. Između ovih formacija se prostiru manje površine pokrivene nižom vegetacijom polužbunova i kserofitnih vrsta zeljastih biljaka i trava.

Valja posebno istaći neke zajednice:

a) biljna zajednica hrasta česvine

Hrast česvina je uništen sječom za koju se vjeruje da je u nekom vrlo velikom obliku sprovođena za Mletaka. Zaista u savremenoj dokumentaciji stoje obavještenja o sječi hrasta u Kutima na početku 18. vijeka. Pojedinačna stara stabla se vide u Lastvi i u Bognjenoviću.

b) biljna zajednica hrasta prnara

Ovo su omanja žbunasta stabla.

c) biljna zajednica crnog graba.

Sastojine ove zajednice naseljavaju krševe sa oskudnom zemljom.

II zona: termofilnih listopadnih šuma

Zauzima značajnu površinu. Penje se u brdski pojas.

a) biljna zajednica drače

Ovo je jako rasprostranjena trnovita šikara pokrivajući površine koje su ranije bile pod termofilnim šumama. Nosi značaj u zaštiti terena od erozije i degradacije.

III zona: mezofilnih svježih šuma

Ova se zona nalazi pod sastojinama pod bukvom, bijelim grabom i drugim mezofilnim vrstama drveća.

Pregled istorije

Ležeći na sredokraći dobroga puta uz obalu, između starog pomorsko-trgovinskog aglomerata u unutrašnjem zalivu Boke, oličenog u srednjevjekovnom kraljevskom gradu Kotoru, koji je obilježen neprekidnim uzlazom svoje pomorske privrede i kulture i glasovite travunijske župe Dračevice sa njenim povremenim snažnim upinjanjem za nadilaženje snage konkurentskih središta Staroga svijeta, Kuti će u glavnim istorijskim izvorima stajati zaobilaženi od zainteresovanih posmatrača bokeške srednjevjekovne i novovjekovne prošlosti. Malo je, dakle, direktnih pisanih vijesti o Kutima u srednjevjekovnom razdoblju, ali, zato, u regionalnim arhivima leži obilje zgusnutih informacija o bokeškim gradskim središtima u vrijeme njihovog najjačeg ekonomskog i kulturnog rasta koji, nesumnjivo, započinje sa učvršćivanjem visokog nemanjićkog državnog pregnuća. Upravo onoliko koliko nedostaje u pisanim izvorima, toliko se Kuti uzdižu bogatstvom materijalnih ostataka svojega kulturnog i vjerskog života koji se vjekovima koncentrisao oko njihove Crkve. Kuti sa neposrednom okolinom susjednih sela posjeduju čak dvanaest crkava drevnog utemeljenja.

No, nedostatak pisanih izvora, i velika i bogata izdašnost tragova vjerskog života, upravo pruža karakteristiku kulturne baštine mediteranskog sela uopšte, pa tako i Kuta. Zato će se istorija Kuta, sa ambicijom pružanja i zaokruživanja neke konačnije slike, moći pisati gotovo isključivo na temelju arheoloških istraživanja njenih sakralnih spomenika.

U rukopisnim spomenicima srednjega vijeka Kuti leže u geografskom središtu župe Dračevice kojoj je katkad, pripadao i Risan. Pored Sutorine i Kamenoga, vizantijski suveren Konstantin Porfirogenit pominje upravo Kute kao sastavne djelove župe Dračevice, i biće to najraniji do danas poznati pomen ovoga kraja.

Veliko i odlučujuće istorijsko sabiranje spoljašnja ili Gornja Boka, koja će sve do konca 18. vijeka zadržati svoje srednjevjekovno ime Dračevica, doživjeće upravo afirmacijom svoje autonomije za vrijeme uprave Republike Svetoga Marka osnivanjem Topaljske komunitadi 1718/19. godine.

Ovo brdsko naselje sa zemljištem na obali zaliva, doživljavaće najveći kulturni prosperitet u okviru visoke Topaljske autonomije u velikom vijeku Srba, autonomije, koja će obilježiti početak zapisivanog, istorijskog života Dračevice. Ovoj autonomiji pružiće i ugraditi Kućani svojih odličnika u visokom broju.

Zaista, srpski Novi vijek započinje sa 18. vijekom. Ova će uzana primorska zemlja u tome času nastupiti krupnim koracima pomorskog preduzetništva, a samo se dužinom njenog iskoraka preko mora može mjeriti njena uspješnost. Nesumnjivo, glavni ton ovoj djelatnosti dadoše najviđenije pomorske porodice koje će tokom narednog, 19. vijeka austrougarske uprave Bokom izrasti u najkrupnije novske zadužbinarske loze.

Tokom 19. vijeka upravo će bokeška kulturna akcija pridonijeti gradnji jednog velikog prosvjetarskog i kulturnog djela kao isključivog prostora za očuvanje srpsko-bokeške narodnosti.

Bokeška kulturna akcija 18. i 19. vijeka uzdigla je ovaj kraj do prednjačećeg mjesta u rangiranju naših krajeva na obali Jadrana.

Iliri

Arheološka istraživanja gorskog poleđa Boke posigurno karakteriše nedovoljnost i površnost. Ova, središnja oblast Ilira, najstarijih istorijski posvedočenih stanovnika Balkana i krajeva kojima se ovdje zanimamo, bila je predmetom interesovanja rijetkih istraživača, no izostala su sistematična terenska rekognosciranja koja bi uključila pretraživanja besputnijih, okrajnih i gorovitih grebena u okolici seoskih naselja Herceg-Novoga.

Dakle, najstariji istorijski posvjedočeni stanovnici Boke Kotorske – Iliri, ostavili su svoje grobne gomile koje su rasute mahom po bokeškim brdima. U kamenitim predjelima Boke ovi su grobni tumuli nasipani uglavnom od kamena. Nalaze se jedan ili nekoliko u grupi i zaista se vezuju uz izložene čuke, kose i krševite ćuvike. Ovakve grobne gomile počinju sa javljati u ranom bronzanom dobu i one su najkarakterističnija forma sahranjivanja kroz čitavo praistorijsko doba Boke, Crne Gore i Hercegovine i uopšte zapadnog dijela Balkanskog poluostrva. Otada se u načinu sahranjivanja može ispratiti neprekidan kontinuitet. Tumuli su u velikom broju zastupljeni u Boki Kotorskoj, veoma izrazito u Grblju, odakle se prostiru prema Paštrovićima.

U tumulima, ukopavanje se obavljalo u kamene ciste ogađene i odozgo prekrivene uglavnom neobrađenim kamenim pločama. Utisak je da su pokojnici polagani u izrazito zgrčenom stavu, a može se tvrditi da je u jednu grobnicu polagano više osoba. U velikoj grobnoj gomili u kućanskom odlomku Glogovik, iz jedne grobnice izvađeni su ostaci tri pokojnika, među kojima je jedan bio dijete (*)

Širenje ovakvog načina sahranjivanja vezuje se uz jedan nemirni istorijski period u razvitku ovih krajeva vezujući se za prodore ranih Indoevropljana prema Donjem Podunavlju i Balkanu. Ovi su se prodori najvjerovatnije odvijali u punoj sukcesiji, u više naleta pokretljivih nomadskih stočara sa Istoka.

U razvijenom bronzanom dobu čiji period u Evropi možemo smjestiti između 1500. i 1200. godine p. n. e., dolazi do kulturnog stabilizovanja čitavog ilirskog prostora i cjelokupno područje odlikuje sa arheološkog stanovišta, visoko jedinstvo.

Uz zaključke lingvistike o formiranju i razvoju Pelasta u kulturi ove epohe, ne može biti govora o etničkom diferenciranju Ilira i Tračana na širokom prostoru Balkana i Donjeg Podunavlja. Ističe se primordijalno jedinstvo Pelasta. No, naprije, da vidimo neke osnovne podatke o Ilirima.

- Antropološka građa je odviše oskudna za sprovođenje širih istraživanja. U izučavanju Ilira, najneznatniji je doprinos antropologije.

- Većina istraživača odbacuje pomisao o nekoj ozbiljnijoj nadplemenskoj državnoj tvorevini Ilira

- Iliri pripadaju porodici indoevropskih jezika.

Upravo će lingvistička istraživanja postati temeljem za prepoznavanje prapostojbine Ilira. Njemačka nacionalsocijalistička arheologija je donijela teze o postojbini i Praindoevropljana na teritoriji današnje Njemačke (Germani najstariji Indoevropljani!). Ovakva vjerovanja su lišena arheološkog utemeljenja a još manje lingvističkog. Kosina i Šuhart pružali su teorijske podloge za nacionalsocijalističke teorije. Ilire je Kosina smjestio zapadno od Odre, u Istočnoj Njemačkoj, Madžarskoj, Austriji do Bosne, gdje bi se oni naselili dolazeći iz nordijske pradomovine.

M. Budimir, istakao je, nasuprot, postojanje jednog starijeg etničkog indoevropskog supstrata na Balkanu koje je nazvao "pelastičkim" iz kojeg su se razvili Iliri, Tračani i Makedonci. (*)

Naši vrhunski istraživači ističu potrebu ozbiljnih arheoloških istraživanja ilirskih starina na područjima za koje stoje svjedočanstva antičkih pisaca o Ilirima.

Plinije Stariji (Plin. III, 14) i Pomponije Mela (Pom. II,55-56) pominjao je Ilire u užem smislu, Iliri propriae dicti, smještajući ih u naše krajeve.

Još jednom da ponovimo. Vjeruje se da na čitavom cirkummediteranskom krugu stoji jedna praindoevropska zajednica, za kojom stiže, možda već krajem neolita, prva faza indoevropeizacije, čije se porijeklo može tražiti na privilegovanom putu preko Male Azije. Ukopavanje se vrši u grobnim gomilama i otkriva određene oblike patrijarhalnog života sa isticanjem dominirajućeg mjesta oca porodice. Ovo doba odlikuje pojava šnur keramike (ukrašena otiscima vrpce).

Proces indoevropeizacije pružaće podloge za obrazovanje dvije velike jezičke grupe koje su kasnije poznate na Balkanu u poslednjim vjekovima prijehrišćanskog doba: Ilira i Tračana. No, pelastički Indoevropljani bi mogli da se isprate na Balkanu i prije 1900. godine. Oni su ovdje prije Grka.

Tokom čitavog razvijenog bronzanog doba u ovim su krajevima razvijeni tumuli kao isključivi oblik sahranjivanja – nastavak tradicije prijeilirske faze, u eneolitu. Ukopavanje je skeletno, u zgrčenom stavu. Tumuli se gdjekad koriste u kontinuitetu, pa se oko središnjih grobova i jezgre tumula postavljaju drugi. Kod većeg broja grobova u gvozdenom dobu može se pomišljati na rodovske nekropole.

Između 1200-800. godina p. n. e. prostor Pomorja je uključen u velika pomjeranja krupnoga dijela evroazijskog svijeta. U unutrašnjosti, odlaganje ostataka u urne raspoređivane na veće površine . Iliri su u vrijeme egejskih seoba morali igrati vidnu ulogu. I ovaj period odlikuje ukopavanje u manje grobove u zgrčenom stavu.

Oko 800. godine p. n. e. završavaju se veliki pokreti naroda, među kojima i egejska seoba. Ovaj period, između 8. i 4. vijeka prije Hrista, naziva se halštat, poslije kojega će nastupiti druga faza gvozdenog doba: latenski period.

Groblja iz ovog perioda opet leže pod grobnim gomilama. Zaključci o ovoj eposi doneseni su pretežno na temelju iskopavanja u Glasincu. Ovaj period se vezuje uz pleme Desidijata. Teritorija Boke Kotorske u ovom periodu do danas je nepoznanica, no vjeruje se da se veliki broj grobnih gomila može vezati uz kulturu ove epohe. Iz druge faze gvozdenog doba mogu se smatrati istraživani tumuli u Banjanima (Petrovići).

Prostor Pomorja dolazi u latenskom periodu u neko življe saobraćanje sa ostalim pomorskim mediteranskim civilizacijama, pa će iz toga doba stići od antičkih rimskih i grčkih pisaca nešto obavještenja o svijetu koji ga je naseljavao. U 4. vijeku p. n. e. grčka kolonizacija je zahvatila obale Jadrana sve do njenih sjeveroistočnih djelova. Ova kolonizacija nije imala širi domašaj. Sjedelačko stanovništvo svakako je pružalo otpor. Grčki trgovci koji su plovili Jadranom i pristajali uz obale ostaviše nešto oskudnih vijesti o njihovim stanovnicima. Na dalmatinskom dijelu jadranske obale načinili su Grci nekolike kolonije još u 4. vijeku, no ova, sasvim periferna kolonizacija, zadržavši se na isturenim tačkama, nije mogla ostaviti tragove na Ilirima u unutrašnjosti jadranskog područja. Na obali Boke i Pomorja Grci, po svemu sudeći, nisu uspjeli u svojim nakanama.

Po prvi put ime Ilira pomenu grčki pisac Apolodor. Upravo u ovome prvom pomenu Ilira sadržano je određenih mitoloških obrazaca grčke provinijencije. Kadmo bijaše sin feničanskog kralja Agenora i bijaše upućen u potragu za svojom nestalom sestrom Evropom. Kadmo se obrete u Beotiji gdje podiže grad Tebu u kojemu se oženi Harmonijom kćerkom Aresa i Afrodite. Kadmo i Harmonija stigli su među Enhelejce koji su ih ustoličili na kraljevski presto. Prema Kadmovom sinu Iliriosu, svi regionalni Iliri bijahu obuhvaćeni zajedničkim imenom.

Najraniji pomeni Ilira dolaze od Grka i Rimljana. Nipošto se ne smije prenebreći mogućnost da u ovom središnjem mitu koji je pružio i temelj za imenovanje ovog starog balkanskog naroda leži prosto korumpiranje dominantnog kulturno-političkog uticaja nekog etnonima koji nije sačuvan.

U 7. vijeku pominje Ilire Grk Alkmeonid. Od visoke važnosti je podatak Pseudo Skilaksa u njegovom putopisu (Periplus) sredinom 4. vijeka p. n. e. zatim u Plinija Starijeg (Naturalis Historia) i kod Pomponija Mele (De Cronographia). Od starih pisaca najvažniji je Aleksandar Apijan (Historia Romena).

Pravi Iliri su živjeli uz jugoistočnu obalu Jadrana. O Enhelejcima Pseudo Skilaks piše da su naseljavali Boku Kotorsku i krajeve južnije od nje. Između Boke i Pelješca nalazili su se Plereji, a dalje na sjeverozapad, Ardieji. Upravo sredinom 4. vijeka pominje se ilirski kralj Pleurat, savremenik makedonskog kralja Filipa Drugog. Sin kralja Demetrija Drugog ratovao je protiv epirskih Grka Eolaca i Ahajca. 231. godine on ih pobjeđuje. U 230. godini vlast je preuzela njegova udovica Teuta koja je krenula na grčke emporije na otocima i Grci su tražili pomoć od Eolca i Ahajaca a zatim i Rimljana. Senat je uputio braću Lucija i Gaja Korkuranija u Risan. Kraljica je upozorena da sredi odnose sa Grcima.

Uskoro je započet prvi ilirski rat. Protiv Teute je krenuo ekspedicioni korpus na čelu sa Gnejom Fulvijem i Aulom Postumijem, no Rimljanima se pridružio i Teutin podložnik Dimitrije Hvarski – Grk. Dimitrije je skupa sa makedonskim kraljem Antigonom Dosonom pokušao da se oslobodi supremacije Rima. Hvarski se oženio drugom Argonovom ženom Triteutom i postao tutor njenome sinu Pinesu.

U 219. godini p. n. e. započet je drugi ilirski rat okončan privremenim slomom ilirske države.

Argonov brat Skerdilaid je pokušao sa proširenjem teritorija, no 205. godine mu se gubi svaki trag. Nasljedio ga je Pleurat Drugi koji je 189. godine p. n. e. vodio novi rat sa Eolcima.

Njega je naslijedio Gencije koji se odlikovao državničkim sposobnostima. On je stupio u savez sa makedonskim kraljem Persejem i počeće treći ilirski rat (168-167). Na Ilire kreće konzul Lucije Anicije.

Gencije je poražen pod Skadrom (167). Ilirima je Rim dao upravne i poreske privilegije u okviru unutrašnje samouprave. Među regionalnim dinastima poznat je Balajos iz Risna koji je kovao novac sa svoji likom i nosio titulu kralja – basileus. Balajosovog novca je pronađeno i u Budvi i Metkoviću.

No, i dalje, snaga Ilira je velika i 53. g. p. n. e. Pirusti su digli ustanak. U 59. godini Cezar je dobio Ilirik pod upravu no ništa mu nije uspjelo da uspostavi čvršću rimsku vlast.

I u osvit Hristovog doba Iliri će podizati ustanke koji će svojom snagom i oštrinom uzdrmati Carstvo. Izmeću 6. i 9. godine poslije Hrista, Batonov ustanak će od uznemirenih protagonista biti doživljen kao teži od Punskih ratova za Rimsko carstvo.

Rim, Vizantija

Neposredno po završetku velikih ilirsko-rimskih ratova koji dobro uzdrmaše Carstvo, već u 11. godini Hristovog doba, Dalmacija je dobila status rimske provincije. Na njenom čelu je stajao Namjesnik titulisan kao: "Legatus Augustus propraetore" koji je objedinjavao civilnu i vojnu vlast. Čitava Dalmacija je razdijeljena na tri konventa sa središtima u Skradinu, Solinu i Naroni. Svaki od konvenata se dijelio na opštine a ove na dekurije. Zanimljivo je da je na čelu konvenata stajao savjet čijim je sastancima rukovodio predsjednik biran na jednu godinu (secerdas provinciae). Teritorija bokeškog zaliva bijaše obuhvaćena Neronskim konventom.

Dugoročni politički interesi Rima diktovali su organizovanje vlasti koja je slabila sa udaljavanjem od administrativno-političkih središta. U prvome planu i napregnutom osmatranju rimskih regionalnih vlasti bijaše region bivše ilirske države – područje istočnog Jadrana. Vjeruje se da je u cilju rasprostiranja kulturnog uticaja Rima organizovano sistematsko podizanje rimskih opida iz kojih se, sticanjem municipijalne samouprave, nastojalo na romanizaciji.

Rimska opida na teritoriji Boke bijahu Risan i Agruvijum (Bigovo?). Ovi municipiji su, zadržavajući unutrašnju samoupravu, zadržavali većinsko domicilno stanovništvo. Na širem prostoru rimske legije su se zadržavale od časa osvojenja do časa stabilizacije vlasti. Već koncem 1. vijeka Dalmacija nema stacionarnih trupa.

U nedostatku arheoloških podataka može se nagađati da su Kuti u doba rimske dominacije, u upravnom smislu, pripadali pod najbliža urbana središta, kao što su Risan, ili neko drugo, na suprotnoj strani Risanske rijeke (sinus Risonicus). Risan je najvjerovatnije najvažnija urbana jezgra na Pomorju u prvim vjekovima Rima. Arheološki i epigrafski podaci, iako oskudni, govore o veoma razvijenom graditeljstvu. Za jedan portret Domicijana (81-96), koji se čuva u Kotoru, vjeruje se da je iskopan u Miočeviću (današnji Kumbor), pa se to dovodilo u vezu sa ingerencijama Risna nad ovim djelom zaliva.

Takođe, valja voditi računa o svim raspoloživim podacima sa terena, pa i na mjestima koja leže dalje, u okviru spoljašnjeg zaliva Boke, a koja su registrovana kao antički arheološki lokaliteti. Ovakva mjesta, u spoljašnjem zalivu, pokazuju dosta gusto posijanje.

Od kraja 3. vijeka, odnosno početka 4, započete su izmjene u strukturi vlasti na teritoriji Dalmacije i današnje Boke Kotorske.

Krupnim reformskim zahvatima Dioklecijana (284-305) i Konstantina (306-337), a moguće je da je već Dioklecijan 297. podijelio carstvo na četiri prefekture (Orijent, Ilirik, Italija i Galija), sve su prefekture podijeljene na dijaceze, a ove na provincije. U sastav Ilirika ušla je Mezija sa šest provincija od kojih je jedna bila Prevalis ili Prevalitana. Ima podataka da je od sredine 3. vijeka hrišćanstvo bilo vladajuća religija.

Zapravo, tek od preloma 4. vijeka posjedujemo čvrstih dokaza o organizovanju crkvenih opština na teritoriji rimske provincije Prevalis. Znatnija i ustrajnija crkvena organizacija se ovdje ustanovljava tek nakon Milanskog edikta 313. godine, u vrijeme vladavine salonitskog episkopa Prima. U središtu provincija osnivane su mitropolije sa podređenim episkopima-sufraganima u gradovima. Kasniji dukljansko episkopski gradovi južnije od Budve nisu bili obuhvaćeni salonitanskom crkvenom organizacijom kod njenoga osnivanja.

Provincija Prevalis bila je od kraja 4. vijeka priključena prefekturi istočnog Ilirika u kojoj je obrazovana samostana crkvena oblast sa sjedištem u Solunu. U vrijeme cara Teodosija (379-395) uzdigla se solunska crkva do pune samostalnosti. U to doba vladaše episkop Aholije. Upravo u vrijeme uzdizanja salonitanske crkve dogodio se sukob unutar Crkve, nepoznat u pojedinostima, i papa Siricije nastupi kao arbitar ne bi li uspio u isticanju rimskog primata nad ovom oblašću. No, bezuspješno. Ova će oblast pružiti odlučan otpor nametanju rimskog uticaja osporivši pravo rimskom biskupu da upliviše u unutrašnjim pitanjima Crkve istočnog Ilirika.

Prevalitanski episkop Senecije Drugi bio je pristalica Carigrada i nepokolebljivi protivnik solunskog egzarha – izloženika rimskog biskupa. Papa Celestin Prvi obraćao mu se i opominjao ga na poslušnost prema egzarhu. Episkopi Ilirika uporno su nastojali na oslobađanju od patronata solunskog egzarha.

Na početku 5. vijeka, Prevalis leži pod jurisdikcijom dijaceze Dakije. Poslije konačne podjele Rimskog carstva koju je izvršio pominjani Teodosije Prvi, Prevalis za navijek ostaje u okviru Vizantije – Istočnog Rimskog carstva, nalazeći se u položaju pogranične oblasti.

Kada je Lav Prvi (440-461.) uputio poslanicu ilirskim episkopima ne bi li podigao ugled solunskog egzarha u Iliriku, ovi mu odgovoriše odlučnim odbijanjem njegovih uputstava, a neki među njima, uključiv Senecija prevalitanskog, ignorisali su papsku encikliku. Sve do odvajanja Istočnog i Zapadnog carstva, uslijed henotikona cara Zenona 481. godine, episkopi Prevalisa prepušteni su svojoj tradicionalnoj autonomiji.

U doba vizantijskog suverena Anastasija Prvog (491-518), na teritoriju Vizantije upašće Geti. Ovaj je vladar prebacio glavninu svojih snaga preko Dunava kako bi branile istočne maloazijske granice od persijskih osvajača. U 549. Geti su prošli istočnim Ilirikom.

Veća promjena u crkvenoj organizaciji u Prevalisu donijeće obrazovanje arhiepiskopije Justinijana Prima 535. godine. Nova arhiepiskopija obuhvatala je veći broj provincija među kojima i Prevalis.

Papa Grgur Prvi (590-604.) pokušaće sa uspostavljanjem reda Rima u crkvenim prilikama na jadranskoj obali pa i na Prevalisu. On je opominjao prefekta Ilirika Jobina 592. godine, da ne upliviše u crkvene poslove. Ovaj papa bijaše u oštrom sukobu sa egzarhom Ravene Romanom koji opet, bijaše u tijesnom prijateljstvu sa episkopom Risna Sebastijanom.

Duž obale sjeverozapadne Boke otpočeće dosta rano gradnja crkvenih središta iz kojih će se po privilegovanim putevima rasprostirati uticaji hrišćanstva. Iz Bijele su poznati ostaci kamene plastike (pilastri) koji su mogli pripadati nekoj veoma velikoj crkvenoj zgradi, moguće bazilici.

Upravo u 6. i 7. vijeku, kako obavještava vizantijski suveren Konstantin Porfirogenit u svome primarnom djelu “Mome sinu Romanu", počeće kroz balkanska vrata naroda pristizati avarsko-slovenske ordije. Ovaj tekst vizantijskog pisca nema karakter istoriografskog djela, već najprije, političke instrukcije njegovom nasljedniku, pa su ga stari srpski istoričari zabacivali kao nepouzdan izvor za srednjevijekovnu istoriju Srba .

Na teritoriji Boke nije se do danas uočilo kakvih znatnijih materijalnih tragova ovih pridošlica, niti u vrijeme njihove hipotetičke ekspanzije, niti iz narednih vijekova, dakle iz doba kada bi pridošlo slovensko stanovništvo već čvrsto stajalo u Boki. Građa o dvovalentnoj slovensko-avarskoj kolonizaciji istočnojadranske obale i Boke odviše je oskudna. Nedostaju groblja, nedostaju epigrafski spomenički podaci sa teritorije zaliva, ali zato, sa čitave teritorije Travunije posjedujemo čvrsta saznanja o srednjevjekovnim ukopavanjima Srba u grobne gomile, kao i vezivanje srpskih srednjevjekovnih grobalja i crkava za ovakva grobišta koja su na našem prostoru pripisivana isključivo praistorijskim Ilirima.

Na prostornom opsegu Kuta veoma je značajan broj crkava koje se vezuju uz grobne gomile (crkva Svetoga Đorđa u Glogoviku, crkva Svetoga Arhangela Mihaila u Brajkovini).

Između 797. godine, pa moguće do druge decenije 9. vijeka, hrišćansku misiju u Boki predvodio je episkop Jovan, i za njegove katedre, vjeruje se, bijaše podignuta crkva Svetoga Apostola Petra u Bijeloj, Svetoga Tome u Prčnju i Svetoga Stefana u Vranovićima u Grblju. Baš u to doba, opustošiše Boku Saraceni koji su uništili Rose i Budvu (840), a 867. i grad Kotor. Ovo pustošenje ostalo je Bokeljima u snažnoj uspomeni i sasvim je moguće da je zadobilo regionalni obim. Stari Kućani govorili su svešteniku Savu Nakićenoviću o ovim događajima i bježanju naroda u gore.

U 10. vijeku vizantijski temat Dalmacija obuhvatiše i Kotor. U Risnu življahu većinom Srbi, kao i na svim otocima u Zalivu, a gradska uprava dopiraše malo van zidina. U tome vijeku uspostavi se čvršća sprega srpskih oblasti za vlade velikog župana Časlava (931-960). Poslije njega, odvoji se Bosna i Primorje, a Duklja bijaše najjužnija oblast. Glavnim njenim gradom bijaše Skadar a srpske stolujuće vladare Vizantinci nazivaju "knezovima Dalmatinaca". Tako ih naziva i Ana Komnina.

I opet dođe teško pustošenje Boke. Samuilo pohara Risan i Kotor. Kako su Kuti prošli u ovome pustošenju ne može se reći.

U 1005. godini Samuilo odvede dukljanskog kneza Vladimira u Prespu, a kćer mu Kosara oslobodi kneza i dođe s njim u Duklju. Samuilo mu povrati dračku zemlju i Kotor. Kada je Samuilov sinovac pogubio Vladimira na vratima crkve u Prespi, u 1015. godini, diže se trebinjski župan Dragomir da povrati srpsko zemljište.

U času kada se župan približio Kotoru, njegova se vlastela kobajagi podloži, a zapravo, vrebaše priliku da se oslobodi Župana. Na otoku Svetoga Gavrila u krtolskom arhipelagu svetaca, Dragomir bi pogubljen. Poslije ovog događaja, Kotor se vratio Vizantiji. Bokeško predanje kazuje da je Dragomir ukopan u crkvi Svetoga Sergeja i Vakha u Podima. Zaista, u obližnjim Sasovićima, na razmeđu ka predjelu Kuta, stoji toponim "Dragomir".

Kuti sigurno u to doba stoje pod upravom trebinjskog župana, sina Dragomirovog, Stefana Vojislava, kao uostalom i čitava Dračevica. Za njegove vladavine izbila je pobuna u Duklji i Trebinju protiv "Grka". Stefan vojevaše sa Vizantijom i Srbi pod Barom zadobiše sjanu pobjedu 1043. godine, pa se Kotor vrati srpskoj vlasti.

Vojislavljev sin Mihailo (1051–1081) iznova je svojoj državi pridružio Rašku. On se prozva kraljem 1077. godine, a njegov nasljednik kralj Bodin pripoji i Bosnu, pa kao u doba velikog župana Časlava, sve se srpske zemlje nađoše na okupu. Ovdje ćemo pomenuti još kralja Gradihnu jer uzdrža mir u zemlji, a njega naslijedi Radoslav koji u okrilju Vizantije upravljaše srpskim Pomorjem. On je sjedio u Kotoru po kome primi 1159. godine titulu knez kotorski (Conte di Cattaro).

Dok je Radoslav upravljao zemljom, a to bijaše sve do 1170. bijaše u Raškoj veliki župan Desa, a za njim Radoslav (1168–1169), sin Zavidin, a brat Miroslavu, Stracimiru i Stefanu Nemanji.

Prije nego pređemo dalje, na izlaganje o najsjajnijem dobu Pomorja, napomenućemo da Boka, pa time i Kuti dugo leži u sastavu Travunije. Vizantijski hroničar Georgije Kedrin ukazuje da su Vizantinci primorske vladare pominjali sa titulom: "Ho ton Serbon arhon" – knez Srba ili prvak Srba. Boka je bila pod primorskim srpskim vladarima dok raški nisu stasali. G. Đelčić piše: "U srednjem vijeku su Kotor i Perast bile opštine sa sopstvenom vladom, zasebnim statutom i apsolutnom autonomijom, dok su Risan i kraj gdje sada Herceg-Novi stoji bile ivice malih brdskih država."

Ovdje je Đelčić u suprotnosti sa osnovnim obavještenjima o jednom sjajnom periodu travunijskih župana u vrijeme velikog okupljanja srpskih oblasti u 12. vijeku.

Dakle, tek poslije uspostave jedne velike srpske države, dođoše još znatnija pregnuća svetorodne dinastije Nemanjića. Evo kako o Nemanjićima piše Đorđe Stratimirović: "Nemanjići su po narodnom predanju iz Trebinja, nedaleko od Boke, čija je sjeverna obala (kao što već iznesosmo) Travuniji pripadala. Isporedi: Stojan Novaković, Srbske oblasti X i XII vijeka, Glasnik Uč. dr. knj. XLVIII, str. 24..- U toj Luci u Trećici na kraj Trebinjskog polja sve pokazuje tragove veoma stare naseobine. Više sela, na visu, nalaze se razvaline grada, u selu je razvalina crkve Sv. Petra i starinsko groblje. Ta Luka jeste ono selo Luka, za koje je po narodnoj tradiciji još M. Orbini zabeležio da su iz njega Nemanjići.""

Od 1243. do 1276, na vlasti u Srbiji je najmlađi sin Stefana Prvovjenčanog Uroš Prvi koji nosaše titulu kralja srpske i pomorske zemlje, koja ističe visoki rang Pomorja, a ne odijeljenost kako to sugerišu neki istoričari. Njega svrgnu sin mu Dragutin u savezu sa madžarskim kraljem Ladislavom Četvrtim. Dragutin je pomorske zemlje ustupio majci Jeleni sa velikom slavom. Jelena, "sveta kraljica", je ovim krajevima upravljala, tridesetak godina (1276-1309), osobitu pažnju poklonivši obalskom zemljištu. Danilo Drugi, srpski arhiepiskop, pominje potrebu koju je pružala crkvama u Srbiji. Kraljica je podupirala i franjevački red u Boki, a 1288. ogradiše se njihovi samostani u Ulcinju i Skadru, Kraljica Jelena je nesumnjivo poštovala mikroreonske osobenosti i potrebe na ukupnoj teritoriji svoje zemlje gradeći odnose međukonfesionalne tolerancije.

Pola vijeka kasnije, probija se agresivni katolički red Dominika Gusmana iz svojega jezgra u Dubrovniku, i položaj mnogoučenih i zaslužnih Venediktanaca se pogoršava do iščeznuća.

Venediktanske opatije su u Boki podizane na temeljima vizantijsko-pravoslavnih manastira.

I kada je Dragutin ustupio presto mlađem bratu Miroslavu, kraljica Jelena ostade da upravlja Primorjem. Srpsko Pomorje nasljedi unuk Jelenin i Dragutinov stariji sin Stefan, prema mletačkom popisu iz 1310/11, kralj: "Dioklije, Albanije, Huma i Primorske oblasti", no on će upravljati samo pet godina (1309–1314). Kada se upokoji Milutin, Stefan je ustoličen za kralja Srbije (1322 –1331), a njegov sin Dušan proglašen je za očevog savladaoca.

Srpsko Pomorje bilo je urbano razvijeno, "kraljevstvo od isprva" i u kulturnom i privrednom smislu ovo je zemljište bilo od najvišeg značaja. Samo su njegovi vladari na uzlaznoj vladarskoj liniji mogli nastupati kao odlučujući politički činioci u definisanju ukupne nacionalne politike. Tu leži značaj srpskog Pomorja u srednjem vijeku. Bijaše to državotvorna jezgra srpskog naroda..

Sa ugasnućem nemanjićke dinastije, kontinuitet srpske državnosti produžiće srpske bosanske dinastije, koje će poput svojih predstavnika, svoje prve državotvorne iskorake načiniti na Pomorju.

Od Tvrtka i Kotromanića do hercega Vlatka Kosače
(1382 –1482.)

Od doba kada je Tomo Krstov Popović objavio svoju hroniku Novoga, istoriografija o našem gradu nije rekla ozbiljnijih riječi kojima bi sintetizovala pogled na njegovu srednjevjekovnu i novovjekovnu prošlost. Ozbiljne naučne prinose rasvijetljavanju kasnije novske istorije učinio je dr Gligor Stanojević, objavivši katastre Herceg-Novog i Risna iz 1704. godine. Danas, ukoliko bi pokušali načiniti jedan, makar i kratak pogled, najprije na srednjevjekovnu prošlost Herceg-Novog, na temelju građe rasute na strani, u arhivima Kotora i Dubrovnika, uočićemo, uz nedostatnost slike koju pruža i omogućava gledanje na Novi iz ovih tačaka srednjevjekovne regionalne moći, i iskrivljenosti te slike. Novi grad u Dračevici samo se upinje da zaživi i da otpočne svoj istorijski život na moru, da prekorači more, jer samo se dužinom ovakvog iskoraka mjeri uspješnost njegova delanja. Sve do velikog vijeka Srba, 18. vijeka, neće se Novi grad vezati za obalu čvrstim vezama izvoznog emporiona, nego će tavoriti ometan od najbližih susjeda ustrašenih za svoje monopolske položaje.

Na sredokraći dobrog puta uz obalu, on će se, zadugo, samo uključivati u tuđu znatniju i organizovanu trgovinu, kako legalizovanim razmjenjivanjem dobara, tako i razašiljanjem bogatstva svoga širokog hercegovačkog i crnogorskog kontinenta i odvažnim zadiranjem u predmete monopola trgovačkih središta svoga susjedstva krijumčarenjem soli, na primjer, te skidanjem ponekog tovara sa dubrovačkih karavana koji putovahu daleko ka Srbiji i Bosni.

Istoriografija o Novome nije se do danas izjasnila niti u pogledu narodnosnog karaktera najmlađeg jadranskog grada. Ako bi sasvim neobavješten čitalac, Englez ili Njemac na primjer, iščitavajući istoriografsku literaturu o našem gradu, poželio na uzlazećoj vertikali njegovog materijalnog razvoja i istorijskog toka ocrtati čas otpočinjanja populacijske i kulturne dominacije srpskog naroda, on će ga identifikovati časom mletačkog zauzeća Novoga u 1687, časom tako jasno markiranim od naših istoričara koji ga gledahu kao dobro uočljivu tačku loma u kojoj se najednom mijenja etnička slika regiona i hercegovački i crnogorski Srbi počinju naseljavati Dračevicu. Ovakvi pogledi na ograničena migratorna pomjeranja stanovništva Stare Hercegovine u vrijeme Morejskog rata predstavljaju opasno iskrivljavanje gledanja na novsku istoriju od, opet, najbližih susjeda koji Novi poznaju bolje nego bilo ko i bilo kada u samom Novom.

Novi je najmlađi bokeški grad i do naših dana nije se uspjelo uočiti tragova neke, starije od Tvrtkove srednjevjekovne aglomeracije. Upravo u tome leži velika važnost novskog predjela za srpsku narodnu istoriju. Gradovi u unutrašnjosti zaliva sačinjavaju starovjekovna urbana središta koja su u svome razvoju neprekidno asimilirala bogatstvo i znanje njihovog okruženja, u mnogome ih poništavajući. Istorija unutrašnjeg bokeškog zaliva je istorija njegovih urbanih sredina sa njihovim neprekidnim uzlazećim tokom, dok je istorija Novog definitivno istorija njegovog sela. I to sela obalskog i sela gorskog, naselja trgovaca i naselja stočara-kozara u višem planinskom predjelu na izrazitom karstu, naselja koja dodiruju more da na njemu dosta rano počinju bilježiti svoju istoriju – istoriju mora koja se piše neprekidno, i naselja planine koje živi van tokova bilježene stvarnosti. Na novskom planinskom predjelu leže materijalni tragovi osobene kulture bokeškog – novskog sela, tragovi koji ocrtavaju određeni model srpsko-pravoslavne kulture obilježen primarno temeljnim tekovinama srpsko slovenskog demokratizma i etničke religioznosti Srba. Ovaj predio predstavlja izolat tradicionalne kulture i za srpsku narodnu istoriju on nosi neocjenjiv značaj.

Sam grad Novi, tokom njegove srednjevjekovne istorije doživjeće, barem dva puta, izvjesne uzlete poticanjem njegovog gradskog rasta. Prvi put, u vrijeme srpske bosanske države počevši od kralja Stefana Tvrtka I, a drugi put tek u vrijeme Austro-ugarske monarhije kada zadobija izgled sličan današnjem, I u vrijeme nesumnjivo snažnog ekonomskog rasta ovoga kraja tokom 18. vijeka – vijeka mletačke uprave Dračevicom, ovaj rast neće ponijeti sam grad Novi (definisan opusom njegove srednjevjekovne izgradnje) već drugo jedno naselje koje takođe leži uz obalu. To je Topla. U našoj istoriografiji o Novom i ovdje je načinjena greška, pa se već i ekonomski daleko snažnije naselje Topla naprosto utapalo u Novi u kojem je sjedio novski providur sa ostalim nosiocima regionalne mletačke vlasti, sa nešto svojega, tokom Morejskog rata, pristiglog stanovništva.

Ljeta 1353. upokojio se ban bosanski Stevan II Kotromanić ne ostavivši nasljednika, pa na bosanski tron sjede privremeno njegov brat knez Vladislav, odnosno njegov petnaestogodišnji sin Tvrtko. Knez bijaše snažan da zadrži vlast u zemlji, no kako ni on ne nadživje brata, nego za nepunu godinu, udovica Stevanova nađe se bez potpore. Stoga, udovica Stevanova otputova mađarskom kralju Lajošu, i u Bosnu se vrati da se odlučnom spremnošću, već 1354,. sabere u Milama sve regionalne velikaše koji se saglasiše da podrže načelo dinastičkog nasljedstva i mladoga Tvrtka. No, nesumnjivo, još u Bosni, i nakon sabora u Milama, traju unutrašnje međusobice. Znamo posigurno da su u Trogiru bili zabrinuti zbog prilika u njihovom kontinentalnom poleđu, kao i u susjednoj Hrvatskoj. U sljedećoj, 1355, Tvrtko se skupa sa majkom uključuje u aktivnu politiku gdje se suprotstavlja nastojanje srpskog suverena Dušana i sestre mu Jelene, koja je bila iz čuvene hrvatske vlastelinske familije Šubića, za ustupanje Mletačkoj republici gradova Skradina i Klisa. Tada je kralj Lajoš upotrebio Tvrtka koji je u ovim sukobljavanjima požnjeo izvjesnog uspjeha. Ovaj savez neće biti dugog vijeka, i u 1356, tokom velikog otimanja o Dalmaciju od strane Venecije i Mađara, Tvrtko će upasti u nesporazume sa kraljem Lajošem. U to doba, to pouzdano znamo, Ugarska će već uveliko poduprta od Vatikana planirati svoj veliki iskorak protiv srpske Bosne i same Srbije. U Bosni je februara 1356, stigao novi biskup, Mađar Petar Sikloši, koji će djelovati sa snažnim osjećanjem poslednja od velikog pontifeksa noseći pismo koje je ovaj uputio bosanskim ugarskim redovnicama. Sv. Dominka (Gusmana). Inoćentije IV pozivao je dominikanski red u otvoreni sukob sa Srbijom i Bosnom. U to doba živio je u Bosni izvjesni Ivan, lektor crkve katoličke u ovoj zemlji, koji će poslušati Tvrtka i istupiti protiv novog biskupa. Tako se Ivan nađe u punoj nemilosti biskupovoj i ubrzo bude uhapšen. Kralj Lajoš, uspješan protiv Mlečana u Dalmaciji, ustraši Tvrtka i ovaj se izmiri s njim ustupivši Ugrima zapadni dio humske zemlje do rijeke Neretve. Koncem maja kralj Lajoš izdade povelju Dubrovniku u kojoj ga prima pod svoj protektorat i određuje da Republika njemu, umjesto Tvrtku, plaća stonski dohodak. Interesantno je da se kralj obavezuje za odbranu Dubrovnika od srpskog i bosanskog suverena!

Sada se Tvrtko trudi da postupno u zemlji jača srpski narodnosni elemenat, svakako u vjeri koja je u kulturnom izolatu Bosne u srastajuće hrišćanstvo, još uvijek, ugrađivala živih obrazaca stare srpske religioznosti.

Najbolje se na taj način moglo poticati i čuvati narodnosni karakter Bosne, kroz njenu etničku vjeru koja je izrazito, čak i u naše vrijeme, antiklerikalna. U pokretu otpora ugarskom suverenu i rimokatoličkoj crkvi u njenom nastojanju fizičkim ovladavanjem srpsko-pravoslavnog prostora u ovome kulturnom izolatu Bosna će se snažno suprotstaviti svojom narodnošću a potom svojom vjerom. Ali, upravo iz srpske etničke vjere koja ugrađuje tako puno iz korpusa prijehrišćanske religioznosti, koja se mogla održavati po oblastima, vjerovatno bez organizovanog sistema, Bosna će pružiti povoda Rimokatoličkoj crkvi i ugarskom suverenu za izricanje teške optužbe za jeretičnost njene crkve! U tome času začeće se na tome prostoru sukob koji će za Bosnu, pa i druge srpske zemlje, imati veoma krupne i nemjerljive posljedice, nemjerljive i sa tačke posmatranja najupućenijih srpskih istraživača srednjevjekovne bosanske crkve danas. Rimokatolička crkva će iskoristiti činjenicu različitosti onovremene bosanske crkve koja je naprosto objedinjavala elemente stare srpske vjere i specifično hrišćansko-pravoslavne dogmatike, za optužbu za njenu jeretičnost, a sve u želji da ovlada srpskim etničkim prostorom te rasprostranjenjem prave vjere. Kralj Lajoš krenuće odlučno, masovno snagom i zbijenim redovima protiv srpske Bosne i – biće zaustavljen. Kralj je govorio o nebrojenoj množini jeretika. Njegova ekspedicija koju je lično predvodio zaputila se dolinom Vrbasa ka župi Plivi i dospjela do grada Sokola. No Tvrtko se na ovoj tački odupire i uspijeva u odbrani grada. Polovinom jula 1363. kralj Lajoš bijaše u odstupanju u Virovitici. No, kralj je krenuo klasični krstaški rat, pa je angažovao i drugu ekspediciju koju je vodio ostrogonski nadbiskup Nikola, no i ona pada pod Srebrenikom. Pobjeda Tvrtkova je pobjeda bosanskog Srpstva nad ustanovama rimske crkve.

Poslije sukoba sa kraljem Lajošem, Tvrtko će se za nekoliko godina zanimati unutrašnjim međusobicama. Najozbiljniji Tvrtkov protivnik bijaše župan Nikola Altomanović koji ne prezaše ni od ambicije zaposjedanja srpskoga trona. Njegova se zemlja rasprostirala od planine Rudnika do mora. No može se ne dovesti u vezu sa ovako krupnom vladarskom ambicijom potpora Rimokatoličke crkve. N. Altomanović dopušta da Rim podigne na Rudniku dva katolička manastira. Njega će protiv kneza Lazara pomoći Mletačka republika koja će posredovati da se izmiri sa Balšićima. N. Altomanović je uništen jednom sinergičnom akcijom ugarskog kralja, Tvrtka i kneza Lazara, u 1373. godini. Upravo je Nikola Altomanović držao teritoriju za koju smo mi prevashodno zainteresovani. On je gospodario Trebinjem, Konavlima i Dračevicom, sve do svoga konačnog pada 1373, kada u jesen, ovu oblast, za kratko, zaposjedaju Balšići.

Ne može se na ovom mjestu zaobići i ne reći nekoliko riječi o širim vanjsko političkim koncepcijama Tvrtkovim. On će, nema sumnje, poseći za veoma širokim prostorima i nakon uništenja župana Nikole Altomanovića i načinjenog sigurnog iskoraka preko Lima u rašku zemlju, crpeći svoje uvjerenje iz faktora neposrednog nastavljača nemanjićkog roda po ženskoj liniji, Tvrtko će u svome nastojanju da sabere rasuto i rasipano bosansko Srpstvo, odabrati valjan metod: stvarati veze i ne otvarati sporna pitanja, oženiće Doroteju, kćerku bugarskog vladara Stracimira, u 1374. godini. Okupljaće a ne rasipati snage. Stvaraće i Tvrtko i Lazar Hrebeljanović porodičnih saveza. U njihovo vrijeme načiniće srpska crkva veoma krupan korak izmirenja sa grčkom crkvom u kojemu će pomoći starac Isaija iz Svete Gore Atonske, Teofan, bivši prota svetogorski i Nikodin Grčić, veoma učeni teolog. U 1375, stigli su dvojica grčkih izaslanika u Srbiju i u Prizrenu odslužila sa Srbima službu u crkvi.

Sljedeći Tvrtkov korak biće zaposjedanje Trebinja i Konavla. Tvrtko je najvjerovatnije isprovocirao ustanak Konavljana protiv Balšića. Tako se u 1377. godini približio svojemu budućem domenu – Dračevici. Najvjerovatnije na Mitrovdan 1377. godine, Tvrtko se u Mileševi krunisao na grobu srpskog arhiepiskopa Save uzevši i istakavši titulu: "kralj Srbljem, i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama". Tvrtko je, nema sumnje, tražio mogućnosti vezivanja uz nemanjićko naslijeđe. Ne treba gubiti iz vida da je on na to naslijeđe polagao i legitimno pravo. Od toga se časa on naziva Stefan Tvrtko. Jedno je sigurno: Stefan Tvrtko I uzvisiće svoju državu do najvećeg značaja u rangiranju balkanskih država na koncu 14. vijeka.

U doba mletačko-đenoveškog rata, Republika Sv. Marka načiniće par ozbiljnih iskoraka na dinarskoj strani jadranske obale sve u nastojanju da pregazi i opkorači Jadran koji je oduvijek bio tijesan pomorskoj republici u njenome nepoznavanju fizičkih granica što je donosila njena glavna djelatnost: plovidba. Pisanijeva mletačka flota stiže 1378. godine u uzani Kotorski zaliv i započe neviđeno pustošenje grada zajedno sa stonom crkvom kotorskog protektora Sv. Trifuna. Ovo bijaše čas teškog ugrožavanja slobode malog grada koji uživaše visoke privilegije srpskih kraljeva koji su definisali i rasteretili njegov distrikt. Da li su mošti iz stolne crkve ovom prilikom spašavane i sklanjane na Tvrtkovo područje, možda negdje u prostornom opsegu bokeškog zaliva, ne može se sigurno reći. O tome možemo samo nagađati. Jedno je sigurno: u planinskom selu Mokrine u Dračevici, i danas živi predanje o čuvanju moštiju sv. Trifona, zaštitnika kotorskog u maloj crkvi Sv. Ilije i Crljenom brdu, srednjevjekovnom mokrinskom odlomku koji se u 14. vijeku pominje u dubrovačkim listinama.

Uznemireni Kotorani pozvaše Tvrtka u pomoć. No, prije nego je ovaj krenuo u kakvu ozbiljniju akciju, mletačka flota je poražena 7. maja 1379, kod Pole. Tvrtku je iz više razloga izmakao protektorat nad Kotorom, no u to doba započe promišljati mogućnosti otvaranja jedne slobodne luke na Jadranu.

U jesen 1381, on će početi da gradi jedno naselje u župi Dračevici. Gdje je u jesen 1381. boravio Tvrtko, gdje je, u kojem naselju, među svim dračevićkim naseljima, sjedao bosanski kralj, ne možemo reći. Da li je Tvrtko začeo grad Novi negdje u Sutorini, kako bi mogla sugerisati neka dubrovačka dokumenta, ili malo dalje od obale, oko naselja Sv. Stefana, Sušćepana, ne znamo.

Sigurna ubikacija Tvrtkovog grada, ukoliko je to bio sasvim novi grad, nije još uvijek moguća. Konstantin Jiriček u svome djelu "Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u Srednjem vijeku", kaže: "Dračevica zvala se oblast oko Novog do 15 v. Tamošnji župani spominju se često u dubrovačkim arhivalijama. Jedan dio ove župe zove se i zvao se u srednjem vijeku Sutorina ili Subtorina. Grad Novi na morskoj obali (castrum Novum Sutorine), Novi (grad) u Dračevici osnovao je tek Stefan Tvrtko, kralj bosanski, u 1382. godini. Prijašnji grad župe stajao je možda kod današnjeg sela Dračevice..."

Veoma je neobična pretpostavka K. Jiričeka koju on gradi na posve nesigurnoj ubikaciji sela "Dračevica". Nejasno je odakle K. Jiričeku obavještenja o ovome naselju. Nigdje u novskoj okolini ne srećemo takvih obavještenja. Ovakva pretpostavka bi se, svakako, mogla graditi na regionalnoj tradiciji o imenu župnijih predjela između konavoske granice i Bijele, gdje, istina, u Sutorini i Kutima, žitelji odlomaka na gorskom okviru ovih aluvijalni ravnjaka, dakle žitelji hipotetičkih antičkih jezgara ovih naselja, predjele uz obalu mora zovu "Dračevica". No, mjesna tradicija nije dostatan okvir za sigurnije ubiciranje kakvog gradskog naselja novskoga prije poznate Tvrtkove tvorevine iz 1382. godine.

Isti autor citira dokument od 30. jula 1283.; "castrum novum Sutorine".

Dubrovačke isprave koje donosi K. Jiriček, upućuju na određenu primarnost šireg prostora Sutorine kod hipotetičkog ubiciranja starog jezgra novskog naselja prije Stefana Tvrtka I.

Drugi naš istraživač koji je učinio krupan iskorak u razjašnjavanju zapretenih i oskudnih obavještenja iz srednjevjekovnih naših listina o smeštaju krupnijih naselja srpskih zemalja je akademik M. Dinić. Ovaj autor crpi obavještenje iz povelje Alfonsa. V: " Vdazanich castello con lo contato ala marina vicino de Ragusa la via de Albania (1444)... naizvan i Castrum de Suttorina". Stefan Vukčić je imao zamašne planove da Novi preuzme ulogu Dubrovnika u njegovim zemljama."

M. Dinić obavještava da u sastav Dračevice ulazila naselja: Morinj, Mokrine, Kruševica (!) Sv. Nikola, Sušćepan, Prijesek, Crljeno brdo, Kuti Žvinje, Vijeković. Autor citira dokumenta iz dubrovačkog arhiva: 1443: in Draceviza in villa dicta Mocrine: 1442: de Draceviza de vila S. Steffani: 1440: Radassinus Ratchouich de Draceviza de vila Crusseviza: 1414: Ratcchus Milossevich de Draceviza de Cerglena berda: 1446: de Dracevizca de Cerlieno Berdo: 1398: Bogavec de Suigne de Draceviza: Radgona Novachovich de Draceviza de Presech...

M. Dinić pravi jednu grešku kod ubiciranja naselja "Podoštro" u Dračevici, budući oslonjen na topografske karte koje oskudijevaju validnim toponomastičkim podacima. Na str. 205. npr. 107. citira dokumenat iz 1397: "Mildrugo Bogoevich de Draceviza de Podostro (svakako ispod rta Ošto na ulazu u Boku)" Ovdje je, međutim, u pitanju neko naselje kraj brda Oštro u Sutorini, može biti Lučići ili Prijevor i neki njegov odlomak.

Dalje, valja napomenuti da je teško iz srednjevjekovnih listina i imena naselja pominjanih u njima dokučiti njihova smještaja. M. Dinić citira dokumenta u kojima se pominju naselja "Caspa" i "Poglica" u teritorijalnom okviru Dračevice. Toponim "Poljice" može, svakako, biti prepoznat u imenu dola Poljice u poleđu planinskog naselja Petijevića, mada je danas, kao i u prošlome vijeku, ovaj do sa svojim sezonskim naseljem, u posjedu jednog seoskog odlomka koji od 1699, odnosno formiranja granične Grimani linije između Turske i Venecije, pripada selu Bajkove Kruševice.

Iz kasnijeg doba sačuvan je jedan dokument koji govori kako se gledalo na novsko gradsko naselje na izmaku 16. vijeka. Turci su prilikom jedne rasprave pozvali svjedoke "iz grada Staroga Novog i iz grada Novog".

Izvjesno je da do u visoki srednji vijek u Dračevici figuriraju dva gradska naselja, starije i mlađe, pri čemu se ovo mlađe može vezati za Tvrtka I. Savremena dokumentacija iz dubrovačkog arhiva može sugerisati važnost Sutorine kao hipotetičnog središta starijeg srednjevjekovnog naselja.

Obilaženjem svih hercegnovskih naselja i njihovih najstarijih odlomaka, najznačajniji kompleks arhitekture koji imponuje svojom monumentalnošću i arhaičnošću svojih oblika, srećemo u selu Prijevor u Sutorini, uz granicu konavosku. Staro jezgro sela Prijevor bez ikakve sumnje sačinjava ostatke ansambla građevina koje predstavljaju neki značajniji srednjevjekovni dvor. Čitav predio podno sela zove se i danas "Pridvornica"

Još jednom valja istaći važnost drevnih materijalnih tragova visoke kulture jadranske obale koji će u budućnosti omogućiti pisanje istorija mediteranskih naselja. Oskudnost pisanih izvora i bogatstvo materijalnih ostataka jeste karakteristika mediteranskog sela uopšte i samo će se na temelju izučavanja ovih ostataka, koji se, u pravilu, grupišu oko crkvenih građevina, moći jednim sintetizovanim pogledom obuhvatiti život srednjevjekovnog sela Boke.

Arhivska dokumentacija 18. vijeka, najprije izvori primarne važnosti, – popisi, sugerišu značaj jednog drevnog kućanskog seoskog odlomka – Presjeke, što će se dobro nasloniti na podatke iz srednjevjekovnih dubrovačkih listina. U Presjeci stoje ostaci crkve Svetoga Tome, koja pripada značajnoj grupi predromaničkih crkvenih zgrada u bokeškim brdima. Niz starih crkava koja sve pripadaju srednjem vijeku leži na kućanskom predjelu Bogljenovići (Sv. Toma – Sv. Jovan – Sv. Andrija). One svojim posvetama sugerišu drevnost svojih prvobitnih građevina.

Naselja u kućanskim brdima (Glogovik, Rujevo, Obalica) svakako nisu zbog ćutnje starih listina obavezno i mlađi odlomci Kuta. U kućanskim brdima leže ostaci jedne veoma drevne kulture planinskog mediteranskog sela koja se sva grupisala na prostoru groblja i veoma upečatljivom prostoru zagrobne simbolizacije grobnih spomenka Kuta. Ova simbolizacija, o kojoj ćemo poslije detaljnije obavijestiti, pripada kulturnom krugu Mediterana i sva je obilježena svjetlošću, nebesnošću, i nadasve, drevnošću, jasnošću i grubošću znakova urezivanih na grobnim spomenicima najstarijih partija kućanskih groblja. (Sv. Đorđa, Glogovik).

No, vratimo se sada poznatom hodu istorije one središnje balkanske zemlje kojoj je ovaj kraj pripadao vjekovima.

Malo poslije upokojenja ugarskoga kralja Lajoša Velikog, 2. decembra 1382. izdade kralj Tvrtko jednu povelju u mostarskom Bišću o osnivanju novoga grada. On u povelji zaziva Sv. Stefana Arhiđakona a naslanja se na svoje "svete roditelje" srpsku gospodu. Tvrtko je ovaj grad nazvao imenom Sv. Stefana. Svakako, grad Dubrovnik oštro se i velikom upornošću suprotstavljao osnivanju novoga grada u Boki Kotorskoj. Valja se podsjetiti vazdašnje želje Dubrovnika da svojoj teritoriji prisajedini Dračevicu, no to se moglo pomišljati tek kada je definitivno grad Sv. Vlaha ušao u Konavle. Takođe, mora se pomenuti da sve do konačne prodaje Konavala Dubrovniku, na prelomu 15. vijeka, ovaj kraj leži u dubokoj sjeni dubrovačke vlastele koja je držala čitavu oblast Trebinja i Dračevice. Grubača iz roda Volkaševića kralj je imenovao za svojega prokuratora kad je iz Dračevice, Konavala i Trebinja potisnuo Balšiće. Dakle, Konavli i Dračevica jedna je administrativna cjelina u vrijeme osnivanja novoga grada. Zabilježeno je slučajeva seljenja znamenitijih rodova na ovu i onu stranu. M. Dinić pominje vlastelinske familije Dabižića i Medoševića iz prve polovine 15. vijeka u Dračevici. U času kada Sandalj Hranić prodaje svoj dio Konavala Dubrovniku, Medoševići prelaze iz Konavala u Dračevicu. B. Hrabak se u svojem radu o Novome u doba bosansko-hercegovačke uprave oslanja na kazivanje K. Jiričeka koji ipak fiksira neko hipotetičko naselje u bližem sutorinskom poleću kao neki uslovni urbani aglomerat, pa govori o njegovom statusu u vrijeme osnivanja novoga Tvrtkovog grada. I on, nekritički preuzima podatke K. Jiričeka koji, posve decidirano, stari grad smješta kod negdašnjeg sela Dračevice.

O privrednom životu Dračevice prije Tvrtkovog zamaha govori se da se iscrpljivao u živoj trgovini sa kotorskim patricijatom i plovidbom na kotorskoj mornarici. Još su se Dračevićani snalazili upošljavanjem u dubrovačkom zanatstvu. B. Hrabak pravi grešku kada kaže kako " Dračevica nije doživjela zapostavljanje osnivanjem Herceg Novog, nego je i dalje samostalno nastupala". Dračevica je, nema sumnje, ime za čitavu krajinu oko današnjeg Novog na čitavom prostornom obuhvatu sjeverozapadnog bokeškog basena.

Nema, zapravo, nijednog dokaza da je u doba osnivanja grada Sv. Stefana, stajalo negdje naselje sa imenom Dračevica, a još manje da danas negdje stoji, kako to izričito govori K. Jiriček. Kakvo je ime moglo nositi administrativno središte Dračevice u srednjem vijeku to ne znamo. Nije jasno čak i da je ovdje stajalo jedno administrativno političko središte, već je možda bilo administrativnih parti, formiranih prema izrazitijim ortografskim razmeđama, tako izrazito uočljivim u bokeškom zalivu, ili čak i nekoj ranijoj podjeli na temelju plemenske-bratstveničke pripadnosti bokeškoj ranosrednjevjekovnoj vlasteli. Na ovakvu mogućnost opominje nas i danas veoma izraženi i vazda živući bokeški partikularizam.

Biće u vezi s tim zanimljivo pomenuti raspre oko imena grada koji je podigao Tvrtko. U prvoj polovici oktobra 1382, u Dubrovniku se zna samo za Castrum Novum i ovo se ime u dubrovačkim službenim spisima neće nikada mjenjati. Nema sumnje da je ime Svetoga Stefana pomenuto u povelji iz 2. decembra 1382. godine. Kult Svetog Stefana Arhiđakona naročito je raširen u širem opsegu Sutorine. Crkve sa posvetom Sv. Stefanu leže upravo u ovome dijelu Dračevice i sve su to stare srednjevjekovne crkvene građevine među kojima se ističe crkva u Sušćepanu koja svojim prvobitnim opusom pripada preromaničkim građevinama u Boki podizanim daleko prije Tvrtkovog djela. U Sutorini leži staro naselje Šćepošević sa crkvom Sv. Stefana, kao i u Kamenome gdje je parohijalna crkva posvećena ovome svecu.

Susjedna srpska država doživljava poslije 1381. godine rušenje svojega feudalnog poretka i to će dati naročit podstrek Tvrtkovom pregnuću. On odluči da u Boki formira trg soli uz novi grad, no u tome ga ometaše okretna dubrovačka diplomatija. Tvrtko narušavaše povlastice dubrovačke a kad započe dovoženje soli iz sjeverne Dalmacije u Novi grad, Senat uputi jedno poslanstvo Tvrtku, a pored njega i glasnika u sjeverno i srednje-dalmatinske gradove Trogir, Split, Šibenik i Zadar. Čak senatori zadržaše dva zadarska broda puna soli. Ravno stotinu godina novske istorije obilježiće neprekidno nadmetanje sa susjedima, ili još preciznije upinjanje novoga grada da zaživi i uključi se u život mora – istorijski život Mediterana.

U zimu 1382. godine Dubrovnik se poplaši da kralj ne ugrozi njegovu slobodu pa čak pristupi organizovanju saveza dalmatinskih gradova. Ovo je izazvalo embargo od strane bosanske države. Tvrtko se okrenuo Republici Sv. Marka i tražio pomoć za obrazovanje jedne flote. Takođe, Tvrtko će 1383. dobiti mletačko građanstvo.

U vrijeme kada u Boki izrasta Novi grad, bosanska država se priprema protiv Balšića na jednoj strani i za jednu ozbiljnu kampanju u Dalmaciji, na drugoj strani. Još u jesen 1382, dalmatinski se gradovi uplašiše Tvrtkovih priprema i velikog njegovog oružanja. U vrijeme bosanske kampanje u Dalmaciji kreće se prema Bosni u ljeto 1388, Turska ekspedicija nevelike snage. Ipak, u Dubrovniku se odlučilo da se puste u Ston svi bjegunci. Sa otoka se započe sabirati narod za odbranu, a Tvrtko uputi svoje snage u pomoć. V. Ćorović pominje jedan turski izvor koji kazuje da je tursku ekspediciju uputio Đurađ Balšić. No, ubrzo, koncem avgusta desio se okršaj u blizini Bileće u kojemu je Vlatko Vuković uspio da potpuno potuče Turke.

U jeku dalmatinske kampanje u 1389. godini Tvrtko bijaše ozbiljno okružio gradove uz obalu koji pozvaše kralja ugarskog Žigmunda u pomoć. Malo prije nego će Tvrtko učiniti odlučni korak i priključiti ove gradove rastućoj bosanskoj državi, dođe nova prijetnja u liku turskog sultana Murata I riješenog za odsudni okršaj. Pobjednik iz Hercegovine, Vlatko Vuković biće upućen na Kosovo, da na Vidovdan 1389. uzme učešća u sukobu i izvijesti svog kralja o pobjedi srpskog oružja.

Kako doznade Tvrtko za pobjedu i povlačenje Turaka, on pojača svoju kampanju u Dalmaciji ne bi li slomio otpor obalskih gradova koji nijesu mogli dobiti od ugarskog kralja. Čak se i Mletačka republika povlači iz nadmetanja za bogate gradove na obali. Čim je grad Split odlučio pokoriti se Tvrtku i on izdao na Sutjesci povelju 2. juna 1390. o potvrdi njihovih povlastica, svi se ostali podrediše. U bilješkama iz Trogira javlja se 10. jula 1390. nova Tvrtkova titula "kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja".

Tako se Novi grad i Dračevica našla pod okriljem jedne veoma prostrane Srpske države, koja se uz obalu, protezala od Zrmanje do Kotora. Sigurno je da bosanska država nikada nije zadobila veći opseg.

U punoj snazi, u 52. godini života Tvrtko se nenadno upokojio. Bijaše to 17. mart 1391.

Od toga trenutka Novi ulazi u sastav države Sandalja Hranića koji će potrajati sve do sredine tridesetih godina 15. vijeka. U Hercegovini se ustanovljava vlast porodice Kosača.

Tvrtka je u Bosni nasljedio sinovac mu Dabiša, osoba bez većeg autoriteta. Dubrovčani se postaraše i već mjesec dana poslije upokojenja Tvrtka, zadobiše od Sankovića konavosku župu. Vlatko Vuković i Pavle Radenović odmah po tome zdrobiše Sankoviće i njihovu oblast podjeliše. Situacija u Bosni izgledala je ovako: prostrana oblast Radenovića zahvatala je prostor od Vrhbosne, preko Romanije i Drine, pa sve do Konavala. Vlatko Vuković držaće Hum koji će poslije u 1392. naslijediti Sandalj Hranić njegov sinovac. U zapadnoj Bosni sjedao je Hrvoje Vukčić.

Čim su u zimu 1391/92 u Bosnu iznova prodrli Turci Dabiša je uspio da ih suzbije. Ovaj vladar upokoji se 1395. godine na Sutjesci.

U to doba Tvrtkovo se djelo raspadalo. Sandalj Hranić zatražio je od Dubrovnika Svetodimitrovski dohodak koji su tražili samo vladari. U neposrednoj blizini Novog grada, u Popovu, Grgur Nikolić postavljaše na svoju ruku nove carine. Ovaj regionalni gospodar podržaće kandidaturu udovice Dabišine, zajedno sa Radivojevićima sa Neretve i rodbinom. Tvrtko II, nezakoniti sin bosanskog kralja, istakao je svoju kandidaturu u proljeće 1397, a protiv njega javi se i novi kandidat Ostoja, takođe Kotromanić.

Već u januaru 1397. upade velika turska ekspedicija u Bosnu, no naiđe na veliki snijeg i zimu. U tome komešanju istakao se Ostoja koji se održao i izašao kao pobjednik. Dubrovčani koji sve pažljivo posmatrahu požuriše da mu upute poslanike i poklon.

U neposrednom novskom susjedstvu ozbiljniji nemiri osjetiće se iznova u ljeto 1403. U želji da iskoristi unutrašnja sukobljavanja u Ugarskoj, Ladislav Napuljski odlučio je da prekorači Jadran. Napuljska je flota doplovila u Dalmaciju sredinom avgusta 1402. Napuljskoj ekspediciji pridružio se Hrvoje koji je figurirao kao neki Ostojin suvladar. Veliki pontifeks iz Rima podrža Ladislava Napuljskog i uputi instrukcije ugarskom sveštenstvu pa ovaj u zimu 1403. postade kralj. U vrijeme njegovog bavljenja u Dalmaciji, Ostoja zatraži od Dubrovačke republike da prizna njegovu vlast i uputi u Konavle i Župu Radiča Sankovića.

S druge strane, u Zeti, Mlečani su 1402. organizovali pogubljenje Konstantina, sina Đure Balšića, a u aprilu 1403. upokojio se i Đurađ Stracimirović Balšić. Balša III koji je naslijedio Đurađa sukobio se sa Venecijom i u jesen 1404. i pored podrške srpskog despota Stevana, Republika Sv. Marka uze gradove Bar, Ulcinj i Budvu. Sandalj Hranić je protestovao, no bez uspjeha. On je naime, polagao pravo na Budvu. U Zeti u to doba otpočinju ozbiljni unutrašnji nemiri i narod se dijeli. Uz Veneciju će pristati srpska familija Crnojevića koja će kroz 15. vijek vladati u Zeti.

Prvi istaknuti član familije Hranića-Kosača bijaše Vlatko Vuković koji se istakao u sukobu sa Turcima kraj Bileće. Nema sumnje da je on gradio temelj za budući uspon njegove familije koja će, eto, dosegnuti najvišu vlast u Bosni, no koja nikada neće sa svom ugradnjom u državnost bosansku svojih članova okupljenih u neprekidno dinastičko upravljanje ovom srpskom zemljom, iznaći način za onako krupne državničke zamahe kakve je ostvario Tvrtko Kotromanić. Sigurno se zna da su oblasti Vlatkove bile negdje blizu Dubrovnika i da su baš te oblasti činile jezgru oko kojeg će se sabirati zemlje kasnijeg hercega od Sv. Save. Nema razloga da ne vjerujemo da je baštinu njegovu činila Dračevica.

Vlatka je nasljedio sinovac mu Sandalj Hranić. On je član dinastije Kosača koji će uspjeti u proširenju granica svoje zemlje. U vrijeme kada Sandalj veoma često boravi u Novom, a skoro redovno zimi, dominantna figura bosanske politike je Ostoja Dabiša. Objavljena dokumenta govore da je sigurno Sandalj u Novome boravio maja 1405. Ugarski kralj Žigmund, iako sukobljen sa Austrijom, ne davaše ni Bosni mira. On 1406. uputi u Bosnu Filipa de Skolaris (Pipa Spana), osobu iskušanu u ratovima za koga se vjeruje, kaže V. Ćorović, da ga je upamtila naša narodna epika u liku Filipa Madžarina. Pipo je ušao u Bosnu do Bobovca. Turci su pokušali da uspostave mir, no Madžari 1407. avgusta kreću dvije ambiciozne ekspedicije starim putevima duž bosanskih rijeka. Snažan, a možda i odlučni podstrek ovome korpusu pruža papa Grgur 12 koji u jesen dade ugarskom kralju blagoslov. Žigmund je spalio Bosnu, a Dubrovnik mu čestita već 24. oktobra 1408. No, glavni srpski velikaši se izvukoše. U Bosni nastaše unutrašnje razmirice. Sandalj i knez Pavle Radenović pristadoše uz Ostoju.

Napuljski kralj Ladislav vidjevši poraz i gubitak svojih domena u Dalmaciji, on ih prodade Veneciji 9. jula 1409.

Sandalj Hranić počeće se sve više podizati. On je 1406. sigurno gospodario Kotorom. On sjedaše u Ključu kod Gacka. U jesen 1410. Sandalj će se odvažiti da otpočne samostalnu vanjsku politiku i u sukobu između Napulja i Ugarske ostaće vjeran kralju Ladislavu, i od 1410. počeće se okretati Turskoj.

Iz toga doba, tačnije iz 1411. čuva se u dubrovačkom arhivu pomen seoskog naselja sa imenom Nemanjićkog patrona Sv. Stefana, Villa Sancti Stefani. Već od ranije Dubrovčani znaju za Castrum Navum. Nema sumnje da naše selo Sušćepan čuva ime grada, mada ne i njegove materijalne ostatke. Jedno je, dakle, grad "Castrum de Suttorina" ili Castel Nuovo, a drugo je seosko naselje koje su Dubrovčani morali poznavati.

U godinama koje dolaze Bosnu će zahvatati metež civilnih sukoba. Barem dva puta u Bosnu će ući Turci. U doba ovoga građanskog rata, Sandalj je izgubio Kotor. Kotorani su 1420. prišli Mlecima, sačuvavši punu gradsku autonomiju koju uživahu pod Srbijom. Ipak, Sandalj će sve do kraja života, negdje od 1421, figurirati kao najvažnija ličnost bosanske države.

I Sandalja će nasljediti sinovac Stjepan Vukčić (1435-1466). On produžava trend proširivanja i uvećavanja bosanskih posjeda. Dračevica, sada sa Risnom, ulazila je u njegovu državu. Tako je čitava obala Jadrana od Omiša do Risna pripala ovome Kosači. Naravno, bez dubrovačke obale. Ovaj je bosanski vladar uzeo 1448. titulu "Herceg" pa će se zemlje kojima je upravljao početi zvati Hercegovinom.

Novi zamah u gradnji Novog grada vezuje se baš uz ime ovoga Kosače. On će u vanjskoj politici potražiti potpore u Turskoj sve do časa kada početkom šeste decenije 15. vijeka Turci počnu veoma ozbiljno ulaziti u Hercegovinu. Odlučujući korak će načiniti u ljeto 1465. godine kada akcijama rukovodi bosanski sandžak Isa-beg. Za našu radnju važno je da se u to doba bilježe veliki pokreti stanovništva Bosne i Hercegovine ka primorju. Ovo novsko poleđe Hercegovine, uključujući Popovo i Zupce pašće za života Hercegova u turske ruke. Odmah poslije Isa-begove akcije, u septembru 1465. stiže vijest da je i sam Novi grad ugrožen. Venecija u strahu da Novi ne padne u ruke Turcima, ali i usljed bojazni od ugarskog kralja, pomože Novome jednom galijom. Ovom prilikom Herceg je sačuvao Novi. Upokojio se u Novom 22 maja 1466. godine.

O unutrašnjim prilikama u Novome u doba vladavine staroga Hercega doznajemo posredno iz listina dubrovačkih koje govore o trgovačkim vezama naših obalskih gradova.

U 1435. Venecija je ozbiljno ugrožavala srpski bosanski domen Novi, i opet, 1442. u pokušaju uzimanja Bara promišljala mogućnost organizovanja akcije prema posjedima Stefana Vukčića Kosače u Dračevici.

U bojazni od gubitaka Novoga koji kao da nije mogao braniti i uzdržati bez pomoći, Stefan se 1445. obraćao za pomoć aragonskom kralju Alfonsu. Veliki broj njegovih galija stigao je pod Novi u ljeto 1445. Novi je i prije i poslije, pod sobom, u vodama zaliva gledao velike flote, no ovom prilikom okupila se snaga dvadeset i četiri aragonske galije.

Otklanjanjem opasnosti po najvažniji hercegovački grad, mogao se Herceg okrenuti unutrašnjim poslovima i, kao i njegov predšastavnik, sabiratelj srpski Tvrtko, podizati sopstvenu fabrikaciju čohe konkurentnu okolnim starovjekovnim trgovačkim središtima. Negdje oko 1449. kada su već uspostavljene solidne veze bosanske države sa Firencom, u narastajućoj potrebi, Herceg je u novskom podgrađu, otvorio radionicu. Novske tkanine stizale su u to doba i na kotorsko i dubrovačko tržište. Uznemiren, Dubrovnik će zatvarati svoje građane koji dovožahu vunu iz Abrucija pod Novi, no Novljani su vunu nabavljali i sa kotorskog područja.

Vazdašnja opasnost koja se vjekovima nadnosila nad slobodu obalskih gradskih komuna, i koja je odavna natkriljujući srpski domen u Boki – Kotor, konačno ga 1420. i posvojila, sada je Novi grad, važnu otpornu tačku druge srpske države preko Drine, držala u carinskom embargu. Preko kotorskih carinika, putem suda, Venecija je naplaćivala carinu novskim trgovcima. No, uporni Herceg slijedeći kao pravi nastavljač djela nedostižnog svoga prethodnika Kotromanića, politiku samostalnog ekonomskog uzdizanja, on je organizovao dovoz soli pod Novi. Poznato je da je trgovina solju donosila primorskim gradskim komunama značajan prihod. Potreba za solju prostranih poleđinskih i kontinentalnih predjela koji se odvažavahu tradicionalnim stočarenjem, bila je neprekidna i velika. I Dubrovnik i Venecija kvalifikovala je dovoz soli pod Novi kao krijumčarenje.

Baš u to vrijeme kada se Novi upinje da se iskobelja ispod upornog embarga okolnih regionalnih središta moći, bilježe se krupnija migratorna pomjeranja ka Novome, osobito 1454. i 1455. K. Jiriček ovo pomjeranje dinarskog stanovništva ka obali ocrtava kao masovnije grupisanje bosanskohercegovačkog svijeta u obalskim gradskim aglomeracijama. U to doba bilo je i zahtijeva odbjeglog stanovništva za prebacivanje i nastanjivanje u Apuliji. Za naš rad od važnosti je opaska Lj. Glušca u odličnoj studiji o bogumilima, o pravovjernosti migranata. Lj. Glušac opaža ono što njegovi prethodnici nigde nisu napisali. U regionalnim arhivima jadranskih gradova, primjerice Dubrovnika, nigdje se u savremenoj dokumentaciji ne pominju jeretici bosanske crkve. Ukoliko je u ovim komunama vladalo u to doba uvjerenje da je crkva bosanska jeretička, onako kako tvrde gotovo svi naši i hrvatski istraživači bogomilstva, onda se to u ovim mjestima koja predstavljaju mjesta velikog obrta, mjesta upućena u regionalne prilike, najprije sa svoje velike i žive trgovine s kontinentom i preko kontinenta, moralo znati bolje nego bilo gdje drugo. U savremenim dokumentima iz tog doba koja govore o prilivu bosansko-hercegovačkog stanovništva, koje je svakako bilo srpsko, nema niti u kontekstu niti u podkontekstu nikakve specifične bojazni od priliva bogumilskog jeretičkog stanovništva. Ukoliko se tako nešto može očekivati, tada bi takvih svjedočanstava najprije našli u klerikalnoj sredini Dubrovnika u kojemu je vladao red i pomno osmatranje svih previranja i pomjeranja na njegovoj dugačkoj obali. Njegova sloboda i puna samostalnost, ugrožavana od svih održa se upravo zahvaljujući spremnosti njegove okretne diplomacije da predupređuje stvari, da djeluje prije nego se stvari dogode. Ako se u Dubrovniku vjerovalo da će priliv stanovništva iz njegovog šireg poleđa, iako etnički istorodnog, no konfesionalno suprotstavljenog, ugrožavati njegovu teritoriju koja je da podsjetimo, ipak dosta prostrana, tada bi to u arhivima grada bilo zapisano.

U obalske gradove stižu pravovjerni hrišćani srpske narodnosti da osnaže njihove distrikte i uvećaju njihovo stanovništvo. Dubrovnik koji je narodnosno vazda bio srpski, no katolički, nije u tome prilivu mogao nalaziti bilo čega što bi ga ugrožavalo. Njegov kler će delati da svoje pravoslavno stanovništvo prevede u katoličku vjeru, no grad, očigledno ne nalazi da je to migranatsko stanovništvo raspoloženo jeretički i antiklerikalno. Njegov antiklerikalizam je karakteristika brđana koji se opiru institucionalnim efektima obje crkve, no u ovome raspoloženju nije se moglo tražiti specifično jeretičkog, neomanihejskog stava.

Nema sumnje da je u to doba i Novi sa njegovom okolinom osnažio svoju populaciju. Takođe, moramo se sjetiti da je doba o kojemu ovdje govorimo, polovina 15. vijeka, klasično doba stećaka – nadgrobnih spomenika srpskog dinarskog etničkog teritorija. Kako ćemo poslije vidjeti upravo stećci predstavljaju najočiglednije i najsigurnije markere srpskog etničkog prostora. U novskoj okolini uočeno je na mnogo mjesta čitavih nekropola stećaka. Kada pogledamo njihov raspored, vidjećemo da su razastrti na čitavoj teritoriji Dračevice, od Bajkovih Kruševica do Ubala, od Sutorine do Repaja. Nikakve dakle razlike nema u načinu izrade nadgrobnih obilježja između Hercegovine, Konavala i Dračevice.

I Kotor se u to vrijeme oglašavao zbog narastajuće uloge Novoga u trgovini solju. Na ponavljane optužbe, Venecija je 2. jula 1457. izdala dukal kojim izričito zabranjuje uvoz soli iz Budve. Na spisku liberalizovanih artikala, neće se naći so. Polovinom 15. vijeka i Dubrovnik će učiniti jedan veoma odlučan iskorak u težnji ovladavanjem prostorom u svome hercegovačkom poleđu, pa će naći snage da zarati sa Bosnom oko Konavala, ne ustežući se od isticanja zahtjeva za Novim i Trebinjem! U tome ratu mala republika čak uspijeva da ometa stare privilegovane trgovačke puteve u južnoj Hercegovini.

Na prelomu 15. vijeka bilježi se i iseljavanje iz Novoga, uglavnom prema Kotoru.

U 1450. godini, dakle u doba Stefana Vukčića Kosače, u jednome ženidbenom ugovoru pred sudom u Kotoru, pominje se selo K u t i . Prema ovome ugovoru, Anulka, kćer Stevana Nikolića mornara, sklopila je bark sa krojačem Dobrilom Radonjićem iz Kuta, tada nastanjenom u Kotoru. (). Ovo je dokumenat od ogromne važnosti za Kute, jer Radonići su stari kućanski rod nastanjen po starini u Rujevu, posvjedočen i u vrijeme Morejskog rata i u sva vremena do dana današnjeg.

Malo kasnije, 1. decembra 1452. godine, Radoslav iz Dračevice je nasljedio dobra Radivoja Kulovića, kapetana broda iz Kotora. On se obavezao pred providurom u Kotoru da će isplatiti popu Dobrašinu iz Kuta (pope Dobrasino de Cuti) šesnaest perpera koje je dao da se kupi svila za popa Božika. ()

Može se na temelju ovih krajnje oskudnih i fragmentovanih obavještenja vjerovati da su žitelji Kuta u doba staroga Hercega nastojali na iznalaženju mogućnosti za privređivanje u gradu Kotoru. U svakom slučaju sve što mogu ponuditi regionalni arhivi o istoriji i kulturi Dračevice u doba bosanske države u Boki, kao i međusobnim odnosima gradskih aglomerata unutrašnjeg zaliva i kraja kojim se ovdje zanimamo, odlikuje krajnja iscjepkanost. Naprosto, izostaju direktne vijesti o stvarnim i ekonomskim prilikama Dračevice u to doba. Neće zato biti moguće donositi zaključka, nego će se moći gajiti nada u valjanost sistematskih arheoloških iskopavanja dračevićkih starina koje će progovoriti jasnim glasom iskopanih starina. Ne može se sumnjati da je to očekivanje, koje Kuti dijele sa svim mediteranskim brdsko–planinskim naseljima, sasvim realno.

U organima vlasti u Novome u vrijeme staroga Hercega, može se reći da objedinjuju i oslikavaju puni paralelizam vlasti stare Hercegovine gdje se održavaju tradicionalne ustanove, i uobičajenih instituta primorskih komuna toga vremena. Naime, B. Hrabak smatra da Dračevica i Novi nisu imali zajedničke organe vlasti. Nije nam jasno na čemu se suštinski temelje ovakve tvrdnje. Dračevicom su upravljali župani, kao i u oblastima susjedne Hercegovine. Pominje se u 1420. župan Stefan. Sredinom 15. vijeka bilježi se vojvoda Gojko Sladanović, knez Vuk i knez Vladoje Novaković. U zaleđu Novoga institut župana održaće se do početka turske vladavine. Radovan Radojković iz Kuta posjedovao je polovicom 15. vijeka zemlje u Kavaču!

U savremenim dokumentima nije baš potpuno jasno da li je na nižim nivoima, po partama, ustanovljena vlast po principu subordinacije. Vjerujemo da je tako moralo biti oslonjeni na saznanja o tvrdom tradicionalnom bokeškom partikularizmu.

U vrijeme kada je u Novome stari Herceg diktirao svoju oporuku, bijaše kraj njega, pored gosta Radina Butkovića i zetski mitropolit, David. Ovo je neobično važan podatak, jer govori o organizaciji crkve u doba Hercega Stefana. U Novome, glavnome gradu Hercegovine, borave jedan hercegovački sveštenik u činu gosta, iz poznate južnohercegovačke familije Butkovića, od koje ostadoše do naših dana prepoznatljivi toponimi, i jedan mitropolit zećanski. Potpuno je očekivano da oba predstavnika Crkve sjede uz staroga Hercega jer oni bijahu nosioci crkvene vlasti na dvama nivoima crkvene hijerarhije. Gost Radin, pravoslavni srpski sveštenik, a kako to govori njegova oporuka, bijaše istaknuti nosilac regionalne vlasti, bliži Novome i Dračevici, a mileševski mitropolit, svakako najviši predstavnik Crkve blizak Hercegu. Radinova titula gost je u Bosni raširena titula iz prijehrišćanskih vremena ili vremena prije praktične hrišćanizacije toga kulturnog i geografskog izolata.

Kada je Mehmed II Osvajač riješio da dokrajči Albaniju i tvrdi Skadar koji bijaše mjesto za rasprostiranje mletačkog uticaja u Zeti, on se riješi na odlučni korak 1479. Poslije Skadra došao je red na Žabljak i Ivan Crnojević se skloni u Italiju .

Poslije upokojenja staroga Hercega, koji je bio u oštroj zavadi sa najstarijim sinom Vladislavom, malo po malo, podići će se kao stvarni mu nasljednik srednji sin Vlatko. Vladislav je tražio potpore od Mletaka i republika ga je 1466. imenovala kao "capitaneus generalis" njenih cjelokupnih snaga na dinarskoj strani Jadrana. Takođe, nemirnog Vladislava pomoći će i napuljski kralj Ferante. On je u julu uputio svoje emisare među kojima Dubrovčanina Denka Kotruljevića koji će, kada stiže u Hercegovinu, agitovati u ime kralja kako sultan želi da se orodi sa kraljem napuljskim, te da je spreman dati mu u miraz Bosnu. U međuvremenu, napuljski kralj zatražio je od hercegovih sinova njihovu rezidenciju, grad Novi. Ovaj mu bijaše tako važan da je, navodno, za njega bio pripravan dati četiri svoja grada!

Ovaj korak napuljskog kralja valjalo bi posmatrati kao neozbiljni politički akt, čime se on stavlja u red brojnih vladara koji su samo isticali neutemeljenu namjeru za gospodarenje ovim važnim jadranskim domenom. Takvih nije bilo malo. Ozbiljni koraci, od ma koga da su činjeni, tražili su uvijek žrtve.

I Venecija doznaje, preko svojih regionalnih vlasti, ali i udovice staroga Hercega koja sjedaše u Novome, o namjerama kralja Feranta, pa će neodložno iz albanskih voda prebaciti svoje tri galije da se nađu pod Novim "radi sigurnosti i očuvanja Novog i drugih pomenutih mjesta". I zabrinuti knez Kotora uputiće vjesnika sa vjerovnim pismima i sugestijom nasljednicima Hercegovim da čuvaju "sopstvena mjesta i očevinu".

Vladislav, koga je podržavao napuljski kralj držao je za života očeva dosta respektivnu teritoriju, uključujući i dubrovačko zaleđe. No njegove baštine nikada nisu obuhvatile Novi i Dračevicu.

Smatra se da Vlatko, kojega podupiraše Venecija, u to doba nije boravio u Novome, već negdje u zapadnoj Hercegovini. Kada je nagovjestio premještaj, vicekonzul i Malo vijeće dubrovačko dobili su instrukciju da upute jednog vlastelina da ga pričeka kod Pelješca. Inače, još uvijek Dubrovnik Vlatka neće titulisati kao "hercega". U vrijeme Vlatkovog odsustva, u Novome je sjedio Gost Radin Butković, osoba od naročitog povjerenja staroga hercega. Ovaj srpski sveštenik presuđivao je u građanskim sporovima, kako se vidi, sasvim sigurno, u julu 1466.

Kako je novi herceg Vlatko stupio na vlast, nove nemire u njegovoj zemlji izazivaće ponovo Ugari. Sam Herceg suočiće se sa ozbiljnim teškoćama oko preuzimanja depozita njegovog oca koji se čuvao u Dubrovniku. Ugarska je u svojemu potraživanju iz Hercegove zaostavštine zabranila da se bilo šta isplaćuje. Ovaj akt o sekvestru, kojima započinju ozbiljne teškoće Vlatkove oko depozita, izazvaće kod njega formiranje određenog generalnog vanjsko političkog kursa i nesumnjivo ostaviti snažan pečat.

Ovaj nasljednik Hercega Stefana je još za očevog života ratovao sa Turcima u Hercegovini, najviše srednjoj i istočnoj. U martu 1468. otpočeće ozbiljni sukobi, a početkom maja turski vojvoda Ahmet biće sproveden u Novski zatvor. U opštem ratnom metežu u zaleđu, bilježe se uskakanja Novljana u Konavle i Župu, te sitnije otimačine.

Nekolike godine kasnije Herceg će se približiti Porti. Polovinom aprila 1470. pušten je iz novskog zatvora Ahmet, Sultan je vratio Vlatku izgubljene teritorije u Hercegovini: Trebinje i Popovo, koje su razdvajale Novi od njegove unutrašnjosti. Brdo Bjelotina kraj Mokrina u hercegovim je rukama septembra 1470 i jula 1475.

Utisak je, čitajući istoriju Novoga, da nikada ovaj mladi primorski grad nije mogao ostvariti puni ekonomski rast kada god je bilo zaprečeno njegovo živo saobraćanje sa širokom hercegovačkom zemljom kojoj je pripadao. Sve konkurentske ambicije njegovih najbližih susjeda koji su od podizanja njegovog gledali da ga ometu, nisu mogle ustaviti njegov nezadrživi populacioni i ekonomski razvoj, kada je ležao na obali Hercegovine čvrstim i mnogostrukim vezama uključen u život njegovog kontinentalnog zaleđa.

U 1471. bilježe se velike štete u Konavlima koje će u više navrata počiniti Turci i sam Herceg.

Novi je u to doba u punom smislu administrativno središte Hercegovine. Herceg iz Novog 1472. upućuje svoje poslanike u Veneciju.

U okviru politike zbližavanja sa Hercegom, pred narastajućom turskom opasnošću, Dubrovnik 1472. donosi odluku o pomoći Hercegu kod izgradnje nove crkve u Herceg-Novom. U maju su određeni oficiri za gradnju crkve u Novome koju je grad podizao sopstvenim novcem: Stjepan Gradić, Nikola Ranjina i Paladin Gundulić. Kada je avgusta 1472. Herceg tražio dogradnju crkve, Dubrovačka republike izašla je u susret sa 1500 perpera. U martu 1447. načinjena je u Konavlima krečana, a Michaglius Gojković se obavezao da će za crkvu koja se podiže "sub Noui" ispeći kreč i dopremiti ga u Novi, Planirano je da se uradi deset miljara kamena sa po dvadeset uglovnjaka na svaki miljar. Klesari su poznati: Radić Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković, Đurađ Vukojević. Oni su načinili ugovor " da za crkvu – de la chiesa de Sancta Stephano sotto Noui, obaviti posao kvalitetno kao na Sv. Sebastijanu u Dubrovniku".

Crkva Sv. Stefana koju podiže "pod Novim" Herceg Vlatko, najvjerovatnije je ležala kod današnje katoličke parohijalne crkve sv. Jeronima, zapravo između crkve i samostana Sv. Frana, podignutih koncem 17. vijeka.

V. Atanasovski obavještava da u Herceg-Novom nema nikakvog traga od nekadašnje crkve Svetoga Stefana oslanjajući se na V. J. Đurića. Temelji crkve, i to dosta velike crkve, otkriveni su tik uz današnju crkvenu zgradu iz polovine prošloga vijeka stolne katoličke crkve. Dokumentacija o ovom sondažnom iskopavanju je oskudna i nepotpuna.

U 1473. Turci su oduzeli Vlatku Trebinje i Popovo. U toj je godini Herceg saopštio odluku o ženidbi. Izabranica je bila Margarita de Marrano de Aragonia, unuka napuljskog kralja Alfonsa V. Po nevjestu je išla Hercegova sestra Katarina. M. Orbini piše kako je nevjesta bila "molto bella" Sačuvana su i nepouzdana obavještenja da je Dubrovnik prevezao mladu iz Barlete u Dubrovnik.

Iz 1475. sačuvane su nejasne vijesti o jednoj ozbiljnijoj turskoj ekspediciji upućenoj put Novoga. V. Atanasovski kazuje, pozivajući se na Nagy-Nyary, Magyar dipl. emlekek II 266, kako je izvještač milanskog duke F. Maleta javljao da je jedan paša krenuo suvim na Novi Hercega Vlatka, te da nije zapovjednik napuljskih galija prišao u pomoć, Novi i bio izgubljen.

U januaru 1479. Vlatko će izgubiti potporu u Veneciji koja sklapa mir sa Turskom. U to doba Turci stvaraju veoma ambiciozne planove za prekoračenje Otranta i ovladavanje Apeninskim poluostrvom. Papa Siksto I sklanjao je novac iz Bogorodične crkve u Loretu, a kralj Ferante i L. Mediči, gospodar Firence se izmiriše. U Italiji zavlada velika uznemirenost. Ipak, 3. maja 1481, iznenada preminu sultan Mehmed II i u septembru napuljski kralj zbaci Turke sa Otranta u času kada su oni već načinili prvi korak na Apeninskom poluostrvu.

Već polovinom novembra Ajaz paša je putovao ka Novome sa zadatkom da uzme glavni grad Hercegovine. Odbranu Novoga pomogao je kralj Ferante sa dvije galije. Odbrana se temelji na dvije tačke: donjoj tvrđavi za koju se vjeruje da je na mjestu današnje Forte mare i gornjoj tvrđavi koja bi mogla biti na mjestu Kanli kule. Ajaz je tražio pomoć od Dubrovnika u očekivanju da će pomoć Novome stizati sa mora, no Dubrovčani nisu izašli u susret. O otporu Novoga doznaje se iz pisama dubrovačkog vlastelina Bara Lukarevića upućivanih na dvor vojvode od Ferare. Kampanja oko Novoga dovršena je koncem januara 1482. Herceg Vlatko primio je u svojoj rezidenciji, vjerovatno negdje u donjoj tvrđavi, pobjedničkog Ajaz-pašu.

Turci (1382–1687)

Padom Herceg-Novoga 1482. godine sva Hercegovina dolazi pod osmansku vlast. Dračevica će biti organizovana kao nahija Fočanskog kadiluka, a od 1485. novskog kadiluka u okviru hercegovačkog sandžaka. Valja znati da je nahija najniža upravna jedinica u Osmanskom carstvu. Ove su nahije činile i uklapale su u određene geografske oblasti. U župama je obično zadržavano staro ime. Poznato je da se župa Dračevica pominje još u Ljetopisu popa Dukljanina (Barski rodoslov).

Novi je bio povremeno sjedište sandžak bega i stalno sjedište kadije, a uz to u Novome sjede vojvoda, subaša, emin i nazir sultanovih dobara. U okviru Osmanskog carstva Novi je uživao visoki značaj, najprije zbog svojih solana u Sutorini, ali i zbog luke preko koje je tekao veliki dio izvoza iz unutrašnjih oblasti.

Srpsko stanovništvo Dračevice bilo je u doba ratova, a njima je čitav period turske uprave obilovao, opterećeno obavezom davanja svojega ljudstva za rat: po jedan čovjek na konju i pod oružjem na svakih deset kuća. Osim ratova, krupan teret predstavljalo je samo prisustvo vojske, a nje u Novome nije nedostajalo. Središnja vlast je napregnuto motrila Novi kao isturenu tačku Hercegovine.

Vlaško stanovništvo Dračevice nije kao raja imalo obaveze davanja ljudske i stočne hrane, ali je i kod njih moglo biti otkupljivanja te i druge robe. Bio je to nesumnjivo ozbiljan teret jer su i sopstvene potrebe za životom teško podmirivali.

Veličina džemata u Dračevici kretala se između 35 i 190 domaćinstava. Najveći džemat bio je 6 čiji je katunar bio Paval, sin Marka, sin Ivana. J. Đorđević vjeruje da je to starinarska porodica ili je u Dračevicu stigla rano.

Muslimani su u Dračevici polovicom 16. vijeka činili 11,4% domaćinstava.

Turci kad uzeše Novi počeše graditi i dograđivati njegove tvrđave. Ima znakova da je ovaj posao ozbiljno okupirao državni aparat. Do danas se nije uspjelo prikupiti valjanih obavještenja o izgledu grada i njegovih tvrđava koje su Osmanlije naslijedile iz vremena Hercega Stefana i sinova mu.

Neobično je da je drvo za gradnju u Novome dovlačeno sa Neretve, upravo za podizanje grada. Tokom 1511. Dubrovčani su uputili tri majstora da pogledaju oštećenja na zidinama. B. Hrabak vjeruje da su Turci, među zamašnijim rabotama, najprije podigli Kanli-kulu. Polovinom 15. vijeka, radovi teku vrlo intenzivno. Tvrđava Španjola građena je u vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca (1520-1566).

Zna se posigurno da u času zauzimanja Novoga Turci nisu raspolagali flotom. Ali, od toga časa, od početka osmanlijske uprave u Novome, oni će ovdje graditi brodove i to uglavnom fuste, mada neće bježati i od gradnje većih brodova tipa brigantina.

Negdje 1493. doznalo se u Veneciji, koja je raspolagala tromim diplomatskim aparatom, ali ozbiljnom sposobnošću za napregnuto promatranje svake kretnje opasnoga susjeda, o nekakvoj većoj izgradnji u Novome. Iako se ne zna tačno šta, bilo je rukovođeno sa najvišeg nivoa, od Porte.

Naredne, 1494. stigle su vijesti o pokretu francuskog kralja Šarla VIII ka napuljskoj kraljevini, Draču, Valoni i Carigradu, a jula 1504. pogubljen je u Novome markgraf Kratone i sedam sluga.

U proljeće 1572. bilježi se jedan pokušaj Mlečana za upad na teritoriju Dračevice. Bio je to povod da Turci na ovoj isturenoj tački Hercegovine pojačaju tvrđave. Oni ogradiše tvrđavu Vrbanj na kumborskom rtu da ne može ništa bezbjedno ploviti kroz kanal. Bijaše ograđena od krupnijih hrastovih greda, a njeno se podizanje vezuje uz ime hercegovačkog Hasan–bega. Vjeruje se da je ova tvrđava ležala na mjestu koje i danas Kumborani nazivaju "U Vrbe".

Pošto je Novi morao raspolagati mogućnošću opravke brodova i izlivanja topova sigurno je u 16. vijeku stajao kao dobro branjen grad. Sultan Bajazit je još 1498 naređivao Dubrovčanima da za potrebe države kupuju kositar i gvozdenu žicu i da je šalju sklavu spahiji Hamzi.

U prvoj godini 16. vijeka pomišljalo se na osvajanje Novoga. Kotorski providur je predlagao da se sa dvanaest do četrnaest galija krene na Novi. Andrea di Viviani stupio je sa mletačke nave u pregovore sa knezom Novoga, Risna i dijela Hercegovine (moguće Zubaca jer i kasnije pod vlašću Venecije i Dračevice, znamo za pokušaje objedinjavanja narodne regionalne vlasti na dvijema teritorijama. Dračevice i Zubaca). Ovaj je knez tražio pomorsku potporu za učešće hercegovačkih Srba u oslobađanju Novoga.

Turska uprava teško da je donijela kakvoga dobra Boki. U 1527. bilježi se teška pohara sela Orahovac u unutrašnjem zalivu, stare ugledne bokeške kneževine. Ova se akcija prenijela, kao i obično, na dubrovačku obalu. U to doba isticao se u gusarenju Novljanin Mistan–rajs. Skupa sa brzim marokanskim fustama pustošio je Apuliju, Kalabriju i Siciliju. Poslednjih dana aprila 1525. afrički gusarski brodovi su sa velikom snagom uočeni gdje plove ispred Boke ka gornjem Jadranu. Boka je sigurno preživjela veliki strah, ali ni Osmanlije nisu mogle uvijek mirovati u sigurnosti svojega vazda dograđivanog i ojačavanog grada. U proljeće 1532. Turci su užurbano pripremali Novi za odbranu plašeći se flote Đenovljanina Andrije Dorije, a maja 1533. turskom je uporištu prijetila španska flota. Zaista, 27. oktobra 1538. Novi će zauzeti udruženi Španci i Mlečani.

U ljeto 1566. bilježi se dolazak flote paše Pijale Mehmeda u Boku. Ovaj je paša u to doba pustošio po čitavom Jadranu, Dubrovačkoj obali, Apuliji i Abruciju. Kada u 1570. izbija novi veliki metež poznat kao Kiparski rat, vođen između hrišćanskog saveza i Turaka, Boka Kotorska i naročito sela na obali u unutrašnjem zalivu trpjeće velike štete. Fuste nisu nikoga štedjele i Turci će čak poželjeti da uzmu Kotor. Venecija je naredne godine pregovarala da zamijeni Kipar za Novi, Valonu i Drač čime se više nego jasno ističe visoki rang najmlađeg jadranskog grada među svim obalskim domenima osmanlijske državne tvorevine. U avgustu će u Boki boraviti turska mornarica. Venecija će iste 1571. s jeseni, pokušati da sa mora zauzme Novi, no bez uspjeha. Utisak je da je ova akcija vođena uzgredno tokom deblokade Kotora. Vidjelo se da ovakvo preduzeće nije moguće bez masovnog sadejstva okolnih Srba, kako će Novi i biti zauzet poslije ravno 116 godina za savezničke kampanje Morejskom ratu. Ipak, 1606. godine, pet godina poslije objavljivanja u Pesari velikog dijela Dubrovčanina, franjevca Maura Orbinija o kraljevstvu Slovena, u Napulju su stvarani planovi o zauzeću Novoga i Risna. Uspostavljene su veze sa hercegovačkim glavarom Grdanom, a 1608. u Napulj su putovali neki Bokelji i kaluđer Damjan iz Peći. Srpska delegacija je javljala da će se na Novi poći punom riješenošću u jesen. Stvarno je neobično da su se sve krupnije kampanje oko ovoga grada odigrale u jesenjim danima.

U 1604. godini Kuti su teško poharani od senjskih uskoka. Odvedeno je 40 osoba.

U doba turske uprave u Dračevici stoji većinsko srpsko stanovništvo. Kotorski arhiv čuva dokumentaciju koja nastaje u korespondenciji građana Republike sa njihovim sunarodnicima na teritoriji Otomanske imperije u Dračevici. Krajem 1600. godine, pominje se neki Raoslavez koji je svojedobno udao svoju sinovičnu Katu za Mihaila de Cuti, sela koje pripada Turskoj. Nakon Mihailove smrti Kate se po drugi put udala, nakon povratka u domovinu, za Tomizu Nichcef-a. Međutim, još za vrijeme prvog braka supružnici su prodali Raoslavez-u imanje koje je tada pokojna Kate naslijedila od pokojnog oca u Luštici kao što je razvidno iz isprave od 12. marta 1592. Sporazum je u tome da se Raoslavez obavezuje i isplaćuje Tomizi 25 talijera kao saldo dugovanog zaostatka iz navedene kupoprodaje u iznosu od 77 talijera. Sačuvan je i jedan ugovor iz prve polovine 17. vijeka u kojem se pominje Donna Mare, kćer pokojnoga Marca Vuchzeva iz Kuta (territorio de Castelnovo), udova Ivana Raoslavzeva iz Krtola.

Poslije krupnijih pomjeranja stanovništva u ratnim metežima i otimanjima o Novi u 1537-1539. godini, nastao je jedan defter koji je objavila mr Jasmina Đorđević. Ovaj defter nosi najviši značaj za slikanje demografskih prilika, ali i stvarnih ekonomskih odnosa u Dračevici tokom 16. vijeka. Nastao je u 1540. godini. U Dračevici je bilo upisano ukupno 43 sela i jedna varoš: Risan. Kuti su spadali u grupu sela sa 20 i više domaćinstava, no Presjeka je upisana kao zasebno selo. Kuti su u to doba spadali među najveća sela Dračevice. U Dračevici je 1540. godine bilo devet džemata i u njima 792 domaćinstva. U Kutima, u okviru I, IV i VIII džemata bilo je ukupno 37 domaćinstava od kojih je bilo stvarno prisutno 15. Od ovih 15, bilo je 2 muslimanska domaćinstva. Baština je popisano 34, od kojih su 3 bile u rukama muslimana. U Presjeci je u okviru IV i VIII džemata bilo 23 domaćinstva od kojih stvarno prisutnih 6. Od toga, bilo je 7 muslimanskih domaćinstava.

Venecija

U našim krajevima nije srednji vijek bio uvijek tamom obuzet, nego potonji vjekovi kada se naš narod nalazio razdijeljen političkim granicama najsnažnijih mediteranskih država. Srpski etnički prostor je okvir neprekidnog unutrašnjeg komešanja i pomjeranja njegovog živog tijela koje u neprestanom međuoblasnom razmjenjivanju stanovništva preživljava sve svoje istorijske udese. Neobično je svjedočenje engleskog putopisca Dr Edvarda Brauna koji je obišao Srem i koji tvrdi da su Srbi u to vrijeme stanovali u zemunicama. Na predjelima glavnog dinarskog bila, Srbi su podizali manje kamene kuće u suhozidu. Braun svjedoči i o podizanju crkva koje su ukopavane u zemlju. I danas se u Boki govori o manjim seoskim crkvama koje su zatečene ukopane u zemlju. Može se s punom sigurnošću utvrditi da najviši civilizacijski angažman srpski narod postiže u svojim "okrajnim" etničkim oblastima. Crkvena i stambena arhitektura grada i sela, visoko pregnuće hrišćanske kulture i slika urednog življenja srpskog društva u ovim dijelovima etničke teritorije koji su od svojega glavnog narodnog tijela razdvojeni političkim granicama velikih mediteranskih i balkanskih država. Najveći dio srpskog naroda živio je u 17. i 18. vijeku pod okriljem velike države Osmanlije. Gore ocrtana slika koju je pružio Englez Edvard Braun jest slika življenja našega naroda pod Turcima. Čim se zakorači malo preko granice otomanske države, ka mletačkoj Albaniji, ili bilo gdje ka austrijskom i mletačkom domenu, ugledaćemo sliku visokog reda u njenome istinskome odrazu na jednom prostranom ogledalu koje mi Srbi nismo do dana današnjeg uspjeli pregledati u svim njegovim segmentima. Ovo ogledalo je sačinjeno na pergamentu i kamenu sigurnim ćirilskim slovima, starim srpskim pismom kojima su ispisivani testamenti topaljskih građana republike Sv. Marka i države Novske, njihovi ugovori, i stime njenih narodih sudova.

Kada je autor ovih redaka započeo sa iščitavanjem ćirilskih isprava koje se čuvaju u hercegnovskom arhivu, a koje su nastale u 17. i 18. vijeku, u vrijeme mletačke dominacije Dračevicom, njegova naučena ubjeđenja o slabo pismenim seljacima koji žive u potleušcima, brzo se raspršiše i zamijeniše slikom visokog reda, slikom male srpske zemlje živog obrta i krupne ekonomske snage. Vrlo bi teško bilo ustanoviti broj trgovina u naselju Topla kroz 18. vijek i još teže broj stambenih zgrada. Njihov broj bio bi visok i ako bi brojali samo one koje drže vlasnici koji se stanovanjem vezuju uz ostala novska naselja. Mi danas, naravno, ne možemo ponuditi dokumentovanu sliku naselja Kuti u njegovom izgledu na izmaku 17. vijeka. Ali, valja istaći sliku reda u organizovanju najstarijih djelova sela koji leže u pribrežnom djelu uvale, na predjelu triju drevnih svetoapostolskih crkava. Svakako da sve ove kuće ne mogu pripadati najstarijem građevinskom opusu Kuta, ali oni koji su gradili crkvu Svetoga Tome i nasleđivali crkvu Svetoga Tome, koji su gradili svoje kuće od finoga tesanika i razdvajali ih stepeništima i terasama jednako fine izrade, nisu ni ranije, prije jakog ekonomskog uzmaha 18. vijeka, mogli živjeti u potleušicama.

Novljani u 18. vijeku vrše živu korespondenciju vjerovatno isključivo svojom ćirilicom, no ovdje nije bilo potrebe za nekim čuvanjem i arhiviranjem isprava. Takva će se potreba poslije velikog potresa koji je 1667. zadesio srpsko pomorje, javiti u susjednom srpsko-katoličkom Dubrovniku. Pavle Popović ističe napore grada da pribere i sačuva sve ono što je nekada činilo slavu Dubrovnika. Literarna produkcija se umanjuje, a raste aktivnost na prikupljanju i prepisivanju rukopisa, arhivske građe. Kroz 18. vijek nastaju učena društva koja se zanimaju jezikom i istorijom. U srpskom Dubrovniku snaži presija isusovačkog reda koji insistira na učenju latinskog i njegovanju latinske književnosti.

Novi, odnosno Topla, kao najveće naselje u Dračevici, razvija se u punoj slobodi pod okriljem suštinski građanske Venecije koja ostavlja realnog prostora za instrumentalizaciju svih napora topaljske autonomije. Može se sigurno reći da se ova država nije bavila i okupirala faktom izrazite ili potpune predominacije srpskog naroda Boke u kontekstu njegovih visokih političkih autonomija duž obale mletačke Albanije. Nema dokaza da je Venecija Srbe u svojim teritorijalnim domenima preko Jadrana doživljavala kao opasnost, kao što uostalom nije ni one na apeninskoj strani Adrije. Sada pogledajmo, ako je srpstvo Dubrovnika preživjelo onolike vjekove u okviru jedne izrazito klerikalne sredine, u vrlo budnom i napregnutom osmatranju svih vidova narodnog života dubrovačkih Srba na njihovoj dosta prostranoj teritoriji, ne bi li se zatrpali specifično srpski narodni običaji kod dubrovačkog puka, a je ta akcija dala konačni rezultat zatiranja narodnog određenja tek na izmaku 19. vijeka, kakva je snaga bokokotorskog srpstva i njegove privrženosti svome narodu i vjeri u njegovom slobodnom razvitku. Dubrovačka građanska elita uzdizaće svoje narodnosno osjećanje najfinijim umjetničkim pregnućima odupirući se klerikalnom okruženju rimskih ustanova za rasprostiranje vjere koje se u Dubrovniku ne bave poslovima rasprostiranja vjere nego nacije. Dubrovačko rimsko sveštenstvo zapravo nastoji na pohrvaćivanju grada i njegove okoline i to je njegova primarna linija delanja čak i na početku 20. vijeka! Ni jednoga časa se ne može sumnjati da su ovi poslovi uspješno dovršeni tek za dominacije Habzburške Monarhije u njenim domenima na poluostrvu. Najprije je plasiranjem teze o Srbima kao prebjezima iz njihove matične zemlje, koja se sužava na prostor Raške, koji u hrvatske krajeve stižu u doba turske ekspanzije polovinom 15. vijeka, željelo potcrtati dijacezni karakter ovih srpskih zemalja. Naravno, ovakav model nije mogao biti primjenjen na Dubrovnik jer bi se time srušio jedan puno važniji oslonac hrvatske istoriografije: Konstantin Porfirogenit i njegovo djelo "Mome sinu Romanu" – politička instrukcija nasljedniku vizantijskog suverena, koji sasvim razgovijetno piše o doseljavanju Srba u Konavle i okolne oblasti. A nedodirljivost njegova djela uzdignuta je na razinu istoriografske dogme, jer je pored problematičnog djela K. Porfirogenita, i prije i poslije njega, načinjeno još puno respektivnijih hronika koje govore o Srbima kao autohtonom balkanskom narodu mnogo prije nego će kroz evropska "vrata naroda" nahrupiti slovensko-avarske ordije.

Novi i njegova autonomija živi prema svojim običajima i njegovi narodni sudovi u svojim stimama redovito potcrtavaju fakt građanskog sudskog postupka "po običaju od ove krajine". Topljani uspijevaju i u značajnom proširivanju prerogativa regionalne samouprave zahvatajući u sudske nadležnosti vanrednog providura.

Venecija priznaje, još 1695. Savatiju Ljubibratića za episkopa Novskog i primasa cijele Dalmacije. Novsku autonomiju nastojaće, opet isključivo u domenu crkvene jurisdikcije, ometati isključivo rimski prelati Dalmacije i to onda kada u regionalnim providurima nađu uporišta i spremnost za paralelno delanje.

Eto, velika je važnost za našu narodnu istoriju primorskih autonomija. Pod njihovim okriljem srpski narod dobio je priliku za nezadrživi populacioni i kulturni razvitak, za produženje neometanog življenja u tradiciji. Oštre ustanove Rima ovdje ga jednostavno neće moći doseći. Biće onemogućen i pokušaj. Zabrinuti biskup Kotora Marin Drago pisao je koncem 17. vijeka kako se mletačke vlasti u regionu nisu usudile da preduzmu korak protiv Srba i njihovog klera. Rimski prelati moraće, dakle, angažovanjem agentura iz redova državnog činovništva, djelujući u metežu Morejskog rata, pribavljati političkih koristi u nadi obraćanja srpskih mitropolita na put unijaćenja. Oni su u tome poslu, ne tako davno, u susjednim oblastima, učinili i nekih većih koraka.

Otporno srpstvo novsko oduprijeće se snagom skučene srpske zemlje topaljske koja je figurirala kao najprominentnije i prednjačeće mjesto stare Hercegovine, ali bijaše to mjesto širokom osnovom vezano uza svoju kontinentalnu maticu. Vezano mnogostrukim vezama koje se nisu mogle pokidati. I uvijek kada budu slabile ove veze, kada bude slabila Hercegovina, slabiće i Novi. Dračevica 18. vijeka sliči više nego je do danas primijećeno drugoj jednoj bliskoj joj po narodnosti zemlji: Dubrovniku. Kako se mali Dubrovnik održao kraj tolikih ozbiljnih prijetnji u svojoj nezavisnosti? Svakako uz pomoć svoje okretne diplomatije i visokog obrta. Dračevica uživa i krupne prednosti. Najprije, oslonac na široku zemlju Hercegovinu koja pruža snagu sa smion nastup i dobar uzmak. Topljani 18. vijeka grade, kao Dubrovčani, u okviru svoje autonomije, određenu metodologiju saobraćanja sa susjednima koja će se, kroz sačuvanu dokumentaciju ocrtati kao diplomatija predupređivanja: delaj prije nego se stvari dogode! To je, nužno, diplomatija iznalaženja kompromisnih rješenja i diplomatija visokog aktiviteta koja nikada ne otkriva ono što je spremna braniti oružjem. Klerikalni Dubrovnik je branio spoljni znak svoje narodnosti – svoje pismo, čak i od samoga Rima i njegovog velikog pontifeksa! Topljani 18. vijeka naprosto zasipaju državne sudske ustanove u zalivu svojim međusobicama koje oni, u isto vrijeme, vrlo uspješno rješavaju na nivou svojih narodnih sudova, sve ne bi li pribavili novih ingerencija koje im prvobitno, dukalom o osnivanju autonomije iz 1718. i ne pripadahu.

Obje skučene srpske zemlje mogle su graditi ovako djelotvoran sistem korespondencije sa izvanjcima samo zahvaljujući i oslonjene na jedan dosta kruti i ozbiljni unutrašnji red i poredak. Ovaj poredak prepoznaje se najjasnije u pismenim djelima njihovih građana, u njihovoj sačuvanoj dokumentaciji koja nikako ne predstavlja isključivo odraz savremenog trenutka, već i veoma jasne reminiscencije dosta duboke starine u složenom sistemu održavanja unutrašnjeg reda srpskoga društva, reda koji se mogao oslanjati i u dugačkoj kulturnoj vertikali sezati u doba prijehrišćanske drevnosti srpskog etničkog tijela stare Hercegovine, koje nije ostavilo pisanog traga. Zato je veliki i neocjenjivi značaj arhivske građe koja nam stoji na raspolaganju. Sve stime, sve presude narodnih sudova po topaljskim partama, sve oporuke njenih građana, svi ugovori, načinjeni su po najstrožem obrascu od kojega se nikada ne odstupa.

I sav taj zamašni korpus arhivske dokumentacije o Toploj predstavlja djela i autentični proizvod narodnog života Boke, sa državnim upravnim tijelima Republike Sv. Marka vezan sam nekom floskulom u zaglavlju isprave. Rigidnost u pridržavanju šemi svake građanske isprave govori za drevnost sistema narodnog pravosuđa koje zapravo, može se naslutiti, stoji kao organizovan sistem u mnogo dubljoj strani od one koju možemo ispratiti u dokumentaciji iz doba Nemanjića. U srpskom narodu teško da je mogla zaživjeti bilo kakva reforma do odlučujuće potpore austrougarske monarhije i njenih srpskih ekspozitura. Svaka presuda suda dobrih ljudi u okviru topaljske autonomije jest konačna i ne traži reviziju. To je gotova stvar.

Srpski narodni život u Dračevici u vrijeme dominacije Republike Sv. Marka, uz puni paralelizam sudske vlasti, zadobiće svoj puni pisani izraz u stimama i porukama Topljana za velikog vijeka Srba koji je za srpski narod veliki zato što se u živom njegovom pomjeranju podiže i snaži autentično srpstvo srpske "dijaspore", srpskih okrajnih oblasti preko Bosne i preko Crne Gore. Bio je to vijek masovnog povratka Srba njihovom matičnom dinarskom zemljištu, ali i poslednji veliki čin narodnog sakupljanja a ne nikako raseljavanja. Bijaše tada to srpsko etničko tijelo tako snažno da je preteklo svuda, da ga je bilo dovoljno da popuni svaki dinarski okrajak. Srpski predvoditelji tačno su znali, u času kada su pokretali narod, gdje idu. Oni su u to doba vodili politiku koju obilježava smisao za realističnost i svoje ozbiljne zahtjeve za vaspostavljanje autonomija po malim partama u mjestima njihovog najjačeg migratornog domašaja, oni su, kao i vladari velikih balkanskih država, temeljili ne samo na značajnoj populacionoj snazi svoje zajednice, već najprije, na pravu nasljednika. Pitanje kontinuiteta koje naši istoričari jednostavno nisu uočili središnje je pitanje svih zahtjeva regionalnih autonomija! Kada se 1693. u Popovu okupljaju hercegovački glavari da dogovaraju prelazak u mletačku Boku, Dračevicu, oni traže da niko ne dira u njihove starevine, crkve i manastire. Na taj način, kao po nekom nepisanom nacionalnom programu, uspostavljena je u 18. vijeku jedna ogromna političko-teritorijalna srpska autonomija bez atributa državnosti, snažnija i opasnija po najkrupnije državne tvorevine toga vremena, što je okrajnija, perifernija i udaljenija od svoje unutrašnje srpske zemlje. Velika seoba Srba pod Čarnojevićima nije bila seoba i proširenje nego najozbiljniji promišljeni čin sabiranja i okupljanja naroda, pokušaj povraćaja raslabljenih i od narastajuće Austrije i prekomorske Venecije ugrožavanih srpskih domena. Srpsko etničko tijelo bilo je raslabljeno klasičnim pogromaškim akcijama protiv narodne pravoslavne crkve u Bosni tokom srednjevjekovnih papskih ratova koje u više navrata kreće veliki pontifeks pod izgovorom da nastoji na uništavanju jedne opasne po pravovjerje neomanihejske jeresi u kulturnom izolatu bosanskohercegovačkih planina. Veliki 18. vijek donio je narodni pokret koji će zadužiti potonje srpstvo čvrstim teritorijalnim i političkim pozicijama jedne respektivne snage na Balkanu koja je samo tako okupljena mogla izdržati sva iskušenja koju je pred nju stavila Dunavska monarhija.

U tome okupljanju, jako vidnu ulogu odigrala je topaljska autonomija.

Testamentarna zavještanja topaljskih građana čine najvažniji korpus arhivske građe 18. vijeka novske države. Ni jedan testament nije ispisan ili izdiktiran rutinski, mada se u svakome testatori strogo pridržavaju određenog šematskog reda u koncipiranju dokumenta. Neobično su važni testamenti koji u svojim kapitulima posvećenim zavještanjima crkvama, daleko nadilaze fizičke okvire stare Hercegovine. Testament Jova Stevanova Delina iz Poda, načinjen u Veneciji za njegovog trgovačkog putovanja, upućuje priloge manastiru Hilandar, manastiru Sv. Save Osvećenog na Sinajskom gorju, crkvi Hristovog Groba u Jerusalimu i svim, ama baš svim manastirima u teritorijalnom okviru stare Hercegovine. U Dračevici, testator vodi računa o svim crkvama, ali visinom priloga najviše rangiranje zadobija manastir Savina i crkva Sv. Trojice u Ratiševni-Mojdežu. Može se reći da nema topaljskog testamenta koji ne ostavlja salandara manastiru Savina. Testamenti bogatih topaljskih trgovaca nastoje na zaokruživanju i doticanju svih pravoslavnih središta istočno-mediteranskog kruga.

Ovi će testamenti nastati na prelomu 18. vijeka, u doba najvišeg ekonomskog snaženja Dračevice, u času kada ovaj srpski kraj nadilazi svojom pomorskom snagom sve čime su raspolagala starovjekovna pomorska središta u unutrašnjem zalivu. U tome času, dvije linije koje markiraju granice fizičkog dometa topaljske pomorske trgovine i njenog emocionalnog dopiranja i briženja izražene najpotpunije kroz jedan snažni osjećaj pripadanja neobičnom svijetu istočnjačke ortodoksije koji opčinjava Topljane-Dračevićane 18. vijeka da ga tako potpuno ocrtaju u svojim oporukama, dakle te se dvije linije sada konačno približavaju i poklapaju. Zaista je to vrijeme velikog i nikada iznova dosegnutog nacionalnog sabiranja Srba. To je vrijeme u kojemu se Dračevica vrlo prepoznatljivo ukazuje na jedinom bilježenom istorijskom prostoru – prostoru mora i uzanog i davno uređenog zemljišta mediteranskog obalskog kruga. Planinski život Mediterana teče van tokova bilježene stvarnosti. Krupni narodni sabiratelji 17. i 18. vijeka potpuno jasno su sagledali istorijsku priliku za svoj narod i u zamahu okupljačkog delanja crkvenih pregalaca, u toku međusobne razmjene njegovog živog tijela, nigdje ne premašujući kritičnu masu u pokrenutom migrirajućem korpusu da bi se neka srpska teritorija našla ugrožena, izvodili svoj narod na upuštene i raslabljene zemlje visoke važnosti. Takva je srpska zemlja Dračevica i kada hercegovački glavari u Popovu 1693. donesu odluku o prelasku pod krilo principovo, oni će prevashodno nastojati na osvajanju jednog važnog domena i zadobijanja bolje pozicije na smioniji i djelotvorniji i istorijski nastup na Mediteranu.

Dubrovačka sredina govori o tvrdoj vjernosti Srba svojoj narodnosti i kada pređu u drugu vjeru. Mi danas možemo posmatrati dubrovačko gradsko i seosko Srpstvo 17. i 18. vijeka, kao elitno patriotsko Srpstvo pod okriljem izrazito građanske sredine male republike. Oštro klerikalno jezgro dela u svakidašnjem naprezanju da uoči pogodan čas ili pogodnu okolnost za konverziju Srba. Kako se grad, poput naše Dračevice, svako malo obnavlja iz okolnih krajeva koje obilježava retrogradnost njihove starobalkanske srpsko-slovenske kulturne sredine, to će uz obaveznost priznavanja pravila katoličke crkve koje nametaše dubrovački kler za sve migrante, uspjeti samo u namjeri konverzije. Ne i promjeni narodnosti! Kada je Sava Nemanjić ustanovio Stonsku episkopiju 1219, koja će djelovati ravno stotinu godina, čekaće Rim priliku za oštru agresiju svojih ustanova za rasprostiranje vjere sve do 1333/4. U to će doba započeti sa akcijom pokatoličavanja po Pelješcu i Stonu, te okolnim krajevima. Ovakve će radnje uspostavljati u Konavlima tek u drugoj polovini 15. vijeka.

Otporno dubrovačko Srpstvo je elitno građansko Srpstvo – snažni sloj dubrovačkog društva koji je staleški ošto ocrtan a živi u izrazito klerikalnom okruženju grada republike. Topaljsko Srpstvo je takođe dobro uočljivi sloj grada – varoši, kako svoje naselje nazivaju sami Topljani 18. vijeka, no ovaj narodnosni sloj nije stalež u klasičnom smislu. Topla nije ništa snažnija od Poda. Topla je kulturno, vjersko i ekonomsko sabiralište Dračevice, 18. vijeka. Ovo je Srpstvo čiji razvojni tok u okruženju demokratične sredine Dračevice i starohercegovačkog društva pruža prilike i svojemu seoskom stanovništvu za ozbiljan prosperitet i uspinjanje na skali topaljskog društva 18. vijeka. U Dračevici vlada potpuni starobalkanski slovenski demokratizam, a u Dubrovniku izraziti crkveni-vjerski i laički radikalizam koji forsira vlastelinski stalež. Zaista, sve će akcije Rima kretati od dubrovačke obale (Rat, Konavli). Valjalo je prvo uništiti srpsko narodno tijelo u okolini, na selu. Dubrovačka srpska vlastela ostaće bez potpore i u klerikalnoj sredini Dubrovnika preživjeti u svojoj narodnosti sve do prvih godina našega vijeka, u broju koji izaziva divljenje.

Nadalje, popisi stanovništva topaljskog gotovo svi su naslovljeni kao popisi naselja novske države. Kao i u nizu dokumenata, najprije presuda srpskih narodnih sudova, gdje se pripadajući teritorijalno–politički opseg imenuje novskom državom. Ako, ništa, to će zaista govoriti o tome kako Topljani doživljavaju svoju autonomiju. Teško će se naći kraj u kojemu se u savremenim dokumentima toliko naglašava fakt narodnosne pripadnosti i tako oštro potencira nivo političko-teritorijalne samostalnosti, moguće, konačno i samo kao subjektivni osjećaj Topljana. Sigurno bi se puno više moglo doznati o stvarnim dometima topaljske autonomije, kada bi se izvršila timska i sistematična komparativna ispitivanja građe u regionalnim arhivima i velikim arhivima Dalmacije, Dubrovnika i Venecije, svih primorskih autonomija. Kada bi se željelo u tome kontekstu ocrtati dometa i značaja topaljske autonomije, tada ni ovako veliki posao ne bi dao punog odgovora, već bi se moralo tragati u turskim arhivima da bi se vidjelo na šta se naslanjala Topaljska komunitad. Ovim radom mi i želimo pružiti krupnih indicija iz dokumentacije novskog arhiva o kontinuitetu ove autonomije, koju smo doživjeli kao visoku autonomiju. Nema boljeg opisa za novsku državu i njen političko-teritorijalni položaj, od opisa Meda Pucića njegovog Dubrovnika: "kao otok sred mletačkog zemljišta". Takav je i Novi pod Venecijom. Mala srpska zemlja visokog obrta.

Hercegovački glavari u Popovu 1693. godine dobro poznaju kraj u koji namjeravaju preći, pa traže garancije za sigurnost njihovih "starevina", kao "crkava i manastira". Ovo njihovo pismo je jedan od najvažnijih dokumenata za istoriju Novoga. Utisak je da su svi naši poratni istoričari bježali i zaobilazili najelementarnije i očigledne kapitule svih predstavki hercegovačkih i topaljskih Srba mletačkoj vladi, zapravo izbjegavajući pružanje validnih i potpunih interpretacija ovog važnog segmenta novske prošlosti. Tako se, malo po malo, uz nedovoljnost slike koju su pružali dobronamjerni, a uz pomoć podupirača hrvatske istoriografije iz samog Novog, izgradila kriva slika prošlosti našega kraja, koja je u njenim najvažnijim segmentima potpuno pogrešna. Izostala je, dakle, validna interpretacija događaja.

Kada se, na primjer, piše o prošlosti i događajima u sjeverozapadnoj Boki tokom 18. vijeka, tada se nipošto, u ime kraja, ako se želi ovaj kraj nazvati prema svojem administrativnom i populacionom središtu, a svakako se to želi, ne smije upotrebljavati ime "Novi". Mnogo je tačnije upotrebiti ime "Topla", "topaljski". Ovo je mjesto najveće naselje u Dračevici i stvarno sjedište živog trgovačkog obrta i kulturnog života sjeverozapadne Boke, koliko za sada znamo, sasvim sigurno, tokom 18. vijeka. Ako bi se željela pisati specijalna istorija Herceg Novoga i njegovog etničkog konglomerata kroz 18. vijek, tada je upotreba odrednice "novski" opravdana i tačna. Dakle, samo u slučaju pisanja posebne istorije uskog gradskog jezgra Novog kroz period mletačke uprave. Ova dva naselja stoje oštro odijeljena, a upućena jedno na drugo onoliko koliko to zahtjeva nužnost obavljanja međusobnih individualnih poslova. Mletački guvernator Novoga Ivan Burović neće tek tako napisati kako je Topla središte otpora mletačkim vlastima. I neće slučajno francuski ekspedicioni korpus u Boki, kao prvu administrativnu mjeru ukinuti Topaljsku komunitad i osnovati Novsku opštinu. Novsku opštinu je osnovala francuska okupaciona vlast! Pobjednički Francuzi su odlično znali šta predstavlja i šta je za Venecije predstavljala topaljska autonomija za čitavu sjeverozapadnu Boku. Ona je, najprije, činila jezgro okupljanja i sabiranja etničkih Srba u Dračevici, ali i puno šire. Ona sigurno nastavlja veliku tradiciju iz doba bosanske države i ona će za srpski narod Hercegovine figurirati kao jedina hercegovačka država u državi u svojim visokim autonomijama.

Za istoriju Srba u sjeverozapadnoj Boki, najviši interes imaju njeni seoski i planinski predjeli sa naseljima koja figuriraju kao izolat tradicionalne kulture Stare Hercegovine i njenom primorskom domenu. Ova su naselja, stoga, veoma zanimljiva, jer je u njima kroz čitav njihov razvojni tok dolazilo do prožimanja kulturnih uticaja dubokog dinarskog kontinentalnog predjela i ustreptalog i promjenjivog Mediterana. Ova se naselja, međutim, dramatično mijenjaju i gube atribute izvornosti, čak mijenjaju svoje stanovništvo u savremenim migracionim tokovima. Teško da može biti važnijeg zadatka za naše istoričare i arheologe od izučavanja i zaštite bogate kulturne baštine novskog sela. Selo Kuti kraj Herceg-Novoga svakako spada u krajeve koje bi valjalo neodložno istražiti. Najprije, zbog toga što nekoliko njegovih starih odlomaka jako propada. Neobično je zanimljiva arhitektura i organizacioni sklop odlomka Obalica, kao i Peruškovići.

Srednjevjekovna srpska književnost bijaše, kažu, isključivo crkvenoga karaktera i ne obraćaše se širem krugu čitalaca. nema sumnje da to stvaralaštvo liturgijskih trebnika, tipika i kanona ili hagiografskih tekstova i nije književnost u pravome smislu riječi, ali valja dobro voditi računa o ozbiljnim i vrlo uočljivim okvirima društvene svakodnevice koja u svojim izrazito humanitarnim i racionalističkim filosofskim nazorima tokom velikog 18. vijeka, dopušta da, recimo, u velikom broju oporuka načinjenih od topaljskih jadranskih i mediteranskih putnika-trgovaca prepoznamo temeljnih načela humanizma. Poznato je da je tokom 14. i na početak 15. vijeka srpska književnost počela napuštati okvire crkvenoknjiževnog stvaralaštva i ulaziti u narod, no u tome času dođe turska ekspanzija. Kada se procjenjuje domet i karakter srpske književnosti toga perioda valja voditi računa o činjenici da naš narod na seoskom prostoru nema potrebu arhiviranja bilo čega. Mi smo i danas svjedoci da se u nekim delovima Hercegovine čuva dokumentacija seoskih kneževa ili jedno-stavno familijarna dokumenta – ugovori, oporuke i slično. Mi danas definitivno pogrešno gledamo na kulturne domete našega sela. U Boki, u njenim planinskim selima bile su na više mjesta formirane dosta respektivne biblioteke. Još je zanimljivo da te biblioteke ne vezujemo isključivo uz vrijeme austrougarske vladavine u Boki. Porodica Radović u Kamenom čuvala je rukopisnu knjigu Jokana Radovića koja je sadržala hroniku njihova roda od Kosova, ali i prepisku sa mitropolitom crnogorskim Petrom I Petrovićem.

Naprosto, mora se, kada se govori o kulturnom životu bokeškog sela, cijeniti fakat da je selo pretrpjelo potpuno demografsko rasipanje, a određeni krajevi i potpuno fizičko uništenje. U 18. vijeku nešto se malo zna za stare srpske spomenike. Crnogorski vladika Vasilije kada napisa svoju Istoriju O Crnoj Gori (Moskva 1754), poslužiće s starijim rukopisima i rodoslovima a pominjaće i drevne srpske istorije. Jovan Rajić, putovaće 1758. u Hilandar da čita stare srpske rukopise. Bilo je Srba istoričara i u 18. vijeku, ali oni su svoja djela gradili na dostignućima talijanskih, njemačkih, madžarskih pisaca, ne znajući za radove Sv. Save, Domentijana, Grigorija Camblaka, Konstantina Filozofa.

Oporuke topaljskih građana 18. vijeka, pisane su u sredini koja je baštinila snažno narodnosno osjećanje. One, zaista, moraju da se posmatraju i kao književna dela. I u susjednom Dubrovniku i dalje, po Dalmaciji, književnost je teritorijalno ograničena na uzano zemljište pod mletačkom Dalmacijom. Ova književnost se razvija pod talijanskim uticajem, istina na narodnom jeziku, ali, kako kaže J. Skerlić, bez "pravog i određenog nacionalnog osećanja".

Prije nego pređem na slikanje prilika u Kutima pod vlašću Venecije (1687–1797) moram se osvrnuti na krupne događaje u Evropi i Balkanu koji će naći dobroga odjeka u Boki i okolnim krajevima. Na carskim dverima male Gospođine crkve u manastiru Savina, stoji jedan natpis u kojemu se pominje pokret velikoga vezira Kara Mustafe koji u 1683. stiže do Beča.

Veliki vezir, pun ambicije za duboki prodor u središnje djelove kontinenta okruži Beč. No, ovdje, doživje poraz. Ovom će se hrišćanskom pobjedom izmijeniti ukupne političke prilike u Evropi. U narednoj godini u savez Austrije i Poljske stupiće i Venecija ne bi li proširila svoje teritorijalne domene u Dalmaciji, odnosno njenom širokom poleđu koje pripada niskom planinskom zemljištu kraških polja sa njihovom visokom produktivnom sposobnošću.

U ovom dešavanju, mala, no spretna Dubrovačka republika, naći će se ugrožena i stupiće, iznova, pod protektorat ugarskog suverena. Republika je u Austriji, Leopoldu Prvom Habzburškom slala svojega poslanika Vladislava Gučetića, da bi već 1684, stupila pod zaštitu ugarskog suverena koji bijaše u snažnom zamahu. U tome času, Mlečani su se približili Novome. Stigli su do Kumbora, ali će se na toj tački zadržati još pune tri godine. I to je jedna jako važna činjenica jer će ove tri godine, za Srbe u okolini grada predstavljati vrijeme pune neizvjesnosti, opasnosti i paljevina. Njihov je položaj postao neodrživ.

Ugovor što ga je Dubrovnik sklopio sa Leopoldom utemeljen je u nastojanju oslobađanja od turske i mletačke represije. Važno je pomenuti, a to će biti od važnosti za srpsku Hercegovinu i njene krupne istorijske iskorake na kraju 17. vijeka, kako Republika Svetoga Vlaha pomišlja na proširenje svojih teritorija u dubini kontinentalne Hercegovine, ne bi li se domogla župnih predjela Trebinjskog i Popovog polja.

U isto vrijeme Dubrovnik je turskom garnizonu u Novome, oko kojega su tekle užurbane pripreme Venecije, dostavljao municiju i hranu.

Na Jadranu, na prelomu vijekova, snaži uticaj Austrije. Mletačka republika u to doba bijaše slaba, a slabost njena dolazaše od nemoći njene srednje klase koja nije bila pravno definisana niti je nosila bilo kakvu političku snagu. U Veneciji, u to doba, gotovo neprekidni niz praznika okupiraše državni aparat i ekonomiju zemlje.

Ova je država izgradila rigidnu diplomatiju, za razliku od maloga Dubrovnika kojemu, zbog sićušnosti njegove, to bijaše isključiva potpora i oslonac. Okretna, spretna diplomatija uz notu odlučnosti i generalno opredjeljenje za djelovanje prije nego se stvari dogode.

U to doba novljanski Turci upadali su u susjedne Konavle i druge dubrovačke domene. U tome su, kako će se kasnije vidjeti, učestvovali i muslimani iz Kuta.

U 1686. godini Dubrovčani su se žalili Velikom veziru kako ih ugrožava luka u Draču, te da trpe veliku štetu od novskih Turaka koje su oni nedavno pomagali.

Tokom ove godine, pašće u ruke Leopoldove i grad Budim, no Otomanska imperija i dalje čvrsto drži Hercegovinu i grad Novi – najistureniju tačku Hercegove zemlje. Tek u septembru 1687, turski garnizon pod časnim uslovima napušta Novi, valjda opterećen saznanjem o porazu ekspedicije Husin Topal-paše u Kamenome, te novcu koji je generalni providur Albanije i Venecije Đerolamo Korner ubacio u grad podmitivši arbanašku posadu.

Dubrovnik je, čim je doznao o padu Novoga, počeo agitovati u Hercegovini da tamošnji Srbi priđu Leopoldu. U tome času Dubrovačka republika je nastojala pružiti objašnjenje Velikom veziru u vezi svojega držanja u vezi događaja oko Novoga. Poslanici M. Kaboga i S. Buća dobili su instrukcije: "Ako Vam spomene nešto o misiji upućenoj u Beč i o danku poslatom Caru, reći ćete da je mletačka armata strašna, kao što mu to mogu posvjedočiti Turci koji su je vidjeli ovuda proći"...

Venecija u to doba postiže na sve strane sjajne uspjehe u Grčkoj, na Moreji, Dalmaciji i Hercegovini. I prije no što je pao Novi, Dubrovnik je nastojao da Leopold Prvi Habzburg proklamuje svoje pravo na Bosnu i Hercegovinu, sve da bi se načinila zapreka mletačkom zamahu ka tim oblastima. Dubrovačka diplomatija u liku M. M. Bunića činiće jasne i odlučne korake i neposredno po padu Novoga.

I zaista, potkraj 1687, Mlečani zauzeše Carinu, mjesto na tursko-dubrovačkoj granici preko kojega iđaše sav dubrovački karavanski tranzit i koji podupiraše bogatstvo Republike. U toj godini, žitelji Mrcina, sela uz granicu bokešku, učestvovaće u regularnoj mletačkoj akciji u Hercegovini, gdje će skupa sa svojim sunarodnjacima iz Boke nastupiti ka turskim uporištima u okolini Trebinja.

Tokom 1688. očekivao se pad Beograda. Dubrovački poslanici žalili su se zbog blokade Dubrovnika od strane Venecije. U trenutku pada Beograda, Venecija se spremala da upadne duž Neretve u dubrovačko zaleđe. Već u tom času, to se u našoj zavičajnoj istoriografiji zabacivalo, mnogi Hercegovci su se izjašnjavali za austrijski protektorat. U jesen će Leopold Prvi Habzburg izdati parent kojim uzima pod zaštitu Hercegovinu i objavljuje veto prema namjeri Venecije da uzme ove krajeve.

Čitav ovaj uvod načinio sam u želji da sugerišem neophodnost gledanja ovih događaja u kontekstu diplomatskih i propagandnih aktivnosti sukobljenih i zainteresovanih strana u regionu, a mnogo ih se skupilo oko ove male zemlje. Ni jednoj nije odgovarala vlast Venecije u Hercegovini. I Dubrovnik i austrijski rezident uvjeravali su njene žitelje da se opredijele za Austriju. Upravo se ovim putem, putem promatranja interesa i tačaka susretanja političkih silnica velikih balkanskih država u Hercegovini, može naći objašnjenje za pojave koje u Dračevici poslednje decenije 17. vijeka inače nećemo moći objasniti. Zato ću ovdje kratko samo ukazati na jedno od ključnih pitanja za ocrtavanje socioagrarnih odnosa u Novome pod vlašću Venecije. Glavarski sloj hercegovačkih krajeva koji su dali svojega stanovništva za Dračevicu, a koji je jedini imao izvršnu moć za pokretanje stanovništva u jednom dosta neizvjesnom smjeru, zaista je veoma zadužio Republiku Svetoga Marka.

Kampanja oko zauzimanja Novoga počela je 1684, godini u kojoj je zauzet Risan i obala do Miočevića. U ovom pregnuću istakao se jedan Kućanin, Jovo Nakićenović koji je uz pomoć svojega brata Vuka, u 1684, pred sudom u Kotoru, tvrdio da je angažovan od generalnog providura da u Novome, na Abašinoj kuli, uništi četiri topa. Jovo je prije nego je uhapšen bio zastavnik (alfier) na galiji Đorđa Crnice, a u času hapšenja u sastavu čete majora Tanusi. Jovo Nakić, kako je u dokumentima ispisano njegovo prezime, učestvovao je u okršajima oko Novoga još u vrijeme mletačkog zauzeća Risna i obale do Miočevića (Kumbor) kao diverzant. Iz dokumenata se vidi da su ovi Nakići u to vrijeme živjeli u Kutima.

Poslije savezničkog zauzeća Novoga, postavljen je providur Jeronim Dona, bivši knez i providur Hvara. Ustanovljen je i kancelar i upravnik dvora, te guvernator-nadintendant Perini, kako obavještava Dužda glavni zapovjednik savezničke flote Đerolamo Korner.

Glavni interes Venecije za demografsko opustošenje južnog okrajka Hercegovine, koju svi nastoje pridobiti za sebe, pokušaće njeni visoki eksponenti u Dalmaciji, ostvariti pridobijanjem hercegovačkih glavara za prelazak pod krilo principovo. Ova kampanja počeće odmah, po zauzeću Novoga.

Tokom 1694. Veneciji uspijeva da izađe u Popovo, Zažablje, Trebinje i druge krajeve u dubini Hercegovine .

U sukobima oko Trebinja mletački guvernator Ivan Burović Peraštanin, lagumaće i uništiti manastir Tvrdoš staro srpsko-pravoslavno središte Hercegovine. Gledano u kontekstu političkih težnji Venecije teško može biti sumnje u upućenost i namjernost u delanju bivšeg peraštanskog kapetana.

U nastojanju pridobijanja Hercegovaca za Veneciju, u te krajeve su upućivani Burović i Perini. Lorenco Kontarini izvještava providura da je uputio u Herceg-Novi Burovića i Perinija sa jednim kaluđerom iz okoline Trebinja radi pridobijanja hercegovačkog naroda za Republiku. Bijaše to otac Teofil (Radulović).

Prve godine po zauzeću Novoga obilježiće brižljivo osmatranje turskih teritorija i pokreta. Lorenco Kontarini je izdao naređenje Ivanu Buroviću da ispita stanje u neprijateljskim zemljama. Stvarni nosioci ovakvih aktivnosti kroz stotinu godina Venecije biće pogranični Srbi iz obje strane tursko-mletačke granice.

Ivan Burović će kao važni mletački činovnik biti imenovan za sopraintendanta Novoga u 1691. godini. On je izvještavao o turskim pustošenjima u okolini Trebinja i u ovim događajima treba tražiti povoda za dalje prelaženje Hercegovaca u Dračevicu. I Burović je odigrao određenu ulogu u katoličkoj akciji suzbijanja srpskih episkopa u Novome tokom devedesetih godina 17. vijeka. Budući rodbinski vezan sa veoma istaknutim protagonistima s obje strane granice i u obje religije, stekao je ogromni imetak u okolini Novoga, pa se čak javila potreba za izradu posebne zemljišne knjige Ivana Burovića. Na tome poslu angažovao se veći broj savjetnika iz novskih sela, pa i iz Kuta.

Dračevicu kao pogranični kraj opterećuju sve teškoće i opasnosti koje nosi ratni metež. Koncem avgusta 1691. novski providur je naredio glavaru sela Prijevor da ne dozvoli ulazak hajducima koji su četovali na području Ljubomira gdje se pojavila zarazna bolest. Pismo iste sadržine upućeno je glavarima ostalih sela u okolini Novoga, a među njima i glavarima Kuta: Nikoli Kočetanoviću, Pavlu Ožegoviću i Đuru Vučetinom (Nicola Gocetanovic, Paulo Odzegovich et Giuro Vucetin).

U 1692. godini Kućani su, kao i ostali, pružali potporu organizovanom otporu turskim pritiscima. Ovom akcijom rukovodio je guverner Ivan Burović.

U kotorskom arhivu čuva se jedan dokument koji svjedoči o učešću Kućana u pograničnim i prekograničnim aktivnostima mletačke vojske. Pavle Ožegović iz Kuta isticao se u vojnoj službi. U zapisničkom iskazu Pavla Ožegovića, datiranom 2. jula 1693. godine, stoji da je on sa ostalim momcima iz novske krajine bio na vojnoj stanici u Zupcima kada su naišla četiri vojnika Francuza. Jedan od njih, koji je nešto malo razumio talijanski, nakon što je svjedok prikazao sebe i svoje drugove kao Turke, povjerio je da idu za Carigrad. Na svjedokovo pitanje, kazao im je da hercegnovski garnizon ne broji više od dvije čete i ako već namjeravaju tamo udariti, neka se požure, jer čitava stvar nije teška, već lako izvodljiva. Kada su Francuzi nakon toga ugledali sopraintendanta Burovića spopala ih je zebnja. Naši drugovi sproveli su kasnije ove Francuze u Herceg-Novi.

Odbjegli Francuzi bili su u sastavu stražarskog odreda u primorskoj tvrđavi, a odbjegli su zbog svoga bijednog stanja.

Dvojica odbjeglih su osuđeni na smrt vješanjem, kao i Filip Miol koji je osuđen na smrt strijeljanjem. Miol je bio iz Provanse. Ostali Francuzi su osuđeni na sedam godina robije na galiji kao okovani veslači. Presudu je donio providur Nikolo Eriko.

Pogranična uznemiravanja dolaziće povremeno do početka mirovnih dogovaranja u 1698. godini. Na pregovorima u Sremskim Karlovcima Mlečani su istakli zahtjev za pripajanje čitave teritorije od Novoga do Gabele. Venecija je svoja potraživanja gradila na pripadnosti čitavoga kraja oko Trebinja Novome, pa kako je dobila Novi, treba da joj pripadne i Trebinje, odnosno sve ono što Novome pripada. Stanovište Dubrovnika zagovarao je grof Marsigli. Na ovim pregovorima ustanovljena je jedna odluka koja je izražena u glavi 9. mirovnog ugovora u kojoj izričito stoji da će se Dubrovačka republika naslanjati na teritoriju Turske.

Posao na razgraničenju započet je 1699. Aprila 1699, stiglo je naređenje iz Zadra u kojemu generalni providur naređuje da se pogranični komesar Grimani primi sa najvećim počastima pucanjem iz topova i pušaka.

Ovim razgraničenjem koje je sa mletačke strane vodio komesar Đovani Grimani a sa Turske Osman paša, a koje je dovršeno tek u 1701. godini, Otomanska imperija će zadržati uzano parče obale u Sutorini, ali zato čitave Bajkove Kruševice i aluvijalnu ravan Sutorine.

Tokom ljeta 1701. godine u Novi stižu vijesti o dolasku ćehaje skadarskog paše u Crnu Goru. I sljedeće godine Hodaverdi -paša javlja Ivanu Bolici u Kotor da će doći u Crnu Goru. Pominje se čak i njegov upad u Grbalj.

Na prelomu vjekova, Dračevica i Kuti u njoj ulaze u jedno nešto mirnije razdoblje u kojemu će stvarati svoje bogatstvo, snažeći uticaj svojih prominentnih predstavnika koji će zaista gotovo redovno učestvovati u njenom upravnom tijelu.

U susjednoj Crnoj Gori, upravo u 1700. godini, jeromonah cetinjski Danilo Petrović odlazi u Sečuj da ga, kao i sve njegove predšastvenike, srpski patrijarh posveti za vladiku. Iz sinđelije koju mu je Arsenije III dao, vidi se kako je ocrtan teritorijalni domen cetinjskog mitropolita. U bokeškom zalivu, pod jurisdikcijom Danila Prvog naći će se unutrašnji zaliv i Luštica, bez Novoga.

Ovaj će crnogorski mitropolit učiniti znatne napore da uspostavi elementarni red u svojoj zemlji. U njegovo doba biće nagovješten određeni kurs cetinjske mitropolije koja će nastojati anektirati teritoriju Dračevice u jednoj upravnoj kolaboraciji sa Venecijom, a koja će u vrijeme vlade episkopa Stefana Ljubibratića u Boki i Dalmaciji dati i očigledne rezultate.

Novski Srbi živjeli su u to doba u svojoj čvrstoj unutrašnjoj samoupravi, u svome unutrašnjem redu, u kojem, uz minimum kooperacije sa regionalnim mletačkim vlastima, ostvaruju prostor za snažni ekonomski rast. Novljani na početku 18. vijeka veoma živo trguju i putuju. Vuko Sikimić iz Žlijeba dobiće u 1711. godini kuću i vinograd u Sopotu u Kutima .

U Kutima se sjeklo drvo za gradnju brodova, upravo u odlomcima Obalica, Rujevo i Lastva. Ovdje se, kao i u odlomku Bogljenović, i danas vide ostaci krupnih hrastovih šuma.

Trgovačka putovanja novskih i kućanskih preduzetnika teku neprekidno i kada se matična Hercegovina uznemiri. U 1703. Redžep paša Šehić krenuo je put pogranične Hercegovine i negdje u Drobnjacima doživio poraz u kojem je izgubio život. Sredinom te godine, na izvoru Trebišnjice, okupilo se trideset i šest hercegovačkih knezova koji su utvrdili sporazum o suprotstavljanju novome namjesniku za Hercegovinu ako pokuša sa uvođenjem kakvih visokih dažbina. Posve smo sigurni, ako bi kakvim slučajem bila sačuvana prezimena ovih knezova bila bi to ista ona prezimena ovih glavara koji se koju godinu ranije uputiše ka Boki. Znatan je dio rodova koji su dali ponekog za Dračevicu. Ovaj se narod podizao uz čvrste garancije narodnih sabiratelja za život u punoj slobodi. U stotinu godina Venecije ova su obećanja u potpunosti, suštinski ispunjena. Hercegovački Srbi krenuli su u slobodu da se zadrže u svojoj Hercegovini.

Konačno, opšte prilike u Bosni i Hercegovini tokom ovoga velikog vijeka dramatično će se mijenjati. U 18. vijeku ovi krajevi postaju perifernim oblastima nepregledne Otmanske imperije. V. Ćorović piše kako su se muslimanski redovi zbijali i postajali sve gušći, jer su se u zemlju povlačili potisnuti muslimani. Oni su vidjeli opadanje autoriteta središnje vlasti i bosanski begovi, gospodari gradova i oblasti, počeli su da sve više rade na svoju ruku i da na neki način u atavističkoj tradiciji, stvaraju nove organizacije srednjevjekovnih župskih jedinica.

Prisustvo velikog broja knezova na Trebišnjici u 1703. godini, uz ispoljenu odlučnost konferencije, govori za ozbiljnu populacijsku snagu zajednice.

Topla je narastala i ulazila u vrijeme mira i stvaranja. Ali, u okolini, nikada nije bilo mira. U crnogorskim brdima opet izbijaju nemiri. Tokom 1704. odlučni Hodaverdi-paša krenu put Čeva i opustoši Ozrniće i Bjelopavliće. Ovom prilikom su puno pretrpjeli Ozrinići koji će se kao sasovićki rod utemeljiti i otpočeti svoju bokešku istoriju u ovim događajima.

Generalni providuri dodjeljivali su krupne baštine zaslužnim familijama. Danas, nakon sagledavanja opšte političkog okvira događaja u Staroj Hercegovini na izmaku 17. vijeka, u otimanju o živo tijelo ove zemlje, svih jadranskih država pa i narastajuće Austrije, moguće je da je u dukalima ispisana sintagma " veoma zaslužni" samo odmjeren izraz diplomatskog priznanja najuticajnijima koji su imali mogućnost podizanja naroda. Biće taj momenat važan za sagledavanje ključnog pitanja koje osvjetljava migracioni aspekt dešavanja u Dračevici u Morejskom ratu i poslije njega. To je upravo privilegijalno pitanje.

Generalni providur Alvize Močenigo Treći, dodijelio je dekretom zemlje u Kutima, Meljinama, Podima, i Toploj zaslužnoj porodici konta od Kazimira.

Kućanin, kapetan Đuro Ogurlić, dobiće u drugoj polovici 1704, zemlje u Sušćepanu i Drenovku.

I naredno ljeto 1706, obilježiće u matičnim oblastima bokeških migranata ozbiljne turske pripreme i prijetnje. U to vrijeme Dračevica izlazi na more i otpočinje svoj pomorski, istorijski život. Kako je splitska skela tada gubila na važnosti, Venecija je još u prvoj godini 18. vijeka otvarala novsku ne bi li se kako nadmetala sa Dubrovnikom. Uz sve početne pogreške kod obrazovanja lazareta, steći će ova skela krupne prednosti, mada je Venecija kanalisala sav tranzit ka gradu Svetoga Marka. Jedan od krupnih rezultata obrazovanja topaljske skele biće brzo uvećavanje naselja Topla koje će u 1718. godini postati administrativnim središtem Topaljske komunitadi.

Veoma krupna tekovina mletačke uprave u Novome jest zemljišna knjiga iz 1704. godine, dovršena za vlade providura Ferigo Badoera. Ovaj katastar dovršili su mjernici Bartolomeo Agustini i Pjetro Rosi. Izrada ovoga katastra koji je bio treći po redu načinjen od mletačkog zauzeća Novoga, pridonosiće boljem osjećanju Novljana za pravičnost jednog drugačijeg tipa i red ustanova države naspram ustanova običajnog prava.

U prvim godinama 18. vijeka, bilježe se stime u novskim selima, koje prave zakleti procjenitelji. Polovicom januara 1706, procjenjivana je šteta na zemljištu Toma Bijelića iz Kuta, dakle, na zemljištu jedne familije koja je u Kutima prve polovice 18. vijeka uživala veliki posjed.

U seoskim međusobicama, ponekada su intervenisali najviši dostojanstvenici Crkve. I u ovakvim ozbiljnijim sporovima ocrtavao se isključivo autonomni put rješavanja.

U to vrijeme Kućani su putovali u turske oblasti i ovakva putovanja bijahu glavnim izvorom blagostanja i napretka kraja. Široki prostori kontinentalne Hercegovine podupiru svoj grad u času kada bi svaki prekid u snabdijevanju njegove narastajuće trgovačke mornarice vodio natrag u okvire autarhične seoske ekonomije. Trgovačka putovanja se upravljaju ka veoma udaljenim predjelima, obično u krajeve iz kojih potiču novski poduzetnici.

U Kutima se uređuju mlinovi. Bilo je vlasnika iz Risna ali i drugih mjesta u unutrašnjosti zaliva. Vuko Vesković rečeni Kaluđerović iz Risna ustupio je aprila 1706. Vuku Petkovu iz Kuta jedan čitav mlin.

Dračevica je ipak u narednim godinama osjetila previranja i nemire u okolini. Tokom 1707. godine dolaze novi nemiri u širem regionu. Mletačko-turski odnosi se ozbiljno remete. Generalni providur Riva nudio je Crnoj Gori mogućnosti dogovora o saradnji. Sastanak je održan u Novome. Obje strane su nastojale, najprije, na oživljavanju trgovine, a ostala pitanja su ostala pasivna. U to vrijeme u velikoj Rusiji Petar Prvi uspijeva da oštrim reformskim zahvatima ekonomski i politički stabilizuje svoju ogromnu i pasivnu zemlju. Vrlo brzo on će načiniti iskorake prema vani. Počeće se zanimati za Balkan. Još kod Karlovačkih pregovora ruska strana se zalagala za prava i vjerske slobode pravoslavnih na Balkanu i otvoreno nagovijestila želju za uspostavu protektorata. Ovakva odlučna ruska politika u starom balkanskom pitanju donijela je Boki i njenom zaleđu nove nacionalne uzlete.

Kućani su formirali svoj dobro vidljivi ekonomski fundiran glavarski sloj. Ožegovići su u Kutima posjedovali mlinove. Providur Kapelo naredio je maja 1710. da se nasljednici Luke Ožegovića uvedu u posjed jednoga mlina.

U Hercegovini 1711. izbija ustanak. U istoj godini Turska je objavila rat Rusiji. Švedski kralj Karlo HII prešao je u Tursku kako bi nagovorio otomansku državu da krene protiv Rusije i u tome je uspio. Petar Veliki odlučio je da upotrebi srpske oblasti protiv Otomanske imperije, pa čak i izda manifest koji u ove krajeve donesoše Mihailo Miloradović i Ivo Lukarević. Vladika Danilo, ponesen Petrovim manifestom gurnu Hercegovinu u neizmjerni sukob u kojem ona pretrpje veliku štetu. Nešto hercegovačke vlastele u ovim događajima pređe u Dračevicu.

Pred ljeto 1712, sultan Ahmet Treći izdao je ferman o opštem pokretu na Crnu Goru. Za zapovjednika je izabran bosanski vezir Ahmet paša. Sa snagama koje su prikupljane po Hercegovini, on se stacionirao u Gacku. Ovaj je turski pokret od Mlečana doživljen vrlo ozbiljno i generalni providur Pisani je iz Zadra dolazio u Novi. I Dubrovnik je napregnutom pažnjom posmatrao turske pripreme. Tokom ove turske ekspedicije porušen je potpuno cetinjski manastir, obnavljan 1701. godine.

U proljeće 1714. stigao je u Dalmaciju srpski patrijarh Mojsije Rajović. Na proputovanju kroz Hercegovinu uputio je u Cetinje jedno pismo koje će oštrinom protesta, izrečenog u nekolike rečenice, prevazići sve što je od visokih protagonista ikada rečeno o katunjanskim pustošenjima Boke, Dubrovnika i Hercegovine. Zaista, ove su aktivnosti veoma pojačane tokom 1713/14. godine.

Generalni providur Vendramino bio je jako aktivan u želji da pridobije Srbe za Veneciju, za njene obalske krajeve na dinarskoj strani Adrije. Sve to treba imati u vidu kada se ocjenjuju mogućnosti migratornog zamaha u poslednja dva velika mletačko-turska rata. Ako je došlo do ozbiljnijeg inicijalnog priliva stanovništva tokom Morejskog rata, vjerujem da se dosta doseljenog svijeta rasulo i vjerovatno vraćalo u Hercegovinu. Mora se objasniti fakat da ogromna većina vlasnika zemlje u Dračevici, uključena u mletačke zemljišne knjige, nedostaje u drugoj polovici 18. vijeka.

Grbalj je 1715. prihvatio mletački protektorat, a na temelju autonomije iz Kandijskog rata 1647, i za to je izdat dukal 30. novembra iste godine.

I Crnogorci su sišli u Grbalj, a potom, u 1716, dvije su delegacije išle u Kotor i načinile dvije predstavke koje su se nosile u Veneciju. Obje su dosta brzo ušle u senatsku proceduru. Ovaj memorandum je koncepcijski i sadržajno veoma sličan onima koje su donijele hercegovačke konferencije u Morejskom ratu. Ove predstavke obuhvataju tri grupe pitanja:

a) politička dimenzija – zahtjev za autonomijom

b) ekonomske koncesije i povlastice

c) vjerska prava

Negdje početkom 1716. Kuti su živjeli van ratnih događaja. Novi konačno ulazi u jedno dugo razdoblje mira i napretka. Stefan Seferović dobio je dozvolu u 1716. godini da uveze iz Dalmacije u Boku trista barijela vina.

U sledećoj, 1717. godini, izvršena je sudska dioba narastajuće familije Peruškovića u Kutima .

Jovan Vujnović iz Obalice trpio je štete od seljana Lastve. Sigurno je stoka prolazila negdje u baštine Vujnovića na Obalici, pa je 3, aprila 1717, stigla naredba seljanima da se ne pačaju u posjed Jovana Vujnovića.

U martu 1717. mletački Senat je prihvatio zahtjev crnogorskih memoranduma o prihvatanju mletačkog protektorata. Venecija će u toj godini izmijeniti politički kurs prema vladici Stefanu Ljubibratiću koji je rezidirao u Toploj i u Savini. Senat je pogazio sopstvenu odluku iz 1716. godine i odluku iz 1695, kojom ga je priznao za vjerskog starješinu pravoslavnih u čitavoj Dalmaciji i Boki. Kao i njegovog prethodnika, vladiku Savatija.

U Novi je 30. avgusta stigao proglas o sklopljenom miru sa Turcima u kojem se narod poziva da ne narušava odredbe mirovnog ugovora.

Već prvih dana septembra u novi je stigao vladika Danilo. Generalnom providuru Močenigu se žuri da obezbjedi kolaboraciju sa Austrijom koja pobjeđuje.

Kada je 1718. vladika Danilo zatražio reviziju nekih formulacija iz dukala od maja iste godine, koje se odnose na vjerska prava Srba u mletačkim domenima, Republika, čineći ustupak, ipak ostavlja pitanje jurisdikcije nad Dračevicom nejasno.

U Požarevcu, Venecija postiže tek određene koncesije i istorija se ponavlja. Republika Svetoga Marka dobija vrlo malo. Tek Uble, Lednice i Krvošije.

U Novome, u poslednjoj godini rata Dračevićani uspijevaju da izdejstvuju autonomiju za svoj kraj. Deputacija od četiri člana: Ilije Cvijetovića, Nikole Zlokovića, Dragutina Magazinovića i Mihajla Komnenovića, podastrla je Senatu molbu za osnivanje komunitadi.

Prvi kapetan komunitadi bio je Nikola Zloković iz Bijele, a zamijenio ga je znameniti kapetan Simo Milutinov Tomašević. Kućanin je postao kapetan komunitadi u 1752. godini, i to Vukoje Vukov (Ožegović). Kapetani i suđe Topaljske komunitadi iz Kuta bili su i Marko Ožegović (1759), Simo Kočetanović (1766) i Jakov Nakićenović (1774).

Topaljska komunitad je koristila pečat Saborne crkve Svetog Voznesenija Hristovoga u Toploj.

I upravo u času kada Dračevćani uspijevaju u instrumentalizaciji svojih zahtjeva Senatu, ova će republika u pitanju vjersko-crkvene autonomije Srba u Dalmaciji porušiti sopstvene autohtone političko-demokratske tekovine i započeće oštri progon Stefana Ljubibratića iz Dalmacije i Boke. Teško da se u istoriji Srpske Pravoslavne Crkve i cjelokupnom primorju može naći progonjenije ličnosti prema kojoj su visoki reprezenti rimokatolicizma u Dalmaciji nastupili sa većom količinom bezobzirnosti i upornosti i pored snažne zaštite sve tolerantne i demokratske Mletačke republike u liku Nikole Papadopula i Alvize Močeniga Trećega.

Rat je završio i Kuti se uveliko okreću trgovini i svojoj mlinarskoj industriji. Ušlo se, zaista, sa završetkom poslednjeg velikog mletačko-turskog skoba u period stabilnog ekonomskog i socijalnog rasta i napretka. U Kutima, arhive sigurno kazuju, zahvaljujući dobrim uslovima za vinogradarstvo i maslinarstvo. Boka u to doba nije uvozila ulje. U kućanskim brdima, na uređenom terasiranom zemljištu gajile su se žitarice i teško da je ovaj kraj imao potrebu da se zamara bilo kakvim ozbiljnijim uvozom.

Od mlinova su Kućani sigurno imali znate koristi. Bilo ih je u Presjeci ali i Lastvi. Svaki, i najmanji izvor vode pružao je mogućnost gradnje i rada mlinova jer se voda sakupljala putem jaža.

Mlinovi u Presjeci dobijali su vodu sa Vrela. U 1723. godini regionalni providur Nikola Eriko izdao je jedan proglas u kojem je sve izvore označio opšte narodnom imovinom. Ipak samo godinu kasnije kapetan Jovan Danilović pominjao se kao vlasnik izvora Vrelo čiju su vodu nastojali koristiti i Čukvasi u Presjeci. Kućani su odvraćali vodu sa Vrela sa njegovoga prirodnog toka. U više navrata je intervenisao kotorski providur.

Pored Mojdeža i Poda, Kuti sigurno stoje kao mjesto sa značajnim kapacitetom uljanih mlinova, a svakako je ova djelatnost oslonjena i na odlične uslove za uzgoj maslina u samome selu. Kućanske maslinjake pominjao je i Evlija Čelebi u svojem putopisu.

Poslije pada Mletačke republike

Kako se poruši stara i zanemoćala Republika nastupiše u zalivu krupne i dramatične okolnosti u kojima se bokeško narodno tijelo jasno politički polarizovalo.

U 1796. godini, mletački Senat je, u času kada su Napoleonove snage bile na korak od Venecije, naredio mobilizaciju. Veoma je ozbiljan broj Bokelja koji su prebacivani u Mletke da brane Republiku Svetoga Marka. U toj godini angažovao se Novljanin, kapetan Jovan Stratimirović na prikupljanju snaga za pomoć Duždu. Poslednji birani kapetan Topaljske komunitadi bijaše Aleksandar Vojnović Serdarević iz Tople.

Poslije mira u Kampoformiju 17. oktobra 1797. doznalo se u Boki da je Francuska saglasna da Boka Kotorska pripadne Austriji. U narodu se javilo veliko komešanje, a ima znakova da je u prvi čas nastupio nered i bezvlašće.

Koncem maja 1797, sazvana je od regionalnih mletačkih vlasti u Kotoru jedna bokeška skupština od predstavnika svih opština na kojoj je donijeta odluka da se ništa ne mijenja u upravnom aparatu dokle se ne razvide sve nastupajuće okolnosti. Takođe je donesena odluka da se prizna francuska vlast.

Boka se u to doba izdjelila na tri političke grupacije: austrijsku, crnogorsku i grupaciju koja priželjkivaše ponovnu uspostavu nove demokratske republike pod dominacijom Venecije.

Kada je austrijski general Matija Rukavina stigao u Split, Bokelji su mu uputili deputaciju sastavljenu od Dračevićana: Stefana Čupkovića, Stefana Crnogorčevića, Stefana Šarabaće i Danila Pavkovića. U to doba su u Split stigli i deputati Kotora pa su pregovori tekli u pravcu razviđanja mogućnosti priznavanja austrijske vlasti ukoliko se garantuju privilegije po obrascu po kojem je Kotor 1420. priznao vlast Venecije.

No, vrlo brzo, Napoleon se počeo predomišljati zbog istupanja Boke Kotorske Austriji, pa započe sa osporavanjima, na što Austrija uputi u Boku svoju dosta snažnu flotu koja stiže pod Novi 20. avgusta 1797. General Rukavina iskrcao se sjutradan sa ratnog broda Austria, doživjevši svečani doček. Blagodarnost je izražena službom u topaljskoj sabornoj crkvi Svetoga Spasa i crkvi Aldomi Svetoga Jeronima.

Kada je ubrzo potom Napoleon uputio u Boku flotu sa kontra admiralom Brijeom na čelu, austrijski zapovjednik luke general Bradi mu odgovori da je Austrija zaposjela Boku na traženje njenoga stanovništva i pride mu posla prepise raznih privilegija uz zahtjev za rok od deset dana za napuštanje zaliva.

Utoliko se brže bolje sazva skupština sve Boke u Novome i pade odluka o odupiranju Francuzima. Grof Turn pozvao je i vladiku Crne Gore Petra Petrovoga Petrovića. Udruženi Bokelji i Crnogorci spremili su se potpuno za sukob, no u međuvremenu, bi zaključen mir po kojemu Boka pripade Austriji.

Uslijedila je prva austrijska vladavina od 1797. do 1806. godine koja je bila ispunjena nemirima. Jedno je sigurno: prva austrijska vladavina nije donijela ni blizu onoliko sloboda koliko mletačka uprava. Zbog toga je dolazilo do otvorenih negodovanja Novoga.

Jedna od najkrupnijih posljedica austrijske uprave u Novome, sa najdalekosežnijim posljedicama za dalju političku istoriju zaliva je ukidanje Topaljske komunitadi sa njenom administracijom koja je vođena ćirilskim pismom i narodnim srpskim jezikom, i osnivanje Hercegnovske opštine sa službenim italijanskim jezikom. Ukinuta je jedna velika tekovina političko-ekonomskog razvoja Dračevice 18. vijeka da se nikada više ne uspostavi, niti u blijedim obrisima.

Dračevica pod austrijskom upravom uspijeva i pored svih smetnji da zadrži visoki privredni potencijal. Njeni brodovi plove. Pominje se na početku 19. vijeka pomorski kapetan Filip Sava Đermanović (Đermančić) iz Kuta.

Mirom u Požunu 1805. godine, Boka Kotorska je kao i čitava Dalmacija pripala Francuskoj. U tome času Boka je posjedovala 396 jedrenjaka, od čega je veliki dio pripadao Dračevici.

Francuski general Molitor koji je ušao u Zadar 23. februara 1806, pošao je put Boke obalom jer nije smio morem zbog ruskih brodova.

Ali, prvih dana marta 1806, uplovila je u Boku ruska flota admirala Henrika Belija. Zapovjednik austrijskih snaga predao je Novi predstavnicima naroda, a u Savini je održano veliko narodno veselje sveg bokeškog Srpstva.

Kapetan Luka Crnogorčević iz Baošića proglašen je za kapetana nove Novske komunitadi. Savo Ožegović iz Kuta bio je jedan od četvorice sudija ove nove komunitadi.

No, Francuzi nisu mirovali i prvih dana septembra 1806. pritisli su saveznike sve do zidina grada. Uslijedio je snažan otpor i kontraakcija u drugoj polovici septembra u kojoj je zauzeta Vitaljina. No, francuski general Marmon opustošio je okolinu Novoga uključujući predgrađa. Ovom prilikom uništen je manastir Potplanina u Ratiševini.

Boka Kotorska je mirom u Talzitu pripala Francuskoj. Bijaše to 25. juna 1807. Koncem jula, francuske snage su zaposjele čitavu Boku. Odupirući se francuskoj vladavini Dračevićani su se odali korsarstvu uništavajući francuske brodove. Francuzi su u Boki uništili i manastire. Nije ostao pošteđen ni manastir Savina u Meljinama.

Nakon oslobađanja Herceg-Novoga, održana je 29. oktobra 1913. u Dobroti velika skupština od deputata bokeških opština i crnogorskih glavara pod predsjedavanjem vladike Petra Prvog Petrovića. Ovom prilikom je obrazovana Centralna komisija koja je u Boki trajala osam mjeseci, sve do časa sprovođenja odluke velikih država o ustupanju svih ilirskih pokrajina Austriji. Ovu odluku sankcionisao je Bečki kongres 1815. godine.

Druga austrijska uprava

Vidjeli smo da je za prve austrijske uprave Bokom još uvijek narastala pomorska trgovina, ali druga austrijska vladavina, nakon Napoleonovih ratova i engleske pomorske blokade, donose teško ekonomsko propadanje. Začeće se krupna emigracija iz zaliva, propadanje kapitala bokeških pomoraca u austrijskim bankama. Boka je i u takvim okolnostima nastojala na stvaranju nove trgovačke mornarice.

Može se čak kazati da Boka kao region stoji kroz čitavo doba druge austrijske vladavine bolje nego drugi krajevi Dalmacije.

Od posebnog interesa su odrazi velikih revolucionarnih pokreta u Evropi u 1848. godini. Politička pomjeranja dobiše svoj očigledan izraz uprave u Boki i Dubrovniku. U Grblju se otvoreno pobuni seljaštvo zbog poreske politike austrijskih vlasti.

Kako je slomljen Meternihov policijski način upravljanja državom, tako su u Dalmaciji i Boki, kao njenom sastavnom dijelu, postajali življi nacionalni pokreti koji su donijeli i neke prinose. Naime, u to doba otpoče se patriotsko bokeško građanstvo upinjati da se uvodi narodni jezik u škole, da se ponarodnjači školski sistem uopšte, jednom riječi, da se potraži realni prostor za očuvanje kulturnog individualiteta Boke i njene srpske narodnosti. Bijaše to isključivo kulturno djelatništvo i prosvjetno uzdizanje.

Tokom revolucionarne 1848. desiće se u Boki veliko uznemirenje koje će izazvati vladika crnogorski Petar Drugi Petrović Njegoš. Ovi su događaji u našoj kulturnoj javnosti malo poznati a izazivali su sazivanje nekolike bokeške skupštine na kojima je definisan stav regiona prema temeljnom političkom zahtjevu hrvatsko-dalmatinskog nacionalnog pokreta koji težaše priključenju ove pokrajine prekovelebitskoj Hrvatskoj. Crnogorski vladika je pokušao da jednim neobično oštrim ultimatumom štampanim na Cetinju, primora Boku i Dubrovnik da se priključe i priznaju bana Jelačića kao svojega lidera.

Politički rezultat iz nekolika sastanka deputata iz čitave Boke bio je odgovor crnogorskom vladici i Saboru Hrvacko-Slavonskomu.

Ovaj odbijajući odgovor Boke karakterisala je nota diplomatske umjerenosti sa snagom temeljnog argumenta izrečenog u riječima: "...mi nikako protivje nemamo sjediniti se sa svijem državama slavenoserpskoga (naroda), kad one postanu samostalne, a bez tuđeg upliva pod Carskom Krunom, ukoliko ni obećavate ruku pomoći protiva svakog inostranog napadenija mi Vam za to blagodarimo na ime svega naroda."

U odgovoru Hrvatskom Saboru stoji: "Bez sumnje kad bi nadstojeći događaji do toga koračali da se države slaveno-srpske to jest jugoslovenske u jedno sajedine pod štitom ćesarskijem, bez upliva nikakve tuđe narodnosti kao na primjer talijanske, mađarske, njemačke i tako dalje, bez sumnje Bokokotorska protivna biti neće da se želja Vaša ispuni što se sajedinjenja tiče."

Ovaj je odgovor načinjen 13. juna 1848.

Ustavni poredak zaveden u Austriji 1860, donio je veću samostalnost i promjene u organizaciji opština. Opštinske uprave birali su svi birači koji su plaćali porez. Januara 1865. donesen je Općinski pravilnik i Izborni pravilnik za općine koje je usvojio Zemaljski dalmatinski sabor. Poslovi opština bili su podijeljeni na vlastite i povjerene od strane državne i pokrajinske vlasti. Bila je u to doba praksa da opštinski vijećnici traže za sve predloge Zemaljskog odbora iz Zadra koji se tiču opštinske samouprave, detaljna razjašnjenja, pa su tek tada davali svoju saglasnost.

U Novome bijaše birano trideset i šest vijećnika. Vijeće je biralo načelnika i šest predsjednika koji sočinjavaše Opštinsko upraviteljstvo.

Žitelji svih novskih naselja krupna pitanja su rješavali na stari način na seoskim zborovima. Na čelu svakoga naselja stajao je knez sa dva podkneza.

Zabilježena je živa aktivnost na uređenju i gradnji seoskih puteva, kao i bujica. U ovim poslovima, kao da su početkom 20. vijeka prednjačili Kućani.

Vlasnici zemlje u Kutima u 1690. godini

Zemljišna knjiga iz 1690. godine (Kornerova)

Nota od Kuta iz 1719. godine

Selo Kuti i Presjeka
Kuća -
Puškara 109
Đetića 124
Žena 136
Đevojaka 134
()
Suma duša 503

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

() u istom arh. fondu se čuva i jedan nekompletni popis susjednog sela Sasovići koje je u tome času brojalo 187 žitelja, što objašnjava priključivanje toga naselja Kutima u najstarijoj sačuvanoj mletačkoj zemljišnoj knjizi iz 1690. godine. Kasnije, tokom druge polovice 18. vijeka Sasovići će izrasti u snažno pomorsko naselje.

S/lava/. G/ospodu/. B/ogu/. na 25 mađa na Toploj

Nota kako iznutra koliko je kuća u otsjeku kućskomu Presjeci

Kazimir Sasojevići kuća kako iznutra 129 kade se sasta sva komunita za viđeti što su slati inbašaduri u preuzvišeni Senat i što su se zajmile jaspri za njihove spenze što su potrošili a zaimate u diveršijeh kako po skritima i notam i rasjekosmo rečeni dinar što na koju partu pada na Kute na Presjeku na Kazimir na Sasojeviće pada cekina u zlatu N^o 49 Z 18:

tada i bjehu cekini po libar 40 –

17 đenara 1724 po srbskomu nota koliko doniješe rečena sela i parta jaspri knez Ivan Ožegović Lazo Kočetanović sudija od iste parte Jovo Tripkov i alfijer Gavrilo Čupković Vuko Pavlićević.

Prvo što su platili sinovima pokojnoga kneza Miloša što se zajmilo za istu potrebu dali su cekina – N^o 10 Z

G/ospodi/nu kavalijeru Buroviću dali na konat što je zajmio u istu potrebu dali mu cekina – N^o 3 Z 8: 6

G/ospodi/nu vladici Stefanu što su bili uzajmili u istu potrebu dali isti Ivan cekina – N^o 7 Z

G/ospodi/nu kapetan Đuru Ogurliću što je uzejmio u istu potrebu dali mu na konat što ima imat ce/kina/ N^o 4 Z

-------------------------------------

N^o 24 Z 8 : 6

G/ospodi/nu kapetanu od komunitadi u ruke i suđama ko/j/i su s njime a to je g/ospodi/nu kapetanu Nikoli Kecojeviću Drašku Petroviću Tomu Markovu Savici Radmiloviću Lazu Kočetanoviću dadoše u munidi cekina 25 Z 4 : 18 po libara 48 za cekin to je cekina – N^o 25 Z 9 : 18

i ove što uze kapetan i suđe razumije se 49 Z 18 : 4 Z 49 Z 18 : 4

uzeše da plaćaju onijema ko/j/i su zajmili rečeni dinar za potrebu što je slano u Mletke ----------------------------

S/lava/. G/ospodu/. B/ogu/. na 18 đenara 1724 po srbski –

Sastaše se svi glavari na varoši z gospodinom kapetanom i suđama u kući jedinokupno rekoše da podjele bandijere što su donesene iz Mletaka dao prevedri princip inbašadurima kako u preveleđu i podjeliše na parte i kako koja parta predaje aspri uzimlje bandijeru

Kuti Presjeka Kazimir Sasojevići kapetan Đuro Ogurlić knez Ivan Ožegović suđa Lazo Kočetanović Alfijer Gavrilo Čupković Jovo Tripkov i diveršisnima primiše bandijeru i koplje i kite kako je i doneseno i među njima rekoše i ostaviše na /a/manetu u go/spodi/na kapetana Đura Ogurlića jednu

Note od soli države novske parohije Kućanske

Marča na 1 na 1758

nota od Kuta koliko duša u knežini kneza Đura Ožegovića

koliko ima gracije ot soli
knez Đuro Ožegović duša 8
Mitar Lučin duša 6
Marko Đurić duša 4
Tripko Đurić duša 8
Jovo Adrin duša 8
Šćepan Lučin duša 9
Jovo Milošević duša 2
Stana Tomova duša 2
Trivko Marić duša 7
Jovo Marić duša 6
Nikola Perov duša 6
Nikola Milov duša 10
Simo Sušić duša 12
Marko Perišić duša 5
Kostadin Vukov duša 16
Simo Mitrov duša 9
Jovo Kulov duša 10
Gavrilo Simov duša 16
Vasil Đurov duša 5
Jovan Mitrov duša 5
Mitar Ogurlić duša 14
Damjan Ogurlić duša 8
Đuro Popov duša 4
Sava Markov duša 5
Petko Markov duša 15
Petar Markov duša 6
Jovo Nikolin duša 14
Ilija Lučin duša 7
Marko Đurov duša 8
Mato Vu/j/ačić duša 5
Mitar Đurov duša 5
Šćepan Savin duša 5
Jovo Petkov duša 6
Simo Tomov duša 13
Andrija Komlenov duša 5
Jovo Savov duša 8
Stana Jovova duša 4

----------------------------------- – --

AH, TK, fasc. 1, 7-8

Simo Jakobov duša 5
Jovo Đurov duša 4
Simo Jovanov duša 9
Dostina Jovanova duša 3
Gavrilo Đurov duša 8
Jovo Mitrov duša 9
Jovana Vukašinova duša 1
Đuro Vukov duša 7
Nikola Aćimov duša 3
Todor Jovanov duša 5
Pero Jovanov duša 3
Marko Živkov duša 4
Jakov Đurov duša 8
Tanasie Tomov duša 6
Jovan Savin duša 14
Andrija Perov duša 4
Šćepan Simov duša 2
Andrija Vuksanov duša 11
Stefan Ivanov duša 8
Sredan Jovanov duša 8
Simo Perov duša 10
Petko Vukov duša 6
Jovo Ivanov duša 6
Lazar Vukov duša 9
Todora Perova duša 2
Staniša Mitrov duša 7
Jakov Đurov duša 12
Šćepan Vukov duša 5
Vasilj Stojanov duša 11
Jovo Božov duša 10
Marko Ivanov duša 14
Đuro Perov duša 11
Tomo Lučin duša 7
Panto Vukov duša 6
Staniša Ivanov duša 8
Ilija Markov duša 8
Davida Matova duša 3
Ilija Simov duša 2
Đuro Boškov duša 8
Anto Jova duša 2
Krsto Jovov duša 5
Stana Mijova duša 3
Vilip Jovanov duša 8
Petar Jovov duša 6
Todor Lučin duša 5
Petar Jovanov duša 7
Vasil Nikolin duša 5
Petko Vukov duša 8
Sava Markov duša 7
Pavao Vukov duša 3
Dostina Sredanova duša 5
Ostoja Ivanov duša 4
Lazo Mijov duša 7
Ivan Adrin duša 6
Lazo Nikolin duša 8
Boško Nikić duša 5
Ostoja Jovanov duša 5
Simo Petkov duša 8
Lazo Petkov duša 5
Jovo Nikolin duša 5
Tanasije Savin duša 12
Nikola Simov duša 6
Vasilj Šćepanov duša 4
Tomo Tešov duša 4
Đuro Matov duša 6
Tripun Jovanov duša 6
Mijat Petkov duša 11
Nikola Šćepanov duša 3
Jovo Perov duša 4
Staniša Perov duša 5
Marko Lučin duša 5
Lazo Jovanov duša 6
Aneta Jova duša 1
Jovan Petkov duša 7
Luka Petkov duša 10
Šćepan Kišić duša 6
Tripo Kišić duša 5
Jovan Vukosavljev duša 6
Simo Mitrov duša 6
Ivan Vukov duša 2

--------------------------------------

Suma 796

Marča na 1 na 1758

Đuro Ožegović glavar ot Kuta avermavam ovu notu ot duša sedam stotina i devedeset i šes po mojoj duši primam na iste duše soli stara sto i devedeset i devet. Ja Marko Ožegović potpisa za istoga budući od njega moljen neumijući on pisati

Na 4: marča 1758 po grčanski

Prezenta ovu notu oduša sedam stotina i devedeset i šes u oviciu našu civil od komunitadi o Tople države novske Đuro Ožegović glavar od Kuta Simo Vukadinov
kanžalijer od Komunitadi
Marča na 3 1763 u Kutima pogrčanski
Nota od knežine kneza Đura Ožegovića od Kuta od gracije soli

Jovo Adrin duša 8
Marko Đurić duša 4
Trivko Đurić duša 9
Jovo Šćepanov duša 8
Mato Markov duša 3
Stana Nikolina duša 1
Jovio Mi/j/ov duša 3
Trivko Marić duša 8
Nikola Perov duša 7
Nikola Mijov duša 10
Simo Sušić duša 12
Mitar Lučin duša 8
Simo Mitrov duša 10
Jovo Kulov duša 8
Adrija Savin duša 13
Vasilj Đurov duša 6
Mitar Jovanov duša 2
Damjan Ogurlić duša 5
Ostoja Mitrov duša 5
Pop Đuro duša 3
Sava Silegović duša 4
Mitar Petkov duša 3
Mijo Markov duša 5
Leso Petrov duša 5
Cvijeta Ivanova duša 3
Adrija Nikolin duša 12
Jovo Nikolin duša 6
Ilija Lučin duša 7
Aćim Matov duša 4
Marko Đurov duša 7
Marko Perišić duša 4
Vasilj Lučin duša 11
Ostoja Šćepanov duša 3
Krsto Stojanov duša 3
Jovo Sredanov duša 4
Simo Petrov duša 11
Jovo Ivanov duša 6
Petko Vukov duša 5
Staniša Mitrov duša 7
Jakov Đurov duša 13
Šćepan Vukov duša 4
Vasil Stojanov duša 9
Jovo Božov duša 12

------------------------------------- – --

() AH, TK fasc. 1, 37-38

knez Đuro Ožegović duša 8
Marko Ožegović duša 12
Vaso Gajov duša 2
Đuro Perov duša 4
Tomo Lučin duša 6
Panto Vukov duša 6
Todora Perova duša 1
Staniša Ivanov duša 8
Todora Matova duša 1
Ilija Markov duša 5
Vilip Jovanov duša 6
Tomo Jovov duša 3
Petar Jovov duša 3
Todor Lučin duša 5
Nasta Šćepanova duša 2
Tomo Đurov duša 5
Jovo Petkov duša 5
Danilo Matov duša 9
Andrija Komlenov duša 4
Stana Jovova duša 2
Simo Jakovov duša 3
Andrija Savin duša 3
Gavrilo Đurov duša 7
Simo Jovov duša 3
Vaso Jovov duša 3
Marko Simov duša 2
Dostina Jovanova duša 1
Jovo Mitrov duša 4
Đuro Vukov duša 6
Kostadin Vukov duša 10
Nikola Aćimov duša 4
Marko Živkov duša 3
Jakov Đurov duša 6
Todor Jovanov duša 2
Pero Jovanov duša 3
Tanasije Tomov duša 6
Đuro Morović duša 8
Sava Morović duša 5
Petar Morović duša 5
Vasilj Morović duša 4
Petko Vukov duša 9
Sava Markov duša 6
Jovo Sredanov duša 2
Ostoja Ivanov duša 9
Lazo Nikolin duša 5
Lazar Vukov duša 6
Ivan Vukov duša 4
Jovo Ostojin duša 2
Gavrilo Jovanov duša 2
Jovo Nikolin duša 4
Tanasije Savin duša 12
Lazo Petkov duša 5
Simo Petkov duša 8
Ostoja Mitrov duša 5
Tomo Tešov duša 3
Đuro Matkov duša 4
Tripun Jovanov duša 4
Jovo Perov duša 5
Marko Lučin duša 5
Zlatana Simova duša 3
Pavao Lazov duša 4
Jovan Petkov duša 7
Luka Petkov duša 10
Jovan Vukosavljev duša 9
Šćepan Kišić duša 4
Simo Mitrov duša 7
Jovo Milošević duša 2
Vasilj Šćepanov duša 3
Trivko Kišić duša 5
Đuro Mišević duša 6
Ilija Simov duša 2
Mare Mijova duša 2
Stana Tomova duša 2

Suma duša N^o 630

S/lava/ G/ospodu/ B/ogu/ na 3 marča 1763 po grčaski

Prezenta ovu notu o/d/ duša šes stotina i trides u ofici/j/u civil od komunitadi od Tople države novske – duša 630

Knez Đuro Ožegović od Kuta

Sava Mirković kanc/elije/r. od kom/unitadi/.

Nota od Kuta na 2 Marča 1771

Mara Markova Đurića duša 2
Danilo Jovov Đurić duša 2
Pavle Jovov Đurić duša 4
Tripko Jovov Đurić duša 6
Savo Andin Vučetić duša 8
Šćepan Lučin Perčinović duša 6
Mato Marko Popović duša 1
Stana Nikolina Petrovića duša 1
Knez Jakov Marić duša 6
Vilip Nikolin Vukosa/v/lević () duša 5
Nikola Mijov Đajić duša
Todor Tripkov Sušić duša 9
Simo Mitrov Nogulović duša 12
Đuro Jovov Kolović duša 2
Andrija Savin Piklijerović duša 16
Đuro Vasiljev Tropović duša 5
Nikola Mitrov Tropović duša 3
Ostoja Mitrov Ogurlić duša 5
Damjan Đurov Ogurlić duša 7
Jakov Nikov Nogulović duša 4
Mitar Đurov Bersać duša 3
Marko Đurov Bersać duša 5
Jovo Matov Vujačić duša 5
Jovo Nikolin Šiljegović duša 6
Andrija Nikolin Šiljegović duša 4
Lesandro Petrov Šiljegović duša 3
Mića Markova Šiljegovića duša 5
Mitar Petkov Šiljegović duša 7
Sava Markov Šiljegović duša 1
Pop Đuro Čukvas duša 7
Petko Markov Perišić duša 5
Vasilj Lučin Vuksan duša 15
Simo Petrov Kočetanović duša 12
Jovo Sredanov Kraljević duša 6
Krsto Stojanov Kraljević duša 2
Ostoja Šćepanov Šuman duša 3
Jovo Ivanov Đermančić duša 7
Petko Vukov Đermančić duša 4
Arsenije Stanišin Vulina duša 7
Kap. Jakov Đurov Nakićenović duša 12
Šćepan Vukov Đermančić duša 4

--------------------------------------

() Na nadgrobnom spomeniku kod crkve Sv. Ilije u Lastvi kućanskoj Toma Vukosavljevića prezime je ispisano upravo kao u noti! Spomenik iz prošloga vijeka.

Vasilj Stojanov Nakićenović duša 10
Panto Božov Nakićenović duša 3
Todor Božov Nakićenović duša 5
Jovo Božov Nakićenović duša 9
Ignjo Đurov Ožegović duša 2
Špiro Vilipov Ožegović duša 2
Kap. Marko Ožegović duša 6
Đuro Perov Ožegović duša 7
Tomo Lučin Ožegović duša 8
Ostoja Pantov Ožegović duša 7
Staniša Ivanov Zizer duša 10
Simo Jovov Munić duša 4
Pero Ilin Perušković duša 4
Ilija Simov Mišević duša 1
Mijo Vilipov Marić duša 3
Lazo Vilipov Marić duša 5
Petar Jovov Marić duša 5
Tomo Jovov Marić duša 5
Todor Dučin Ukropina duša 5
Nasta Šćepanova Mušuguina duša 1
Tomo Đuro Marić duša 5
Jakov Jovov Marić duša 3
Danilo Mitrov Gluščević duša 14
Niko Komlenov Gluščević duša 4
Andrija Komlenov Gluščević duša 3
Stana Jovova Đuranović duša 2
Simo Jakovov Đuranović duša 3
Maksim Šćepanov Perčinović duša 2
Gavrilo Đurov Šumica duša 5
Simo Đurov Šumica duša 6
Marko Simov Lupur duša 5
Simo Jovov Lupur duša 2
Jovo Mitrov Činalija duša 4
Đuro Vukov Culančić duša 7
Nikola Aćimov Ljubomirac duša 5
Marko Živkov Perušković duša 5
Jakov Đurov Perušković duša 8
Todor Jovanov Perušković duša 2
Pero Jovanov Perušković duša 4
Atanasije Tomov Nikić duša 5
Đuro Jovanov Morović duša 7
Joko Šćepanov Morović duša 2
Sava Jovanov Morović duša 6
Petar Jovanov Morović duša 6
Vasilj Nikolin Morović duša 4
Atanasije Ostojin Bakračić duša 4
Vasilj Petkov Bakračić duša 7
Sava Markov Ruđić duša 4
Pero Gavrilov Kvelić () duša 3
Lazar Nikolin Pestorić duša 7
Mara Boškova Nikić duša 3
Lazar Vukov Perišić duša 6
Joko Ostojin Nikić duša 2
Atanasije Savin Puvović () duša 12
Vaso Lazov Puvović duša 4
Jovo Nikolin Puvović duša 4
Jovo Petkov Puvović duša 6
Ostoja Mijatov Puvović duša 5
Jovo Tripunov Masnoglav duša 5
Đuro Matkov Kovačević duša 5
Tomo Pešov Vudragović duša 3
Jovo Perov Radonjić duša 7
Marko Lučin Jelić duša 5
Pavle Lazov Severović duša 4
Jovan Petkov Severović duša 3
Petar Jovanov Severović duša 3
Luka Petkov Severović duša 9
Lazo Jovanov Vukosaljević duša 11
Šćepan Petkov Kišić duša 4
Simo Mitrov Kokot duša 4
Jovo Mijov Marić duša 1

S u m a duša 594

ja pop Đorđije Čukvas učini
ovu notu po moije (!) duši

ja knez Đuro Morović
primih ove bulentine
ot soli ot moje knežine

-------------------------

Na 1: marča 1772 nota od Lastve gracije od soli ()

Danilo Đurić duša 3
Pavle Đurić duša 3
Tripko Đurić duša 5
Jovo Andrin duša 7
Šćepan Lučin duša 6
Jakov Marić duša 7
Vilip Nikolin duša 5
Nikola Mijov duša 6
Todor Tripkov duša 11
Mato Markov duša 4
Mara Markova duša 2
Stana Nikolina duša 1
Simo Mitrov duša 14
Đuro Jovov duša 7
Andrija Savin duša 17
Petko Markov duša 5
Aćim Đurov duša 5
Nikola Mitrov duša 3
Pop Đuro duša 9
Ostoja Mitrov duša 7
Jakov Nikov duša 5
Damjan Ogurlić duša 7
Mitar Đurov duša 3
Ostoja Bersać Markov duša 4
Jovo Matov Vujačić duša 5
Jovo Nikolin Šiljegović duša 6
Božo Nikolin Šiljegović duša 3
Andrija Nikolin Šiljegović duša 7
Sava Markov Šiljegović duša 1
Mitar Petkov Šiljegović duša 7
Mijo Markov Šiljegović duša 6
Lesandro Petrov Šiljegović duša 3

Ja pop Đuro Čukvas od Lastve avermavam kako više: za zakletvom : -

Vasil Vuksan duša 17
Ostoja Kraljević duša 4
Krsto Lakonić duša 2
Jovo Kraljević duša 8
Simo Kočetan duša 14
Jovo Đermančić duša 4
Stana Đermančića duša 3

• -------------------------

() AH, TK fasc. 1, 85-86. Ovoj noti pridodat je popis ostaloga dijela naselja

Petko Đermančić duša 4
Arsenije Vulina duša 7
Jakov Nakićen duša 14
Šćepan Đermančić duša 6
Vasil Nakićenović duša 11
Panto Nakićen duša 3
Todor Nakićen duša 5
Jovo Nakićenović duša 8
Ignjat Ožegović duša 2
Marko Ožegović duša 6
Špiro Ožegović duša 2
Đuro Ožegović duša 6
Tomo Ožegović duša 8
Ostoja Ožegović duša 4
Staniša Gvozden duša 10
Simo Munić duša 4
Pero Perušković duša 3
Miho Marić duša 4
Lazo Marić duša 5
Petar Marić duša 4
Tomo Marić duša 5
Todor Ukropina duša 5
Nasta Šćepanova duša 1
Tomo Marić duša 5
Jakov Mitrović duša 3
Danilo Gluščević duša 12
Niko Komlenov duša 4
Andrija Komlenov duša 3
Stana Đuranka duša 2
Simo Đuranović duša 3
Maksim Perčinović duša 2
Simo Lupur duša 2
Marko Lupur duša 5
Jovo Činalija duša 5
Đuro Vukov duša 7
Simo Šumica () duša 6
Gavrilo Šumica duša 5
Nikola Ljubomirac duša 5
Marko Perušković duša
Jakov Perušković duša 9
Todor Perušković duša 2
Pero Perušković duša 5
Tanasije Nikić duša 6
Risto Morović duša 8
Sava Morović duša 8
Petar Morović duša 6
Vasil Morović duša 4

• -------------------------

() Ukropina

Tanasije Bakrač duša 4
Petko Bakrač duša 7
Sava Rućić duša 4
Lazar Perišić duša 6
Mara Nikića duša 3
Joko Ostojin duša 2
Pero Kvelić duša 3
Lazo Pestorić duša 7
Tanasie Vuksan duša 13 ?
Vaso Vuksan duša 4
Jovo Vuksan duša 5
Jovo Vuksan duša 5
Ostoja Vuksan duša 10
Jovo Masnoglav duša 5
Lazo Kovačević duša 4
Tomo Vudrag duša 3
Jovo Radonić duša 7
Marko Jelić duša 5
Pavle Sever () duša 4
Jovan Sever duša 5
Petar Sever duša 4
Luka Sever duša 9
Lazo Vujnović duša 12
Šćepan Kišić duša 4
Simo Kokot duša 4

Ja pop Jovan Avramović
Parok od Kuta afermavam
kako više so zakletvom

Nota od Lastve i Kuta

gracije od soli

1772

• ----------------------------- –

() Seferović, i danas nadimak – Sever

Na 1: marča 1777: nota ot Kuta; gracia ot soli knežine Tanasija Vuksanovića;

Vasil Vuksan duša 7
Tomo Vuksan duša 10
Ostoja Kraljević duša 4
Krsto Lakonić duša 3
Jovo Kraljević duša 11
Simo Kočetanović duša 16
Sara Đermančić duša 2
Petko Đermančić duša 4
Arsenije Vulina duša 9
Jakov Nakićenović duša 15
Šćepan Đermančić duša 5
Vasil Nakićenović duša 14
Panto Nakićenović duša 4
Todor Nakićenović duša 6
Jovo Nakićenović duša 8
Ignatije Ožegović duša 2
Marko Ožegović duša 8
Špiro Ožegović duša 2
Đuro Ožegović duša 8
Tomo Ožegović duša 8
Ostoja Ožegović duša 6
Staniša Gvozden duša 10
Simo Munić duša 5
Pero Perušković duša 5
Mijo Marić duša 4
Lazo Marić duša 7
Petar Marić duša 3
Tomo Marić duša 6
Todor Ukropina duša 6
Nasta Šćepanova duša 1
Joko Marić duša 4
Jakov Matović duša 4
Danilo Gluščević duša 14
Niko Komlenov duša 5
Andrija Komlenov duša 4
Stana Đuranka duša 1
Simo Đuranović duša 3
Maksim Perčinović duša 4
Simo Lupur duša 3
Marko Lupur duša 7
Jovo Činalija duša 6
Đuro Vukov duša 8
Simo Šumica duša 3

• ----------------------------

() AH, TK fasc. 1, 118,119

Gavrilo Šumica duša 4
Nikola Lubomirac duša 7
Marko Živkov duša 9
Jakov Perušković duša 8
Todor Perušković duša 2
Pero Perušković duša 5
Panto Nikić duša 4
Risto Morović duša 6
Joko Morović duša 3
Sava Morović duša 8
Petar Morović duša 7
Vasil Morović duša 4
Tanasije Bakrač duša 4
Vasil Bakrač duša 7
Sava Ruđić duša 3
Lazar Perišić duša 5
Mara Nikića duša 3
Joko Ostojin duša 2
Pero Kvelić duša 3
Lazo Pestorić duša 9
Tanasije Vuksanović duša 10
Đuro Vuksanović duša 4
Vaso Vuksanović duša 3
Jovo Petkov duša 6
Jovo Nikolin duša 5
Ostoja Nikolin duša 7
Jovo Masnoglav duša 6
Jana Tešova duša 2
Jovo Radonić duša 7
Marko Jelić duša 6
Pavle Sever duša 3
Petar Sever duša 4
Joko Sever duša 6
Lazo Vuinović duša 7
Todor Vuinović duša 8
Krsto Kišić duša 4
Simo Kokot duša 7
Đuro Mišević duša 7

1. S u m a N^o 477 ()

Ja pop Jovan Avramović parok od Kuta
afermavam kako više so zakletvom;

Na 3 đuna 1777 u Novome u ovici/ji/ ot Tople ispovjeda knez Tanasije Vuksanović kako primi u G/ospodinu/ kapetana Mata Gojkovića i negovija suđa i kačalijera buletina 84 čini duša 477 goda tekušte Marko Ožegović potpisa za istoga po njegovu ordenu

----------------------------- – -

() Ovdje je nastala greška u sabiranju, treba: 470!

Slava G/ospodu/ Bogu na 1 marča nota ot duša gracija ot soli 1790 ()

Simo Mitrov duša 12
Krsto Šćepanov duša 6
Todor Jovanov duša 7
Lazo Jovanov duša 7
Joko Simov duša 10
Spasoe Petrov duša 2
Pavle Lazov duša 7
Marko Lučin duša 6
Vaso Tešov duša 4
Ostoja Jovov duša 5
Ostoja Mijatov duša 9
Jovo Tripunov duša 9
Lazo Đurov duša 5
Jane Tešova duša 2
Jovo Petrov duša 6
Vaso Lazov duša 3
Savo Tanasin duša 9
Đuro Jakovin duša 8
Jovo Nikolin duša 4
Lazo Nikolin duša 10
Joko Ostojin duša 6
Mara Ivanova duša 2
Marko Lazarev duša 4
Pero Gabrilov duša 7
Sava Markov duša 4
Simo Vasiljev duša 6
Tanasije Ostojin duša 6
Risto Đurov duša 8
Nikola Đurov duša 3
Joko Šćepanov duša 7
Leso Savin duša 6
Marko Petrov duša 8
Andrija Đurov duša 3
Panto Tanasin duša 6
Nikola Perov duša 7
Jela Jakovina duša 4
Marko Živkov duša 8
Nikola Aćimov duša 13
Knez Marko duša 12
Simo Lupur duša 4
Jovo Mitrov duša 6
Božo Jakovin duša 6
Đuro Vukov duša 5
Jane Simova duša 6

------------------------- – -

() AH, TK fasc. 1, 187-188

Gavrilo Đurov duša 9
Maksim Šćepanov duša
Simo Jakovin duša 7
Andrija Komlenov duša 4
Niko Komlenov duša 4
Tomo Matov duša 3
Danilo Matov duša 8
Spasoje Matov duša 4
Jakov Jovov duša 6
Joko Tomov duša 3
Krsto Vukov duša 6
Tomo Jovov duša 10
Knez Petar duša 4
Leso Lazov duša 5
Milo Vilipov duša 6
Pero Ilin duša 9
Simo Jovov duša 8
Tomo Stanišin duša 10
Savo Ostojin duša 6
Lazo Tomov duša 6
Joko Đurov duša 3
Spiro Vilipov duša 3
Ignatije Đurov duša 4
Jovo Božov duša 6
Ilija Todorov duša 4
Lazo Pantov duša 3
Jovan Stojanov duša 10
Jovo Šćepanov duša 6
Kapetan Jakov duša 17
Arsen Stanišin duša 3
Marko Stanišin duša 8
Đuro Lazarov duša 3
Vilip Jovov duša 4
Suđa Simo duša 7
Savo Asetin (!) duša 6
Jovov Šćepanov duša 7
Jovo Sredanov duša 12
Ostoja Šćepanov duša 5
Krsto Stojanov duša 6
Vasilj Lučin duša 9
Tomo Lučin duša 9
Špiro Mišević duša 4
Marko Simov duša 4

Lastva i Presjeka

Danilo Jovov duša 6
Trivko Jovov duša 6
Jovo Andrin duša 4
Jovo Šćepanov duša 6
Mato Lučin duša 4
Đuro Marić duša 6
Todor Nikolin duša 9
Suđa Jakov duša 11
Suđa Todor duša 8
Joko Nikolin duša 8
Marko Mitrov duša 5
Mi/j/o Simov duša 9
Đuro Jovov duša 6
Stevo Todorov duša 3
Vuko Andrin duša 5
Marko Gabrilov duša 4
Simo Jokov duša 6
Pavle Petkov duša 8
Marko Mi/j/ov duša 4
Leso Petrov duša 6
Šćepan Andrin duša 8
Mijat Šiljegović duša 4
Jakov Nikov duša 4
Jovo Matov duša 7
Ostoja Markov duša 3
Mitar Đurov duša 3
Joko Damjanov duša 6
Suđa Ostoja duša 10
Nikola Mitrov duša 2
Mato Aćimov duša 3
Ma/j/stor Janko duša 6
Petko Markov duša 5
Pavle Jovov duša 2
Toni Bakrač duša 6

Ja pop Lazar Nakićenović parok
ot sela Kuta i Lastve i Presjeke afermavam
kako više zakletvom. Marko Lopur glavar
ot Kuta i Lastve i Presjeke

na 15 aprila 1790

Knez Marko Lopur primi podpuno sve
bulentine od Kuta Lastve i Presjeke. Sava
Jovović podpisujem za njega po njegovu ordenu
ne umijući on pisati tako moljen od njega

Nota ot soli ot Kuta i Lastve i Presjeke 1790

Na 1 marča nota ot duša graci/j/a ot soli 1792

1. Simo Mirov duša 12
2. Krsto Šćepanov duša 4
3. Todor Jovanov duša 7
4. Lazo Jovanov duša 8
5. Joko Simov duša 9
6. Spasoje Petrov duša 2
7. Pavle Lazov duša 8
8. Marko Lučin duša 6
9. Vaso Tešov duša 9
10. Ostoja Jovov duša 7
11. Ostoja Mijatov duša 9
12. Jovo Tripunov duša 8
13. Lazo Đurov duša 6
14. Jane Tešova duša 1
15. Jovo Nikolin duša 5
16. Jovo Petkov duša 7
17. Vaso Lazov duša 3
18. Savo Tanasin duša 9
19. Đuro Jakovin duša 9
20. Lazo Nikolin duša 10
21. Stoja Ostoina duša 5
22. Marko Lazarev duša 3
23. Mare Ivanova duša 2
24. Pero Gabrilov duša 7
25. Sava Markov duša 4
26. Simo Vasiljev duša 6
27. Tanasije Ostoin duša 6
28. Risto Đurov duša 9
29. Nikola Đurov duša 4
30. Jovo Šćepanov duša 7
31. Leso Savin duša 6
32. Marko Petrov duša 10
33. Andrija Đurov duša 3
34. Panto Tanasin duša 7
35. Nikola Perov duša 8
36. Jela Jakovina duša 4
37. Marko Ivkov duša 12
38. Nikola Aćimov duša 12
39. Knez Marko duša 10
40. Simo Lupur duša 5
41. Jovo Mitrov duša 7
42. Božo Jakovin duša 6
43. Đuro Vukov duša 6
44. Jane Simova duša 6
45. Gabrilo Đurov duša 9
46. Ma/s/im Šćepanov duša 3
47. Simo Jakovin duša 6
48. Andrija Komlenov duša 4
49. Niko Komlenov duša 4
50. Tomo Matov duša 3
51. Marko Simov duša 4
52. Spasoje Matov kap/etan/
53. Danilo Matov duša 7
54. Jakov Jovov duša 6
55. Joko Tomov duša 3
56. Krsto Vukov duša 6
57. Tomo Jovov duša 13
58. Knez Petar duša 4
59. Leso Lazov duša 5
60. Mi/j/o Vilipov duša 6
61. Pero Ilin duša 10
62. Simo Jovov duša 9
63. Tomo Stanišin duša 12
64. Savo Ostoin duša 5
65. Lazo Tomov duša 6
66. Joko Đurov duša 3
67. Špiro Vilipov duša 2 (4?)
68. Ignjatije Đurov duša 4
69. Jovo Božov duša 4
70. Ilija Todorov duša 4
71. Lazo Pantov duša 3
72. Jovan Stojanov duša 18
73. Jovo Šćepanov duša 6
74. Kapetan Jakov duša 17
75. Arsenije Stanišin duša 4
76. Marko Stanišin duša 8
77. Đuro Lazarev duša 3
78. Vilip Jakov duša 6
79. Kapetan Simo duša 8
80. Savo Asetin duša 6
81. Joko Šćepanov duša 7
82. Jovo Sredanov duša 12
83. Krsto Stojanov duša 7
84. Ostoja Šćepanov duša 7
85. Vasilj Lučin duša 7
86. Tomo Lučin duša 8
87. Špiro Mišević duša 3

Lastva i Presjeka

1. Danilo Jovov duša 6
2. Trivko Jovov duša 5
3. Mare Jovova duša 3
4. Jovo Perčinović duša 6
5. Mato Lučić duša 4
6. Đuro Jakovin duša 5
7. Todor Nikolin duša 7
8. Suđa Jakov duša 12
9. Suđa Todor duša 7
10. Joko Nikolin duša 8
11. Marko Mitrov duša 5
12. Mojo Simov duša 9
13. Đuro Jovov duša 6
14. Stevo Todorov duša 3
15. Vuko Andrin duša 5
16. Marko Gabrilov duša 15
17. Simo Jokov duša 5
18. Pavle Petkov duša 8
19. Marko Mi/j/ov duša 2
20. Leso Petrov duša 6
21. Šćepan Andrin duša 8
22. Mijat Šiljegović duša 5
23. Jakov Nikov duša 4
24. Jovo Matov duša 7
25. Nikola Markov duša 4
26. Mitar Đurov duša 4
27. Suđa Ostoja duša 9
28. Joko Ogurlić duša 6
29. Nikola Mitrov duša 3
30. Mato Aćimov duša 3
31. Janko Milošev duša 4
32. Petko Markov duša 5
33. Toni Bakrač duša 6

Ja pop Lazar Nakićenović parok ot sela Kuta i Lastve
i Presjeke afermavam kako više sa zakletvom
Marko L u p u r glavar ot sela Kuta Lastve i Presjeke

Nota ot soli ot sela Kuta i Lastve i Presjeke 1792

/na poleđini:/
Nota od sela Kuta i Lastve goda 1792
Predata na: 15 Aprila 1792
kuća – N^o 120
u kućama duša 756
soli kv/arata/ 756
čini stara N^o 187 1/2

Slava G/ospodu/ Bogu na 1 marča. 1799 = u Kutima. nota ot duša graci/j/a od soli da se zna koliko je duša u kućama u parohi/ji/ više rečenoj selu Kutima

1. Suđa Simo Mitrov duša 9
2. Krsto Šćepanov duša 4
3. Todor Jovanov duša 8
4. Laz Jovanov duša 11
5. Joko Simov duša 11
6. Spasoe Petrov duša 2
7. Pavle Lazov duša 6
8. Marko Lučin Jelić duša 5
9. Vaso Tešov Jelić duša 7
10. Nikola Jovov duša 4
11. Joko Ostojin duša 5
12. Jovo Tripunov duša 6
13. Lazo Đurov duša 8
14. Ostoja Mijatov duša 10
15. Stanko Jovov duša 5
16. Stane Lazova duša 3
17. Ostoja Tanasin duša 3
18. Đuro Puović duša 9
19. Jovo Nikolin duša 4
20. Savo Tanasin duša 7
21. Mato Tanasin duša 2
22. Stoja Ostojina duša 5
23. Marko Lazarev duša 4
24. Pero Gavrilov duša 7
25. Lazo Nikolin duša 10
26. Sava Markov duša 3
27. Simo Vasiljev duša 6
28. Tanasije Ostojin duša 5
29. Toni Babić duša 6
30. Andrija Đurov duša 3
31. Marko Petrov duša 8
32. Joko Šćepanov duša 7
33. Nikola Đurov duša 6
34. Risto Đurov duša 6
35. Leso Savin duša 7
36. Nikola Perov duša 7
37. Jela Jakovina duša 2
38. Marko Živkov duša 7
39. Veso Nikolin duša 11
40. Božo Jakovin duša 7
41. Jovo Đurov duša 5
42. Knez Marko duša 9
43. Stane Simova duša 4
44. Jovo Mitrov duša 7
45. Jane Simova duša 4
46. Todor Gavrilov duša 6
47. Maksim Šćepanov duša 4
48. Simo Jakovin duša 7
49. Andrija Komnenov duša 4
50. Niko Komnenov duša 5
51. Tomo Matov duša 5
52. Vuko Markov duša 3
53. Đuro Jakovin duša 5
54. Joko Tomov duša 6
55. Ostoja Krstov duša 5
56. Tomo Jovov duša 6
57. Pavle Jovov duša 4
58. Simo Jovov duša 5
59. Petar Jovov duša 3
60. Leso Lazov duša 7
61. Mio Filipov duša 7
62. Đuro Ilin duša 4
63. Pero Ilin duša 10
64. Simo Jovov duša 5
65. Tomo Stanišin duša 10
66. Savo Ostoin duša 7
67. Lazo Tomov duša 7
68. Joko Đurov duša 2
69. Špiro Filipov duša 3
70. Ignjatije Đurov duša 4
71. Jovo Božov duša 6
72. Ilija Todorov duša 7
73. Lazo Pantov duša 2
74. Knez Todor duša 17
75. Jovo Šćepanov duša 6
76. Marko Simov duša 8
77. Pop Lazar duša 10
78. Đuro Arsenin duša 5
79. Marko Stanišin duša 7
80. Filip Jovov duša 8
81. Nikola Simov duša 6
82. Ilija Simov duša 3
83. Sava Asentin duša 6
84. Andrija Šćepanov duša 5
85. Jovo Sredanov duša 10
86. Krsto Stojanov duša 6
87. Simo Ostoin duša 7
88. Vasil Lučin duša 10
89. Tomo Lučin duša 8

Su: 561

Selo Lastva

1. Danilo Jovov duša 6
2. Tripko Jovov duša 6
3. Božo Aćimov duša 5
4. Jovo Šćepanov duša 3
5. Mato Markov duša 4
6. Đuro Jakovin duša 8
7. Todor Nikolin duša 8
8. Jakov Simov duša 13
9. Todor Tripkov duša 9
10. Jovo Nikolin duša 3
11. Marko Mitrov duša 5
12. Moisije Simov duša 6
13. Đuro Jovov duša 7
14. Tomo Simov duša 6
15. Senija Andrina duša 3
16. Marko Gavrilov duša 16
17. Simo Jovov duša 6
18. Pavle Petkov duša 5
19. Marko Mi/j/ov duša 3
20. Leso Petrov duša 8
21. Šćepan Andrin duša 8
22. Mijat Šiljegović duša 3
23. Ostoja Mitrov duša 9
24. Ilija Damjanov duša 8
25. Janko Milošev duša 4
26. Mato Aćimov duša 3
27. Nikola Mitrov duša 3
28. Nikola Jaković duša 5
29. Jovo Matov duša 6
30. Nikola Markov duša 8
31. Mitar Đurov duša 3
32. Petko Markov duša 6

Pop Lazar Nakićenović paroh od sela Kuta
avermavam kako više sa zakletvom
Todor Nakićenović knez od Kuta
Primih bulentine od Gliga Petrovića neumijući

Pisat isti knez podpisah ja Niko Balarić
po ordenu istoga kneza

Note od soli države novske parohije Sasovićke

Slava G/ospod/u. B/og/u – na prvi marča po grčanski u Novome nota od Sasojevića koliko ima kuća i duša s koijema prima: so – od gracije goda 1758 prvo -

1 – G/ospod/in Knez Tomo duša – N^o 8 -
2 – Pero Draškov 14 -
3 – Damjan Đuričić 12 -
4 – Abram Aćimović 12 -
5 – Simo Grlov 4 -
6 – Simo Petkov 4 -
7 – Mijat Baltić 10 -
8 – Vilip Markov 6 -
9 – Tomo Trivkov 7 -
10 – Simo Stojanov 8 -
11 – Petar Vukov 6 -
12 – Ilija Vukov 4 -
13 – Mijat Radoičin 6 -
14 – Sava Pavlov 6 -
15 – Marko Kuzmanov 10 -
16 – Todor Savin 4 -
17 – Damjan Rašov 7 -
18 – Ilija Jovanov 8 -
19 – Suđa Stjepan Čuvković 10 -
20 – Jovan Vukićev 6 -
21 – Jovo Đukov 5 -
22 – Jovo Lazar/o/v 6 -
23 – Abram Ivanov 6 -
24 – Ćetko Vukov 14 -
25 – Božo Milošev 6 -
26 – Todor Dragutinov 7 -
27 – Petar Vučićev 6 -
28 – Đuro Stjepanov 5 -
29 – Lazar Jovanov 6 -
30 – Petar Todorov 7 -
31 – Jovo Petkov 2 -
32 – Todor Petkov 4 -
33 – Arsenije Aćimović 14 -
34 – Vukić Vukašinov 6 -
35 – Gligor Jovanov 3 -
36 – Ijakov Petkov 6 -

suma duša 255 . .

I ja Tomo Bokanović knez od Sasojevića
avermavam ovu notu o/d/ duša dvjesti i pe
deset i pet po mojoj duši s koijema
primam nanj soli od grazije za ovu godi
nu 1758 soli strana N^o 63: . . . (nč) – -

(na poleđini:)

Slava G/ospod/u B/og/u. na prvi marča po gr=
čanski 1758 prezenta ovu notu od soli
u ovici/j/u našu civil od Tople
države Novske knez Tomo Bokanović

Simo Vukadinov kančalijer
od komunitadi

Knez Tomo Bokanović
goda – 1758 – --

Na: 1763: na dan: 2: marča u Sasojeviće nota od knežine kneza Toma Bokanovića koliko se naodi duša u njegovoj knežini prvo

N^o: 1 U kneza Toma Bokanovića – duša 8 (6?)
+ 2 u Vukića Vukašinova 8
+ 3 u Lazara Đurovića 6
+ 4 u Toma Đurovića 3
+ 5 u Petra Vučićeva 5
+ 6 u Mitrta Rapovca 3
+ 7 u Jova Rapovca 4
+ 8 u Todora Rapovca 4
+ 9 u Todora Rapovca 6
+ 10 u Nikole Jovanova 3
+ 11 u Boška Miloševa 5
+ 12 u Lesandra Aćimovića 8
+ 13 u Gliga Aćimovića 7
+ 14 u Baba Manda 1
+ 15 u Jevta Damijanova 7
+ 16 u Pera Draškova 11
+ 17 u Ilije Todorovića 6
+ 18 u Sima Grlova 4
+ 19 u Sima Petkova 4
+ 20 u Vilipa Markova 5
+ 21 u Abrama Ivanova 7
+ 22 u Alekse Ćetkova 5
+ 23 u Mitra Ozrinića 9
+ 24 u Jova Ćukova 3
+ 25 u Jova Lazareva 5
+ 26 u Ilije Jovanova 7
+ 27 u Damjana Rašovića 9
+ 28 u Todora Savina 6
+ 29 u Marka Kuzmanova 3
+ 30 u Sava Pavlova 5
+ 31 u Gligora Mijatova 3 / 179
+ 32 u Stjepana Čupkovića 14
+ 33 u Petra Vučkovića 9
+ 34 u Koste Ilina 3
+ 35 u Sima Stojanova 8
+ 36 u Toma Tripkova 7
+ 37 u Đura Ozrinića 3

214

Sofronii Savinac paroh ot Sasojevića
potvrđujem kako više

S/lava/. G/ospodu/ = B/ogu/: na . 2. marča 1763 po grčaski
Prezenta ovu notu od duša
dvjesti i četrnaes u ofici/j/u civi=
l od komunitadi od Tople
države Novske – duša N^o = 214

K/ne/z = Tomo Bokanović od Sasojevića -

Sava Mirković
kanz/alijer/: od kom/unitadi/:

(na poleđini:)

Sasojevići
Nota od Sasojevića kneza
Toma Bokanovića duša N^o: 214
1763

Pero Draškićević ponese bulentin
a ne dade soldine ---

Na 1 : marča 1771 = po ser/b/ski selo Sasojević i Kazimir

Nota od duša u selu Kazimir i Sasojević koliko je
u kojoj kući čeljadi i duša raz/a/brao potanko kuću
po kuću čeljade po čeljade pravo po mojoj zakletvi
ima duša kako niže i pročaja – --

1 + Pero Draškićević ima duša 10
2 + Jevto Đuričić 5
3 + Mijat Bogićev 3
4 + Ilija Petrov ima duše 4
5 + Vaso Aćimović ima duše 2
6 + Kostadin Aćimović ima duša 9
7 + Jovo Vučićević ima duša 6
8 + Mitar Milanović ima duša 7
9 + Petar Vukićev ima duša 5
10 + Jovo Vukićev ima duša 5
11 + Nikola Ljubomirac ima duša 5
12 + Todor Rapovac ima duša 7
13 + Mitar Rapovac ima duše 1
14 + Pavle Rapovac ima duša 5
15 + Nikola Kosić ima duša 4
16 + Boško Pavlićević ima duša 5
17 + Tomo Bokanović ima duša 9
18 + Jovo Šimrak ima duše 2
19 + Marko Golović ima duše 3
20 + Jovo Pješivac ima duša 7
21 + Todor Ozrinić ima duša 9
22 + Jovo Rašović ima duša 10
23 + Ilija Dostinić ima duša 5
24 + Marko Dostinić ima duša 7
25 + Sava Radoičić ima duša 7
26 + Gligor Radoičić ima duše 4
27 + Marko Bijelović ima duša 5
28 + Petar Vučković ima duša 12
29 + Kosta Vučković ima duše 3
30 + Jovo Gudeljević ima duša 5
31 + Simo Gudeljević ima duša 8
32 + Jovo Bjelović ima duša 4
33 + Jovo Ozrinić ima duša 5
34 + Jovo Terzić ima duše 3
35 + Nikola Ozrinić ima duše 7
36 + Aleksa Ozrinić ima duše 7
37 + Avram Ognjenović ima duše 7
38 + Ivan Ognjenović ima duše 6

Duša 218

Pop Gavrilo Mi/j/atović paroh od Sasovića i Kazimira činim fed kako više po mojo/j/ duši i ja Todor Ozdrinić primik od ove note bolentine sve od moje knežine kako više (na poleđini:) 1771

Nota od sela Sasojevića Kazimira koliko je duša za graciju od =
soli kako u njo/j/zi =
primih ovu notu na 1 :
novebra – 1771 po grčaski

Na: 1 marča 1772: po serbski selo Sasojević i Kazimir
Nota od duša koliko je čeljadi u kojoj kući

1 = Suđa Pero Draškićević ima duša : 11
2 = Kn/e/z Todor Ozrinić ima duša : 9
3 = Jevto Đuričić ima duša : 4
4 = Mijat Bogićev ima duše : 3
5 = Ilija Petrov ima duše : 4
6 = Vaso Aćimović ima duše : 2
7 = Kostadin Aćimović ima duša : 10
8 = Jovo Vučićević ima duša : 6
9 = Mitar Milanović ima duša : 6
10 = Petar Vukićev ima duša : 5
11 = Jovo Vukićev ima duša : 5
12 = Nikola Ljubomirac ima duše : 4
13 = Todor Rapovac ima duše : 5
14 = Mitar Rapovac ima dušu : 1
15 = Pavle Rapovac ima duše : 5
16 = Nikola Kosić ima duše : 4
17 = Boško Pavlićević ima duša = 5
18 = Tomo Bokanović ima duša : 5
19 = Mijat Bokanović ima duša = 5
20 = Jovo Šimrak ima duše = 3
21 = Marko Gerlović ima duše = 3
22 = Jovo Pješivac ima duša = 7
23 = Jovo Rašović ima duša = 10
24 = Ilija Dostinić ima duša = 5

Duše N^o 125

Prenosimo sumu kako otragu duša N^o 125

25 = Marko Dostinić ima duše = 3
26 = Mijat Dostinić ima duše = 3
27 = Sava Radoičić ima duša = 7
28 = Gligor Radoičić ima duša = 5
29 = Marko Bijelović ima duša = 6
30 = Petar Vukov ima duša = 12
31 = Kosta Vučković ima duše = 3
32 = Jovo Gudeljević ima duša = 5
33 = Jovo Gudeljević ima duša = 7
34 = Simo Gudeljević ima duša = 7
35 = Jovo Bijelović ima duše = 4
36 = Jovo Terzić ima duše = 3
37 = Jovo Ozrinić ima duše = 5
38 = Nikola Ozrinić ima duša = 7
39 = Aleksa Ozrinić ima duša = 7
40 = Avram Ognjenović ima duša = 6
41 = Ivan Ognjenović ima duša = 7

Knez Todor Ozdrinić N^o 219 =

Gavrilo Mijatović paroh od Sa =
sojevića i Kazimira po duši

Na 4 marča 1772 po grčaski u Novom

Prezenta ovu notu u ofic/i/ju civil od
prevjerne kom/unitad/i = od Tople države Novske
knez Todor Ozdrinić od Sasojevića i Kazimira

Jovo Milanović kanz/alije/r od kom/unitad/i

Na 28 mađa 1772 po tali/j/ano ija Todor
Ozrinić glavar o/d/ Sasojevića i Kazimira
primih sve bolentine od ove note
lumero četrdeset i jedan za graci/j/u
ot soli u sve duša 219

(na poleđini:)

Nota od sela Sasojevića
i Kazimira koliko je
duša za graci/j/u od soli
kako u njojzi

Na: 1: marča: 1789: nota ot soli ot sela Sasojevića
i Kazimira – -

1 : Todor Ozrinić knez ne plati duša – 9 +
2 : Nikola Ozrinić duša – 7 +
3 : Boško Pavlićević duša – 12 +
4 : Jevto Vučetić duša – 10 +
5 : Jevto Đuričić duša – 9 +
6 : Pero Vukićev duša – 6 +
7 : Mitar Milanović duša – 9 +
8 : Jovo Petrov duša – 6 +
9 : Nikola Petrov duša – 7 +
10 : Mitar Ijakovov duša – 8 +
11 : Mijat Nikolin duše – 3 +
12 : Jevto Todorov duše – 2 +
13 : Điorđije Todorov duše – 3 +
14 : Niko Pavlov duše – 5 +
15 : Gavril Perov duše – 4 +
16 : Nikola Kostadinov duša – 5 +
17 : Vaso Aćimović duše – 4 +
18 : Simo Mijatov duše – 3 +
19 : Niko Tomov duše – 3 +
20 : Ilija Petrov duše – 3 +
21 : Mijat Bogićev duše – 3 +
22 : Marko Gerlov duša – 5 +
23 : Jovo Simov duša – 6 +
24 : Ostoja Filipov duša – 13 +
25 : Abram Ivanov duša – 6 +
26 : Ivan Ognjenović duša – 7 +
27 : Aleha Ozrinić duša – 6 +
28 : Jovo Ćukov duša – 6 +
29 : Jovo Lazarov duša – 6 +
30 : Ilija Dostinić duše – 2 +
31 : Marko Dostinić duša – 7 +
32 : Špiro Dostinić duša – 5 +
33 : Sava Petrov duša – 6 +
34 : Jovo Damjanov duša – 5 +
35 : Mitar Damjanov duša – 6 +
36 : Marko Kuzmanov duša – 9 +
37 : Sava Pavlov duša – 6 +
38 : Tomo Petrov duša – 7 +
39 : Marko Petrov duša – 5 +
40 : Niko Đurov duše – 2 +
41 : Jovo Gudeljević duša – 5 +
42 : Nasta Gudeljevića duše – 2 +
43 : Leso Gudeljević duše – 4 +
44 : Nikola Gligorov duše – 3 +
45 : Tomo Pješivac duše – 3 +
46 : Mitar Ćurić duše – 2 +

Pop Gavrilo Mihatović paroh od Sasojevića
afermavam po duši kako više

I ja knez Todor Ozrinić bolentine sve
kako u noti

(na poleđini:)

Nota ot soli ot sela Sasojevića i Kazimira – -
1789

Na: 1 marča 1790 nota ot soli sela Sasovića i Kazimira

1 Todor Ozrinić duša 9
2 Nikola Ozrinić duša 8
3 Boško Pavlićević duša 11
4 Jevto Vučetić duša 10
5 Jevto Đuričić duša 9
6 Pero Vukićev duša 5
7 Mitar Milanović duša 9
8 Jovo Petrov duša 7
9 Nikola Petrov duša 7
10 Mitar Ijakovov duša 8
11 Mi/j/at Nikolin duša 3
12 Jevto Todorov duša 2
13 Đorđije Todorov duša 3
14 Nikola Pavlov duša 5
15 Gavrilo Perov duša 4
16 Nikola Aćimović duša 4
17 Vaso Aćimović duša 4
18 Simo Bokanović duša 2
19 Niko Bokanović duša 3
20 Ili/j/a Todorović duša 3
21 Mi/j/at Todorović duša 3
22 Marko Gerle duša 5
23 Jovo Šimrak duša 6
24 Ostoja Plešivac duša 11
25 Vaso Ognjenović duša 5
26 Ivan Ognjenović duša 7
27 Aleksa Ozrinić duša 6
28 Jovo Terzić duša 5
29 Jovo Lazarev duša 7
30 Ili/j/a Dostinić duša 2
31 Marko Dostinić duša 7
32 Špiro Dostinić duša 5
33 Sava Petrović duša 7
34 Jovo Rašević duša 5
35 Mitar Rašović duša 6
36 Marko Bijelović duša 8
37 Sava Radoičić duša 6
38 Tomo Vučković duša 7
39 Marko Vučković duša 5
40 Niko Vučković duša 2
41 Jovo Gudeljević duša 7
42 Leso Gudeljević duša 4
43 Tomo Plešivac duša 4
44 Lazar Tomin duša 9
45 Mitar Ćurić duša 2

Pop Gavriil Mihatović paroh od Sasojevića
i Kazimira afermavam kako više
izgovara knez Todor Ozrinić primik sve bolentine
kako u noti zazivlje od kanzelijera Gliga Petrovića

kuća N^o 45
duša 257
soli stara N^o 84 : 1/2

Na: 1: marča 1792 nota ot soli ot sela Sasovića i Kazimira

1 Todor Savin duša : 9
2 Nikola Ozrinić duša : 6
3 Boško Pavlićević duša : 9
4 Jevto Vučetić duša : 10
5 Jevto Đurićić duša : 9 / 43
6 Pero Vukićev duša : 5
7 Mitar Milanović duša : 8
8 Jovo Petrov duša : 7
9 Nikola Petrov duša : 7
10 Mitar Jakovov duša : 8 / 35
11 Jevto Todorov duša : 2
12 Đorđije Todorov duša : 3
13 Niko Pavlov duša : 5
14 Gavrilo Perov duša : 4
15 Nikola Aćimović duša : 4
16 Vaso Aćimović duša : 4
17 Simo Bokanović duša : 3 / 25
18 Niko Bokanović duša : 3
19 Ili/j/a Todorović duša : 3
20 Mi/j/at Todorović duša : 3
21 Marko Grle duša : 5 = 4
22 Simo Jovov duša : 5 = 4
23 Ostoja Filipov duša : 11
24 Vaso Ognjenović duša : 4 / 41
25 Ivan Ognjenović duša : 7 = 144
26 Aleksa Ozrinić duša : 6
27 Jovo Terzić duša : 7 / 7
28 Jovo Lazarev duša : 7
29 Ili/j/a Dostinić duša : 2
30 Marko Dostinić duša : 7
31 Špiro Dostinić duša : 5
32 Sava Petrov duša : 6 h
33 Jovo Rašović duša : 6
34 Mitar Rašović duša : 7 = 6 / 54
35 Marko Bijelović duša : 7
36 Sava Radoičić duša : 7
37 Tomo Vučković duša : 9
38 Marko Vučković duša : 4
39 Niko Vučković duša : 2
40 Jovo Gudeljević duša : 7
41 Leso Gudeljević duša : 4
42 Tomo Pješivac duša : 5
43 Lazar Tomin duša : 9
44 Mitar Ćurić duša : 2 h

Pop Gavril Mihatović paroh ot Sasojevića
i Kazimira po duši

I ja knez Boško Pavlićević primik sve bulentine
kako u noti, od kancalijera atovaloga Gliga Petrovića
i afermavam kako vi/še/

(na poleđini:)

Nota od sela Sasojevića i Kazimira
kako u njojzi goda . . . N^o 1792 =
Predata ista na 20: marča – - N^o 1792:
od sela Presjeke i Kazimira
kuća – - N^o 44
u iste kuće duša N^o 263
sli kv/arat/a = 263
čini stara – - N^o 65 1/2

Nota od soli ot sela Sasojevića i Kazimira 1792

Na 1 marča 1799

1 Kapetan Jevto Vučetić duša 10
2 Todor Ozrinić duša 9 (8?)
3 Jovo Rašović duša 9 = 10
4 Mitar Rašović duša 7
5 Simo Milišić duša 6
6 Spiro Dostinić duša 5
7 Marko Dostinić duša 6
8 Marko Bijelović duša 6
9 Mitar Radoičić duša 7
10 Niko Vučković duša 2 = 69
11 Marko Vučković duša 6
12 Jovo Gudeljević duša 4
13 Leso Gudeljević duša 5
14 Nasta Gudeljevića duša 2
15 Tomo Vučković duša 11
16 Jovo Dabović duša 7
17 Simo Terzić duša 9
18 Nikola Ozrinić duša 5
19 Aleksa Ozrinić duša 7
20 Ivan Ognjenović duša 5 61
21 Vaso Ognjenović duša 6
22 Sava Petrović duša 7
23 Ostoja Pješivac Kazimir duša 9
24 Tomo Pješivac Sasojeviće duša 4
25 Vuko Abramović duša 6
26 Mitar Milanović duša 5
27 Jovo Vučićević duša 7 51
28 Nikola Vučićević duša 7 : 181
29 Luka Rapovac duša 5
30 Jevto Rapovac duša 5
31 Đorđije Rapovac duša 3
32 Niko Rapovac duša 4
33 Mitar Ćurić duša 2
34 Boško Pavlićević duša 15
35 Petar Petrović duša 5
36 Nikola Aćimović duša 4
37 Vaso Aćimović duša 4
38 Jevto Đurićić duša 7 : 44
39 Lazar Abramović duša 7
40 Ilija Todorović duša 2
41 Mijat Todorović duša 3
42 Niko Bokananović (!) duša 3
43 Simo Bokanović duša 4
44 Niko Grlović duša 3
45 Simo Simrak duša 4

Josif Tropović paroh ot sela Sasovića
i Kazimira
Jovo Rašović
Glavar od sela Sasovi
ća i Kazimira

Knez Ivovo (!) Rašović primik bulentine
u g/o/s/podi/n/a/ kancalijera Gliga Petrovića sve

Ostale note od Kuta

U novskom arhivu leži serija dokumenata iz 18. vijeka pisanih narodnim jezikom toga vremena, a naslovljeni Note od soli države Novske. Bez ovih listina nije moguće ocrtati obim i domašaj seoske biljne proizvodnje ovoga kraja, i uopšte produktivne snage bokokotorskog sela 18. vijeka. Na prvi pogled može se vidjeti kako seosko naselje Dračevice može proizvesti sve što mu je potrebno za samostalni život.

Nadalje, ove su note važan komparativni izvor za izučavanje stanovništva Dračevice, i konačno, pružaju toponomastičkih podataka koji ne leže u mletačkim zemljišnim knjigama uključujući okrajne i sitne baštine.

Note od žita, kuđiština i lazina, pisane su od samih Kućana. Najveći dio nota načinjen je u vrijeme poslije velikog mletačko – turskog rata 1718 – 1718. Od izrade Badoerovog katastra proteklo je dosta vremena (1704), no sastavljači nota katkad se pozivaju na ovu zemljišnu knjigu.

1.

Nota od Kuta za zemlje i kućištine

Kućiština Sima Milašinovića
i nešto zemlje ne znamo koliko. Tijem
uživa Boško Šarov sa Žlijeba
u Vukičevići ..........................
U Pudaru kućiština Jele Radulove.
Baštine ne znamo koliko. Od nje nije
nikoga. Uživa njome Mijat Raov
sestrić.........................
Čardačina Petka Toića iz Perasta
Njom uživa Nikola Oća iz Novoga
s tom baštinom ...................
U Bućine lazine Miha Ddžorovića
s K/r/uševica kućiština i nešto zemlje
..............................................................
Pera Kosjerine kućiština u Bućine
lazine i zemlja ne znajući koliko
Tijem ne uživa niko.......................
Na Lastvi Save i Like Vasiljevića
kućiština i nešto zemlje. S tijem
uživa pop Ivan Čukvas
i ima vešidu od đenerala...........
Mare Simova strina Stojana Ilina
Mare umrla Stojin uživa tom
zemljom........................ ()

Ovim popisom kuća i baština očigledno je prisustvo vlasnika zemlje u Kutima koji se stanovanjem vezuje uz ostala mjesta. U tome smislu Kuti su kroz čitavu svoju istoriju bili privlačni. Utisak je da ova nota uključuje samo vlasnike zemlje i kuća u Kutima koji žive drugdje.

2.

Nota što je založeno u Kutie (!) u
pocrkalju niže Svete Gosp/ođ/e Petko
Matkov založi zemlju Mi/j/u Petrovu
i Luci Jovanova za decimu principovu
ne ima/j/ući oni predati
................................................................
Ivan Matijašev založi Jovanu
Peruškovu u Kutie Bratkovinu
ne imajući odkud platit
principu decimu nego za decimu
i paki opet založi Paduklu
Ivan Matijašev Vuku Ćurči u Kuti
To se nađe da je založeno veće nije
ni založeno ni prodano drugo ()

U ovoj kućanskoj noti popisani su vlasnici zemlje koji je zalažu "za decimu principovu" čime se oslobađaju plaćanja poreza.

3. Nota Kuta ot žita od Kuta na – 1728
Na Jovu Savinu ovsa oke – 2
i ječma oka – 2
Na Marku Ručiću ovsa oke – 1
i šenice – oke 1
Na Srdanu Seepanovu (!) šenice oke – 1
na Ivanu Vukovu ovsa oka – 2
Na Petku Seepanovu ovsa oka – 3
i šenice oka – 2
Na Peru Jovanovu šenice oka – 2
i raži oka – 1
i ovsa oka – 2
Na Miladinu Jovanovu ovsa oka – 3
i ječma oka – 2
Na Luci Tomovu ovsa oka – 2
i šenice oka – 2
Na Miladinu Jovanovu
što je mjerio u Staro guvno
šenice oka – 3
i ovsa oka –7
Na Luci Tomovu što je mjerio u Staro
guvno šenice oka – 2
i ovsa oka – 3
U Lazara Petkova u Amatovoj njivi
što je mjeerio šenice oke – -
i u Stolima šenice oke – -
U Srdana Jovanova u Ametovoj njivi
što je mjerio šenice oke – -
u Rovulebine za Lastvu što je
mjeer/e/no ovesa oke – 4
Na Mariču u Bare što je mjerio
ovesa oke – 2
Na Mije Ivanovu u Bare
što je mjerio ovesa oke – 2
Na Đuru Miloševu što je
mjerio u Bare ovesa oke – 2
Na Anderi/j/i Perovu što je
mjeerio u Bare ovesa oke – -
Na Vuku Lučini što je mjeerio
u Bare ovesa oke – 4

Na Peteku Perovu ovsa oke ()
što je mjerio u Bare – -

Ova Kućanska nota od žita nosi neocjenjivu važnost za izučavanje poljoprivrednih mogućnosti kraja. Kako se vidi u Kutima se u prvoj polovici 18. vijeka sije pšenica, ječam, ovas i raž. Poljoprivredni proizvođači žitarica su: Jovo Savin, Marko Ručić, Sredan Šđepanov, Ivan Vukov, Petko Šćepanov, Pero Jovanov, Miladin Jovanov, Luka Tomov, Lazar Petkov, Sredan Jovanov, Mijo Ivanov, Đuro Milošev, Andrija Perov, Vuko Lučin i Petko Perov.

Žito je sijano u Starom guvnu (pšenica i ovas) Amatovoj njivi (pšenica) Stolima (pšenica) Rovulebine (ovas) i Bare (ovas).

Takođe, iz ove kućanske note vidi se da je na popisanim zemljama najviše sijan ovas.

4. Nota od Kuta selo Bogljenovići Ćetko Vuksanov
razboine pod žitom Pećine kanap u to mu je dao
Badover po kampu mećemo toliko incerka
opet Ćetko Vuksanov na Vratič kuće
pod žitom tri kvarta incerko
Bjelilo po/d/ žitom Ćetko Vuksanov i Ivan
Lakonjić razboine kvarat jedan incerko

Ćetko Vuksanov Ivan Lakonjić na Torcu razb
oine po/d/ žitom po kanpa inceraka (!)

Lazo Petkov u Ridu razboine pod žitom
tri kvarta incerka
Boško Petkov razboine pod žitom u Strani
tri kvarta incerka po/d/ Bogljenovići
Sredan Jovanov razboine pod žitom u Strani
pod Bogljenovići kvarta tri incerka

U Vukičevići Stojan Ilin Rade Vukov razboine
pod žitom kvarat jedan incerka
Ćuro Nakićenović i Mitar Nikolin razboine
pod žitom u Grašini po kampa incerka
Jovan Vučićev razboine pod žitom Jakot
ina njiva tri kvarta incerka

Panto Vukov razboine pod žitom u Sopotu
Duga njiva po kampa incerka
Pero Petkov razbi/j/a ove godine ni pod žitom
po kampa incerka

Mi/j/o Petrov Jovan Nikolin Petko Simov
Jovan Ivanov Jakov Vukov Marko Peruš
kov Đuro Peruškov Jovan Peruškov
Mato Peruškov razboine pod žitom
U Kamenu zajedno svije kampa dva incerka
Sava Morovića razboine pod žitom Rad la
zina na Kućericam po kampa incerka

U Save Morovića razboine pod žitom (!)
u Toploj do Vodice kanap jedan incerka

Petko Đurov Sava Đurov razboina pod žitom
Zariće više Vodice tri kvarta incerka
Sava i Petko Đurov razbione po/d/ žitom
Velja kupina po kampa incerka
Jela Vukašinova razboine pod žitom
u Veljoj kupini po kampa incerka
u Tomana Jelića razboine pod žitom na Smokovju
njiva po kampa incerka
Save Morovića razboine pod žitom Smokovje

U Toplom dolu kanap incerka
Sredan Ruđić razboine pod žtom na Smokovju
u Topli do kvarat incerka
Petko Vukov razboine pod žitom Samoras
lica u Topli do po kampa incerka
Sćepan Aukalović razboine pod žitom
Samoraslica kanap incerka
Toman Jelić razboine pod žitom Samoraslica
u Topli do kanap i po incerka
Petko Ćurov Sava Đurov razboine pod ži
tom Samoraslica po kampa incerka

Tomo Jelić razboina pod žitom na Klač
ini kvarat jedan paki u Velje brdo po kampa
paki na Podlokavlju kanap paki Lokveni
brijeg po kampa to je sve u Topli do incerka

Miladin Jovanov Mitar Nikolin Luka
Ivanov Vukailo Radonić zajedno lazine
pod žitom kanap jedan incerka

Petko Sćepanov lazine pod žitom u Klači
ne po kampa paki na Drijenu prema Rujevom
po kampa samo drugom paki u Dolinam kva
rat jedan lazine paki pod Gomile kvarat
jedan lazine u to njegovo incerka
Vukailo Radonić razboine pod žitom
Velja njiva kanap jedan paki Gredice kva
rat jedan prema Rujevom incerka
Lazo Tomov u Solijenski brijeg razboine
kvarat jedan paki kvarat u Dočići više
toga incerka

Milutin Jovnov na Veljee/m/ brdu razboina
pod žitom po kampa incerka
Nikola Nikić u Lokveni brijeg razboine
kvarat jedan incerka paki u Bućine
lazine u Prisoje na Nikoli Nikiću po kampa
incerka

Na Miladinu Jovanovu razboina u Ravanac
pod Lokve sade se razbi/j/a nije pod žitom po kampa
incerka

Petko Sćepanov Vukailo Radoničić Tomo
Markov ujedno što razbijaju sade nije pod žitom
kanap i po incerka

Vukailo Radonić razboina u Bućine lazine
više Kosjerinova kućišta po kampa incerka
Miladin Jovanov razboina u Bućine lazine
Staro guvno po kamp incerka

Toman Jelić u Bućine lazine na Podancije
razboine po kampa incerka
Sćepan Jaukalović Ivan Vukov Nikola Nikić
MarkoVukov Nikola Mi/j/ov Sava Jovanov
Petko Ćurov Sava Ćurov što su razbili svi
zajedno sade ove godine nije pod žitom u Li
pici više Bukvice u sve dva kampa incerka

Sava Đurov PetkoĐurov što sade razbijaju
nije posijano u Papratine više Svinjišta
kanap jedan incerka
Nikola Morović Sava Ćurov što se sade
razbija nije posijano kanap incerko u Stupišta

Ćuro Peruškov razboina pod žito Mlađenova
njiva po kampa incerko

Selo Lastva Đuro Vučetin sinovcima kod Piri
ne vode razboina pod žitom po kampa incerka
Tomo Perov Vuk Petkov Mi/j/o Ivanov za Last
vom kod Ploče kanap jedan incerko razboina

Presjeka Stćepan (!) Kul Mitar Sredanov Marko
Šiljegović u Mocio raboina pod žitom
ujedno kanap incerka

Neka se zna kako mi učinismo ovu notu ja pop Ivan Čukvas arambaša Božo Pavlov kako sazvasmo sve selo i više nemogasmo naći ().

Uočava se, promatrajući kućanske odlomke u njihovom tradicionalnom razmještaju, da je ova nota od lazina bilježila rodovska i bratstvenička kućišta od njihovog dijela koji se u doba Venecije zvao B o g lj e n o v i ć naviše, ka visokom zemljištu, zaključno sa odlomkom Rujevo. U ovoj noti, kao uostalom u svim dokumentima 18. vijeka, ovo se selo imenuje kao "Rujevo".

:___________

() AH, PUMA, f 63,34

Ćirilska arhivska dokumenta sela Kuta
(18. vijek)

Novi (1706)

Ugovor Ilije Ogurlića i Đura Ogurlića

Slava Gospodu Bogu 1706 đenara 31 u Novom
Neka se zna s ovijem pismom ali ti škritom
kako uze ja Ilija Draškov Ogurlić
uze u vojvode Đura Ogurlića aspri hiljada
dvades reko hiljada 2000* aspri turskije
kako kure (!) u Hercegovinu ovo
uze salvo intera da rečeni vojvoda
ne rizika nikuda nego da mi (!) dam
o/d/ danas do godinu dana ali ti kada mu
bude od potrebe i da mu
dam na nefajdu kako se pristoji
i za veće vjerovanje učini ovo
pismo ja Simo Milutinov budući
moljen od rečenog Ilije i biće njegovom
rukom podpisano

ja Ilija Draškov potvrđujem gornje pismo

škrit Ilije Draškova od iljada 20000

AD, PUMA, f. 34, 3

Novi (1714)

Stima Laza Petkova i Jele Vukićeve

Na 6 decem/b/ra 1714 u Novome
Neka se zna po ovomu pismu ali ti škritu
koje će biti vjerovano na svakome
mjestu pred svjedocima kako bismo
moljeni mi vojvojvoda (!) Đuro Ogurlić
i knez Vuko Vu/j/ov jedan
od strane Laza Petkova a drugi
od strane Jele Vukićeve da prostimamo
po duši što zapada četvrti dio
dio rečene Jele pokojnoga Vukića
od mlina i mlinova svega mjesta što
se zazivlje mlinova i prostimasmo
da zapada Jele groša dvadeseti (!) i dva po libara: 8
a to prodava za nevolju Jela za decimu
principovu ne imajući čime platiti
decime pisa ja vojvoda Draško
Pavković bivši moljen odolje bande
neumijući oni pisati

Ja knez Vujat Petrov potpisa za sebe
i za Vuka Vu/j/ova ne umićuši (!) on
pisat
ovo je setencija
od dobrije
ljudi što je
stimato
četvrti
dio mlina
brašnjenoga

AH, PUMA, f. 50, 8

Kuti (1719)

Stima Stojana Ilijina

Serdar Đuro Ogurlić posla mandat
gospotske na arambašu Ivana Pavlova da bi
Ivan Pavlov da se vide te
štete a po mandatu gospotskome
i to bio Stojan Ilin i vidio je
što su bili za dobre ljude
i pošli su isti rečeni stimaduri i stimaše
vinograda i smokve i masline i čair žita
malo mnogo kako viđasmo kako je običaj
u ovoj krajini nađosmo štete dukata
deset koje čini libara stotinu i tuu
i tu štetu ko/j/u smo našli to se nađe da je učinio
Marko Šeljegović i Mitar Sredanović
i Petko Šeljegović i Mitar Sredanović
i Petko Sredanov Rade Vukov i kade smo
naminali (!) sami su kazali da su tuu štetu
učinili i da se mora njegova šteta sročati
na svakoj pravdi

Mjeseca marča na 26 na 1719

AH, PUMA, f 61, 15

Kuti (1720)

Stima Aćima Ogurlića iz Kuta

Slava G/ospodu/ B/ogu/ lula 20 na 1720

Neka s/e/ zna (!) po ovomu pismu ali ti steci/j/i
kako bismo zevani mi doberi ljudi koji ćemo biti
odizedole podepisani od sterane Marka Šiljegovića
i Aćima Ogurlića za stimati ime neku štetu
što bjeeše učinio rečeni Marko Šeljegoviće Aćimu
Ogurliću pred melinome i nađosmo šte/te/
vina boce terče 3 a u Meladikame što mu beev
pogubio isti Marko jednu među i tu i
nađosmo štet/e/ libara 12 dvanaes pisa
ja alevier Gavrilo budući moljene od ovije
doberije ljudi ne umijući ono pisati

ja pop Ivan podpisa budući moljen
od istije stimadura Rađa Vukova
i Vuka Petkova ne umijući oni pisati

AH, PUMA, f.61, 12

Savina (1730)

Luka Leović – Kućanin daruje manastir Savinu

1730: godu. – aprila.

Da se znade va buduštje dom va vjeki vjekom:
Kako priloži zdje va monastir S/ve/to
Uspenski Savvinu g/o/s/po/d/i/n Luka Leović
Slijepac is Kuta po njegovoj
sm/e/rti i njegove domaćice Anđe
svoju kuću i baštinu koja je okolo
kuće, sve ot mala do velika tako
že i vinograd u Pržinam ko/j/i se njegov
nahodi. – vinograd dade za opšte
listove njemu i ego domaćici više
rečenoj Anđi i ako bi Jo/v/an Stanić
š njijem u poslušaniju bio da se i njemu
upiše jedan obšti list a kuću
i što je baština i zemlja okolo kuće
da mu se poju sarandari za dušu
Jo/v/anna njegova otca i njegove
matere Pave, i njemu više
pisatomu Luci i njegove rečene
domaćice Anđe, i druga pameto
tvoreni/j/a po crkovnomu načinu
i ustavu.-. i ako bi sreća izišla
da se uda njegova sestrična
Jane po njegovoj sm/e/rti da joj mi
ot zdje iz monastira skroimo haljine
kako u ovijem stranam pristoji:-

AMS – Opšti list Tvrdoški i Savinski

Novi (1735)

Presuda u sporu Sinova zastavnika Tomića i Stjepana Vladojevića sa sinovima

1735 S/lava/ G/ospodu/ B/og/u u Novome đenara na 28
Da se zna s ovim istinitim pismom aliti
setencom kako bismo zvani i moljeni mi
dobri ljudi koji budu podpisani odizdol
i po zapovjedi preuzvišenoga g /ospo/d/i/na
providura ordinarija Štedano Balbi za
viđeti ne/ke/ devere/n/ce koje imaše sinovi
alfijera Tomića Stjepanom Vladojevića
i braćom njegovom i mi dobri ljudi
sjedosmo u gradu u ba/š/či Milutina Marića
pake pomenusmo G/ospo/d/i/na B/og/a upomoć i
zaminasmo jednu bandu i drugu i njiove
sjedoke pota/n/ko i nađosmo što je Stjepan
Vladojević bio sina Gavrilova da ima
dati ku/m/stvo sinu Gavrilovu
i dar običajni a sin Gavrilov da ima
platiti poaru što je stimato štete
a što bude u kamaru procesa da plate
po pola u jedno i zajedno i spe/n/ze što su bili
učinili da im je na pola svekoliko i ko
ne bi poslušao da ima platiti u grad
dvadeset i pet i ja Nikola Pavić
bi moljen učiniti ovu setecu od istije
dobrije ljudi
i ja kapetan Ivane Ožegović
bi u ove dobre ljudi
i ja Đuro Nakićenović (!) bi u ove ::: (tr)
i ja Mitar Pavković pisa bu ... (tr)

AH, PUMA, f, 216, 130

Novi (1737)

Punomoć konte Vasilju Vojnoviću Serdareviću

S/lava /: G/ospod/u: B/og/u: na: 3 novembra 1737 u Novi po talijanski

Neka se zna p/o/ ovomu pismu kako se oblegavam ja
k/ont/e: Vasilj Vojnović za svoga rođaka Todora Voj=
novića poradi fede što mu čini komunitad
Novska kapetan i suđe s mu/hu/rom komunitadi komunskijem
poradi škotana i sira i kvardije što mu je poslao
brat Vo/j/in u Mletke na: 1 lula 1734 i tako se ob=
legavam više rečeni Vasilj ako bi došle koja
stega komunitadi da imam i ja isti Vasilj odgovo=
riti za moga rođaka Todora i Vo/j/ina i biće podpisa=
ta i afermana od istoga Vasilja i ja Simo Lupeško=
vić učini ovo pismo budući moljen od istoga Vasilja
i ja Vasilj Vojnović afermavam gornje pismo -

/ na poleđini:/

1737

Pismo. k/onte/. Vasilja Vu=
jnovića što se oblegao
komunitadi za fed
na skotan sir i gvardi=
je, prije ponesenu u Mletke
serdar Todor, i Vo/j/in
Serdarevići, ako bi
sucedilo što. od koga
mu drago, komunitadi
da ima odgovoriti re=
čeni k/onte/. Vasilj, svoijem
dobrima,i proča-

i dopuštena je i data
fed, kako više

AH, TK, F. II 315

Novi (1739)

Presuda u sporu Marića iz Kuta i Marka Ožegovića i njegovih ortaka sa Tople.

Va imje Is/us/a: H/ri/s/t/a: amin, godine ot njegova pres/ve/toga rožd/e/stva.1739. na mletačku indikta rimskoga trećega na. 29. đenera, dan istiniti petak u Novomu u varoši u butizi g/o/s/podin/na Jovana Radova –

Dićariva se s ovom posebnom setencom arbitrariom koje oće se parte da može imati svoju krepost koliko da je učinjena od ruke gospockoga pisca, – Kako mi ođe imenovati i odizdol podpisati, sudci i dobri ljudi, bismo zvani i moljeni, kako po kompromešu preuzvišenoga Marka Darive providuru (!) našeg ot Novoga 29. đenara 1739. na mletačku, g/ospodi/n: ko/nt/e serdar Todor Vuinović s Tople, od strane Marka Ožegovića, i Mata Draškićevića, Jova Đuričića od jedne, g/o/s/podi/n – alfier Jovan Radov s Tople ot strane, Save i Sćepana oca i sina Vuina Marića, i od Đura Jovanova Marića, i Luke Ivanova Slijepca, i Filipa Jovanova Marića svije is Kuta od druge; za viđeti neke deferencije što su među njima, a ovo za krađbu što je ukrao Sava Guin Marić, ključe iz velikoga magazina g/o/s/podi/na: pres/vijetlo/ga: k/avalje/r/:a: Burovića na Zeleniki dao ga svome Sinu Sćepanu Mariću i Đuru Mariću, i oni Sćepan i Đuro pošli i otvorili mali magazin ko/nt/e: Burovića na Zelenici i pokrali Marka Ožegovića, i Mata Draškićevića, Jova Đuričića od ortačine smokava su/vi/je litar debelije šestotina, i najpotlje provalili magazin isti za obezumit hi da nije ključem otvorato, i ponijeli hi u pojatu Luke Slijepca i Filipa Marića i kazali him, i Luka Slijepac rekao da ne stoje dobro u pojati ot miša, prinijeli hi opet u kuću istoga Luke Slijepca, i Filipa Marića i oni hi primili, i tu i/h/ našli i otražili sa sočbinom soku cekin u zlato; i tako mi dobri ljudi potnaku ispitovasmo nji/h/ iste i njiove sjedoke i oni isti lupeži ispoviđeše da je tako bilo sve kako ozgar izgovara, i mi prizvasmo G/ospod/a: B/og/a: u pomoć i sjedeći osuđujemo i setenci/j/avamo kako odizdol nasljeđuje; smokve više rečeno N 600 valutajemo po Z 44:15 stotinu kako po duši kažu da su ostale prodali koje čini Z 268:10, ovo osuđujemo kako je običaj od naše zemlje za lupeštinu sedam zajedno to je Z 1879:10, od ovoga mi dobri ljudi kako je običaj batimo treći dio Z 626:10, to ostaje Z 1253 – paka batimo od ovije za jestivo što su jeli koji su pritražili z družbom, u Luke Slijepca i Filipa rečenoga, kako kažu obje parte Z 193 – pero u ove od jestiva da pomože Luku Slijepca i Filipa Luku Slijepca i Filipa (!) rečenoga, Sava i Sđepan otac i sin Guin Marić Z 65. a Đuro Marić Z 65 –u rok mjesec dana a njima Luci i Filipu ostaje da prime njiova dijela 63 – to izlazi kako više Z 193. koje batimo od gornje sume i ostaje čisto osudbine svem sočbine i proča Z 1060 -; od ovije prvo osuđujemo Savu i Šćepana oca i sina Guina Marića Z 490, i suviše da dadu G/o/s/podi/nu: ko/nt/u: Buroviću jednu dobru jalovicu o prvom uskrsenju, za krađbu ključ i provaljivanje njegova magazina i afronat, suviše da dadu Jovu Đuričiću kumstvo i dar običajni o prvom Božiću; drugo osuđujemo Ćura Jovanova Marića Z 330 – i suviše on da da za sočbinu cekin u zlato u rok od mjesec dana i suviše Matu Draškićeviću kumstvo i dar običajni o prvom Božiću; treće osuđujemo Luku Ivanova Slijepca, i Filipa Jovanova Marića ujedno i zajedno porad đe su zajedno i primili spremili i sakrili u svoju kuću svu istu lupeštinu osudbinjenima Z 240 – i suviše Luka Slijepac i Filip rečeni da dadu Marku Ožegoviću pobratimstvo i dar običajni o Božiću prvomu. pero Luka Slijepac ujamčio se sa zakletvom za Filipa Marića da je i za njegov dio jamac i platac za sve: tako suviše ot kumstva i pobratimstva i jalovice i sočbine izlazi čisto osudbine kako više Z 1060 – pero da imaju dat kumstva i pobratimstva i jalovicu i sočbinu na iste rokove kako više a jaspri glavne Z 268: 10 u rok petnaes dana o/d/ danaske, Sava i Sđepan Marić Z 100 : – a Đuro Marić Z 100 – a Luka Slijepac i Filip Marić Z 68=10, a oni njima tadaj da vrate oružje i kože, a ostalo rešto svaki do svoje ispunite osudbine kako više da dadu u rok polak o S/ve/tom Dimitriju ko/j/i dođe ove godine 1740. a polak pak do godine o drugom S/ve/tom Dimitriju god/ine/ 1741 i mećemo pijene koija parta ne bi poslušala ove setence svakom neposlušniku da da u kamaru principovu dukata No 25. a u crkvu našu glavnu S/ve/to: Vaznesenije H/ri/s/to/vo: na Toplu dukat/a/ 25. i s ovijem činimo dospitak i mećemo vječni mir na slavu Božiju amin.

Ja Vasilj Todor Vujnović bi u ove dobre ljudi ja Jovo Delin podpisujem za Jovana Radova kako je bio u ove dobre ljude tako moljen od istoga ne umijući on pisati

IAK, UP 60, 379

Kuti (1740)

Stima Mitra Ogurlića iz Kuta

Slava G/ospodu/ B/ogu/ na 1740 lula 20
N/e/ka s/e/ znna (!) po ovomu pismu aliti stimi kako bismo zevani i moljeni mi stimaduri ko/j/i ćemo biti odizedole podpisani
zeva nas Mitar Ogurlić da mu vidimo i stimamo neko žito
što bijaš/e/ na zemlji Laza Bijelova na Orašeju u Kazimiru
založio Lazo Bijelov Miteru Ogurliću za cekina pet – 5
i tu bi Kata žena Lazova i mi stimasmo ovesa oka – 44
a što bijaš/e/ poterno oka 8 i stimasmo šenice oka – 8
i da ima ovo žito stati u istoga Jova Kulova koji je sijao
do peravede budući tako peraveda i među nama
tako pogodili zapoviđela učini ovo pismo ja alevijer
Gaverilo Tomin budući moljen ode stimadura i ja Ćetko Ozčinić
bih stimadur i ja Simo Lupešković podpisa za istoga
Ćetka budući moljen ne umijući on pisat i ja vojvoda Abram
Aćimović bih u /o/ve dobre ljude i ja Simo Ivanov podpisah za vojvodu Avrama ne umijući on pisati

Setencija Laza Bijelova

AH, PUMA, f. 140, 25

Novi (1740)

Ugovor Jova Delina iz Poda i Marka Ožegovića iz Kuta

Slava G/ospod/u B/og/u na 15 avgusta 1740 u varoši po talijani

Daćariva s ovijem pismom aliti fitancom kako ja Jovo Delin s Poda afita magazin na Meljinu od razloga Sima Bajovića afita ga go/spodi/nu Marku Ivanovu Ožegoviću is Kuta i pogodi fita na godinu svaku po cekina dva reko nu/merom/.: 2 i da se ima služiti isti Jovo Delin sliti vino svoje iz Kuta i Meljine za konat moj a drugo sve da je za Marka a na kraj od godine da je gospodar Marko guštiti ali Jovo ne dati za više tako se oblega jedan drugomu ja Jovo Delin učini ovo pismo i afermavam imantena/vam/ kako više i biće afermano s rukom Marka Ivanova za dva cekina

ja Marko Ivanov Ožegović avermavam mojom rukom

i Bo/g/ dao dobro

AH, PUMA, f. 166, 46

Kuti (1741)

Ugovor Sima Miševića iz Kuta i Petka Mijova

Slava G/ospodinu/ B/ogu/ na 2 ćula na 1741
N/e/ka s/e/ zena (!) po ovomu pismu aliti škeritu kako uze
i perimi u moje ruke ja Simo Bošekove perzim (!)
Mišević iz Kuta uze i perimi u moje ruke u gospodina
keneza Peteka Mijova libara sto i deset – 110
munida dalematiske (!) u svakoj liberi po dinara
pet – 5 i mećemo ovijeme jasperima roke
perivi dođe sv/e/ti Dimiterije ove godine
po jasperi i vajedu svukoliku beze nika/k/va
inada i peravede i biće ovo pismo podepisano
o/d/ deva sjeedoka koji s/e/ podepišu da su vjeerovani
na svakoj peravedi komu reče Simo Miševiće

Učini ovo pismo ja alevijer Gaverilo Tomin
budući moljen od istoga Sima Miševića
ja Nikola Mitrov sjedočim gornjem pismu
ja Jovo Laketić jesam sjedoko kako više

AH, PUMA, f. 140, 50

Kuti (1741)

Stima Pavla Radoičića

Slava G/ospodu/ B/ogu/ na 13 lula 1741
Neka s/e/ zena (!) po ovomu pismu aliti
stimi kako bismo zevani i moljeni mi
stimaduri koji ćemo biti odizedolje
podepisani bismo zevani o/d/ sterane
Pavela Radoičića da mu vidimo i
sti/ma/mo neku šetetu što mu je bija/h/u učinili
Lastoveljani u umimu (!) na Jarčinama
poterli žito goveda i životila (!)
Nikole Đeaića koga same uitio i njegova
berava zakelao a one ako koga zena
nejaga (!) i š/t/ette (!) se mor/e/ pomoći i tako
mi stimasmo i osudismo po našoj
kušenci/j/i da ima dati Nikola Đeaiće Pavelu
Radoičinu ovesa oka š/e/ste (!) – 6
i stimadurima za nji/hove/ terude
libara deste – 10 a da ima dati Pavel
Nikoli Đeaiću oveču devizicu
i ovomu svemu rok je o svetomu Iliji
koji pervi dođe učini ovo pismo ja alever (!)
Gavrilo Tomin buduć moljen o/d/ stimadura
ja Mitar Ogurlić bih stimadur
ja Simo Lupešković podpisa za istoga
Mitra budući moljen ne umijući on pisat
ja Petar Vučković bi stimadur ja Mitar
Pavković podpisa za istoga Petra budući
moljen od njega

AH, PUMA; F. 166, 20

Kuti (1741)

Potvrda Marka Ožegovića iz Kuta

Setebra na 15 u Novomu na 1741
Ispovjedam ja Marko Ivanov
Ožegović kako uze i primi u moje ruke
u Nika Jovanova magazin Jova Delina ... (tr) na ..(tr)
na tri mjeseca na razlog od dva cekina
na godište i tako se oblega i
Marko Ivanov da mu imam palaća/t/

Podpisato od istoga Marka s rukom
mojoma ja avermavam kako viće
Marko Ivanov Ožegović

Vitanca
Marka Ivanova
Ožegovića

AH; PUMA, f. 166, 48

Kuti (1749)

Setencija braće Šiljegović i Andrije Vuksanova iz Kuta

Slava G/ospo/du B/o/gu u selo Kutima aprila : 28 – na 1749
Neka se zna kako dođoše Petko i Miho Markov Šiljegović
iz Presjeke i Andrija Vuksanov iz Bogljenovića k nama
kapelanom od Kuta da im učinimo pismo za neke deverencije
što imadijaju među sobom što imaju odavan i tako se pogodiše
i žustijaše i pred nama i prostiše se da ne imadu veće ni oni
ni đeca njiova za ovo spomenuti nikad na va vjeki nego da žive
u ljubavi a za onu zemlju đe se bijaše slomio s konja
Đuro Šiljegović brat Petkov i Mihov ugovoriše
da ne ima Andrija sijati veće od napredka nego jednom
a da je gradi i pase i sječe draču a oni Šiljegovići kamen
što ga bijaju posadili izvadiše i baciše i tako da živu
u ljubavi vazda i oni i njiova đeca i da zato ne imaju
veće nigda spomenutu ni jedna banda ni druga nego kako kumovi
i braća i tu biše sjedoci dva koji su slušali i viđeli
tu zemlju i kamen kade su izvadili i kade su se nagodili
i prostili prvi je sjedok Baidišera Marolić a drugi
suđa Jovan Morović i ugovoriše oblje bande da se
metne pijena po kanđeleri koliko bude volja
preuzvišenoga g/ospodi/na providura za bolju tvrđu za ne
oslobodit se od napredka za ovo spomenut ni jedna banda ni
druga i Bog dao dobro –

učini ovo pismo ja kapelan Joaniđije Čukvas budući
moljen od oblje bande
ja pop Đeorđije Lazarević kapelan od Kuta
bi na to mjesto
ja suđa Mitar podpisa za istoga suđu
Jovana Savina budućući (!) moljen
ot nega ne umijući on pisati

AH, PUMA, f. 210, 289

Novi (1752)

S/lava/ G/ospodu/ B/ogu/ na 2 ćuna 1752 po taliano u Novomu

Dićariva se s ovijem istinitijem pismom aliti
setimom (!) kako mi odizdol podpisati sti (!)
stimaduri kako bismo zvani i moljeni od strane
g/ospodi/na Frančeška Palini i po /o/rdenu puplikomu poradi
njegova mijobramenta što mu ima u Miočeviće tako
pošto imasmo orden i zapovjed preuzvišenoga
g/ospodi/na Luke Minia i njegova mandata učinjena 23
istoga tako pođosmo i obedismo i pođosmo na
isto mjesto i viđosmo svaku stvar koliko mora
biti po pravici prvo stimasmo u Miatovini
i to je sijao Mijailo Vidović stimasmo kvarata
šenice osamnaest pero mletačke kvarte: 48
suviše u Bobovištu kako drži Tomaš
Ukropina stimasmo šenice kvarata – 11
suviše na isto mjesto ovsa kvarata 13
suviše oka sočivice na isto mjesto oka : 8
suviše na isto mjesto Ručica lana : 45
suviše na Miailu Vidojeviću što drži zemlju
u Zgradama stimasmo kvarata na njemu ječma : 8
suviše u istoga ovsa kvarata čisto 4
i ovu stimu učini ja Niko Radulović bivši
moljen od niže podpisatije stimadura
ja vojvoda Avrm Ačimović bih stimadur
ja Niko Radulović podpisa za istoga tako
bivši moljen od njega neumijući on pisati
i ja Mitar Ogurlić jesam stimadur

AH, PUMA; f. 177, 15

Novi (1753)

Potvrda Lazara Konopljića iz Sasovića

S/lava/ G/ospodu/ B/ogu / na 18 februra 1753 u Novomu

Lazar Konopljić iz Sasojevića ispovjeda svoijem ustima
kako uze u g/ospodi/na vojvode Avrama Ačimovića iz Sasojevića
kako uze u svoje ruke libara gazeta trideset
i dvije rekoć za koje iste jaspre uze asaldo intera
koje iste jaspre uze od sada do dvije godine dana
polak do godine a polak od druge godine i suviše
da ima kupiti odkupiti jedan prsten što je uzeo
u istoga Avrma a založio s nevjestom Mandom
g/ospodi/nu Jovu Žarkoviću da ga i on i nevjesta mu
po pola plate i odkupe i vrate isti prsten
što prijed mogu tako se oblagaje ispuniti
i mantenati bez nikakve pravde ni inada
pod obleg svoj i svoije dobara najtvrđije
i ova za nje/nu/ jakost biće podpisana šu dva
sjedoka koijem bude reči (!) ko/j/i prime jaspre

i ovo pismo učini ja Niko Radulović bivši
moljen od Lazara Konopljića i prsten odskup
kako neću
ja Ili/j/a Radibratović jesam sjedok kako više
i ja Nikola Jovović jesam sjedok kako viče.

AH;PUMA; f, 168, 41

Kuti (1757)

Presuda u sporu Atanasija Vuksanovića i Sima Vuksanovića iz Kuta

Slava G/ospod/u B/og/u na 24. noembra 1757 po talijano u varoši Novskoj

Neka se zna po ovoj setenci arbitrariji, kako po prepoklonitomu kompromešu od P/preuzvišenega/ g/ospodina/: Zan Batiste Damošto, providura našega od Novoga, bismo zvati mi odizdol podpisati sudci kmetovi od strane Atanasija Vuksanovića koji čini zanj i za strica Jakova i rođaka i za braću iz Kuta od jedne i od Sima Vuksanovića iz Kuta čineći zanj i za braću druge, za đuštati im sve njihove deference što su do dnevi današnjega, i tako mi više rečeni sudci kmetovi bili smo u Kute u kući i na baštine rečenije Vuksanovića prošlije dana i čuli smo razlog jedne strane i druge i nji/hove/ knjige razabrali i dali zakletvu koga je ticalo, i prizvasmo G/ospod/a B/og/a u pomoć i sjedeći osuđujemo i setenci/j/avamo kako odizdol nasljeđuje i proča

1 = Prvo osuđujemo bivši se prije podjelili i mi im potvrđujemo prvo podjeljenije, i u đuštamentu prvomu što im bi to osuđeno, dao je Jakov i njegovi sinovci Atanasije Sava, Simu rečenome Jovu i Mijatu i Lazaru kako pred nami i ispoviđeše da su primili šes cekina i šes libara, i majci im crevlje i ovo da ne ištu treći dio od đeda im Đura pokojnoga. A sada ne bivši kontenti Simo više rečeni z braćom nego ište treći dio od đeda Đura zato osuđujemo ako bi oćeli pretenditi Simo i braća mu više rečeni, treći dio baštine što su đedu im Đuru na dijelu dali, a ocu Jakovu i Savinu da imaju platiti Simo i braća mu Jakovu i Atanasiju i Savi, za što su oca g bo/les/na Đura ranili. 20, godina kako sjedočba i ukopali i dali podušje i salandar, osuđujemo cekin petnaest, i za đe su ranili brata Gavrila bo/les/na. 22 godina kako sjedodžba a dijela mu ne dali osuđujemo cekina u sve deset velju N 10 a sestri jednoj što nijesu odali prćiju osuđujemo cekina tri trećega dijela, i za ukop babe kaluđerice osuđujemo ceki/na/ dva, i za svadbu Savi Jakovu osuđujemo cekina osam to je cekina trideset i osam, i suviše što su primili kako više cekina šes i libara šes, to je u sve cekina četres i četiri i kvarat s crevljami, zato osuđujemo da ne mogu prije poć na pošeš od istoga dijela prije nego izbroje rečenu sumu Jakovu i Atanasiju, Sava dosle ni da ištu Simo z braćom maksulu, ni Jakov sa sinovcima dinar u dobit ako li ne daše rečeni Simo z braćom rečene aspe Jakovu i Atanasiju, rok od danaske, do s/ve/toga Save goda 1758 koji prvi dođe tri mjeseca tri incerka, da je baština vazda Jakovova i Atanasina, a pri kome bila zemlja rečena doslei pri kom ostane osle oni da plaća gospocke kanone.

2. Drugo osuđujemo za dug što je dužan Jovo brat Simov, Jakovu i Atanasi/ju/ cekina sedam i libara dvanaest što je bio uzeo asaldo intera na dobit kad je bio na put kako ispoviđeše obje parte pred nami da je tako, to da imaju Jovo i braća mu platit o jeseni prvoj goda 1758 glavne i na nje/nu/ dobit koliko bude za stajali, nemaoći (!) ovi dug mješat se ni činiti ništa z gornjijem dijelom ni drugijem deferencam treće.

3 – Treće osuđujemo za put kući da učine svi zajedno iz komuna izpod obora Simova i braće mu da z/a/ više godina što im je baština u komunu, ako li im nije od komuna neka bonifika jedan drugomu čija bude da mu isplate – a spenz da ovo dobrije ljudi da plate po pola a spenze oko pravdanja ko je što spenčao da je spenčao, i mećemo pijene onoj parti koja ne bi poslušala ove setence da ima platiti u gospocku skrinju od Kuta stotinu, i s ovijem dospjevamo i postavljamo među njima viječni mir na slavu Božiju amin.

Ja Jovo Žarković učini ovu setencu bivši moljen od kneza Marka Zlokova i suđe Filipa Želalića iz Bijele sudaca kmetova i proča ja suđa Filip Čelalić bii u ove dobre ljude: ja

Simo Bjeladinović podpisah zanj tako
bivši moljen od njega ne umijući on pisati
ja knez Marko Zlokov bi u ove dobre ljude ja Pavao
Petrović podpisa zanj po njegovu ordenu ne umijući on pisati
ja Atanacije Gaviće (!) Vuksanović avermavam gornju
setenciju za me i za strica Jakova i brata Kostadina i
rođaka Đura u svevu (!) ordenu ne umijući on pisati
ja Simo Petkov Vuksanovć afermavam gornju setenciju
u sve nje/ne/ parte za me i za moju braću Laza
Jova i Mijata i ja Andrija Jovović podpisa zanj
tako bivši moljen ne umijući on pisati

AH, PUMA, f 204, 6

Kuti (1758)

Slava G/ospd/u Bog/u aprila na 12 1758

Neka se zna po ovome pismu aliti setenci
kako bismo zvani i moljeni mi niže
podpisani po ordenu gospockome kunpromešu
od Sćepana Vukova i njegova brata
Petka Vukova a od druge strane i Jova
Jova Ivanova i njegova brata Toma da im
podijelimo kuću i baštine i njiove devere/n/cije
koje biau (!) među njima i razumjesmo njihove
razloge pota/n/ko podjeliše kuću po pola
i baštinu u mali vinograd Petka sa dna
a Jova svr/h/a u Gomile Petka od Spudara
a Jovao od potoka za Potoćjee Jova svr/h/a
Petka sa dna u zgrdi Petka svr/h/a
i Jova sa dna dubravu po pola i Jova
od potoka Petka ot kuće vrt Jova
sa dna Petka ozgara murva Petkova
više guvna i Jovu gornja guvno i
pojatu i mali vrt po pola ima dati
Jovo Petku za i/n/tradu što je uživa
o/d/ žita smokava maslina i vina na godište
po libara – Z 41:10 ćini suma
u sve libara ________________ Z 645:10
ovo ima dati Jovo Petku a naodi se
da ima dati Petko Jovu od vinograda
što ga je prodao Vuk i što je Stana dala
u kuću ka/d su stali zajedno od nje/n/ prćije
što bijaše dala đeveru i spe/n/ćao u kuću
groša šesnaest ćini libara ___________ Z 128
od vinograda li/bara/ __________________ Z 140
od ovoga ima platiti Petko
z bratom libara ______________________ Z 134
za decimu što je Jovo predavao za
Petka da mu Petko bonivika li/bara/ _____ Z 25:10
za dobit Stani za nje/nu/ prćiju Z 159:10
što biau (!) spe/n/ćali da da Petko
za njihov dio li/bara _______________ Z 66
ovo ima Petko bonivikati Z 225:10
Jovu od ove sume straga
ostaje dužan Jovo i Totomo (!) Petku
čisto o svega libara __________________Z 420
spe/n/ze da plate po pola koje su okurile
tri oke žita dva aršina sukna i maramu
oko dobrije ljudi ja Marko Ožegović
učini ovo pismo
ja Marko Ožegović bih u ove dobre ljude
i ja vojvoda Avram Aćimović jesam dobar čoek
i ja Jefto Matov podpisa za vojvodu Abrama
ne umijući on pisati a budući moljen od istoga Abrama

AH, PUMA, f. 204, 14

Obalica (1758)

S/lava/ G/ospodu/ B/ogu na 28 luća: 1758 po talijano u kući Sima Kokota na Obalici

Diđariva se s ovijem istinitijem pismom aliti setenciom
albiltrariom kako niže podpisati suci kmetovi
biše zvani i moljeni od strane Sima Kokotovića ko/j/i
čini za se i za svoga brat Jovana i od strane Alekse
Cijetkova Ozdrinića ko/j/i čini za se i za svoiju domaćicu
Stane a po zapovjedi g/ospodi/na providura P: V: Zan Batiišta Damošto
i njegova konpromeša tako pošto zvaše i moliše i imasmo
zapovid gospocku pođosmo na isto mjesto Ubalice (!)
islušasmo sve njiove razloge i deferencije što je
koja parta imala prikazati i prinjeti tako
prizvasmo G/ospoda/ Bo/ga/ u pomoći sjedeći osuđujemo i
setenci/j/avamo i kondunavamo kako nasljeđuje i proča-

1: Prvo poradi decime gospocke što je Simo plaćao u kamaru
pupliku za godišta + 19: za šaldo do goda 1758 nađosmo da je dato decime is kurilo (!) i Simo platio Z 305:10 kako mu govori Simova nota što je pred nas prikazao

2: Drugo poradi dugova što je pokojni Mitar
u koga se dužio u Stanića Matu Špadiću Šnjureviću
Zupčeviću Sušiću i Jeliću Đuru Vukovu Bilanoviću
u sve nađosmo da je plaćeno kako njegova nota ce/kina/ : 22
suviše izvadismo braći mladoj za njiovu ženidbu
što su se ženili za njiov arač izvadismo ce/kina/ : 5: ? (izb)
koje čini sa svijem dugova kako više ce/kin/ 33 Z 24
zato osuđujemo da se ima platiti na troje pada svakoga
brata po ce/kina/ : 11 Z 8 to valja da primi
Simo i njegov brat Jovo ce/kina/: 22 Z 16 a Stana
šći pokojnoga Prodana da primi ce/kina/: 11 Z 8 u to
nađosmo u godina : 9: da je moglo i da je došlo fruta
od tregega (!) dijela dio treći a dva ko je poslovao
oko istoga trećega dijela nađosmo da nju dopada ce/kina/: 2 Z 8
sada bativimo ovi frut što je moglo doći od gornje
sume ce/kina/: 2 Z 8 to ostaje dužna svoijem stričevima
cekina devet : 9: a da Stanin dio ostaje
franak treći dio pošto dade ovo ce/kina/: 9: o svem
svije spenaza čisto da ne ima nikomu ništa više
dati ni za jedne dugove ni spenze ni za decime do
dnevi današnjega a za frut da ga ima uzeti ovog
ljeta koje nad nama sada prostimasmo svu
Kokotovića z/g/radu i mejuramenat da valja u sve ce/kina/: 59:1
to svaki parat da valja cekina:19:1 inceraka
u to osudismo Sima Jova Kokotovića da imaju dati
svojoj nebučni (!) cekina : 20:1: a devet što im
ima dati to je u sve cekina : 19:1 i ovo ce/kina/: 10:1
osuđujemo da ima dati više rečena braća u
termen godinu dana počinjući od danas u tri roka
prvi rok Mitrov dan da joj dadu cekina : 3:1
a drugi rok o pokladima velikijem koji dođu
ove godine a treći rok na današnji dan na
sverću od godine sada osuđuje poradi spenaza oko
konpromeša i ostalije spenaza što su okurili oko dobrije
ljudi da imaju platiti na troje tako
setenci/j/avamo i kondunavamo da ima platiti pijene
u kamaru pupliku kako u kopromešu dukata : 100
koja parta ne bi poslušala ovu setenciju
u to ostavljamo među njima mir i ljubav viječnu
da imaju živleti kako G/ospod/ B/og/ zapovjeda
i ovu setenciju učini ja Niko Radulovuć i bih
sudac ne potežući ni za jednu partu
i ja JovoTomov Crnogorčević bi sudac ne
potežući na za jednu partu

AH, PUMA, 204, 16

Kuti (1763)

Sudska dioba Ane i Toma Šćepanova

Slava G/ospod/u B/og/u mjeseca noveria na 2 na 1763

Neka se zna po ovome pismu aliti šetenci
kako bismo zvani i moljeni jedan od strane Ane a drugi
od strane Toma Sčepanova da im vidimo mi ko ko/j/i čemo
odizdole potpisani da im vidimo (!) i podjelimo
sve na tri dijela po duši našoj i vičesmo (!)
i razabrasmo sve i počesmo dijeliti žito, šenicu
na troje ovas na troje bob na troje i furmetun
i vino i kuču razmjerismo i podjelismo na troje
i metnuše bruškete dopade Anu od zapada
a Toma od istoka i biše konteni i pođosmo
djeliti vrte pot kučome (!) dopade Ana (!) kako i kuča
od zapada a Toma od istoka kako mu kuča zapovjeda
a ostavismo za domači/n/stvo pokraj puta ne imajuči
što drugo izvaditi i podjelismo drugu zgradu
sa dna do vriha (!) više mlina i metnuše br/u/škete
kako i dopade onako biše konteni i ostavismo
jednu smokvu dužicu ko/d/ trapa da je Ani i počosmo
u zgradu treču zgradu (!) podjelismo na troje i
metnusmo br/u/škete što koga dopade biše konteni
počosmo na Dragomir i djelismo vinograd na
troje i metnuše bruškete što koga dopade
biše konteni ima dati Tomo Ani smokava
litara sedamnaest i vjenca tri a ako neče
iskati smokve da ima Tomo dati što je posijao
dio što je običja/j/ u ovoj zemlji i lan po pola
i murve Ani treči dio i pošto podjelismo sve
pitasmo i/h/ jesu li konteni tri puta i rekoše
i jedna banda i druga banda da su konteni za sve
i u sve i mir Bog dao među njima.

Ja Lazar Perišin bi dobar čoek
ja knez Tomo Bokanović bi dobar čoek
i ja Jovo Čukvas podpisak za Toma budući
od njega moljen neumijući on pisati

AH, PUMA, f, 213, 19

Kuti (1764)

Sudska dioba braće Ožegovića iz Kuta

S/lava G/ospodu/ B/ogu/ na 20 februara : 1764: po talijano u Novomu

Dićariva se s ovom setenci/j/om arbitrariom kako niže podpisati
suci i kmetovi biše zvani i moljeni od jedne strane
ka/peta/na Marka Ožegovića i njegova brata Filipa Ožegovića
a po zapovjedi P/reuzvišenoga/ U/zvišenoga/. g/ospodi/na Zovana Paškvaliga
providura od Novoga poradi neke deferenci/j/a i dijeljenja među braću
tako pošto zvaše i moliše imaše zapovjed gospocku
pođoše na isto mjesto u kući više rečene braće Ožegovića
i slušaše obje parte štosu imali među njima tako
prizvaše G/ospoda/ B/oga/ pomoći i sjedeći osuđuju setenci/j/avaju
kako nasljeđuje i dijele svako stvar po prvici na pola kako
nasljeđuje odizdol i proča

1: Prvo podjeliše njiovu kuću na pola i dopade k/apeta/na Marka
dio od kuće od zapada a Filipa dopade od istoka u to
ostavismo nešto mjesta od istoka za moći prigraditi
kuću ujedno i zajedno i kada je ograde da se Marko ima
pomaknuti naprijed i Filip mjesto m/u/ učiniti Marku
budući /i/m kuća sadašnja tjesna i ovo da imaju kuću
ograditi u brijeme kad goć bi bila volja Markova da kuću
grade da mu Filip ima pomoći graditi i da ne more mu
smesti toliko im i magazin što imadu na Zeleniku
podjeliše na pola i dopade Markov dio od magazina
od zapada a Filipa od istoka u to osuđuju da imadu
zvati ma/j/stora ujedno i zajedno i da im stime
u Markovu dijelu što je zapolo (!) rafe i škancije paka
neka Marko Filpu isplati i proča

2: Drugo poradi njegova poku/ć/stva što su imali do
dnevi današnjega i malo i mnogo svaku rabotu i oružje sve
podjeliše na pola kako braća poradi :1: koreta i nekije
bagatela što Filip pretenđaše ovi koret dadoše
Markovoj ženi da ga ima nositi za njiovu milost
budući stala š njima 30: godišta i ništa joj
nijesu prikro/j/ili i da Filip ne ima pretenditi
ni koret niti male bagatele poznajući danas
da nije pravo da Filip pretendi i proča

3: Treće poradi bačava i badanja i suda ostajlije (!) od
vina i rakije i ulja da imadu podjeliti sve na pola
kako prava braća i da metnu bruškete i što koga
pane neka derže ispuni jedan drugome

4: Četvrto osuđuju poradi njiovije zaklada što imadu
njiovi zakladi u zalogu da i/h imadu ujedno i zajedno
odkupiti izvaditi i da ima Marko uzeti kopče
sreberne na koje i danas uzeo Filip da im je na pola
kako su i ostalo na pola podjelili ovo u termen
ove prve jeseni da zaklade odkupe i da ima
uzeti Marko jednu pucu od dolame najveću što
uzimaju i pucu od dečerme naljevša (!) na volju Markovu
i ovo davamo Marku za njegovo stariješi/n/stvo
kako u zemlji zakon i proča

5: Peto poradi zemalja što im se danas naodi i ovo
im podjelismo na pola kako braći i da se znade
što će koga dopanuti danas im ođe imenujemo
što i/h/ koga dopalo na dijelu i tako dopade Marka
kod kuće u Lukcu dolac gornji i Ijakle i Repišta
i masline dvije više gumna
Filipa dopade zemljište kod kuće u Lukci donji dolac
i kod Pantove kuće gornja z/g/rada do guvna a poradi
cerne murve štoje kod ulice ostade im u komunu da se
imadu služiti također i guvno više kuće njiovo
ostavismo im u komun da ga imadu pograditi
i da se ima služiti jedan i drugi kako braća a
poradi gumna što im je kod kuće Pantove da ga imadu
razvaliti za biti libera zemlja onoga koga je
tokala oni da /je/ i zemlje
Marka dopade vinograd u ograđenoj livadi svekoliko
Filipa dopade u Peržinam svekoliko u gornjoj ograđenoj
livadi više puta dopade Filipa od istoka a Marka
od zapada kako su metnuli konfine tako neka i derže
u Lužinam dopade Marka donja banda a Filipa gornja
kako i/m metnusmo konfine tako neka i derže
U Priodu Marka dopade vinograd vaskolik a Filipa
dopade u Podvođe vinograda vaskolik su nešto zemlje
oraće: na Priodu u Podvođe Marka dopade zemlje oraćice
od zapada i malešno od istoka a Filipa odstade (!)
zemlja u srijedi kako im metnusmo konfine
sada poradi zemlje što imadu u Pijavici dopade Marka
donja strana a Filipa gornja banda kako im metnuše
konfine tako neka i derže i poradi svije više
kapitula od zemalja da ne imaju jedan drugome
konfine premicati nego neka stoje kako su metnuti
a da poradi ostalije zemalja što im nijesmo podijelili
i što su kupili do danas zemalja i što imadu njiove muke
na tuđem zemljištu i što će kupiti muke
njiove svaku rabotu da dijele na pola kako braća
sada poradi konja i volova i ostale stoke i baroe (!) ostajem
u komuni i ovo da imadu podijeliti na pola svaku
rabotu i poradi dugova što imadu do danas da imaju
poći ujedno i zajedno dužnicima i š njima konat
čist učiniti i ono što se nađu dužni da plate na pola
također ako bi što imali skužati da podjele na pola
o svem ako bi Marka našlo kakva šteta aliti
dug da ima dati kada je bio ovoga puta na poslednjega
u to duga Filip ne ima pomoći ni malo niti
mnogo poradi uzroka što ga Marko nije pitao i proča
a poradi spenaza od dobrije ljudi i konpromeša i
setencije da imaju sve platiti na pola kako braća
i osuđujemo onu partu koja ne bi poslušala ovu
setenciju da imade platiti pijene kako u konpromešu
i proča i s ovijem dospijevama i mir
vječni ostavljamo kako među braću na slavu
Božiju i ovu setenciju učini ja Niko Radulović
bivši moljen od niže podpisatije su/da/ca i kmetova

(na poleđini):

I poradi perstena popa Nika što ga je
izgubila Filipova žena da ga
plate na pola
Knez Mi/j/o Petrović bih ove dobre ljude
Niko Komlenovi/ć/ podpisa po njegovu ne umijući on pisat
Simo Sušić bih u ove dobre ljude ja Jovo
Milanović podpisa po njegovu rordenu (!) ne /umij/ući pisati

AH, PUMA, f. 220, 148

Kuti (1764)

Stima popa Burovića na zemljištu u Kutima

Decebra na 1 1764 u Kutima
Neka se zna po ovome pismu
aliti sete/n/ci/j/i kako bismo
zvani o/d/ strne g/ospodin/u (!)
popa Burovića po ordenu
gosockome da mu
vidimo i stimamo
mi niže potpisani
i tako pođosmo i viđosmo
i stimasmo
nađosmo štete šenice
oka dvanaes i po
na livadi kod mosta

Ja Marko Ožegović
učini ovo pismo
po ordenu stimadura
Ja Jovo Nakićenović jesam
šedok kako više
Pavle Petrović jesam šedok kako više

(na poleđini:)

Setanci/j/a
od stime
kao u njoj
1764

AH, PUMA f 220, 138

Kuti (1765)

Stima Gavrila Bijelića iz Kuta

S/lava G/ospodu/ B/ogu/ na 12 setenbra taliano 1765:-

Ispovjedamo mi niže potpisani stimaduri
kako bismo zvani i moljeni od strane
g/ospodi/na Gavrila Bijelića a po zapovjedi
preuzvišenoga g/ospodi/na Andrije Kornera providura
od Novoga da mu vidimo neku štetu
na njegovoj zemlji u Kutima njegovi polovnici
i tako pođosmo i viđesmo
svaku stvar potanko svaku štetu:-
i prizvasmo G/ospo/da Boga u pomoć osuđujemo
i stenci/j/avamo Jova Puovića:-
što darži o sebi budući ne kopao na ozimu
ni na jaru naodimo štete da da isti
Puović Bijeliću od njegova dijela masta
oka pedeset velju: o : ___________50

2: Drugo osuđujemo i setencijavamo:
istoga Jova što je smačeno loza:75:
i smokve dvije da da Bijeliću za istu
štetu za njegov dio munide __________ Z 21:15
osuđujemo istoga Jova i Tanasija:
što darže zajeno da dadu smokava
Bijeliću na njegov dio čitava ____________ 54
i osuđujemo i setencijavamo iste:
ortake ko/j/i darže da dadu Bijeliću:
što su prmili u ime međe Z 80
i na nje/nu/ dobit za godine : 4 : posto šes
čini munide__________________ Z 19 : 4
budući ne dospjeli među u ime koje
su uzeli i od napretka ako bi zastali
ovi dinari da plate dobit:
što ne bijau okopali ni travu pož/nj/eli
što se grožđa izgubilo to mi odmolismo
stimaduri i darova
naše minele i kavalkade__________________ Z 24

Đurica Kosić bi stimadur
Pavle Jakšić Dubljević bi stimadur

AH PUMA, f. 221, 21

Kuti (1766)

Ugovor Ostoje Vuksanovića iy Kuta i Rada Ivankovića iz Luštice

S/lava : G/ospodu/ B/ogu: na 23: aprila. 1766. po taliano u Novomu

24 –

Očituje s ovijem škritom Ostoja Mi/j/ata
Vuksanovića i njegova majka Stane domaćica
više rečnoga Mi/j/ata kako uzeše u Rada
Ivankovića iz Luštice uzeše i primiše
ujedno i zajedno u svoje ruke cekina u zlatu
šest reko mo: 6 : asalvo intera bez
nikakva rizika ko/j/i daje nego da sumu sigure
na kraju od danas dokle mu uzmore
najprijer vratiti glavno i dobit kako se
pratika u paizu tako se oblegaju koizi
primaju ispuniti i mantenati bez
nikakva inada ni pravde pod obleg svoj
i svoije dobara sadašnjije i došastvije
i ova za nje/nu jakost biće podpisana od
dva sjedoka koijem bude moliti koizi
primaju jaspre i ovo pismo učini ja
Niko Radulović bivši moljen od
Ostoje Vuksanovića i njegove majke
Stane za cekina ______________ mo : 6
i ja Đorđije Radić jesam sjedok kako više
Lazar Čuvković s/je/dok kako više

(na poleđini):

Škrit Ostoje
Vuksanovića od
cekina -: 6

1776

AH, PUMA, f. 259/1, 27

Dićariva se s ovijem pismom aliti stimom kako
niže podpisati stimaduri biše zvani i moljeni
od strane Jakova Nikova Lučina iz
Presjeke a po zapovjedi p/reuzvišenoga/ u/zvišenoga/: g/ospodi/na Andrea
Korner/a/ providura od Novoga poradi
neke štete što je učinjeno na zemlji g/ospodi/na
pokojnoga Frančeška Palini tako pošto zvaše
imaše zapovjed go/spo/cku pođoše na isto
mjesto i stimaše svaku stvar
po kušenici rečeno mjesto u Presjeku
u Omeresenovom selu kako nasljeđuje i proča
99 loza za međom smačeno bez traga stimati
svaki korjen loze: 12 valja _____________ Z 59 : 14
12 korjena maslina ogrizenije po Z 2 ______ Z 29
suviše štete od konja izboine stimaše
istu štetu izboinu ______________________ Z 12
18 dubova malije i velikije smačeno
na istoj zemlji stimaše u sve __________ Z 60 : 10
suviše minele i kavalkade stimadurima
u sve _______________________________ Z 12
i ovu je štetu učinio kako po mandatu
Andri/j/a Piklierović ja Arsenije
Vulinović i Vasilj Stojanov i Jovo
Božov Nakićenović i ovo pismo učini
ja Niko Radulović bivši moljen od niže
potpisatije stimadura
-Pavle Dubljević bi stimadur
-ja Damjan Ogurlić big stimadur

AH, PUMA, f.225, 172

Kuti (1772)

Potvrda Mitra Balte iz Presjeke (Kuti)
S/lava/ G/ospodu/ B/ogu na 11. ćuna 1772: u Novi taliano

Činimo vjeru mi niže podpisati po našoj
duši i po zakletvi kako pokojni Mitar
sin pokojnog Vukadina Balte iz Prešeke
nije nikada bio u tursku zemlju
od kada je došao s vamiljom pod krilo
sv/i/jetloga Marka nego li bio na Krivošije
štat svetoga Marka dokle se je umirio
s vamiljom Gudeljevića i to mi
isti niže podpisani znamo budući
starješine od ove države i ne mogući
mi saći na sud budući od /m/nogo bremena
bo/les/ni činimo ovu istinitu ved
koja će biti vjerovana pri svakome
sudu ne umijući mi pisati biće o/d/ druge
na naše ime podpisana i podt/vr/đena
dopuštajući na pitanje Mijata Balta
sinovca više rečenoga Mitra Balta
da se more služiti đe god bi mu trebovalo
i ovu ved pisah ja Pavle Petrović
tako moljen moljen (!) od podpisatije
ja Niko Radulović potvrđujem kako više na
ime Petra Vučkovića ne umijući on pisati
budući od istoga moljen u njegovoj kući
i ja Todor Ozrinić potvrđujem kako više na ime Jovana
Ozrinića ne umijući on pisti tako od istoga moljen u njegovoj
kući

AH, PUMA; f. 246/1, 39

Novi (1776)

Stima Marka Đonova
S/lava /: G/ospodu/: B/ogu: na 25: aprila :1776: taliano u Novomu

Dićariva se s ovom stimom kako niže podpisati
stimaduri biše zvani od strane g/ospo/đe Kate domaćice
Marka Đonova a po zapovjedi P/reuzvišenoga/ V: g/ospodi/na Lorenca Balbi p/rovidura/ od Novoga poradi neke štete i
meuramenta što je na zemlji istoga Marka Đonova
rečeno mjesto Nad Gradom u Kutima tako:
pošto imaše zapovjed gospocku pođoše
na isto mjesto i stimaše svaku stvar po
pravici kako odizdol nasljeđuje pravo

1556: korjena loze stimaše svaki korjen po : 6 : Z 346 : 16
21: korjena smokava mladije po Z 1: 10 valja Z 31 : 10
5: korjena maslina stimat po Z 2 : 10 Z 12 : 10
sada u istomu vinogradu nađosmo štete od
od (!) smokava mladije i maslina mladije Z 28 : 10
suviše stmasmo od smokava starije štetu
što je od razloga Marka Đonova što je dao
istrapjeno z drugo njegovu polovinu ko/j/i derži danas
istu zemlju i tako stimasmo štetu od istije
smokava zgrizenije o svem one što je voda
ponijela i usa/h/nolo (!) u sve valutasmo štetu Z 78 : 10
suviše stimasmo štetu od loza starije
o svem onije što je voda ponijela s jedne bande
i druge potoka što nijesu kopali i rezali na
brijeme (!) i puštali bez radnje stimasmo istu
štetu od loza do valja u sve Z 120 : 10
suviše stimasmo što danas ore istu
njivu : 2 : para volova po Z 6: valja Z 12
stimadurije i kavalkade stimadurima Z 20:
i ovu stimu učini ja – Niko Radulović
i bi stimadur
Pavle Dubljević bi stimadur

Novi (1778)

Presuda u sporu Danila Gluščevića i Sima Kočetanovića
Slava G/ospod/u: B/og/u: na – 8 ćuna 1778: u Novome
na mjesto od nas odabranto i proča

Dićarivamo mi niše podpisati dobri ljudi ko/j/i bismo zvani
i moljeni od jedne strane Danila Matova Gluščevića
i njegove braće, a druge strane suđe Sima Petrova
Kočetanovića oba iz Kuta poradi nekije deferenci/j/a koje su
imali među sobom o/d davanja i uzimanja što je uzimao isti
Gluščević i njegova braća Danilo Spasoje i Tomo, u
Kočetanovića kako se vidi u noti koju je prezentao pred nas
i na usta afermaše pred nama da je istina kako je u noti
tako pošto smo bili zvani i moljeni a imali zapovjed
u ruke kompromeša P/reuzvišenoga/: G/ospodina/: Zan Karla Zorzi
providura našega od Novoga, tako sjedosmo na mjesto od
nas odabrato i slušasmo razloge od obje parte koliko
su oćeli izgovoriti i razloge prikazati i
pripitasmo i/h/ imaju li jošte što više prikazati i
rekoše više nego smo izgovorili tako prizvasmo
G/ospod/a Bo/ga/ u pomoć i sjedeći osuđujemo i setencijavamo
kako nasljeđuje i proča i proča

Prvo osuđujemo i setenci/j/avamo Danila i njegovu braću
Gluščeviće za dinare što imaju dati kako u noti sumu
Kočetanovću koija je pred nas prinesena ________ Z 329:12
glavnije trista i dvadest i devet i solada dvanaest i ove
u više puta da su dati kako u noti koju je pofalio Danilo
da je istina i njegova braća zato da mu i/h/ ima platiti
Danilo i njegova braća Gluščevići Kočetanoviću gornju
sumu glavnu Z 329:12 u na nje/nu/ dobit kako se
pratika u paizu za ovo vrijeme što seu stale šes posto

2: Drugo osuđujemo i setenci/j/avamo Danila i njegovu braću
ako što bude spenčao
više
više Kočetanović od njegova prociuna u mlin da ima/j/u
isti Gluščevići učni/t/ konat i izplatiti Kočetanoviću
što bude od njegova dijela više poarčio –
a kako sjedoči Tomo Gluščević brat istoga Danila i
Spasoje da nije ga Simo izsćerao ni njegov brat Sćepan
iz mlina nego malo vode je bilo, nego mu rekoše a ako
pridođe voda
dođeš opet i stati u mlin paka on ne dođe niti ga
on zva i tako obje parte mlin bandunaše;
i tako se prigodi šteta u isti mlin
slomi se ne zna se ko ga slomio. za to ostavljamo ako
se nađe u koje brijeme ko ga je slomio da imaju obje
parte Kočetanovići i Gluščevići naplaćivati
od krivca ko/j/i bude slomio mlin –

3: Treće poradi težaka što pretendiše Gluščevići od
Kočetanovića težaka: 500: a Kočetanović govori
da ne zna za te težake on nego ka/d/ su poslovali da je
plaćajo (!) i da ne zna da je ostao dužan ni jednoga
Gluščeviću- neka oni gladaju (!) po duši njio/voj/

4: Četvrto za kobilu što je data od Kočetanovića
/Glu/ščeviću za pomoć jednoga i drugoga Kočetnović
nije imao nego cekina – 2: svega od konja jednoga
što je prodan od iste kobile kako se pred nama
suočiše i kobila je i dan/as/ pri Gluščeviću i zato
po duši njiovoj neka odgovori Gluščević Kočetanoviću
a Kočetanović Gluščeviću pri kome
što bude toliko od konja toliko i od težaka

5: Peto ako koja parta ima koje pismo drugo ili
deferencije koje nijesu nama prikazali teko (!) i kome
ima dati to će ostati u jakos od pisma koija
uzimaju i koija nijesu bila pred nas samo jedna
nota što je Kočetanović davao Gluščeviću i
pofalio je Gluščević da je istina o/d/ Z 329:12 kako
otraga u istoj setenci, u kapitulu pervomu
u istoj noti zaziva tastamenat ako bude
tastamenat da ima imati Kočetanović o/d Gluščevića
neka se vladaju po testamentu pred nas
dolazio nije tastamenat sama nota od Z 329:12
i s ovijem ostavljamo među njima vječni mir i ljubav
bratinsku a za spenze oko kompromeša i dobrije ljudi
to da imaju platiti sve po pola i ovu setenci/j/u
koija parta ne bi poslušala i bila kontena da ima
platiti pijene dukata :25: kako u kompromešu
i ovu setenciju učini i ja Sava Jovović budući
moljen od niže podpisatije dobrije ljudi na
slavu Boži/j/u amin -
Tripo Perov Milutinović bih u ove dobre ljude i ja
Sava Jovović podpisujem po njegovu ordenu ne umijući
on pisati
Sćepan Bošković bih sudac

(na dnu lista ispisano naopako):

Slava G/ospod/u : B/og/u : na 8 đuna

(na poleđini):

Setenci/j/a od
dobrije ljudi suđe
Sima Kočetanovića
i Danila
i njegove braće
Gluščevića kako
u njojzi –
1778

AH, PUMA, f. 266/1, d. 50

Kuti (1778)

Stima Vasilja Morovića
Đuna na 12 na 1778 u Kutima
Neka se zna po ovome pismu aliti sete/n/ci
kako mi niže potpisati bismo
zvani i moljeni o/d strane Vasilja
Morovića p/o/ ordenu gospockome da mu
vidimo njegovu muku što je vatigao
na zemlji Đura Trivkovića u Gornje
Kute pođosmo i viđosmo
svekoliko jedno po jedno i nađosmo

loza za međama – 100 svaka – Z 1:10 – Z 150

loza manjije – 46- po – Z: 12 – Z 27:12

maslina – korjena – 10 po Z 10 – Z 100

smokava – korijena – 6 – po Z – Z 24

/j/abuka korjena – 2 po Z 2 Z 4

međa paša – 65 po Z 2 Z 130
Z 435:12

od ove sume bativamo
treći dio za zemlju ne budući ima
o/d/ nikakva prida za Vasilja
dva dijela i Marko Ožegović
bi stimadur
ja Simo Petrov bik stmadur

(na poleđini):

Stima
Vasilja
Morovića

AH, PUMA, f. 262, 185

Kuti (1781)

Stima Boža Ožegovića iz Kuta
Slava G/ospod/u B/og/u 1781 mjeseca marta

Dobro da se zna po ovme pismu aliti setenci
kako bismo zvani moljeni mi isti
stimaduri ko/j/i će biti odizdol podpisani
bismo zvani od istoga kneza Boža Ožegovića
da mu pođemo obiti i štimati vinograd
i to tako pođosmo s ma/n/datom gospockijeme
i nađosmo štete od vinograda smokava
i maslina i trešanja libara 5
i kolja što mu je poneseno iz vinograda
bremena – 5
što je poarano žito na Lazini ovsa kvarte i
šenice oka – 5
što poara životinja Boža Ožegovića – 5
bude i kapetana Ivana Sermija koliko je bude
i Panta Vukova Sermija koliko je bude i Laza
Perova Sernija (!) koliko je bude i Toma Lučina
Sermija koliko je bude i to da plate Božu
svikolici kako je u koga sermije

Ovo pismo učini Đuro Marić za poslužit
suđa Mitar Ogurlić bi stimadur
ja suđa Mitar Ogurlić
podpisa za istoga
Stojana Ilića ne umijući pisat

AH,PUMA, 148,56

Novi (n. D.)

Jovan Danilović Pjeru Fontani

Našemu pri/j/atelju g/ospo/d/i/ nu Pjeru Vontani v/ele/ d/rago/
p/ozdavljenije/ za ono što smo govorili prvo je Lazo Kraljević
u Kazimir kuća i zemlje kanpa – 4 paka na Žlijebama (!)
što je davato Ačimu Popoviču zove se prema
Trešnjevijem njivami kanpa – 2 aka u Kutima
zove se selo Bogljenoviči pod ulicu
okolo stare crkve incerka knap – 2
i to nije nikomu nikada mjereno
ni davano ali ču /j/a uzeti za potrebu
u Miočeviče što sije Novak Gačanin na Stocima
kanap
zato te molim učini na sve to zajedno inveštitu
a mi imamo naš posao nemoj
na manje doči da ne bi drugi uzeo
a što smo rekli valja ispuniti i Bog te
veselio
Vaš prijatelj vojvoda
Jov/a/n Danilov

AH, PUMA, f. 68, 46

Kuti (n. D.)

Nota od založene zemlje u Kutima

Nota što je založeno u Kutije (!) u pocrkalju
niže svete Gosp/ođ/e Petko Matkov
založi zemlju Mi/j/u Petkovu
i Luci Jovanova (!) za decimu principovu
ne ima/j/ući oni predati
Ivan Matijašev založi Jovanu
Peruškovu u Kutije Bratkovinu
ne imajući otkud platiti
principu decimu nego
za decimu
i paki opet založi paduklu (!)
Ivan Matijašev Vuku Ćurči
u Kuti
to se nađe da je založeno veće nije
ni založeno ni prodano drugo

AH,PUMA, f. 63, 32

Novi (1778)

S/lava: G/ospodu/: B/ogu: na : 28: luća 1778 taliano u kuću Rapovaca

Dićariva se s ovom setenciom albitrariom kako niže podpisati
suci i kmetovi biše zvani od strane jedne Pavla
Dragutinova Rapovca a o/d/ druge strane njegove nevjeste
Kande domaćice pokojnoga Todora Rapovca koja čini
i za njezina sina Đura a po zapovjedi p/ruzvišenoga/ v: g/ospodi/na
Zan Karlo Zorzi providura od Novoga učinjen kompromeš
na : 24 tekuštega poradi nekije deferenaca što su imali
među njima i dijeljenja kuća magazina poku/ć/stva i živo
i mertvo i zemalja starije i akvišta novije i kredita
da avere (!) i dare i svake njiovije deferenaca što su imali
do dnevi današnjega tako pošto zvaše i imaše zapovjed
gospocku pođoše u njiove kuće i magazin i baštine
i viđoše svaku njiovu rabotu što su pred nas prikazali u
pismima i na riječi tako prizvaše G/ospo/da B/o/ga u pomoć i
sjedeći osuđuju i setenci/j/avaju kako odizdol nasljeđuje

1: Prvo podijeliše kuću u Sasoviće na pola i dadosmo Pavlu
polak od kuće od zapada a Đuru brataonića Pavlova od
istoka i da imadu Đuru načiniti vrata iz komuna kako
i Pavlu tako i obor da podjele na pola kako kome kuća sto/j/i
također im podjelismo i magazin na pola i
dopade na brušket Đura magazin polovicu od zapada ali
s ovijem patom (!) da imadu po sredi prebiti su čim oće i vrata
načinti svakome svoja vrata a ona koja se sada naode
da imadu zazidati i nova učiniti oboici iz komuna
također i poku/ć/stvao što su pred nas prikazali
podijeliše sva na pola i što je koga dopalo na brušket neka
i derži i plaća a poradi suda od vina neka zivnu majstora
i neka im podjeli sudu od vina kako je pravo –

2: Drugo poradi zemlje u Sasoviće što imadu podjeliše
zemlju sve na pola i dopade Pavla u Zgradi donja banda
i za gredom donja banda kako su metnuti konfini a Đura
u Zgradi gornja banda i za gredom gornja banda kako su
metnuti konfini na brušket dopalo tako neka
i derže i da ne imaju konfine premicati tako podjeliše
i verte i dopade Đura od istoka a Pavla od
zapada jedan korjen masline što je dopalo Pavla na
z/e/mlji Đurovoj da ga Pavle ima uživti dokle bi tekla
ista maslina također onu kućiptinu što su kupili
da je imadu ograditi na pola i podjeliti na pola
da li je ne bi ogradili neka im stoje u komunu također
i gumno što imadu da se mogu složiti oboica a poradi
teršća što se danaske naodi da ga imadu dijeliti svećer
na pola i proča

3: Treće poradi zem/a/lja što imadu kod kuće podjeliše na pola
i bruškete metnuše i dopade Pavla zemlja u Zavrću
dopade Pavla od istoka kako smo metnuli konfine
takđer u Kovačevinu Pavla od zapada kako smo konfine
metnuli tako neka i derži svaki svoje i da ne imadu
premicati a Đura dopade u Zavrću od zapada u Kovačevinu
od istoka kako smo metnuli konfine tako neka i derži

4: Četvrto poradi živoga što imadu volove i životinje
i to podjeliše na brušket i dopade Pavla voo (!) plavi
i ovce jagnjad što ni ubilježeno i suviše uze Pavle : 1: ovnića
da ga ima radovati a Đura voo (!) cerni i ovce što je
bolo (!) zabileženo i nikizi jagnjadi i dadosmo Sari :2: ovce
da se ima š njima vladati a poradi :2: prakca što imdu da i/h/
imadu deržati zajedno raniti i žiriti a kada doće brijeme
da i/h/ imadu ubiti i podjeliti na pola
tako im i žito i sočivo podjeliše kako se pratika

5: Peto osuđujemo poradi sestre Pavlove a tetke Đurove
Sare ona će biti g/ospo/đa s kime će stajati da ona o/d/bira ili
z bratom ili z brataonićem Đurom to će biti u
njezinu vlast osuđujemo obje parte da joj imadu
davati u pomoć za njezinu ranu na svaku godinu da joj se
dava po jednu i po bocu ulja i vina po bario jedan i žita
po star jedan 1: kvartu šen/i/ce : kvarta đermentuna
– 1: kvarta ovsa:1: kvarta sijerka da li ne bi
bilo sijerka da joj se dade ovsa oni s kime ne bi stala
da joj ima davati svake godine kako više
zazivlje do njezine sreći ili ti samerti i kada je
nađe sreća ako Bog da da joj imadu obje parte
pomoć skupiti i primetnuti prćije k ovome što se
danaske naodi i dati na procion kako su bili
dali i onijem koje su udate da li bi je našla samert
da je s onijem što se naodi danaske ukopati i njezinu
dušu namiriti da li bi što manjkalo ali ti ovancalo
da dijele na pola

6: Osuđujemo poradi đevojke što im je pasla goveda
i životinju da joj imadu platiti ono što su se pogodili
da plati Pavle Đorđije po pola što je stala do dnevi
današnjega također i one štice koje su u selu i na more
u magazinu da s onijem imadu činiti trameze i gorje
u magazinu da li što uzmanjka ali avanca od štica
da dijele sve na pola kako braća.

7: Sedmo osuđujemo poradi zemlje i rive đe im je magazin
na more da imadu zemlju podjeliti svukoliku na pola
i malo i mno/go/ što im se danaske nalazi budući stali u jedno
i nijesu se prieru (!) imali djeljenja nikakva također i ako imadu
da druga mjesta njiove muke da je imadu raditi
okolo zemalja i patrunu davati ono što bi se rađalo kako
se pratika u paizu a njima ko/j/i trude da dijele
pola svaku stvar toliko i poradi vode što se zove
Miševaca da je Pavle ima podjeliti a Đorđije o/d/birati
što će je uzeti i svaku njiovu rabotu đe su do danaske metali
njiovu muku da imaju podjeliti na pola toliko ako im je
ko goć podložio kakve zemlje ali imadu u koga kakve
na police životinje aliti išta drugo da dijele na pola

8: Osmo osuđujemo jednu partu i drugu koliko Pavla toliko
i Kondu ako imadu kakve jaspre u gotovu aliti zaklada
da im je ko goć založio neka podjele sve na pola po njiovoj
duši ida ne imadu sakriti ni soldin jedan ako će imati
napredak toliko kako i ako su kome što dužni neka
plate na pola do danaske dužni po njiovoj zakletvi

9: Deveto osuđujemo poradi škriti što je davao
pokojni Todor kako u njima zazivlje i Pavle davao
kako u škritima zazivlje što nije naplaćeno ni glavno ni
dobiti ima u škritima da se naplati glavnoga
cekina trideset i šest i 210:8 i suviše kako u
tastamentu zazivlje pokojnoga Todora što su mu dužni
što nije skužato imaće se naplatiti 1666:8:
to je sa svijem što i imadu skušati se/kina/: 36 i Z 676:8 ce/kina/:
ovo neka nasto/j/i jedna parta i druga dok sužavaju
i ono što bi što skužali od koga da podjele sve na pola
toliko jošte ako bi se što našlo da imaju u koga skužati
po pravici i njiove duše da imaju djeliti na pola

10: Deseto osuđujemo obje parte kako se prouči ova
setenci/j/a da imadu uput početi prebi/j/ati kuću po pola
i načiniti i kuću i magat magacin kako govori u ovoj
setenci u termen dana petnaest za imati svaka
parta svoju liberta i proča

11: Jedanajesto osuđujemo onu partu ko/j/a ne bi poslušala
ovu setenci/j/u da ima platiti pijene kako
u kompromešu i s ovijem dospjevamo i mir postavljamo
na slavu Bož/j/u i ovu setenci/j/u učini ja
Niko Radulović bivši moljen od niže podpisatije
dobrije ljudi i proča
Marko Ožegović bik sudac
Niko Radulović bi u ove dobre ljude
i ja Konde Rapovčeva afermavam za me i za moga
sina Đura u sve kako u njoj izgovara
i ja Niko Avramović podpisa za istu Kondu:
budući od nje moljen ne umijući umi/j/ući ona pisati
Pavle Rapovac afermavam ovu setenci/j/u
u sve i za sve kako u njoj izgovara
Sćepan Bošković podpisah za istoga
ne umij/j/ući on pisati

(na poleđini):

Setenci/j/a
među Rapovcem
kako u
njo/j/zi i proča
iliti kopi/j/a
od setenic/j/e

AH, PUMA, f. 262, 227

Novi (1786)

Ugovor o prodaji zemlje između Joka Radoničića i Lazara Aćimova
S/lava/ : G/ospodu/: B/ogu/: na: 23: otobra: 1786: po serbski u Novomu

Dićariva se s ovijem pismom kako Jovo Perov Radoničić iz
Kuta prodava svome sinovcu Lazaru Aćimovu s Ubala
i tako mu prodade dva paračika zemlje njivu pod Ostroil
a drugi paračik za Keršće što je na Ublima i tako mu
prodade ista dva paračika za cekina dvadeset dva (!) osam prodano
ime (!) da u napredak ima plaćati desimu isti ko je
kupio ima godina dvanajes odkako afita svu
zemlju isti Lazar od toga bremena da ima platiti
gospocke kanule oblega/j/ući se isti ko/j/i prodava
za se i za svoje redi ko/j/i će mu biti ne pre/te/nditi
istu zemlju ni oni niti njegovi redi i nasljednici
va vjek vjekom amin tako se oblegaje ispuniti
i mantenati bez nikakve pravde ni inada pod
oblega svije dobara sadašnjije i došastvije i ova za nje/nu/
jakost biće podpisna od dva sjedoka koje bude
moliti ko/j/i prodava i ovo pismo učini ja Niko
Radulović bivši bivši (!) moljen od Jova Perova
Radinovića (!) kako prodade dva paračika zemlje za cekina 28

Sava Jovović jesam sjedok kako više
Boško Kvekić jesam sjedok kako više

(na poleđini):

Pismo Jova
Perova od dva
paračika zemnje
1786

AH, PUMA, f. 280, 246

Crkve u Kutima

U ataru sela Kuti stoji pet živih crkava i dvije crkvine čije su građevine pripadale srednjem vijeku. Na prostornom opsegu kućanske uvale, ležalo je u starini ravno dvanaest crkvenih zagrada, dakle, u prostoru koji zatvaraju prva brda. I inače, Boka Kotorska je region koji se ističe velikom gustinom crkvenih zgrada na svojoj teritoriji i teško je naći kraj koji se u tome pogledu može porediti sa bokeškim zalivom.

Arhitektonske karakteristike ovih crkvenih građevina, očigledni tragovi starijih srednjevjekovnih crkava na mjestu današnjih, drevna kućanska groblja sa zaista neobičnom dekorativnom plastikom i srednjevjekovnim odlikama, te crkvišta u kućanskim brdima, opominju na nesumnjivo srednjevjekovno utemeljenje crkava u ovome kraju. Gotovo su sve obnavljane tokom 18. vijeka, velikog vijeka Srba, u kojemu ovi obalski krajevi doživljavaju reafirmaciju svojih visokih autonomija pod upravom Venecije. Neprestana briga o crkvama u Kutima, koja je očigledna i danas, činila je da se u naše vrijeme Kućani ponose sa pet živih crkava, među kojima se ističe parohijska crkva Svete Trojice. Sa preostalih sedam, čija se zvona čuju u kućanskoj uvali, prilikom litija u Kutima, gosti ovoga kraja bivaju iznenađeni gotovo neprestanom zvonjavom crkava. Na putu brojnoga naroda kućanske, sasovićke i žlijebske crkve prihvataju u gustome nizu visoki glas ovoga drevnog hrišćanskog zemljišta koje danas stoji kao tvrdi kamen Srpstva na obali Jadrana.

Crkveno graditeljstvo u Kutima obilježeno je jednostavnošću i malim razmerama, kako je to slučaj na čitavom seoskom području Boke. Seoske crkve, veličinom i oblicima nalik na kuću s dvoslivnim krovom, dobijaju, kao znak kulta, samo polukružnu apsidu s istočne strane i zvonik na preslicu sa zapadne. Neke zavjetne crkve u bokeškim brdima nemaju zvonika. Po dužini, u tjemenu prelomljeni gotički svod natkriljuje crkvene zgrade srednjevjekovnog utemeljenja.

Crkva Svetog Apostola Andrije

Ovdje je u starini stajao muški manastir.

Crkva leži u blizini kuća Ožegovića. Upisana je u najstariju mletačku zemljišnu knjigu Herceg – Novog iz 1690. godine, kao i Badoerov katastar iz 1704. Važno je ustanoviti da je ova crkva uključena i u izvještaj generalnog providura Dalmacije i Albanije Frančeska Grimanija o pravoslavnim crkvama i manastirima u Dalmaciji i Boki od 5. juna 1758. Ovakvo uključivanje svakako indicira značajniji objekat.

Ovo je u starini bila parohijska crkva u Kutima. To je jednobrodna zasvođena građevina sa jednom polukružnom apsidom na istočnoj strani. Zvonik je na preslicu sa jednim oknom. Na južnom i sjevernom zidu su po dva polukružno zasvedena prozora fine izrade i jedan na apsidi.

Prota Savo Nakićenović je pisao da je ova crkva od 16. do 19. vijeka bila parohijalna, da je građena u 15. vijeku, a produžena 1799. godine. Isti autor obavještava o ikonostasu – dijelu Hristifora Rafailovića iz 18. vijeka, te kako se u crkvi hrani antimins osvećen 1764. od vladike Vasilija Petrovića u manastiru Stanjevići.

Šematizmi pravoslavne eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske govore o obnovi crkve Svetoga Andrije 1799. godine. Crkva ima zvono iz 1777, no, prema tvrdnjama mještana ovo joj zvono ne pripada.

Savo Nakićenović je objavio jedan članak u kojemu pominje predanja o gradnji crkve u doba Nemanjića. Nadalje, S. Nakićenović tvrdi da je za ovu crkvu osvetio antimins mitropolit cetinjski Vasilije Petrović Njegoš, a da je blagoslovom mitropolita Petra Prvog Petrovića obnovljenu crkvu osvetio savinski arhimandrit Inokentije Dabović.

U prilogu S. Nakićenovića tvrdi se da je stari ikonostas koji je u vrijeme osvećivanja novog ikonostasa, 21. maja 1911. bio sasvim trošan, prema zapisu na istome, izradio Zoograf Rafailović.

Dva zvona su kupljena u Veneciji 1855, a treće u Ljubljani 1921. godine.

Pred crkvom leži veliki broj krupnih grubo pritesanih grobnih ploča – stećaka čije datovanje nije moguće bez arheološkog iskopavanja. Sve grobnice, izuzev grobnica Kočetanovića – Kočetana i Vukosavljevića, pripadaju, prema predanju, starinarskom stanovništvu Kuta prije Morejskog rata. Svakako, valja voditi računa o ukopavanju Vukosavljevića pod stećak u groblju crkve Svetoga Proroka Ilije u Lastvi, i to u 19. vijeku, o čemu svjedoči stari ćirilski natpis na stećku. Ovdje su se posigurno ukopavali Nakićenovići i Zizeri.

Uz južni zid crkve je sahranjen prota Savo Nakićenović koji je svoj kraj zadužio najprije primjernim patriotskim pregnućem u doba austrougarske uprave Bokom, a potom, izradom obimne antropogeografske studije "Boka".

Finoćom izrade izdvaja se grobnica Jefta Nakićenovća na kojoj stoji natpis:

OVĐE
POČIVAJU SMRTNI OSTACI
JEFTA NAKIĆENOVIĆA
UMRŠG APRILA 1843
44 GODINE SVOG ŽIVOTA
OVAJ SPOMENIK
POLOŽI NjEGOV SIN JOVO
1878

U blizini crkve Svetoga Andrije pronađen je jedan fragment preromaničke dekorativne plastike, a širi prostor je registrovan kao kasnoantički lokalitet.

Ne može se sumnjati da je ovome ukopavalištu gravitiralo stanovništvo kućanskog odlomka Bogljenović koji je ovo ime nosio i u vrijeme visoke mletačke uprave, a koji se odlikuje prisustvom tri srednjevjekovne crkve u gustom rasporedu

Manastir Svetog Jovana

Ostaci crkve leže u blizini odlomka Nakićenovići, u baštini Seferovića. Sveštenik Savo Nakićenović pisao je da je to crkva ženskog manastira razrušena od Turaka u 17. vijeku, te da ju je gradio "Jerceg Šćepan". Crkva je odavna zapuštena, no na sreću, još se razabiraju ostaci.

Crkva nije upisana ni u jednu mletačku zemljišnu knjigu, ali smo pretraživanjem arhivske građe iz doba uprave Republike Svetoga Marka uočili mogući pomen crkve u jednome pismu kapetana Jovana Danilovića prevodiocu "na ilirski jezik" Pjeru Fontani:

Našemu pri/j/atelju g/ospo/d/i/nu Pijeru Vontani v/ele/ d/rago/ p/ozdravljenije/
Za ono što smo govorili prvo je Lazo Kraljević
u Kazimir kuća i zemlje kanapa – 4 paka na Žlijebima
što je davato Ačimu Popoviču zove se prema
Trešnjevijem njivama kanapa – 2 aka u Kutima
zove se selo Bogljenoviči pod ulicu
okolo stare crkve incerka kan/a/p – 2
i to nije nikomu nikada mjereno
ni davano ali ču ja uzeti za potrebu
u Miočeviče što sije Novak Gačanin na Sto
cima kanap
zato te molim učini na sve to zajedno inveštitu
a mi imamo naš posao nemoj
nama ne doči da ne bi drugi uzeo
a što smo rekli valja ispuniti i Bog
te veselio
Vaš prijatelj vojvoda
Jov/a/n Danilov

S. Nakićenović je na temelju ostataka crkve našao da je bila dugačka 6,96 m, široka 5,20 m, te da je debljina zida iznosila 0,76 m.

Danas je od crkve sačuvan najprije jugoistočni ugao broda sa dijelom zapadnog zida u dužini od 110 cm, i južnog zida dužine 370 cm. Naziru se ostaci oltarske apside. Visina sačuvanog dijela zida dostiže 150 cm. Uz unutrašnju stranu zida prislonjen je pilastar dimenzije 60 h 20 cm. Zidovi su građeni pritesanim kamenom u malteru. U unutrašnjosti građevine i širom prostoru, rasuto je mnoštvo grube građevinske keramike i fragmenti većih keramičkih sudova.

Prema kazivanju Đorđa Nakićenovića "do nedavno" su zidovi crkve bili sačuvani i na sjevernoj strani broda, a u crkvi je pronađen jedan fragment kamene dekorativne plastike. U jednoj niši u zgradi, ranije je pronalažen vosak. G. Đorđe Nakićenović obavještava da je oko crkve ranije bilo vidljivo groblje.

Crkva leži u samom središtu seoskog odlomka Bogljenović.

Crkva Svetog apostola Tome

Ostaci crkve leže u kućanskom zaseoku Presjeka. S. Nakićenović pominje predanje da ju je gradio "Jerceg Šćepan", dakle, kao i prethodnu crkvu ženskog manastira.

Nije upisana u mletačke zemljišne knjige. Ovu predromaničku crkvu pominje i M. Vasić koji je vjerovao da je građena u 14. vijeku. Ilija Pušić vjeruje da je ograđena u 11. vijeku. Ovaj značajni objekat pominju i drugi autori.

Crkva Svetog Tome pokazuje tipični izgled građevina koje se smještaju između 10. i početka 12. vijeka. To je jednobrodna produžna građevina sa apsidom polukružnom iznutra, a četvrtastom izvana. Ktitor crkve nije poznat. U literaturi se naglašava sličnost sa crkvom Svetoga Mihajla u Stonu, zadužbinom kralja Mihaila. Posve hipotetički, vezivala se uz ime Dragomira, strica kralja Vadimira koji je vladao u Travuniji i poginuo u Boki 1018. godine. Zanimljivo je pomenuti da jedno susjedno brdo nosi ime Dragomir, te da u Podima živi legenda o ukopavanju ovoga vladara u crkvi Svetoga Sergeja i Vakha.

Vjeruje se da je crkva imala dvije faze zidanja. Prva, od koje je sačuvan sjeverni zid i dio apside, čiji način zidanja odgovara načinu zidanja crkve Svetoga Mihaila na Stonu, i južni zid, prezidan kasnije. Sjeverni zid je građen od lomljenog sitnog kamena i fragmenata cigle utopljene u malter, a drugi od većih kvadera. Prilikom iskopavanja, pronađeni su fragmenti kamenog ikonostasa koji je vjerovatno podignut pošto je južni zid prezidan. Djelovi oltarske pregrade jedno su od remek djela predromaničke umjetnosti kod nas.

Crkva je ležala u odlomku Presjeka koje u srednjemu vijeku figurira kao zasebno naselje, ali u neposrednoj blizini prethodnih crkvenih građevina u Bogljenoviću.

Crkva Svetoga Apostola Tome danas je u ruševnom stanju, a oburvavanje zemljišta ugrožava ostatke zgrade.

Crkva Presvete Bogorodice

Ovo je najmanja među kućanskim crkvama. S. Nakićenović pominje crkvu: "nalazi se u polju Kutima duga 4,96 vis. 3,50 a šir. 4,02 m. Časna trpeza je pri samome zidu s istočne strane tako, da se oko nje ne može hoditi. Sve je u njoj staro i trošno. Predanje veli, da je u ovim krajevima najstarija, da su je Grci sa Srbima zajedno, u tri noći, ogradili, jer preko dana, nijesu smeli od Saracena ..."

Isti autor pominje i predanje o groblju Hercegovaca i Crnogorca iz okršja sa Husein Topal – pašom u Gručalici na Kamenome iz 1687. godini. S. Nakićenović obavještava o predanju o grobnicima u crkvi u kojima leže dvije vojvode i jadan protopop.

U jednoj bilješci iz 1892. stoji: "Vele da je crkva pođanska najstarija u bokokotorskoj eparhiji. U istinu, za stariju se ne zna, ako takova nije Sv. Gospođa u Kutima građena za Grka...."

Ova je crkva otkopana 1917. godine po nalogu popa Sava Nakićenovića. Otkopano je, ni manje ni više, nego dva metra zemlje, da bi bile moguće kompletne obnove i sanacije zgrade.

Kraj crkve Svete Gospođe se tradicionalno ukopavaju izvanjci.

Istočno od crkve otkriveni su ostaci arhitekture koji nisu arheološki istraženi.

Crkva Svete Trojice

Ovo je najveća i parohijska crkva u Kutima. Podignuta je, prema predanju 1756. godine: "Majstori iz mjesta dovršiše je 1756. a imade istu formu, koju i velika savinska crkva". Na istom mjestu stajala je manja crkva za koju stari Kućani vjeruju da je ograđena u 10. vijeku. Tragovi podumjente stare crkve vide se u podu današnje parohijske crkve Svete Trojice.

Ovo je velika jednobrodna crkva sa polukružnom apsidom i osmougaonom kupolom, te prigrađenim zvonikom.

Gradnja današnje velike crkve trajala je od 1812. do 1836. godine.

Crkva Svetoga Đorđa

Ova crkva stoji na visini, kraj odlomka Pestorića. Upisana je u sve mletačke zemljišne knjige. S. Nakićenović smatra, na temelju nekog crkvenog inventara da je građena 1500. godine.

Ovo je jednobrodna građevina, sa jednom polukružnom apsidom na istočnoj strani. Zvonik je na preslici, sa jednim oknom. Na sjevernom i južnom zidu stoji po jedan polukružno zasveden prozor. Takođe, i na apsidi.

Iznad vrata, na nadvratniku, je urezana oznaka godine u kojoj je crkva obnavljana: 1801. Pored ove oznake, stoji jedan fragment prijevukovskog ćiriličnog natpisa koji ne dopušta rekonstrukciju cjeline natpisa.

U porti crkve Svetoga Đorđa leže neobične grobne konstrukcije koje grade najveće partije groblja, a kakve se uočavaju i na ostalim bokeškim grobljima. Ovdje, su, međutim, sačuvane najveće partije groblja koje nisu zahvaćene i uništavane ovovjekovnim ukopima, već je u našemu vijeku produžena tradicija ukopavanja u stare grobnice koje smo ranije nazvali " glogovičkim grobnicama ". U porti se viđaju stećci i grublje grobne ploče sa urezanim solarnim simbolima.

Crkva leži u blizni kućanskog zaseoka Pestorići i Glogovik. U starini, ovdje su se ukopavali žitelji Obalice, Rujeva, Glogovika i Pestorića.

Crkva Svetoga proroka Ilije

Crkva je podignuta u Lastvi kućanskoj. Kraj crkve se ukopavaju žitelji Lastve, ali i odlomka Presjeka.

S. Nakićenović je pisao o dragocjenostima koje su sačuvane u ovoj crkvi: "Između starina je liturgijar štampan u štampariji Božidara Vukovića, kao i Triod Cvijetni, i rukopisna Stihologija."

U porti se izdvaja jedan stećak sa natpisom iz druge polovice 19. vijeka, Natpis je urezan grubo, velikim slovima, starom ćirilicom. Stećak je poslednjih godina odstranjen sa groblja gradnjom savremene grobnice porodice Vukosavljevića kojoj je i pripadao.

Crkvine

U blizini kućanskog zaseoka Obalica, na visokom zemljištu, stajala je prema mjesnom predanju crkva Svetoga Proroka Ilije. Danas se ne razabirju ostaci crkvene zgrade, ali na Ilinom brdu, na Crkvini, leži groblje velikog rasprostranjenja.

Na kraju ovoga izlaganja o kućanskim crkvama, potrebno je istaći neobično krupne zasluge kućanske porodice Mihailović za održanje ovih crkvenih zgrada. Na taj je način, podržavan i tradicionalni narodni život Kuta u svim njegovim vidovima, pa doprinos ove porodice njihovom kraju nije moguće sagledavati samo u okviru povjerene im brige o crkvi te kroz očigledne rezultate te brige.

Prije Mata Nikolinog Mihailovića, bio je crkvenjak u Kutima Vlado Ožegović. Vlado se 1919. zahvalio na povjerenju uslijed starosti. Umro je ubrzo po predavanju dužnosti, 1920. godine, na Božin dan.

Mato Nikolin Mihailović prihvatio se dužnosti tutora crkve Svete Trojice 1919. po predlogu sveštenika Sava Nakićenovića. U 1924. godini, Mato je izgubio život prilikom pada u samoj crkvi Svete Trojice, položivši svoj život u ovoj Božjoj kući.

Poslije njega, dužnost su prihvatili njegovi sinovi Petar, Veljko i Nikola. Nikola Mihailović predano je brinuo o crkvi, intenzivno od 1957. do 12. marta 1995. godine.

Kuća

Čitavo seosko područje Dračevice i svaka epoha nosi neke specifičnosti u stanovanju i organizovanju stambenog prostora koje nastaju pod uticajem prirodnih i istorijskih uslova, za zavisno od stepena kulturnog razvitka kraja. Uočavaju se na novskoj teritoriji i razlike na mikroplanu seoskih odlomaka i zaselaka.

U obalskom dijelu Kuta naselja se protežu duž puta i licem su okrenuta moru. To su veće zgrade na sprat koje su nastale u seoskom odlomku Zelenika, uglavnom kao zgrade uspješnih kućanskih trgovaca, ali i žitelja okolnih naselja. Ovo naselje je tekovina novijeg doba, vezano za gradnju puta i željeznicu.

Pravo bokeško selo leži na brdskim stranama. Kuće su redovno grupisane u rodovske agregate koji obrazuju seoske odlomke. Svojim opštim izgledom, urbanističkim izrazom, položajem, predstavljaju naročit urbanistički kvalitet i moraju se smatrati urbanističkim spomenicima čije se očuvanje mora obuhvatiti posebnim programom za revitalizaciju ruralnih aglomeracija Boke.

Kuće su se grupisale oko ratarskih podesnih zemljišta. Odlomke katkad obrazuje jedna porodica (Marići), ali češće predstavljaju izraz grupisanja više rodovskih agregata (Rujevo, Pestorići). Kako su se porodice razvijale, kuće su najprije dograđivane oslanjajući se jedna na drugu. Postavljane su u pravilu na jednoj regulacionoj liniji i čine pravilno komponovanu arhitektonsku cjelinu. "U ovoj pojavi vidimo pravilan osjećaj seoskog graditelja da se podvrgava potrebi cjelinskog utiska bez pretenzija za individualnu izražajnost, često toliko štetnu u kompoziciji starih gradskih ansambala."

Kuća je u Boki građena od kamena sive boje sa nizom malih prozora, a krovni pokrivač je ćeramida. Svaka kuća je imala manje dvorište koje obično natkriva loza. Štala i kužina su najčešće dograđene uz kuću. Tako je u starim Kutima.

Sama kuća se katkad sastojala od prizemlja, sprata i potkrovlja. Vertikalna veza je ostvarena drvenim stepenicama koje su dosta strme. Prizemna prostorija nosi funkciju konobe (šala), a na spratu su raspoređene glavne prostorije. Velike kuće se viđaju u seoskom odlomku Presjeka i Bogljenovići.

U Kutima se nailazi i na prizemne kuće (Rujevo, Obalica).

Vrata su građena od veoma masivnog drveta sa višestrukim bravama i rezama. Spratne kuće, po starini, obavezno imaju puškarnice za odbranu od katunjanskih i drugih grupa koje su vjekovima ugrožavale ovaj kraj.

Sveštenik Savo Nakićenović je pružio detaljan opis bokeške kuće. "Ove se kuće grade na mjestu tvrdom, po prirodi strmom, ali tu strmen prije no ograde zgrade, srezuju i učine, da je sve ravno, gdje će bit kuća i ostale zgrade. Obično nastoje da je mjesto u zavjetrini, da je blizu živi izvor vode, samo što ne paze mnogo, jesu li putevi k toj kući dobri." Pregledavši veoma obimnu dokumentaciju u novskome arhivu koja pripada vremenu uprave Venecije u Dračevici, posve je jasno da su ovdje najveću ulogu odigrali bezbjednosni razlozi i da su putevi ostajali nedovršeni i neuređeni. Ne može, dakle, sve ostalo u selu odgovarati slici visokog reda a komunski putevi stajati zapušteni.

Sve veće kuće su petoćelične, kako u prizemlju, tako i na spratu. U glavnom prostoru u prizemlju stoji velika konoba (šala) u kojoj je postavljen veći sto gdje se jede svakoga dana. Pored konobe u prizemlju se obično nalaze dvije kamare (sobe). U jednoj se čuva sprema domaćih namirnica pa je zovu dispenza. Druge sobe u prizemlju služe za spavanje domaće čeljadi. Na zidovima je uvijek izvješeno ikona i slika predaka. Konoba je uvijek popločana fino rezanim kamenom.

Na spratu je jedna veća prostorija koja predstavlja glavnu sobu u kući. Ona je naročito ukrašena i ovdje je uvijek najbolji namještaj. Sa strana su sobe. Na zidu, sa istočne strane, stoji ikona sveca zaštitnika, ali obično ovdje stoji nekoliko ikona. U boljim kućama ove su ikone nabavljane iz Rusije. Ispod ovoga "ikonostasa" je kandilo.

Po starini, pored kuće stoji kužina i magazin. To su odvojene manje zgrade.

Grobni spomenici

Gomile

Ne može se sumnjati da su najstariji grobni spomenici u Kutima grobne gomile – tumulusi koji su rašireni na širokim dinarskim prostorima. Tumuli se u našoj nauci pripisuju praistorijskim Ilirima. Ovakvo mišljenje koje je stabilizovano tokom druge polovice 19. vijeka, mora danas pretrpjeti od saznanja koja su prinijeta tokom sedamdesetih godina našega vijeka, mada je odavno pridruženo čvrstih podataka o ukopima u tumule tokom srednjeg vijeka.

Gomila, mogila, tumul, kurgan (lat. tumulus.) je karakterističan nadgrobni spomenik nastao nasipanjem materijala iznad jednog ili više grobova, tako da se formira humka, najčešće kružne osnove.

Prvi ovakvi objekti na našem području javljaju se u eneolitu (2400-1900 god p. n. e.) da bi u bronzanom i gvozdenom dobu postali dominantnim oblikom sahranjivanja. Načinjeni su nasipanjem zemlje ili kamena ili sa oba materijala. Tumuli mogu sadržati prost nasip ili različite konstrukcije. Obično se u unutrašnjosti nalazi više grobnica iz različitih perioda. Najčešći način sahranjivanja je u izrazito zgrčenom stavu u grobu ciste, ali se javlja i spaljivanje.

Na prostornom obuhvatu Kuta leži više velikih grobnih gomila, među kojima je velika gomila na Glogoviku, u blizini crkve Svetoga Đorđa, arheološki iskopavana. Iskopavanje ove gomile nije dovršeno. U blizini crkve Svetoga Đorđa leže još dvije manje grobne gomile koje nisu arheološki istraživane.

Na brdu Kabo takođe se viđaju grobne gomile.

U Kokotovoj dubravi u odlomku Obalica leži veći broj gomila za koje vjerujem da predstavljaju grobne tumule ali mnogo mlađega postanka nego prethodne. Na prvi pogled ove se gomile izdvajaju najprije svojim skromnijim razmjerama, a zatim, iako načinjene od sitnih krhotina, dobrom očuvanošću . Na jednoj gomili stoji gruba konstrukcija od većeg kamena.

Pored ovih većih grobnih gomila koje u Kutima, na visokom predjelu, po kućanskim brdima, oko naselja, leže naročite gomile kružne ili kvadratne osnove koje su privukle našu veliku pažnju. Ove sam gomile morao izdvojiti u posebnu grupu grobnih spomenika u Kutima jer su neuporedivo manje od prethodnih i one su konstruisane od jednog ili dva reda krupnog kamena. Moralo se ovo zapažanje sa bokokotorskih terena povezati sa rezultatima istraživanja Sveslovenskog saveza tokom poslednjih godina na teritoriji Bosne i Srpske Krajine. Prema mišljenju prof. Đorđa Jankovića koji nosi zasluge za ova istraživanja, ove gomile predstavljaju ostatke starih srpskih "grobova" na kojima su Srbi spaljivani.

Među evroazijskim narodima Slovene je odlikovala uporna i dosljedna primjena spaljivanja pokojnika. Među Slovenima, za Srbe je osoben način sahranjivanja opisan u "Predanju o prošlim vremenima" kaluđera Nestora (Nestor Časni Kijevski): "I ako bi ko umro, priređivali su mu triznu, a zatim su pravili veliku kamaru i spaljivali ga, a posle, skupivši kosti, stavljali su ih u nevelik sud i ostavljali na stubovima pored puteva ... "

Ovakvi "grobovi" danas su sačuvani u vidu kamenih gomila kružne ali i kvadratne osnove. U njima po pravilu nema ostataka spaljivanih kostiju. Na dnu gomila se nalaze trgovi kultne vatre. Sasvim izuzetno, u gomilama se nađu ulomci keramike. Njihovo datovanje je u oskudici grobnog inventara dosta neodređeno, između petog i devetog vijeka poslije Hrista.

Grobne gomile koje u potpunosti odgovaraju zapažanjima iz arheoloških istraživanja srpskih gomila u Bosni i Srpskoj Krajini, uočili smo u Kutima na brdu poviše seoskog odlomka Rujevo, kao i u okolini zaseoka Obalica.

Upadljiva koncentracija grobnih gomila u blizini crkve Svetoga Đorđa u Glogoviku, nameće kao nezaobilazno zapažanje o drevnosti imena predjela na kojem se grupiše tako veliki broj grobnih spomenika. Taj se predio danas zove R a v a n, ali se u starini u Kutima ta riječ nije tako izgovarala, već isključivo: R a m a n, ili " na Raman". Da vidimo kako o toponimima semićanskog porijekla na našem tlu obavještava prof. Živko D. Petković u svojoj odličnoj studiji.

U starom jevrejskom jeziku izraz ram označava visok a izraz rama uzvišeno mjesto. U nas se takođe čuje: Ramno, Ramni, Ramnje, Ramnjak, Ramnište i slično. Ovaj toponim može imati svoje utemeljenje u vremenu u kojemu je ovaj kraj prihvatao uticaje najznatnijeg semitskog plemena Feničana. najvećih trgovaca i putnika – moreplovaca Staroga vijeka .

Glogovičke grobnice

Ovako sam ih nazvao zbog toga što su upravo na groblju crkve Svetoga Đorđa sačuvane najveće partije groblja na kojem leže grobnice ovoga tipa. Raširene su na čitavom prostornom opsegu gornje Boke, ali i Hercegovine. Ove su grobnice konstituisane od neobrađenih kamenih ploča pljoštimice položenih na zemlju sa dva okomito pobodena kamena kraj nogu i glave pokojnika. Viđaju se na svim bokeškim grobljima, ali ovdje su odlično sačuvane jer se ukopavanje u ovakve grobnice sprovodilo do početka 20 vijeka.

Stećci

Veliki pritesani kamenovi-ploče. Leže kraj crkve Svetoga Apostola Andrije u većem broju, zatim kod parohijske crkve Svetoga Trojice, crkve Svetoga Đorđa u Glogoviku, crkve Svetoga Proroka Ilije u Lastvi (1 kom.), kao i na Crkvini kraj odlomka Obalica, gdje čine velike partije groblja.

Veliki grobni spomenici 20. vijeka

Ovi spomenici koje odlikuju, bez izuzetka, jasni hrišćanski simboli, nastajali su od poslednje decenije 19. vijeka. Zaista, predstavlja to neočekivanu tekovinu obzirom da u to doba Boka Kotorska, kao region, prolazi jednu ozbiljnu ekonomsku krizu. Ovakvi spomenici su morali biti veoma skupi.

Srpsko-pravoslavni sveštenik Savo Nakićenović

Prota Savo se svojim krupnim antropogeografskim dijelom ali, ne samo njim, javlja u vrijeme kulturnog buđenja Boke Kotorske, u vrijeme kada nastaje niz djela iz istoriografije i etnografije Boke. Bijaše to na prelomu vjekova 19. i 20.-og. Bilo je to zaista u vrijeme ozbiljnog prozelitskog pritiska Austro-Ugarske. Ova prozelitska akcija dale je i konačne rezultate u nekim okrajnim djelovima nekadašnje Dubrovačke republike putem pohrvaćivanja konavoskog srpskog rimokatoličkog stanovništva. Nije dakle taj kulturni odgovor Bokelja došao samo uslijed pritiska Austro-Ugarske u Boki, već i šire na čitavom prostoru Dalmacije i Dubrovnika. Ovome elitnom krugu srpskog primorja prota Savo Nakićenović, rođeni Kućanin doprinijeće glasovitim djelom "Boka", jednom regionalnom antropogeografskom studijom koja je objavljena 1913. godine u ediciji Naselja Srpskih zemalja Srpske Kraljevske Akademije.

Prota Savo je rođen u Kutima 25. januara 1882. godine od oca Jovana i majke Ljubice rođene Čukvas. I Savova majka je potekla iz jedne kućanske i trebinjske znamenitije svešteničke familije, za koju je u dužini bavljenja sveštničkim pozivom teško naći sličnoga primjera. U to doba je skoro svaka porodica rađala veliki broj djece, pa su pored Sava, Jovan i Ljubica imali šest sinova i sedam kćeri. Kuće Nakićenovića u Kutima pripadaju jednom dosta starom odlomku seoskom koji se savio u pribriježnom dijelu, a koji se u vrijeme Mletaka zvao Bogljenović. Zanimljivo je da se ovo ime u srednjevjkovnim izvorima nije spominjalo. Odlomci Nakićenovića se dijele na Gornje i Donje. Od značaja je reći da se uz ovaj odlomak vezuje čak tri kućanske crkve drvenog utemeljenja.

Vaso J. Ivošević je napisao jednu biografiju sveštenika Sava Nakićenovića u kojoj je o porijeklu Nakićenovića ustvrdio kako su davno doselili u Kute iz Ljubomira kraj Trebinja, te da su se istakli u akcijama oko Novoga u 1687. godini. Danas, međutim, sigurno znamo da su kućanski Nakićenovići učestvovali u diverzantskim pokušajima Mletaka ka Novome još u vrijeme kada je Venecija zauzela obalu od Risna do Miočevića (1684).

Kada je prota Savo završio osnovnu školu, pohađao je još šest razreda klasične gimnazije u Kotoru, a potom još jednu godinu Pomorske škole u Srbini, zadužbine Laketić, Đurović i Bošković. Prota Savo je apsolvirao teološke nauke u Zadarskoj bogosloviji 5. jula 1904. godine. Ova je teološka škola bila na visokoj cijeni i od takvoga ugleda da se nezvanično rangirala kao teološki fakultet. U njoj su studenti dobijali veoma temeljita znanja iz stranih jezika, istorije i filosofije.

Prota Savo je uviđajući značaj znamenitih Bokelja za narodnu istoriju Srba u Boki, svoj književni rad i započeo objavljivanjem tekstova o uglednim ličnostima njegovoga kraja.

Oženio se septembra 1094. sa Vukosavom Novaković iz Knina. Prota Savo je rukopoložen od Gerasima Petranovića iste godine, a stupio je na dužnost sasovićkog paroha, sela susjednog njegovim rodnim Kutima.

Prvi znatniji rad prote Sava je "Općine hercegnovska, risanska, peraška i Sutorina" koji je spremao za objavljivanje u Srpskom Etnografskom zborniku, no ovaj rad se nije samostalno štampao, već ga je S. Nakićenović preradio i ugradio u obimniju regionalnu studiju "Boka".

Prota Savo u svome "Životopisu" posebno pominje strica Jovana koji je zaslužan za njegovo, u ono vrijeme dugo školovanje, te kako mu je taj stric bio sekretar novske opštine i zastupnik u Saboru (dalmatinskom). Otac mu je učesnik ratova u Hercegovini. Upokojio se 1909. godine.

Kuća prote Sava bila je od starina sveštenička. On u svome životopisu pominje sveštenike: Jovana, Stefana, Lazara, Toma, Aleksandra, i kaluđere: Stefana, Milutina i Danila, te kako je u njegovoj familiji bilo i kaluđerica.

Poslije rukopoloženja od vladike bokokotorskog Gerasima Petranovića 29. septembra 1904. godine u crkvi Svetog Luke u Kotoru, služio je otac Savo u ovoj crkvi do 7. oktobra iste godine. Toga je dana proizveden u čin prezvitera.

Potom je vježbao u Novome kod prota Marka Popovića i to od 7. oktobra do 1. novembra 1904. godine. Od toga dana zamjenjivao je, dozvolom istoga paroha topaljskoga oboljelog Mihaila Avramovića.

Na 4. decembra primio je parohiju sasovićku i skoro čitavu jednu godinu vlada ga nije htjela priznati za administratora sasovićkog.

Od 1. jula 1905. do 31. marta 1906. ekskursirao je sasovićku i kućansku parohiju jer je njen paroh Špiro Mustur bio obolio.

16/29 juna 1906. dobio je kćer Lenku a brata Sreta je, kako piše u svome životopisu, otpravio put Amerike. 27. decembra 1907, umro mu je brat Natanail i ukopan kod crkve Svetoga Andrije u Kutima.

Na 1. oktobar 1907. do 15. septembra 1909. preduzeo je pomoćno poučavanje u školi u Kutima.

Na Nikoljdan 1907. poginu mu, nesretnim slučajem, sestra Vukosava u Baošićima.

Na Vidov dan i sestra Gospava krenula put Amerike i vjenčala se u "Punta Arens" za Andriju Pavlovića iz Presjeke.

Na 3/16 juna 1908. rodio mu se sin Jovan koji dobi ime po prvom Nakićenoviću u Kutima. 17/30 juna 1909. umrije mu otac kojega je Savo položio u grob đeda Sava kod crkve Svetoga Andrije u Kutima.

Negdje u to doba otac Savo je optužen da sakuplja potpise za ujedinjenje sa Srbijom.

15. septembra 1910. primio je Uputstvo za sekcije Srpskog Geografskog društva, i primio se da prikuplja građu za Jugoslovenski topografski riječnik.

Njegovu radnju o rodu Vojnovića pohvalili su dr Lujo Vojnović, Đorđe Stratimirović, epis. Nikodim, Bosanska vila, Naše Jedinstvo, Dubrovnik i Smotra dalmatinska.

Pošto je prota Savo bio sveštenik koji se mnogo kretao po selima to je bio u odličnoj prilici da prikuplja veoma znatnu građu za svoja djela. No u to doba austougarske policijske vlasti prate ovakav rad, a Sava prate i potkazivanja bokeških austrofila. Stariji Kućani tvrde da je prota Sava prilikom jednoga hapšenja i sprovođenja kroz novsku pjacu doživeo da bude popljuvan od novskih austrofila.

Savo Nakićenović je 1910. godine postao članom Geografskog društva. Dopisivao se sa Jovanom Cvijićem koji je neposredno organizovao rad na antropogeografskom izučavanju srpskih zemalja. U jesen 1906. prota Savo je dovršavao raspravu o Sutorini.

Veliko priznanje njegovom radu doživio je prota Savo 1910. godine kada je obavješten da će mu Srpska Kraljevska Akademija štampati u osmoj knjizi Naselja, obimno djelo "Boka".

Zbog ove knjige koja je objavljena 1913, Savo Nakićenović je optužen kao veleizdajnik i kuća je podvrgnuta temeljitoj premetačini. Dvojica policijskih komesara oduzeli su mu separate "Boke" i drugi materijal.

Prota Savo je 1911. godine premješten sa dužnosti paroha u Sasovićima u Kute. Od toga časa ostaće Savo Nakićenović u Kutima iako su mu bili nuđeni visoki crkveni položaji. Savo Nakićenović živi pod neprekidnom policijskom prismotrom.

15/28 avgusta 1911. rodi mu se kćer Kosara a, 1.oktobra 1911. premješten je u kućansku parohiju.

Prota Savo je autor jednoga rukopisa o istoriji Herceg-Novog obima 63 lista. Ovaj rukopis nikada nije objavljen jer su to najvjerovatnije spriječile ratne neprilike.

Prota Savo je zaslužan za obnovu crkve Sv. Proroka Ilije u Lastvi.

Na dužnost paroha kućanskog stupio je 1912. godine, a te je godine izabran za školskog nadzornika osnovne škole u svome selu.

1912. godine uz pomoć Vuka Ćorovića i Andrije Ožegovića osnovao je Srpsku zemljoradničku zadrugu u Kutima.

Tokom 1913. godine uvelike je prikupljao građu za jednu antropogeografsku studiju u Konavlima. Ovaj je rad mogao biti od najvećeg značaja iz razloga što je okrajno Srpstvo Dubrovnika prema konfesionalnom određenju već vijekovima bilo rimokatoličko, ali narodnošću Srpsko. Srpstvo ovih krajeva sve do početka 20. vijeka, kada će uslijediti odlučna akcija rimokatoličke propagande poduprta oštrim mehanizmom državne prinude moćne monarhije, izdržaće vjekove iskušenja. U tom smislu, srpska intelektualna elita Dubrovnika, davno se, još sredinom 19 vijeka, izjasnila i izgovorila ozbiljno upozorenje protivu pogubnog za srpski narodni život dalmatinskog i dubrovačkog Srpstva, stava radikalnih krugova u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji su srpskim narodom smatrali samo onaj dio našega naroda što pripada Pravoslavlju. Dubrovačko Srpstvo je pokazalo visoku otpornost i čuvalo svoje običajne ustanove u punom praktičnom obliku u vrijeme istraživanja prote Sava Nakićenovića. Tako je srpski narod ostao prikraćen za jednu važnu regionalnu studiju koju je Kućanin Savo Nakićenović pokušao izraditi.

Kako se bližio prvi svjetski rat Savov život je postajao sve teži. Kao ugledni Novljanin, on je proglašen za ratnog taoca. Bilo mu je ograničeno kretanje na teritorijalni okvir parohije. U julu 1914 godine bio je interniran na Mamuli.

U 1924. godini prota Savo je odlikovan ordenom Sv. Save, na predlog prof. Jovana Cvijića.

Prota Savo je sahranjen kraj crkve Svetoga Apostola Andrije u rodnim Kutima.

Biće od značaja ovde reći nekoliko riječi o jednoj osobini prota Save. Sasvim je vjerovatno da je Savo Nakićenović nosio dar prozorljivosti. Naime, on je lično odredio člana kućanske porodice Mihailović za crkvenjaka. Ova porodica je zadužila Kute najboljom brigom za parohijsku crkvu Svete Trojice. Nikola Mihailović je govorio da je slušao protu Sava kako govori o budućim vremenima u kojima će se narod odbiti od crkve, kao i o izrastanju naselja u Kutskom polju, za velikim svjetskim ratnim metežima koji će dođi.

O njegovoj zanesenosti rodnim krajem najbolje govore riječi koje je ispisao na početku rukopisa o istoriji Herceg-Novoga:

"Herceg-Novi to je mladika srpskog stabla, prenesena iz Hercegovine, na kojoj su bili razni navrtki, kao turski, mletački i dr. ali po svemu ostala je i do danas prava srpska mladika..."

" .... ipak utjeha je rodu, i ovaj dio srpskog primorja držao se čvrsto svoje svetosavske srpske crkve, svojih divnih narodnih običaja i mile srpske narodnosti......"

" .... ovaj narod je dobro znao, da, ako je privredno i ekonomski jak, tad tek da može nešto i riječ mu se računa....."

"Herceg-Novi to je jedini dio srpskog primorja koji ima privilegiju, da se na njegovoj općinskoj kuli i danas vije stara srpska zastava sa općinskim grbom."

Već sustalog protu Sava, posjetio je godinu dana pred smrt Vladika Nikolaj (Velimirović). O sadržini ovog razgovora mi danas ne možemo znati. Veliki srpski pregalac, međutim, nije propustio priliku da vidi sveštenika kućanskog koji je cijeli život posvetio srpskom rodu, nepokolebljivo, u teškim uslovima jedne duge i opasne okupacije učinivši svjesnu, ličnu žrtvu.

Ukupno djelo Sava pruža i danas pouku i primjer srpskom sveštenstvu, jer njegovo je djelo svevremensko i ne zastarjeva.

Razna dokumenta
(školstvo, uređenje zemljišta)

Škola u Kutima

Najprije valja istaći da je u Kutima bilo pismenih ljudi tokom 18. vijeka. Sačuvano je mnogo isprava (ugovora, testamenata i sl.) pisanih od samih Kućana. Ta ću dokumenta ovdje objaviti. Bilo je, to je sasvim sigurno, i pismenih među ženama u Kutima u 18. vijeku.

Najstarija škola u Kutima za koju sigurno znamo osnovana je u privatnoj kući sveštenika Toma Nakićenovića. Ovdje su se učila dva razreda osnovne škole. Cilj je bio da se muška djeca nauče čitanju i pisanju. Ne može biti sumnje da je sveštenik Tomo Nakićenović djecu učio vjeronauci te da su ovdje mali Kućani u jednom teškom i opasnom za Boku vremenu učili o temeljnim istinama hrišćanstva. Trajala je škola popa Toma sve do 1836. kada je Austrija nadogradila sprat na bivšoj manastirskoj kući kraj crkve Svetoga Apostola Andrije u Ožegovićima. Tada je u Kutima otvoreno četiri razreda osnovne škole. Učiteljevao je Andrija Ožegović. Škola je sabirala djecu iz Kuta i Sasovića, uglavnom mušku, no u to vrijeme po prvi put su u školu upisivane i djevojčice.

Za vrijeme Austrougarske uprave, 1904. godine, započelo je selo Kuti graditi veliku školu. Svaki domaćin priložio je po deset fjorina i nekolike nadnice. Škola je počela sa radom 1908. godine.

Ovdje je učiteljevala učiteljica iz Kotora Bućin, kao i učitelj Vuko Ćorović iz Dubrovnika, i to sve do 1914. Od 1914, došao je Šimun Rajčević i Lujza Avdić, no na kratko, jer su se vjenčali i odselili. Poslije su u Kutima predavale dvije učiteljice i učitelj Vuko Čorbić. Ovaj je učitelj ostao u najboljoj uspomeni Kućanima. Bio je revolucionarno orjentisan pa je usljed špijunaže svoje koleginice Murvar suspendovan. Kućanska djeca odlazila su kod učitelja kradomice, plaćajući časove, pa se učitelj na taj način izdržavao. Prije nego je završio prvi svjetski rat umro je učitelj Vuko Čorbić i ukopan kraj crkve Svete Trojice. Kućani su mu na predlog gospodina Nikole Mihailovića podigli spomenik.

Za sva obavještenja koja se tiču najstarije škole u Kutima blagodarim časnoj starini pokojnom Nikoli Mihailoviću iz Kuta.

S p i s a k
djece iz Zelenike koja su pohađala osnovnu školu u Zelenici

Ovjerava tačnost spiska srpsko-pravoslavne djece (M.P.)Jerej Nikola Mandić s.r.
Ovjerava tačnost spiska naznačene djece Upravitelj škole Savo T. Jančić s.r.

Opštinska uprava Herceg-Novi 16.sep.1932 – Načelnik M. Komnenović

Br. 1411/31 Sjednica uprave 21/VIII 1931
tačka 6

I

Kraljevskoj banskoj upravi
odelenju bujica
Cetinje

Naslov je blagoizvolio uvažiti opravdane molbe seljana i ove opštinske uprave i odrediti da se blagovremeno izvrše radnje na regulaciji bujica u Kutima-Zelenici.

Nije poznato da li je u projektu rečenih radnja unešen popravak i proširenje Velikog mosta kao i mosta na potoku “Pržina” (Radoguvno), a ako nije moli se naslov da bi izvolio ovo naknadno učiniti, jer je to neophodna potreba, pošto su rečeni mostovi jedini i glavni prolaz preko potoka.

Ovom prilikom moli se da bi se radnje oko uređenja bujica u Zelenici čim prije započele kako bi se izbjeglo velikim štetama koje bi mogla voda nanijeti zemljištima, privatnim i vojnim objektima na Zelenici.

II

Kraljevskoj banskoj upravi IV

Cetinje

U Zelenici postoji opštinska voda (izvor) zvan “Seferović” koja je jedina javna i pitka voda u Zelenici, ali pošto nije uređena mala je korist stanovništvu o istoj.

Za uređenje i čišćenje rečenog izvora tako da bude služio za javnu upotrebu bila bi potrebita suma od cirka 10 000 (deset hiljada) dinara.

Opština radi slabih finansijskih prilika nije u stanju da rečene opravke izvede o svom trošku, pak se ovim obraća naslovu da bi izvolio doznačiti pripomoć ovoj upravi u prednjoj sumi, kako bi se uredila ova jedina zdrava pitka voda. –

Načelnik:

M. Komnenović

Zapisnik

sastavljen u Kutima dana 13. avgusta 1931
Prisutni: Opštinski prisjednik Eduard Sager
član mjesne uprave: Đuro Nakićenović
knez Kuta: Krsto Marić
zapisničar: Miroslav Tomić opštinski tajnik

1) na licu mjesta na “Velikom mostu” ustanovilo se je da je potrebno most proširiti 1 1/2 metra, jer je most uzak za saobraćaj. Ispod mosta teče voda koja se skuplja iz Repaja, Žljeba, Bakoča, Sasovića i iz manjih pritoka Repaja.

2) na mostu Ožegovića ustanovljeno je da je temeljni zid mosta sa desne strane potkopala voda, te je potrebito da se temelj rečenog zida pojača zidom ispod temelja u dužini od 5 metara. Osim toga ima se sazidati sa desne strane rupa koju je voda iskopala, jer će inače voda potkopati i dalje zid. –

Zid bi imao biti visok od 80 cm do 1 metra. –

Za ovu bi se radnju utrošilo cirka 1000: – (hiljadu) dinara.

3) ograditi među ispod puta “Ušljivac” koja se srušila na zemljište Marka Ožegovića u duljini od 30 m. a visini cirka 2 metra u suho i na škarpu. –

Trošak bi iznosio cirka 2500: – dinara.

4) za uređenje mosta na potoku “Pržina” (Radoguvno) umolit Bansku upravu da uzme u projekt uređenja bujice “Divlji potok”

5) na vodi “Seferović” trebalo bi sagraditi rezervoar od sadržine 10 m³. napraviti jedan točak i jedno pilo iz kojeg bi se pojilo živo. Osim toga treba uraditi kanal za isticanje vode. Kanal postoji ali je zatrpan.

Trošak za ovu radnju bi bi cirka 10 000 dinara

P.p.
Eduard Sager Đuro Nakićenović Krsto Marić Mir/oslav/ Tomić

U opštinskom uredu
Hercegnovi, 26. avgusta 1931

Na osnovu zaključka uprave od 21/VIII 1931 g. bi danas sklopljen slijedeći

Ugovor:

Čl. I Zidar Ignjo Marić iz Kuta obavezuje se da će zid potoka kod Ožegovića sagraditi potporni zid sa desne strane mosta u duljini od cirka 5 (pet) metara a u visini od cir. 80-100 cm.
Ovaj rad će biti izveden u betonu. Osim toga obavezuje se da će rupu sa desne strane (koju je voda iskopala) zazidati u cimentu.

Čl. II Dalje se obavezuje da će među ispod vode “Ušlji/v/ca” sazidati u suho u duljini od 30 m. a u visini od cir. 2 metra, a to na škarpu.

III Sve ove radnje obavezuje izvršiti za paušalnu sumu od din. (3.500) tri hiljade i pet stotina.

IV Opšt. uprava obavezuje isplatiti Ignju Mariću sumu od din. 3.500, kad radovi budu podpuno dovršeni i konstuirani.
Taksu ovog ugovora plaća poduzimać Marić.

Načelnik Prisjednik:
M. Komnenović E. Sager Ignjo Marić

Na osnovu usmene prijave Ignja Marića a na temelju ugovora od 21/VIII. 1931 g. potpisati izašli su na lice mjesta, da ustanove izvršenje radnje prema ugovoru od 21/VIII 1931 g, pak su ustanovili da su svi radovi izvedeni tačno i solidno prema obavezi te nema ništa što bi se imao primjetiti.

Kuti, 2/10 31. P! P! P.

Krsto Marić Knez

Državna Osnovna škola

K U T I

Br. 131. – 6 – VI 1932.
Uvjerenje o broju djece

U v j e r e nj e

Kojim potpisana uprava potvrđuje, da stvarno pohodi ovu školu 100 djece iz svih školskih odlomaka Kućanskih osim Zelenike. Od ove 100 djece četrdesetoro dolazi u ovu školu iz dva najudaljenija odlomka i to Obalice i Rujevoga, zbog čega bi trebalo ovoj djeci olakšati pohađanje škole u prvome redu, ako bi se to olakšavanje imalo dati nekome odlomku.

Upravitelj škole,

Savo T. Jančić.

Spisak djece rođene u Kutima u vremenu od 1 – I do 31 – HII 1925. a koja su sada u životu.

1. Andrija Ožegović
2. Jelka Marić
3. Milanka Nakićenović
4. Danica Ukropina
5. Gospava Pestorić
6. Petar Radonić
7. Nevenka Kišić
8. Đuro Ljubomirac
9. Lazar Pestorić
10.Špiro Marić

Pravoslavno Parohijsko Zvanje
uz Broj 127

7 – VI 1932
KUTI

Spisak djece rođene u vremenu od 1 – I do 31 – HII 1925 god u Zelenici a koja su sada u životu:

1. Vaso M. Marić rođ. 13 – I 1925 god
2. Ljubica Marković 24 – II 1925.
3. Živko Pestorić 1 – V 1925.
4. Miloš Đurović 9 – VII 1925.
5. Milutin Krivokapić 9 – VII 1925.
6. Gojko Milutinović 25 VIII 1925.
7. Gojko Marković 28 – VIII 1925.
8. Jovanka Matović 5 – H 1925

Pored gore navedene, ima djece doseljene a koja nijesu ubilježena u matice ove parohije a koja su pak dorasla za školovanje.

Kuti 7 – VI 1932 g.

Pečat
oblik: okrugli
tekst: Srp. Pravoslavno Parohijsko Zvanje KUTI


Spisak učenika – ca iz Zelenike, koji pohađaju osnovnu školu u Kutima.

Prezime i ime Ime očevo Primjedbe.

16. Rosanda Romano Luka Navedeni od broja
17. Rosanda Amalija – 1 – 14. učenici su
18. Vulić Mirjana Miloš I og razreda.
19. Dabetić Olga Milovan
20. Bagovac Dragica Ljubova Navedeni od broja
21. Dojkić Evica Slavko 15 – 30 učenici
22. Šiljegović Ana Jevto su II og razreda
23. Pestorić Živko Adam
24. Đurović Miloš Gojko
25. Klisarić Borislav Jovo
26. Marković Antun Josip
27. Rajičević Dragutin
28. Marić Vaso Mato
29. Kaluđerović Radovan Bogdan
30. Pestorić Milorad Špiro
31. Vuksanović Sekule Vojin
32. Avramović Savo Mirko
33. Mićunović Neđeljko Petar
34. Mićunović Milena Petar
35. Velfel Branko Engelbert
36. Lučin Marija pok. Ivan
37. Lučin Vinka pok. Ivan
38. Radojević Dragica Mitar
39. Kozulić Silva Ivan
40. Šiljegović Jozefina Jevto
41. Vuksanović Nikola Krsto
42. Kaluđerović Svetozar Bogdan
43. Kuljača Damjan K. Bjeladinović, skrbnik
44. Žmikić Frano Marica, majka
45. Krstić Dušan Milo
46. Kaluđerović Vidosava Bogdan
47. Šiljegović Emica Jevto
48. Krstić Olga Milo
49. Nakićenović Vjera Sredo
50. Milić Vlado Jovan
51. Vuksanović Petar Savo
52. Vujinović Sofija pok. Lazar
53. Milutinović Dragutin Vaso
54. Pestorić Radislav Špiro
55. Vuksanović Jovo Krsto
56. Dabetić Dragutin Milovan
57. Ukropina Branko Miloš
58. Avramović Bosiljka Mirko
59. Vuksanović Ksenija Vojin
60. Velfel Zorka Engelbert
61. Vulić Nada Miloš
62. Tenžera Antun Josip
63. Nakićenović Ljube Mitar
64. Radojević Ljubo Mitar
65. Marić Todor Mato

Zelenika 10. juna 1932

Članovi seoske uprave
Krsto Marić
Jefto Đurović
Stojan Pestorić
Mato Mitrović
potpis nečitak
Novak Vuksanović
Opštinska uprava u Hercegnovome.

Br. 5613/32 Hercegnovi, 18. decembra 1932

Predmet: Prenašanje III odelenja osnovne
škole iz Kuta u Zeleniku.

Kraljevskoj Banskoj upravi IV Cetinje

Od mjesnog školskog odbora u Kutima primila je ova Opštinska uprava aktom br. 247 od 5. HII o.g. dana 8 o.mj. prepis tamošnjeg riješenja IV br. 22701 od 9. novembra o.g. kojim je na osnovi predloga banovinskog školskog odbora br. 1624/32 i čl.39 Zakona o Banskoj upravi određeno da se sjedište III odjeljenja osnovne škole u Kutima prenese u Zeleniku. /ovjereni se prepis prilaže/.-

I ako nadležna vlast nije našla potrebitim da se gornje riješenje saopšti ovoj opštinskoj upravi kao zainteresovanoj, ona se smatra dužnom da rečenom riješenju prigovori koliko slijedi:

Prenašanje sjedišta III odjeljenja iz škole u Kutima u Zeleniku protivi se u prvom redu pedagoškim propisima, jer se tim bez ikakve potrebe umanjujnj školski rad, nastava, na način da se jedan razred koji je do sada bio u rukama jednog učitelja dijeli se i jedan dio istogprelazi drugom učitelju.

Osim ovog glavnog razloga sa pedagoške strane, prenašanje III odeljenja iz Kuta u Zeleniku, nameće opštini suvišan i ničim opravdan trošak isplate najma za školska pomješća, uz sve ostale s tim skopčane izdatke, pošto u školskoj zgradi u Kutima, koja je opštinska vlasnost, ima dovoljno mjesta za sva tri odjeljenja, tim prije jer se ustanovila nova škola u Pestorićima i jedan dio djece kućanske škole pripao je onoj u Pestorićima, i još ostaje jedno odeljenje prazno pošto ih ima četiri.

Ponuda g. Adama Pestorića za besplatni ustup njegove zgrade u Zelenici za smještanje škole u istom mjestu i to samo za školsku godinu 1932/33 od male je, za ne reći od nikakve, koristi, jer bi se već školski budžet za 1933 godinu imao opteretiti sa najmom za 6 mjeseca.

Prije nego se donijelo gore pomenuto riješenje imali su se uzeti u obzir detaljni i opravdani razlozi ove opštinske uprave istaknutim u njenim aktima br. 2960 od 27. VI 1932 i br. 4135 od 16, IH 1932, koji su bili poslani prvi Sreskom načelstvu u Kotoru a drugi izravno naslovu, koji se prilažu u ovjerenom prepisu sa odnosnim prilozima, a kojima je dokazano da se i otvaranje jednog odeljenja dotično prenašanje u Zeleniku kao i uspostavljanje nove škole u istom mjestu protivi zakonskim propisima; tereti neopravdano finansijsku stranu ove opštine osobito pogledom na današnju tešku krizu, i izazivlje druge zaselke školskih opština da to isto pokrenu.

Pomenutim se riješenjem samo udovoljilo želji pojedinaca a ni u kom se slučaju nije koristilo nastavi.

I otvaranje nove škole u Zelenici protiovi se propisima čl.17 Zakona o narodnim školama, jer udaljenost iz Kuta do Zelenike, po uvjerenju tehničkog odeljka na Cetinju br. 4515 od 7. VI o.g.. koji je u prepisu priloženo aktu br. 2960. iznosi samo 1900 metara a pristup je iz zelenike do škole u Kutima terenski vrlo povoljan i ničim neometan.

I ako srez bokokotorski ima dovoljan broj škola – jedan je među prvima u državi – ipak kad bi se udovoljilo želji pojedinaca i prenosio školska odeljenja u omanje školske odlomke, kao što je slučaj u Zelenici – a takvih bi slučajeva bilo mnogo – tada bi se u našem srezu moralo otvoriti još toliko broj škola, koliko ih je danas.

Obzirom na napred navedeno i na razloge istaknute u priloženim prepisima akata br. 2960 i 4135 molimo naslov da izvoli revidirati pitanje prenašanja III odeljenja škole u Kutima u Zeleniku odnosno raspoložiti da se isto ne prenaša iz Kuta već da tamo ostane.

Ako se ne može udovoljiti prednjem traženju ove Opštinske uprave, tada se moli da ovaj podnesak – u smislu č 34 Zakona o narodnim školama – izvoli smatrati kao žalbu proti rješenja naslova 00 broj 22701 od 9 novembra 1932 god. i da ga sa svim prilozima podnese na riješenje Ministarstvu prosvete.

Načelnik: Prisjednik:

M. Komnenović Simo Sušić

KRALjEVSKA BANSKA UPRAVA
ZETSKE BANOVINE

IV Br. 20172 26. VIII 1932 g.

C e t i nj e

Po molbi mjesnog školskog odbora
osnovne škole u Kutima Br. 25/32 g. a na
osnovu č 51 Zakona o banskoj upravi

R E Š A V A M

Da se u osnovnoj školi u Kutima
sreza bokokotorskog, otvori IV odelje-
nje – sa sjedištem u Pestorićima / u
zgradi Adama i Stojana Pestorića/ . -
Rešenje dostaviti Ministarstvu
Prosvete i načelniku sreza Kotor, rad
radi daljnjeg nadležnog postupka. -

Ban,

A. Stanišić, s.r.


Da je prepis veran svome originalu tvrdi:
sreski načelnik:

potpis nečitljiv
Da je ovaj prepis vjeran svome originalu tvrdi:

Upravitelj škole.

U opštinskom uredu
Hercegnovi, 28. HII 1932.

Svojevoljno pristupi Josif Nakićenović pk. Jova iz Kuta i prijavi slijedeće:

Jučer poslije podne majstor Đuro Ogurlić počeo je pregrađivati odelenje na prvom spratu sa desne strane za učiteljski stan kako mi je javljeno.
Ovo javljam radi znanja.

P. p. p.

Josif Nakićenović

Mjesnom školskom odboru Kuti

Javljeno je ovoj upravi da je jučer po podne majstor Đuro Ogurlić počeo pregrađivati odelenje na prvom spratu školske kuće u Kutima za učiteljski stan.

Pošto ova opština nije dala privolu za gore rečenu radnju, i pošto bi se uređenjem učiteljskog stana oduzelo jedno odelenje školi u Kutima, a učiteljski se stan nalazi u prizemlju školske zgrade, to se pozivlje naslov da odmah obustavi svaku radnju oko pregrađivanja odelenja na prvom spratu.

Načelnik Prisjednik:

M. Komnenović Simo Sušić

1501/33. 10.IV.1933.

D R Ž A V N O M S A V E T U
B E O G R A D

T u ž b a
O P Š T I N S K E U P R A V E

u Hercegnovome

Proti

odluke Ministarstva prosvete – Odelenje za osnovnu nastavu u Beogradu O.N. Br. 11890 od 20 februara 1933, primljene preko Sreske ispostave u Hercegnovome dana 21 marta 1933, radi prenašanja III odelenja iz škole u Kutima u Zeleniku,

Ministarstvo prosvete – Odelenje za osnovnu nastavu u Beogradu odlukom O.N. Br. 11890 od 20 februara 1933 odbacilo je žalbu ove Opštinske uprave br. 5613 od 10 decembra 1932 proti odluke Kraljevske banske uprave Zetske banovine na Cetinju IV Br. 22791 od 9 novembra 1932 g, kojom je na osnovu predloga banovinskog školskog odbora br. 1624 i č 39 Zakona o banskoj upravi određeno, da se III odelenje osnovne škole u Kutima prenese u Zeleniku.

Ovo riješenje banske uprave, koje se prilaže u ovjerenom prepisu, štetno je u pogledu uspjeha škole u Kutima, a i na zakonu je neosnovano, pa prema tome odluka i Ministarstva prosvete br. 11890 od 20 februara 1933 godine, iz slijedećih razloga:

Prenašanjem III odelenja iz škole u Kutima u Zeleniku, t.j.oduzimanjem jedne učiteljske sile od triju u Kutima i namještenje njezino u Zeleniku, umanjuje se škola odnosno pouka u Kutima za 1/3, dok se djeci iz Zelenike, koja su dosad bez ikakvih poteškoća redovito pohađala školu u Kutima i slušala pouku od tri učitelja, pouka sa samim jednim učiteljem snizuje se za 1/3.

Poznato je ovoj Opštinskoj upravi da su se baš u našem srezu, u nekoliko raštrkanih mjesta, prije opstojeće dvije škole dotičnih mjesta spojile u jednu (a to jer su se otklonile zapreke: hrđavi putevi i druge). To se je zbilo u Prčanju, Dobroti, Risnu, pak i u samom Hercegnovom.

Pedagoško-didaktički pak i sami zdravstveni razlozi diktuju, da školska vlast, kad bi zatekla uz školu u Kutima i onu u Zelenici, udaljenu od Kuta samo 1,9 km sa vrlo uređenim i bez ikakvih prepreka putom, odma je ukine i spoji sa onom u Kutima.

Pedagoško-didaktički razlozi očiti su i nestručnjaku. Sami se od sebe ističu.

Zelenika je, gdje je otvorena nova škola sa sva četiri razreda (dakle ne odelenje nego nova škola) mjesto za školsku djecu neprikladno i nezdravo. U Zelenici je velika željeznička stanica, mnogo radnja i nekoliko industrijskih preduzeća, dok je školska zgrada U Kutima na zdravu i lako pristupačnu mjestu za svu djecu okoliša, a što je po mišnjelju ove Uprave najglavnija zapreka za otvor škole u Zelenici, to je veliki promet državnim putem, preko kojega na stotine automobila dnevno projuri tamo i ovamo, a kojim putem bi nejaki đaci, dišući dim i prašinu, gledajući smrt pred očima, bili primorani da idu u i iz škole.

Koliko pedagoški toliko dakle i zdravstveni razlozi su za to, da se škola u Kutima ne dijeli za ljubav možda učiteljske sile, koja stanuje u Zelenici.

Ova je opštinska uprava uvijek do sada bila ne žaleći ni najvećih žrtava, jakim pobornikom u unapređenju školstva u svojim selima – što je najbolji dokaz to, da ta naša sela imaju imaju isključivo za školu sagrađenu zgradu – pa i ovom joj je tužbom svrha, da se ne samo ne umanjuje pouka djeci školskog okoliša u Kutima –amputirajući ovoj 1/3 njezina zdrava tijela i prenoseć ga u Zeleniku – mjesto vrlo neprikladno kao gore – već da se izbjegne pogibelj dječijih nevinih života zbog svakodnevne, često i neoprezne jurnjave automobila.

Riješenjem premještaja III odelenja iz Kuta u Zeleniku, udovoljilo bi se samo kapricu pojedinaca, a ni u kom se slučaju ne bi koristilo nastavi.

Osim ovih glavnih, pedagoško-zdravstvenih razloga, premještanjem III odelenja iz Kuta u Zeleniku, nameće se opštinski suvišan i ničim neopravdan trošak isplate najma za školsko pomješće u Zelenici, uz sve ostale sa tim skopčane izdatke, pošto u školskoj zgradi u Kutima, koja je opštinska vlasnost, ima četiri velike prostorije, dakle dovoljno mjesta za sva tri odelenja pak i stan učitelja. Premještajem III odelenja iz Kuta u Zeleniku, u školskoj zgradi u Kutima ostala bi jedna prostorija prazna, a kako rečeno za školstvo pomješće u Zelenici ima se plaćati najam.

Ponuda g. Adama Pestorića za besplatni ustup njegove zgrade za smještenje škole u Zeleniku i to samo za školsku godinu 1932/33, od male je, za ne reć od nikakve koristi, jer bi se već školski budžet za 1933 g. imao opteretiti sa najmom od šest mjeseci.

Po duhu Zakona o narodnim školama ne može se nikako tumačiti da je preneto u Zeleniku III odelenje škole iz Kuta, već se to ima smatrati da je u Zelenici uspostavljena nova škola sa 4 razreda, koju će pohađati djeca samo iz Zelenike.

Takovo uspostavljena škola protivi se propisima č 17 Zakona o narodnim školama, jer je zaselak Zelenika sastavni dio odlomka Kuta kao i školska opština u Kutima, udaljen od Kuta samo 1,9 km, a pristup je iz Zelenike do škole u Kutima terenski vrlo povoljan i ničim neometan.

I ako srez Bokokotorski ima dovoljan broj osnovnih škola, jedan među prvima u državi, ipak kada bi se udovoljilo želji pojedinaca i prenosila školska odjelenja u omanje školske odlomke, kao što je slučaj u Zelenici a takovih bi slučajeva bilo mnogo – tada bi se u ovom srezu moralo otvoriti još toliko škola koliko ih danas ima.

Kada se ne bi odbacilo, nesumnjivo štetno rešenje Banske uprave i Ministarstva prosvete prouzrokovano nepoznavanjem prilika, a na osnovu netačnih informacija od stanovitih lica, opština bi pretrpjela veliku štetu, jer bi se izazvao opravdani revolt kod okolnih školskih opština, koje nemaju ni škole ni puteva – dočim je škola u Zelenici jedan neopravdani luksuz.

Istaknuti je, da je Zelenika zaselak sela Kuta i pripada školskoj opštini Kuti u kojoj ima dvije škole i to u Kutima i Pestorićima, te je otvaranje treće škole (u Zelenici) suvišno, štetno i na zakonu neosnovano.

Ova je Opštinska uprava saopštila Kraljevskoj banskoj upravi na Cetinju, prije donošenja njenog rešenja IV . br. 22701 od 9. HI 1932 g. u detaljima sve opravdane razloge, koji se protive prenašanju odelenja iz Kuta u Zeleniku, kao i uspostavljanje nove škole, ovamošnjim aktima br. 2960 od 27. juna 1932 i br. 4195 od 16. septembra 1932, koji se prilažu u ovjerenom prepisu zajedno sa njihovim prilozima kao sastavni dio ove tužbe, te se moli da budu uzeti u razmatranje i da se tim spreči, iz nepoznavanja prilika, jedno zaista štetno riješenje.

Podnašajući Državnom Savetu prednju tužbu sa potrebiutim obrazloženjem, a po zadnjoj tačci člana 18 Zakona o Državnom Savetu u Upravnim sudovima, te u zakonskom roku predviđenom u čl. 21 istog Zakona, molimo da odluka Ministarstva prosvete – Odelenje za osnovnu nastavu u Beogradu O.N. Br. 11890 od 20. februara 1933 godine bude poništenai određeno da se III odelenje iz Zelenike vrati školi u Kutima, dotično da se ukine novouspostavljena škola u Zelenici a djeca vrate školi u Kutima.

Prilaže se:

1. Odluka Ministarstva prosvete – odelenje za osnovnu nastavu – u Beogradu O.N. Br. 11890 od 20. II 1933 g. u originalu;
2. Ovjereni prepis ovamošnjih akata br. 2690 od 27. VI 1932 i br. 4135 od 16. IH 1932 sa pripadajućim prilozima;
3. Ovjereni prepis uvjerenja Tehničkog odeljka pri Načelstvu sreza na Cetinju o udaljenosti Kuta od Zelenike;
4. Ovjereni prepis riješenje Kraljevske banske uprave Zetske banovine na Cetinju IV br. 22701 od 9. HI 1932 godine i
5. Ovjereni prepis žalbe ove Opštinske uprave br. 5613 od 10. HII 1932 proti riješenje Kraljevske banske uprave na Cetinju IV. br. 22701 od 9. HI 1932 godine.

Tužba je taksirana sa 200 dinara taksene marke . –

NAČELNIK: PRISJEDNIK:

Mirko Komnenović Simo Sušić

Presuda Državnog Saveta Kraljevine Jugoslavije od 8. septembra 1933. godine

DRŽAVNI SAVET
Kraljevine Jugoslavije
Br. 20. 581/33.
8. septembra 1933 god.
u Beogradu.

U IME
NjEGOVOG VELIČANSTVA ALEKSANDRA I
Kralja Jugoslavije
DRŽAVNI SAVET

U ovom II odelenju koje sastavljaju pretsednik odelenja Barić Dr. Josip, potpredsednik Državnog saveta, članovi: Vildović Antonije, Perković Ante, Milovanović Žarko, Čubrović Dr. Pavle i delovođa sekretar Marković D. Ljubomir uzeo je u razmatranje tužbu Opštine Hercegnovske br. 1501 od 10 aprila 1933 god. podnetu protivu rešenja Ministra prosvete od 20 februara 1933 god. SNBr. 11.890 kojim je odobreno rešenje Kralj. banske uprave na Cetinju IV Br: 22701 od 9 novembra 1932 god. o prenosu III odelenja osnovne škole iz Kuta u Zeleniku s tom da ovu školu pohode sva deca sva 4 razreda osnovne škole iz Zelenike .

Pošto je proučio tužbu, osporeno rešenje i ostale akte, koje se na ovaj predmet odnose, kao i odgovor ministrov na tužbu poslat pismom od 26. juna 1933. SNBr. 37844, Državni savet je našao:

Osporenim rešenjema na osnovu čl. 34 Zakona o narodnim školama osnažio je Ministar pom. rešenje Banske uprave o prenosu trećeg odelenja u Zeleniku iz Kuta ali sa dodatkom da sva deca iz Zelenike u sva četiri razreda pohađaju ovo odelenje. Međutim, u čl. 34 Zakona o narodnim školama propisano je, da Ban može narediti upravnoj opštini, kad se ukaže potreba, da otvori novu ili proširi postojeću školu a ne predviđa se preselenje jednog odelenja osnovne škole iz njenog sedišta u drugo mesto. Sem toga iz osporenog rešenja proizilazi, da se ovde radi o otvaranju nove škole u Zelenici kad se u njemu naređuje, da sva deca sva četiri razreda iz Zelenike pohađaju III odelenje. Međutim, za otvaranje nove škole propisani su uslovi u čl. 17 Zakona o narodnim školama pod kojim se nova škola može otvoriti a tom prilikom nameću se i dužnosti upravnoj opštini predviđene u čl. 22 pom. Zakona. Prema tome dok se ne ispune uslovi za otvaranje nove škole i za to ne sprovede postupak ne može se otvoriti nova škola i na taj način nametnuti jedna obaveza upravnoj opštini. Ministar je protivu zakonu postupio kad je doneo osporeno rešenje, te se stoga ima poništiti.

Stoga, a na osnovu čl. 17 i 34 Zakona o Državnom savetu i upravnim sudovima i Tar. br. 52 Zakona o taksama, Državni savet

P R E S U Đ U J E :

Da se PONIŠTI rešenje Ministra prosvete od 20 februara 1933 god. SNBr.11890, o čemu presudom u prepisu izvestiti parnične strane

Taksa je plaćena.

Delovođa – sekretar, (M.P.) Pretsednik II Odelenja
potpretsednik
Lj. Marković, s.r. Državnog saveta,
Dr. Josip Barić, s.r.

Naredni dokument govori o gradnji bistjerne u seoskom odlomku Obalica koji, ležeći na visokom zemljištu, oskudjeva izvorskom vodom.

Br. 4960/33

Gospodinu knezu
Kuti

Radi davanja pripomoći od jednog vagona cementa za gradnju čatrnje za zaseoke Obalicu i Rujevo, Hihijenski zavod na Cetinju aktom br. 4504 od 23. 00 1933 g – javlja slijedeće:

“Da bi zavod mogao donijeti zakonsko rešenje o davanju pomoći u cementu potrebno je da se molbi prilože: planovi, predračun,i tehnički uslovi za izgradnju čatrnje, prepis zaključka Opštinskog odbora sa obavezom, sve shodno čl. 4 Pravilnika o izvođenju radova za asanaciju sela”.

Po čl. 4 Pravilnika o izvođenju radova za asanaciju sela od 12. 0 1930 S br 2856/30 (Službene novine br 120 – 0000 od 30. 0 1930) Upravna opština ima donijeti zaključak Opštinskog odbora (vijeća) kojim se obavezuje:

a) da doprinese najmanje 50 % svih predviđenih izdataka za nameravane radove za asanaciju bilo u novcu bilo u radnoj snazi; kod obaveze o davanju radne snage mora se priložiti i odobrenje nadležne upravne vlasti;

b) da će beskamatnio zajam (u gornjem slučaju vrednost vagona cementa) kad bude odobren povratiti u roku od 10 godina po amortizaciji, koju će po nacrtu opštine odobriti Banska uprava;

v) da pristaje na sve odredbe Pravilnika o izvođenju radova na asanaciji sela;

g) da će sve izvršene javne asanacijske naprave preuzeti kao svoje vlasništvo i da će ih održavati po uputstvima Higijenskog zavoda;

d) da će o svojem trošku izvršiti opravke, koje se budu vremenom pokazale potrebne kod asanacionog objekta. –

Ovo vam se saopštuje radi znanja i vladanja. –

Načelnik

Kućani su se 8 jula 1933. obratili Kraljevskoj Banskoj upravi – Higijenskom zavodu na Cetinju sa preciznim obrazloženjem ovoje molbe za pomoć kod gradnje bistjerne u Obalici.

KUTSKA KNEŽINA
Opština Hercegnovi
Br. 114
dne 8. Jula 1933 g.
KUTI

KRALjEVSKOJ BANSKOJ UPRAVI za HIGIJENSKI ZAVOD

Cetinje .

Pošto naši zaseoci Obalica i Rujevo nalaze se u brdskom bezvodnom kraju tako da najbližu vodu imaju oko pet kilometara udaljenu od sela.

Odnosni zaseoci su naseljeni sa 140 stanovnika. Međutim se ovi stanovnici bave skoro isključivo sa stočarstvom, te hrane dosta veliki broj stoke, potrebna im je velika količina vode, što za stoku a što za ličnu potrebu. Obzirom da u ljetno doba nijesu u stanju konjima odnosno magaradima, a neki i na samim leđima pribaviti potrebnu količinu vode, dešava se da im i stoka crkava od žeđi, a da i ne govorimo o ličnoj i kućnoj čistoći. Iz tog razloga životno je pitanje ovih seljaka; da se izgradi jedna betonska čatrnja, koja bi sadržavala bar 1000. – MZ. vode.

Za gradnju ove čatrnje, zaključeno je na današnjoj sjednici seoskog odbora, da je bezuvjetno moramo graditi, a to radnom snagom i dobrovoljnim prilozima samih seljana našeg sela.

No pošto je za gradnju ovakve jedne čatrnje potrebito, po predračunu ovdašnjih preduzimačkih majstora 55000 – 60000 kg. cementa. kao i izvjesna količina betonskog željeza, a ovo je selo siromašno, pogotovo u današnjim ekonomskim prilikama, neće biti u mogućnosti sami izvesti ovakav posao. Zato se usuđujemo ovom molbom obratiti cjenj. Naslovu za materijalnu pomoć, koliko bi više bili u mogućnosti.

U nadi da će se ova naša neophodna potreba pravilno shvatiti, te nas obilato pomoći, a stim za navjek našim stanovnicima dva zaseoka olakšati život. Unapred srdačno zahvaljujemo

Za odbor, glavar sela

Goj. M. Đurović

Hercegnovska opština je svojom preporukom poduprla molbe Kućana i to svojim obraćanjem Higijenskom zavodu u Cetinju od 13. jula 1933. godine, no iz Cetinja je stigao negativan odgovor o nemogućnosti Zavoda za pružanje pomoći zbog budžetske nemogućnosti, no Zavod je ponudio pomoć od jednog vagona cementa.

Opština hercegnovska
srez bokokotorski
Hercegnovi

3. HII 1933

PREDMET: Prestavka odnosno žalba
na odluku IV br. 22634
od 3. H 1933 g. Kr. Banske
uprave na Cetinju, primljene
23. XI 1933 kod ove uprave. –

KRALjEVSKOJ BANSKOJ UPRAVI

• Prosvetno odelenje -

C e t i nj e

Ova opština od kako postoji pa još jednako i danas živo nastoji, ne mareći za nikakve materijalne žrtve, da osnovno školstvo u njezinoj okolici cvati i napreduje. – Dokaz za to je izobiljeosnovnih škola u seoskom školskom okolišu ove opštine, kao i veliki broj isključivo za školu sagrađenih i higijenski udešenih školskih zgrada na način, da ova opština bez sumnje u tom pogledu apsolutno prednjači ne samo svim ostalim opštinama u srezu, već možda i u banovini. –

I baš radi ovoga poslednjeg navoda ova opština moli Tu Kraljevsku bansku upravu, da izvoli ukinuti svoju odluku IV br. 22634 od Z.H.t.g. sa kojom je odlučila, da se razdrobi sadašnji školski okoliš kućanski, te da se u neposrednoj blizini sadašnje velike školske zgrade u Kutima – nepuna dva kilometra vrlo lijepa kolnog puta – otvori nova “!Zelenička narodna osnovna škola”, jer ne osnovana na duhu zakona, pošto se otvorom ove škole, bez obzira na sve ostale loše strane, unazađuje didaktični uspjeh sadašnjeg okoliša Kuti; jer otvorom ove škole u Zelenici, sadašnja školska zgrada u Kutima, jedna od najljepših i najbolje odgovarajućih školskih zgrada u opštini, ostaje tako reći prazna ne samo oko dvadesetero pohađajuće djece, a to ova opština ne bi željela da sa svoje strane dozvoli.

Ta je Kraljevska banska uprava, bez i najmanjeg sudjelovanja ove opštinske uprave, bez ikakvih dakle izvida i predloga ove opštine – preko koje se svakako ne bi imalo prelaziti – ustanovila školu u Zelenici, što nije u saglasju propisa čl. 21 Zakona o narodnim školama po kojemu “opštinski odbor određuje mjesto i područje za pojedinu školu”.

Pošto bi bio dostatan samo ovaj razlog za ukinuće gornje odluke, ova opštinska uprava neće bez potrebe, da pored ostalih razloga, djelimično gore navedenih, da navodi pedagoško – didaktičke kao ni higijenske razloge, koji su tako jaki i vidljivi, proti ustanovljenja osnovne škole u Zelenici a da je tako, najbolje dokazuje činjenica, koja nešto znači, da su se preko 30 roditelja iz Zelenike obratili upravitelju osnovne škole u Hercegnovome da im upiše u školu njihovu djecu (radi pomanjkanja prostorija upisano ih je samo 8) a da ne govorimo o bespotrebnim materijalnim rashodima u ovo za narod teško doba. – Po svem proizilazi da je škola u zelenici jedan nepotrebit luksuz, na teret naroda ove opštine te kad se ne bi ukinula neminovno bi povukla sobom, radi pomanjkanja broja đaka, ukinuće jedne od dvije postojeće škole: Kuti ili Pestorići. –

Ako Kraljevska banska uprava ne nalazi da uvaži ovu prestavku neka je smatra žalbom, i u smislu čl. 34 Zakona o narodnim školama, kao takovu proslijedi Ministarstvu prosvete na riješenje. –

Načelnik: Prisjednik:

M. Komnenović Simo Sušić

U novembru 1933. godine predat je predlog Opštinskom upraviteljstvu u Herceg-Novom da se imenuju novi članovi školskoga odbora u Zelenici.

NAČELSTVO SREZA BOKOKOTORSKOG
K O T O R
N^o. 21859 18. 10. 1933.
Predmet: Predlog da se imenuju članovi
mjesnog škol. odbora u Zelenici.

OPŠTINSKOM UPRAVITELjSTVU H E R C E G N O V I

Dostavlja se overen prepis rešenja IV br. 22587 od 7.10.1933 na znanje pozivom, da Opština izvoli u smislu čl. 123! i 124 Zakona o narodnim školama imenovati iz područja nove školske opštine pet članova koji će obrazovati novi školski odbor Zeleničke opštine.

Moli se predmet smatrati hitnim.

18. H 1933 god.

u Kotoru Po ovlašćenju načelnika sreza

Školski nadzornik:

Raško, s.r.

Da je prednji prepis veran svome originalu, TVRDI:
Opštinska uprava u Hercegnovome
dne 16. IV 1934 god,

Načelnik:

M. Komnenović

Kraljevska banska uprava je 3. oktobra 1933. godine donijela rješelje kojim se selo Zelenika izdvaja iz kutske školske opštine.

KRALjEVSKA BANSKA UPRAVA
ZETSKE BANOVINE
IV Br. 22634
3. oktobra 1933 godine
C E T I Nj E

Na osnovu čl. 8 tač. 00 Zakona o na-
zivu i podjeli Kraljevine na pravna
područja čl.čl. 17, 19, 21, 34 i 35 Zakona
o narodnim školama i predloga
Banovinskog školskog odbora Br.
1689/33. -

R E Š A V A M :
1. – Da se selo Zelenika, u srezu
bokokotorskom, izdvoji iz ku
ske školske opštine i obrazuje
posebnu školsku opštinu, koja
će se zvati: “Zelenička ško-
lska opština”.

2. – Da se u Zelenici otvori četve-
rorazredna osnovna škola sa je-
dnim odelenjem i nazivom: “Ze-
lenička narodna osnovna škola”
sa sedištem u Zelenici.

3. – Da se u osnovnoj školi u Kuti-
ma zatvori IV odelenje tako: da
škola u Kutima ostane sa tri
odelenja – pošto se ovim reše-
njem četvrto odelenje ove škole
u Zelenici pretvara u posebnu
školu.
Ovo rešenje ima se dostaviti
Ministarstvu prosvete, osnovna
nastava i Načelniku sreza u Ko-
toru na nadležni postupak.


ZAMENIK BANA
POMOĆNIK,

D-r. J. Z e c, s. r.
Overava tačnost prepisa
10 – H – 1933 g. u Kotoru
Školski nadzornik,
Raško, s.r.

Da je prednji prepis veran svome originalu, TVRDI:

Opštinska uprava u Hercegnovome
dne 16. IV 1934 god.

Načelnik:
M. Komnenović



Opština hercegnovska
srez boko –kotorski
Hercegnovi
17. II 1934

predmet: Popunjavanje upražnjenih
učiteljskih mjesta na os-
novnoj školi Kuti.

Kraljevskoj banskoj upravi
Prosvjetno odeljenje
Cetinje.

Na osnovnoj školi Kuti, jednom od najvećih sela ove opštine, nalaze se na službi učiteljice g.đa Ljubica Bijelić i g.đa Marija Svilović.

Ova je Opštinska uprava obavještena da se g.đa Bijelić nalazi na podužem bolovanju a g.đa Svilović permanentno boluje čekajući penziju. Djeca pomenute škole čitave školske godine su ostala bez redovne nastave a već duže vremena ista je škola zatvorena i nikako ne radi zbog bolesti gore pomenutih učiteljica.

Da djeca pomenute škole ne bi potpuno izgubila ovu školsku godinu i da bi se koliko toliko ublažilo opravdano neraspoloženje đačkih roditelja prema ovom stanju, moli se naslov za najhitniju odluku o zamjeni oboljelih nastavnika u smislu čl. 122 tačke 3 Zakona o narodnim školama i na jedno od tih učiteljskih mjesta postavi g. Ajčevića R. Vuka bivšeg učitelja osnovne škole Topla, srez bokokotorski, koji je odlukom Gospodina Ministra prosvjete premješten u Goveđare sreza dubrovačkog, a koji je na onamošnju osnovnu školu suvišan i nalazi se na respoloženju jer je pomenuta škola u Goveđarima sa jednim odeljenjem, koje je popunjeno privremenom učiteljicom g.com Marijom Vojnić, svršenom učenicom Učiteljske škole u Dubrovniku.

Moli se ovaj naslov da ovaj predmet dostavi Ministarstvu prosvjete na nadležno riješenje s predlogom za definitivno popunjavanje onamošnjih mjesta i stalno postavljenje pomenutog učitelja na osnovnoj školi u Kutima u koliko po gore pomenutom čl. ne bi spadao u nadležnost Te Uprave.

Za načelnika

Lazar Doklestić

Najstarija knjiga umrlih sela Kuta

LIBRO

degli atti di morte della Parrocchia di Cutti del Comune di Cutti distretto di Castelnovo circolo di Cattaro

sesso e nomi Tomana Šumice
maschi femine goda od 70
anni di eta vjerovostočnago inspovjedanije
religione udovica
condizione zemljedjelac Todor Sumica iz Kuta
patria e domicihio rođena u Kute
indicazione dei genitori u Kute

data e luogo Stefan Perčinović
della morte
della visita
1825/17 februara na dvije ure pre /d/
della tumulazione
u zoru u svoju kuću na 17. februara
ulltima
1825 18 februara na osamnaesti istoga
malattio e motive 1825
della morte devetnaest istoga februara
tunotazioni ot starosti

Toma Nakićenović paroh
Jane Munića
g/o/da 1
vjeroistočnago ispovjedanija
djevojka
zemljodjelac
is Kutah
Ostoje Munića is Kuta
Stane Perinovića is Kuta
1825 21. febrara na dvije ure noći
1825 22. febrara
1825 23. febrara ukopalištu Sv/etogo/
Andreja u Kute
mnadenac

pop Toma Nakićenović paroh

ime materino prestavljenje neizvijstno

Dimitrije Vuksan
goda 18
vjerovostočnago ispovjedanija
zemlje djelac
is Kutah
Todora Vuksana is Kuta
Pole Vukasovića sa Slijeba
1825 24 marća na uru pred podne u
svojoj kući
1825 28 marča
1825 29. marča ko/d/ S/ve/taga Andrije
u Kute
mnadić
Toma Nakićenović paroh

_

Andrijana Ožegovića
g/o/d/i/na 50
vjerovostočnago ispovjedanija
Todor Mustur pokojni iz Đenovića
Anđe Garina pok/ojne
1825 4 setebra na dvije ure pre/d / zoru
1825 5 setebra
1825 6 setebra ko/d crkve S/ve/tago
Andrije u Kute
žena ot doba
Toma Nakićenović paroh

Stane Morovića
g/o/d/i/na 70
vjerovostočnago ispovjedanija
zemljodjelac
is Kuta
Lazara Seferovića iz Kuta pok/ojnoga
Ana Seferovića pok/ojne/
1825 7 setebra na dvije ure pre/d/ zoru
1825 8 setebra
1825 9 setebra kod crkve S /ve/tago Geo-rgija u Kute
od starosti
pop Toma Nakićenović paroh

-

Jovo Kokotović
g/o/d/i/na 50
vjerovostočnago ispovjedanija
zemljedjelac
is Kutah
Andrije Kokota pok/ojnoga/
Stane Matković
1825 16 setembra na uru po ponoča u
svojoj kući
1825 17 setebra
1825 18 setebra kod crkve S/ve/tago Geo-rgija u Kute
mnadić
pop Toma Nakićenović paroh

-

Pole Seferovića
g/o/d/i/na 12
vjerovostočnago ispovjedanija
zemljodjelac
đevojka
is Kuta
Simo Seferović is Kuta pok/ojni/
Jane Slokovića iz Bijele
1826 25 avgusta na uru noći
1826 26 avgusta
1826 27 avgusta kod crkve S/ve/ti/j/a
Troici u Kute
ot ognja i groznice
pop Toma Nakićenović paroh

-

Simo Seferović
g/o/d/i/na 48
ot zanat i mernar
is Kutah
Joko Sefer iz Kutah pok/ojni/
Rose Tauzovića s Repaja
1826 2 setevrija
na 2 ure noći u svojoj kući
1826 3 setebra
kod crkve S/ve/ti/j/a Troici u Kute
1826 4 setebra
ot ponte
pop Toma Nakićenović paroh