Milorad Derić

Tajna Kosovskog boja

Prije šeststotinak i više godina, odigra se bitka na Polju Kosovu, a do današnjih dana ne odgovorismo: ko pobijedi, a ko izgubi bitku? Da li je uopšte moguće da dvije sukobljene vojske budu obje i gubitnici i pobjednici? Da li je moguće, da u jednom te istom boju poginu oba cara, da obje vojske budu poražene i u isto vrijeme obje budu pobjednice?!

Ta i mnoge druge dileme ispriječile su se pred piscem ovog teksta, u pokušaju da odgovori na postavljeno pitanje.

Odgovor se sam nameće: to se nije moglo desiti samo u jednom boju – jednoj bici?! Mora da su postojala dva boja – dvije bitke, sa različitom ratnom srećom. Kako i kada?

Zna se da je sukob počeo u jutarnjim satima 28. juna 1389. godine, da je bitka završena u poslijepodnevnim satima, da tog jutra poginu “turski car Murate”. Raspori ga jatagan srpskog viteza “od učkura do grla bijela”.

Nije mogao proći kroz turske straže i vojsku, neko ko sakriva takvu nožinu, koja može da napravi rez “do grla bijela”. To se nije moglo izvesti sa “sakrivenim” nožićem. To se moglo učiniti samo sa nožem – jataganom od strane viteza, kojem je taj i takav nož bio dio “ličnog naoružanja”, a on je mogao stići do Murata samo silom, a ne nikakvom “varkom” i navodnom “ponudom izdaje”. Priča o Muratovoj pogibiji na bazi izdaje jednog viteza, za kojeg sultan i ne zna da postoji, da ga baš privedu samom Caru na poklonjenje i to u toku same bitke, djeluje malo neuvjerljivo. Mnogo je logičnije i mnogo bliže pravoj istini, da su Srbi u boju prodrli do samog Muratovog šatora, a da je jedan od vitezova u sukobu sa samim Carem uspio da ga proburazi (Car Murat je bio ratnik – vođa bojovnika. Malo je vjerovatno da je u toku najžešćeg boja sjedio u svom šatoru i čekao da mu saopšte rezultat bitke). Jatagan, kao osnovno naoružanje, nosili su srpski vitezovi, koje je u boj na Kosovo doveo Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Do današnjeg dana, taj nož – jatagan, nosi se za pojasom (silavom) sa drškom koja strši na desnoj strani – “na dohvat desne ruke”. Tu nošnju srpskog Primorja, Boke, Hercegovine, Konavala, pa skoro sve do Like, nalazimo u raznim varijantama. Jatagan se nosio kao dio naoružanja srpskih vitezova uz nošnju koju danas nazivamo – crnogorska narodna nošnja.

Kapu pominjemo u vezi ovog boja iz jednog jedinog razloga, što je na istoj bio izvezen zlatnim nitima “časni krst”. Časni krst je mogao da nosi na sebi (na kapi) samo onaj kome su priznata časna prava srpskog viteza. U dalekoj prošlosti, taj krst je stavljan na glavu onoga ko se nije ogriješio o “kodeks časti” do tridesete godine života. Tada je mogao da primi na sebe to znamenje, koje mu je, uz prethodno spiranje vodom sitnih grijeha (grešnih misli), simbolično stavljan na glavu krst uz ceremoniju “krštavanja”. Krštavanje, odnosno priznavanje časnih prava i promovisanje u viteza je prastari običaj kod Srba, koji datira još od prije pojave Isusa Hrista.

Sve ovo u vezi časnog krsta napominjemo u vezi sa događajima tokom bitke 28. juna 1389. godine, jer su imali presudan uticaj na konačan ishod bitke.

Naime, uz ostale odredbe viteškog ponašanja srpskog viteza, bila su i pravila odnosa sa neprijateljem:

– u sukobu nije smjelo biti podlosti, prevara i smicalica,

– kad neprijatelj odbaci oružje, bilo ga je nedostojno ubiti,

a svako kršenje ovih kodeksa povlačilo je za sobom gubitak viteštva – gubitak časnih prava. Gubitak časnih prava bio je teži nego gubitak samog života. Bez časnih prava nije se moglo časno živjeti, niti nostiti “svijetlo oružje”, nije se moglo pojavljivati na skupovima, slavama, pozivati u svatove – takvom čovjeku nije bilo mjesta među časnim ljudima. Kada neko izgubi “čast i obraz” skidao mu se časni krst pred skupom, tako što mu je skidana kapa s glave (na kojoj je izvezen časni krst sa četiri ocila) i ista bacana u prašinu i gažena. To je bila najteža kazna koju je mogao doživeti jedan Srbin – gubitak časti. Čast je uslov opstanka – smrt je mnogo lakša od gubitka časti.

Zašto je sve ovo bilo potrebno pomenuti, baš u vezi bitke na Kosovu, može se saznati iz opisa same bitke.

Bitka je počela u jutarnjim časovima, tog 28. juna 1389. g. Na srpskoj strani bili su u centralnom dijelu postrojeni plemići na bojnim konjima. Zvali su ih “oklopnici”, jer su im čak i konji bili zaštićeni metalnim pločama, ili mrežama, koje su odolijevale udarcima mačeva, prodoru strijele ili koplja. Sami ratnici na konjima, pored oklopa, bili su naoružani uglavnom topuzima, kojima su razmahivali lijevo i desno, rušeći sve pred sobom i oko sebe. Udarcu topuza nije mogao nikakav štit pružiti zaštitu. Udar oklopnika bio je usmjeren ka samom centru turske vojske, a tu je bila koncentracija najsmjelijih turskih ratnika – Abdulahovih sinova (svetih ratnika – kasnije janičara). Jedini smisao života svetih ratnika – janičara, bio je da poginu čuvajući i braneći Alahovog sina na zemlji – Abdulaha (Abd–alah) sultana. Tako ginući, oni su zasluživali vječni život u dženetu (raju), gdje su ih čekale nebeske hurije – žene nezamislive ljepote, koje su postojale na nebu samo da bi njima – janičarima, pružile sva zadovoljstva, koja se mogu zamisliti – ali samo ako tamo dospiju braneći Abdulaha – u konkretnom slučaju Murata.

Udar oklopnika i vitezova na bojnim kolima bio je tako silovit, da je prodor izvršen do samog centra, te je ugrožen i sam car Murat.

Uzalud su sveti ratnici nasrtali na srpske ratnike. “Oklopna pesnica” je mrvila sve oko sebe. Poznato je to u istoriji, a pjesnik kaže:

“Silni oklopnici, bez mane i straha,

hladni k'o vaš oklop i pogleda mrka

Vi jurnuste tada u oblaku praha

Te nastade vreva i krvava strka.”

Našli su se tu i vitezovi, koje je na Kosovo doveo Vlatko Vuković. O tome svjedoči i sama pogibija Muratova. Sam car Murat bio je ratnik, vičan sablji i borbi. Malo je vjerovatno da je sjedao na minderluku i čekao da ga raspore. Rasporen je u borbi – tipičan sukob sa ratnikom naviklim na duele sa jataganom. Sve govori u prilog tome, da ga je u sukobu rasporio jedan od vitezova pristiglih iz srpskog primorja.

Bilo kako bilo – Muratova pogibija je izazvala pometnju u redovima Turaka. Janičari – kao najelitnija i najborbenija, a u isto vrijeme najmotivisanija snaga turske vojske, pogibijom Abdulaha, gubi svaki interes za dalju borbu – pogibiju. Pošto je sultan mrtav – nisu ga odbranili, u daljoj borbi, pogibijom, ne obezbjeđuju mjesto uz Alaha na nebu, nema im odlaska među nebeske hurije. Jedini spas je sačuvati život do izbora novog sultana.

Kako ga sačuvati kad Srbi nadiru?!

Bjekstvom!

Spas je u bjekstvu. Janičari okreću leđa bojištu – bježe sa bojnog polja. Probijen je centralni dio turskog stroja. Zaljuljaše se i krila, gdje su već uveliko sukobi uzeli maha. Iz centralnog dijela, lijevo i desno, širi se panika – počinje opšta bježanija turske vojske.

Ovako, na izgled lako izvojevana pobjeda, unosi zabunu i u samim redovima pobjednika – Srba.

Utihnu i ono gromoglasno: “U raaaa.....”, koje je ledilo krv u žilama neprijatelja.

Pobjeda!!!

Neprijatelj je pobjegao. Da li je i pobijeđen?!

Među ratnicima istoka – Azijatima važi pravilo “Pobijeđen je samo mrtav protivnik“. Kada okrene leđa i bježi, prilika je da ga pobijediš – oni bjegunce “sustignu i sasijeku”. Tada ne pruža otpor, lako ga je sasjeći. To se postiže lakom konjicom, koja u brzom kasu sustiže bjegunce i lakim zamasima sablje kosi protivnika.

Ta pravila važe za azijatske ratnike, beskrupulozne ratnike, ratnike ubice, pa bilo da dolaze sa zapada ili sa istoka. Ratnike koje vjera uči da treba ubijati sve one koji ne pripadaju “pravoj vjeri”, a prava vjera je ona koju oni ispovijedaju, bilo da se radi o islamu ili katoličanstvu (Karlo Franački u sukobu sa Slovenima sve poubija i nakon zarobljavanja).

Za Srbe takva pravila ne važe. Ona su u suprotnosti sa osnovnim viteškim kodeksom srpskog viteza. Ubiti neprijatelja s leđa, onda kada više ne pruža otpor, kada se ne može ravnopravno suprotstaviti protivniku je nedostojno. Radi toga se ne organizuje potjera za bjeguncima – to ne dozvoljava viteška čast srpskih ratnika.

Taj kodeks može da se primijeni samo u koliko se sukob odvija sa isto tako “časnim ratnicima” – nažalost, taj kodeks časti važi samo kod Srba, a ne i kod hordi, kojima je jedini cilj uništavanje i pljačka, kod kojih “cilj opravdava sredstvo”.

Tačno je da i oni posjeduju neka pravila borbe, podjele plijena, prava na život i imovinu pobijeđenog, ali to su sve pravila koja se odnose na međusobna prava pobjednika, bilo da se radi o odnosima silnijeg i moćnijeg prema običnom ratniku, ili prava u odnosu na vanzemaljske sile, prava na nebeske privilegije.

Ne znajući za ova pravila kod Srba, bjegunci su nastojali da se što više, što brže udalje od poprišta bitke, kako ne bi bili sustignuti i sasječeni. Ovo naglo bjekstvo s ratišta, u početku je izazvalo ne tako malu zabunu kod Srba, a nakon toga se prolomio pobjednički poklič Kosovom – Pobjeda, pobjeda!!!

Niko nije razmišljao – gdje su se Turci uputili? Uglavnom, pobjegli su preživjeli, Car im je poginuo, bitku su izgubili!

Na Kosovu je tog jutra bila koncentrisana silna vojska, pristigla iz svih srpskih krajeva. U popodnevnim satima, tog Vidovdana, počinje i razlaz pobjedničkih formacija.

Vuk Branković odvodi sa Kosova oko 25.000 ratnika. Odvodi svoje ratnike kućama, kao pobjednike poslije bitke.

Vraćaju se i odredi kralja Tvrtka, pod komandom Vlatka Vukovića. Odlaze i neki manji odredi vojske pristigle iz ostalih srpskih zemalja.

Glas o velikoj pobjedi širi se vrtoglavom brzinom, kroz sve srpske zemlje i prostore.

“Ilinska” zvona sa vrhova brda i planina, šire glas o pogibiji azijatskog cara, o velikoj pobjedi srpskog kralja Tvrtka, odnosno kraljevih vojskovođa i vazala, saveznika kneza Lazara.

Knez Lazar je 1377. g. priznao Tvrtka za kralja svih Srba – za naslednika Nemanjića krune, pa otud se i ova pobjeda pripisivala kralju Tvrtku, kao vrhovnom gospodaru svih srpskih zemalja.

Radi toga čestitke za pobjedu stižu kralju Tvrtku I Kotromaniću. Sam Tvrtko 1. jula 1389. g. piše Trogiranima o svojoj velikoj pobjedi nad Turcima. Piše i Firentincima, a oni mu odgovaraju da su za pobjedu već saznali. Iz svega se da zaključiti da je u prijepodnevnim časovima tog 28. juna izvojevana pobjeda Srba nad Turcima.

Glas o pobjedi je odaslan. U toku samo jedne jedine noći stiže u Pariz. Kako? (Nedvojbeno je dokazano da su sa crkve Notr Dam u Parizu, 29. juna zvona objavila tu pobjedu).

Umjesto sječe koju je “trebalo obaviti” progoneći bjegunce – vojskovođe, poslije obavljenog posla (pobjede) postrojavaju ratnike za povratak. Vojska koja se vraća sa bojišta, svuda se dočekuje i slavi radi izvojevane pobjede. Prave se slavoluci i iznose đakonije. Posebnu slavu doživljava vojska Vlatka Vukovića. Na povratku ka Travuniji, svuda priređuju dočeke i slave pobjednike.

Na Kosovu ostaje knez Lazar sa svojim vitezovima, koji su ponijeli najveći teret pobjede, jer su izgleda odredi oklopnika bili pod direktnom komandom samog kneza Lazara. Ostalo je puno ranjenih i poginulih, ostala je i prateća materijalna zaliha – sve je trebalo zbrinuti.

Ostalo je i Polje Kosovo “odbranjeno”. Lazar sa svojom vojskom i vojvodama ostaje na poprištu, on ne napušta bojno polje, jer je ono dno njegove kneževine. Napustiti Kosovo tog istog dana bilo bi veoma neprikladno, nemoguće, pa sve da je i nova oslobođena teritorija, a ne odbranjena.

Spušta se ljetna noć nad Poljem Kosovom.

Ratnici skidaju opremu, sluge rasedlavaju konje, pale se vatre, vrte se bivoli na ražnjevima, spremaju se pobjednici na zasluženi počinak, tu na domak poprišta bitke, vidaju se rane preživjelim ratnicima. Pregleda se plijen.

Bojište lagano tone u “san ljetne noći”.

A okolo, tihe uhode na brzim konjima, sve to osmatraju – da bi izvijestili novog “Alahovog sina” Bajazita, o stanju u srpskom logoru.

Šta se dešavalo sa bjeguncima???

Prvi sa bojišta bježe “sveti ratnici” – janičari. Nemaju razloga da ginu, poslije smrti Muratove. Treba im novi sultan, novi Abdu(a)lah – novi otac za kojeg treba poginuti, da bi se dospjelo do nebeskih hurija. Da bi se vječito živjelo, u vječitom blaženstvu.

Radi toga su oni i najbrži u bjekstvu, a sa njima i dva Abdulahova sina – Bajazit i Jakub. Janičari će jednog od njih da “izviču” za sultana (Abdulaha), a drugi će kad se to dogodi biti vraćen u krilo Alaha – stezanjem svilenog gajtana oko vrata. To je dužnost janičara. Za taj čin im nije potrebno odobrenje novog sultana – to je njihova sveta dužnost, koja se obavlja istovremeno kada se izviče novi sultan. Ovaj izbor novog sultana umjesto Murata – obavljen je u Kačaniku. U samoj klisuri ili pred ulazom, nije utvrđeno, ali nije toliko ni bitno. Bitno je da je izbor izvršen istog dana (u predvečerje) 28. juna.

Odmah po izboru, Bajazit izdaje naredbe o zaustavljanju bjegunaca. Formira alaje (čete). Postavlja alajbaše.

Dvije alaje upućuje nazad, da bi ga glasnicima obavještavali o tome – dokle su Srbi stigli sa sječom, kolika je sila u Srba, koja vrši sječu?

Dugo su glasnici stizali i izvještavali o tome da nisu primijetili Srbe u sječi bjegunaca.

Poslednji koji su dospjeli skoro do samog bojišta, javljaju Bajazitu: Srbi uopšte nijesu krenuli u sječu!!! Veliki dio srpskih ratnika je napustio bojište. Na bojištu su ostali samo ratnici srpskog kneza Lazara, ali i oni bez borbenog poretka, raspasani, veseli – slave pobjedu.

Pod okriljem noći, kreću se dvije “guje” ratnika, većinom janičara iz Kačanika, tiho se prikradaju i obavijaju oko Lazarevih vitezova.

A u zoru 29. juna – ponavlja se pokolj, veoma sličan onom na rijeci Marici 1371. g. Svi ginu, preživjelih nema.

To više nije bila bitka, to je bio pokolj.

Nema viteštva kod Azijata.

Važna je samo pobjeda.

Nikakva pravila borbe ne postoje.

Kao što se “guja” privukla plijenu – tiho, nečujno, tako je poslije zločina poprište napušteno. Vraća se Bajazit, sa ostacima ratnika u Malu Aziju.

Kosovo zamuklo. Niti stiže Lazar sa Kosova, niti stiže Lazareva vojska – nema nikog da javi i donese glas sa Kosova.

Zašto ih nema?!

Radi čega ne dolaze?

Počinje se javljati crv sumnje. Da nas nije vojvoda Vlatko obmanuo u vezi pobjede? Da ono nije Vuk Branković napustio bitku i izdao Kneza? šta se desilo na Kosovu? Svi se pitaju?

“Boga moli Jugovića majka,
da joj Bog da oči sokolove
i bijela krila labudova,
da odleti na Kosovo ravno...”

Gavranovi se uzdižu nad poljem, vide se njihova jata iznad Kosova!!!

“Snaho moja ljubo Damjanova
bil' poznala čija j' ovo ruka?
Svekrvice, majko Damjanova
ovo j' ruka našega Damjana ...”

Saznanje o onome što se desilo u noći između 28. i 29. juna, bila je tajna i za narod i za istoričare.

Tajna koja je stoljećima zbunjivala.

Zločin napravljen kobne noći, skrivan je od strane Turaka, Bila je to podla pobjeda nad jednim dijelom kosovskih vitezova.

U stvari, bio je to masakr izveden na nimalo ratnički način.

Naprotiv.

Poslije zločina, izvršilac se povukao.

Pojavio se tek poslije godinu dana da postavi svoje uslove “pobjednika”.

Sve ostalo je poznato.

Nema potrebe da ponavljamo.

// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.