Vasko Kostić

Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca

2002

Slike na koricama prate posljednji tekst
SRPSKA BRITANIJA U BOKI

Na prednjoj strani: Ptičja perspektiva sa istoka (Slika sa prospekta PKB "Ostrvo cvijeća")

Na zadnjoj strani: Ptičja perspektiva sa zapada
(Umjetnička fotografija Branislava Strugara sa turističke razglednice)

U prethodnoj knjizi pod naslovom
PROTIVLJENJE SILOVANJU NEVJESTE JADRANA, izostavljena je zahvalnica Miodragu - Mišu Lučiću i braći Miru i Boru, sinovima Đura Lučića, koji su snosili troškove štampanja te knjige, kao i Jelici Nedić, saradnici na prikupljanju podataka.

Troškove štampa ove knjige pod naslovom
PROTIVLJENJE PREKRAJANJU ČINJENICA
O ZALIVU SVETACA
snosi Vojo Vladanov Lazarević

Autor svima toplo zahvaljuje jer bez njihove pomoći ne bi bilo ovih knjiga.

Sadržaj

1. Predgovor .................………………..............…................ 5.

2. Sistematsko kroatizovanje svetosavske Boke ................. 10.

3. Kroatizovanje Časnog Krsta ............................................. 15.

4. Kroatizovanje srbo-katolika ........................................... 18.

5. Posebno - kroatizovanje Škaljara ................................... 21.

6. Preotimanje crkve u Bogdašićima .................................. 24.

7. Prekrštavanje crkava Svete Petke ................................. 26.

8. Pokušaji otimanje krtoljskih crkava ............................ 29.

9. Pokušaji otimanje luštičkih crkava ............................ 31.

10. Prekrštavanje svetog Đorđa ............................................ 35.

11. Preotimanje bokeljske crkve Svetog Đorđa u Veneciji 38.

12. Da li je sv. Tripun hrvatski svetac ................................ 41.

13. Gdje su zemni ostaci sv. Tripuna .................................... 44.

14. Tripundanske fešte u Kotoru prije XIX stoljeća ........ 51.

15. Po čijem svecu je Tivat dobio ime .................................. 57.

16. Da li Boka uopšte ima hrvatskih svetaca ..................... 63.

17. Zaliv svetaca prema broju crkava .................................... 68.

18. Svešteni arhipelag .......................................................... 71.

19. Boka je zaliv hrišćanskih svetaca ................................. 75.

20. Kako svaki kamen "govori hrvatski" ............................... 77.

21. Kroatizovanje tropleta kamene plastike ....................... 79.

22. Unijatski sveštenik u Kotoru ........................................ 85.

23. Uloga "Domagoja" u Kotoru ............................................... 86.

24. Srpska Britanija u Boki ................................................... 90.

Predgovor

"Zaliv hrvatskih svetaca". – Toliko to ponavljaju preko raznih medija da se već čuje širom svijeta. Ko to čuje negdje u dalekom inostranstvu, zapitaće se koji li je to zaliv u Hrvatskoj, kojih ima na hiljade? Teško će shvatiti da je to novo ime koje se sve upornije nameće Boki Kotorskoj koja ne pripada Hrvatskoj. Niti je ikada pripadala.

Začuđujuće je koliko malo današnjih Bokelja zna da je Boka nekoliko vjekova bila srpska i u sastavu države Srbije, velike i samostalne, a da nikada nije bila hrvatska ili u sastavu bilo kakve hrvatske države, makar i vazalne. Mnogi nasjedaju upornoj i dugotrajnoj propagandi da je hrvatsko sve što je nekada bilo austrijsko. Dakle, i Boka u širem smislu sa Budvom i Paštrovićima. Na to se niko od najpozvanijih ne obazire, pa vremenom postaje prihvaćeno kao nesporno. Veoma napadno, najupornije i najnemilosrdnije se nameće: Boka – zaliv hrvatskih svetaca.

Možda to i ne bi trebalo biti začuđujuće ako se zna da je najvažniji dio istoriografije Boke baziran i nadgrađen na radovima dva biskupa Zmajevića, biskupa Pavla Butorca, opata Andrije Balovića, don Srećka Vulovića, don Gracije Brajkovića, don Iva Stjepčevića, don Nika Lukovića, don Gracije...

Gdje je druga strana? Gdje je dvovjekovni prednemanjićki period srpskih kneževa i vojvoda? Gdje je još duži nemanjićki period? Gdje su bokeljski srpski velikani iz raznih perioda? Gdje je srpska kulturna baština? Zašto se uopšte ne pominje Srpska narodna garda u Kotoru, koja je bila decenijama pandan tzv. Bokeljskoj mornarici, čijem glorifikovanju nema kraja? Kako je najstarija organizacija kotorskih pomoraca, osnovana za vrijeme srpske vladavine, postala hrvatska? Što se desilo sa bokeljskom srpskom narodnom nošnjom? I još dugi niz sličnih pitanja, ili ostaju bez odgovora, ili su odgovori bezobzirna izvrtanja činjenica.

Ko je za to kriv? Sigurno nisu oni biskupi i donovi koji su veoma umješno obavljali svoju misiju. Umjesto odgovora i demantovanja neistina, još više se razbuktava širenje dezinformacija i zaluđuje neuki narod.

Godinama je to tolerisano, a kada je prešlo granice podnošljivosti, moralo je izazvati reagovanja. Međutim, ni u Crnoj Gori ni u Srbiji nisu reagovali pozvani, kao akademije nauka, istorijski instituti, društva istoričara i niz drugih naučnih i kulturnih ustanova i asocijacija, te političkih stranaka ili pojedinaca-stručnjaka. Iako se radi o zalivu svetaca, nije bilo energičnijih reagovanja ni od strane Srpsko-pravoslavne Crkve.

Reagovali su spontano pojedinci kojima to nije ni struka ni obaveza. Prozvane u prethodnom pasusu, mogao je podsjetiti na obaveze i podstaći na reagovanja feljtonom u Glasu Crnogoraca pod opštim nadnaslovom: Silovanje Nevjeste Jadrana – falsifikati hrvatskih megalomana.

Feljton (o njemu više u posljednjem poglavlju ove knjige) počeo izlaziti 12. 11. 1999. neposredno nakon još jedne provokativne emisije Hrvatske televizije o "hrvatskom karakteru Boke", koja je emitovana 4 dana ranije. Tada je svaki signal TV iz Srbije je bio onemogućen, pa je žalosna činjenica da je zbog objektivnijeg izvještavanja i kvaliteta programa, HRT u Boki bio (i ostao) mnogo gledaniji od crnogorskih TV stanica. To se ne odnosi samo na one koji se osjećaju Hrvatima nego na znatnu većinu Bokelja.

Prvi dio feljtona je nosio naslov: Može li Boka biti zaliv hrvatskih svetaca. U trećem nastavku je objašnjeno ko je bio odavno zaboravljeni don Srećko Vulović. Pored ostalog, tu je rečeno, a redakcija Glasa Crnogoraca je to istakla većim i masnim slovima:

To je karakterističan redoslijed preobraćanja i za niz drugih Bokelja, naročito onih koji su silazili sa crnogorskih krša iz zaleđa Boke. Srbi starosjedioci, kao i oni koji su pristizali u Boku iz Hercegovine i iz krajeva koji danas pripadaju Albaniji, nisu lako mijenjali vjeru i naciju.

Posljednji nastavak je objavljen 24. novembra 1999.

Iako je feljton dobro primljen kod čitalaca, i dalje niko od pozvanih i goreprozvanih nije reagovao. Ali zato jeste druga strana. Odmah su počele pripreme i sredinom 2001. g. pojavila se knjiga Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke, štampana u Zagrebu, a prvo, uz veliku pompu, promovisana u Tivtu, kao "najjužnijem hrvatskom gradu". Ni na to nije bilo nikakvih reagovanja, pa sam ja, kao autor feljtona, osjetio potrebu da branim, potvrdim i proširim sadržaj feljtona. Kako se "članak demantuje člankom, a knjiga knjigom", početkom 2002. g. objavljena je moja knjiga

Protivljenje silovanju Nevjeste Jadrana,.

Sada je pred čitaocima još jedna knjiga "protivljenja" sa istim ciljem ali sa drugom građom i sa drugim naslovom:

Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu Svetaca.

Nešto od toga je već objavljivano u pomenutom feljtonu, u reviji Boka i na drugim mjestima, ali skraćeno i prilagođeno određenim publikacijama, pa to nije isto kao što je obrađeno u ovoj knjizi.

Sistematsko kroatizovanje svetosavske Boke

Prirodno je da se kroz vrata ulazi u kuću, pa je prvo na udaru kroatizacije Boke ono dugo poluostrvo koje je Bog stvorio, ne samo po svrsi nego i po obliku, baš kao prirodnu branu Zaliva Svetaca. Pogrešno je nazvano Prevlakom, po toponimu koji je označavao samo uzani zemljouz između poluostrva i ostalog kopna. Mnogi misle da je pravilniji naziv Ponta Oštra, ali nije, jer se odnosi samo na najistureniji (istočni) završetak, špic, Oštri rt. Poluostrvo, čiji su krajevi Oštri rt i Prevlaka, do 18. v. nazivano je Pellegrino, a jedan od dva "dovratnika" ulaza u Boku, Punta di Pellegrino detta Ostra. (Pored ostalog, vidjeti: Pavao Butorac, Kulturna povijest grada Perasta, str. 87. i 486. Perast, 1999.)

Ko zna da Pellegrino znači hodočasnik, nametnuće mu se razna pitanja vezana za Zaliv Svetaca. Možda je neko pobrkao dvije bokeljske Prevlake: ona na ulazu u Boku, i ona koja je od pamtivijeka bila istočno svetilište, stecište hodočasnika i ishodište duhovnosti.

Drugi "dovratnik" ulaza u Boku je Punta Arza, a arza u opštem smislu znači protuteza, a u geografiji nasuprot.

Između "dovratnika" je ulaz u zaliv koji je prije Hrista bio Crnoduboka rijeka, kasnije Srpsko pomorje, pa Risanski sinus, pa Mletačka Albanija (za razliku od Dalmacije) pa Ušće kotorsko, pa Boche di Cattaro, pa to, ne u prevodu nego u poluprevodu Boka Kotorska, čak i Austrijska Albanija (kada današnjeg pojma Albanije nije bilo), ali nikad u nazivu nije bilo ničeg hrvatskog.

Tokom posljednje decenije bez prestanka slušamo "povjesničare", kako bez imalo moralnog ustezanja ili naučnog opreza, nazivaju Boku zalivom hrvatskih svetaca, najužnijom hrvatskom župom, naglašavaju kako je bokeljska narodna nošnja kulturno nasljeđe Hrvata, kako u Boki svaki kamen odiše hrvatskom kulturom i t. d.

Iako je to raspirivano u posljednjoj deceniji, nije tada nastalo, ali ni mnogo davno, jer nije moglo nastati kada nije bilo Hrvata u Boki. Počelo je krajem 19. vijeka, da bi se poslije I sv. rata primirilo, u II svjetskom ratu tragično razbuktalo, pa poslije rata opet primirilo, a od 1991. g. poprimilo takve razmjere i upornost kao nikada do tada.

Jedan od niza karakterističnih primjera je pomenuta emisija na HRT-u od 08. 11. 1999. u 21,35 časova (najgledanije vrijeme). Tu je gomila tendencioznih dezinformacija koje prevazilaze svaku mjeru da bi ih mogli tolerisati oni koji nešto znaju iz prošlosti Boke. Oni drugi to i mogu progutati, jer je sve fino upakovano ukrasnim omotom kulture.

Slične teme su se gotovo svake sedmice mogle slušati preko radio-talasa zapadnih komšija. Ni državni mediji Crne Gore nisu se ustručavali prenositi ponešto od toga. To se tako uporno nameće, da je sve više ljudi koji počinju vjerovati. Ako niko ne reaguje, to se onda svodi na prećutno odobravanje, ili na zaključak da to nije lako pobiti, ili da uopšte nije moguće. Kad ne reaguje oni koji su dužni i plaćeni onda to samoinicijativno radi mali broj usamljenih pojedinaca kojima savjest ne dozvoljava da ostanu spokojni, ali tu nema jačeg efekta, jer oni nemaju ni moći, ni podrške da nešto značajnije postignu.

Od kada je moguće pratiti istoriju srpskog pravoslavlja u Boki, ono je uvijek bilo izloženo pogromima i napastima svih vrsta. To mu, pored ostalog, donosi i geopolitički položaj na sudaru velikih civilizacija Istoka i Zapada. Međutim, teško je naći primjer iz prošlosti da je nekada bilo ugroženije nego danas na perfidniji i podmukliji način.

Pod uslovima polumilenijumske tuđinske uprave, bokeljski Srbi su najmanje u dvotrećinskoj većini, neviđenim patriotizmom, uz velike patnje i ljudske žrtve, uspijevali sačuvati svoju vjeru pradjedovsku. Vjekovima su ponosno odbijali ponude boljih uslova života u zamjenu za odricanja od svog etnosa, od časti i poštenja.

Tako je bilo i za vrijeme 400-godišnje mletačke uprave, a u tom smislu je karakteristična i 100-godišnja austrijska uprave koja je bila javno prokatolička, a suštinski antipravoslavna, naročito antisrpska. Uz sve to, za vrijeme desetogodišnjeg Bahovog apsolutizma (1851-1860) još i veoma stroga, diktatorska, poznata po nasilnoj germanizaciji i ukidanju svih političkih sloboda.

Ima mnogo pisanih svjedočanstava iz vremena te mračne Austrijske uprave kako su prkosno i veličanstveno blistale masovne opštebokeljske srpske nacionalne fešte: Savindanske, Trojičinske, Đurđevdanske, Vidovdanske, Arhanđelske i mnoge druge, u gradu Kotoru, na Prevlaci, na Savini, u Jošici, u Banji Risanskoj, u Lastvi Grbaljskoj i u gotovo svim mjestima Boke.

(Opisi proslava u knjigama V. K. Srpska narodna garda – Kotor, Cetinje, 1990. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena, "Sveti Đorđe", I i II knjiga Beograd, 1998. Knez Lazar Grbljanović, Novi Sad, 1999. Svetosavska ozarenost Nevjeste Jadrana – kult Svetoga Save u Boki, Novi Sad, 1999. i u nizu novinskih članaka.)

U teškim uslovima za Srbe, za vrijeme austrijske vladavine, djelovao je u Kotoru veliki niz prosvjetnih, kulturnih, sportskih, privrednih, patriotskih i drugih srpsko-pravoslavnih asocijacija.*

Sve se to rijetko i nedovoljno objašnjava, a sa zvaničnih mjesta i naučnih institucija uopšte nikako, pa nije čudo da oskudnije obrazovani ljudi i mlađe generacije o tome veoma malo znaju. Znaju nešto sasvim drugo što im se potura, a nema veze sa slavnom prošlošću, karakterom, stremljenjima i mentalitetom većinskog Bokeljskog življa. Znaju ono što se im se servira, ne samo kroz medije nego i kroz školske udžbenike. Na primjer, kroz udžbenike svih 8 razreda osnovne škole, (bar do ove 2002. g.) slavno Prevlačko svetište, ishodište zetske duhovnosti i državnosti, uopšte se ne pominje. A katolička, kasnije pohrvaćena tzv. Bokeljska mornarica, ističe se kao najveća kulturno-istorijska znamenitost Boke. Čak i jedina koja zaslužuje da o njoj nešto nauče učenici osnovnih škola. (V. K. Traganje za istinom o zbivanjima 1848. g. u Boki, str. 50. Beograd, 1998. kritički osvrt na udžbenik Poznavanje prirode i društva za III razred.)

Kako li će tek izgledati najavljeni novi udžbenici sa reformisanom istorijom?

Žalosna je činjenica da se prosrpska pisana riječ u Boki više ne može ni čuti ni pročitati. TV Skaj-sat je osnovana kao jugoslovenski orijentisani medij, ali je ta orijentacija kratko trajala. Još neko vrijeme opstojao projugoslovenski (a ne prosrpski) mjesečnik Boka, zahvaljujući saradnicima koji su radili bez honorara. Jedino se tu mogla pročitati i prosrpska riječ, pa je taj list radovao većinu Bokelja. I on je na perfidan način ugušen i preorijentisan na antisvetosavlje. Saradnici i novinari srpske misli u njemu više nisu imali mjesta. Od tada je i propao. Pokušaji da se pokrene novi bokeljski list, nailazi na velike poteškoće. Ne zato što nema ko da piše nego zato što samo pisanje nije dovoljno.

Za razliku od naivnih Srba, druga strana dobro zna koliku moć ima lažna propaganda. Osim onog preko radija i televizije upornog ponavljanog "Zaliva hrvatskih svetaca" i t. d. u Perastu se u istom cilju izdaje edicija Gospa od Škrpjela u primamljivoj opremi. Zarada im nije važna, jer u novcu ne oskudijevaju. Ne nedostaje ni "dukljanskim akademicima" za najavljena velika antisrpska djela. Osnivaju se hrvatska društva i ističe im se predznak hrvatski. Ne izostaju i šahovnice, ti po zlu zapamćeni simvoli pod kojima su i ustaše strašna zločine počinile. Pored sredstava iz drugih izvora, za njih su uvedene posebne stavke i u nekim opštinskim budžetima. Od Srba u Boki na to nije bilo nikakvog otpora, iako nema ni pomisli o nekom reciprocitetu na teritoriji Hrvatske. Dobro je da se u Boki svačija kultura njeguje. Ali zašto srpsku tako nemilosrdno guše? Odgovor bi trebalo očekivati od vlasti i medija pod njihovom kontrolom, ali od njih neće stići.

* Za one koji bi se upustili u temeljitije proučavanje fenomena pojave enormno velikog broja prosvjetnih, kulturnih, sportskih, privrednih, patriotskih, i drugih srpsko-pravoslavnih asocijacija pod austrijskom upravom, potrebno je reći da je njihov poduži spisak objavljen 1990. g. na str. 9-11. u knjizi V. K. Srpska narodna garda – Kotor. Pronalaženjem novih podataka, dopunjeni spisak je objavljen u Glasu Crnogoraca, 26 i 27. marta, i 11. aprila 2001. ali gotovo neupotrebljiv zbog mnogo štamparskih grešaka. Ispravljeni spisak objavljen je početkom 2002. g. na str. 59-64. u II knjizi V. K. Za demokratsku Crnu Goru (sa Bokom) u demokratskoj Jugoslaviji. Ni on nije potpun, jer od pripreme za štampu te knjige do štampanja ove, pronašao sam još nekoliko podataka koje više nije moguće tamo uvrstiti, pa ih evo ovdje:

Srpske čitaonice u Srbini kod Herceg-Novog, ali bez

podatka kada je osnovana.

- 1896. uspostavljen Fond za osnivanje srpske Ženske zaklane

škole u Kotoru.

- 1897. Osnovana Ženska zakladna škola u Kotoru.

- 1904. Osnovana Srpska zadruga u Kavču, što dokazuje sačuvana zastava i crkvena arhiva Svete Petke.

Za sada ovoliko uz ogradu da, vjerovatno, ni to nije konačno jer, kao što se dalo vidjeti, sukcesivno se otkrivaju podaci i tamo gdje se ne bi očekivali.

Kroatizovanje Časnog krsta

U Boki je krst uvijek bio krst, jednako za pravoslavne i katolike, dok nije počelo pohrvaćivanje Boke. Od tada Hrvati u vjerskim procesijama više ne nose krst nego križ. Ni na privjescima ogrlica ne nose krst nego križ. Međutim, ta usiljena hrvatština teško može uhvatiti korijen, jer i dalje ih roditelji po rođenju krste, a ne križaju. Taj izraz baš nije prikladan. Križanje znači i poništavanje, kao što prekrižiti znači poništiti. Za pravoslavne, koji su prešli u katoličku vjeru, kaže se da su prekršteni, a ne prekriženi, jer to znači izbrisani, otpisani. U kom smislu? Od koga?

Križ kao izraz nije prikladan ni kada se Bogu mole: tada se krste, a ne križaju. Imaju krstionice a ne križaonice. Imaju i crkve Svetog Krsta, koje prevode u Sveti Križ, ali im je i dalje ostao Krstovdan, jer narod teško prihvata nelogičnu promjenu na Križevdan. Za hrišćanstvo, katolici rađe kažu kršćanstvo, ali ne križarstvo. Sveti Jovan ili Ivan Preteča je Krstitelj, a ne Križatelj. Bokelji hrišćani obje profesije borili su se pod krstaš-barjakom (zastavom, lavarumom) a ne pod križarskim simvolima.

Za razna ukrštanja (puteva, ideja, mačeva, i t. d.) niko u Boki ne kaže ukrižanja. Za ponašanje kako Bog zapovijeda, i katolici kažu kršćanski ili krišćanski, a ne križarski. Katolici se često zaklinju Isukrsta mi, a teško će prihvatiti usiljenu hrvatštinu Isukriža mi.

Mnogi pohrvaćeni Srbokatolici imaju i Krsnu slavu, kao srpsku tradiciju koju još poštuju, ali teško mogu prihvatiti Križnu slavu. Među njima su i Krstovići, kojima ne pada na pamet da mijenjaju prezime u Križanići ili Križani. Osim pravoslavnih i mnogi bokeljski katolici imaju lično ime Krsto, ali teško je pronaći one kojima je kršteno (ne križno ili križarsko) ime Križo ili Križan.

Zbog toga je na velikoj muci bio i biskup Butorac, pa se često zapetljavao. Forsirao je križ, ali je neizbježno morao znatno češće pominjati krst. Naročito pri opisivanju događaja iz starijih perioda, prije prekrštavanja i Časnog krsta. Kao dokaz, evo samo nekoliko citata od mnoštva primjera:

Napušteno mu je i izvorno ime, pa ga onako ruiniranog nazivaju Sveti Križ.

Svakome je poznata bratovština Bokeljske mornarice, ali je malo kome poznato, jer se to prikrivalo, da je u Kotoru postojala i Bratovština bičevalaca. I gdje baš takva asocijacija da se nazove Bratovštinom Svetog Križa? Baš tako je nazvana. (Str. 62.)

(Sve oznake stranica odnose se na knjigu Pavla Butorca Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999.)

U II svjetskom ratu su djelovale ustaške koljačke postrojbe, koje su same sebe nazivale križarima.

Nije čudo što kroatizovanje Časnog krsta u Boki mnoge iritira i nema dobar prijem ni kod katolika. Ako se već nameću Bokeljima tuđi izrazi da bi se stvarale što veće razlike, koje vode u podjele, i da bi se time pokazalo da oni nisu ono što jesu, mogli su i da ne diraju u Krst časni.

Krstite se braćo u Hristu ili Kristu, kao što su se krstili svi stari Bokelji obje konfesije, a neka se križaju pni #

Kroatizovanje srbokatolika

Prozelitizam, unijaćenje, oslobađanje od dugova ili izrečenih kazni, i druge ucjene, dobro su poznati načini pokatoličavanja, ali to još nije značilo i pohrvaćivanje. Vjerska osjećanja su lakše mijenjana nego nacionalna.

Sve do I svjetskog rata, u Boki i Dubrovniku je bilo mnogo srbokatolika, odnosno pripadnika katoličke vjeroispovijesti, koji su bili svjesni svog srpskog porijekla i time se ponosili. Bila je to duhovna elita: naučnici, književnici, novinari, pa čak i neki svećenici. Sistematskim kroatizovanjem kroz propagandu da svaki katolik mora biti Hrvat, sada ih više nema, ali ih je još bilo između dva svjetska rata. To je morao da prizna i biskup Butorac:

Tako su od srpskog korpusa proizvođeni Hrvati. Zar nije očigledna sličnost sa današnjom proizvodnjom Crnogoraca? Zato je važno poznavanje prošlosti da bi se prepoznali isprobani metodi iz istih centara moći. Svjestan toga, Butorac na istom mjestu preokreće ono što je već rekao:

Eto kako Butorac upada u kontradikciju i sam sebe pobija. Ne samo tu, nego i malo dalje:

Butorac "uz nesporne dokaze" kao najkarakterističnije primjere Hrvata ističe Martinoviće i Zmajeviće. Ako su oni najkarakterističniji, što je sa običnim pokatoličenim, pa pohrvaćenim Srbima? Jasno će biti kroz primjer Zmajevića. I dovoljno za ovu priliku, jer su svi slučajevi vrlo slični.

Prvi Zmajević koji se pominje u kotorskim arhivskim ispravama je Nikola, koji se sa Njeguša doselio u Kotor u prvoj polovini XVI stoljeća. Poslije njega se pominju njegovi rođaci, Ivaniš i Vučeta Zmajević, kožari. Svi su se vjenčali sa katolkinjama po obredu rimokatoličke crkve, jer je to bio uslov, pogotovo kada je u pitanju miraz. Djeca su im krštena po katoličkom obredu, o čemu su mletačke vlasti vodile naročitu brigu. (Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima, knj. I str. 89. Cetinje, 1963.)

Sve se to dešavalo nakon prevlačke tragedije, jer se nije imao ko efikasno oduprijeti. Tako je na još jedan način, (pored pomenutih u početku ovog poglavlja) zloupotrebom katolkinja, ljubavi i braka, stvaran rimokatolički korpus, potom pohrvaćen. Na drugi način je taj isti korpus stvaran zloupotrebom mladosti, neukosti i siromaštva pravoslavnih sluškinja. One su regrutovane u Crnoj Gori, uz razne pritiske i ucjene pokatoličene, pa vjenčane za pravoslavne u katoličkim crkvama. Naravno, i njihova djeca su krštena po katoličkom obredu. Mnogo konkretnih primjera o tome objavio je Risto Kovijanić. (U sažetku se mogu naći u dodatku knjige V. K. Zvijezda sveštenog arhipelaga – Kontesa Ekaterina Prevlačka (Str. 105-116. Novi Sad, 2001.)

Od prvih Zmajevića koji se pominju u kotorskim spomenicima, do pomorskog kapetana i trgovca Krsta Zmajevića, nije prošlo mnogo vremena. On se pominje i kao Kristifor, Kristifal i Krile, ponegdje i Grilo, ali nigdje kao Križan, jer tada još nije bilo pohrvaćivanja svih katolika, niti kroatizovanja Časnog krsta, o čemu govori prethodno poglavlje.

Krsto je bio rođeni brat viteza Ivana i barskog nadbiskupa Andrije, a otac zadarskog nadbiskupa Vićentija-Vicka i ruskog admirala Matije Zmajevića. Prema tome, nadbiskupi Andrija i Vicko nisu bili rođena braća, kao što poneko tumači, a rođena braća su bili Vicko i Matija. Njihova majka, a Krtova žena, bila je "lijepa Helena", kćer kapetana Mateja Štukanovića, jedna od iskorišćavanih ljubavnica pustolova Vicka Bujovića.

Zmajeviće su potresali veliki skandali, kako privatni tako i politički i vjerski, ali su oni imali moć da ih zataškaju, ili da za zločine optuže nedužne. Neki od njih, smicalicama i obmanama, stizali su na visoke položaje. Bili su to mnogo veći skandali nego što su objelodanili Butorac i njegovi sljedbenici. Umjesto da se nekim Zmajevićima (čast izuzecima) odredi zasluženo mjesto u zapećku istorije, njima istoriografija Boke određuje najpočasnija mjesta, uz zaboravljanje mnogih čestitih i zaslužnih Bokelja.

Za razliku od istoriografije, narod o njima nije imao visoko mišljenje. Poistovjećivao ih je sa njihovim zaštitnim znakom, onim što su imali na svom porodičnom grbu – zmaja, aždaju, kao onu koju ubija sveti Đorđe, zaštitnik Perasta i okoline. Ili ih narod nije volio baš zbog tog zmaja, simvola zla, kojeg ubija sveti Đorđe da izbavi princezu Lidiju, simbol dobra. Risto Kovijanić ima razloga za mišljenje da su se, prije usvajanja prezimena Zmajević, prezivali Draktići. (Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima, knj. I str. 89. Cetinje, 1963.) Od "drakon", što znači aždaja, strašilo.

Posebno - kroatizovanje Škaljara

Zašto Škaljari ovdje imaju posebno mjesto?

Kroz informativne listove od prije sto godina, ovo selo je stalno bilo u centru pažnje. Ko bi to čitao, a ako ne bi poznavao lokalne prilike, morao bi steći utisak da je tada postojalo u Boki jedino selo Škaljari. Ili bar jedino koje je vrijedno pažnje. To selo jeste dalo nekoliko važnijih ličnosti u II svjetskom ratu (i partizanima i ustašama) ali to je još savremenost a ne istorija. Prije toga se nije proslavilo ni po poznatim ličnostima, ni po slavnoj istoriji, ni po velelepnim građevinama, ni po uspješnoj privredi, kulturi, i td. Nije ga ni priroda obdarila sunčanošću, šumovitošću, obradivim zemljištem, plažama. Osim sumornih litica i dubokog ponora u kojem je smješteno, poznato je jedino po groblju i stratištu za izvršenje smrtnih presuda. Kao da je po tome tu bilo pogodno milje za buđenje i razbuktavanje nacionalističkih strasti? Raspirivači zla nisu imali drugo, bolje, naprednije, pa su se uhvatili za jedino što su imali.

Što je sa 20 grbaljskih sela i još toliko na Luštičkom poluostrvu (sa Krtolima) te na stotine sela duž čitave obale Paštrovićke, Budvanske, Risanke i Hercegnovske rivijere sa prostranim zaleđem (naročito Krivošije)? Svako od tih sela ima daleko burniju i slavniju istoriju od Škaljara, sa proslavljenim ličnostima iz raznih oblasti društvenog života. Ali ko to može danas znati, ako se osloni samo na ono što se nalazi u zbirkama tekstova iz štampe? U njima se, osim gradova i sela Škaljara, jedva koje naselje i pominje.

Stara je izreka da se nije ni desilo ono što nije zapisano. Analogno tome, mjesta koja se ne pominju, isto je kao i da ne postoje. A za obratno, najbolji primjer su Škaljari.

Škaljari su često na stranicama nedjeljnika Dubrovnik pa se može pratiti da su gotovo svi crnogorskog porijekla, da su bili velika sirotinja, pretežno radili težačke poslove na tuđim imanjima, ili kao obalski radnici. Izrabljivani su i potkupljivani, ali ovdje neće biti citata iz Dubrovnika.

Na važno pitanja od kada postoje Hrvati u Boki, dovoljan je odgovor koji se može naći u ekstremno-velikohrvatskom tjednik Crvena Hrvatska. U njemu je, od početka 1898. g. najviše prostora od svih sela Boke ustupano Škaljarima. Zašto? Ubjedljivije od bilo kakvog objašnjenja govore dva članka koji slijede, bez ikakvih izmjena osim što su ovdje na ćirilici:

ŠKALJARI kod Kotora

Crvena Hrvatska br. 1. od 1. januara 1898.

U ŠKALJARIMA U BOCI, o Božiću

(Naše društvo – i još nešto!)

Crvena Hrvatska br. 1. od 7. januara 1899.

Eto, ko nije znao od kada postoje Hrvati u Boki, te kada je i gdje osnovana njihova prva nacionalna asocijacija. Da je to u nekom prosrpskom ili nepristrasnom glasilu, moglo bi biti sumnje u objektivnost i dobronamjernost. Ali to su citati iz njihovog najomiljenijeg lista. A kakvi su ti "Hrvati" i odakle potiču, to svi oni dobro znaju, i bez hronika u starim u listovima. Uostalom, i prezimena im govore. Nekima i imena, jer ni Krsto Franović, ni Krsto Petrović nisu Križani.

Preotimanje crkve u Bogdašićima

Riječ je o crkvi Sv. Petra i Pavla u Bogdašićima na južnoj padini Vrmca. Gotovo svi župnici ove crkve tumačili su da crkva nije oteta od pravoslavnih nego da je građena kao rimokatolička. Nije ništa promijenilo ni naknadno otkrivanje fresaka karakterističnih za pravoslavne bogomolje. Ne pomaže ni ploča sa ćiriličnim ktitorskim natpisom, za kojeg kažu da je naknadno od nekud donijet. Don Ivo Stjepčević ima i "dokaz":

Zašto je Stjepčević zapisao "neku crkvu" kao u nekoj drugoj oblasti? Kao da i Bogdašići nisu pripadali jurisdikciji Zetskog episkopa i pripadali Prevlačkoj metohiji. U originalu ne stoji "neki" nego "ovaj" hram. A za pojam tog područja, nije potrebno tražiti prikladnije tumačenje od Stjepčevićevog:

Da li je ploča sa ktitorskim natpisom donijeta sa nekog drugog objekta, opet nije potrebno tražiti prikladnije tumačenje, ali u ovom slučaju ne od Stjepčevića nego od njegovog nadređenog, pa valjda i mjerodavnijeg, biskupa Pavla Butorca:

Ono "o čemu naprijed" Butorac pominje, nalazi se na str. 215. gdje ponavlja da je crkva Svetog Petra vrlo stara, nekad grčka i na istom mjestu, te je nije potrebno tražiti na drugoj ubikaciji (mjestu).

Butorac je objasnio i kada je crkva Svetog Petra u Bogdašićima prešla u ruke katolika. Pozvao se na pismo dužda Frana Foskari od 22. 05. 1455. kotorskom knezu Ivanu Barba kojim ga hvali za taj uspjeh. Ali Butorac je izbjegao dio duždevog pisma istog datuma kojim kotorskom biskupu Berdardu daje odriješene ruke

Kao što se vidi iz datuma, to je bilo poslije 1452. g. odnosno poslije uništenja Prevlačkog svetilišta, pa tada to nije bilo mnogo teško ostvariti.

Prekrštavanje crkava svete Petke

Većina bokeljskih crkava koje su preoteli rimokatolici od pravoslavnih, zadržala je posvetu istom svetitelju, odnosno isti naziv, pa je teže utvrditi vrijeme i način prelaza iz jednog u drugo vlasništvo. To se ne bi moglo reći za crkve (u množini) Svete Petke, čije im se ime nije sviđalo čak ni u prevodu – Veneranda.

Sveta Petka (ili Paraskeva na grčkom) je ime koje nosi 5 pravoslavnih mučenica, koje se slave u raznim datumima.

U 12 knjiga S duhovnim velikanima... Josipa Antolića po mjesecima su uvršteni svi rimokatolički svetitelji, Tu nema ni jedne Petke, Paraskeve ili Venerande. Iz drugih izvora se može saznati da ipak u rimskoj crkvi poštuju jednu svetu Petku pod imenom Venera ili Veneranda. Slave je 14. novembra, jer je rođena u Rimu, iako je istočna svetiteljka i Svete mošti joj počivaju u Carigradu. Pravoslavni je slave kao svetu Petku Trnovsku 26. juna i 26. jula po starom, odnosno 9. jula i 8. avgusta po novom kalendaru. Često je brkaju sa svetom Petkom Srpkinjom, ili Prepodobnom materom Paraskevom, porijeklom Srpkinjom, jer su i njene mošti prenošene u Trnovo. Prenošene su i u Carigrad, i u Beograd, a sada počivaju u Jaši (Rumunija). Srbi je slave kao veći praznik 14. po starom, odnosno 27. oktobra po novom kalendaru, a mnogima je i Krsna slava.

Da bi se konačno odstranilo ono uporno ponavljanje o zapadnoj kulturi i zapadnim uticajima, crkvama i svetiteljima u Boki, dovoljno je citirati biskupa Pavla Butorca (uz nekoliko naših pojačanja masnim slovima). Bar za njega niko ne može reći da je naklonjen Srbima, pravoslavnima ili uopšte istočnoj kulturi.

Prvo o crkvi Svete Petke u Perastu:

Dakle, istočni kult u Boki je daleko stariji nego zapadni, a veliki istočni sveci, koje mnogi pravoslavni slave i kao Krsnu slavu, jednostavno su preoteti, pokatoličeni, kao sv. Petka, sv. Đorđe, sv. Srđe i Vakho, sv. Anastazija, sv. Sava osvećeni, sv. Tripun, a i neki koje Butorac nije pomenuo kao sv. Vid i drugi. Nekima od njih, njima posvećene crkve (kao sv. Petke) promijenili su naziv i posvetili sv. Ani. I njima posvećene crkve, dakle istočne, pravoslavne, postale su rimokatoličke. To se nije desilo sa crkvom Svete Petke u Kavču, jer je nisu uspjeli preoteti. A i one koje su preotete, narod je dugo nazivao starim imenom, ne samo usmeno nego i u pisanim dokumentima. Zatim su postale dvoimene, od čega je jedno ime pisano u zagradama: sv. Petka (Ana), sv. Ana (Petka), sv. Ana (Veneranda).

Naravno, ni sveta Ana, mati Bogorodice, nije samo rimokatolička, niti je njen kult u Boki bio vezan samo za katolike. U više izvora se pominje veoma stara čudotvorna ikona svete Ane, koja je pripadala crkvi Sv. Arhangela Gavrila na istoimenom ostrvu. Proglašena je čudotvornom kad je pronađena neoštećena na prevlačkom žalu nakon rušenja crkve Sv. Arhangela Gavrila. Predanje kaže da je sama doplivala, iako se porušena crkva nalazila na drugom kraju ostrva. Čuvana je kao velika svetinja u crkvi Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci. Dakle, čuvana je u Srpsko-pravoslavnoj mitropoliji.

Drugo čudo je što je i iz razvalina te crkve spasena neoštećena. Uz niz drugih oštećenih ali vrijednih predmeta, odnijeli su je u crkvu Sv. Tripuna u Kotoru. Iz izvještaja biskupa Marina Drago od. 05. 11. 1688. don Ivo Stjepčević daje izvod koji potvrđuje da je prevlačka ikona svete Ane zaista postojala, spasena i dospjela u katedralu Sv. Tripuna:

Miholjski zbor nije imao nikakve mogućnosti da dobije nazad ikonu sv. Ane, pa je nabavio kopiju ili drugi ikonu iste svetiteljke, radi održavanja tradicije. Ta ikona, uz Prevlački lavarum, nošena u procesijama po polju, uz učešće sveštenika i vjernika obje konfesije sve do prvog svjetskog rata. Redovno na dan svetkovine svete Ane, odnosno sv. Arhangela Gavrila sa kim se istovremeno slavila 26. jula. Opis jedne od posljednjih procesija po polju sa ikonom Svete Ane i prevlačkim lavarumom zabilježen je po pričanju učesnika.

(V. K. Bokeljske legende, str. 69-71. Beograd, 1990.)

Pokušaji otimanja krtoljskih crkava

Bilo je riječi o pokatoličenju, pa u drugoj fazi o pohrvaćenju istočnih, odnosno pravoslavnih svetaca i njihovih crkava. Slično je i sa nekim crkvama opštehrišćanskih svetaca, jednako istočnih i zapadnih, a kojima su bile posvećene pravoslavne crkve, pa preotete od rimokatolika da bi i one u drugoj fazi postale hrvatske. Najveći pritisak je vršen na crkve u predjelima Miholjskog zbora.

Butorac je ovdje najbolji oslonac, jer će njemu rimokatolici najviše vjerovati. On je naveo više primjera kako su pravoslavne crkve prelazile u ruke rimokatolika. Po naređenjima prokatoličkih vlada prvo su u crkve ugrađivani oltari druge konfesije, pa onda jedna istisnuta. Butorac je izbjegao reći da su rimokatolički oltari ugrađivani u pravoslavne crkve, a da suprotnih slučajeva nije bilo, pored ostalog i zbog glomaznosti građevinsko-umjetničkog oblika pravoslavnih oltara i njihovih ikonostasnih pregrada. Jedan od primjera je stara crkva sa ostacima vizantijskih fresaka i oltara Svetog Jovana (Ivana - po Butorcu) u Krtolima:

Butorac je zapisao nazive crkava kako mu odgovara, a ne kako su se od pamtivijeka zvale, i kako se danas zovu: Svetoga Jovana na brdu i saborna Svetoga Spasa ili Vaznesenjska u ravnici, po kojoj se neko vrijeme i krtoljska opština nazivala Vaznesenjskom.

Ni odnos broja pravoslavnih i katolika nije se mogao odnositi na svih 6 krtoljskih sela nego samo na Bogišiće, u kojima je crkva Svetog Jovana. Jedino je to selo bilo sa mješovitim stanovništvom, a sva ostala su bila čisto pravoslavna. (Tada Krašići nisu bili u sastavu Krtoljske opštine.)

Umjesto da Latini (sinonim za rimokatolike, - po Butorcu) sagrade svoju crkvu, po zahtjevu biskupa Drago, pravoslavni su sagradili novu crkvu Svetog Jovana u Bogišićima, a staru prepustili katolicima, pa su bile jedna blizu druge dvije crkve posvećene istom svecu. To se nije dopalo vlastima pa

Pokušaji otimanja luštičkih crkava

Ako se uzme Luštičko poluostrvo bez Krtola, prema Butorčevom prevodu biskupa Dell` Oglio, 1767. g. odnos stanovništva je bio:

(Kulturna povijest Perasta, str. 237. Perast 1999.)

Riječ je o Bogorodičinim crkvicama, one u Rosama iz 1667. g. i one vrlo stare u Žanjici o kojoj je Butorac zaboravio da pomene vizantijske ostatke:

(Kulturna povijest Perasta, str. 237. Perast 1999.)

Teško je vjerovati da bi mletačke vlasti decenijama tolerisali nezakonito prisvajanje crkve od strane pravoslavnih, da za to nije bilo istorijskog osnova. Odnosno da to nije bilo vraćanje otetog. Pogotovo kad se zna da Luštičani nisu oskudijevali u pravoslavnim crkvama. Ovdje je tendencioznost očita i u pominjanju nekakve "pregrade" a da se ne kaže da je to ikonostas, poput nekadašnjeg uklonjenog? (Str. 237.)

Ono što je "zaboravio" Butorac, zabilježio je Mladen Crnogorčević u svim detaljima. Iz toga se vidi da još u njegovo doba:

(Crkve u Luštici, str. 127-131. Prosvjeta, Cetinje, 1898.)

Na istom mjestu o istorijatu Crnogorčević kaže da crkvica i manastir potiču iz starog srspkog doba, i da su opustjeli pod mletačkom vladavinom. Tako je bilo sve do 1880. g. kada je crkvica popravljena i snabdjevena najprečim potrebama.

U vezi sa Bogorodičinim crkvicama na Luštici, zanimljiv je podatak iz jednog dopisa poslatog iz Herceg-Novog listu Dubrovnik, objavljen u br. 7. od 09. 08. 1893. Preuzeto je samo ono što se odnosi na te crkvice, i to doslovno kako je objavljeno, jer je tekst delikatan i odudara od stila ostalih tekstova ove knjige:

Ovo slavljenje Gospe od Karmela u luci Rose ne bi trebalo brkati sa Gospom, kako su rimokatolici nazvali ostrvce Žanjic na kome je crkvica Vavedenja Presvete Bogorodice sa malim manastirom. Bio je to najzapadniji skit u metohiji Zetske mitropolije na Prevlaci, a kad i kako je prešao u ruke rimokatoličkih svećenika teško je tačno utvrditi, jer glavni dokumenti nisu dostupni. Indirektno se ipak može utvrditi, makar i samo godina, ako ne i precizni datum (a ta godina je 1763.) na osnovu jednog pisma kapetana Luštice Georgija-Đura Trojanovića, od 19. avgusta 1785. upućenog ruskom konzulu. U pismu se Trojanović žali, u ime svih stanovnika Luštice zbog preotimanja crkve na Školju, koja je grčko-pravoslavna od iskona bila, kao što svjedoče letrati (freske). Unazad 22 godine (1785 – 22 = 1763) neki kurato Meštrović došao je, uzeo ključeve i odnio biskupu u Kotor. Tada je bio tek stupio na biskupski tron novi kotorski biskup Stephanus de Oleo, koji se nije ustručavao učini ono što su izbjegavali njegovi prethodnici, po onoj narodnoj poslovici: nova metla dobro mete.

Trojanović se žalio da od tada u ovoj crkvi nije bilo službe Božje, a kad su Luštičani htjeli obnoviti crkvu i službu, Latini im to nisu dali, nego su htjeli ugraditi rimokatolički oltar. A to opet Luštičani nisu njima dali, jer to nikako "ne bi mogli podnijeti". Zato mole ruskog konzula da isposluje kod Mletačkog senata, kako bi im se crkva vratila, i to dekretom, tako da bi to svi morali poštovati.

Dokumenat se nalazi u Arhivskom odjeljenju Državnog muzeja na Cetinju, ali ne dokumenti iz kojih bi se vidjelo što je po tome preduzeto.

Ubrzo je došlo i do propasti Mletačke republike, pa višegodišnjih političkih i ratnih previranja i stogodišnja prokatolička austrijska vladavina. Božjom voljom, crkvica je opet onih kojima je od iskona pripadala.

Prekrštavanje svetog Đorđa

Istočni Svetitelj velikomučenik i pobjedonosac Georgije, u Boki je od starina bio sveti Đorđe! Za sve Bokelje, i pravoslavne i katolike. Bez ikakvog smisla i praktične potrebe, osim u službi pokatoličavanja i kroatizacije Boke, trebalo je i njega prekrstiti u sveti Juraj. To nije polatinjenje, jer se u ispravama na latinskom uvijek pominje kao Santi Georgij, a u italijanskom i drugim jezicima latinskog korijena najčešće santo Giorgio (Đorđo) a nikad Juraj.

Georgije je grčkog porijekla i u doslovnom značenju riječi je zemljoradnik, a Đorđo u italijanskom znači radost. U gotovo svim evropskim jezicima ovaj svetitelj je Georgije ili Đorđe, poznat kao oličenje dobra jer je ubio strašnu neman (aždaju, aždahu, zmaja, dragona...) oličenje zla. U Boki ima nekoliko verzija legende o tome, vjerskih i narodnih. Ni u jednoj, čak ni kod Hrvata, strašnu neman nije ubio Jure. Lični ime Jure je omiljeno u Dalmaciji, ali ne i u Boki. U svim verzijama mu je ime Đorđe, izuzev u jednoj u kojoj je Đuro, ali dok je bio mladić legionar, prije nego što je postao svetac. Valjda zato što je Đuro omiljeno muško ime Bokelja, jednako kod pravoslavnih i kod katolika, skraćeno od krštenog Đorđe, ili Đurđe. Otud i Đurđevdan (ne kaže se Đorđevdan). To se odnosi i na đurđevdanski uranak, i na đurđicu i na cvijet đurđevak, i t. d.

Sve crkve u Boki posvećene ovom svecu (ima ih 19 pravoslavnih i 3 rimokatoličke) bile su crkve Svetog Đorđa. O tome mnogo opširnije na drugom mjestu. (V. K. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena "Sveti Đorđe", Beograd, 1998.) I tako je bilo dok one katoličke nisu počeli prekrštavati. Crkva na ostrvu ispred Perasta bila Svetog Đorđa, što nije smetalo biskupu Butorcu da napiše brošuru pod naslovom Opatija Sv. Jurja kod Perasta (Zagreb, 1928). U njoj je je ne samo opatija nego i ostrvo i crkva svetog Juraja. Međutim, prije Butorca, objavljena je monografija Il monastero di San Giorgio sullo scoglio preso Perasto (Trst, 1904.) osloncem na dokumenat Krsta Zmajevića pisan bosančicom još 1680. g. Sveti Đorđe je sa bosančice preveden na italijanski kao San Giorgio (Đorđo) a u povratnom prevodu Butorac ga je preveo kao svetog Jurja. Tako je u mnogim detaljima Butorčevog prevoda u pomenutoj brošuri, iz kojih je dovoljno citirati samo tri:

U drugom citatu svakome lako razumljivo Santi Georgij je preveo, jasno je i zašto, a ne baš svakome razumljivo (Velikomučenik) ostavio je kao u originalu.

U trećem citatu pozvao se na ispravu iz 1247. g. koju nije preveo nego je dao u fusnoti sitnim slovima i na latinskom što malo ko čita. Jasno je i zašto. Tamo su ovi termini:

To je istraživačima dobro poznat stari dokumenat iz Dubrovačkog arhiva od 12. 09. 1247. dakle iz doba Nemanjića, više puta objavljivan, u korektnijem prevodu:

Istoriografija, čak i ona koju su pisali biskupi i donovi, puna je dokaza o falsifikovanju kulturološke istorije Boke. Najviše je podataka o tome da je prije svetog Tripuna pokrovitelj Kotora bio sveti Đorđe, a ne sveti Juraj. I ne samo Kotora nego i drugih djelova Boke, naročito područja Oravac-Perast-Risan. O tome ima dosta podataka u knjizi koja govori i o kultu svetog Đorđa u Boki, pa bi to bilo suvišno i ovdje ponavljati. (V. K. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena "Sveti Đorđe", Beograd, 1998.) Korisnije je ukazato na ono što tamo nije pomenuto.

Uprkos nastojanjima za prekrštavanje svetog Đorđa i po njemu nazvanih crkava i lokaliteta, to ne ide baš lako. Za dokaz, dovoljno je nekoliko citata upravo biskupa Butorca:

Čak i kada je riječ o pravoslavnoj Prevlaci, Butorac prekrštava svetog Đorđa:

Preotimanje bokeljske Crkve svetog Đorđa u Veneciji

U Veneciji je sredinom XVI stoljeća podignuta bokeljska crkva Svetog Đorđa i Tripuna. Čija je to bila crkva u vrijeme kada je građena?

Prvobitno je to bila crkva samo Svetog Đorđa. U Odboru za kupovinu zemljišta i podizanje tog hrama bila su tri Grka i "Andrija iz Zete". Don Niko Luković, koji je najviše pisao o ovoj crkvi kroz feljton u Glasu Boke, ponešto je i propustio što je bilo važno za pravoslavlje i srpstvo, ali nije mogao propustiti ove činjenice:

Kao što se vidi, u ktitorskom natpisu pominje se samo sveti Đorđe. Kasnije je dodat sveti Tripun. Naravno, to nije smetalo Srbima, jer je i sveti Tripun istočni svetac. Kao ktitori pominju se samo "Iliri" koji imaju slavu, pod kojima su se tada podrazumijevali samo Srbi. Jedino su oni imali Đurđevdan kao svoju slavu. Nisu je imali ni Grci, ni Latini, ni Hrvati. Tek mnogo kasnije, kada im je to politički odgovaralo, i kada se počelo postavljati pitanje kulturnog nasljeđa, Hrvati su se počeli predstavljati kao Iliri.

Luković nije bez razloga odredio naslov svojoj studiji u Glasu Boke: Jugoslovenska (Bokeljska) bratovština i crkva svetog Đorđa i Tripuna u Mlecima. U ono doba (16. v.) nije moglo biti ni govora o Jugoslovenima. Lukoviću je bio prijatniji falsifikat "jugoslovenska" nego korektan atribut "srpska". Ipak nije svetog Đorđa prekrstio u Juraj, kao što u novije vrijeme to drugi rade. Niti je pominjao da je ta crkva kulturno-istorijsko remek-djelo "Hrvata" iz "hrvatskih krajeva" u Veneciji, kao što je to naglašavano u emisijama HTV od 10. novembra 1997. i kasnije. (Opširnije sa izvorima podataka V. K. str. 52-56. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena "Sveti Đorđe", Beograd, 1998.)

Don Niko Luković, koji se više bavio svetim Đorđem, nije objasnio zašto je taj istočni svetitelj kao pokrovitelj Kotora (i većeg dijela Boke), potisnut opet jednim istočnim svetiteljem Tripunom? Nije to objasnio ni don Ivo Stjepčević koji se više bavio svetim Tripunom, ali je priznao:

To što je štovanje pravoslavnog svetitelja prihvaćeno i od rimokatolika, pa makar ga i pokatoličili, pravoslavnima nije smetalo. Naprotiv, to im je moglo samo pogodovati. Prožimanja kultura Istoka i Zapada u ovim krajevima, i uzajamna poprimanja uticaja, ne mora uvijek biti negativno, ali se mora znati kako je do toga došlo. Da se znalo, ne bi nikome moglo pasti na pamet da svetog Tripuna proglasi "hrvatskim svecem", čak i "Hrvatom" pa analogno tome, Boku "zalivom hrvatskih svetaca",...ako za ono doba u tome nije mogla imati nikakve veze hrvatska kultura, ni u Boki, ni u Veneciji.

(Na narednoj strani slika bokeljske crkve Svetog Đorđa i Tripuna u Veneciji i detalj reljefa nad portalom.)

Da li je sveti Tripun hrvatski svetac

Od svih, navodno hrvatskih svetaca, najviše se zlorabi sveti Tripun kao "hrvatski svetac". Iz toga se izvodi da je i on bio Hrvat. U to su ubijeđeni mnogi neuki rimokatolici Boke, jer im to od djetinjstva usađuju u glavu.

Do nedavno je isticano da je sveti Tripun patron grada Kotora, a sada da je "zaštitnik svih Hrvata Boke". Ne samo zbog toga nego i zato što je on pokrovitelj Kotora, glavnog grada Boke, što je poštovan i od pravoslavnih i od katolika, i što je njegova katedrala najveća i najznačajnija u Boki, on zaslužuje posebne rasprave.

Bilo bi neozbiljno raspravljati kome pripada ovaj ili onaj hrišćanski svetitelj, da nije neozbiljnih tvrdnji kako je Boka "zaliv hrvatskih svetaca". A takav naziv je ponajprije zato što je pokrovitelj svih Hrvata Boke sveti Tripun "hrvatski" svetac!? Otkud, pobogu, Hrvat, ili hrvatski svetac, taj starohrišćanski mučenik. I to istočni svetitelj iz Kampsade, koji je stradao 250. godine? A to je bezmalo čitav milenijum prije prvog pomena Hrvata uopšte, a 1.600 godina prije pohrvaćivanja bokeljskih i dalmatinskih katolika.

Prema životopisu iz pravoslavne crkvene literature, još kao mlad čuvar gusaka, Trifon (Trifun, Triphun, Tripun ili Trivun) imao je veliku Božju blagodet sposobnošću istjerivanja zlih duhova iz ljudskih bića. Najviše se pročuo kada je uspio iscijeljiti duševnu bolest kćerke cara Gordija. (Po tome ga smatraju zaštitnikom dušebrižnika i psihijatara, pa ga, osim u februaru, slave i 1/14. novembra zajedno sa svetim Vračevima.) Za vrijeme rimskog cara Dekija, antihrista, svirepo je mučen i pogubljen.

(Hrizostom Stolić Hilandarac Pravoslavni svetačnik. Tom 1. str. 286. Beograd, 1988.)

Ako se izuzme Kotor, Sveti Trifun je neuporedivo više slavljen kod pravoslavnih nego kod rimokatolika. Naročito kod Srba, uključujući srbokatolike. U Srbiji je još i zaštitnik vinogradara i vinopija, kojima odgovara slavlje u novembru. S toga je sveti Trifun (Tripun) više slavljen na istočnim obalama Jadrana nego u latinskim zemljama.

Nekim Srbima je sveti Trifun i Krsno ime. Na pr. svim mještanima (glavna slava, a ne prislužba) u luštičkom selu Klinci. Oni imaju i staru pravoslavnu crkvu Svetog Tripuna, na jednom od najljepših mjesta u Luštici. Zna se da mještani Klinaca nikad nisu bili katolici, a to svjedoče i njihova karakteristično pravoslavna prezimena Kaluđerovići, Popovići i druga.

U Pravoslavnom Svetačniku su dvije varijante istog imena: Trifon i Trifun. Trifona ima 7 i Trifuna 3 svetitelja i slavi se u raznim datumima Najpoznatiji je sveti Trifun Frigijski, kojeg su izvorno slavili na dan pogubljenja 1. februara i pravoslavni i katolici u Boki, s tim što po srpskom kalendaru 1. februar pada na 14. februar po zvaničnom računanju vremena, a rimokatolici su mu zbog Svijećnice, pomjerili slavlje od 1. na 3. februar.

Vizantijski car Justinijan je svetom mučeniku Trifunu Frigijskom sagradio crkvu u Carigradu, još prije najčuvenijeg svog djela, crkve Svete Sofije. Osnivanje Dekatera sredinom VI stoljeća, preteče Kotora, pripisuje se caru Justinijanu, naše gore listu. Iz njegovog doba su crkve svetih Arhangela Mihaila i Gavrila na istoimenim ostrvima u Boki. Prva crkva rotonda Svetog Tripuna u Kotoru je bila iz istog doba, iako je to teško dokazati. Ali to nije toliko bitno, koliko je bitno ono što ne može biti sporno, da je bila vizantijska. Niti može biti sporno da je kult svetog Tripuna prenijet iz Carigrada, pa i da je prvobitna crkva tog svetitelja u Kotoru građena zato što je bila i u Carigradu. Na Zapadu, sve do XIX stoljeća o svetom Tripunu nije bilo govora kao o rimokatoličkom svetitelju. Njegovo štovanje je došlo do Boke od Carigrada, a ne od Rima ili sa Zapada. Pa kako sveti Tripun postade hrvatski svetac?

Po Rimskom Martimologiju, ovaj sveti Tripun je potpuno nepoznat. Jedino se na dan 10. novembra spominju, i to u grupi, sveti mučenici Tripun i Respicije s Nimfom, bez ikakvih bližih podataka i naznake mjesta njihovog rođenja ili stradanja. Naknadno je prihvaćen istočni svetac Trifun Frigijski, o kome je na Zapadu, "sve tamo do srednjeg vijeka bilo slabo vijesti", - kako je zapisao Josip Antolović uz još ovan podatak:

Frigija nije na Zapadu nego na Istoku, pa ni sveti Tripun Frigijski ne može biti zapadni svetac. Najpogodnije je bilo da ga identifikuju sa Tripunom iz pomenute trojke, s tim što je uz njega i dalje ostao Respicije s Nimfom.

Uglavnom, kult i štovanje svetog Tripuna, od južnih obala istočnog Jadrana (dakle od Boke, preciznije iz Luštice i Kotora) prenijet je do Južne Italije i Sicilije. Crkva mu je bila sagrađena u Rimu na Campo Marzio, ali je sredinom XVIII stoljeća srušena da bi na njenom mjestu bio izgrađen samostan i crkva Svetog Augustina. Zašto im je tamo smetao sveti Tripun? Prenošenjem štovanja svetog Tripuna preko Jadrana, on je "pokatoličen", iako je i dalje ostao mnogo jače pravoslavni svetitelj. Od Južne Italije i Sicilije dalje na sjever i zapad kult svetog Tripuna se nije nikad jače razvio.

Gdje su zemni ostaci svetog Tripuna

U vjerskoj literaturi, umjesto „posmrtni ostaci", češće je u upotrebi izraz „zemni ostaci". Ako se radi o zemnim ostacima nekog sveca, onda su to „Svete Moći" (kako kažu katolici) ili „Časne mošti" (kako kažu pravoslavni). Kotorani će se iznenaditi ako ih neko upita: dje su Svete Moći zaštitnika Kotora? Sa ponosom će pokazati u prekrasni, srebrom optočeni i bareljefnim figurama ukrašen kovčeg u kotorskoj katedrali svetog Tripuna, gdje se čuvaju njegove Svete Moći bez glave. U posebnoj srebrno-zlatnoj relikviji, još ljepše umjetnički ukrašenoj, čuva se i „Slavna Glava mučenika Tripuna". Ovi opipljivi "dokazi" nisu podloženi odgovarajućim dokumentima, ali ih prate razne legende. Jedne se odnose na stizanje u Kotor kostiju bez lobanje, a drugi na kompletiranje Svetih Moći lobanjom, čak 400 godina kasnije pronađenom. I to ne pronađenom na istom mjestu, pa čak ni na istom kontinentu. Vjerske legende o prenosu mošti sv. Tripuna u Kotor su "nezgrapna krparija kasnijih vremena", - kako je priznao i don Ivo Stjepčević koji je najbolje poznavao tu materiju jer je napisao i knjigu Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru (Split, 1938). No, kako god bilo, pa makar mu se Svete Moći i čuvaju u katoličkoj crkvi, sveti Tripun nikako ne može biti hrvatski svetac.

Iako se sve te vjerske legende odnose na čudesna putešestvija zemnih ostataka svetog Tripuna, ovdje su te legende izostavljene, jer su objavljene na drugim mjestima. Korisnije je saopštiti ono što je manje poznato.

O navodnom prenošenju mošti svetog Tripuna u Kotor, barata se kao "preciznim" datumom: 13. januar 809. Bezbroj puta je to ponavljano u raznoj, ne samo propagandnoj nego i u istorijskoj literaturi. Tu godinu ima u naslovu i Bokeljska mornarica. Međutim, nadbiskup Andrija Zmajević je još u XVII stoljeću zapisao da to nije moglo biti prije 831. g. objašnjavajući da mu je izvorno ime Trifon, a “našijem slovenskijem jezikom Tripun rečen”. (List Boka br. 409.)

Don Ivo Stjepčević je jasno priznao da je Tripun istočni mučenik i da su o njemu pouzdaniji izvori menatogija istočne crkve nego rimski Martirologij, a uz to i da je legenda o prenosu mošti svetog Tripuna, navodno u IX stoljeću, nastala dva vijeka kasnije, te da su:

(Ivo Stjepčević, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, Split, 1938.)

Osim vjerskih, postoji i narodna priča o prenosu mošti Svetog Tripuna. Na pitanje kako je došlo do toga da za Krsnu slavu uzmu svetog Tripuna, Luštičani iz sela Klinaca (Kaluđerovići) odgovoriće predanjem. otprilike ovako:

Na ovo se dalje nadovezuje jedna varijanta već poznate legende kako su Svete Moći stigle do Kotora, pa slijedi:

I o stizanju svečeve glave postoji narodna priča ali ne u Luštici nego u Grblju. Ona se donekle, ali ne mnogo, razlikuje od vjerske. Stari Grbljani, stizanje "Slavne glave" vezuje se za ime vještog pomorca i još vještijeg trgovca, pravoslavnog Grbljanina Matije Utolovića iz Sutvare. Prema toj priči, on je lobanju oduzeo djeci koja su se sa njom igrala, i to u Carigradu (dakle u Evropi a ne u Maloj Aziji) a u snu mu se kazalo da je to lobanja sv. Tripuna. Znao je za veliku nevolju Kotorana što imaju pokrovitelja bez glave, pa je nju prodao svom imenjaku Kotoraninu Matiji koji je za nju prebogato nagrađen. To je najkraći sažetak, a cijela priča onako kako su je Grbljani pričali, objavljena je sa komentarima na drugom mjestu. (V. K. Bokeljske legende, str. 75-78. Beograd, 1990.)

I po vjerskim varijantama legende, Slavna glava je stigla u Kotor mnogo kasnije od drugih svečevih zemnih ostataka. Čak se precizira i godina 1227. što znači da je to bilo duže od 4 vijeka poslije stizanja tijela. I to za vrijeme Nemanjića, još za života Svetog Save, kada je Srpsko-pravoslavna episkopija na Prevlaci bila u najvećem usponu i moći.

Po svim varijantama vjerskih legendi, trgovcu koji je donio Slavnu glavu, Matija je bilo ime, ali prezime mu se razlikovalo. Po jednoj varijanti je to bio Matija Bovali (ili Bonasci), a po drugoj, Matija Utolović, iz Sutvare, pa su njegovi potomci vjekovima imali privilegiju da prilikom Tripundanskih svečanosti nose relikvij Slavnu glavu.

Sveta Stolica ne priznaje nikakve legende o stizanju Svetih Moći u Boku, uz sumnju da se one nalaze u Kotoru. Kao što je već rečeno, prema rimskom Martirologiju mučenik Tripun se ne slavi sam, nego sa Respicijem i Nimfom. Kompletni zemni ostaci sve troje svetitelja čuvaju se pod glavnim oltarom u crkvi Santo Spirito in Saxia. Mučenik Tripun se pominje na prvom mjestu, bez pomena da su njegove Svete Moći bilo gdje otud naknadno odnesene. Osim toga, sve varijante legendi o stizanju Svetih Moći u Kotor, govore da su one dovezene sa Istoka, iz Carigrada ili Sampsade, ali nema pomena da su stigle sa Zapada. Obzirom da legende pominju prenošenja Svetih Moći iz Carigrada više puta, moglo bi se prihvatiti da su našle konačni mir u Kotoru, da nije istorijskih podataka u grčkim izvorima, koji govore nešto sasvim drugo: Časne mošti svetog Trifuna prenijete su iz Sampsade u Carigrad još za vrijeme vizantijskog cara Justinijana u prvoj polovini VI vijeka. Povodom toga, car Justinijan je, sagradio krasnu crkvu mučeniku Trifonu u predjelu Pelagra, sa manastirom, u kojem su njegove Časne mošti našle mjesto za spokoja, gdje ih niko nije uznemiravao. Osim ove, Justinijan je u Carigradu sagradio još četiri bogomolje u čast svetog Trifona.

Još veću zabunu stvaraju svetogorski izvori. Prema njima, časne mošti svetog Trifona nalaze se u grčkom manastiru Ksenofonu na Svetoj Gori. Tu i danas počivaju osim lobanje koja se čuva takođe u pravoslavnoj Grčkoj, u manastiru Svete Trojice na Meteorima. Taj manastir je bio opljačkan 1940. g. za vrijeme okupacije, ali je lobanja svetog Trifuna ostala netaknuta. (Meteori, Svete stene i njihova istorija, str. 95. Kalambaka – bez godine izdanja)

Po mletačkim izvorima, iz dukala od 13. 07. 1423. vidi se da Kotorani traže od Venecije vraćanje jedne noge svetog Tripuna. Prema ruskim izvorima, dio časnih mošti ovog svetog Trifona čuva se u Moskvi, u hramu posvećenom svijetloj uspomeni na mučenika Trifona Anamejskog. I u mnogim drugim crkvama širom svijeta, nalaze se djelovi ostataka ovog svetog Trifona. Tako je Vuk Vrčević, u svom opisu Risna, zabilježio da se u risanskoj sabornoj crkvi svetog Petra i Pavla, čuvaju u srebrnom oklopu djelovi časnih moći svetog Trifona. I u sarajevskoj crkvi Svetog Trifuna, čuvaju se, navodno, njegove Časne mošti a ne samo mali djelići, kao još u nekim crkvama. Što je od svega toga tačno? Da li baš kotorska legenda skrpljena mnogo kasnije od prenosa moštiju?

Odakle, kompletni zemni ostaci ovog svetitelja u svim najsvetijim hrišćanskim centrima: Carigradu, Vatikanu i Svetoj Gori (ovdje samo bez glave)? Odakle još i djelovi tih ostataka na Meteorima, u Moskvi, Veneciji, Risnu, Sarajevu i ko zna gdje? Jedino objašnjenje bi moglo biti postojanje više istoimenih svetaca. Zaista, osim Anamejskog svetog Trifona, postoje još sveti Trifoni: Aleksandrijski, Afrikanski, Vjatski, Pečanski, „prepodobni", „raskošni".- ukupni njih desetak i svi su istočni sveci. Nije ih lako upoznati i razvrstati, ali kad se to uradi, postaje jasno da se svi, osim prvog, moraju isključiti iz ovih priča. Oni imaju druge hagiografije, druge datume rođenja i smrti, vezani su za druga područja i ne slave se krajem januara i početkom februara. Njih nema u spiskovima većih svetitelja koje slavi srpsko-pravoslavna crkva, ni u spisku duhovnih velikana koje slave rimokatolici u našim krajevima. Jedan jedini svetac na kojeg se odnose sve priče o zemnim ostacima, prethodno ispričane, je pravoslavni sveti Trifon Frigijski ili Anamejski, a to je istovremeno i rimokatolički sveti Tripun Kotorski. Vidi se to po datumu i mjestu rođenja i mučeničke smrti. Pravoslavni ga slave 1. februara po starom kalendaru, a katolici 3. februara po zvaničnom računanju vremena, s tim što su u Kotoru Tripundanske fešte višednevne, jer je to gradska slava pokrovitelja grada.

Objašnjenjem da je u pitanju samo jedan sveti Trifon (Tripun), postaje još zagonetnije otkud toliko tijela jednog svetitelja. Hrišćani ne vjeruju u reinkarnacije, ali ko vjeruje mogao bi protumačiti da je jedna duša koristila više tijela, u raznim mjestima ostavljena kao zemni ostaci. Ali u tom slučaju ne bi mogli biti isti datumi njihovog rođenja i smrti. U čitavoj toj zbrci, i još većim zbrkama koje stvaraju različite legende, ko može utvrditi pravu istinu? Bilo je pokušaja u tom smislu, ali bez uspjeha, pa je prepušteno svakome da zadrži svoju istinu i da u nju vjeruje. Izdvojiti jednu istinu, značilo bi da su ono drugo laži. Da je samo jedna istina, ne bi ni bilo više religija, jer svaka ističe svoju kao jedinu vječnu istinu.

Da bi nekako objasnio postojanje ovih Svetih moći na više mjesta, don Ivo Stjepčević je to pokušao pripisati njihovom čestom prenošenju:

I tako dalje, sve pitanje za pitanjem bez konkretnog ili uvjerljivog odgovora što izaziva sumnju čiji se posmrtni ostaci u kotorskoj katedrali?

A koliko je istine u tome da su posmrtni ostaci svetog Tripuna kompletirani u Kotoru pronalaskom lobanje?

Odgovor je u komisijskom zapisniku od 11. 02. 1908. kada je otvaran Svečev kovčeg:

(Ivo Stjepčević, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, str. 31. Split, 1938.)

Danas postoje naučne metode kojima je moguće ustanoviti da li su istoj osobi pripadale sve kosti u kovčegu, a naročito lobanja, koja se ne čuva u istom kovčegu nego u posebno ukrašenoj relikviji, a pronađena je nekoliko vjekova kasnije, kako kažu i ozbiljniji izvori od legendi. I otkud zubi u kovčegu sa tijelom bez glave?

Ko je razočaran ovim saznanjem, neka mu bude utjeha što ovakve zbrke nisu samo oko svetog Tripuna, nego i oko mnogih starijih svetaca o kojima nema čvrstih dokaza. Još je jača utjeha činjenica da se legende ne pletu i vječno održavaju oko beznačajnih ličnosti. Ako se najveći hrišćanski centri (Carigrad, Rim i Sveta Gora) otimaju za čast da čuvaju zemne ostatke svetog Tripuna, znači da njegov duh snažno zrači. Uostalom, za religije je duša važnija od zemnih ostataka, ali mnogo znače onima koji vjeruju u njihove čudesne moći, pomoću kojih se može i teška bolest da izliječiti. Zato su iz grobova kradene, prenošene i preprodavane. Vještim i bezobzirnim trgovcima nije bilo teško lakovjernima ili bolesnima prodati za velike pare bilo čije zemne ostatke, prestavljajući ih kao svetačke.

(Prvi članak na ovu temu: V. K. Gdje su zemni ostaci Svetog Tripuna, list Boka br. 189. od 15. 03. 1992.)

Tripundanske fešte u Kotoru krajem XIX stoljeća

Krajem XIX stoljeća, suprotno i u prkos tradicionalnoj bokeljskoj vjerskoj i nacionalnoj toleranciji, antisrpska politika države i nekih pojedinaca iz rimokatoličkih crkvenih krugova, razbuktavala je nacionalističke strasti. Naročito od 1859. g. kada je osnovana tzv. Bokeljka mornarica uz zabranu pristupa pravoslavnima. Tako su i nekadašnje Tripundanske fešte, koje su zajednički slavili rimokatolici i pravoslavni, počele poprimati neželjeni oblik. To najbolje ilustruju nekoliko opisa ovih fešta objavljenih 1893, 1894. i 1896. g. u listu Dubrovnik. Opisi su u sklopu opširnijih izvještaja nepotpisanog dopisnika iz Kotora, koji su obuhvatali i ono što se ne odnosi na fešte, ali je to ovdje izostavljeno. Odlomci koji se odnose na fešte pokazuje i kako su se odnosi pogoršavali iz godine u godinu, tako da poslije 1896. g. više i nema opisa fešta u listu Dubrovnik.

I

Ovaj članak je veoma važan u kulturološkom smislu jer dokazuje da su postojale Srpske muzike (glazbe) i u Herceg-Novom i u Kotoru još prije 1893. godine. Kada su osnovane? O tome za sada nisu objelodanjeni podaci. Kotorska muzika je prije te godine već bila rasturena, a zna se kome je smetala. Ponovo je osnovana 1897. g. i taj podatak je u nepotpunom popisu srpskih asocijacija (V. K. Za demokratsku Crnu Goru (sa Bokom) u demokratskoj Jugoslaviji, str. 59-64. Tivat, januara 2002.)

II

Po čijem svecu je Tivat dobio ime

Tivat je toliko oglašavan kao "hrvatski grad" da su to mnogi prihvatili kao realnost. Čak i da je najhrvatskiji u Boki! To je tačno, ali samo zato što su sve ostale opštine u Boki manje hrvatske, odnosno imaju manje od 20% stanovnika katolika koji sebe smatraju Hrvatima. Pa i da ima 100% stanovnika katolika, i da se svi osjećaju Hrvatima, Tivat nije hrvatski grad iz prostog razloga što nije u Hrvatskoj, niti na prostoru koji je ikada pripadao Hrvatskoj. A može li biti tačno da on najduže u Boki gaji hrvatske tradicije? Može i to, ali samo ako Hrvata nije bilo u Boki prije kraja XIX stoljeća, jer do tada nije bilo grada Tivta. Za Tivat, valjda svak zna da je najmlađi grad u Boki, ako uopšte i danas zadovoljava uslove za status grada.

Kada je riječ o gajenju tradicije, imena mjesta imaju poseban značaj i pomažu razjašnjavanju raznih nedoumica.

Često se može čuti tumačenje da je Tivat izvorno domaći naziv grada, a da je Teodo taj naziv preveden na italijanski jezik. Niti je to tačno, niti je tačno obratno, da je Tivat prevod od Teodo. Ta dva pojma nemaju isto značenje i nisu mogli označavati ime grada, jer su mnogo stariji od grada. Najmlađi grad u Boki je zasnovan tek 1890. godine. Trebalo je da prođe još mnogo vremena dok je dobio gradske konture i značaj grada. Imenom Tivat ili Teodo nazivan je nenaseljeni krajolik na kojem je grad nicao i po kojem je dobio ime.

Može se shvatiti zašto je u narodu naziv Teodo smatran italijanskim. Za vrijeme austrijske uprave, kada je grad nicao, nazivan je Teodo. Tokom austrijske uprave zvanični jezik u Boki nije bio njemački, kako se moglo očekivati, nego italijanski. Tek kada je odobrena upotreba i srpskog jezika, češće se čuo i naziv Tivat, izvučen iz zaborava. U Kraljevini Jugoslaviji isključivo je upotrebljavan naziv Tivat, a u II svjetskom ratu, za vrijeme italijanske okupacije, ponovo je uveden kao zvanični naziv Teodo.

Prema tome, nije čudo što i danas, čak i neki učeni ljudi, misle da je Teodo italijanska riječ. Nije ni italijanska, ni latinska. Ta riječ pripada helenskom, vizantijskom, istočnom kulturnom krugu. Prešla je i internacionalnu upotrebu, pa se često i ne prevodi. Teo znači Bog, ali ne isključivo na grčkom jeziku. Kaže se teologija, a ne diologija ili bogologija. Teodo, u slobodnom prevodu na srpski, bilo bi Božansko ili Bogom dano.

Otkud božanstven naziv za krajolik prije postojanja grada? Sudeći po onome što se može saznati iz raznih izvora, ono što je ranije tu postojalo zaista je bilo božanstveno, rajsko. U najljepšem zalivu na svijetu, centralni, najsunčaniji i najplodniji dio morao je imati rajski izgled. Seoska naselja su bila podalje od morske obale, na padinama Vrmca. Ta naselja nisu imala rajsko ime: Crni plat.

Uz morsku obalu na podnožju južne strane Vrmca bile su samo kontije, na razmacima više od kilometra jedna od druge. Pripadale su najbogatijim kotorskim, prčanjskim i stolivskim plemićima, stalno nastanjenim na drugoj, sjevernoj strani Vrmca. Kontije su im služile za izletišta i lovišta. Ostaci zgrada od kontija još postoje, a u kolektivnom sjećanju (i nekim pisanim izvorima) sačuvana je slika kako je krajolik izgledao. Sagledavanje te slike pomaže da se opravda božanski naziv Teodo, pa neka to i ovdje ostane zabilježeno.

Pitoma ozelenjena zaravan prijatno je odudarala od surovih litica okolnih visokih planina. U nizini je bilo stoljetnih platana, četinara raznih vrsta, eukaliptusa, palmi, svakovrsnog visokog i niskog šumskog i ukrasnog rastinja, čak i egzotičnog. Sjeme i sadnice su donosili pomorci sa dalekih putovanja. Ostaci orijaških pinusa još i danas postoje ispred hotela „Mimoze" i na Župi. Mornarički park je i nastao da bi se na jednom djeliću sačuvala uspomena na ono što je nekada bilo. Sada je on zapušten i ne može nikoga oduševiti. Nekada je bio pravi rajski kutak. Još ranije tako je izgledalo i čitavo područje od Bonića na istočnom do Donje Lastve na zapadnom kraju. Kroz zelenilo su krivudali bistri potočići, tek mnogo kasnije svedeni u regulisana korita. Potoke su premošćavali drveni mostići, a duž obala potoka su rasle samonikle raznobojne ruže puzavice. Njihove duge grane su se preko potoka dohvatale upletajući se u prirodne slavoluke. Po njima je najveći potok i nazvan, „Od ruža" (Rosino). Sliku su upotpunjavali fazani, hiljade raznobojnih ptica, čiji je cvrkut uz slavujske zvuke godio uhu. Čitava slika je godila oku, a mirisi su punili dušu. Kao u ogledalu, slika se još jednom ponavljala odrazom na površini nekad kristalno bistrog i čistog mora.

O svemu tome svjedoče toponimi i hidronimi: Bonići (od dobri), Belani (od lijepi), Pine (od pineta, borove šume), Mažina (od mađina, čarobna), Rosino (od ruža), Lastva (od pitomine), Kaliman (krasan), Diorovo (Božje), sve do božanstvenog imena za cjelinu - Teodo.

Božanstvena slika zaslužuje i odgovarajuće ime krajolika, ali to nije sve što je važno istaći u vezi sa imenom Teodo. Naučnicima je poznato, jer se može naći u literaturi na više mjesta, da je područje (još uvijek ne grad) dobilo ime po veoma staroj crkvi Svetog Teodora. Crkva je bila na dominantnoj visoravni, na lokaciji kakve su nekada birane za crkve. Po toj crkvi je uzvisina prvobitno nazivana Teodorovo, kasnije latinizovano u Diorovo, pa izvitopereno Džorovo, prilagođavanjem lokalnom izgovoru. Istoričari tvrde da je po toj crkvi ostao naziv Teodo, kasnije prenesen i na grad (Istorija Crne Gore, 2, tom 1, str. 275, Titograd, 1970.)

Stara vizantijska crkva na Džorovu je porušena. Kasnije je podignuta manja crkvica, čiji ostaci još postoje neposredno ispred sadašnjeg kaštela. Kaštel je preziđivan i doziđivan, ali se vidi da je on pripadao crkvenom kompleksu (ostaci lučnih nadvoja i dr.).

Ne zna se kojem svetom Teodoru je crkva bila posvećena. To nije lako ni znati, jer ima mnogo svetaca i svetica imenom Teodora. Svetica sa imenom Teodora ima 21-na, a svetaca sa imenom Teodor je čak 109. Osim njih ima još 240 svetaca sa prefiksom u imenu, Teo ili Teodo: Teodol, Teodovit, Teodosije, Teofil, Teogen itd. Svi su oni pravoslavni sveci. U 12 knjiga Josipa Antolovića, popisa rimokatoličkih duhovnika koji se slave u krajevima Južnih Slavena, nema niti jednog Teodora. Prema tome, ma kojem svetom Teodoru bila posvećena crkva po kojoj je grad dobio ime, nije mogla biti rimokatolička.

Naravno, svi svetitelji i svetiteljke imenom Teodora nisu bili vezani za naše krajeve. Mnogi su proglašeni za svece kasnije, kada je crkva Svetog Teodora postojala, pa njima nije mogla biti posvećena. Izuzimanjem svetaca i svetica Teodora koji nisu imali veze sa Bokom i sa bokeljskim kultovima, sužavaju se varijante na najvjerovatnije.

Vizantijski car Justinijan (porijeklom iz okoline Lipnjana u Srbiji) protjerao je Istočne Gote iz Boke 535. godine. On je ostao poznat najviše po građenju hramova, ali je tome više od njega zaslužna njegova žena. Ona je imala snažan uticaj na cara. U mladosti je bila velika grešnica, zatim pokajnica, a grijehe je okajavala gradnjom mnogih crkava. Umrla je 548. g. i proglašena je za sveticu. Zvala se Teodora. Zaštitnica je pravoslavlja, a u srpstvu je najviše slavljena od svih svetica imenom Teodora. Najglavnija zadužbina ovog carskog para je crkva Svete Sofije u Carigradu. U Boki im se pripisuje zasnivanje grada Kotora (Dekatera), luke Ruža (Porto Rose), te povezanog sistema najstarijih vizantijskih crkava u Boki, preciznije u današnjoj opštini Tivat: Arhanđela Mihaila i Gavrila (na ostrvima) i jevanđelista Marka i Luke (Pine i Gošići). Što je logičnije nego da se i graditeljki crkava, svetici, koja je voljela i zadužila jedan kraj, podigne u tom kraju crkva njoj posvećena? Nije isključeno da je i sama to učinjela ili započela za života kao svoju zadužbinu. Ako se nekada, na osnovu ostataka, bude utvrdila starost crkve, biće više elemenata za utvrđivanje istine.

Drugo tumačenje je da je crkvu Svetog Teodora podigao Sveti Sava u Svetomiholjskoj metohiji, u znak zahvalnosti Bogu i svim svetiteljima i svetiteljkama imenom Teodora. Poznato je da je za dobijanje autokefalnosti srpsko-pravoslavne crkve najzaslužniji vizantijski car Laskar. Ime mu je bilo Teodor. I to bi moglo potvrditi ili opovrgnuti utvrđivanje starosti crkve Svetog Teodora.

Toj crkvi je pripadalo i polje podno nje u dolini do mora, koje se pominje u dokumentu od 20. 12. 1227. kada je Boka pripadala srednjovjekovnoj srpskoj državi. Tu je riječ o nagradi Matiji Bovali (Bonasci) za otkup glave svetog Tripuna. Don Ivo Stjepčević je pomenuo polje sv. Teodora, a potom taj dokumenat citirao preveden od Farlatija, i ponovio:

Toliko o imenu Teodo.

Teže je utvrditi porijeklo drugog imena - Tivat. Istraživači nastanka toponima hidronima i etnonima znaju da su mnogi nazivi preneseni, kopirani, naročito ako nemaju konkretno značenje. Izraz Tivat nema značenja za koje bi se mogao vezati ili protumačiti. Jedino ostaje mogućnost da je naziv donesen. Do boljeg tumačenja neka ostane pretpostavka:

Obilazeći Svete Zemlje, arhiepiskop Sava I (Sveti Sava boravio je i u egipatskom monaškom centru Tivaidi, naročito poznatom po veličanstvenom parku. Sveti Sava je zahvatao znanja i utiske po Svetim Zemljama, prenosio ih i rasijavao po svojoj zemlji. Od Tivaida, do pojednostavljenijeg izraza, Tivat, nema mnogo razlike.

Nažalost, sve što je bilo vezano za Svetog Savu, pod mletačkom i austrijskom vlašću, bilo je anatemisano. Ništa bolje nije bilo ni od 1941. g. do današnjih dana. Usiljeno se proguravalo ono što nije imalo nikakvog uporišta ni u istoriji ni u duhovnoj kulturi i osjećajima dvotrećinske većine Bokelja. Takvo je tumačenje da je ime Tivta po lirskoj vladarki Teuti. Ne smeta što je ona bila negativna ličnost, istovremeno kćer i supruga vladara Agrona, preljubnica, vjerolomka i oceubica, ali ne i pokajnica. Njena nesposobnost i razvratnost dovela je do niza pobjeda Rimljana nad Ilirima. Tivćanima se uliva uvjerenje da moraju biti ponosni što im grad nosi ime takve osobe.

Ružno se šminka i uljepšava, a lijepo i sveto se poništava.

* * *

Prednji tekst, sa neznatnim razlikama i pod naslovom Zablude o imenu Tivta, prvi je objavljen kao prilog u rubrici Zanimljivosti mjesečnika Boka br. 490. za septembar 1994. Izazvao je nervozna reagovanja onih koji to nisu znali, ili koji tako ne misle, ali nije bilo ni pokušaja osporavanja ponuđenih argumenata. Još ranije, kada je pripremana turističko-reklamna luksuzna monografija Tivat (objavljena 1983. g.) ponuđen je, u suštini taj tekst, ali prilagođen takvoj publikaciji i to kao afirmativna legenda i nastanku imena Teodo-Tivta. Redakcija ga je odbacila bez obrazloženja ili bilo kakve povratne informacije autoru, čije je ime ipak uvrstila među autore, ali fotografija, jer je neovlašteno koristila njegove zbirke fotografija i dokumenata.

Da li Boka uopšte ima hrvatskih svetaca

Sistematskim rasrbljivanjem Boke, čak su i svetu Ozanu proglasili za Crnogorku, iako je ona iz doba kada se pojam Crne Gore odnosio samo na jedno malo brdsko područje, a ne na narod ili naciju. Zatim je dodato da je bila od rođenja katolkinja, jer su, navodno, u njeno doba svi Crnogorci bili katolici. Ne kažu odakle im ti novi podaci. Ne moraju ni da kažu jer je jasno da su rezultat neodukljanskih falsifikata istorije.

Blažena Ozana nije jedina po kojoj Boku nazivaju "Zalivom hrvatskih svetaca". Do nedavno su isticali 8 hrvatskih svetaca, a neki čak i 11 (uključuju tri mala brata). Opet po onome "smanji Cigo, smanji", na HRT-u u emisiji od 9 maja 2000. čuo se i podatak od ukupno 6 Hrvata koji su rimokatolički sveci, a od njih su samo 3 iz Boke.

Blažena Ozana je uvijek na prvom mjestu. O njoj je najviše istraživao don Niko Luković, objavljivao serije članaka, a potom i čitavu knjigu u dva izdanja. Iako ni on nije bio imun od subjektivnosti, bez dilema je objasnio da se Ozana izvorno zvala Jovana i da je bila pravoslavna, i to iz pravoslavne svešteničke porodice. Ozanin pradjed se zvao Đuro, djed Aleksa, otac Pero, čiji se brat Marko pokaluđerio i dobi ime Makarije. Kasnije je postao pravoslavni vladika. Jovana-Ozana je imala 14 godina kada je stigla u Kotor da bude sluškinja, kao mnoge druge Crnogorke. U Kotoru su je nazvali Katarinom. Služila je 7 godina je kod grubih gazda, pa još 7 godina kao neke druge pokajnice, živjela u punoj izolaciji kao iskušenica, zazidana djevica pod nadzorom Toma Grubonje, a ni kasniji život joj nije bio mnogo ugodniji. Postala je dominikanka, pa promjenom vjere, Ozana. Umrla 27. 04. 1565. u 72. godini. Trebalo je da prođe nekoliko stoljeća, pa da se crkvene vlasti sjete Jovane-Katarine-Hozane-Ozane. Tek 21. 12. 1927. papa Pijo XI potvrdio je njezino proglašenja blaženom, a ne svetom. Između ta dva pojma ipak ima razlike. Po falsifikatorima istorije, ona nije više ni po porijeklu pravoslavna Srpkinja, ni Srbokatolkinja, čak ni Crnogorka rimokatoličke vjere nego "Hrvatica". (Opširnije V. K. Zvijezda sveštenog arhipelaga, str. 105-112. Novi Sad, 2001.)

Osim svete Ozane, beatizovani su još: blaženi Gracija iz Mula i blaženi Leopold (Bogdan) Mandić

Gracija iz Mula rođen je 1438. g. ali se ne zna ni od kojih roditelja, ni kako se prezivao, pa se ne može dokazati ni da je Bokelj. Ne zna ni da li mu je Gracija lično ime od rođenja, ili mu je to svećeničko ime. Navodno, kao 30-to godišnji pomorac obreo se u Veneciji, gdje se posvetio Crkvi i u Padovi proveo ostatak života. Nema podataka da se ikad za života vraćao u Boku, ili da je za nju nešto posebno uradio ili o njoj nešto napisao. Umro je 1508. g. i sahranjen je u zajedničkoj fratarskoj grobnici. Kasnije, ne zna se tačno kada, utvrđeno je da je njegovo tijelo neraspadnuto i da se iz njega širio prijatan miris. Ovakve pojave pravoslavno sveštenstvo uvažava s najvećom pobožnošću i pijetetom, a rimokatoličko bar u Boki (čast izuzecima) izvrgava podsmjehu, - što dokazuje njihov odnos prema sličnoj pojavi na Prevlaci Sv. Arh. Mihaila. Mnogo kasnije, tek 1810. g. tijelo blaženog Gracije je prenijeto na Muo, - kako stoji u njegovom životopisu. Iako to nije bilo mnogo davno, čudno je da nema bližeg opisa tog važnog ceremonijala. Ni u čijoj je organizaciji obavljen (rodbine, mještana Mula, opštine, države, Crkve). A ima opis iz nekoliko vjekova ranijeg doba, čak i u detaljima, kako je fizički izgledao i kakve je karakterne osobine posjedovao. Baš ta 1810. g. dovodi u sumnju prenos ovog tijela, ako se zna da je to bilo vrijeme čvrste Napoleonove vladavine u Boki, a ta vlast je znatno više bila naklonjena pravoslavnima nego rimokatolicima. Ta vlast je oduzela od rimokatolika i vratila pravoslavnima crkve Svetog Nikole i Svetog Luke u Kotoru, i odobrila da se iz crkve Svetog Luke ukloni rimokatolički oltar, kao i iz crkve Svete Neđelje u Jošici i još iz niza pravoslavnih crkava. I kako bi se prenosilo tijelo blaženog prije dobijanja tog naslova? Naslov blaženog potvrdio tek 06. 06. 1889. papa Leon XIII. Ovo nije teško povjerovati, jer je bilo u vrijeme najintenzivnijeg pohrvaćivanja svih katolika Boke. Kako do tada Boka nije imala niti jednog rimokatoličkog svetitelja, potrebno je bilo stvoriti ga. (Josip Antolović, S duhovnim velikanima kroz studeni, str. 88-94. Zagreb, 1978.)

Bogdan je rođen 12. 05. 1866. od oca Petra Mandića iz najsrpskijeg zaleđa Herceg-Novog. Majka mu je bila Dragica rođ. Carević. Bio je najmlađi od 12-tero braće i sestara. Nije čudo što je porodici, koja je zapala u veliku bijedu, dobro došla ponuda da Bogdana školuju u sjemeništu, gdje mu je bilo sve obezbjeđeno. Redovničko kapucinsko odijelo dobio je 1884. a sa njim i novo ime Leopold. Ovaj silom prilika pokatoličeni Srbin, stalno je živio i umro 30. 07. 1942. u Padovi. Ni za njega nema podataka da se ikad vraćao u Boku i da je za nju nešto posebno uradio ili napisao. Za razliku od blaženih Ozane i Gracije, na čiju se beatizaciju čekalo vjekovima, za Leopolda je to išlo ubrzano, jer u njegovom crkvenom životopisu stoji da ga svi hvale, pa i ovo:

Osim ovo troje blaženih, neka se zna i za onih 8, ili svih 11 navodnih hrvatskih svetaca, da bi se shvatilo zbog čega je moralo doći do onog "smanji Cigo, smanji" i svesti ih na tri, i zbog čega će morati u buduće Boku nazivati Zalivom hrišćanskih, a ne hrvatskih svetaca.

U hrvatske svece ubrajaju i Malu braću, Petra, Andriju i Lovrijenca, ličnosti iz legende. Po don Niku Lukoviću, uopšte nije dokazano da su postojali, pa nisu ni proglašeni za svece. Narodno predanje, koje je i objavljeno (V. K. Primorske Legende, str. 59-63. Podgorica, 1989.) govori da su ta mala braća stradala od okrutnog izrabljivača Barba Domenika na njegovom brodu. A biskup Andrija Zmajević je to preokrenuo kao da su stradali od Turaka za vjeru Hristovu, kada Turaka ni u Boki, ni podalje od Boke, nije bilo. I da je tako, pa i da su oni rimokatolički sveci, hrvatski nisu mogli biti ni na koji način, osim kao izmišljotina. Po svim varijantama legende, ovo se događalo na prelazu I i II milenijuma, znači prije raskola hrišćanstva, a ova mala braća su Luštičani. Za Luštičane znamo da su od najdubljih starina Grci i Srbi, a da tamo Hrvata nikad nije bilo. Luštica je bila glavni dio metohije Svetosavske episkopije na Prevlaci.

Blaženi Adam, porijeklom Grk iz Drača, samo je staračke godine proveo u Boki, a umro je i sahranjen je na Bogorodičinom ostrvu kod Prevlake i to za vrijeme cara Dušana, kada je to ostrvo bilo u metohiji Svetosavske Mitropolije. (V. K. Primorske Legende, str. 68-70. Podgorica, 1989.)

Za dva Marina, zna se samo da su Dalmatinci i da je jedan djelovao u Tatariji u HIII v. (kada je Boka bila Nemanjića) a drugi u Perziji u XV v. (kada je Boka bila mletačka). Ko i kada im je odredio porijeklo iz Boke, teško je saznati, ali i sam don Niko Luković priznaje da to nije dokazano. Pa i ako su iz Boke, mogli su biti srpski ili mletački, ali ne ni u kom slučaju hrvatski sveci. Uostalom, ime Marin za Boku nije karakteristično ni uobičajeno. Čak je i veoma rijetko, izuzev u zloglasnoj porodici Druško, kojoj pripisuju trovanje 70 prevlačkih kaluđera u XV vijeku. Jedino u toj porodici je to ime bilo tradicionalno i stalno se ponavljalo. Iz te porodice upravo Marin je osumnjičen za trovanje kaluđera. On nije bio prvi imenom Marin iz te porodice, niti posljednji. Marin je bio i onaj vlasnik dijela Prevlake u HVII v. kome su gnjevni seljaci popalili imovinu, jer su njegovi preci potrovali kaluđere i razorili Prevlačko svetilište. Marin se zvao i pretposljednji Druško, sa čijim sinom Jeronimom je u XIX v. istražena ta porodica.

Pominju i Anu Mariju Marović, iako nje nema ni u popisu svetaca, ni u popisu blaženih. Ona jeste uvažena istorijska ličnost, ali ona nije ni rođena u Boki, niti je ikada posjetila Boku, pa ni Hrvatsku. Stalno je živjela u rodnoj Veneciji, tamo djelovala kao umjetnik i dobrotvor, tamo je umrla i sahranjena. Njeni preci Marovići bili su porijeklom Srbi.

Prema tome, svi oni mogu biti na ovaj ili onaj način duhovni velikani dostojni poštovanja, ali niti jedan od njih nije hrvatski svetac. Većinom su porijeklom Srbi, neki prekomorski Latini, a Bokelji iz onog doba su mogli biti hrišćanski, pa i katolički, ali ne hrvatski sveci.

* * *

Kao što su pokatoličavani pa pohrvaćivani istočni svetitelji tako, ili slično, postupano je i sa bogomoljama. Pokatoličavanje crkvenih objekata je počelo neposredno poslije uništenja Prevlačkog svetilišta, a pohrvaćivanje tek pola milenijuma kasnije. Tada su sve latinske (rimokatoličke) crkve u Boki jednostavno proglašene hrvatskim, iako ni jedna nije na hrvatskom tlu, niti su i jednu gradili Hrvati. A kako su srpske crkve pokatoličavane, pokazaće kroz naredna poglavlja nekoliko odabranih karakterističnih primjera.

Zaliv svetaca prema broju crkava

Prije nekoliko godina "povjesničari" su tvrdili da u Boki ima 90 hrvatskih crkava. Upravo tako, hrvatskih, a ne rimokatoličkih. Ako se izuzme hrvatski predznak, u Boki je zaista moguće poimenično nabrojati 90 rimokatoličkih crkava, ali zajedno sa malim kapelama i onima koji odavno nisu u upotrebi. Posebno je pitanje koje traži složenija proučavanja, koliko je u tom broju sadržano crkava koje su bile pravoslavne (kao Sv. Petra u Bogdašićima, Sv. Ivana u Bogišićima, Sv. Đorđa na ostrvu pred Perastom i t. d.) pa preotete, koliko je tih crkava pripadalo Srbokatolicima, Grkokatolicima ili prekomorskim Latinima?

Izvjesno je da niti jedna od tih 90 rimokatoličkih crkava nije građena kao hrvatska crkva!

Izvjesno je da niti jedna od tih 90 rimokatoličkih crkava nije posvećena nekom hrvatskom svetitelju. Osim Bogorodičinih crkava, najviše ih je posvećeno istočnim svetiteljima, uključujući najveću i najvažniju katedralnu crkvu Svetog Tripuna.

U prvoj polovini 1999. g. već su brojku od 90 popeli na tobožnjih 100, pa na 110, a u novije vrijeme čak 150, iako nove crkve nisu građene. Brzo li niču na papiru? A onda, po onoj narodnoj, smanji Cigo, smanji, na HTV 9. maja 2000. mogao se čuti novi podatak od 140, ne crkava nego crkvenih objekata. odnosno objekata koji pripadaju crkvi. To mogu biti i biskupski dvori, stanovi za župnike i časne sestre, magazini, pa i garaže. I to ne samo u Boki nego u čitavoj Kotorskoj biskupiji koja se proteže do Sutomora. U toj emisiji je konačno izbjegnut stalno ponavljani izraz hrvatskih, pa su te crkve nazvane rimokatoličkim.

To je samo poneki slučaj, bez odabiranja, jer su svi samo slična ponavljanja.

Važno je napomenuti da u emisijama HRT-a i u drugim hrvatskim medijima, uopšte ne pominju niti jednu pravoslavnu crkvu. Ko samo to čuje, samo toliko i zna, pa za toga pravoslavnih crkava u Boki uopšte nema. Za rimokatoličke (a ne hrvatske) crkve u Boki, uključujući i male kapele, realna je samo prva brojka od 90, a drugo je pitanje ko je i njih gradio: Grci, prekomorski Latini, Srbokatolici? I koliko ih je preoteto od pravoslavnih tokom polumilenijumske vladavina prokatoličkih režima. Sasvim je sigurno da niti jednu nisu gradili Hrvati, jer autohtonih Hrvata do sredine XIX u Boki uopšte nije ni bilo. Kao, uostalom, ni u Dalmaciji, jer sistematsko pohrvaćivanje Dalmatinaca i Bokelja rimokatolika počelo tek poslije 1848. godine. (vidjeti dokaze u knjizi V. K. Traganje za istinom o zbivanjima 1848. g. u Boki, Beograd, 1998.)

A koliko je u Boki srpsko-pravoslavnih crkava? Samo u Grblju ih ima preko 60. Na susjednom Luštičkom poluostrvu još 25 (Krtoli 5 i Luštica 20). Ukupno ih u Boki, ima 250! I to bez Budve i Paštrovića, jer ovdje nije riječ o širem administrativnom pojmu nego samo o Zalivu (svetaca).

Prije nekoliko godina, propaganda zapadnih susjeda isticala je kako 90% cjelokupnog kulturnog nasljeđa Crne Gore pripada hrvatskoj kulturi. Opet po onoj, smanji Cigo, smanji, u pomenutoj HRT emisiji od 9. maja čuo se podatak o 40% što je smanjenje gotovo upola. Uz to je i ovog puta riječ o katoličkoj, a ne hrvatskoj kulturi. Ti pomaci su ohrabrujući, ali je potrebno još mnogo pomicanja do realnosti. Tu smo čuli i zabrinjavajući podatak da su najvrijednije inkunabule iz Boke prenijete u Split još prije 20 godina. To je samo ono što je javno priznato. Koliko je odnošenjem u Hrvatsku ukupno osiromašeno katoličko kulturno nasljeđe Boke, teško da će se ikada saznati. I niko ne traži da se to vrati tamo odakle je odnijeto, za razliku od hrvatskih vlasti koje traže da se u Hrvatsku vrate sve kulturne dragocjenosti odnijete sa teritorije novoformirane države Hrvatske.

Bilo bi nepošteno, besmisleno i štetno negirati doprinos katolika opštoj kulturi Boke, ali to je bokeljska, a ne hrvatska kultura. Zaboravlja se doprinos nekadašnjih Srbo-katolika, koji nisu bili Hrvati i koje je iz istorije izbrisala politika sistematske kroatizacije svih katolika.

A što je sa pravoslavnim Srbima, koji su uvijek činili najmanje dvije trećine svih Bokelja? Potpuno su "zaboravljeni", pa se u pomenutoj HRT mogao čuti podatak da su u Boki svi starosjedioci Hrvati, a došljaci Crnogorci. Čak se ne pominju ni Hercegovci, iako je njih najviše u Boki. Po tome, Srba u Boki uopšte nema. I, nije suvišno još jednom ponoviti i naglasiti, niko ne reaguje, ni od političkih stranaka, ni od onih koji bi po profesiji morali, ili po plaćenom radnom mjestu bili dužni, najenergičnije dići svoj glas.

Pojedini individualni glasić malo ko čuje, jer je glas vapijućeg uz pustinji.

Po temi ovog poglavlja o broju crkava, ne može biti drugog zaključak osim ovog:

Svešteni arhipelag

Nizu ostrva i poluostrva koja dijele Tivatski i Krtoljski zaliv, najprikladniji je naziv “Svešteni arhipelag” koji nije bio uobičajen. Raniji istraživači nazivali su ga “Krtoljskim arhipelagom”. Naročito Petar Šerović iz Bijele, koji je bio krtoljski zet. Pod tim naslovom objavio je i jedan važan prilog. Ovom arhipelagu taj naziv i odgovara, ali u geografskom, katastarskom i imovinsko-pravnom smislu. Međutim, njegov neizmjerno veliki civilizatorski i duhovni značaj daleko prevazilazi, ne samo Krtole, ili Metohiju prevlačkog manastira nego i čitavu Boku, pa i Crnu Goru.

Svešteni arhipelag sačinjava niz međusobno bliskih ostrva sa izvornim svetiteljskim nazivima za koja postoji tendencija potiskivanja u zaborav, i to:

1. Ostrvo Svetoga Arhangela Mihaila (tradicionalnim nazivom Prevlaka, sa sadašnjom crkvom Svete Trojice i turističkim kompleksom nazvanim Ostrvo cvijeća),

2. Ostrvo Svetoga Arhangela Gavrila (što mu je i najstariji naziv iz VI stoljeća, nazvanog Stradioti u HVI stoljeću, što je čitav milenijum kasnije. Nametnut je za vrijeme Mletačke Republike, kao i treći naziv Sveti Marko, po pokrovitelju Mletačke Republike) i

3. Ostrvo Presvete Bogorodice (ili Gospe od Milosti), zaštitnice trudnica, na kojem se nalazi žrtvenik Junone Lucine, antičke boginje, zaštitnice trudnica i novorođenčadi, što govori o kontinuitetu sličnog kulta još od antičkog doba. Žrtvenik je nađen u nasipu materijala dovezenog sa susjednih arhangelskih ostrva.

Na istočnoj strani, na Prevlaku se nadovezuje poluostrvo Svetoga Spasa, pa brežuljak Svetoga Spasa i u produžetku brežuljak Svetih Sergija i Vakha (gdje su postojali ostaci istoimene crkvice sve do 1970. g. i vrlo staro, a sada je i novo, grblje Svetoga Srđa).

Samo na dva Arhangelska ostrva, prema Izvodu iz starog rukopisa prevlačkog, nekada je bilo

Prednji podatak je saopštio Mladen Crnogorčević u i to dva puta. Prvi put citiranjem starog originala i drugi put u slobodnom prevodu. (Miholjski zbor u Boci Kotorskoj, str. 8. i 46. Beograd, 1893.)

O velikom značaju ovog arhipelaga pisano je opširnije na drugim mjestima. Ovdje je potrebno jače podvući da je to bilo Svešteno mjesto od dubokih starina, uvijek naglašavano kao slavno i glavno, i to istočno, pravoslavno, naročito od kada je tu uspostavljena srpsko-pravoslavna episkopija.

Arhiepiskop Sveti Danilo II, srpsku Prevlačku episkopiju je nazivao Slavnom čak prvog stoljeća njenog postojanja. Za tako kratko vrijeme se teško mogla toliko proslaviti, pa je ta slava morala poticati i iz ranijeg doba, od Vizantije, pa i prije nje. Sudeći po Danilovom opisivanju tamošnjih prilika, može se zaključiti da je i on boravio na Prevlaci. Možda baš tu i pisao žitija svetih.

Naša istoriografija se uglavnom drži tumačenja don Iva Stjepčevića da Kotorani podigoše manastir i crkvu na Prevlaci i pokloniše benediktincima. (Prevlaka, str. 5. Zagreb, 1930.) Međutim, noviji arheološki nalazi i druga istraživanja potvrđuju da crkveni objekti na tim ostrvima potiču iz mnogo ranijih vremena, a ne tek od H ili XI stoljeća.

Još prije arheoloških istraživanja, na osnovu raznih saznanja, pomaklo se poznavanje starosti ovog Svetilišta za više stoljeća unazad, do cara Iraklije u VII, pa i do cara Justinijana u VI, a novijim arheološkim istraživanjima i do cara Konstantina u IV stoljeću. Sve su to tragovi istočne, odnosno vizantijske kulture. Najznačajniji noviji nalaz je grob iz III stoljeća, ispod zida apside velike crkve Svetog Arhangela Mihaila. Po mjestu i načinu sahranjivanja jasno je da je to bio visoki crkveni dostojanstvenik. Van ove crkve, u dubljim slojevima pronađen je sačuvan podni mozaik, vjerovatno neke bazilike, još iz doba Hrista. Nastavak radova u sve dublje slojeve, otkrio je još starije kulture, predhrišćanske!

Nedaleko od Prevlake u Grbaljskom polju, istraživanjima Male Grude 1971. g. pronađen je grob neznanog vladara nepoznate civilizacije stare 4 milenijuma, odnosno 2 hiljade godina prije Hrista ili 800 godina prije Trojanskog rata! Maštoviti ljudi, ali i neki naučnici, tu civilizaciju vezuju za mitološki vladarski par Kadma i Harmoniju. Pa i sam istraživač ovog lokaliteta, Maja Parović-Pešikan, nije se ustručavala da na kraju saopštenja umjesto zaključka kaže:

Zašto se o toj staroj civilizaciji ništa ne zna? Zašto je ogoljeno od zaštitnih slojeva i napušteno istraživanje Velje Grude u neposrednoj blizini proučene Male Grude? To su pitanja za raspravu koja zavlače u digresiju, a ovdje je važno samo razjasniti kako je na Prevlaci važno svetilište bilo još u doba Hrista, a nalazi se na trasi puta kojom je sredinom I v. prolazio sveti apostol Pavle. Ako se tu i zadržavao, onda nije teško riješiti zagonetku zašto Prevlaka, od dubokih starina, još od prije Nemanjića, nosi epitete: sveta, najsvetija, slavna, sveštena i slično.

Poznato je da je i Pavlov satrudnik, sveti Evanđelist i slikar Luka, propovijedao po istočnoj obali Jadrana. Bilo je to oko 60-te g. kada je pisao i svoje Jevanđelje. Nije li ga mogao, makar i djelimično, pisati i na Prevlaci? Ili na tom idiličnom mjestu nadahnuto slikati? Tome u prilog može ići i Prevlački lavarum, kojeg krase zlatovezni svetački oreoli 4 jevanđelista. U prilog tome ide i kasniji nastavak pisarske tradicije kroz Carsku lavru (prepisivanje jevanđelja, pa i Svetosavskog zakonopravila). Tome u prilog može ići i crkva svetog Luke u središtu Prevlačke metohije, koja se pominje još u VI v. ili ona nešto mlađa ali ipak vrlo stara i znamenita u Kotoru. Zašto su svete i čudotvorne mošti svetog jevanđeliste Luke “htjele” da nađu spokoj baš u Srpskoj zemlji? Proviđenje je podesilo da ih prenese u Srbiju despot Đurađ Branković, unuk kneza Lazara Grbljanovića.

Ovom poglavlje se odnosi na Svešteni arhipelag, koji je samo jedan dio Boke, pa i to dokazuje da je Boka zaista Zaliv svetaca, ali čijih? Čak i predhrišćanskih! Već je pomenut žrtvenik antičke boginje Junone Lucine i kult Kadma i Harmonije. Zabilježene su i priče iz naroda o kultovima bogova Posejdona i Apolona, te nimfe Dijane i "boginje" Dafine. (V. K. Primorske legende, Titograd, 1989.)

Zašto uporno potiskuju u zaborav jako izražen kult svetog Vida, čija stara crkva još postoji na istoimenom vrhu Vrmca, u geografskom centru Boke na granici nekadašnje Prevlačke metohije. Onog svevidećeg, svevišnjeg, vrhovnog predhrišćanskog "boga" starosrpskog, potisnutog mučenikom Vitom Lukanijskim, podešeno da se slavi istog datuma kao mnogo stariji istočni Višnji Vid.

Ni predhrišćansku duhovnu kulturu ne bi trebalo zanemariti, ali u svakom slučaju Boka je Zaliv hrišćanskih svetaca – ni u kom slučaju hrvatskih.

Boka je zaliv hrišćanskih svetaca

O srpskim svecima i svetinjama u Boki, naročito prevlačkim, priča je mnogo duža, pa je ovdje moguće samo ponešto spomenuti. Srpski sveci, kao što se dalo vidjeti, jesu bezmalo i oni koje ubrajaju među hrvatske svece.

Iako je već rečeno, nije suvišno ponoviti: Boka nikada nije bila hrvatska, a nekoliko vjekova je bila glavna srpska luka. Zapadna polovina Boke je čak bila zemlja Svetoga Save, kao i Metohija svetosavske mitropolije koja je zapremala trećinu Boke. Tu je još i oduvijek srpski Grbalj. Dakle, Boka je Svetosavska, u čijem centru je bila i prva svetosavska episkopija u Zeti i na Primorju. Za prvog zetskog episkopa na Prevlaci, nije slučajno Sveti Sava postavio svog najboljeg učitelja Ilariona, a svog najboljeg učenika Arsenija za Ilarionovog nasljednika na episkopskom tronu. Prevlački episkop Arsenija će postati i prvi nasljednik Svetog Save na tronu arhiepiskopskom SPC i svetitelj.

Sveti Arsenije Prevlački, - kako ga je nazivao prvi istraživač prevlačke prošlosti Mladen Crnogorčević, iako zvanično još ne nosi naslov Prevlački, ima jakih argumenata da se tako i ozvaniči. (V. K. Sveti Arsenije Prevlački, brošura sa izvorima podataka, srednji dodatak revije Monarhija, br. 15. Kotor, 1995.)

Sveti Jevstatije Prevlački, dugo nije zvanično nosio naziv Prevlački, ali je snagom argumenata to ozvaničeno. (V. K. Sveti Arsenije Prevlački, brošura sa izvorima podataka, srednji dodatak revije Monarhija, br. 13-14. Kotor, 1995.)

Na Prevlaci su stolovali episkopi i čuveni duhovni velikani German i Neofit. Gotovo svi od 12 srpskih arhiepiskopa do osnivanja patrijaršije, bili su na neki način u vezi sa Prevlakom (učenici, monasi, učitelji, igumani, episkopi, na Prevlaci rukopolagani, unapređivani). Nekoliko prevlačkih episkopa postali su arhiepiskopi, jer je Prevlaka bila kao neka odskočnica za arhiepiskopski tron. I od 12 arhiepiskopa, 11 su postali srpski svetitelji. Tu je i 70 prevlačkih mučenika. čije se mošti i u novije vrijeme pronalaze na Prevlaci, a pominju se na bogosluženjima. (V. K. Zapretana prošlost Prevlake, sa popisom izvora podataka, Beograd. 1989. i niz kasnijih članaka i feljtona V. K. i drugih autora na tu temu. )

Lazar Grbljanović je Bokelj! Najveći srpski nacionalni junak i svetitelj, oličenje srpskog duha, i kroz njegov život i smrt i kroz narodno duhovno stvaralaštvo, knez, posmrtno proglašen za cara. (V. K. Da li je knez Lazar porijeklom iz Grblja, sa obimnim popisom izvora podataka, Novi Sad, 1999.)

Sveti Stevan Štiljanović je iz Boke u širem smislu, srpski despot. (V. K. Svetitelj iz Paštrovića, brošura sa izvorima podataka, srednji dodatak revije Monarhija, br. 11-12. Kotor, 1994.)

Sveti Joanikije Lipovac novomučenik, mitropolit i pisac je Kotoranin. (Velibora Džomića Golgota mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija, Cetinje, 1996.)

Nedavno je objavljena knjiga o kontesi Ekaterini Vlastelinović koja pokazuje koliko je ona sveta žena, iako nije proglašena sveticom. Naročito u upoređivanju sa blaženom Ozanom. (V. K. Zvijezda Sveštenog arhipelaga – kontesa Ekaterina Prevlačka, Novi Sad, 2001.)

Dakle, i po broju svetitelja, i po vezanosti Boke za svetitelje i sveštene događaje, i po broju crkava, Boka zaista s punim opravdanjem može nositi naziv: Zaliv svetaca, prije svega srpskih, ali neka bude i hrišćanskih - ali nikako hrvatskih!

* * *

U prethodnim tekstovima sveti Tripun nije pomenut ni kao pravoslavni ni kao rimokatolički, ni kao srpski ni kao hrvatski svetac. A sa njim se najviše spekuliše, pa zaslužuje posebnu pažnji i to ne samo kroz jedno nego kroz nekoliko narednih poglavlja.

Kako svaki kamen "govori hrvatski"

Dr Viktor Novak je zapisao za Alojza Stepinca, budućeg hrvatskog sveca, da:

To je zapisano u XV poglavlju Magnum Crimena (str. 469-523. . Zagreb, 1948) koje po tome nosi naslov Zrenje pred žetvu. U istom poglavlju su i dva naredna pasusa:

Koje je to kamenje koje "govori hrvatski"?

Stepinac sigurno nije mislio, ni na obalne hridine, ni na planinske litice, ni na obični lomljeni kamen nego na lapidarijume, kamenu plastiku-ornamentiku. Mislio je i na one lapidarne elemente koji su uklesani latinskim (ne hrvatskim) jezikom za vrijeme Nemanjića, kada je Boka bila glavna srpska luka i kada su mnogi Kotorani bili srpski velikani. Na pr. ktitorski natpis na srpskoj crkvi Svetog Luke.

Na isti način kao što tvrde da Hrvatskoj pripadaju svi krajevi koji su nekada pripadali Austriji, tako tvrde da i sve napisano latinski ili italijanski, pripada hrvatskoj kulturi. Naravno i latinično pismo, pa čak i glagoljica. Za njih su svi glagoljaši bili Hrvati.

Kroatizovanje tropleta kamene plastike

U "dokazivanju" hrvatskog karaktera Boke, pored njenog predstavljanja kao Zaliva hrvatskih svetaca, i kako svaki kamen govori hrvatski, važno je kulturno-istorijsko nasljeđe. naročito arheološki nalazi i elementi kamene plastike. Prvo se, bez ikakvog naučnog osnova, neki elementi proglase za hrvatski izum, ili hrvatsko nasljeđe, pa zatim, gdje god se pronađu takvi elementi, eto dokaza da je to nekada bilo hrvatsko i da danas čini hrvatsku kulturu tog područja. Dakle, to je "dokaz" da je to "hrvatska teritorija".

Pri tom jedan od najkarakterističnijih elemenata je tzv. "troplet" pominjan i kao "pleter", kojim je uniforma Frana Tuđmana bila isprepletena i po epoletama i po rukavima da bi se istaklo kako je to hrvatski izum.

A ko je izumio taj "hrvatski" troplet? Bolje rečeno, ko je otkrio da je taj troplet hrvatski? Naravno, to epohalno otkriće je pripisano vrhovnom povjesničaru Franji Tuđmanu. Neki su znali da "kamen govori hrvatski" još prije Tuđmana, iz doba Stepinca, odnosno iz doba ustaške NDH.

Ustvari, vizantijsku i srpsku ornamentiku i graditeljsku kulturu Stepinac i njegovi sljedbenici prisvajaju i pripisuju hrvatskoj kulturi. Upravo "hrvatskoj", a ne ni katoličkoj, ni latinskoj, ni rimskoj, ni mletačkoj, ni bilo kojoj drugoj. Oni koji to i danas tvrde, sljedbenici su hrvatskog ustaštva iz doba Pavelićeve NDH.

U Bokokotorskom prilogu lista Nova Hrvatska, od 03. 02. 1944. čiji je vlasnik i izdavač Ustaški nakladni zavod Zagreb, objavljen je dugi članak autora Luke Brajnovića sa nadnaslovom:

Troplet – izvorna hrvatka ornamentika

I velikim naslovom, gotovo preko čitave širine stranice:

Na sredini stranice je slika jednog dijela ciborija koji se čuva u crkvi Svetog Tripuna, ali se ne uklapa u enterijer te crkve jer potiče iz stare vizantijske crkve. Ispod slike je objašnjenje:

Članak počinje ovako:

Evo još nekoliko odlomaka iz tog genijalnog članka:

A o Kotoru i katedrali Sv. Tripuna:

Dakle, ne samo što je Boka hrvatska domovina nego su katedralu Svetog Trifona gradili Hrvati, čitav milenijum prije nego što su se pojavili prvi Hrvati u Boki!? A onda još i ovo o benediktincima:

Autor članka ne kaže koji je to hrvatski vladar bio u ranom IX (ne XIX) stoljeću? I kako je on poslao benediktince u Boku, ako se zna da su oni iz južne Italije prešli na južne obale istočnog Jadrana i širili se uglavnom obalom prema sjeverozapadu? Sa sobom su nosili i glagoljicu, pa to ispade hrvatsko pismo. Pri kraju članka još nekoliko bisera o katedrali Svetog Tripuna:

Za odbacivanje svih ovih gluposti ima dokaza u izobilju, a za ovu priliku dovoljno ono čime autor Luka Brajnović sam sebe demantuje. Ljuti se na cara Konstantina Porfirogeneta koji opisuje crkvu Sv. Tripuna u Kotoru, ali

Brajnović nije mogao da izbjegne priznanje:

Ko ovo pročita, moraće mu postati sve jasno. Čak i onim velikim Hrvatima Boke, jer je uzeto iz ustaškog lista, iz doba NDH i iz pera ustaškog teoretičara. I svim onim koji se i danas diče tim hrvatskim izumom, samo što ga sada rađe nazivaju hrvatskim pleterom nego hrvatskim tropletom.

Arheološkim istraživanjima na Prevlaci Sv. Arhangela Mihaila pronađeno je mnogo ornamentike na kamenoj plastici sa dvopletima, tropletima i drugim pleterima, i biljnim vriježama, uključujući i najznačajnije, kao što su čuvena parapetna ploča i mali natprozornik sa tropletom u krstu. Razumljivo, jer su tu bila vizantijska, pa srpska svetilišta, a nikad hrvatska. Otkud u Vizantiji hrvatski troplet?

Troplet upisan u krst jednog od prevlačkih nalaza.

Tropleti na čuvenoj Prevlačkoj parapetnoj ploči.
Kružni lik u donjem dijelu nalazi se kao zaštitni znak na pečatu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika CG

Unijatski sveštenik u Kotoru

U prednjem citatu dijela novinskog izvještaja, namjerno, ali samo privremeno, izostavljeni su neki podaci, da se odmah ne bi znalo u kom vremenu se to dešavalo.

Ova "aktuelna" vijest je stara čitavo stoljeće. Objavio ju je list Dubrovnik br. 10. od 11. 03. 1900. bez potpisa dopisnika, što znači da je Uredništvo preuzelo odgovornost.

Biskup je bio Frano Ućelini-Tice, a pravoslavni sveštenik neki "M. Đedović". Kako se "slavno" proveo, to je pokazala već prva njegova "misa-liturgija". Pored izljepljenih oglasa i usmenih razglasa, izuzev njega koji je bio u pratnji katoličkog svećenika, niko drugi nije ulazio u crkvu Sv. Duha, ali se pred crkvom okupilo nekoliko "čibukaša". Iako nisu nikoga dirali, prijeteći su izgledali, pa su se pojavili i žandari. Pod njihovom zaštitom izašao je iz crkve nesuđeni paroh-unijata i niko ga više u Kotoru nije vidio.

Uloga "Domagoja" u Kotoru

Po Boki niču razne hrvatske asocijacije. I neka ih, bez obzira ko ih osniva, ako su zavičajne, kulturne, humanitarne, prosvjetne, privredne, i sl. ali se prosipaju glasine da se priprema i obnova "Domagoja" u Kotoru. Ako su te glasine samo probni baloni da se ispita na koji bi odjek to moglo naići, evo prvog reagovanja da se znaju postaviti nadležni za registrovanje i odobrenje djelovanja takvih asocijacija.

Jedna agresivna organizacija hrvatske mladeži u Boki između dva svjetska rata, nazivala se “Domagoj”. Po čemu je tako nazvana?

Knez Domagoj je bio vazal rimsko-njemačkog kralja Ludviga, koji je kao vladar Hrvata od 864. g. naslijedio Trpimira. Sukobljavao se sa Mlečanima, ali se naročito isticao kao protivnik Vizantije. Njegovi “gusari su bili na veoma rđavom glasu” – kako je pisao Konstantin Jireček. Domagoj je i Kotor smatrao svojim gradom, iako sa njim nije nikad vladao, niti mu se približavao, ali zato su Domagojevci u Kotoru vaskrsli 12 vjekova kasnije. ("12 vjekova" su karakterističan broj i za još neke hrvatske asocijacije u Boki.)

U Kotoru je septembra 1936. franjevački opat Valerijan Brusić, u ime Katoličke sekcije, osnovao “Hrvatsko katoličko đačko društvo – Domagoj”. Zaštitnici društva su bili sv. Tripun (zaštitnik Kotora) i sv. Antun (zaštitnik Tivta). Iz Pravila ovog društvo je očigledno, da je slijedilo kleronacionalističku tvrdu franko-furtumašku liniju "Libertasa", Velike hrvatske masonske lože, pod čijom je zaštitom bila i loža "Hrvatska vila". Na istoj liniji je bio "Domagoj", iako je bio pod direktnom kontrolom nadbiskupa dr Ante Bauera, koji je bio cijenjen i od Srba, dok nije pokazao pravo lice. Samo tri dana nakon objave rata Srbiji 1914. g. po zlu poznatim govorom u Černomercu kod Zagreba, pozvao Hrvate u sveti rat protiv Srbije i blagoslovio hrvatsko oružje. On je osnivao politička i klerikalska društva svugdje gdje je bilo Hrvata, često pod maskom vjere i humanosti. Tako je 1923. g. on osnovao zagrebački "Caritas", koji će prerasti u fašističku ustanovu i najbolnije se “proslaviti” u dječjem logoru "Jastrebarsko".

U Kotoru je 21. novembra 1937. V. Brusić osnovao i ženski đački “Domagoj”, čime je stvoreno još jedno hrvatsko kleronacionalističko uporište u Kotoru. Duhovnik ovog društva je bio Josip Mah, poznat po širenju nacionalističke i šovinističke propagande. Tada su nastali oštri sukobi između Kotorske gimnazije i duhovnih vođa "Domagoja", što je objelodanio Vojislav Boljević-Vuleković. (Gimnazija Stjepan Mitrov Ljubiša... str. 74-77. Kotor, 1973.)

“Domagoj” je imao sjedište u crkvenim prostorijama. Naročito se njegovala uspomena na 12-vjekovnu vezanost Hrvata sa Svetom Stolicom, tretirajući sve Bokelje katolike kao Hrvate. Njegovana je i uspomena na tobožnje 12-vjekovno postojanje "Bokeljske mornarice" (i ako je osnovana tek 1859. g.) sa kojom je tijesno sarađivao. To je bila završna faza pohrvaćenja svih katolika, započeta sto godina ranije.

“Domagoj”, isto kao “Bokeljska mornarica”, u političkom djelovanju se nisu javno mnogo isticali na političkim skupovima, pisanjem u novinama i sl. Djelovali su perfidno sistemom “od uha do uha”, prenoseći informacije (ili dezinformacije), zadatke, huškanja i intrige protiv istaknutijih Srba i šireći velikohrvatske pretenzije prema Boki..

Aktivnosti “Domagoja” u Kotoru naročito su se rasplamsale tokom 1938. g. što se može povezati sa važnim crkvenim događajem. Nakon smrti umjerenog biskupa Frana Ućelinija, početkom januara 1938. papa Pijo XI postavio je za biskupa Kotorske biskupije šovinistički nastrojenog Pavla Butorca. Od tada se gubi tolerancija i bratsko ophođenje katolika i pravoslavnih, a razvijaju se još tiješnje sprege “Domagoja” sa “Bokeljskom mornaricom” koja se do tada javno uglavnom držala samo crkve, kao dekor i garda Svetotripunskih fešta.

U novembru 1940. Butorac je održao u Zagrebu predavanje puno jadikovanja zbog mučenika “nacionalne periferije”, kojom je smatrao Boku.

Butorac je u Kotoru februara 1941. (neposredno prije rata) bio domaćin trojki idejnih vođa ustaštva, dr Mile Budaka, dr Alojza Stepinca i dubrovačkog ustaše Iva Rojnice. Od tada potiče Stepinčeva izreka, koju u novije vrijeme tako često ponavljaju:

(Viktor Novak, Magnum Crimen, str. 503. Zagreb, 1986.)

Što su oni tada radili u Kotoru, i kakve su instrukcije prenijeli Butorcu, “Domagoju” i “Mrnarici”? To se nije saznalo, ali događaji koji su uslijedili, svakako su imali neke veze i sa dobijenim instrukcijama. Poznato je da su pravljeni spiskovi za likvidaciju svih viđenijih Srba i da je sakupljano oružje i skrivano čak i u crkvenim objektima. (Dušan Živković, Prva Bokeljska NOU brigada, str. 24. Kotor, 1984.) Još tokom kratkog aprilskog rata 1941. podjelili su svoje čelnike po masonskom principu: jedni uz ustaše, drugi uz Italijane, a treći uz ustanike (kasnije partizane), pa ko god pobijedi, oni ostaju na položajima i spasavaju svoje među pobijeđenima.

U tom istom pohodu Boki neposredno uoči rata, Budak i Rojnica su posjetili i Cetinje. Ako su posjetili Kotor samo radi prisustva Tripundanskoj fešti, šta su radili na Cetinju? I to je za sada ostalo nepoznato, ali je očigledno kakvo su sjeme posijali, jer ono upravo sada buja.

Dolazak Italijana pomrsio im je račune, pa su oni, koji su bili određeni da budu uz ustaše, emigrirali u NDH. Od njih je jedan (Anton Moškov) postao Budakova desna ruka kao generalštabni pukovnik NDH i Pavelićev savjetnik za tzv. Južnu Dalmaciju. Ranko Buj, Marko Ćorić, S. Mak, osnovali su u Dubrovniku "ćeliju" za Boku koja kroz nove "udruge" i danas djeluje. Vidi li iko ikakvu opasnost od toga? Loše je ako ne vidi, a još lošije ako vidi pa ne reaguje.

Srpska Britanija u Boki

Hronološkim redoslijedom, ovo poglavlje je trebalo da se nađe prvo u ovoj knjizi, ali teško bi bilo shvaćeno i prihvaćeno prije saznanja koja pružaju prethodna poglavlja. Osim toga, ovo je pečat raspravama o Boki kao Zalivu svetaca, a pečati su na kraju.

Zbog dužine, ovo poglavlje je podijeljeno u odjeljke.

Uvodna objašnjenja

Povod za otvaranje rasprave o ovoj neobičnoj temi je sve učestalije rasrbljivanje Boke i svojatanje od onih kojima nije nikada pripadala. To je sve više pojačavano uporedno sa napredovanjem arheoloških radova na Prevlaci, koji su otkrivali nepobitnu istinu. Zato je došlo do reagovanja feljtonom pominjanom u Predgovoru ove knjige u Glasu Crnogoraca (Počev od 12. 11. 1999.) pod opštim nadnaslovom:

falsifikati hrvatskih megalomana,.

Sedmi i osmi nastavak feljtona nose naslove:

Mala Britanija usred Boke.

Srpska Britanija.

Ovi "britanski" naslovi i tekstovi, prilično zbunjujuće su djelovali, čak i na dobronamjerne. Ograničeni novinski prostor nije omogućio širu elaboraciju i dokazivanja, pa je bilo onih koji su ih primili sa nevjericom. To je izazvalo potrebu da se na tom planu još nešto uradi. Prilika se ukazala godinu dana kasnije.

U okviru proslave 2000 godina hrišćanstva i 780 godina Zetske episkopije, u Klubu Vojske Jugoslavije (Herceg-Novi) tokom decembra 2000. trajala je izložba pod nazivom:

Izložbu je pratila i serija predavanja, od kojih je jedno održao autora ove knjige 18. 12. 2000. pod naslovom:

Planirano je da sva predavanja budu objavljena u posebnom zborniku, ili u godišnjaku Boka, ali kako se to još nije ostvarilo, niti je izvjesno što će sa tim biti, ovdje je "za prvu pomoć" tekst upola kraći od pripremljenog za zbornik ali širi i dokumentovaniji od feljtona.

Nije to neko senzacionalno ili novo otkriće. Znalo se i ranije, ali je slučajno zaboravljeno, ili namjerno zanemareno sa ciljem da se zaboravi. Ovo drugo je vjerovatnije, jer nije jedini primjer takvih "zaborava". Sada je došlo vrijeme da se i to obnovi, makar i uz rizik da ne naiđe na razumijevanje. Ako ništa drugo, ostaće još jednom zapisano, ali i povod da se o tome iznova razmišlja i raspravlja. U svakom slučaju, prilika je da znatiželjni nešto više saznaju o značaju Sveštenog arhipelaga i iz nekog drugog ugla.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da se najstarija evropska kultura pomjerala od Balkana prema Zapadu, ne može se isključiti mogućnost da i pojam Britanije potiče sa Balkanskog primorja. Važno je i ovdje ponoviti: najnovija arheološka istraživanja na Sveštenom arhipelagu u Boki, pogotovo najdublji sloj mozaičkih podova, dokazuju da su se tu uzdizali velelepni objekti carskog sjaja još u doba Hrista, pa i prije njega.

Kada se načnu malo poznato teme, to izaziva interesovanja, pa će biti riječi i o manastiru Marči, koji je gajio tradicije slavne Prevlake. To je i dug današnjih obnovitelja Prevlačkog svetilišta prema manastiru Marči (slučajno zvuči kao Morači) koji je u teškim okolnostima održavao sjećanje na uništenu Prevlaku.

Britanija i Vretanija

Zašto Britaniju nazivaju Velikom?

Logičan odgovor na gornje pitanje može biti: zato što postoje dvije Britanije. Da nema “Male”, ne bi bilo ni “Velike”, bila bi samo Britanija. Ima i drugih velikih zemalja, pa i znatno većih i moćnijih od Britanije, a nemaju atribut za veličinu. Na primjer, nije ozvaničen, pa ni uobičajen, naziv Velika Amerika, čak ni Velika Kina. Ako je tako, znači da postoji i Mala Britanija. A gdje je ona?

Odgovor bi mogao biti: Mala Britanija je usred Boke! Ili: Britanija ili Vretanija je Svešteni arhipelag u Boki! No, da ne bi brkanja sa “Velikom” Britanijom, za ovu priliku (a eventualno i za druge rasprave po ovoj tematici) neka bude “Mala” Britanija.

Kada je nastao i što znači pojam Britanija?

Veoma je star. Stariji je od država koje su se na tom arhipelagu formirale: Engleska, Vels, Škotska i Irska. Da potiče od prije Hrista, zainteresovani najlakše mogu pronaći podatke u Opštoj enciklopediji LZ (Zagreb, tom I str. 620. i tom 6. str. 61. prvo izdanje). Tamo stoji da se prvi put pominje u pisanim izvorima kao Brettanikai nesoi (na grčkom) kod putopisca i geografa Pijeja (Pytheas) iz Masilije u IV v. prije Hrista, koji je prije proputovao bližim mu Jadranom. Kasniji rimski pisci nazivaju ta ostrva Britannicae insulae.

I grčki i latinski naziv znače Britanska ostrva. Važno je podvući da je upravo grčki putopisac prvi tako nazvao taj arhipelag koji je ranije imao druge nazive (više njih, ali ne “Britaniji” ni približno sličnih).

Kartažanin Himilko je u V v. prije Hrista za ova ostrva upotrebljavao naziv “Albion”, koji je nastao od Alba (Bjelilo) što nema nikakve veze sa 24 vijeka kasnije nastalom državom Albanijom, ali ima sa Prevlakom. Uz nju je pominjano Bijelilo, ili Bijelo Ilo, a Mlečani su Boku nazivali “Mletačkom Albanijom”, 5 vjekova prije formiranja albanske države i nacije. I Austrijanci su Boku nazivali “Austrijskom Albanijom”. To nisu neki krunski dokazi za dovođenje u vezu pojmova Britanije i Sveštenog arhipelaga, ali jesu kamenčići koji mogu poslužiti za rekonstruisanje rasturenog mozaika.

U nekim raspravama, pojam “Britanija” označava ostrvsku zemlju, ili zemlju na moru, a u drugim “isturenu zemlju ka Zapadu”. Velika Britanija i jeste ostrvska i najisturenija zemlja Evrope prema Zapadu. Naravno, u geografskom, a zašto ne bi moglo biti i u političkom, pa i u vjerskom smislu? Bretanja nije ostrvo ali jeste poluostrvo, zemlja uz more, i to najistureniji dio Francuske prema Zapadu. A kako je srpski patrijarh uzeo naziv Vretanijski?

Dr Janko Šimrak, istraživao je rimske arhive, ali izgleda da tamo nije našao traženi odgovor, jer piše:

Za poistovjećivanje pojmova Britanija-Vretanija, važno je podsjetiti da se često poistovjećuju slova v i b, ne samo u grčkoj nego i u našoj, naročito vjerskoj literaturi. Postoji mnogo istih riječi koje su u pravoslavnoj varijanti sa v, a u katoličkoj sa b. Na primjer: Vitlejem-Betlehem, sv. Varvara-Varbara, sv. Sava-Sabba, prezviter-prezbiter, lavarum-labarum, Vizantija-Bizant i t. d.

Objašnjenje pojma Vretanije ne može se naći u novijim enciklopedijama, ali zato postoji u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji prvom djelu te vrste u nas:

Zašto “ostrov”, odnosno “ostrva”?

Možda su autori mislili na enklave, pa nisu našli pogodniji srpski izraz? Ali dugi kontinuirani prigranični prostori Krajišnika nisu ličili na enklave. A i ako je tako, pojam “ostrva” je mogao biti prenijet samo iz Primorja.

Etimologe nije mnogo zanimalo porijeklo riječi “Britanija", pa i nema preciznih i opšteprihvaćenih objašnjenja tog pojma. U našoj literaturi možemo pronaći tumačenja da “Britanija” dolazi od “Vretanija”, ili “Vretanja”, i “Vretas” ili “Bretas” kao poetski izraz u značenju božanski lik (obično drveni). U grčkim rječnicima najčešće stoji da je “bretas” drveni božji kip. Ako nije riječ o jednom predmetu nego o nekom području, analogno tome moglo bi se reći da je to božanstveno područje. Po Vladimiru Mažuraniću glagol “vreti” dolazi od vrela, vira, izvora, ishodišta. (Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, str. 1608. Zagreb, 1908-1922.)

Uglavnom, Vretanija i Britanija, pripadaju pojmovima koji ukazuju na nešto iskonsko, uzvišeno, blagodarno, prijatno, oduhovljeno. Po tome, Sveštenom arhipelagu u Boki sasvim odgovara naziv Vretanija, ali nije to sve što je ovdje važno.

Kako je došlo do uvođenja naziva "Vretanijski"

Zbog teže prihvatljivosti onog što se odavno nije moglo čuti, ovu raspravu je potrebno jače utemeljiti. U tome mogu dosta pomoći istraživanja profesora pravnog fakulteta u Subotici dr Alekse Ivića. Po njemu, krajem XVI i početkom XVII vijeka mnogi Srbi iz Bosne i iz turskog dijela Hrvatske i Slavonije (a ne iz Srbije) prešli su na tada austrijsko (a ne hrvatsko) područje. Da ne bi podlegli uticaju katoličkog sveštenstva, pećki patrijarh Jovan, u sporazumu sa područnim episkopima, a na molbu preseljenih Srba osnovao je za njih novu episkopiju, na čelu sa episkopom Simeonom. Dekret o njegovom postavljenju izdat 28. juna 1609. bez tačnih granica nove episkopije, nego se:

Vladika Simeon je na opustjelom zemljištu podigao manastir Marču, posvetio ga Arhangelu Mihailu i uzeo ga za svoju episkopsku rezidenciju. (Sve Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba tokom XVII veka str. 4. Zagreb, 1917.)

Kao što se vidi, novi manastir je posvećen Arhangelu Mihailu. Zašto? Može li to imati veze sa ranijim slavnim manastirom Sv. Arhangela Mihaila na Sveštenom arhipelagu?

Može! I ima.

Prof. dr Radoslav M. Grujić naročito se bavio istorijom Srba u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Kranjskoj i Štajerskoj i o tome je objavio više zapaženih studija. Zapažene su u globalu, ali jedan detalj je redovno promicao nezapažen. Sudeći bar po tome što nije šire raspravljan, citiran i što nije našao mjesta u zvaničnoj istoriografiji.

Ovdje je samo taj detalj:

(Pravoslavna crkva u Hrvatskoj, iz VI poglavlja studije Pravoslavna srpska crkva, str. 96-97. Beograd, 1921.)

U fusnoti, sitnijim slovima pa time i nezapaženijim, autor je podsjetio da su “oni Srbi” nazivani “isprva Uskocima”. A Uskoci su Primorski Srbi. U fusnoti, autor je dodao, takođe sitnim, a ovdje naglašeno masnim slovima:

Razmatranja Dimitrija Vitkovića

Pojmu Vretanija posvetio je Dimitrije Vitković više pažnje nego svi prethodni istraživači. U Glasniku istorijskog društva u Novom Sadu (knj. VII str. 80-94. Novi Sad, 1934.) objavio je na 14 strana studiju: Šta je negda bila Vretanija.

Najvažniji podaci dovode u vezu pojam Vretanije sa Sveštenim arhipelagom u Boki. Vitković nije Bokelj da bi bio pristrastan, niti je imao izrazitih veza sa Bokom da bi pisao po želji i emocijama. Uostalom, Boka mu uopšte nije ni bila tema kojom se bavio, ali su ga proučavanja arhivske građe dovela na ono što je ovdje važno:

Vitković dalje objašnjava da je do seobe pećkog patrijarha Arsenija III Crnojevića, Marčanska episkopija bila jedan znameniti faktor Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Zatim nabraja razna imena koja je imala: 1. vretanijska, 2. roviška, 3. svidnička, 4. platejska, 5. marčanska. Zaboravio je pomenuti i šesti naziv, “uskočka”. Svi ovi nazivi su više puta različito tumačeni, i davana su im riješenja, od kojih su neka i pravilna i razumljiva.

Vitković je izričit da je riječ “Vretanija” vezana prvo za ime episkopa Simenona, za koga se ne zna od kuda je došao. Kada je episkop Simeon 28. juna 1608. bio u Peći, dobio je od patrijarha Jovana sinđeliju u kojoj se kaže da se šalje poruka svima koji,

Vitković je citirao dugi niz stranih zapisa iz arhivskih dokumenata, a zatim na nekoliko stranica mnoštvo primjera iz domaćih izvora za počasne nazive “Vretanijski”, “Vretanjski” i sl. ne samo za episkopa Simeona nego i za druge episkope Marčanske episkopije. Bilo bi suvišno, i zamorno, makar i dio toga prenositi, kad se zna gdje se može naći. Ovdje je interesantnije nešto drugo, što je Vitković zapisao:

U djelima Jovana Zlatoustog zaista se na tri mjesta, spominje Vretanija. Vitković ih je naveo i objasnio da je đakon Pavle Alepski pogrešno zapisao Brutanija umjesto Vretanija, kao i grad Hervan mjesto manastira Rmanj i dodao:

Slijedi opširna Vitkovićeva rasprava sa konkretnim podacima gdje se sve pominje “Vretanija” i manastir Marča kao “Vretanijski”. Međutim, sveti Jovan Zlatousti, koji je živio u IV stoljeću nije mogao imati u vidu Marču, koja tada nije postojala, ali je postojalo Prevlačko svetilište.

Vitković dalje argumentovano pobija neutemeljene i neubjedljive tvrdnje “zagrebačkih biskupa i svih redom hrvatskih istorika”, da Vretanija dolazi od prezimena nekog Hrvata Vretanića, koji ni po čemu nije istaknuta ličnost, a pogotovo ne za srpstvo ili pravoslavlje. Zatim objašnjava da se u tituli pećkog patrijarha redovno ističe “primorje”:

Riječ je o Svetom Arseniju Prevlačkom, kojeg je “Prevlačkim” prvi nazvao Mladen Crnogorčević na osnovu predanja, ali i argumenata koji se moraju uvažiti, ako ih nije moguće pobiti.

U daljem tekstu je nanizano mnogo primjera iz srpskih, ruskih, latinski i drugih dokumenata o titulama srpskih patrijarha u kojima se ističe “Primorski”. Tu je i jedan rukopisni «služebnik» manastira Dečani, u kojem piše:

Pekskije znači Pećke. Kao što se vidi, odvojena su područja Dalmacija, Travunija i Vretanska ostrva, a Boka se ne pominje drugim oblikom imena. Slijede objašnjenja i dokazi da pojam “Vretanija” može biti samo prenesen sa “Primorja”. Pri tom se Vitković poziva na Dikanža, Henrika Stefana, patrijarha Jovana Kantula, Đura Daničića, Jozefa Šafarika, Franja Miklošića, Vuka Karadžića, Janka Šimraka, Radoslava Lopašića, Ljubomira Stojanovića, Aleksu Ivića, Radoslava Grujića, Grbića, Krasića i druge autore.

Sudeći po jenjavanju rasprava, i da ga nije niko osporio, izgleda da je Vitković bio dovoljno ubjedljiv, što nam je ovdje naročito važno.

Ne krije li se tu objašnjenje zašto je upravo nasljednik Zetske (prevlačke) mitropolije, a ne neko drugi iz mnogo veće Srbije, dobio čast da uz svoju titulu Mitropolita Crnogorsko-Primorskog, bude i egzarh Pećkog trona?

Iz kojeg primorja je prenijet pojam Vretanija

Više ne bi trebalo da bude dileme da li je pojam Vretanija prenijet je sa Primorja, ali Primorje je širok pojam. Pa čak i Srpsko primorje iz onog doba. O kojem primorju se može govoriti u ovom smislu? Evo što Vitković napisao na osnovu zaista velikog fonda znanja iz ove problematike:

Vitković je nabrajao i druge razne izvore, kojima ovdje ne mora biti opterećen tekst, jer po njemu “najglavnije `pisanije`, dolazi tek sada”:

Ponovo slijedi nabrajanje dokaza, uključujući i natpis na kamenoj ploči u Nadinu, a zatim važno objašnjenje što se podrazumijevalo pod pojmom provincije Dalmacije:

Prema tome, tu je spadala i Boka. Ali Vitković je pošao i dalje postavljajući pitanje kako se može dovesti u vezu ona sjeverna Vretanija-Britanija, sa našom Vretanijom ili Primorjem i to na jugozapadu?

Odgovor je započeo istorijskim citatom: "U `Vretaniji carstvije prave v ljeta onaj` Konstancije Hlor...” koji je bio otac cara Konstantina Velikog i Konstance udate za Likinija koji “bješe dalmatinski gospodin, rodom Srbin”.

Likinijev sin je Bela-Uroš, unuk Tjehomil i praunuk sveti Simeon, rodonačelnik Nemanjića kojima taj rodoslov ukazuje na srodstvo sa Konstantinom Velikim. Saznanje odakle potiču Nemanjići i da su svi, kao i srpski vladari poslije njih, uz tituli imali primorje, otkriva i rješenje zagonetke. Vitković je smatrao potrebnim istaći koliko je korisno znanje odakle manastiru Marči potiče naziv Vretanija:

A za manastir na Sveštenom arhipelagu u Boki, Vitković je podsjetio da je crkvu toga manastira gradio Stefan Prvovjenčani, a da je Sveti Sava "vtorago jepiskopa postavljajet u Zeti diokletijskom pomorju v hramje arhistratiga Mihaila", i dodao najvažnije:

Nije dovoljno objašnjeno od kada Nemanjići slave Svetog Arhangela Mihaila kao Krsno ime. U studiji Vladislava Skarića O postanku Krsnog imena (Glasnik ZM BiH, Sarajevo, 1920.) nalazi se podatak da je taj običaj nastao u Primorju i da je otud prenesen u ostale srpke krajeve. U oblasti Miholjskog zbora postoji predanje (objavljeno u listu Boka od 1. i 15. aprila 1982.) da su Nemanjići uzeli tu slavu po Svetinji prevlačkoj. Ako se ne može dokazati da su tu slavu slavili i prije 1185. g. onda to predanje ima jako opravdanje.

Važno je i naredno Vitkovićevo objašnjenje:

Poznato da su migracijama prenošena imena mjesta iz starog kraja, pa naziv Grabovac ovdje ima poseban značaj.

Poslije uništenja slavnog manastira Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci, kao kakvu-takvu nadoknadu mještani okoline Prevlake (Grblja i Krtola) podigli su skromni manastir sa crkvom Sv. Arhangela Mihaila koja još postoji nedaleko od Prevlake, na uzvisini koja se zove Grabovac.

Zetska mitropolija je imala široku i bogatu metohiju, čije je jezgro činio Svešteni arhipelag sa najvažnijim ostrvima ne jednog nego dva arhistratiga, Mihaila i Gavrila. Kada je pitanje odakle potiče naziv Vretanije, Vitković je bez kolebanja izričit:

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.