Vasko Kostić

Podvizi Bokelja van Boke

Izdaje i štampa IŠ "Stručna knjiga" Beograd, Lole Ribara 48 • Direktor i glavni i odgovorni urednik Živojin Vlahović • Telefoni: direktor 340-943, 341-332 - služba prodaje 342-512,341-332, 340-451 • štamparija 346691 • telefaks 011/34 04 5-1

Beograd, 1995

Sadržaj:

Predgovor

Prvo poglavlje

Podvizi svjetskog glasa

Grbljanin - prvi naš navigator oko svijeta

Drugo poglavlje u srpskim ustancima

U jezgru drugog srpskog ustanka

U stranim ustancima

Teška bitka uoči završetka rata

Od Garibaldinca do admirala

Razni podvizi

Neizvršeno naređenje

Predgovor

Jedna knjiga vuče drugu, naročito ako je građa neiscrpna. Građa o podvizima Bokelja je zaista neiscrpna. Čim je objavljena knjiga "Podvizi Bokelja" (Beograd, 1992), čitaoci su protestovali što u njoj nema najslavnijih stranica istorije Boke. Smatrao sam da je važnije zabilježiti ono što je manje poznato i o čemu nema dovoljno (ili uopšte nema) pisanih izvora. Ustanci pravoslavnih Bokelja protiv moćne Austrougarske Carevine zaista su slavne stranice istorije Boke, ali o tome ima dovoljno literature. Ipak, čitaoci i to traže, kroz lako štivo i na jednom mjestu, pa sam se potrudio i napisao II knjigu. U njoj sam istakao najveća junaštva i najznačajnije pobjede ustanika. Već tokom pisanja te knjige shvatio sam da ni to neće biti dovoljno, pa sam po njenom završetku pristupio pisanju ove knjige, treće istog žanra, ali o podvizima Bokelja van Boke.

U prvom poglavlju je nekoliko značajnijih podviga bokeljskih pomoraca koji nisu imali nikakve veze sa organizacijom "Bokeljska mornarica". Toj organizaciji je sve pripisano što je bilo pozitivno u Boki, ali to nema nikakve osnove. Čak ni njihov najveći slavljenik, kapetan Ivo Vizin, nije bio član te organizacije. Čak što više, baš u vrijeme dok je on oplovljavao svijet, nije postojala ni Kotorska mornarica, koja je ranije ukinuta, niti njena nasljednica Bokeljska mornarica, koja je osnovana kada se Ivo Vizin vratio sa puta oko svijeta.

Drugo poglavlje sadrži podvige Bokelja i njihove zasluge u ustancima srpskih masa protiv Turaka. Nisu mogli biti izostavljeni ni podvizi Bokelja u grčkom ustanku i u Garibaldijevim pohodima, pa je to sabrano u Trećem poglavlju. Na kraju, u Četvrtom poglavlju je nekoliko podviga kojima nije mjesto u prethodnim temama. U opštem smislu, sve što važi za prvu knjigu "Podvizi Bokelja", važi i za ovu knjigu, pa i ovdje ponavljamo Predgovor prve knjige.

Predgovor prve knjige "Podvizi Bokelja"

Knjiga "PODVIZI BOKELJA" je zbirka malo poznatih zanimljivosti iz burne bokeljske prošlosti. Mnogi događaji lokalnog značaja, ma koliko bili interesantni, ostaju nepoznati izvan užeg područja u kojem su se zbivali, jer ih istoriografija zanemaruje. Za nju su važniji globalni događaji i imena glavnih vođa, makar oni bili tirani, zločinci, rasipnici, ludaci ili kukavice. Obični ljudi ostaju bezimeni, svode se na bezličnu masu. Izostaju opisi njihovih ličnosti i podviga. Bez njih, usamljene vođe ne bi mogle stvarati istoriju, pa ne bi ni bilo važnijih događaja. Za razliku od istoriografije, u narodnom sjećanju dublje ostaju urezane, i teže se brišu, uspomene na patnje, napore, junaštva i druge podvige običnih ljudi, na njihovu prolivenu krv i znoj, na njihove rasute kosti po njivama i kamenjarima, po visokim planinama i morskim dubinama.

Glavnina građe za ovu knjigu je proistekla iz kolektivnog narodnog sjećanja, ali sam koristio i pisane izvore u kojima sam pronašao makar kakve tragove onih zbivanja, koja su bolje ostala u narodnom sjećanju. Rijetke podatke iz pisanih izvora sam koristio za upoređivanje, usklađivanje datuma, imena i drugih pojedinosti, koja teže ostaju u pamćenju ili se razlikuju u usmenim predanjima raznih sela.

S obzirom na izvore, knjiga je namijenjena jednako ljubiteljima legendi i predanja kao i onoj čitalačkoj publici koja voli istoriju a nema vremena ili mogućnosti da proučava obimne naučno - istorijske rasprave, često teškim stilom pisane, preopterećene citatima, fusnotama, stranim izrazima, polemikama i dokazima. Ovdje dokazi nisu potrebni. Ko ovdje pružene podatke ne može ili ne želi prihvatiti kao istorijske istine, neka ih prihvati kao legende ili predanja. I to je duhovna kultura koja zaslužuje da se zabilježi i tako spasi od potpunog potonuća u dubine zaborava.

Za razliku od ranije objavljenih zbirki, koje sam nazvao "legendama", zato što ih nisam pročišćavao od fantastičnih primjesa i što nisam razdvajao vjerovatno od nevjerovatnog, u ovu zbirku nisam uvrstio ono u što ni ja nisam povjerovao. Zato sam ubijeđen da neće mnogo pogriješiti ni čitalac koji podatke iz ove knjige prihvati kao istorijske istine.

U pričama ovakve vrste često bude i pretjerivanja. U ovoj zbirci to nije opšti slučaj, pa ni u većem dijelu, iako se ne može reći da nema i toga. Zar toga nema i u istoriografiji? Do izvjesne mjere korisno je nešto pustiti i na volju narodnoj mašti. Ona će nekome nešto pridodati, naročito ako potomak priča o junačkim podvizima svojih predaka. Upravo takve priče su najbolje i očuvane. S druge strane, mnogo više junačkih podviga ostalo je potpuno nepoznato, izgubljeno je za sva vremena. Dakle, nešto preuveličano, a nešto i nepomenuto, ili nešto dodato, a nešto oduzeto, jedno s drugim u sveukupnosti, daje onakvu sliku prošlosti kakva je približno i bila, barem što se tiče građe ove knjige. Za uvažavanje vjerodostojnosti ovdje opisanih događaja, potrebna je samo onolika doza opreznosti kolika je potrebna i za uvažavanje zvanične istoriografije.

U onim područjima u kojima se kult predaka još održava, čijem se čojstvu i junaštvu potomci još dive, istorija je omiljena. Bila bi još omiljenija kada bi se mladima pružilo više legendi, pristupačnih i kratkih priča o događajima iz prošlosti, praćenih objašnjenjima i komentarima koji upotpunjuju opšta znanja.

Cilj ove knjige je i da popravi neke pogrešne utiske. Poznato je da su, možda i smišljeno, podgrijavane zablude iz kojih proizilazi da Bokelji ne pripadaju onoj "ljutoj crnogorsko - ratničkoj" nego nekoj drugoj "prefinjenoj" kulturi. U pisanim izvorima više ćemo naći podataka o sukobima između Bokelja i Crnogoraca zbog sitnih krađa, ispaše stoke i sličnih pojedinačnih nesporazuma, nego o daleko važnijim i dugotrajnijim odnosima prijateljstva, solidarnosti, vjerske i rodbinske povezanosti. U pisanim izvorima je malo onoga što zaslužuje najviše pažnje: udruženo prolivanje krvi Crnogoraca i Bokelja za slobodu i zajedništvo, kroz mnoge bitke kojima se ni broja ne zna. Nedostatak mogu nadoknaditi kratke ratne, odnosno istorijske priče, poput ovih koje se pružaju čitaocima u zbirci "Podvizi Bokelja".

Na žalost, junačke priče nisu tako njegovane kao, na primjer, junačke narodne pjesme. Epske pjesme, kao i istorijski romani, pružaju alternativnu sliku prošlosti u odnosu na istoriografiju. Junačke priče su embrioni iz kojih se mogu razviti (ponekad se i razvijaju) istorijski romani. Jedna kratka priča ne može pružiti alternativnu sliku prošlosti, ali zbirka više njih može. U tom slučaju su priče istorijske, pa zaslužuju odgovarajuću pažnju. Ako su junačke, viteške, onda su i vaspitne, što ih još više uzdiže. Ako se njihovim sakupljanjem spasava duhovno blago koje obogaćuje kulturnu baštinu, one imaju i civilizacijske zasluge. Ostalo stepenovanje je stvar ocjene literarne vrijednosti. Bilo je profesionalaca koji su mogli mnogo ranije i bolje uraditi ovaj posao. Međutim, ako treba spasavati ono što se u posljednjem času još spasiti može, koliko bi bilo ispravno ništa ne preduzimati dok se ne pojavi profesionalni spasilac?

Uostalom, ja nisam spasio sve što treba spašavati. Uradio sam koliko sam mogao. Očekujem prigovor da sam neke ličnosti uzdigao više od drugih, već poznatih. Ako nisam imao ništa novo da dodam, zašto da ponavljam poznato? Prigovor bi mogao biti i da sam perifernim mjestima dao veći značaj nego gradovima Boke. Svaki kraj Boke se ima čime podičiti: sposobnim zanatlijama, vještim trgovcima, pomorcima, dobrotvorima, kulturnim i duhovnim pregaocima, umjetničkim i drugim stvaraocima, ali njima je mjesto u knjigama druge tematike.

Prvo poglavlje

Podvizi svjetskog glasa

Hrabri robovi

Postoji desetak naših i stranih izvora o podvigu pomorskog kapetana Petra Želalića iz Bijele. Još se mogu čuti i usmene priče, jer su neki događaji nezaboravni. Zbunjuju velike razlike u raznim izvorima. Ne slažu se podaci ni o imenu, ni o prezimenu, ni o godini rođenja glavnog aktera događaja. Turski brod se pominje kao "Sultanija", "Velika sultanija" i "Kruna otomanska". Ni o broju posade turskog broda podaci se ne slažu. Kreću se od 800 do 1.100 ljudi. Ne slaže se ni godina događaja. Negdje su podaci suviše oskudni, negdje rasplinuti van okvira jedne teme.

Petar Želalić je rođen juna 1727. u Bijeloj od oca Jova i majke Jane, rođene Lučić. Imao je 33 godine 19. septembra 1760. Kada je izveo ono što mu je donijelo svjetsku slavu.

"Šambek" je tip manjeg broda pogodnog i za trgovinu, i za ribarstvo, a naročito za gusarenje. Takav brod je imao kapetan Petar Želalić, sa posadom od svega deset ljudi. Ličio je na igračku u odnosu na sultanov brod "Velika sultanija". Bio je to novi brod, tek porinut u more, jedan od najljepših i najvećih tadašnjih turskih brodova. Osim lakšeg naoružanja, na njemu su bila i 82 topa. Do susreta dva broda došlo je u Egejskom moru. Ispaljeni su upozoravajući plotuni sa sultanovog broda. Kapetan Želalić nije imao izbora nego da naredi spuštanje jedara, da čeka lagano zaustavljanje broda i ono što je sudbinom određeno.

Turci su čitavo Egejsko more smatrali svojim teritorijalnim vodama. Šambek su zaplijenili i pod naoružanom turskom komandom uputili u najbližu tursku luku. Želalića i tri njegova bliža saradnika prebacili su kao robove na "Veliku sultaniju". Tamo su zatekli još 83 roba od kojih su 11 bili Bokelji. Sve su to bili zapovjednici i oficiri zaplijenjenih ili potopljenih hrišćanskih brodova. Za te robove su Turci tražili velike otkupe.

Matična luka Želalićevog "Šambeka" je bila Malta. Od tamo se nije niko javljao da ponudi otkup, a svoju rodbinu u Boki Želalić nije pominjao. Više od dvije godine je sa svojim drugovima robovao, očekujući tursku milost, kad otkupa nema. Zbog toga se dobro ponašao i stekao povjerenje kod Turaka. Jednog septembarskog petka Turci su proslavljali posebnu svečanost. Zbog velikih zasluga, sultan Mustafa III je odredio novo ime svom lijepom brodu. Iako je i do tada nosio veliki naziv, to je ipak bila sultanija (princeza). Veličanstveniji je bio novi naziv: "Kruna otomanska ".

Veći dio posade je dobio nagradni izlaz na ostrvo Kos, ispred kojeg je brod bio usidren. Na broduje ostala straža od stotinak ljudi. Nagrađeno je i nekoliko robova, ali samo izlaskom na palubu. Nije bilo opasnosti da pobjegnu skakanjem u more. Morali bi isplivati na tursko kopno, a zna se što bi ih tamo čekalo. To im nije ni padalo na pamet, ali se Želaliću nešto drugo motalo kroz glavu.

Kada je došlo vrijeme klanjanja, straža se razrijedila. Jedni su htjeli da to obave u posebnoj prostoriji potpalublja. Ostali su se zaneseno klanjali na palubi. Želalić je to iskoristio, zabranio ulaz u tursku prostoriju za klanjanje tako da se iznutra ne može otvoriti, a otvorio potpalubnu prostoriju za robove. Oni su dograbili motke i sve što im je došlo do ruku, neki i noževe iz kuhinje i navalili na iznenađene stražare na palubi. Mnogi stražari su poskakali u more. Ko je pružio otpor, bio je posječen. Iako nikada nije komandovao tako velikim brodom, Želalić je preuzeo komandu, naredio dizanje sidara. I razvijanje jedara. Odmičući kroz arhipelag, Želalić je propisno odgovarao na pozdrave turskih obalnih straža. Imao je kad naučiti kako to Turci rade. Dok su stigle ondašnje sporohodne vijesti do isturenih turskih straža, "Kruna otomanska" se izgubila iz vida daleko na horizontu. Svečani petak je za Turke postao "crni petak".

Nova nevolja je nastala kada se oteti turski brod približavao malteškoj obali. Iako Želalić nije plovio pod turskom zastavom, nastala je panika na Malti čim je brod primjećen. Na Malti se dobro znalo za po zlu proslavljenu "Veliku sultaniju". Promjenjeno ime Maltežanima nije ništa značilo. Osuli su paljbu prema brodu sa svih obalnih topova. Uzaludni su bili i Želalićevi signali koje je upućivao sa broda, jer su turska lukavstva bila svima poznata. Želaliću nije preostalo ništa drugo nego da krene u lov na bilo koji brod, jer su od većeg svi manji brodovi bježali čim bi ga primjetili. Prema jednom peškariću je morao ispaliti plotun upozorenja. Kao on nekada, tako su ribari sa peškarića spustili jedra i čekali sudbinu. Srećni ishodom poslušali su kapetana Želalića da otplove na Maltu i saopšte u čijim je rukama turski brod.

Na obali Malte slila se bujica naroda da dočeka i vidi oteti turski brod. Poklicima i veselju nije bilo kraja. Kapetan Želalić je dočekan kao najveći malteški heroj. Brod je procijenjen na basnoslovnu sumu. Ne znajući što će sa tolikom brodinom, Želalić ga je poklonio malteškim vitezovima, u čijem posjeduje bilo i ostrvo Malta. Tada je i kapetan Petar Želalić proglašen vitezom malteškog reda.

Na brodu je bila ogromna vrijednost skupocjene robe, oružja i 84 hiljade zlatnih cekina turskog plijena i 40 zarobljenih Turaka. Zarobljenike je predao malteškim vitezovima, a ostale vrijednosti je zadržao da podijeli sa svojim drugovima. Kolika je to vrijednost bila vidi se po tome što je Želalić od svog dijela sazidao dvije palate na Malti. U znak zahvalnosti Božjoj pomoći za uspješan podvig, sagradio je na Malti i crkvu Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca što je bila i njegova krsna slava. Nije zaboravio ni svoj zavičaj. U Bijeloj je sagradio dvije kuće, jednu malu i jednu veliku sa kućnom crkvicom. To je ostavio bratu Marku, a sigurno mu je ostalo još novca, jer je na Malti zasnovao porodicu. Oženio je Maltežanku Mariju, udovicu njegovog noštroma sa šambeka. Muž joj je poginuo u okršaju sa Turcima kada je pomagao Želaliću u otimanju broda "Kruna otomanska".

Petar Želalić je imao sve uslove da proživi ostatak života sa svojom Marijom u bogatstvu, sreći i zadovoljstvu. Avanturistički duh mu je nalagao da nastavi svoju pomoračku profesiju. Kupio je novi šambek sličan onome kojeg su mu Turci oteli. Odao se gusarstvu isključivo protiv turskih brodova. Svetio im se za dvogodišnje robovanje i ponižavanja koja je morao podnositi. Osvetio je i svoje sapatnike koji su umirali od gladi i bolesti u mračnom potpalublju turskog broda. Osvetio je i svoje drugove koji su poginuli prilikom otimanja broda od Turaka. Nizao je pobjedu za pobjedom, podvige za podvizima, ali sve je ostajalo zasjenjeno grandioznim podvigom koji mu je donio veliko bogatstvo i svjetsku slavu.

Zanimljivo bi bilo saznati sudbinu broda "Kruna otomanska". Tu znatiželjnost možemo samo malo zadovoljiti. Naravno, ime mu je odmah promjenjeno. Malteški vitezovi su ga krstili imenom Santissimo Salvatore" (Presveti Spasitelj). To je toliko uvrijedilo Turke da zamalo nije došlo do mediteranskog rata. Da bi ublažio napetost, francuski kralj Luj XV uputio je na Maltu avgusta 1761. poslanika Valija de Fleurija radi pregovora o otkupu broda. Pregovori su vjerovatno bili uspješni, jer oko toga nije više bilo raspirivanja strasti. O konačnoj sudbini broda nema podataka.

Početkom septembra 1800. Britanci su zaposjeli Maltu. Bilo je to na 40-to godišnjicu Želalićevog podviga, kojeg su i Britanci veoma uvažavali. Iako je imao od čega živjeti i u starosti, dodijelili su mu specijalnu penziju. Ne zna se da li je Petar Želalić na Malti ostavio potomstvo. Jedino se zna da je umro na Malti 1811. g. u dubokoj starosti. Sahranjen je uz temelje svoje zadužbine, crkve Svetog Nikole.

Podvig nad podvizima

Pomorski kapetan grof Jovan Mirković iz Herceg - Novog, u svojoj karijeri nije učinio samo jedan junački podvig. Čitav život mu je bio satkan od rizičnih avantura i hvatanja u koštac sa najvećim opasnostima. Iznad svih, izdvaja se jedan događaj koji spada u nemoguće, ako se ne povjeruje u direktnu Božju pomoć. Pogotovo je nevjerovatan za onoga ko nikada nije čuo za bezgranična srpska junaštva.

Podvig se odigravao čitavu noć između 9. i 10. jula 1800. Sigurno bi ostao zaboravljen kao fantastična izmišljotina da slučaj (ili Bog) nije podesio svjedoka na brodu. Očevidac je bio veoma uvaženi nepristrasni stranac. Njegova svjedočenja su samo upotpunila sliku zbivanja čije su posljedice bile vidljive na brodu i za članove tribunala, koji je utvrđivao što se desilo.

Manje-više je poznato kakav su žilavi otpor pružali pravoslavni Bokelji velikoj Napoleonovoj sili u Boki i oko Boke. Međutim, čak 6 godina prije nego što je Napoleonova armada stigla do Boke, Napoleon je dobio lekciju od Bokelja kakvu do tada nije doživio nigdje u Evropi. Bilo je to doba njegovog uspona, jačanja moći i velikih vojnih pobjeda. Bitke je vodio protiv udruženih snaga Engleza, Austrijanaca i Rusa. Svojim zloglasnim korsarima (ozvaničeni gusari) Napoleon je potpuno držao u blokadi Ligursko i Tirensko more. Neposredno nakon pada Mletačke Republike, u opštem haosu i bezvlašću svak je gusario. Tada o Italijanima nije bilo ni pomena. Sa Apeninskog poluostrva niko se nije usuđivao isploviti na dugu plovidbu. U takvim okolnostima velikog rizika, prevoz je dobro plaćan. Priliku su koristili samo najhrabriji.

Prkoseći svim opasnostima kapetan Jovan Mirković je plovio svojim malim jedrenjakom "Skenderbeg" iz Tunisa ka Livornu. Sreća ga je pratila po toplom ljetnom vremenu. Bez problema je uz povoljni vjetar za jednu noć stigao od Tunisa preko Sredozemnog mora do prvih obala Sardinije. Mijenjajući zastave, plovio je ka sjeveru uz samu obalu Sardinije i Korzike, pa je srećno prebrodio i Tirensko more. U Ligurskom moru, kada se morao udaljiti od obale, presreo ga je mnogo veći francuski korsarski (u stvari ratni) brod.

Na jedrenjaku kapetana Jovana Mirkovića bilo je samo 12 mornara, dva dječaka i jedna porodica putnika. Brod je bio naoružan sa 6 malih topova "šestofuntaša", bez artiljeraca. Svakome topu su bila potrebna dva artiljerca. Tu ulogu su preuzimali mornari. Ako bi svi topovi dejstvovali, ne bi imao ko upravljati sa jedrima. Zato je kapetan Mirković upotrebio svu svoju vještinu da umakne bržem i jačem brodu. To je čitav dan uspijevao naglo mijenjajući pravac, jer je to lakše izvesti manjem nego većem brodu. Nadao se da će mu noć pomoći da umakne. To su znali i uporni progonitelji, pa su sve preduzeli da prije mraka obave lak posao.

Francuski brod je imao 18 velikih topova i preko stotinu izvježbanih nemilosrdnih gusara. Mogli su topovima potopiti "Skenderbega", ali im je važniji bio plijen. Pogotovo kad nisu očekivali jači otpor. Korsari su uspjeli prije noći da se približe "Skenderbegu" na domet ganča. Na toj udaljenosti su topovi neupotrebljivi. Praštale su puške, a tanad fijukala oko ušiju. Prvi pokušaj agančavanja nije uspio, jer je posada "Skenderbega" uspjela presjeći konope i dugim motkama odbiti napadački brod. Pri tom je kapetan Mirković ranjen u desnu ruku. U ponovljenom približavanju bačeno je na desetine gančeva. Kapetan Mirković je sabljom u lijevoj ruci presjecao konope istovremeno komandujući paljbom, jer brodom više nije trebalo upravljati. Najzad se desilo ono što se moralo desiti. Dva broda su se sljubila bokovima i nastala je nadljudska bitka na smrt ili život. Ispaljene su i kratke puške zapašnjače. Za njihovo ponovno punjenje nije bilo vremena. Nastavljena je borba na nož, što bi se reklo "prsa u prsa". No taj izraz u ovom slučaju nije prikladan, jer je bila navala više od deset prsa na jedna prsa.

Nakon napornog cjelodnevnog manevrisanja jedrima radi uzmicanja napadaču, posada "Skenderbega" je već na početku neposredne bitke bila iscrpljena. To nije važilo i za napadače, jer ih je bilo dovoljno da se mijenjaju i odmaraju. Kapetanu Jovanu Mirkoviću nije ni padalo na pamet da moli za milost i ponudi otkup za živote ljudi sa njegovog broda. Nije mu mnogo bio važan ni spas broda i tereta, jer je i jedno i drugo bilo osigurano i u Livornu i u Trstu. Iako su mogućnosti za pobjedu bile ravne nuli, kapetan Mirković je umjesto poniženja izabrao borbu. Bljeskala su sječiva toliko izmiješanih mornara obje posade, da je bilo trenutaka u noćnoj tmini u kojima se nije znalo ko koga sječe. Za takvu pometnju krivo je i piće, kojim su se gusari ohrabrivali pred napad

U toku borbe je kapetan Mirković zadobio još jednu ranu, koju nije imao vremena ni da previje. Bio je obliven krvlju, od svoje i tuđih rana, kao i većina mornara s oba broda. I kada je potpuno iscrpljen pao, ležeći na palubi i dalje je komandovao i osokoljavao svoju posadu. Razlijegali su se vrisci ranjenih, tupo pljuskala u more tijela poginulih. Takvu sudbinu su doživjeli i zapovjednik i navigacioni oficir francuskog broda. Pred zoru su obje posade bile potpuno iscrpljene. Na francuskom brodu je ostalo na nogama samo 5—6 mornara. Napadači su sami presjekli preostale konope od gančeva da bi se brodovi razmakli.

Dan je osvjetlio užasnu sliku na "Skenderbegu". Palubu su prekrivali leševi, a sve je bilo crveno od krvi, od ferala do jedara. Među poginulima su bila i dva Mirkovićeva mornara. Osim kapetana Jovana Mirkovića, od njegove posade je ležalo još pet teških ranjenika, nesposobnih za bilo kakav rad. Svi ostali su zadobili rane, ali su bili pokretni. Komandu nad brodom je preuzeo Jovanov mladi sinovac Simeon Mirković. Prva mu je komanda bila pranje i previjanje rana. To su morali lakši ranjenici prvo uraditi težim ranjenicima, pa onda jedan drugome. Drugi zadatak je bio da skinu oružje i vrijednije stvari sa poginulih i da ih pobacaju u more, prije nego što se usmrde na ljetnoj žegi. Treći zadatak je bio da kako - tako zakrpe izbucana jedra i povežu njihove ispresijecane konope. Sve je to morao uraditi Simeon Mirković sa još samo tri mornara, dva dječaka i jednim putnikom. I to onako iscrpljeni danonoćnim naporima, borbama i pod bolovima svoji hrana. Tek nakon toga, umjesto poginulog kormilara sam je prihvatio kormilo i izdao zapovjedničke komande, koje su jedva nekako dovele oštećen brod do Livorna.

Sve je ovo potvrđeno na raspravi pred tribunalom u Livornu 13. avgusta 1800. uz svjedočenja očevidaca. Među njima su bila dva ranjenika posade francuskog broda. Otkrili su ih prilikom bacanja mrtvih u more pa im je Simeon Mirković poštedio živote. Ključni svjedok je bio putnik "Skenderbega", danski konzul pri tuniskom praviteljstvu. Nalaz tribunala je ovjerio general-major De Lavilette, lučki komandant Livorna.

Na bezimenom korsarskom brodu ni članovi posade nisu znali imena zapovjednika i časnika. Nažalost, osim Markovića, ostali su bezimeni i članovi posade "Skenderbega", iako su za podvig jednako zaslužni kao Mirkovići. Čak i više oni koji su dali živote. U ovom vijađu "Skenderbeg" nije izvršavao nikakav zadatak za Austriju, niti je plovio pod austrijskom zastavom. Ipak je bečki ćesar Franc II bio oduševljen ovim podvigom, jer su Bokelji tada bili austrijski podanici. Kapetana Jovana Mirkovića je odlikovao "Velikom zlatnom medaljom na zlatnom lancu". Mladog Simeona Mirkovića je odlikovao "Zlatnom medaljom na odličnom vojničkom traku". Svim ostalim članovima posade i rodbini poginulih dodijelio je srebrne medalje za vanrednu hrabrost. Pohvalno svjedočanstvo za ovaj podvig uručeno je Mirkovićima i u Veneciji 16. maja 1801. da ostane "vječna slava ovoj odličnoj porodici" koja je osim Jovana i Simeona dala još niz velikih junaka. Jovan se oporavio i živio još 40 godina. Umro je 22. juna 1840. daleko od svoje Boke.

Grbljanin - prvi naš navigator oko svijeta

Naša literatura uporno ističe kapetana Iva Visina iz Prčanja kao "prvog Jugoslovena koji je oplovio zemaljsku kuglu". Tu je riječ o SFRJ prije njenog raspada. Vojna i Pomorska enciklopedija ustupile su Visinu posebne enciklopedijske jedinice. Kapetana Stevana Vukotića iz Bratešića (Grbalj) uopšte ne pominju. Ne pominju ni jednog od čitave plejade pomorskih kapetana i admirala iz čuvenog junačkog bratstva Vukotića.

Visin je imao 46 godina 1852. kada je iz belgijske luke Antverpen krenuo na daleki put. Nije krenuo sa ciljem istraživanja, otkrivanja novih plovnih puteva ili u pokušaju da obori neki rekord u putu oko svijeta. Tuda ga je vodio trgovački posao od luke do luke ranije korišćenim i provjerenim plovnim putevima. Vratio se 1859. g. i to ne u istu luku iz koje je krenuo na daleki put nego u Trst. Iste godine se vratila i austrijska fregata "Novara". Krenula je dvije godine ranije sa ciljem da oplovi svijet u sklopu obuke kadeta. Među 350 članova posade bila je trećina Dalmatinaca i Bokelja. Trebalo im je pet godina manje nego Visinu da oplove svijet. Visin nije jedini tada oplovio svijet, ali mu pripada primat jer je sam vodio navigaciju broda.

Stevan Vukotić je imao svega 23 godine kada je 1823. g. krenuo na put oko svijeta kao navigacioni oficir. Bilo je to više do tri decenije prije Visina. Istina, on je plovio pod ruskom zastavom, a Visin pod austrijskom. Visin je glorifikovan kao "naš" junak, a Vukotić je zanemaren kao da nije naš.

Kada je proslavljeni ruski zastavnik Jovan Vukotić, nakon osvajanja Korčule od Napoleonovih Francuza, poveo sinove i sinovce na školovanje u Rusiju, među njima je bio i Stevan Mihajlov Vukotić. Kao kadet u Pomorskom korpusu ruske ratne mornarice na Krimu, Stevan je znatno odskakao od svojih kolega. Po godinama je bio na začelju, a po uspjehu na čelu svoje klase. Imao je 20 godina kada je njegova klasa proizvedena u čin garde marina. I u službi je napredovao kao što se isticao u školi. Nakon tri godine prakse od završetka školovanja, vanredno je proizveden u navigacionog oficira, dok su ostali iz njegove klase u taj čin proizvedeni 2 do 4 godine kasnije.

Unapređenje Stevana Vukotića je bilo vezano za složeni poduhvat koji se priprema. Najboljem u klasi Stevanu, ukazano je povjerenje da kao navigacioni oficir vodi istraživački brod "Predprijatije" u stručnoj ekskurziji. Brod je imao 140 članova posade i 5 naučnika. Glavni cilj ekskurzije je bio put oko svijeta. To je bila i provjera osposobljenosti posade svakog na svom zadatku, od čega je zavisilo napredovanje u viša zvanja i činove. Naravno, provjeravana je i Stevanova sposobnost i primjena u praksi stečenih znanja. Takva putovanja su uvijek prilika ne samo da se provjere nego da se i prošire znanja. Čast za ukazano povjerenje je bila utoliko veća što je Stevan Vukotić tada tek bio napunio 23 godine.

Brod "Predprijatije" je krenuo na put oko svijeta iz Kronštata pod neposrednim vođenjem navigatora Stevana Vukotića. Preplovio je Baltičko more, pristajao u Kopenhagenu i Portsmouthu. Zatim je prešao Atlantik dijagonalno ka jugozapadu. Pristajao je u Rio de Ženeiru, oplovio oko Južne Amerike pored rta Horn i uplovio u zaliv Konception na čileanskoj obali. Nakon kraćeg zadržavanja prebrodio je Pacifik kroz arhipelag Taumutu, svratio u Petropavlovsk na Kamčatki i opet se uputio na zapad do ostrva Sinta na obali Južne Aljaske, pa dalje do San Franciska i Kalifornije. Slijedilo je ponovno prebrođavanje Pacifika do Havajskih ostrva, Mikronezije, Filipina. Iz Pacifika je prešao u Indijski okean, pa prema Južnoj Africi, oplovio oko opasnog rta Dobre Nade. Ka sjeveru je plovio zapadno od Afrike, svratio na ostrvo Svete Jelene, prešao Atlantik, još jednom pristajao u Portsmouthu i Kopenhagenu, da bi nakon trogodišnjeg putovanja srećno uplovio u luku Kronštata iz koje je i krenuo. Maršruta mu je bila unaprijed zadana, a prosječno vrijeme izračunato. Maršruta je strogo poštovana, a brod se vratio prije očekivanog vremena. Za jedrenjak veliku ulogu je igrala sreća: povoljni vjetrovi, a bez katastrofalnog nevremena. Sama sreća bez znanja ne bi mogla voditi brod složenom maršrutom oko čitavog svijeta i srećno ga dovesti do odredišta. To je znala i vrhovna komanda ruske mornarice, koja je Stevanov podvig ocijenila najvišom ocjenom. Naravno, tome je doprinio i svaki mornar na svom radnom mjestu.

U Kronštatu je posada broda "Predprijatije" dočekana sa najvećim počastima. Svi brodovi u velikoj luci bili su okićeni nizovima signalnih zastavica. Lagano približavanje broda obali praćeno je piskanjem sirena sa svih brodova uključujući i slavljenički brod. Povremeno su nadjačavale gromoglasne promukle trube za maglu i najzad salve topova u čast posade i njihovog podviga. Na pristaništu, uz mnoštvo naroda, bili su postrojeni novi kadeti, vojna muzika i mnoštvo oficira najviših činova, koji su disciplinovano čekali da mlađima od sebe čestitaju na uspjehu.

Mladi cirkum navigator Stevan Vukotić dokazao je svoje izvanredno poznavanje geografije, astronomije, navigacije i meteorologije, ali i vanrednu sposobnost snalaženja u složenim situacijama. Za ovaj podvig je odlikovan ordenom "Svete Ane II reda na ogrlici". To visoko odlikovanje, još na ogrlici, dodjeljivano je samo za izvanredne podvige i to pretežno oficirima starijih godina i viših činova. Stevan Vukotić je bio najmlađi po godinama koji je do tada okićen tim odlikovanjem. Za ovaj podvig je dobio i rješenje o posebnoj novčanoj nagradi, ne jednokratnoj nego za sve naredne godine koje bude proveo u službi ruske ratne mornarice.

Nakon zasluženog nagradnog polugodišnjeg odmora Stevan Vukotić je preveden u Pomorski korpus za predavača kadetima pripremanim za navigatore. Stečeno znanje je trebalo prenositi na mlađe. Godinu dana kasnije proizveden je u čin lajtnanta. Tada su kadeti izvodili praktičnu obuku na komplikovanom školskom jedrenjaku "Golubka". Za zapovjednike školskih jedrenjaka uvijek su postavljani stariji i iskusni pomorci, "morski vuci". Godine su bile važne i zbog znanja, ali i zbog autoriteta. Pomorce je oduvijek više privlačila plovidba nego profesorska uloga. Stevan Vukotić je imao samo 29 godina kada je postavljen za zapovjednika školskog jedrenjaka "Golubka". Provjeravao je znanje tek proizvedenih gardemarina kroz praktične vježbe ploveći između Kronštata i Petrovgrada. Godinu dana kasnije komandovao je brodom "Kulm" na specijalnim zadacima po Finskom zalivu. Imao je 31-u godinu kada je proizveden u čin kapetan - lajtnanta. To je bio visoki čin u ruskoj carskoj mornarici. Malo je onih koji su unapređeni u taj čin mlađi od 40 godina.

Prevelika naprezanja, kako fizička tako i umna, uvijek uz veliki osjećaj odgovornosti, iscrpljivala su Stevanovo zdravlje. Na svoju veliku žalost, po odluci konzilijuma vojnih ljekara, morao je napustiti brod i navigavanje. Ostao je kao predavač u učilištu na kopnu, a drugi su ocjenjivali praktični rad u plovidbi. Iako ga taj rad nije oduševljavao, pokazao se kao izvrstan pedagog. Bio je omiljen kod kadeta i gardemarina. Da ga je poslužilo zdravlje i da je duže živio sigurno bi se još više proslavio i dogurao do najviših činova u ruskoj ratnoj mornarici, kao njegovi rođaci Vukotići. Umro je veoma mlad u 33. godini života.

Dakle, trećinu vijeka (33 g.) ranije od slavom ovjenčanog Iva Visina, svijet je oplovio navigatorskom vještinom Stevan Vukotić. Za trećinu vijeka ranije, u ono doba su plovni putevi bili manje ispitani i više opasni. Vukotić je vodio brod zadatim maršrutama, kraćim ali težim pravcima i za razliku od Visina, vratio se u istu luku iz koje je isplovio. Visinov podvig nije za potcjenjivanje, ali moraju važiti jednaka mjerila zasluga i za druge.

Brzi uspon luštičkog pomorca

Zagonetno je zašto su se luštički pomorci za vrijeme austrougarske vladavine, više vezivali za istarske i kvarnerske nego za bokeljske brodove. Možda zato što je u Trstu postojala jaka kolonija Bokelja (trgovaca i pomoraca), ili što su u Trstu polagali pomoračke ispite. Svakako je razlog i to što su stariji luštički pomorci kod sebe prihvatali mlađe, pa se tako i mladi Petar Zambelić našao na jedrenjacima iz Lošinja. Rođen je 1849. a pomorac je postao 1860. g. sa nepunih 12 godina života.

Petar Zambelić je bio izdanak poznate luštičke porodice, a ime je dobio po prvom Zambeliću rođenom u Luštici. Nije naslijedio samo tradicionalno ime nego i profesiju svoje familije. Uz druge Luštičane, starije pomorce, prošao je mukotrpan pomorački put kroz kojeg su svi pomorci morali proći, samo što je neko napredovao brže, a neko sporije. Prvo je bio "pikolo", svačiji sluga na brodu, ali već tada ga je zapazilo iskusno oko starog "barbe", zapovjednika broda, pa je Petar Zambelić preskočio mnoge stepenice uspona od pikola do časnika.

Mladi Petar je bio vrijedan, savjestan i bistrouman, a ispoljavao je žarku želju za učenjem. Divio se i zavidio barbi kako uspješno vodi jedrenjak kroz maglu, po noći i po svakom nevremenu, između mnoštva dalmatinskih i grčkih ostrva. Vidjevši u Petru zahvalnog učenika, barba ga je uzeo kod sebe na komandni most, pa je Petar imao bolju priliku od ostalih da brže savlađuje navigaciju, astronomiju, kartografiju, geografiju i meteorologiju. U slobodnim smjenama i u lukama, Petar je učio pomorsko pravo i strane jezike. Ubrzanim obučavanjem talentovanog Petra, barba je i sebi olakšavao posao, jer je sve češće mogao spokojno spavati, ne ustručavajući se svoj brod golobradom mladiću povjeriti. Petar je to povjerenje sa ponosom i radošću prihvatao, uprkos ogromnoj odgovornosti, zbog koje je trebalo i mnogo hrabrosti.

Petar Zambelić nije još bio napunio ni 22. godinu života, kada je, kao zapovjednik broda, sa svim ispravama kapetana duge plovidbe, krenuo preko okeana za Južnu Ameriku. Bio je to grčki trgovački brod i srećno je stigao u Buenos Aires. Tamo je već bilo dosta Bokelja i Dalmatinaca, koji su stvarali argentinsku mornaricu, ne samo trgovačku nego i ratnu. Tražili su se sposobni i hrabri ljudi, a to su za Petra Zambelića bili novi izazovi.

Znatiželjni avanturista, kapetan Petar Zambelić, dobrovoljno se prihvatio najtežih zadataka: istraživanja opasnih prolaza Magelanovim moreuzom, u kojem su mnogi pomorci ostavili živote, uključujući i neke Bokelje. Uz taj posao strasno se zainteresovao za lov na tuljane, što je bilo i veoma unosno. Upuštao se i u nevjerovatno odvažne pustolovine: sprijateljio se sa poludivljim domorocima i sa njima trgovao. Kitnjaste i svjetlucave drangulije oduševljavale su urođenike, tako da je kapetan Petar od nepovjerljivih neprijatelja stvorio prijatelje i pomagače u istraživanjima. Zahvaljujući njima, otkrio je i neke lokacije zlatonosnog praha, što je bio glavni razlog naseljavanja tih krajeva bijelim doseljenicima.

Već u prvim istraživačkim plovidbama, kapetan Petar je pronalazio plovne puteve, iz kojih se niko prije njega nije živ vraćao, ili se nije usuđivao uplovljavati u nepoznato. Time je Petar postao cijenjeni pilot vodič mnogim brodovima, čiji su kapetani bogato nagrađivali sigurne vodičke usluge. Isplatilo im se to, jer je zaobilazna plovidba trajala nekoliko dana duže, za toliko su bili i veći troškovi, a rizik ništa manji nego prečim kanalima kojima je brodove provodio kapetan Petar Zambelić.

Proslavljen i bogat, a uz to još veoma mlad, kapetan Petar je postao dobra prilika za udavače, pa nije mogao izbjeći ženidbu, iako to nije odgovaralo njegovom nemirnom istraživačkom duhu. Oženio se sa Marijom Virđinijom, lijepom kćerkom francuskog doseljenika, uglednog trgovca, koji se sa Petrom upoznao kroz poslovne veze. Tada je Petar imao svega 26 godina, pa ga ni brak nije mogao odvojiti od istraživačkih izazova. Porodica mu je bila samo odmor između dva uzbudljiva vijađa.

Svaki detalj iz života mladog istraživača, kapetana Petra Zambelića, bio je toliko važan, da je u čileanskoj istoriji zabilježeno i kada je bila njegova svadba. Odabran je početak proljeća, subota i nedjelja, 20. i 21. marta 1875. A, dvije godine kasnije, ugledni časopis "Revista Chile", pisao je o Petru Zambeliću kao velikom istraživaču, nabrajajući njegove mnogobrojne zasluge. Čileanci su se sa njim hvalisali svojatajući ga kao svog podanika, što je bilo odlučujuće da neka sporna ostrva oko najjužnijeg rta Horn ostanu u sastavu Čilea. Njih je kapetan Petar Zambelić detaljno istražio i unio u pomorske i druge geografske karte Čilea, neobično važne za pomorstvo čitavog svijeta. Po nalogu guvernera Don Karla Vuda, 6. decembra 1878. izvršen je popis stanovništva, na kojem se, kao stalni stanovnik Magelana, našao i Pedro Samblich, kako su tamo nazvali Petra Zambelića. Malo iza toga (1880. g.) kapetan Pedro je postao i brodovlasnik. Kupio je novi istraživački brod "Royo", što znači "Grom". Svojim brodom je nastavio istraživačke radove za svoj račun.

Za razliku od tuđih brodova, koje je morao provesti plovnim putevima koji su već ispitani, kapetan Pedro je svoj brod uvijek uvodio u još neispitane kanale. Nije čudo što se u takvim prilikama često našao u slijepim rukavcima, ili u vodama neprohodnim za brodove. Takvim otkrićima se radovao jednako kao kad je pronalazio bezbjedne prolaze, jer je u pomorske karte mogao unijeti podatke o područjima u koja ne treba uplovljavati.

Osim plovnih puteva, Pedro je na moru otkrivao i lovišta na tuljane, ali se nije ograničio samo na istraživanja onog što je na moru. Na kopnu je istraživao zlatne i druge rude, kao i lovišta na nutrije, vrstu glodavaca sa skupocjenim krznom. Iako je bio strastveni lovac, a uz to je lov na tuljane i nutrije bio vrlo unosan, Pedro svoja otkrića nije sebično čuvao kao ličnu tajnu već je sve podatke stavljao na raspolaganje čileanskoj vladi. Za uzvrat, ta vlada ga je proglasila najboljim poznavaocem morskih kanala i područja Patagonije i Ognjene zemlje.

Kapetan Pedro je otkrio jedan potpuno novi važan plovni put, od ulaza u Magelanov moreuz i kanal Falos, u čitavoj dužini do tjesnaca Trinidad. Istraživao je najrazuđenije kanale (Baglenero, Beogle, Bigl, Cocburn, Gonsales), zalive (Almrantesgo, Otvej, Skayring), rijeku Rio Grande, ostrvlje Guayatecas, prolaze oko ostrva (Doson, Navarion, Ostea) i još na stotine manjih kanala i rukavaca - ko bi ih sve nabrajao.

Osim toga što je bio vrhunski ekspert za navigaciju i kartografiju, vrsni poznavalac matematike, astronomije i pomorskog prava, kapetan Pedro je bio talentovan za strane jezike. Korektno je govorio čak osam stranih jezika: engleski, španski, italijanski, grčki, turski, arapski, holandski i njemački. Sporazumijevao se još i na ruskom i francuskom. Naravno, u Čileu je strani jezik i njegov maternji srpsko-hrvatski. Sve je to Petar Zambelić postigao samouk, sa svega 4 razreda osnovne škole završene u Luštici.

Ovom istinitom pričom nisu iscrpljene sve zasluge Petra Zambelića. Ono što čini njegove internacionalne zasluge, pripada zasebnoj priči.

Luštičanin - svjetski slavljenik

Nije čudo što Petra Zambelića mnogi svojataju, pa ga u stranoj literaturi nazivaju "Austrijancem" (jer je došao iz Boke, koja je u njegovo doba bila pod upravom Austrougarske), "Čileancem", "Argentincem", "Južnoamerikancem" itd. Istina, Petar Zambelić je najviše doprinio Čileu, ali njegove zasluge daleko prelaze granice i Čilea i Južne Amerike. Rezultati njegovih aktivnosti koriste čitavom svijetu.

Capitanazo Pedro, kako su u Južnoj Americi nazivali Petra Zambelića, nije bio samo istraživač. Izvanredne sposobnosti su ga dovele na položaj glavnog pomorskog stručnjaka čileanske mornarice i za člana visoke državne komisije za organizaciju plovidbe i obilježavanje plovnih puteva kroz Magelanove tjesnace i okolne rukavce, uključujući izgradnju pristaništa, lučkih objekata, svetionika i svih signalizacija u čitavoj oblasti Punta Arenas-a i Ognjene zemlje. To područje se smatra najkomplikovanijim za navigaciju na čitavoj zemaljskoj kugli, pa je trebalo izgraditi i najsloženiji sistem za bezbjednost plovidbe, za potrebe pomorstva čitavog svijeta.

Ni takve složene i odgovorne dužnosti nisu spriječavale kapetana Pedra da, u posebnim prilikama, provodi brodove kao lučki pilot. Na većim brodovima, koji su u to doba prolazili kroz Magelanov moreuz, malo je kapetanskih dnevnika da se u njima ne pominje ime vodiča kapetana Pedra. On fizički nije mogao stići da vodi sve brodove, paje bilo i drugih vodiča, ali su se pomorski kapetani otimali oko kapetana Pedra, da baš njemu povjere vođenje broda. Nije tražen samo za vođenje trgovačkih nego i većih ratnih brodova, pogotovo u istraživačkim misijama.

Utrci za međunarodnim prestižom, ratne mornarice raznih zemalja, upućivale su svoje brodove u istraživačke misije. Tako je u dnevniku italijanskog krstaša "Caracciollo" zapisano da je ovaj krstaš prošao kroz zvanično još neistražena područja Južne Amerike, zahvaljujući uspješnom vođenju kapetana Pedra Samblicha.

Da ne bi zaostala u istraživačkim misijama, čileanska vlada je povjerila kapetanu Pedru da ratnim brodom "Condor" istražuje one plovne puteve koje je kapetan Pedro već otkrio, ali još nisu bili dovoljno ispitani i ozvaničeni.

O misiji broda "Condor", Glavni pomorski odsjek čileanske ratne mornarice u Valparaisu i izdao je 31. maja 1890. službeni dekret u kojem su određeni zadaci i data široka ovlaštenja kapetanu Pedru kao službenom vodiču. Određena mu je i mjesečna plata od 200 čileanskih zlatnih pezosa, "počev od 1. avgusta do opoziva". Bile su to velike pare, pogotovo kad se zna da je hrana i sve ostalo na brodu besplatno. Generalna direkcija čileanske ratne mornarice imenovala ga je 1893. g. za pilota - eksperta čitave provincije Magelana, a guverner te provincije Diego Duble Almeida, izabrao ga je za svog zvaničnog savjetnika za kolonizaciju i organizaciju novih naseobina čileanskog juga.

U dnevnicima engleskih krstarica "Nasau", a zatim "Sylvia", stoji da su, kao eksperta u istraživačkim misijama, angažovali kapetana Pedra. Obje misije su bile na jugu Južne Amerike, oko Kap Horna i Patagonije sa zadatkom ispravljanja engleskih pomorsko - geografskih karata iz 1828. godine, uglavnom sa onim što je otkrio kapetan Pedro. Osim dobre novčane nagrade, tom prilikom je i odlikovan od engleskog Admiraliteta. U drugim prilikama dobio je visoka priznanja još i od francuskog i italijanskog Admiraliteta.

Kapetan Pedro je prihvatio novčane nagrade od država, kojima je činio velike stručne usluge. To mu je bilo dovoljno, pa entuzijastima, istraživačima i avanturistima, ne samo da nije naplaćivao usluge nego im je izdašno pomagao. Iz ličnog iskustva je znao koliko to znači. Čak i samo jedan savjet, može spasiti život neiskusnima.

Najviše avanturističkih pokušaja nije uspjelo, pa se za njih nije ni saznalo. Uspješni podvizi su ostavljali tragove. Krajem 19. vijeka više nije bio naročiti podvig oplovljavanje oko zemaljske kugle. Amerikanac Josnu Solcum je ipak učinio što do tada nije niko. Bio je prvi čovjek na svijetu koji je sam samcat oplovio zemaljsku kuglu na jedrilici "Spray", čiji je bio on jedini član posade. Ušao je u mnoge leksikone i enciklopedije, te u knjige primata i rekorda. Bez kapetana Pedra, ne bi ni toga bilo. Nakon temeljitih priprema, krenuo je iz Bostona (24. aprila 1895), da bi bez većih teškoća, nakon deset mjeseci, doplovio do Punta Arenasa. Tu su iskrsle nepremostive teškoće, jer se sve nije moglo unaprijed predvidjeti. Bio je doveden u pitanje čitav poduhvat. Po svemu sudeći bi i propao, da nije bilo kapetana Pedra. U svom dnevniku, njega Slocum uzdiže u nebesa, hvaljenjem kao poštenog i iskrenog čovjeka, koji svesrdno i nesebično priskače u pomoć ljudima u nevolji.

Kapetan Pedro je putniku - samotnjaku dao dopunjene pomorske karte, te mnogo korisnih savjeta i uputstava. O tome se nije moglo ništa naći u dotadašnjoj literaturi za pustolove, koji su se spremali na daleka putovanja. Dao mu je nešto pomoćnog pribora, kojeg nije bilo u prodaji. Tu spadaju višešiljni kovani čavli, za zaštitu od nedobronamjernih domorodaca. Kad usamljeni pomorac usidri brod da bi se naspavao, čavle rasporedi po palubi da se na njih nagazi. Teško uočljive žice su služile, kad za njih neko nepozvani zapne, da aktiviraju napunjene puške koje rastjeraju napadače i probude usnulog pomorca. Takvi savjeti od kapetana Pedra, bili su od životne važnosti. Nakon što je Pedro pregledao navigacione instrumente na popravljenoj jedrilici, skinuo je sa svog "soopa" pouzdaniji kompas od onog koji je bio na jedrilici i poklonio ga ovom pustolovu. Dao mu je i veću količinu dimljenog mesa od divljači i prepečenice od brašna. Ohrabrio je pokolebanog putnika, ulivajući mu nove snage i nade da će uspjeti. Pustolov je uspio i svjetsku slavu pobrao.

Uz sve uspjehe, priznanja i odgovorne dužnosti, kapetan Pedro se nije odricao svoje strasti - lova na tuljane. Sredinom novembra 1903. kapetan Pedro je kao pilot vodio galeatu "Kettie L. M." do Ushuay-a. Tu se sa lovcem - trgovcem Bertrandom ukrcao na manji jedrenjak i krenuo prema jugu u lov na tuljane. Kod Walaye-a iznenadni jak udarac vjetra prevrnuo je jedrilicu i more je uzelo svoj danak. Kapetanu Petru Zambeliću bilo je suđeno da u 54. godini ostane da počiva u dalekim morskim dubinama. O tome je 6. decembra 1903. pisao list "El Magallanes", što znači da je pogrešan podatak Predraga Kovačevića, prema kojem je Petar Zambelić stradao 1907. godine.

U časopisima "El Mercurio", "El Diario illustraddo" i drugim publikacijama, pisano je o svjetskim zaslugama Petra Zambelića. O njemu je pisao profesor Don Alfonsko Aguire Humeres, dajući mu istaknuto mjesto u knjizi: "Osvrt na istoriju magelanske teritorije". U knjizi "Kolonija Magelan" čileanskog istoričara Robustona, istaknuto mjesto ima kapetan Petar Zambelić. Mnogi ga upoređuju sa najvećim svjetskim istraživačima: Kolumbom, Magelanom, Vaskom de Gamom. Jedna od glavnih ulica najvažnije luke u Magelanskom moreuzu i glavnog grada provincije Magelana, Punta Arenasa, nosi ime kapetana Pedra Samblich-a.

Kapetan Petar Zambelić je imao mlađeg brata Đura, koji je ostao da živi u Luštici. Đuro je bio oženjen Stanom, sestrom čuvenog luštičkog proroka Nika Markovog Urdešića. U Luštici je Đuro bio veoma cijenjen domaćin, ne zbog slavnog brata nego zbog svog ličnog ugleda i autoriteta. On je bio i posljednji predsjednik Luštičke opštine (1938—1941). Đurov sin Joko školovan je u inostranstvu i tečno je govorio sedam jezika Joko Đurov sa ženom Nevenom imao je dva sina, sudiju Đorđa i pomorca Petra Petar je naslijedio i ime i profesiju slavnog pretka.

Drugo poglavlje u srpskim ustancima

Pokretači Karađorđevog ustanka

Često se može pročitati daje "srpski ustanak snažno odjeknuo svugdje gdje žive Srbi". Ako je riječ o inostranstvu, najprije se to moglo odnositi na Trst. Međutim, ima realnih osnova za razmišljanja o suprotnom smjeru uticaja. Razmatranjem tadašnjih zbivanja i onoga što im je prethodilo, može se reći i ovako: U Srbiji je odjeknulo ono što su inicirali, podstrekavali i svestrano pomagali Srbi iz Trsta.

Nije lako prihvatiti ništa što je potpuno suprotno ukorijenjenom ubjeđenju i naučnim tumačenjima, ali to ne smeta da se ispriča priča u kojoj nije ništa izmišljeno.

Trst je bio velika i važna austrijska luka, pa nije čudo što se tamo našlo mnogo Bokelja, kao i u Veneciji. Za razliku od Venecije gdje su se više koncentrisali bokeljski katolici, u koloniji Bokelja u Trstu bilo je više pravoslavaca. Po padu Mletačke Republike Trst je postao još veće stjecište bokeljskih Srba. Tamo Srbi nisu bili obalski radnici. Bila je to elita pomoraca, sposobnih trgovaca i intelektualaca. Gotovo svi su dobro govorili po nekoliko stranih jezika i imali razgranate mreže ličnih i poslovnih prijatelja širom svijeta.

Uprkos okruženju i snažnim pritiscima, Srbi u Trstu se nisu ni pokatoličili, ni polatinili, ni pogermanili, ni islamizirali. Održavali su svoju pradjedovsku vjeru, običaje, nošnju i čuvali nacionalni identitet ne manje od svoje braće u Srbiji i Crnoj Gori. Od mnoštva srpskih patriota u Trstu, teško je izdvojiti najbolje. Možemo istaći one koji su se najranije angažovali, još za vrijeme Mletačke Republike. To su tri Jova. Knez Jovo Vojinović iz Herceg - Novog, te Jovo Kurtović i Jovo Miletić, oba iz Hercegovine, ali su i oni iz Boke otišli u svijet. Prvi je bio ideolog i organizator nacionalnih aktivnosti, a druga dvojica su bili dobrostojeći materijalni pomagači. Njihova je zajednička zasluga za podizanje srpske pravoslavne crkve u Trstu. Ona je postala moćni duhovni magnet okupljanja tršćanskih Srba. Uz duhovna nadahnuća rađale su se ideje i razvijale aktivnosti u korist svih Srba i njihovog oslobođenja.

Trst je postao najveći centar kapitala Srba, ne samo novčano-materijalnog nego i umno-intelektualnog. Tamošnja srpska komisionarska, trgovinska i brodarska kolonija bila je jedna od najuticajnijih na Sredozemnom moru. Nije bilo lako steći takav ugledu nemilosrdnoj konkurenciji mnogo jačih asocijacija pomorskih zemalja koje okružuju Sredozemno more. Osjećajući Srbe (kao i Jevreje) superiornijim od sebe, drugi su ih na svaki način ometali. Radili su to i pojedinačno i udruženim snagama. Bokeljski Srbi su to savlađivali pregalaštvom i preduzimaštvom. Neprestalna borba protiv moćnijih rađala im je i nove snage, koje su pomogle i naporima za oslobođenje Srbije.

Osim Bokelja, u srpskoj koloniji u Trstu drugi po brojnosti su bili Hercegovci. U Trst su odlazili pod uticajem Bokelja, bokeljskim brodovima i tamo uživali pomoć Bokelja do svog osamostaljenja. Hercegovci i Bokelji iz Zapadne Boke po ničemu se nisu razlikovali. Poticali su iz istih krša, gajili su jednake nacionalne osjećaje, mnogi su bili i u rodbinskim vezama. Turske zulume u Hercegovini tako su dobro zapamtili da im nikad neće moći oprostiti. Za bokeljske Srbe, Turci su bili i na moru velika opasnost, kako u gusarstvu tako i u konkurenciji. Nije čudo što se u srpskim mislima Bokelja stvarala i razvijala ideja za protjerivanje Turaka iz svih srpskih zemalja. Za takve ideje i njihovu realizaciju bilo je više materijalne i umne podloge kod tršćanskih Srba nego kod nepismene srpske raje pod turskim jarmom.

U srpskoj koloniji u Trstu bilo je veoma cijenjenih Bokelja raznih profesija. Tako je Joko Matišorović iz Savine bio lični učitelj egipatskog potkralja Said-paše. Doktor Nikićević iz Herceg-Novog bio je lični ljekar italijanskog potkralja Eugenija Beanharnaisa. Među tršćanskim uglednicima se isticao Marko Kvekić sa Posa. On je bio otac knjeginje Darinke, odnosno tast crnogorskog knjaza Danila. U literaturi se redovno ponavlja podatak da je knjeginja Darinka iz "ugledne trgovačke porodice iz Trsta", bez objašnjenja da je porijeklom Bokeljka. Istog porijekla je i Rade Kvekić, višegodišnji narodni poslanik u Zadru i Beču. Među najčuvenije tršćanske trgovce ubraja se Srbin iz Morinja Tomo Milinović, koji je i sebe i svu svoju bogatu imovinu uložio u borbu za oslobođenje Srbije. Najistaknutiji tršćanski brodovlasnik iz srpske kolonije u Trstu bio je Spiridon Špiro Gopčević iz Boke. Imao je 11 brodova u svom vlasništvu. Najbolji brigantin mu je nosio ime "Car Lazar". Među svestranim intelektualcima Trsta isticao se astronom, publicista i istoričar Špiro Gopčević mlađi. Opisao je veze Srbije sa Rusijom u prelomnim događajima srpskih ustanaka. To nije sve. Pomenuta je samo po jedna ličnost iz raznih profesija, a samo pomoraca bokeljskih Srba u Trstu je bilo preko stotinu.

Za održanje nacionalnog identiteta Srba u Trstu i širenje ideja za oslobađanje svih Srba značajnu ulogu je odigralo pravoslavno sveštenstvo. Najistaknutiji među njima je bio Dositej Obradović. Iako i njegove najstarije korijene možemo naći u Boki, ne možemo ga smatrati Bokeljem, ali se on najviše družio sa Bokeljima. Nije ni čudo ako se zna da je veoma mlad, kao 12-godišnjak, boravio u manastiru Podmaine u Budvanskom području. Tu je stekao i prva usmjerenja koja će ga voditi po svijetu i dovesti do nivoa jednog od dva zvanično neproglašena srpska svetitelja (drugi je vladika Rade). Tačno deset godina kasnije, u manastiru Stanjevići u Poborima, za jeromonaha rukopoložio ga je crnogorski vladika Vasilije Petrović. Prije toga Dositej je kraće vrijeme boravio u Kotoru i u manastiru Svete Petke u Mainama. Sve su to nekada bili bokeljski manastiri. Iz Boke se i otiskivao u svijet na brodovima pravoslavnih Bokelja.

Kad se sve ovo zna, postaje jasno zašto se baš u krugovima srpske kolonije u Trstu rodila, sazrela, izbistrila i formulisala sudbonosna ideologija kidanja lanaca porobljenih naroda, ne samo srpskog. To je bio početak izbacivanja Turaka sa Balkana i sumrak ere njihove vladavine na tim područjima. Bez obzira i na neke druge faktore koji su uticali na dizanje ustanka, Karađorđe nije podigao ustanak. On je samo izabran za vođu ustanika i nije imao nikakve druge ideje i ciljeve osim onih formulisanih u srpskoj koloniji u Trstu. Ono što se u Trstu začelo, a u Srbiji razbuktalo, preko Trsta je svijetom raznošeno, pri čemu su glavni "raznosači" opet bili Bokelji.

Bila bi mršava pomoć Srbiji da su im iz Trsta tekle samo ideje i uputstva. Iz Trsta je tekla i veoma značajna materijalna pomoć, kao i pomoć u ljudstvu. Srbi iz Trsta su bili prvi van granica ondašnje Srbije, koji su pohitali u pomoć ustanicima. Među njima je bilo boraca, ali i onih koji su zauzeli visoke položaje u ustaničkoj Srbiji. Tako je Risto Petrović postao glavni oficir za vezu"Praviteljstva" - kako se nazivala ustanička vlada. Iz Trsta je tada otišao u Srbiju i Dositej Obradović. Kao 62 - godišnji prosvjetitelj, poliglota i po mnogo čemu već tada proslavljen, mnogo je doprinio ugledu ustaničke Srbije u svijetu. Od neprocjenjive vrijednosti ustanicima su bila njegova široka poznanstva i veze u najvišim evropskim vrhovima. To se odnosi i na njegove mudre savjete. Još u toku Karađorđevog ustanka osnovao je u Beogradu Veliku školu. Među prvim učenicima u toj školi bili su Karađorđev sin Aleksije i Vuk Stefanović Karadžić.

Najzad, i Karađorđe ima bokeljske krvi. Izdanak je jednog od 8 sinova proslavljenog ratnika i uzornog domaćina Tripka Gurišića iz sela Veljeg Dubokog u Rovcima. Svi rovački starosjedioci, uključujući Gurišiće (ili Đurišiće), potiču od Nikše, osnivača Nikšića. Nikša je iz Krtola u Boki. Njegov otac, vojvoda i ban Ilija, bio je oženjen Jevrosimom, kćerkom Stefana, odnosno unukom Vukana Nemanjića.

Prvi Karađorđev snabdjevač

Prvi srpski ustanak nije odjednom buknuo. Otpor Srba turskim tlačiteljima je započeo kada su Dahije ukinule povlastice koje je sultan priznao Srbima. Pojedinci i manje družine odmetali u se u hajduke, ali njihove akcije nisu bile organizovane i povezane. Tokom 1802. i 1803. g. bitke hajduka protiv janičara i dahija svodile su se na prepade i odmazde s jedne i druge strane. Opšti Karađorđev ustanak je započeo februara 1804. a već krajem marta počela je stizati ustanicima znatnija pomoć iz Trsta.

Najnesebičniji i najzaslužniji pobornik za srpsku stvar među članovima kolonije Srba u Trstu bio je Tomo Đurov Milinović. Rođen je 1770. g. u Morinju. Kao mnogi Bokelji, već u 16. godini je postao "pikolo" na jedrenjaku i otisnuo se u svijet. Iako o njemu i njegovom doprinosu srpskoj borbi za slobodu ima i pisanih izvora, zanemaren je u srpskoj istoriografiji. Veoma malo mu je dato mjesta i u zvaničnoj istoriografiji Boke i bokeljskog pomorstva. On zaslužuje više.

Tomo Milinović je bez ikakve školske naobrazbe postao istaknuti pomorac cijenjeni pomorski trgovac, brodovlasnik, pa vlasnik čitave mreže trgovačkih i skladišnih objekata u Trstu. Širio je svoje trgovačke mreže i po drugim gradovima Austrije, a poslovne veze je održavao čak do Odese. Imao je sve uslove da živi i najvećem blagostanju, ali njemu materijalna strana nije mnogo značila. Iako je rođen u Mletačkoj Republici, a kasnije bio austrijski podanik, od djetinjstva je gajio visok patriotski osjećaj prema Srbiji. Svoj zavičaj je smatrao srpskim, i ako je Boka tada bila prilično daleko od Srbije i pod drugim carstvom. Da gaji takve osjećaje, nije mu smetalo ni to što je od djetinjstva bio van svog zavičaja i još dalje od Srbije, ploveći po morima i obilazeći svijet. Nije mu smetalo ni to što taj svijet nije bio naklonjen Srbima, ili za njih nije ni znao.

Samouko opismenjen, Tomo Milinović je vanrednom prirodnom bistrinom lako savladao složene pomorske vještine, ovladao svjetskim jezicima (italijanski, njemački, engleski, ruski i turski) i pronikao u tajne umjeća konkurentske trgovine. Nije čudo što je relativno mlad postizao uspjehe i sticao značajno bogatstvo. Malo se bavio pomorstvom. Ono mu je bilo samo odskočna daska za ulazak u vrtlog trgovačkog svijeta i za sticanje kapitala. Za razliku od drugih bogataša, on nije svoje bogatstvo ulagao u gradnju raskošnih palača i vjerskih zadužbina. Novac nije trošio ni u bančenja i provode, odnosno u raskošan i lagodan život. Nije ni gomilao novac, niti ga čuvao u većim iznosima nego što su bili potrebni za uspješno poslovanje. Znatne iznose je ulagao za pomaganje sunarodnika koji bi se našli u nevolji, ili koji su se tek trudili da se snađu i sami zarađuju. Plaćao je za njih putne karte, advokate, kaucije, izvlačio ih iz dugova. Tako je zadužio mnoge Srbe, naročito Bokelje.

Dobrotvor i patriota Tomo Milinović nije ravnodušno slušao vijesti iz Srbije o zulumima Dahija i stradanjima Srba. Uključivao se u sve aktivnosti priprema opšteg ustanka. Srećna okolnost je bila što je i Austrija blagonaklono gledala na te aktivnosti. Naravno, ne zbog Srba nego zbog svojih interesa. Omogućavala je liferovanje oružja i municije Srbiji pod povoljnim uslovima bez velikih opterećenja porezima i carinama. Glavni liferanti su bili tršćanski Srbi, koji su imali razgranate trgovačke mreže širom Austrije. Glavni posao u tim složenim aktivnostima obavljali su Bokelji iz kolonije Srba u Trstu. Glavni snabdjevač je bio Tomo Milinović. Nakon sječe dahija i progona janičara, snabdjevenost ustanika oružjem i vojnom opremom još se više uvećala velikim ratnim plijenom.

Srpska ustanička vojska je bila brojna i hrabra, ali bez oficira sa teoretskim vojnim znanjima nije mogla biti dobro organizovana. U tome su opet pomogli imućni Bokelji iz Trsta, na čelu sa Tomom Milinovićem. Ubjeđivali su i podmićivali ministre i generale dok nisu isposlovali i u tome pomoć Austrije. Austrija je dozvolila svojim oficirima srpske nacionalnosti koje je ona školovala, da se pridruže ustanicima. To su uglavnom bili Srbi iz Vojnih krajina, "rođeni vojnici". Uspostavljena je dobra vojna organizacija, a doticanje znatne materijalne, moralne i intelektualne pomoći iz srpske kolonije u Trstu nije jenjavalo. To je pomoglo da se ustanici ne zadovolje samo sječom dahija. Odlučili su da dalje ne ostanu pokorni Turcima.

Shvativši situaciju, sultan je poslao silnu vojsku na Beograd, pod vođstvom Hafiz - paše. Ta vojska je spremno dočekana i do nogu potučena prije nego što je stigla do Beograda. Bašu to vrijeme je Tomo Milinović tajno boravio kod Karađorđa da vidi što je najpotrebnije ustanicima. Njemu se može pripisati uspješnost u trgovačkom pogađanju sa turskim vojskovođom Alijom Gušancem, koji se sporazumio sa Karađorđem da zajedno brane Beograd od Turaka.

Ni u jednom ratu ne ide sve glatko samo za jednu zaraćenu stranu. U tom slučaju ne bi rata ni bilo. Čim je Tomo Milinović u Trstu saznao za nove teškoće ustanika, on je prestao biti trgovac, jer trgovac nije onaj ko ne traži da mu se roba plati. Vičan trgovačkim poslovima, znao je gdje se što može nabaviti pod najpovoljnijim uslovima. Nije očekivao da mu to ustanici plate. Osim pomoći u naturi, Karađorđu je slao i gotov novac, ne zaboravljajući da se oduži i Aliji Gušancu.

Karađorđe je preko Trsta održavao veze i sa crnogorskim vladikom Petrom Prvim. Veze su funkcionisale i kada se Vladika nalazio u manastiru Savini, pripremajući otpor Napoleonovim Francuzima. Tršćanske veze su funkcionisale kroz poslovno - trgovačke uhodane mreže Toma Milinovića. Iako je i sam bio u ratu protiv silnog Napoleonovog carstva, Vladika je poslao u Sandžak, u susret srpskim ustanicima, nekoliko stotina Crnogoraca. Među njima je bilo i Bokelja dobrovoljaca.

Kada je ustanička vojska ponovo oslobodila Beograd i Šabac na Savi, za komandanta Šapca je postavljen Luka Lazarević. I on je bio porijeklom Bokelj. Bio je lični prijatelj Toma Milinovića, koji je i njemu slao pomoć. Tada je Karađorđe pozvao Toma da se preseli u oslobođeni Beograd i da mu bude pri ruci u organizovanju života ne samo u Beogradu nego i u drugim oslobođenim gradovima. Znao je i Karađorđe koliko je za organizovanje života važna trgovina. Tomo se bez dvoumljenja odazvao. Sve nekretnine u Trstu je rasprodao i otišao u Srbiju da za ustaničke ciljeve uloži i svoj kapitali sebe samoga. Ne namjeravajući da se vraća u Trst, sa sobom je poveo suprugu Marijetu i jedinog sina Đorđa.

Kada je Tomo Milinović sa porodicom napustio Trst imao je svega 37 godina. Znači da je bio u najboljoj snazi kada se može najviše pružiti od sebe. Prije preseljenja u Srbiju, Tomo je pune tri godine i propagandno i materijalno pomagao srpske ustanike. Svestrano angažovan u pružanju pomoći ustanicima i stalnim putovanjima u tom cilju, nije imao mnogo vremena za nove poslove. Odakle se samo uzima, a ne popunjava, to se prazni i siromaši. Ostalo mu je jedino da nekretnine unovči. U nekom bogatom trgovačkom centru i to bi bilo dovoljno kao početni kapital sposobnom trgovcu da obnovi svoju imovinu. U opustošenoj Srbiji to nije mogao očekivati. Mogao je jedino razmišljati: "Gdje je sve otišlo neka ide i taj ostatak."

Svojim trgovačkim iskustvom Tomo Milinović je pružio Karađorđu neizmjernu pomoć i u državnim finansijama. Onemogućio je vještog trgovca Vanberga da utrapi Karađorđu značajnu količinu baruta po dvostruko većoj cijeni od tržišne. U posljednji čas je spriječio isplatu nekom ruskom posredniku za robu koju je Rusija poslala kao besplatnu pomoć. Spriječio je i niz drugih pokušaja špekulacija, a sve to je samo dio od njegovih patriotskih aktivnosti u Srbiji.

Ustanički tobdžija

Tomo Đurov Milinović iz Morinja u ustaničkoj Srbiji dobio je nadimak "Toša". Sam je isticao da je bez ikakve škole. Ostavljao je utisak naivnog. Veoma malo je govorio, naročito u prvim susretima sa nepoznatim ljudima. Mnogo više je slušao što drugi govore. Pri boljem upoznavanju, ili kad je pravo lice djelima pokazivao svak se iznenađivao. Pomorac, trgovac, finansijer, dobrotvor, poliglota, pokazao se i kao sposoban inženjer, organizator proizvodnje, vojskovođa itd. Za snalažljivog, lukavog, oštroumnog, koji malo govori praveći se naivnim, ostala je izreka: "Pravi se Toša."

Pravili su se Toše istoričari koji su pisali o srpskim ustanicima zaboravljajući ulogu Bokelja u tim ustancima. Naročito ulogu Toma Milinovića.

Karađorđe je visoko cijenio pomoć i ostale aktivnosti Toma Milinovića u korist srpskih ustanika. Te aktivnosti su bile korisnije iz inostranstva, nego da je Tomo boravio u Srbiji. Karađorđe ga je pozvao u Srbiju tek kada je Napoleon zauzeo Trst. Od tada je onemogućeno liferovanje ratne i druge trgovačke robe iz Trsta preko austrijske teritorije do Srbije. Svoga "Tošu", Karađorđe je tada poznavao kao sposobnog trgovca, pa ga je zadržao samo za organizaciju trgovine i za brigu o njenom funkcionisanju.

Istina, Toša se najbolje snalazio u poslovima vezanim za trgovinu i promet. Kroz to, i uz dobro poznavanje ruskog jezika, postao je koordinator i tajnih i javnih rusko-srpskih veza. Kao malo govorljiv, najpogodniji je bio za tajne aktivnosti ko je su ostale nepoznate. Javne veze je održavao preko ruskog generala Ivana Ivanoviča Mihelisona. On je bio glavni komandant svih ruskih snaga na čitavom Dunavu. Njegova nadležnost se protezala i na rijeku Savu, a i u Šapcu je ustanički komandant bio Tošin prijatelj Luka Lazarević. Utoliko su koordinacije bile lakše i odlično su funkcionisale, sve dok se Rusi nisu povukli iz Srbije.

Srpska, uglavnom seljačka vojska, oskudijevala je u inženjerima i majstorima tobdžijama. Toša u toj struci nije imao nikakvog obrazovanja, kao uostalom ni u trgovini, ali je za trgovinu imao sklonosti i iskustva. Još kao pomorac u ranoj mladosti na raznim brodovima se nagledao svakakvih topova. Kasnije, kao trgovac, zalazio je u livnice i fabrike oružja. Nije tupo posmatrao samo gotove proizvode kao većina trgovaca koje je interesovala samo cijena i profit. Toša se interesovao kako se prave topovi i kako se postiže kvalitet materijala. Nije tada ni slutio koliko će mu to kasnije biti korisno.

Na osnovu Bukureštanskog mirovnog ugovora ruski stručnjaci su se morali povući iz Srbije. U arsenalu Kalimegdanskog grada ostala je potpuno paralisana livnica bombi, đuladi i topova. Tada je došla do izražaja ranije nepoznata Tošina sposobnost. U tim sudbonosnim i najkritičnijim momentima Toši nije preostalo ništa drugo nego da uđe u livnicu i preuzme na sebe sve organizatorske i inženjerske poslove. Naravno, ne bi to mogao da nije uživao neograničeno povjerenje i da nije dobio najšira ovlaštenja od Karađorđa. Proizvodnja je uspješno nastavljena, a došao je do izražaja i Tošov pronalazački talenat.

Toša je postao konstruktor novog tipa do tada neviđenog topa. Konstruisao je praktični top iz pet djelova, za razliku od dotadašnjih jednodjelnih, ili najviše dvodjelnih. Uz to je podesio da svaki dio topa teži oko 35 kilograma, kako bi ga jedan čovjek mogao iznijeti na svaki položaj dostupan pješaku. Top se mogao jednostavno i brzo sastaviti i odmah dejstvovati, a cijev mu se mogla zamjenjivati kao rezervni dio. Isprobavanja su pokazala da mu domet i razorna moć nisu bili manji od drugih brdskih topova te klase i kalibra. Nažalost, fabrička isprobavanja su bila i jedina dejstva tih topova, jer se na serijsku proizvodnju nije moglo preći. Prva (i jedina) dva ovakva Tošina topa izlivena su malo prije pada Beograda u turske ruke, pa ni njih Srbi nisu stigli upotrijebiti u borbama.

Karađorđe nije morao da bude previše pronicljiv da bi uočio i procijenio Tošine sposobnosti. Nije čudo što ga je postavio za vojvodu svoje garde i za tobdžibašu - komandanta artiljerije srpske ustaničke vojske. Pokazalo se da je iskusni i prirodno obdareni Toša zaista bio od neprocjenjive koristi ustanicima. Njegova pomoć je nekoliko puta bila čak i sudbonosna. Ublažavao je Karađorđevu naglost, savjetovao mu je primjenu lukavstva umjesto srljanja "glavom kroz zid". Primjenjivao je u ratu trgovačke principe, po kojima se teži dobitku sa što manje rizika i gubitaka.

U najvećem broju ustaničkih bitaka važnija je bila srčanost boraca pješaka nego aktivnost artiljerije. Međutim, u jednoj od najtežih bitaka za Deligrad, odlučujuća je bila ustanička artiljerija. To je bila jedina bitka prvog srpskog ustanka za čiju pobjedu je zaslužna prvenstveno artiljerija. Sa njom je komandovao tobdžibaša Toša. Vješto raspoređivani, brzo premještani i smišljeno upotrebljavani topovi, dovodili su Turke do očajanja. Često su bili iznenađeni sa strana odakle nisu očekivali artiljerijski napad. Osmatranja, izviđanja i špijunaže prije početka bitke nisu bili od koristi. Osim toga, sticao se utisak da ustanici imaju više topova nego što su imali, pa je i to Turke zbunjivalo. Tim prije što su imali prethodne tačne i provjerene podatke. Ipak, velika turska vojna nadmoć i u topovima i u pješadiji sve više je dolazila do izražaja. Došlo je do kritične situacije. Čak su i štapski oficiri srpske vojske, školovani u Austriji, predlagali pokušaj proboja iz grada. Procijenili su da ga nije moguće odbraniti. Vojvoda Toša je znao da bi to u brojčanom odnosu snaga bilo za ustanike pogibeljno. U neravnopravnoj borbi na otvorenom polju našlo bi se deset Turaka na jednog Srbina. Odbrambeni zakloni nadoknađivali su manjak u ljudstvu. Da bi dokazao koliko je u pravu, tobdžibaša Toša je preuzeo na svoju odgovornost kompletnu odbranu Deligrada. Trčeći od topa do topa, od šanca do šanca, iz bitke je izašao kao pobjednik. Uz velike gubitke Turci su se povukli.

Nedostatak obrazovanja nije Toši smetao da se druži sa visokim intelektualcima, niti je njima smetalo da sa Tošom budu često u društvu. On se divio širokom znanju prote Mateje Nenadovića, pisca Dositeja Obradovića, pjesnika Sime Milutinovića. Učio je od njih, a i oni su od njega dosta saznali. To su i u svoje pisane radove satkali.

Nakon sloma Karađorđevog ustanka, Toša se sa ustaničkim vođama prebacio u Austriju. Tada u Trstu više nije bilo Napoleonovih vojnika. Trst je ponovo pripao Austriji, pa se Toša sa porodicom tamo vratio. Ali to više nije bio ugledni i imućni trgovac Tomo Milinović. Sve što je imao, za Srbiju je uložio. Teško se razočarao kada je shvatio da u Trstu bez para nema prijatelja. Mukom je uspio da naplati samo dio duga od jednog dužnika i da uplati putne karte. Nije se vratio u zavičaj jer je i Boka bila ponovo predata Austriji. Toša se sa porodicom uputio ka bratskoj Rusiji.

Brodske veze su uslovile da se na proputovanju Toša nekoliko dana zadrži u Istambulu, što je iskoristio za razgledanje grada i njegovih znamenitosti. Posebno je volio razgledati muzeje. U carskoj tophani, zastao mu je dah od iznenađenja pomiješanog sa radošću i ponosom. Na istaknutom mjestu, među posebno cijenjenim ratnim trofejima, ugledao je svoj petodjelni top. Iako je pred povlačenjem iz Beograda naredio da se zakopaju na raznim mjestima, Turci su pronašli oba topa. Jednog su ostavili kao trofej na Kalimegdanskoj tvrđavi, a drugog su dopremili čaku Istambul.

U Rusiji je zajedno sa Karađorđem boravio u Besarabiji. Tamo se družio sa Simom Milutinovićem Sarajlijom i po njegovom nagovoru pisao i u prozi i u stihu, pa tako postao i pisac. Umro je u 76. godini i sahranjen je u Rusiji. Njegov sin jedinac nije imao muškog potomstva.

Karađorđevi mornari

Malo je kome poznato da je Karađorđe u prvom srpskom ustanku imao i odred mornara. Istina, on nije imao more i brodove, ali je imao prave mornare u mornarskim uniformama, Srbe iz Boke.

Dok su u Boki trajali otpori novačenju u "Italsku flotu" u službi Napoleona, u Srbiji je buktao prvi srpski ustanak započet 1804. godine. Bokelji su sa simpatijama pratili oskudne vijesti o borbama svoje braće koji nisu bili tako blizu da bi im se lako moglo priskočiti u pomoć. Pogotovo ne u uslovima okupacije Boke Napoleonovim trupama. U Boki su prve mobilizacije u "Italsku flotu" započele u proljeće 1808. g., a više pisanih podataka o otporu prisilnom novačenju imamo tek od 1810. godine. U tom međuvremenu je Karađorđe osvajao Sandžak i 8. juna 1809. ušao u Sjenicu: a deset dana kasnije, nakon teških borbi, zauzeo je Novi Pazar. U tim borbama je učestvovao i odred dobrovoljaca - mornara. Bili su to prvi srpski "ratni mornari", a što nisu bili na brodovima, to nije od naročitog značaja. Zna se da u ono vrijeme nije bilo stroge podjele na mornare i kopnene vojnike. Često su mornari vodili bitke na kopnu, jer im se oružje i način borbe nije razlikovao na kopnu i na moru.

Sve do Napoleonove okupacije, u Boki nije bilo vojne obaveze, ni uredno vođenih matičnih knjiga, pa nije moglo biti ni sređenih regrutskih spiskova. Na opšte pozive nije bilo odaziva, pa su Francuzi vršili prisilne mobilizacije, uglavnom kroz iznenadne racije. Trebali su im samo zdravi i izdržljivi. U Risnu je među prvima uhvaćen Joko Gavrilov Subotić. Naočit, kao od planine odvaljen, nije mogao ostati nezapažen.

Prisilnu službu na ratnom brodu Joko nije podnosio lako. Buntovničko ponašanje ga je koštalo dva mjeseca "adegauara" - prilagođavanja u mračnom i zagušljivom potpalublju uz svakodnevno ručno ispumpavanje kaljuže sa dna broda. Takav karantin je mnoge neposlušne omekšao. Na Joka je suprotno djelovao, ali se pred časnicima pravio da se popravio. Tajno se povezao sa četvoricom zemljaka na istom brodu. Dogovorili su se da pobjegnu čim im se ukaže prilika. Ona se nije ukazivala, kao što su se nadali, sve dok je brod bio u Boki.

Jedne mrkle kišne noći, dok je brod bio usidren pred Dubrovnikom, na straži se našao Jokov zemljak Spiridon. On se nikada nije ponašao buntovnički pa u njega niko nije sumnjao. Uz brod je bila privezana barka za vezu sa kopnom. Prilika je iskorišćena. Sa četiri vesla bjegunci su se čitavu noć borili protiv velikih mareta i južnog vjetra, koji je duvao direktno u pramac. Upinjali su se da bi se, dok traje noć, što više od Dubrovnika odmakli. Iznureni, mokri, vjetrom išibani, iskrcali su se tamo gdje ih je zora zatekla. Nisu uspjeli uploviti u Boku, ali su joj bili na domaku. Barku su napunili kamenjem i potopili, da ne bude putokaz potjeri. Produžili su pješačenjem.

U Risan im nije bilo povratka, alije Joko dobro poznavao risansko zaleđe. Tamo je saznao da se u okolini krije još bjegunaca sa "Italske flote". Sa njima se povezao i ubijedio ih da im pojedinačnog opstanka nema. Odmetnička družina je utrostručena. Znali su da im nema sloge bez vođe. Jednoglasno su izabrali Joka Subotića za četovođu.

Iz risanskog zaleđa prešli su u Hercegovinu. Tamo su saznali da nisu jedini odmetnici. Za kratko vrijeme Jokova četa je od 15 narasla na 37 momaka, sve kršnijih jedan od drugoga. Većina ih je bila u francuskim mornarskim uniformama.

Da ne bi beskorisno tumarali po hercegovačkim goletima i da bi svoj odmetnički položaj iskoristili na najbolji način, Jokova družina se dogovorila da se svrstaju među kosovske osvetnike. To je značilo da krenu u Srbiju i da se pridruže Karađorđu, o kome se u Hercegovini tada mnogo pričalo. Krenuli su preko planina ka manastiru Ostrogu. U manastir su stigli tačno na Trojičin dan. Prisustvovali su svečanom bogosluženju, svi se ispovijedili, poklonili časnim moštima sv. Vasilija i dali po jedan cekin da im se poju blagoslovena bdenija. Uz igumanov blagoslov i uputstva kako da nastave put, krenuli su dalje. Iguman ih je ispratio riječima: "Neka vas lake noge kao krila nose!"

Preko Vasojevića, Jokova četa je stigla u Sandžak, lako i brzo kao da su ih krila nosila. Pratila ih je sreća. Usput nisu imali žrtava, iako su često sabljama krčili put kroz teritorije koje su držali Turci. Išli su više po osjećaju prema sjevero-istoku, nego orijentisanjem prema nebeskim tijelima, po uputstvima igumana Ostroškog manastira. Tako bi stigli negdje u rejone Užica - Čačka - manastir Žiča. Kao da ih je Bog vodio, mornari su izbili na rijeku Lim baš kod Brodareva. Tu nisu našli brodove, ali su naišli na jednog kaluđera iz Mileševskog manastira. On im je rekao da su tek na pola puta do Žiče, ali da tamo ne moraju ni ići, jer se borbe vode nedaleko, kod Sjenice.

Kod Turaka koji su branili Sjenicu nastala je pometnja kad im je neko njihov dojavio da im se iza leđa preko planine Jadovnika približavaju "crnogorske čete". Ne samo zbog te zbunjujuće dojave nego i u direktnim okršajima, Jokova četa je doprinijela osvajanju Sjenice. Sukobili su se sa ostacima turskih jedinica koje su bježale iz Sjenice u vrleti Jadovnika. Jad ih je tu snašao. Kako su se borili Jokovi junaci, dokazali su sa sedam turskih glava usput odsječenih i voždu Karađorđu pred noge donijetih.

U Sjenicu je Karađorđu pristiglo i nekoliko grupa Crnogoraca i jedna jaka četa iz Krivošija. Njih je poslao Karađorđu u pomoć vladika Petar Prvi, za razliku od Jokove čete, koja je pošla samoinicijativno. Razlikovali su se i po uniformama, pa se Karađorđe mogao podičiti da uz sebe ima i mornare. Da bi se to bolje istaklo, uvrstio ih je u svoju bližu pratnju kad je krenuo ka Novom Pazaru. Na pokret se nije dugo čekalo. Jokova četa se u Sjenici zadržala samo tri dana, a zatim je pratila Karađorđa koji je lično predvodio ustanike.

Novi Pazar je bio najjače uporište Turaka u Sandžaku. Turci su se pripremili da brane Novi Pazar po svaku cijenu, pa su im i trupe bile odabrane. Najteže bitke su vođene nedaleko od manastira Sopoćana. Tu su se Turci pokazali kao silni junaci. Lako je bilo pobjeđivati demoralisane Turke u bježanju, ali da bi se pobijedio silan junak, trebalo je biti još silniji. Takve bitke ne mogu biti drugačije nego nemilosrdne i krvave. Pritoka rijeke Raške nosila je unakažene leševe i jedne i druge sukobljene strane. Bili su to žestoki sudari "prsa u prsa", gdje se nije ginulo od metka, nego samo od oštrih sječiva. Leševi su morali biti unakaženi, pogotovo uz stravičan običaj da su najvažniji ratni trofeji bili odsječene glave neprijatelja. Bezglava ljudska tjelesa su plutala, sudarala se, nasukivala uz obale duž pomenute pritoke rijeke Raške. Da ironija bude veća, ta pritoka se zove Ljudska rijeka.

Za Novi Pazar i u čišćenju terena od razbijenih ostataka turske vojske, Jokova četa "mornara" srčano se borila punih 15 dana, bez prekida, ali i bez uzmicanja. U takvim okršajima niko nije mogao proći bez teških gubitaka. Naravno, najteži gubici su onih koji izgube i bitku, i teritoriju, i ljude, pa su im žrtve uzaludne. Ni pobjednicima nisu lake ljudske žrtve. Jokova četa je u tim bitkama imala značajne gubitke. Bila je više nego desetkovana. Od 37 momaka, 7 ih je izbačeno iz stroja: četiri mrtva i tri teško ranjena. Pojam "desetkovanje" je uobičajen za najveće gubitke, pa vojni rječnik ne poznaje brojnije gubitke. Da ih poznaje, Jokova četa bi bila "dvadesetkovana". Od onih 30 momaka koji su ostali u stroju, nije ni jedan ostao zdrav i čitav. Svi su bili izmrcvareni višednevnim bitkama, neki i toliko da se bez pomoći nisu mogli ni pomjeriti. Svaki je zadobio i po neku lakšu ranu, ili bar ogrebotinu. Tu su prestali biti mornari, jer su im od uniformi ostale samo neupotrebljive rutine.

"Desna ruka" Hajduk Veljka

Hajduk Veljko Petrović proslavio se neustrašivošću kroz hajdučke bitke pod harambašom Stanojem Glavašom. Do tada je bio nepismeno čobanče i sluga. Ni u šumskom hajdučkom životu nije mogao steći šireg znanja osim borbenog iskustva. To iskustvo, uz junaštvo, pomoglo mu je da se istakne u Karađorđevom ustanku. Uvijek je bio na čelu ustanika, dajući lični primjer, pa je zasluženo uvršten u red najvećih srpskih junaka. Usamljen, ne bi mogao postizati pobjede, niti se proslaviti. Tome su doprinijeli oni koje su se uz njega borili i ginuli, a ostali bezimeni. Jedva da je poznata pomoć koju su mu Bokelji pružili i koliko su života položili. Još manje je poznato da i sam Hajduk Veljko vuče korijene iz Boke. O njegovom porijeklu postoje dvije verzije. Po jednoj, on potiče iz bratstva Vlahovića iz Rovaca, a po drugoj iz moračkog bratstva Radovića. Oba bratstva su potomci Nikše, nastojnika Moračkog manastira i rodonačelnika Nikšića. Nikša je porijeklom iz Boke, preciznije s podnožja Nikšine (ili Nišine) glavice u Krtolima. Za svoje dalje porijeklo vjerovatno nije znao Hajduk Veljko, ali njegov odnos prema Bokeljima pokazuje da krv nije voda.

Prilikom Karađorđevog osvajanja Novog Pazara, u najkrvavijim borbama učestvovala je i četa dobrovoljaca Bokelja, bivših Napoleonovih mornara. Četuje predvodio Joko Gavrilov Subotić iz Risna.

Poslije kraćeg neophodnog odmora Karađorđe je pozvao četovođe dobrovoljaca da im zahvali na pomoći i žrtvovanju u sudbonosnim trenucima. To nije bio kraj ustanka, pa je trebalo čete preraspodijeliti. Joko Subotić je tražio od vožda Karađorđa da ga šalje tamo gdje je najteže. Bokeljima ionako nije bilo povratka u okupirani zavičaj, gdje bi im se sudilo kao dezerterima.

Imajući prilike da se uvjeri kakva je Jokova četa, Karađorđe je četu uputio tamo gdje je bila najpotrebnija. Najviše teškoća je bilo u Istočnoj Srbiji, kod Hajduk Veljka Petrovića. Jokova četa nije imala ni jahaće konje ni tovarna grla za komoru. Morali su se osloniti na čvrste noge i lake opanke. Sa još nekoliko ustaničkih grupa krenuti preko planina Rogozne, Kopaonika i Jastrepca do vrha Ozrena. Vodiči su bili dobri tako da, osim velikih napora, drugih nevolja nije bilo. Komora im nije ni trebala, jer je narod hranio svoje oslobodioce. Bilo je ljetno doba, tako da im je planinska svježina samo prijala.

Hajduk Veljko i četovođa Joko ranije nisu čuli jedan za drugoga, ali im to nije smetalo da se odmah zbliže kao stari znanci. Imali su mnogo zajedničkog, i u karakteru, i u temperamentu, i u shvatanjima, i u junaštvu. Već u prvim akcijama Hajduk Veljko je ocijenio sposobnost i hrabrost Jokove čete, pa je nije odvajao od sebe. Još dok je Hajduk Veljko bio vojvoda Sokobanje, Joko mu je postao bliski saradnik i savjetnik. Iako ni Joko nije imao škole, vidio je dosta stranog svijeta i stekao iskustva kakva Hajduk Veljko nije imao prilike da stekne. Međusobno su se dogovarali i dopunjavali, pa su zajedno krenuli za Negotin. To je bilo kada je Hajduk Veljko postavljen za krajinskog vojvodu i komandanta Negotina.

Negotin su Turci napustili bez borbe, ali su pojedine neregularne turske jedinice upadale u srpske predjele radi pljačke i osveta. Tako nije bilo mira i kad nisu vođene prave ratne operacije. U jednom takvom upadu umalo da ne nastrada i Hajduk Veljko. Čitavu bandu su likvidirali momci Joka Subotića. Ovaj slučaj je doveo do toga da se Veljko i Joko pobratime. Hajduk Veljko je Joka Subotića postavio za jednog od 13 njegovih buljubaša, a Jokovu četu uvrstio u svoje "bećare" koje je plaćao iz svoje lične kase. Od ukupno tri hiljade ljudi sa kojima je raspolagao Hajduk Veljko, tačno deset posto je bilo biranih bećara. Od ukupno 300 bećara, tačno deset posto je bilo Jokovih momaka, što znači da je svaki deseti bećar bio Bokelj. Naravno, Joko Subotić nije bio jedini pobratim Hajduk Veljka, ali ih nije bilo ni mnogo. Važno je istaći da je među malobrojnim pobratimima Hajduk Veljka bio i jedan Bokelj i da je Bokelja bilo u nekoj vrsti vojvodine elitne ili tjelesne garde.

Bećari su branili najbolje negotinsko utvrđenje na najuzvišenijem mjestu, poznato kao "Hajduk Veljkov šanac". U sastavu utvrđenja je bilo nekoliko kula, među kojima se isticala višespratna Hajduk Veljkova kula zvana "Baba-Finka". Utvrđenje je dominiralo nad čitavom okolinom, a sa kule "Baba-Finke" je Hajduk Veljko mogao pratiti sve što se u okolini događalo. Teško je bilo i zamisliti da bi Hajduk Veljko mogao od sablje poginuti u takvom utvrđenju dok je oko sebe imao svoje bećare koji su ga štitili. Nije to bilo moguće ni kada je ogromna turska sila od 20 hiljada vojnika napada svega tri hiljade branitelja. Da je bilo moguće, to bi se i desilo.

Glavno komandujući turske vojske Ahmet-paša je visoko cijenio Hajduk Veljka i njegovu hrabru vojsku. Vidi se to, ne samo potome koliko je vojske doveo nego i po tome što su tu vojsku predvodile provjerene turske vojskovođe: Mula-paša, Redžep-aga, Jusuf-aga i Alija Gušanac. Uprkos tolikoj sili, Hajduk Veljko nije ni pomišljao na predaju. Uz tursku živu silu bilo je i oko 40 topova, koji su neprekidno tukli po utvrđenju. Rušili su kulu za kulom i pretvarali ih u gomile.

Najduže se održavala kula "Baba-Finka". Mnoge granate su u nju udarile dok je nisu u ruševinu pretvorile. Hajduk Veljko tada nije bio u njoj. Obilazio je šančeve i hrabrio branioce. Topovske granate su padale i po šančevima. Jedino granate svojim sabljama nisu mogli zaustaviti Veljkovi bećari. Upravo od jedne topovske granate je poginuo legendarni junak Hajduk Veljko Petrović.

U borbama uz Hajduk Veljka poginulo je više od polovine Jokove hrabre družine. Oni su ostali bezimeni, "neznani junaci", jer su bili u sjenci svog četovođe Joka Subotića. Ni Joko nije slavljen koliko zaslužuje, jer je bio u sjenci vojvode Hajduk Veljka. Tako to obično biva. Makar se svi jednako dobro borili i herojski živote dali, samo se poneko slavi.

Poslije pogibije Hajduk Veljka, komandu nad posadom utvrđenja je preuzeo njegov brat Milutin. On je uspio izvući iz okruženja dio preživjelih ustanika, najviše "bećara", jer oni nisu ni bježali niti se predavali. To je već bilo vrijeme slabljenja Napoleonove sile, pa su se preživjeli Bokelji mogli vratiti kućama. Nisu to učinili. Nisu ni prebjegli u susjednu Austriju sa ostalim ustaničkim vođama. Odmetnuli su se u brda da nastave hajdučku borbu, nadajući se brzom oporavku ustaničkih snaga i obnovi ustaničkih borbi. Za one koji su bili Karađorđevi "mornari", pa Hajduk Veljkovi "bećari", nastale su nove muke i nova junaštva, ali to je druga priča.

Teško je utvrditi koliko je Joko Gavrilov Subotić imao godina kada se borio uz Hajduk Veljka, jer se u raznim izvorima pominju razne godine njegovog rođenja: 1769, 1773. i 1786. Karađorđe ga je poslao kod Hajduk Veljka odmah po osvajanju Novog Pazara, što znači krajem juna 1809. godine. Hajduk Veljko je postao krajinski vojvoda i komandant Negotina dvije godine kasnije, a poginuo je zadnjeg dana jula 1813. godine. Znači da su se Bokelji uz njega borili više od 4 godine. Velike sile su se lako nagodile na štetu male Srbije. Po odredbama Bukureštanskog mira, turske trupe su dobile pravo da ponovo zaposjednu gradove u Srbiji. Početkom oktobra 1813. i Karađorđe je napustio Srbiju. Prebjeglice u Austriji su bile koliko-toliko zbrinute i van životne opasnosti. Samo najuporniji su ostali da se i dalje bore, uključujući ostatak Jokove družine.

Pomoć Bokelja iz Odese

Moćna kolonija Srba sa jezgrom Bokelja, slična onoj u Trstu, bila je i u Odesi. Što je srpska kolonija u Trstu bila za Sredozemno, to je kolonija u Odesi bila za Crno more. Ako izuzmemo koloniju u Trstu, u Odesi je drugi po redu bio centar srpskog materijalnog i umnog kapitala. Obje kolonije su pomoću bokeljskih pomoraca održavale tijesne međusobne veze. Mnogi, za Srbiju veoma važni događaji, zavisili su od veza na relacijama: Trst - Boka - Odesa. Naročito je to dolazilo do izražaja tokom priprema i trajanja srpskih ustanaka protiv Turaka.

Značajan dio evropskog kapitala, umjetnošću Bokelja, prelivao se iz Trsta u Odesu, a tamo oplođen strujio u suprotnom pravcu. Bokelji su u Odesi stvorili jaku trgovačku mrežu. I sami Rusi priznaju da su im na Crnom moru Bokelji organizovali i trgovačku i ratnu mornaricu. Srbi Bokelji, okupljeni oko svoje kolonije, imali su svoje trgovine i brodove, ali su osim njih mnogi pomorski kapetani bili i u ruskoj službi, kako na trgovačkim, tako i na ratnim brodovima. Bio je čitav niz Srba Bokelja ruskih admirala i generala sa jakim uticajem na ruski carski dvor. Prije Karađorđevog ustanka Bokelj je bio i lučki kapetan Odese, Ljubomir Zloković iz Bijele. Lučki kapetan je imao toliku moć i ovlaštenja da je bio u rangu admirala. Njega su i nazivali admiralom, iako nije bio admiral. To je vojni čin, a Zloković je bio nadležan za trgovački dio luke. Uticajni Bokelji su uticali i na zvanični stav Rusije prema Srbiji, na slanje pomoći čiji su transport Bokelji organizovali, a posebno je važna materijalna pomoć koju su Bokelji među sobom prikupljali i slali ustanicima u Srbiju.

Osim materijalne, bila je važna i druga, naročito diplomatska i propagandna pomoć. Mnogi umni Bokelji, koji nisu bili ni pomorci ni trgovci, a bili su u ruskoj službi visoki državni činovnici, uključili su se u aktivnosti pomaganja Srbiji na svojevrstan način. Tada je na raznim visokim administrativnim ili diplomatskim položajima bilo dvadesetak Bokelja, ili potomaka Bokelja. Oni su organizovali izlete, lov, bankete, kupovali skupocjene poklone suprugama uticajnih ljudi, a to nisu bili izdaci - Bokelji patrioti su ih izdvajali iz svojih ušteđevina, a neki se i zaduživali, da bi pridobili što veću naklonost ruskih moćnika srpskim ustanicima.

Nije izostala ni solidarnost pravoslavlja, čemu je doprinosilo pravoslavno sveštenstvo. To nije isticano, jer se donekle kosilo sa generalnom hrišćanskom doktrinom, po kojoj nije trebalo podržavati oružane pobune protiv legalnih vlastodržaca. Kritike u tom smislu crkva je prebacivala na pojedince, kao lični stav nekih sveštenika, a oni nisu dozvoljavali da se njihove zasluge ističu - ne samo zbog skromnosti. Savjest im je bila mirna, smatrajući da pred Bogom ne griješe ako pomažu potlačene da sa grbače otresu tlačitelje.

Među najagilnijim visokim crkvenim velikodostojnicima koji su se zalagali za srpske ustanike, bio je ruski "kavaljer" a srpski arhimandrit Spiridon Filipović iz okoline Herceg-Novog. Ne samo u Rusiji nego u svim crnomorskim zemljama, uključujući i Tursku, imao je razgranate veze. Njegova česta putovanja u Svetu Goru nisu imala samo vjerski karakter. Poznato je da je u srpskim ustancima bilo dobrovoljaca iz Grčke i Bugarske, ali nije poznato da je to zasluga i Bokelja.

Značajna je bila uloga istaknutog privrednika Lazara Pavkovića sa Poda. On je bio jednako vezan sa Bokeljima u srpskim kolonijama i u Trstu i u Odesi. Često je putovao na tim relacijama i razvijao poslovne veze. Kao obrazovan poslovan čovjek, uz to korektan i nesebičan, stekao je veliki ugled i povjerenje u ruskim vrhovima. Kao poznavalac Srba i svog srpskog i drugih jezika, bio je najpogodnija ličnost za položaj kapetana Ruske agencije u Beogradu, pa je i postavljen na to mjesto. Zahvaljujući dobrom poznavanju ruskog, njemačkog i italijanskog jezika, pomno je pratio što se na tim jezicima pisalo o srpskom ustanku. To je bilo od izvanredne koristi zbog srpske naivnosti.

Srbi su ponosno vjerovali da im se u svijetu svi dive i podržavaju ih u pravednoj borbi za slobodu i zbacivanje viševjekovnih ugnjetača. Tako je i bilo u mnogim stranim zemljama, ali među običnim narodom. U zvaničnim, naročito pravničkim i diplomatskim krugovima, nije bilo tako. U tim krugovima Srbi su optuživani za nasilja, buntovništvo, hajdučiju, nepoštovanje legalne vlasti i zakona. Neki vlastodršci, koji su držali u pokornosti svoje ili tuđe narode, bojali su se za sebe da se drugi ne ugledaju na Srbe.

Prateći negativna pisanja i reagovanja u svijetu, Pavković je upozoravao Karađorđa da ne živi u iluzijama nego u realnosti. Kroz to je Pavković postao Karađorđev savjetnik i poslanik u nizu važnih misija. Imao je i posebnu dužnost da širi istinu o Karađorđu i srpskom ustanku, da demantuje klevete i da objašnjava ono što stranci nisu mogli lako razumjeti. Da nije bilo Pavkovića, Karađorđe bi teško mogao u onoj zbrci zlonamjernih izmišljotina predstaviti sebe i svoj ustanak i svojim najbližim saveznicima, Rusima. Da ne govorimo o ostalom dijelu svijeta koji je sve gledao kroz svoje interese.

Srbi su oduvijek više cijenili sablju nego jezik, a od kada je pronađen barut, više su cijenili pune puške nego prazne riječi. Međutim, junaci dobijaju bitke u viteškom boju, a gube ih na diplomatskom polju. Neki umniji Srbi su to shvatili i u tom smislu se angažovali bez obzira što su znali da im Srbi to neće računati kao junačke podvige. Lazar Pavković je uspješno obavio mnoge poslaničke misije koje su potpuno zanemarene. Vješti diplomata ponekad može postići više nego stotine pušaka, pa neki važniji pregovarački podvizi ipak nisu mogli biti sasvim zaboravljeni.

Najkritičnija situacija u drugom srpskom ustanku je bila kada se vezir Muraši Ali-paša nalazio u Ćupriji. Sa odmornim i dobro opremljenim krvožednim glavosječama, višestruko brojnijim od iznurenih i materijalno iscrpljenih ustanika, namjeravao je drastičnim mjerama skršiti srpski ustanak i kazniti ne samo ustanike nego čitav ustanički narod. O ozbiljnosti situacije Pavkovićevim vezama obaviješten je lično ruski car Aleksandar i preduzeo je ono što je u tom trenutku bilo najbolje. Poslao je svog ličnog izaslanika turskom sultanu Selimu. Za tu misiju nije mogao odabrati prikladniju ličnost od Lazara Pavkovića. Od njega se niko nije mogao svesrdnije zalagati za srpsku stvar.

Lazar Pavković je vješto ubijedio sultana Selima da se jednako zalaže da prestanu nepotrebne pogibije i Srba i Turaka. Ubijedio ga je da bi trebalo poslušati velike sile, jer su one bile više naklonjene Turcima. Predstavio je takvu situaciju po kojoj su Srbi bili u mnogo boljoj situaciji nego što su bili, da imaju više snaga nego što su imali, i da će im Rusi priskočiti u pomoć, iako to tada nije dolazilo u obzir. Tek kasnije su Turci shvatili što su propustili, ali tada je bilo kasno da nadoknade propušteno. Srbi su dobili u vremenu, međunarodne simpatije su se preokrenule u korist Srba, pa je i štampa sve više podržavala Srbe. Kad je sve krenulo nabolje, i ratna sreća se priklonila ustanicima. Srpski ustanak je okončan međunarodno potvrđenim sporazumom, sa kojim su Srbi postigli više nego što su očekivali i oni koji su bili najviše naklonjeni Srbima.

Iz svega proizlazi da je jedan Bokelj, Lazar Pavković, svojim umijećem dao veliki doprinos ishodu srpskih ustanaka protiv Turaka i spasu ustaničkih dostignuća.

Postoje i pismeni podaci počev od 1813. g. o Lazaru Pavkoviću kao Karađorđevom savjetniku i poslaniku. Zabilježena je i Pavkovićeva misija 1815. g. kao ličnog izaslanika ruskog cara Aleksandra kod turskog sultana Selima sa izvanrednim rezultatima.

Smiritelji srpskog ustanka

Ivelići su stara risanska vlastelinska porodica, porijeklom iz istočne Hercegovine. Od dolaska u Risan u 17. v. bavili su se trgovinom i pomorstvom. Kada im je mali gradić Risan postao tijesan za razvijanje poslova, počeli su se preseljavati u Trst i Odesu.

Kapetan Marko Ivelić pominjao se 1770. g. kao komandant dijela ruske sredozemne flote kojom je komandovao proslavljeni admiral Aleksej Orlov. Upravo te 1770. g. Orlov se najviše pročuo u velikoj pomorskoj bici kod Česme, nedaleko od ostrva Hiosa. Tu je teško poražena turska flota. Bila je to važnija bitka i sa sjajnijim uspjehom od one mnogo isticane bitke kod Lepanta. Osim kapetana Marka Ivelića, u bici kod Česme učestvovalo je još preko stotinu pomoraca Bokelja pravoslavaca, od kojih 5 zapovjednika ruskih brodova.

Godine 1788. isti taj Marko Ivelić, ali kao pukovnik kopnene vojske, formirao je 12 bataljona Crnogoraca i uspješno ih predvodio u bitkama protiv Turaka. Penzionisan je 1799. g. kao 60 - godišnjak u činu ruskog generala. Od tada počinje priča o ulozi Marka Ivelića u I srpskom ustanku.

Nepunu godinu dana nakon penzionisanja, umjesto uživanja velikim zaslugama stečene mirovine, Marko Ivelić je ponovo aktiviran. Ne ni kao pomorski kapetan, niti kao kopneni general, nego kao diplomata. Tada je Boka bila pod austrijskom upravom. Ruski car Aleksandar Prvi bio je veoma zainteresovan i za Boku, i za Crnu Goru i za Dubrovnik. Kao svog ličnog izaslanika, poslao je u Boku iskusnog i u svim prilikama snalažljivog Marka Ivelića. Za tu misiju Marko je bio pogodan i zbog toga što mu je tada brat Savo bio predsjednik Risanske opštine. Tako su braća Ivelići zajednički lakše radili na otvaranju ruskog konzulata u Kotoru i na povezivanju svih niti i veza važnih za buduća zbivanja. Naročito je bilo važno održavati veze među pravoslavnim sveštenicima i pomorskim kapetanima, jer su oni bili najuticajniji.

U burnim događajima smjene austrijske i francuske (Napoleonove) vlasti u Boki, Marko Ivelić se uključio u borbu na strani Bokelja i Crnogoraca. Nije mu smetalo što je prethodno imao nesporazume sa vladikom Petrom Prvim. Vojna znanja i iskustva generala Marka Ivelića doprinijela su uspjesima u bitkama protiv silne Napoleonove armade. Ratni trofej iz tadašnjih borbi kod Cavtata, sablja ubijenog višeg francuskog oficira, čuva se u kući Ivelića u Risnu.

Nesporazum između vladike Petra Prvog i Marka Ivelića je proistekao iz optužbi Vladike da Marko Ivelić više štiti ruske nego crnogorske interese. Međutim, Ivelić je imao mogućnosti da objektivnije sagleda svjetske prilike, opštu situaciju, raspored svjetskih snaga, pa je mogao prosuditi što je u datim prilikama moguće, a što je nemoguće postići.

Ranije, kada su ocijenili da su se stekli povoljni uslovi za dizanje ustanka u Srbiji, Bokelji su bili ti koji su svesrdno pomagali i organizovanje, i razbuktavanje i trajanje ustanka. Živjeli su u dubokom uvjerenju da će oslobodilački ustanak hrišćana protiv islamske tiranije dobiti opštu podršku Evrope i da će kratko trajati. Držanje Evrope, čak i bratske Rusije, bilo je za Srbe neprijatno iznenađenje i duboko razočaranje. Bez obzira kakve su imali namjere, rezultati djelovanja evropskih sila vodili su ka međusobnom istrebljivanju i Srba i Turaka. Tako je srpski ustanak umjesto predviđenih 8 sedmica potrajao punih 8 godina, sa promjenjivom ratnom srećom.

Uprkos tome što su Turci imali mnogostruko više ljudskih žrtava od Srba, turski gubici su se lako i brzo nadoknađivali. Izvora za popunjavanje razređenih srpskih redova nije bilo. Kada su iscrpljene i sve materijalne rezerve, uključujući i lično bogatstvo pojedinaca Bokelja koji su uložili svu imovinu u srpski ustanak, velike sile su se lako nagodile na račun male i iscrpljene Srbije. U odnosu na opšte prilike na početku ustanka, nakon 8 godina okolnosti su se potpuno izmijenile.

Još u toku srpskog ustanka, Marko Ivelić je više puta odlazio iz Boke u Rusiju, Austriju i Srbiju. Tri godine nakon početka Karađorđevog ustanka, ustanici su ponovo zauzeli Beograd, a mjesec dana kasnije i Šabac. Odmah iza toga zaprijetilo je novo veliko krvoproliće. Iz Bosne i Sandžaka prikupljale su se silne turske trupe pripremajući odmazdu. Zabrinuti vojvoda Jakov Nenadović poslao je dramatičnu poruku ruskom caru Aleksandru, tražeći vojnu pomoć i posredovanje kod turskog sultana. Ta poruka je prenijeta preko grofa Marka Ivelića, koji je tada još bio u Boki. Veze Boke sa Karađorđem dobro su funkcionisale. Nenadovićevu poruku Ivelić je odmah proslijedio caru Aleksandru, uz svoje preporuke. Veze Boke i sa carem Aleksandrom su dobro funkcionisale. Na to je car Aleksandar naredio ministru inostranih poslova Adamu Čartorinskom da interveniše kod sultana u korist srpskih ustanika, upozorenjem na obostranu tragediju eventualnog krvoprolića.

Na traženje Luke Lazarevića (starijim porijeklom iz Boke), Jakova Nenadovića i prote Mateje Nenadovića, grof Marko Ivelić je isposlovao da Rusi uspostave stacionirane garnizone u Beogradu i Šapcu. Tada je došlo do prvih nesporazuma između Karađorđa i Ivelića. Karađorđe nije dozvolio da Rusi zaposjednu Kalimegdansku tvrđavu. Plašio se da bi ruski uticaj u Srbiji mogao previše porasti. To bi moglo dovesti do ruskog miješanja u unutrašnje poslove Srbije, a Karađorđe nije trpio ničije tutorstvo. Osim toga, zamjerao je Rusima da nisu pomogli Srbima onoliko koliko su oni od Rusa očekivali. Ivelić se sa tim nije mogao složiti, pa je Karađorđe i njemu zamjerio da štiti više ruske nego srpske interese. Ta situacija je ubijedila ruskog cara u Ivelićevu mudrost i objektivnost pa ga je postavio za svog ličnog izaslanika i u Srbiji. Tako je, osim Lazara Pavkovića i još nekih istaknutih Bokelja, koji su djelovali na smirivanju ustanika, grof Marko Ivelić imao najnezahvalniju ulogu.

Ustaničke vođe nisu bile ni malo zadovoljne uslovima Budimpeštanskog mirovnog ugovora. Smatrali su da su tim ugovorom zanemareni osnovni srpski interesi. Grof Marko Ivelić ih je morao ubjeđivati u Vračevšnici da prihvate ono što je za njih bilo neprihvatljivo. Zahvaljujući visokim diplomatskim sposobnostima, Ivelić je uspio ubijediti ustanike da je postignuto najviše što se moglo postići. Drugog izbora nije bilo osim krvoprolića koje bi dovelo do istrebljenja Srba. Mala iscrpljena Srbija, bez ikakve pomoći sa strane, nije se mogla sama oduprijeti silnom Turskom carstvu sa neiscrpnim ljudskim rezervama. Izostala je čak i moralna podrška od onih od kojih se očekivala. Odbijanjem ponuđenih uslova mirovnog ugovora, moglo se izgubiti i ono što je ugovor povoljno pružao ustanicima. Predah je bio neophodan i moćnoj Rusiji. Ivelić je ubijedio ustanike da je najvažnije sačuvati ljudske živote. Samo sa sačuvanim ljudstvom, nakon oporavka i u povoljnijim prilikama, biće moguće postići i šire ciljeve.

Prihvatanjem ubjedljivih razloga, a time i odredaba mirovnog ugovora, došlo je do izmirenja grofa Marka Ivelića sa ustaničkim vođama, koji se sa njim nisu slagali. Tada je grof Ivelić, u svojstvu ličnog izaslanika ruskog cara i u carevo ime, uručio Karađorđu visoko rusko odlikovanje, orden Svete Ane I stepena. Razdijelio je odlikovanja i drugim ustaničkim vođama. To je bila posljednja diplomatska misija grofa Marka Ivelića iz Risna.

Skupština srpskih ustaničkih vođa, na kojoj je prihvaćen Bukureštanski mirovni ugovor, održana je juna 1812. čime se Karađorđev ustanak smatra okončanim. Karađorđu i istaknutim ustaničkim vođama, kojima je prijetila opasnost od turske odmazde, gostoprimstvo je pružila Rusija. Ivelić je imenovan za senatora Petrovgrada. Tamo je i umro. Njegova istorijska uloga još nije pravedno izvagana.

U jezgru drugog srpskog ustanka

Uzalud je proliveno mnogo krvi u Karađorđevom, odnosno u I srpskom ustanku. Nepravedne odluke velikih sila na štetu Srba, izazvale su potištenost, ozlojeđenost i pometnju u ustaničkim redovima, što je dovelo do rasula. Istina, Turska se obavezala da će sprovesti opštu amnestiju koju su garantovale evropske sile. Vjerujući u garantovanu amnestiju, mnogi ustanici su se počeli vraćati kućama da im porodice ne stradaju. Turci su im to dozvolili pod uslovom da predaju oružje. Oni su većinom bili iz područja udaljenijih od austrijske granice, tako da nisu uspjeli prebjeći. Neki, koji su ostali, nisu vjerovali ni u tursku ni u evropsku riječ. Odlučili su da ostanu hajdukovati po šumama. Bilo je to 1813. g. početkom zime kada planine nisu bile ni malo gostoljubive. Od tada pa do početka aprila 1815, kada je započeo II srpski ustanak, hajduci su pružali otpor Turcima, izdržavajući natčovječanske muke. Čitav svijet je znao za te hajduke, divio im se i čestitao im, ali je malo ko znao da je među njima bilo i Bokelja. Svijetli primjer su "Jokovi Bokezi" - kako su tada nazivali hajdučku družinu Joka Gavrilova Subotića iz Risna. Dakle, Bokelja je bilo, ne samo u I i II srpskom ustanku nego i u međuvremenu, ukupno duže od sedam godina.

Među hajducima u srpskim šumama, koji nisu imali porodice u Srbiji da im se vrate, ili koji nisu imali povjerenja u obećanja amnestije, bili su i "Jokovi Bokezi". Za njih je bila sreća što su se odmetnuli u šume, jer je Sulejman - paša kratko poštovao proklamovanu opštu amnestiju. Postepeno je likvidirao sve uticajnije Srbe, naročito istaknutije junake i "strance", zbog straha da ponovo ne dignu ustanak. To su bila mučka likvidiranja bez suđenja, a sudskim presudama na smrt su osuđeni svi koji su ostali da pružaju otpor naoružani po šumama. Saznavši da su na smrt osuđeni, neki hajduci su se probijali do granica, uspijevali prebjeći i spasiti golu kožu. Čak su i ustaničke vođe slale u tom smislu poruke dobrovoljcima koji su bili iz krajeva van okupirane Srbije.

Joko Subotić i njegova družina Bokelja vezali su svoju sudbinu za Srbiju, odlučili da ostanu i izdrže do proljeća, očekujući tada novi ustanak koji je i nagovještavan. Proganjani su kao šumske zvijeri. Živjeli su surovijim životom nego šumska bića koja su po prirodi na takav život prilagođena. Odraslim u blagoj primorskoj klimi, Bokeljima je bilo najteže izdržati dugu i jaku zimu. Uz to još i u nepoznatim krajevima, bez rodbine u kojoj bi mogli naći jatake. Nije teško zamisliti kako im je bilo bez krova nad glavom. Često nisu smjeli ni vatru paliti da se osuše i ogriju jer bi to bio najbolji putokaz progoniteljima. Hrana, uglavnom od lova, rijetko im je bila kuvana i topla. Iako su to sve bili kršni i zdravi momci, jedva su izdržali glad, zimu i iznurenost. Prošla je jedna zima, a novi ustanak nije počeo. Trebalo je izdržati još jednu surovu zimu i dočekati novo proljeće.

U valjevskom kraju, upravo tamo gdje je četovao Joko Subotić sa svojim hajducima, započeo je II srpski ustanak. Bilo je to čak i prije nego što je u Takovu donijeta odluka o dizanju ustanka, i prije nego što je Miloš Obrenović izabran za novog vožda. Ustaničko jezgro su činili hajduci, prekaljeni u bitkama. Naravno, ne samo Jokovi Bokelji, jer je bilo i drugih odmetničkih četa. Knez Miloš Obrenović je znao za Joka Subotića. Sa njegovim Bokezima je posebno računao. Na njih se i on oslanjao tamo gdje je najteže bilo, a pod Jokovu komanduje stavio i grupu dobrovoljaca iz Crne Gore, koja je pohitala u pomoć ustanicima. To je Joko shvatio kao veliko priznanje i posebnu počast. Crnogorci su u Srbiji uvijek smatrani kao veliki junaci, a onaj ko ih predvodi bio je junak nad junacima.

Uslijedile su teške bitke protiv jačeg i mnogo brojnijeg neprijatelja. Najteže je bilo oko Čačka, protiv Čaja - paše, neustrašivog vojskovođe. Sa svojih hiljadu i po čvrstih junaka, on je u početku ustanka nizao pobjede protiv ustanika, koje su ga još više proslavile. Izvojevao je pobjedu i osvajajući Čačak, ali je glavu izgubio. Ne samo on nego i mnogi njegovi borci. Jokova četa je imala čast da u toj teškoj borbi učestvuje, ali i nesreću da u njoj izgubi desetak Crnogoraca.

Samo tri dana kasnije, dok se ustanička vojska nakon poraza pregrupisavala, Turci su iznenada napustili Čačak. Valjda zbog straha da ne budu opkoljeni. Nekoliko pribranijih četa, među kojima i Jokova, samoinicijativno su udarile na Turke u povlačenju preko Jelice. Prisiljavali su Turke na bezglavo bježanje uz ostavljanje opreme i plijena kojeg su nosili iz Čačka. Ustanici su ih gonili sve do Kravarice, nanoseći im teške gubitke i u ljudstvu. Bio je to moralni oporavak ustanicima i podstrek za nove uspjehe, a ratni plijen je omogućio obnovu opreme i naoružanja ustanika.

Ubrzo je zaprijetila opasnost sa sjeveroistoka. Jokova četa je tamo upućena. Uz kraći odmor kod Valjeva, četa je krenula ka Mačvi i stigla u pravi čas. Odmah se uključila u odlučujući boj prsa u prsa protiv Turaka Ibrahim - paše. On je već bio prešao Drinu i sa te strane ozbiljno ugrozio ustaničku Srbiju. Turska sila od hiljadu i trista ljudi tu je potpuno razbijena. Zbog teške odstupnice preko Drine, veći dio Turaka je bio prisiljen da se preda, uključujući i Ibrahim - pašu. Za ovaj veliki uspjeh nisu najzaslužniji Jokovi Bokezi, ali jesu svi bivši hajduci. Oni su bili posebno motivisani da gone i uništavaju svoje bivše progonitelje koji su im godinama teške muke zadavali.

Ratna sreća se okrenula u korist ustanika i potrajala je sve do sporazumnog okončanja ustanka, pri čemu su postignuti osnovni ustanički ciljevi. Joko Subotić sa svojom družinom u Srbiji nije imao više posla. Od onih 37 Bokelja, koji su sa Jokom otišli iz Boke i uključili se u I srpski ustanak, nakon II ustanka vratilo ih se samo 7 preživjelih. Da se vrate odobrila je Austrija, jer su potpadanjem Boke pod upravu Austrije postali podanici te države.

Joko Subotić i njegovi malobrojni preživjeli ratni veterani u Boki nisu dočekani kao heroji. Austrijskoj vlasti Srbija nije bila pri srcu, pa ni oni koji su se za Srbiju borili. Njihove velike žrtve, višegodišnje bitke i nadljudske patnje nisu ni kasnije isticane. Oni su brzo pali u zaboravi ostavljeni da žive u siromaštvu. Iz Srbije nisu ništa donijeli osim zadovoljstvo zbog oduženog bratskog duga.

Uspjesi ustanika, naročito u II srpskom ustanku, odjekivali su širom svijeta. U istoriografiji Srbije nisu zaboravljena ni mnoga imena vojskovođa i junaka iz Srbije. Dobrovoljci, koji su došli izvan Srbije i po završetku ustanaka vratili se odakle su došli, u Srbiji nisu mogli pričati o svojim ratnim doživljajima, pa su izostali i u literaturi i u narodnim pjesmama. Ko zna koliko je zaboravljenih, a zaslužnih, iz doba kada nije bilo pismenih naređenja, izvještaja, dnevnika, spiskova imena i opisa bitaka? Najmanje se moglo očekivati da se o poginulima nešto sazna i da ih neko slavi. Ne znaju se ni imena preživjelih saboraca Joka Subotića. Jedino je on imao sreće da ostane zapamćen i da se o njemu priča.

Joko Subotić je u siromaštvu stvarao porodicu. Bio je srećan što je dobio 4 sina, ali i nesrećan što je doživio da trojicu od njih pokopa. Nadživio ga je samo sin Mićo, risanski trgovac, koji je Joka i izdržavao do smrti. Joko je umro 14. juna 1877. u dubokoj starosti, a mjesec dana kasnije (27. jula) novosadska "Zastava" je pisala o nekim njegovim zaslugama. Iako sa 50 godina zakašnjenja, knez Miloš Obrenović se sjetio Joka Subotića i tada ga odlikovao "Takovskim krstom" sa svojeručno potpisanom diplomom. Milan Miličević ga je uvrstio u svoj "Pomenik znamenitih ljudi u srpskom narodu novijeg doba". Ima mu pomena i u našoj Vojnoj enciklopediji pod pojmom "Dobrovoljci".

Treće poglavlje

U stranim ustancima

Grčka kao svoja otadžbina

Pola vijeka prije izbijanja grčkog rata za oslobođenje, Bokelji su učestvovali u bitkama protiv Turaka na grčkim prostorima. Borili su se ne žaleći trud, znoj i živote, kao da se bore za svoju otadžbinu. Svestrana bliskost im je to donosila. Upravo te bitke su stvarale uslove za veliki grčki oslobodilački rat. To se može razumjeti kroz činjenice da su pravoslavni Bokelji (u ruskim ispravama nazivani "primorskim Slovenima") bili glavni osnivači ruske crnomorske flote. Od početka 18. vijeka mnogo bokeljskih brodova plovilo je pod ruskom zastavom, na stotine bokeljskih oficira služilo je u ruskoj ratnoj mornarici. Mnogi su bili zapovjednici ratnih brodova, a bilo je na desetine Bokelja ruskih admirala i generala. Od onih koji su ratovali na grčkim prostorima, bilo je po nekoliko admirala iz istog bratstva. Naročito su se proslavili Vojnovići iz Herceg-Novog. U ovom prilogu nije moguće ukratko saopštiti ni sve što bi trebalo reći o jednom od njih, a ne o svima njima, pa ćemo izdvojiti samo najzaslužnijeg.

Za vrijeme ruskog cara Petra Velikog u ruskom ratnom pomorstvu značajnija je bila samo Baltička flota, ali je i ona nakon careve smrti nizala samo poraze. Zapuštena i zaleđena u baltičkim vodama nije ničemu služila. Carica Katarina II imala je dobar recept za aktiviranje ruske pomorske sile. Pozvala je pod svoju zastavu "primorske Slovene" (Srbe iz Boke). Odaziv je prevazišao caričina očekivanja. Među prvima je stigao u Kronštat Marko Jovanov Vojnović (u ruskim ispravama "grof Mark Ivanovič"). Zablistao je čim je primljen u službu ruske ratne mornarice. Samo nakon dva mjeseca provjere znanja, proizveden je u čin lajtanta i povjeren mu je složen zadatak

Na drugom kraju Evrope u to vrijeme se vodio rusko-turski rat. Obje strane su pripremale odsudnu bitku za prevlast na moru u grčkim prostorima. Grof Aleksej Orlov, glavnokomandujući ruskih pomorskih snaga u Mediteranu i Crnom moru, nije imao dovoljno snage da se odupre Turcima, pa je carica Katarina naredila da mu se uputi pojačanje sa Baltika. Navigacioni oficiri su bili uglavnom Bokelji. Uspješno i neočekivano brzo, stigli su ruski brodovi iz ledenog Baltika u grčke vode. Glavni oficir navigacije na vodećem brodu "Sveti Georgije Pobjedonosac" bio je Lajtnant Marko Vojnović. Brod je stigao u pravi čas uoči velike ruske pobjede kod Česme (ili Češme).

Bila je to čuvena bitka na 8 milja istočno od grčkog ostrva Hios, pred turskim naseljem Česma, u kojoj je na ruskim brodovima učestvovalo mnogo Bokelja. Iako su imali bolje brodove i brojniju flotu, Turci su u toj bici izgubili 16 linijskih brodova, 4 fregate, 6 galija, 50 pomoćnih brodova i 300 čamaca sa oko 10 hiljada ljudi. Rusi su izgubili samo jedan linijski brod i 650 ljudi. Blistava pobjeda je obezbijedila veliku rusku prevlast u Egejskom moru.

Pola godine kasnije, komandujući polakom "Auza", grof Marko Vojnović je zarobio veliki turski brod pun tereta. Narednog mjeseca je progonio 17 turskih naoružanih šambeka punih pšenice i sve ih zarobio. Desetak dana iza tog bogatog lova, zarobio je još jedan turski brod pun duvana i artiljerijske municije.

Tačno godinu dana nakon česmenske bitke, u okršaju sa Arbanasima poginuo je kapetan Bijelić, komandant fregate "Slava". Za novog komandanta postavljen je grof Marko Vojnović. Ovim većim brodom nastavio je sjajne pobjede. Najveća je bila ona na ostrvu Mitileni, 4 mjeseca nakon što je primio komandu na fregati "Slava". Ta slavna fregata je prva prišla obali i iskrcala jurišnike, uglavnom Bokelje. Oni su na juriš zauzeli utvrđenje, turski admiralitet i u luci jedan turski bojni brod na kojem su istakli carsku rusku zastavu. Tek za Bokeljima stigli su pukovnici Tol i Mihail Kutuzov (kasnije proslavljeni vojskovođa) sa svojim pukovima. Plijen je bio ogroman: 5 tvrđavskih topova velikog kalibra i skladišta brodske opreme u tolikoj količini da su je čitav dan prenosili na brodove svi ruski vojnici i zarobljeni Turci. Zaplijenjeno je 20 manjih brodova i dva velika tek izgrađena ratna broda sa po 74 topa. Brodovi još nisu imali ni imena pa su kršteni sa "Grof Orlov" i "Česma".

Malo iza ovog trijumfa, pretražujući zaliv Lagos, Marko Vojnović je otkrio 13 jedrenjaka i jednu polu - galiju. Sama pojava fregate "Slave", čiji se komandant nadaleko pročuo, izazvala je skakanje turskih mornara u more. Tražili su spas plivanjem ka obali. Kako je obalna artiljerija štitila napuštene brodove, Vojnović je odlučio da kazni turske artiljerce. Od brzine pucanja nije bilo vremena da se topovi ohlade. Jedan top od Z funte na fregati "Slava" je eksplodirao, ubio i ranio nekoliko ljudi. Među ranjenicima je bio i zapovjednik Vojnović. Uprkos tome, naredio je iskrcavanje invazione grupe, koja je vješto i brzo obavila posao. Znajući što ih čeka, turski artiljerci su napustili topove i dali se u bjekstvo da ih ni puščano tane nije moglo stići. Zaplijenjena 4 ispravna topa prenesena su na rusku fregatu. Zaplijenjeno je 5.000 kilograma pšenice, 2.000 vreća duvana i mnoge vrijednosti. Dva turska broda su potopljena, 4 zapaljena, a sve ostalo je oštećeno.

Slijedili su novi napadi i uspjesi grofa Vojnovića. U pristaništu Kapodoro sa jednog provijantskog broda zaplijenio je preko hiljadu kila pšenice, 7 džakova praha, 2 topa i dosta lakog oružja. Istog dana sa jedne fakule oduzeo je 38 kantara vune, mnogo ulja i druge hrane. Nizale su se i mnoge nove pobjede uz minimalne gubitke slavne posade "Slave".

Osim junačkih podviga i bitaka u grčkim vodama, grof Marko Vojnović se bavio i organizatorskim poslovima. Smatraju ga glavnim organizatorom ruske ratne flote u Crnom moru i osnivačem ruskih baza na Persijskoj obali Kaspijskog mora. Brzo je napredovao, nagrađen je visokim odlikovanjima i bogatim imanjem na Krimu. Potčinjeni su mu bili i neki od kasnijih proslavljenih admirala i vojskovođa, kao Senjavin, Učakov i drugi. Oni su u nas više pominjani i slavljeni nego njihov učitelj grof Marko Vojnović.

Priču o podvizima Marka Vojnovića (grofa Marka Ivanoviča) podupiru mnogi podaci iz ruskih izvora. Iz njih se vidi daje stupio u rusku službu 1770. g., da je izveo mnogo više podviga nego što je ovdje zabilježeno do okončanja rata 1774. g. i u rusko - turskom ratu 1787-1792, da je proizveden u čin vice-admirala 1797. a u čin admirala 1801. godine. Od 1802. g. bio je direktor Crnomorskog šturmanskog učilišta, do 1805. g. kada je napustio aktivnu službu. Ubrzo je umro u Vitepskom u Rusiji.

Markov sin Vladimir bio je ruski oficir. Poginuo je herojski kao kapetan carske garde u velikoj bici kod Kulma 1813. g. Drugi Markov sin Nikola, kao pomorski kapetan I klase komandovao je 1799. g. jednim dijelom flote admirala Ušakova i osvojio Jakin. Njihov bliski rođak Jovan Vojnović se takođe isticao u ruskoj pomorskoj službi, naročito u grčkim vodama sa grofom Orlovom. Oko 4 godine je bio ruski generalni konzul u Grčkom arhipelagu. Umro je kao kontraadmiral na obali Kaspijskog mora. Njegov brat Aleksandar bio je ruski konjički general. Za velike njegove zasluge u borbama protiv Turaka, njegova slika se nalazila u carskom radnom kabinetu u Zimskom dvorcu u Petrogradu. Iz njihovog bratstva je i grof Nikolaj Dimitrijevič Vojnović, koji se proslavio u mnogim bitkama u ratu 1787 - 1792. g., zbog čega je okićen visokim odlikovanjima.

U jezgru grčkog ustanka

Nakon odluke velikih sila od juna 1814. da se Boka ponovo preda Austriji, mnogi Bokelji su se našli u Odesi. Jedni su bili dobrovoljci u ruskoj ratnoj floti još od kada je ta flota bila u Boki u vrijeme borbe protiv Napoleonovih Francuza. Drugi su kasnije stizali kao izbjeglice trgovačkim brodovima, ne mireći se sa sudbinom da služe Austriji. Upravo u Odesi je 1814. g. osnovan sve hrišćanski pokret "Feliki heterija" pod motom "trijumf krsta nad polumjesecom". Sa ovim pokretom je održavao veze i Karađorđe, preko bokeljskih pomoraca. Većina zapovjednika bokeljskih brodova i drugih Bokelja koji su se našli u Odesi, već tada su se pridružili "Feliki heteriji". Riječ "heterija" znači bratstvo, prijateljstvo. Strance koji su im se pridružili, Grci su nazivali "filhelenima".

Početak opšteg ustanka za oslobođenje Grčke od Turaka ozvaničio je arhiepiskop Germanos na Blagovijesti 25. marta 1821. kod Kalavritskih litica ispred crkve Svetog Đorđa. Odlučujuće borbe su vođene na Peloponezu. Trijumf ustanika je slavljen 5. oktobra 1821. zauzećem Tripolice, uz značajnu pomoć bokeljskih pomoraca.

Grčka nam je blizu i duhovno i geografski. Najbliža nam je morskim putem. Nije čudo što su Bokelji imali tijesne veze sa Grcima od davnina, ali jeste čudo što se o tim vezama malo pisalo. U publikacijama o bokeljskom pomorstvu mnogo više se pisalo o vezama Bokelja sa daljim zemljama, čak i latinoameričkim.

"Feliki Heterija" se brzo širila osnivanjem ogranaka u svim gradovima i na svim ostrvima Grčke, ali je sve počelo iz Odese. Otud je i krenuo ustanički vođa Aleksandros Ipsilantis sa svojom "svetom regimentom" od dvije hiljade boraca. Među njima je bio znatan broj dobrovoljaca koji nisu bili Grci. Na grčkim teritorijama jezgro ustanika činili su "klefte" (odmetnici, komiti). Oni su se od ranije borili protiv Turaka poput naših hajduka. Bile su to dugotrajne, ali neorganizovane, neobjedinjene, sporadične i lokalne borbe. I među kleftama je bilo Bokelja. Tamo su dospijevali na razne načine. Najviše je bilo pomoraca i trgovaca koji su u Grčkoj duže boravili, ili su tamo za stalno ostali. Uvijek je bilo putnika i avanturista. Bilo je i prebjeglica (i njihovih potomaka) sa turskih i mletačkih galija. Oni su najčešće postajali odmetnici. Počev od Nemanje i njegovih velikaša koji su ga slijedili u opredjeljenju za monaštvo, mnogo naših kaluđera je bilo u Grčkoj. Grčki ustanak je sveštenstvo i predvodilo. Kad je buknuo ustanak u Grčkoj, Bokelji su i iz Boke masovno i organizovano pohitali u pomoć Grcima.

Bokelji su odlazili na put u najblistavijim narodnim nošnjama. Grci ih ni po čemu nisu razlikovali od Crnogoraca. Onima koji su se u Grčkoj zadržali ili postali poznati, pred prezimenom su dodavali nadjevak "Mavro... " (Crnogorac) sa heleniziranim "is" ili "os" završetkom. Tako su Bokelji Pero Mihović, Leso Kordić i Vaso Brajević postali:

Petros Mavromihalis, Aleksandros Mavrokordatos i Vasos Mavrovunotis. Od osam najpoznatijih vođa grčkog opšteg ustanka za oslobođenje, tri su bila Mavro...sa. Oni su bili aktivisti Feliki heterije ili klefte još prije ozvaničenja ustanka, a uključili su se u ustanak od prvih bitaka.

Bokelji, koji su pristizali kao dobrovoljci, pridodavani su Mavrosima zbog lakšeg sporazumijevanja. Tako je Krsto Brajić, junak od zanata iz Brajića, pridodat ustaničkom vođi Vasu Brajeviću iz Mojdeža, odnosno Vasosu Mavrovunotisu. Već nakon prvih bitaka i pokazanog junaštva Krsta Brajića, četovođa Vasos ga je postavio za svog ađutanta. Da to nije učinio Vasos se možda nikad ne bi proslavio.

U teškim bitkama oko Kastanije, Turci su imali početnih uspjeha. Hurdiš - paša je poslao 12 hiljada vojnika da pojačaju postojeće turske snage na Peloponezu. Nadmoćnije turske jedinice uspjele su potisnuti ustanike sa nekoliko važnijih položaja. Prekinute su veze među ustanicima, pa Vasos nije imao uvida u opštu situaciju. S obje strane krilno od njjega ustanici su potisnuti, a on je sa svojom potčinjenom mu "stotinom" napredovao. Tako se našao u potpunom okruženju sa odsječenom odstupnicom. Do tada je Vasos bio obični, još neproslavljeni, četovođa. Proslavila ga je odluka koju je donio u okruženju silom prilika.

Vidjevši da ne može nazad, gdje su ga Turci očekivali, odlučio je da se i dalje probija naprijed u tursku pozadinu. Tamo su turske snage bile razrijeđene, jer nisu očekivali ustanike. Krenuo je u neizvjesnost. Uz male gubitke kretao se kroz tursku pozadinu više od mjesec dana. Napadao je snabdjevače Turaka koji su kretali prema frontu. Na taj način je dobro opskrbio svoju četu, a Turcima zadavao nevolje u pozadini. Tako je bilo sve dok se ratna sreća nije preokrenula u korist ustanika. Turci su bili prisiljeni na povlačenje u utvrđeni grad Tripolicu, čime se Vasosova četa neočekivano našla na slobodnoj teritoriji. Ispalo je kao da je ona te teritorije oslobodila. To je Vasosa proslavilo kao snalažljivog i neustrašivog vojskovođu, nakon što je ustanička komanda njegovu četu otpisala kao izgubljenu. Koliko je tada Krsto Brajić pomogao Vasosu ostalo je nepoznato. Može se samo naslutiti po tome što se Vasos pobratimio sa Krstom Brajićem.

Ustaničke snage su opsjedale Tripolicu i uspješno odbile nekoliko pokušaja deblokade grada. Među ustaničkim snagama koje su opsjedale grad, bio je i odred sada već proslavljenog komandanta Vasosa. Njegova četa je prerasla u odred koji je imao pravo na svoj krstaš - barjak. Vasos se nije dvoumio kome da preda krstaš-barjak. Za barjaktara je odredio Krsta Brajića.

Ustanicima je bilo veoma važno da zauzmu Tripolicu prije zime, a Turcima da je do zime održe, očekujući zimsko rasulo ustanika. Nije bilo lako osvojiti jako utvrđeni grad sa velikim brojem branilaca. Moralo se pokušati, pa što bude. Već u prvom silovitom jurišu, na jednom mjestu je odbrana grada skršena. To je ono mjesto na koje je udarao Vasosov odred. Jedna pukotina u odbrani je bila dovoljna da se demoralisana odbrana upaniči.

Snažni Krsto Brajić, sa svojim krstaš-barjakom na neobično visokoj motki, sokolio je ustanike ne samo svog odreda. Na sebe je skretao pažnju i neprijatelja, a uz to i neprijateljsku vatru. Za toliko je olakšavao položaj drugih ustanika. Sreća ga je pratila da ga zrno ne okrzne do direktnog sudara prsa u prsa, kad paljbu smjenjuju zveket i bljeskovi oštrih sječiva. Ni to mu nije prepriječilo put. Držeći barjak u jednoj, a sablju u drugoj ruci, krčio je sebi put ka gornjim nivoima gradskih bedema. Još veći polet su dobili ustanici kada su ugledali Krsta Brajića kako razmahuje svoj barjak na vrhu osvojene kule. Prethodno je slomio koplje i oborio turski barjak. Pobjednički zanos je bio jači od opreza. Pogođen s leđa, survao se sa bedema zajedno sa svojim barjakom na dugoj motki. Kasno je bilo da to demorališe druge ustanike, ili da okuraži Turke. Neko iz Vasosovog odreda je dograbio Krstov barjak i on se ponovo zavijorio na najvišoj kuli. Komandant Vasos se još jednom proslavio. Njegov odred je dao veliki doprinos i ovoj pobjedi, ali uz velike žrtve.

Krsto Brajić nije ni prvi ni posljednji Bokelj koji je ostavio svoje kosti na Peloponezu i na drugim bojištima tokom grčkog rata za oslobođenje. O nekima se ponešto zna. Mnogo je više neznanih junaka, kojima se ni imena ne znaju. Da mrtvi govore, znalo bi se mnogo više i zasluge bi se pravednije rasporedile. Bilo je i preživjelih Bokelja koji su u Odesi ispaštali zbog ilegalnog članstva u Feliki heteriji: Anto Matković, Đorđe Matković, Nikola Stanić i Stevan Nikolajević. Njihova imena su ostala u sudskim dosijeima.

Grbljanin grčki "Vojvoda Sinđelić"

Čim se saznalo za ustanak protiv Turaka u Grčkoj, sve hrišćanske mediteranske zemlje obećale su pomoć ustanicima, ali sve nisu odmah izvršile obećanje. To je uslovilo da ustanički vođa Aleksandros Ipsilantis sa svojom "svetom regimentom" od 2 hiljade boraca pretrpi teške poraze u prvim bitkama. Porazi su bili tako teški da se proširila vijest o ugušenju ustanka. Na to su neke hrišćanske zemlje "zaboravile" svoja širokogruda obećanja, a neke odustale od slanja pomoći. Međutim, našli su se oni koji unaprijed nisu davali nikakva obećanja, ali su znali za narodnu poslovicu: "Na muci se poznaju junaci".

Iz naših krajeva najviše je Bokelja pohitalo u pomoć ugroženoj braći Grcima. Junački su se borili, ginuli uz podvige svojstvene Srbima. Čitavom svijetu je poznat junački podvig srpskog vojvode Stevana Sinđelića. U Karađorđevom ustanku, vidjevši da ne može odbraniti položaj na Čegru od silnih masa nadirućih Turaka, koji se nisu obazirali na teške gubitke, zapalio je skladište baruta. Odletio je u zrak zajedno sa barutanom i sa nekoliko desetina pristiglih Turaka. Za Sinđelićev herojski podvig našlo se mjesta u svim našim i nekim stranim enciklopedijama i vojnim udžbenicima.

Isti podvig kao Sinđelić učinio je 20 godina kasnije Grbljanin Rade Stankov Bajković iz sela Glavata. Za njegov podvig se malo zna, iako nije bio ništa manje junački. Možda i više, jer je Sinđelić branio svoju zemlju, a Bajković, kao dobrovoljac, dao je život za drugu zemlju, prijateljsku Grčku.

Grbljani se još nisu bili oporavili od stravičnih žrtava koje u podnijeli u borbi na Carevom Lazu, ali su upravo zbog tih žrtava bili ogorčeni protiv Turaka. Uprkos pretrpljenim žrtvama nisu se kolebali da priskoče u pomoć Grcima. Rade Bajković, neustrašivi veteran i zaliječeni ranjenik iz borbe na Carevom Lazu, okupio je četu dobrovoljaca Grbljana. Svako grbaljsko selo, uključujući susjedne Pobore, izdvojilo je po nekoliko najboljih junaka. Svi su se okupili u lučici Bigovi, gdje su po njih došli bokeljski brodovi.

Mnogi bokeljski pomorski kapetani, kako oni koji su se našli u Boki tako i oni koji su plovili po "veljim" morima, stavili su se na raspolaganje grčkim ustanicima.

Ti pomorski kapetani i brodovlasnici, sa još preko 200 bokeljskih pomoraca, uglavnom pravoslavaca, članova posade na njihovim brodovima, nesebično su pomagali grčke ustanike. Ne u jednoj akciji, nego godinama, stalno u velikoj opasnosti, često i pod borbom, dovlačili su u zone bojišta municiju, hranu i borce. U povratku su evakuisali izbjeglice i ranjenike na sigurnija mjesta. Prilike su nametale potrebu da se ugroženi i poviše puta evakuišu sa jednog na drugo bezbjednije ostrvo.

Osim pomoraca, bilo je dosta i kopnenih boraca, najviše Grbljana. To su oni koji su se okupili u Bigovi da se prevezu u nepoznatu zemlju i ponude svoje živote za oslobođenje prijateljskog naroda iste vjere od viševjekovnog ropstva pod istim tlačiteljem. Osim solidarnosti, kod većine nije bilo drugih motiva za javljanje u dobrovoljce, jer oni nisu bili plaćenici. Kod mlađih je vjerovatno bilo želje da se iskažu kao junaci, da vide druge zemlje i da nešto uzbudljivo dožive. Među mladima je uvijek bilo neiživljenih i avanturista.

Plovidba po lijepom vremenu bila je prijatna. Pomorci su koristili vrijeme da objasne onima koji nisu putovali po svijetu kakva je zemlja Grčka, kakav je jezik i nošnja Grka. Da nisu bili tako pripremljeni, šta bi Grbljani rekli kad bi ugledali grčke borce "evzone", koji nose ženske "kotule na pjete", a ne muške "široke gaće"?

Dobrovoljci Grbljani su srećno stigli do Patrasa, srdačno su dočekani i raspoređeni kod ustaničkih vođa koji su odlično poznavali srpski jezik. Bilo je to iznenađenje za Grbljane, ali ne zadugo. Brzo su se upoznali, jer su i te ustaničke vođe bili Bokelji: Pero Mihović, Leso Kordić i Vaso Brajević.

U početku je Grbljane pratila velika ratna sreća. Iz borbe u borbu pokazivali su sve veća junaštva i postizali pobjede bez većih vlastitih žrtava. Pokazali su se kao neustrašivi junaci, pa je i njima pripala čast da pojačaju odbranu "Kapije grčke slobode". Tako su nazivana dva grčka ostrva na domaku turske obale pred Izmirom. Veće ostrvo, i bliže turskoj obali, Grci nazivaju Hios, a Turci Sakis - Adasi. Udaljeno je svega pet milja od turske obale. Branilo ga je 20 hiljada grčkih ustanika, raspoređenih u nekoliko jakih uporišta sa 200 topova. Manje ostrvo Psara, udaljeno je 6 milja od Hiosa, a 30 od turske obale. Branilo ga je samo jedno jače utvrđenje na južnoj obali, u koje je pretvoren manastir Svetog Nikole. Među braniocima ostrva, kojih je bilo svega 2 hiljade, najviše je bilo dobrovoljaca iz prijateljskih zemalja. Ostrvo su branila 24 velika topa, a čitavo ograđeno manastirsko dvorište postalo je veliko barutno stovarište.

Manje ostrvo je branjeno sa znatno manjim snagama, jer je svak očekivao prvo napad na veće ostrvo i bliže turskoj obali. Tim prije što je ono bilo pod jakom turskom opsadom. Iznenada, tokom noći, Turci su povukli glavninu pomorskih snaga oko Hiosa i sa njima udarili na Psaru. Računali su na faktor iznenađenja, ali i na to da su strani dobrovoljci u ovom ratu manje oduševljeni i poletni nego Grci, o čijoj se sudbini odlučivalo.

Teško je bilo i izbrojati turske brodove, koji su se sa svih strana primicali obalama malog ostrva Psare, prečnika manjeg od deset kilometara. Topovi branilaca se nisu hladili, ali ni stizali da odbiju Turke. Turski brodovi su se nasukivali, neki i razbijali o obalu, a vojnici su iskakali i nadirali bez predaha, ne obazirući se na gubitke u brodovlju i ljudstvu. Razbuktala se i na kopnu neravnopravna krvava bitka. Talas za talasom turskih masa je nasrtao. Jedni su padali, drugi preko njih gazili i nadirali. Čitav prostor od manastira - tvrđave pa do morske obale, bio je prekriven turskim tijelima, što nepomičnim, što onim koji su se u krvi grčili i za pomoć vapili.

Kada su se Turci sasvim primakli zidinama, tvrđavski dalekometni topovi postali su neupotrebljivi. Turaka i Arapa nije bilo deset na jednog branioca. Bilo ih je trideset na jednoga. Odbrana se sve više razređivala, a poginuo je i komandant tvrđave, Grk sa Psare. Kada je postalo jasno da je tvrđavu nemoguće odbraniti, na komandnom pirgu se pojavio Rade Bajković, četovođa Grbljana. Naredio je da se otvori zadnja sporedna kapija do koje Turci još nisu bili doprli i da se preživjeli povuku ka središtu ostrva u pokušaju da glave sačuvaju.

U međuvremenu je provaljena glavna kapija pa su turske mase pokuljale da zauzmu kule i na njima istaknu turske barjake. Tada je odjeknula strahovita eksplozija i izvio se gusti crni dim koji se vidio sa velikih udaljenosti. Rade Bajković je učinio herojsko djelo. Zapalio je veliku barutanu u sred manastirskog dvorišta. Eksplozija je smrvila debele bedeme, a sa njima malobrojne branioce i mnogobrojne napadače.

Turci su zauzeli Psaru, ali i preskupo platili tu pobjedu. Kako su se malobrojni branioci srčano branili vidi se po tome što su ostaci turskih snaga, preživjelih u paklu Psare, uspjeli ubrzo da zauzmu Hios. Postigli su to sa manje gubitaka nego na Psari, iako je veće ostrvo sa mnogo jačim snagama branjeno. Ogorčeni zbog gubitaka na Psari, Turci su masakrirali Grke na Hiosu. Žrtve nisu bile uzaludne jer su ova ostrva, i ako uz tursku obalu, konačnom pobjedom pripala Grčkoj.

Teška bitka uoči završetka rata

U grčkom ratu za oslobođenje (1821-1828. g.) pored kopnenih junaka učestvovalo je više stotina bokeljskih pomoraca. U ogromnoj većini ostali su neznani junaci. U pisanim spomenicima zabilježena su samo imena nekih (ne svih) pomorskih kapetana: iz Kotora Nikola Lipovac, iz Perasta Mato Mrša i Josip Vicković, iz Risna Lazar Đurković, Drago Popović i Špiro Popović, iz Morinja Joko Milinović i Lazar Šortan, iz Lepetana Tripo Tomanović, iz Mokrina Marko Gojković, iz Tople Nikola Janković, iz Mojdeža Marko Radulović i Špiro Radulović. Pominje se i Gligor Madžor iz Luštice. Za njega u Luštici ne znaju, pa je vjerovatno riječ o Midžoru iz Paštrovića. U Luštici pouzdano znaju za svog pomorskog kapetana Jova Neverovića, koji je pet godina učestvovao u grčkom ratu. Kraće vrijeme u tom ratu su učestvovali luštički kapetani Stjepo Neverović i Ješa Đuraš. Trofeji iz tog rata u kapetanskim kućama Setenčića, Rusovića, Kršanca i Janovića, ukazuju i na njihovo učešće u tom ratu. U Krtolima znaju da su duže učestvovali u grčkom ratu pomorski kapetani Špiro Barbić i Vuko Nikov Starčević. Po godinu-dvije su učestvovali i kapetani Đuro Starčević, Stanko Milović i Lazar Nikov Ivošević.

Svaki od pomenutih kapetana sigurno je imao burnih doživljaja i podviga, koji bi zasluživali da se ovjekovječe makar i kroz priče. Nažalost, nisu sačuvana ni usmena predanja, osim rijetkih izuzetaka. Berberovići iz Morinja se u pisanim izvorima ne spominju kao učesnici u grčkom ratu, iako je najmanje deset pomorskih kapetana Berberovića u vrijeme tog rata krstarilo Mediteranom. Priča o Andriji Berberoviću svjedoči da pisani spomenici mogu zaobići i velike junake.

Kapetan Đorđe Andrijin Berberović imao je dva sina koji su nastavili porodičnu pomoračku tradiciju: Andriju i Krsta. Oba su se još od malena kalili u surovom pomoračkom zvanju.

Andrija je u Trstu polagao ispit za zvanje kapetana duge plovidbe, kada su ga zapazili predstavnici ratne mornarice. Oni su vrbovali darovitije i hrabrije mlade pomorce. Andrija je prihvatio dobre uslove i brzo napredovao. Nije imao ni 30 godina kada je postao zapovjednik brigantina "Ottenfels". U ratnoj mornarici je ostao samo onoliko koliko mu je trebalo da stekne više znanja, borbenog iskustva i vlastiti brod. Napustio je austrijsku ratnu mornaricu u jeku grčkog rata i sa svojom škunom "Felice Auguri" krenuo je u pomoć braći Grcima.

Pobijeđeni Turci se nisu nikako mirili s gubitkom mnogih ostrva, a nisu imali snage da ih ponovo zaposjednu. Posljednje godine rata su se odali gusarenju. Mijenjajući zastave i imena brodova, vrebali su usamljene trgovačke brodove. Mnogo ostrva zahtijevalo je i mnogo brodova za snabdjevanje. Oni su samo dio plovnog puta mogli ploviti u konvojima, a zatim su se razilazili svaki prema svom odredištu.

Andrijina škuna je bila trgovački jedrenjak sa svega 15 članova posade i 10 topova. Od toga je pola posade uvijek bilo van službe na odmaranju. Iako je imao savjesnog i iskusnog nostroma, kapetan Andrija ni njemu nije po noći povjeravao vođenje broda. Bdio je kapetan Andrija na komandnom mostu po čitavu noć upirući pogled kroz noćnu tminu, kako zbog bezbrojnih ostrva i hridina, tako i zbog turskih gusara, koji su najviše noću vrebali svoje žrtve.

Obasjanost mjesečinom pomagala je kapetanu Andriji. Noć je bila prijatna za putovanje, jer je bio povoljan, ali ne previše jak vjetar. Ugodni uslovi za svakoga da ga san obori. To se nije moglo dogoditi jedino kapetanu Andriji. Prije nego što je zora zarudila, oglasio je uzbunu. Dremljivi dio posade u službi, i onaj čvrsto usnuli van službe, brzo se našao na borbenim položajima. Kapetan Andrija nije gledao samo ispred broda nego i pozadi. Tako je primjetio brzo približavanje tri veća broda od njegovog, uz sve ostalo i pretovarenog raznom robom. Istina, dobro natovaren brod, kojem more dopire do ivice palube, manja je meta neprijatelju, ali i veći mamac zbog plijena. Natovareni brod je važnije zarobiti nego potopiti. Nepoznati brodovi su se drsko približavali Andrijinoj škuni srećnog naziva "Felice Auguri", sa jasnim ciljem da zarobe brodi posadu. Nepoznati brodovi su bili, ne samo brži i veći nego i sa mnogo više članova posade i naoružanja nego Andrijina škuna. U takvoj situaciji, gdje je brojčani odnos ljudstva deset na jednoga u korist napadača, kada nade za pristizanje pomoći nema, najblaže posljedice napadnuti mogu očekivati u predaji bez otpora. Procijenivši situaciju, kapetan Andrija nije ni pokušao bjekstvo. Naredio je da se olabave jedra i uspori kretanje broda. Napadači su to i očekivali, jer su i oni procijenili bezizlaznu situaciju pretovarene škune.

Dva manja gusarska broda su prilazili Andrijinoj škuni tako da bi uz njene bokove mogli pristati, jedan s jedne, drugi s druge strane. Veći brod se držao na odstojanju, ali na pogodnom dometu topova. Kada su se napadači približili na puškomet, Andrija je naredio da se ispali plotun topova, a zatim bez gubljenja vremena u punjenju topova da se nastavi pucanje iz pušaka. To drugo nije bilo ni potrebno. Pet topovskih hitaca ispaljenih u jedan, i toliko u drugi napadački brod sa bliskog odstojanja, bilo je dovoljno da se oba gusarska broda nađu u plamenu. Tek tada je Andrija pokušao bjekstvo punim jedrima. Treći brod je stupio u borbu, ali samo topovima. Nije rastegao jedra, jer je morao spasavati brodolomnike. Ipak, jedan gusarski topovski hitac je bio precizan. Pogodio je komandni most Andrijine škune. Oštećeno je kormilo, nostromo je smrtno stradao, a Andriji je, pored nekoliko zadobijenih rana, ostala da visi razmrskana lijeva ruka do lakta.

Osim Andrije, jedini član njegove posade priučen za pružanje prve pomoći bio je poginuli nostromo. Tada je kapetan Andrija učinio podvig ne manji od prethodne ratne pobjede. Sam je sebi odsjekao sabljom pola smrskane ruke i objasnio jednom članu posade kako da mu zavije ranu i zaustavi krvarenje. U takvom svom teškom stanjuje uspio da spasi teret i ostatak posade, naravno i oštećeni brod, kojeg je uspio dovesti do odredišta.

Priče o ovom podvigu su se brzo širile do Boke, a potom i čitavom Austrijskom Carevinom. Čim je provjerena istinitost priča, carstvo je nagradilo svog podanika, bivšeg carskog oficira, zlatnom medaljom za hrabrost predviđenom samo za najveće podvige.

Iako teški invalid, kapetan Andrija Berberović je ponovo zaplovio čim se malo oporavio. Zapovijedao je brigantinom "Božidar" vlasništvo njega i njegovog brata Krsta. Taj brod je imao 18 članova posade i 6 topova. Četiri godine nakon one bitke u grčkom arhipelagu, kapetana Andriju je snašla nevolja i u Jadranu. Ovog puta zbog jakog nevremena. Teško oštećen brod, sa spasenim teretom i posadom, kapetan Andrija je uspio uvesti u Boku. U Kumboru je izvršena generalna opravka, nakon čega je kapetan Andrija sa tim brodom plovio još tri godine, sve do smrti. Iznenada mu se pogoršalo zdravstveno stanje na utovaru u Livornu. Tamo je umro u 30. godini. Tamo je i sahranjen. Komandu broda "Božidar" je preuzeo njegov mlađi brat Krsto.

Osim Andrije (starijeg), njegovog sina Đorđa i Đorđevih sinova Andrije i Krsta, bratstvo Berberovića iz Morinja dalo je još niz pomorskih kapetana: Adam, Ignjo (stariji), Niko (Lučin), Nikola (Krstov), Simo, Ilija, Risto, Ignjatije (mlađi), Tomo, Todor (Markov), Todor (Špirov), Špiro, Božidar, Bogdan, Vaso, Blažo, Krsto (Markov), Krsto (Bogdanov), Leso, Luka, Tripo, Mitar, Marko (Petrov), Marko (Nikolin), Marko (Krstov), Petar (Markov), Petar (Tripov), Jovo, Stevo, Radoslav. Svi se oni pominju i u pisanim izvorima. Osim kapetana, iz tog bratstva je bilo i običnih pomoraca To su samo Berberovići, a iz Morinja je bilo još desetak takvih pomoračkih bratstava i iz njih istaknutih junaka koje je istoriografija bokeljskog pomorstva nepravedno izostavila.

Ađutant grčkog kralja

Velikim uspjesima ustanika 1821. g. i proglašenjem nezavisnosti Grčke 13. januara 1822. g. rat za oslobođenje te zemlje nije okončan. Kao u svakom, tako je i u tom ratu ratna sreća prelazila sa jedne na drugu sukobljenu stranu. I ratni sukobi su prelazili sa jednog na drugi kraj Grčke, sa jednog na drugo njihovo ostrvo. Baš kad bi se u jednom kraju, na jednom ostrvu, stišali sukobi, kad bi se narod i ratnici poradovali da je kraj ratnim patnjama, vjerujući da je svugdje zavladao mir, stiglo bi naređenje ratnicima za pokret. Ustaničke trupe su prebacivane tamo gdje su najpotrebnije, a svugdje su bile potrebne. Više su mrcvarene u transportu nego u ratu. Tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, sve do 3. februara 1830. kada je i međunarodno ozvaničena nezavisnost Grčke.

U međuvremenu, tokom devet godina, bilo je toliko bitaka, podviga i junačkih pogibija, da ih niko nije mogao zabilježiti. Više je opjevano ili prepričavano (iako ni to nije ni izdaleka sve), a i od toga je ostalo veoma malo zapamćeno. Osim junački poginulih Bokelja u tom ratu, bilo ih je i koji su imali sreće da sve bitke prežive i kroz njih se proslave. Jedan od takvih je i junak ove priče.

Nakon prvih bitaka u grčkom ratu za oslobođenje, proslavio se Vaso Brajević iz Mojdeža, odnosno Vasos Mavrovunotis. Iako je bio pomorac, učestvovao i u pomorskim bitkama, proslavio se kao kopneni junak. Grčka je takva zemlja da je svaki borac morao biti i mornar i kopneni vojnik. Zavidnici su prigovarali Vasosu da je njegov podvig slučajan u okruženju kod Kastanije, da je spasio četu zahvaljujući sreći a ne sposobnostima, da je za njegovu slavu zaslužan njegov ađutant Krsto Brajić, koji je junački poginuo, i tako dalje.

U svim prigovorima može i da ima nešto istine, ali iza prvih bilo je još mnogo bitaka u kojima se komandant Vasos dokazivao. Manje bitke na ostrvima i na moru, daleko od vidika viših ustaničkih vođa, ostale su nezapažene. Trebalo je da se Vasos vrati na Peloponez, gdje je započeo vojničku karijeru, pa da bude ponovo zapažen i još više proslavljen.

Tri godine nakon nezvaničnog proglašenja nezavisnosti Grčke, Peloponezu je ponovo zaprijetila velika opasnost. U luci Metoni, na jugu Zapadne obale Mesenije, nakon lakog savlađivanja slabe obalne odbrane, iskrcale su se egipatske trupe pod komandom Ibrahim - paše. Tu je bilo 20 hiljada Arapa koje su obučavali evropski instruktori - plaćenici. Gotovo istovremeno, takođe 20 hiljada turskih vojnika, pod komandom Rašid - paše, pristupilo je opsadi Mesolongije i Korintskog zaliva sjeverno od Peloponeza. Tako je spriječena mogućnost doturanja pomoći Peloponezu sa sjevera. Hitno su prikupljane raštrkane po ostrvima ustaničke snage i u malim grupama prebacivane na istočne obale Peloponeza, koje u prvim danima invazije nisu zauzete.

Za kratko vrijeme egipatske trupe su zauzele čitavu zapadnu obalu Peloponeza i sastavile se sa turskim trupama, zatvarajući mogućnost doturanja pomoći i sa zapada. Zauzeli su Mesolongiju, pa Akropolj, a zatim okupirali čitav Peloponez. Razbijeni ostaci ustaničkih grupa rasturili su se po unutrašnjosti. Komandant Vasos se ponovo našao u istom području u kojem se prije tri godine našao u okruženju i održao se gerilskim načinom borbe. Ovog puta će to potrajati mnogo duže, pune dvije godine.

Uvidjevši da su dovedeni u pitanje svi rezultati trogodišnje oslobodilačke borbe i izdašne pomoći koju su ustanicima pružale hrišćanske zemlje, one su odlučile da intervenišu. Udružena rusko - englesko - francuska flota napala je tursko - egipatsku flotu i porazila je u čuvenoj bici kod Navarina.

U međuvremenu, komandant Vasos je prikupljao po unutrašnjosti Peloponeza odbjegle ustanike, ali ne da ih zadrži na okupu. Podijelio ih je u desetine, poštujući njihove želje ko sa kim hoće dijeliti sudbinu. Imenovao je za desetare i kurire one koje su desetine same izabrale. Razaslao ih je na razne strane, uz obavezu da stalno budu u kurirskoj vezi, da dogovorno djeluju i jedni drugima po potrebi priskaču u pomoć. Stalno su mijenjali položaje, razvlačili i iznurivali progonitelje, vrebajući priliku da napadnu, pokupe plijen i nestanu. Ostajao je utisak da ima mnogo više gerilaca nego što ih je bilo. Postali su strah i trepet za egipatske gonitelje karavana.

Egipćani su, po svojim navikama, doveli sporohodne kamile, što je olakšavalo posao Vasosovim gerilcima. Manje uspjehe zasjenio je događaj kada je stotinu egipatskih tovara "džeba" nestalo bez traga. Doduše, kamile su ostale, ali ne i njihov teret. Bilo je to na putu od luke Kiparisisa na zapadnoj obali Peloponeza, do Korinta. To je bio najkraći put po sredini Peloponeza od zapadne do istočne obale, koji je vodio kroz Tripolicu. Ispred Tripolice, karavan su zaustavili Vasosovi gerilci. U karavanu je bilo 50 kamila i još toliko drugih tovarnih grla, uglavnom magaraca, rekviriranih od seljaka.

Kaznena ekspedicija je našla samo nenatovarene kamile. Vasos ih je namjerno ostavio žive i zdrave da bi ih Egipćani ponovo mogli koristiti i gerilcima donositi bogati plijen. Kad su Egipćani pokušali jačom pratnjom štititi manje karavane, pokazalo se da su imali više žrtava u ljudstvu, a bez tovara su jednako ostajali. Morali su se okaniti kopnenih puteva i osloniti se isključivo na morske veze. To je okupaciju svodilo samo na obalu i veće gradove.

Nakon pobjede u pomorskoj bici kod Navarina, uslijedilo je iskrcavanje francuskih trupa na Peloponez. Veliko je pitanje kako bi to bilo izvodljivo da nije bilo Vasosovih gerilaca. Istina, na Peloponezu je bilo i drugih gerilskih grupa, jer je to veliko područje, ali Vasosovi gerilci su bili najorganizovaniji i najefikasniji. Imali su toliko naplijenjenog džeba (oružja, municije i sve druge vojne opreme) i hrane, da su bez pomoći sa strane mogli ratovati godinama. Pritisnuti iz unutrašnjosti od gerilaca, ali i sa mora od udružene hrišćanske flote, tursko - egipatske trupe su bile prinuđene na povlačenje sa Peloponeza, a potom i iz gotovo čitave Grčke.

Nakon protjerivanja Turaka, nastala su unutrašnja previranja i borbe za vlast, što Bokelje - dobrovoljce nije interesovalo. Nisu se vraćali ni u Boku, jer je potpala pod upravu Austrije. U Odesu su se vratili preživjeli koji su otud došli. Neki su otišli sa Englezima u rudnike zlata Južne Afrike. Komandant Vasos se u toku rata oženio lijepom Peloponežankom i dobio dva sina. On nije želio da napušta Grčku, tim prije što su njegove zasluge priznate. Prvi grčki guverner, Joanis Kapodistrijas, porijeklom iz Istre, diplomata u službi carske Rusije, zadržao je komandata Vasosa na visokom položaju u vojnoj službi. Nakon guvernerove pogibije u atentatu, kralj Oton je Vasosa postavio za svog ađutanta. Uz to ga je okitio odlikovanjima, za svaki podvig posebno, jer je za te podvige doznao prije nego što je stigao u Grčku. Njegovi sinovi su dobili pravo besplatnog školovanja u najboljim grčkim školama, uz usavršavanje u inostranstvu. Dični i po liku, i po stasu, i po mudrostima, postali su generali grčke vojske. Vasos Mavrovunotus dobio je mjesto i u istoriografiji Grčke i u priručnicima o gerilskom ratovanju.

U literaturi o grčkom ratu za oslobođenje i kasnijim grčko-turskim ratovima, nailazimo na ime pukovnika Aleksandrosa Vasosa, koji je 1897. g. u ime grčkog kralja preuzeo Kretu. Po jednim izvorima to je treći Vasosov sin, jer mu je prezime Vasos. Po drugim izvorima to mu je unuk, što je logičnije s obzirom na godine, ako se Vasos nije više puta ženio, ali o tome (za sada) nisu pronađeni detaljniji podaci.

Uz Garibaldija

Kada su pravoslavni Bokelji priskakali u pomoć Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini i Grčkoj, moglo se protumačiti daje to bilo po liniji pravoslavlja. Što reći za njihovo priskakanje u pomoć Latinima?

Za vrijeme Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Južnoj Americi (1836-1846. g.) i u italijanskim građanskim ratovima za ujedinjenje (1848-1849. i 1859-1860. g.) bilo je Bokelja uz Garibaldija. Čak i u austrijsko - italijanskom ratu (1866. g.) Bokelji su bili na strani Garibaldija iako su bili austrijski podanici. Naravno ne svi. Kroz raznu literaturu mogu se pronaći imena nekih Bokelja koji su aktivno pomagali Garibaldija, ali svega njih desetak. To je znatno manje nego što ih je bilo. Istoriografija registruje samo istaknute ličnosti, a obične ljude, vojnike, mornare, zanemaruje.

U dalekoj Argentini, upravo u vrijeme Garibaldijevih aktivnosti, našao se priličan broj bokeljskih brodova. Tada su Bokelji davali veliki doprinos stvaranju ne samo argentinske nego i drugih mornarica latinoameričkih država. Uporedo su stvarane i trgovačke i ratne mornarice. Bilo je tamo i Italijana, a u tuđini su Bokelji i Italijani bili bliski – prve komšije iz dalekog zavičaja. Po buntovničkom raspoloženju i borbenosti, Bokelji su mnogo poznatiji od Italijana. Nije čudo što se Garibaldi često oslanjao više na Bokelje nego na svoje zemljake. Punih deset godina u Latinskoj Americi Garibaldi se oslanjao na Bokelje u prebacivanju revolucionara sa jednog na drugo revolucionarno žarište. Tu nije riječ samo o pomorskim kapetanima nego i o njihovim brodovima i posadama, koje nisu bile sačinjene samo od vještih pomoraca nego i od srčanih boraca.

Iz daleke Latinske Amerike malo je stiglo podataka o djelima i pravim imenima Bokelja koji su bili na strani Garibaldija. Tada Garibaldi još nije bio proslavljeni nacionalni heroj. Smatran je buntovnikom, razbojnikom, gusarom. Ko je bio uz njega, bio je kao i on. Zato su neki pomorski kapetani krili svoje pravo ime i ime svoga broda, a plovili su pod raznim zastavama. Neka imena su italijanizirana, pa se tako pominju.

Neki brodovi sa bokeljskim posadama i nisu bili bokeljski nego ih je Garibaldi rekvirirao. U svakom slučaju, ne može se govoriti o pojedincima, ili o "desetak" Bokelja koji su se borili uz Garibaldija nego o stotinama.

Bokelja je bilo i u najužem krugu Garibaldijevih saradnika i savjetnika. Uglavnom su bili pravoslavci. Može izgledati čudno da italijanaški orijentisani katolici iz Boke nisu priskakali u pomoć Italijanima i latinoameričkim revolucionarima. U mnogim prilikama katolici iz Boke su se pokazali kao praktičari koji gledaju svoju korist, ne vole ratne rizike, većinom su bili lojalni podanici Austrije i konzervativni, što se nije uklapalo u revolucionarne aktivnosti.

Iako se ne znaju detalji o učešću Bokelja u aktivnostima Garibaldija u Latinskoj Americi, dovoljno je što se zna da tamo nisu bili Bokelji manje zastupljeni nego kad su te aktivnosti prenesene u Italiju. Već u početku rata za ujedinjenje Italije, Garibaldi je obnovio svoje veze i poznanstva sa bokeljskim pomorskim kapetanima. Bokeljski brodovi su prednjačili i u prebacivanju Garibaldijeve dobrovoljačke legije iz Argentine na Siciliju. Konvoj je predvodio kapetan Bogdan Poznanović iz Herceg-Novog, kao najbolji poznavalac plovnih puteva, navigacije i ćudi okeana. Kapetan Vladimir Sabljičić iz Herceg-Novog tada je započeo karijeru u italijanskoj mornarici, u kojoj će ostati do kraja života. Prevoznici Garibaldinaca su bili Barba Spiridone i Barba Đovani. Tako su nazivali pomorske kapetane braću Barbiće, Špira i Jovana, iz Krtola. Ime kapetan Sambeli je, u stvari italijanizirano prezime Zambelić iz Luštice u čijoj kući je bilo i trofeja za uspomenu iz Garibaldijevih bitaka. Iz iste kuće je kasniji proslavljeni svjetski istraživač kapetan Petar Zambelić.

Osim onih pomoraca iz Boke koji su se priključili Garibaldiju iz patriotsko - internacionalističkih pobuda, bilo je i onih koji su u kasnijim bitkama angažovani uz naplatu za prevoz materijala i oružja. Taj posao je bio opasan, proganjan od ratnih mornarica niza zemalja, pa zato i dobro plaćen. Jedan od učesnika u tom poslu je bio patron - kapetan Niko Ilijin Lazarević iz Đenovića. Većina prevoznika takvih materijala je ostala bezimena, što je razumljivo.

Pored onih koji su se iz jednih ili drugih razloga namjerno priključili Garibaldiju, bilo je i onih koji su se slučajno našli u vrtlogu događaja na strani italijanskih revolucionara. To se desilo Krtoljanima, pomorcu Joku Nikovom Kostiću i njegovom drugu Savu Đurišiću.

Jake kolonije Srba iz Boke u Trstu i Veneciji organizovano su pomagale mnoge Garibaldijeve akcije, dajući značajan doprinos njegovim pobjedama. U vrijeme tih događaja Garibaldi je visoko cijenio tu pomoć. Vidi se to po tome što je Bokelje birao i postavljao na važne položaje. Kada je Srbima zaprijetila opasnost, Garibaldi je izražavao spremnost za vraćanje duga slanjem svojih garibaldinaca na naše južne obale.

Na Cetinju kod knjaza Nikole bilo je više puta riječi o vezama sa Garibaldijem i o njegovoj spremnosti da pošalje dobrovoljce u Crnu Goru. Iza svakog takvog razgovora, Austrijanci su pojačavali kontrolu obale. Naročito su kontrolisali pristup Boki i bokeljske brodove, znajući za učešće Bokelja u saradnji sa Garibaldijem. To je pokazalo i da austrijski dostavljači obavljaju dobro svoj posao.

Kada je započeo austrijsko - italijanski rat, pozvan je Garibaldi da komanduje dobrovoljcima. Čim su čuli pod čijom će komandom biti, iskupila se velika masa dobrovoljaca. Garibaldi je sa svojim iskustvom bolje komandovao nego školovani generali. S obzirom na tijesne veze Garibaldija sa Bokeljima, Vitorio Emanuele II je došao do dobre zamisli. Tražio je saglasnost generalštaba da pošalje Garibaldija na naše Južno primorje, gdje bi sigurno prikupio dosta pristalica. Sa njima bi lakše mogao iznutra razoriti čak i takvu silu kao što je u ono vrijeme bila Austrija. Računalo se i na Srbe iz Bosne i Vojne krajine.

Ideja nije realizovana jer su je odbacili italijanski prvaci na čelu sa šefom generalštaba, generalom Alfonsom La Marmorom. Plašili su se za svoje pozicije jer nisu znali gdje bi se ta sila mogla okrenuti nakon rušenja Austrije. Garibaldija su iskorišćavali, ali mu nikada nisu mnogo vjerovali.

Ravno deset godina nakon kratkotrajnog austrijsko - italijanskog rata, ostvarila se Garibaldijeva želja. Žarko je želio da pošalje makar i simbolične snage svojih proslavljenih "crvenih marama" u naše krajeve, i to preko Boke. Bilo je to u doba hercegovačkog ustanka poznatog kao "Nevesinjska puška ". Garibaldijevi dobrovoljci su se prebacivali do skrovitih luštičkih uvala uglavnom luštičkim i krtoljskim brodovima. Njihovi kapetani su imali odavno razrađene i sigurne punktove za krijumčarenje i potplaćene kontrolore. Sa Luštičkog poluostrva dobrovoljci su prebacivani na suprotnu obalu, pa preko Sutorine prelazili u Hercegovinu uz pomoć Bokelja vodiča.

Ne zna se koliko je Garibaldinaca učestvovalo u hercegovačkom ustanku. Nekoliko četa se provuklo kroz Boku bez problema. Samo jedna četa od 40 Garibaldinaca je otkrivena i razoružana od strane austrijske vojske. Na proteste knjaza Nikole, propuštena je, ali ne u Hercegovinu nego u Crnu Goru. Jedna četa sa njihovim brodom greškom je pristala uz dubrovačke obale. Odmah je prokazana i onemogućena. Oni koji su se borili, zahvaljujući zaštiti Bokelja svi su preživjeli. Nakon okončanja borbi istim putem su se vratili, znači, brodovima bokeljskih pravoslavaca.

Učešće Bokelja u Garibaldijevim akcijama nije dobilo odgovarajuće mjesto u istoriografiji i zbog Garibaldijeve zaboravnosti. U svojim memoarima on je više isticao Italijane, što je i razumljivo. Utoliko prije što je borbe vodio pod parolom: "Stranieri fuori!" (Stranci napolje!). Napolje čak i iz italijanske istoriografije.

Garibaldinac od djetinjstva

Poznato je da su značajan doprinos protjerivanju Turaka iz Herceg-Novog 1687. g. dali Bokelji i Crnogorci. Učešće Hercegovaca se rijetko gdje pominje. Međutim, pokazanim požrtvovanjem i hrabrošću izvojevali su pravo da nasele hercegnovsku okolinu, ne samo učesnici u borbama nego i druge izbjeglice. Najveća seoba Hercegovaca u Boku je bila pod vođstvom mitropolita Savatija Ljubibratića. Srpske porodice su morale napustiti svoja ognjišta upravo zato što su njihovi muškarci, iako turski podanici, učestvovali u borbama protiv Turaka.

Među hercegovačkim porodicama koje su naselile područje Topla - Igalo, bili su i Sabljičići iz Korjenice. Da su od starina bili junaci, to im i prezime govori. Njima nije bilo teško da se preobrate od kopnenih u pomorske junake. Kao većina Hercegovaca doseljenih u Boku, i Sabljičići su bili prvo pomorski hajduci ili korsari - neka vrsta legalnih gusara podržavanih od mletačkih vlasti. Oni koji su imali sreću da prežive postali su imućni. Potomci su im sa svojim brodovima čestito poslovali i sve veći ugled sticali. Neki od njih su postali i najugledniji Topljani. Jakov Sabljičić se u dokumentima pominje kao načelnik opštine 1783, a Joko Sabljičić pet godina kasnije. Oni su bili i pomorski kapetani, ali ne samo oni. Bilo je više Sabljičića istaknutih pomoraca, među kojima se pominju i dva Vladimira. Zbog istih imena i prezimena, iste profesije i istog mjesta smrti, često ih brkaju.

Kapetan Vladimir Sabljičić, koji je 1801. g. poginuo u jednoj pomorskoj bici kod Đenove, nije mogao biti Garibaldijev saradnik, jer se Garibaldi 1807. g. rodio. To je mogao biti samo njegov istoimeni unuk (po majci unuk V. Katića), takođe pomorski kapetan kojemu je bilo suđeno, kao i djedu mu, da ostavi svoje kosti u Đenovi. Ovo je priča o njemu.

Rođenje Vladimira Vlada Sabljičića (mlađeg) poklapa se sa početkom Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Latinskoj Americi. Te aktivnosti su potrajale tako dugo da se i mali Vlado našao u njihovom vrtlogu. Bukvalno, rastao je sa Garibaldijevom revolucijom. Kao "pikolo" na brodu, kojim su prevoženi Garibaldijevi legionari po Latinskoj Americi, imao je prilike da vidi i Garibaldija. Vlado je bio i na jednom od brodova koji su prevozili garibaldince u prvom pohodu na Siciliju. Tokom dugog putovanja, Garibaldi je prelazio sa broda na brod da razgovara sa legionarima i priprema ih za buduće bitke. Nije mu moglo promaći da ne primijeti mladog Vlada Sabljičića. On je toliko bio oduševljen Garibaldijem, da se stalno motao oko njega.

Bitke po Italiji su vođene sa promjenjivom srećom, prekidane i ponovo započinjane. Vodile su se i na moru i na kopnu, često i podalje od obale. Zato Garibaldiju brodovi nisu bili stalno potrebni. Ako mu na kopnu nisu bili potrebni brodovi, dobro su mu došli mladi i izdržljivi oficiri, makar i pomorski. Važno je da su se dobro snalazili i u borbama na kopnu. Vladu Sabljičiću su i preci bili i kopneni i pomorski junaci, pa se i on jednako dobro snalazio u bilo kojoj vrsti bitaka.

Oficir sa pomorskim znanjima Garibaldiju je značio više od ostalih oficira. Brodove je bilo lakše rekvirirati, od potrebe do potrebe, nego odmah za njih obezbjediti sposobne i odane zapovjednike. Pomorski kapetani Italijani klasno su pripadali buržoaziji, pa ih nisu oduševljavale revolucionarne aktivnosti. Malo je i običnih pomoraca Italijana bilo voljno da napušta brodove i odlazi u šume kada Garibaldiju brodovi nisu više bili potrebni. Garibaldi je i prije stasavanja Vlada Sabljičića imao oko sebe Bokelje, pa je rado uz sebe gledao i mladog Vlada. Vlado je započeo karijeru kao, vjerovatno, najmlađi garibaldinac - pomorac. Brzo je napredovao i postao zapovjednik brodova, odnosno pomorski kapetan. Jednom prilikom Garibaldi mu je povjerio da predvodi čitav konvoj manjih brodova. Tada su ga u šali nazivali i "Garibaldijevim admiralom".

Borbe u ratu za ujedinjenje Italije počele su na Siciliji, dolaskom Garibaldijevih legija iz Južne Amerike. Sticajem okolnosti, u tim bitkama se našao kao početnik i Vlado Sabljičić. Na Siciliji su vođene i odlučujuće bitke, ali 12 godina kasnije, na kraju rata za ujedinjenje Italije. I u tim bitkama se našao, ne sticajem okolnosti, nego svojom voljom, i Vlado Sabljičić, kao iskusan oficir, prošavši praktične ratne škole i na moru i na kopnu. Kroz te škole je prošao širom Italije od prvog do posljednjeg pohoda na Siciliju. I tada je bio po godinama među najmlađim, ako ne i najmlađi Garibaldijev oficir. Nije čudo što ga je podupirao njegov zemljak, a Garibaldijev ađutant, Eugen Popović.

U bitkama za Palermo posljednje godine rata za ujedinjenje Italije vođene su najogorčenije bitke. Svakome je bilo jasno da se tada, i baš tu, odlučuje o ishodu rata. Bitke su vođene na kopnu protiv Burbonaca, a na moru protiv napuljske flote. Ni Garibaldi nije znao gdje mu je tada mogao biti korisniji Vlado Sabljičić. Čas ga je slao na svoje brodove da odvlači vatru i ometa akcije napuljske flote, čas ga je povlačio da komanduje napadima na tvrđave. Nakon tri mjeseca teških borbi, čitava Sicilija je bila u Garibaldijevim rukama.

Bilo je to doba kada su bile slabe tehničke veze, a trebalo je povezivati i koordinirati akcije u čitavoj Italiji. Najefikasnije, ali i najsporije, bile su kurirske veze. Najvažnija kurirska, izaslanička, u povratku i predvodnička misija koju je Vlado Sabljičić obavio, uslijedila je pri kraju borbi za Siciliju. On je isplovio iz Palerma za Đenovu. Pijemonteškoj vladi je podrobno objasnio situaciju i naveo je da se odluči na hrabri korak kojeg je do tada izbjegavala. Za kratko vrijeme su prikupljene i naoružane dobrovoljačke čete pod komandom Medičija i Kozenca i poslate Garibaldiju u pomoć, zajedno sa drugim ratnim materijalom. Konvoj brodova je ka Siciliji predvodio kapetan Vlado Sabljičić i uspješno doveo, uprkos blokadi napuljske flote, koja je još trajala.

Velike evropske sile nisu blagonaklono gledale na Garibaldijeve uspjehe. Da bi odobrovoljio Napoleona III, Vitorio Emanuele II, tada kralj Sardinije, zatražio je od Garibaldija da ne prelazi kanal sa Sicilije ka Kalabriji. Vitorio Emanuele je inače bio pristalica Garibaldija i pobornik ujedinjenja Italije, pretendent na krunu ujedinjene Italije. Ne obazirući se na tu i druge opomene i prijetnje, Garibaldi se nije htio zaustaviti kad mu je najbolje krenulo. Prešao je u Kalabriju i zaljuljao čitavu Italiju. Samo za tri mjeseca okončano je ujedinjenje Italije.

Prelaz Mesinskog kanala je za italijansku istoriju samo detalj ne naročito važan u mnoštvu značajnijih bitaka i događaja tokom više od jedne decenije ratovanja za ujedinjenje Italije. Za Vlada Sabljičića je bio itekako važan. Njemu je Garibaldi povjerio ključni koordinatorski dio složenih operativnih poslova koje je trebalo obaviti u vrlo kratkom vremenu. Zadatak mu je bio i obezbjeđenje dovoljno plovila i neutralisanje odbrane sa obala Kalabrije. Drugi bi se uhvatili za glavu pred takvim zadatkom sa rokom "odmah". Za kapetana Vlada Sabljičića to nije bio naročiti problem. Trupe su uspješno prebačene kao da su pripreme potrajale mjesecima.

U redovima Burbonaca i njihovih italijanskih pristalica, protivnika ujedinjenja, nastalo je rasulo, ali je ipak trebalo dosta snaga Garibaldiju za čišćenja ostataka neprijatelja. Sa malom grupom odabranih oficira, Garibaldi se neustrašivo uputio pravo ka Napulju, uporištu svojih protivnika. Narod mu nije bio neprijatelj, pa su Garibaldinci dočekani sa ovacijama i neviđenim veseljem. Učesnik tog Garibaldijevog trijumfalnog marša je zasluženo bio i kapetan Vlado Sabljičić. Ostao je u italijanskoj ratnoj mornarici kao kapetan fregate. Umro je relativno mlad, godinu dana prije Garibaldija. Sahranjen je u Đenovi uz najviše vojne počasti. Italijani ga nisu zaboravili, samo što ga negdje pominju originalnim prezimenom, a negdje u prevodu, "Spadolini".

Garibaldijev ađutant

Pomorski kapetani iz Risna, rođena braća Špiro i Drago Popović, godinama su nesebično pomagali grčke ustanike, često i neposredno učestvovali u bitkama tokom grčkog rata za oslobođenje (1821 -1828. g.). U taj rat nisu uložili samo sebe i svoje brodove nego i do tada stečeni novac. Imali su sreću da prežive, a Bog im je pomogao da sve nadoknade. Taj rat ih je učinio poznatim širom Mediterana, a to im je poslije rata išlo na ruku da uspostave široke poslovne veze, naročito u Trstu, tada velikom prometnom centru.

Kapetan Špiro Popović je postao jedna od vodećih pomoračko - trgovačkih ličnosti u Trstu. Održavao je prijateljske veze sa vladalačkim kućama Austrije, Srbije i Rusije i poslovne veze sa njihovim državama. Naročito je bio u prisnim odnosima sa crnogorskim vladikom Radom. Njemu je činio značajne usluge iz patriotskih pobuda bez ikakve nadoknade. Naravno, pomagao je i svojim Bokeljima.

Kapetan Drago Popović više je volio da plovi. Nije propuštao priliku da skrene sa rute i svrati u svoj Risan i kad ga poslovna plovidba nije vodila u Boku. Kada mu je žena bila u poodmakloj trudnoći, poželio je da mu djetetu rodno mjesto bude Risan. Tako je podesio jednu plovidbu, ali dijete u utrobi nije bilo strpljivo. Rodio mu se sin prije stizanja u Risan. Dao mu je ime Eugen.

Eugen Dragov Popović nije nastavio porodičnu tradiciju pomorstva i trgovine, ali je naslijedio tradiciju internacionalnog patriotizma. Školovao se, bio primjeran učenik i postao je ugledni pravnik. Iako se školovao u Trstu i Beču, nije se otuđio od svog naroda i zavičaja. Često je posjećivao Boku, koja je tada bila pod Austrijom. U njoj je provodio školske raspuste, a kasnije godišnje odmore, ne propuštajući priliku da prošeta i Crnom Gorom. Kao što je njegov stric Špiro bio blizak sa Njegošem, tako je Eugen održavao prisne veze sa Markom Miljanovim, sa kojim je bio i u rodbinskim odnosima. Iako je među njima bila mala razlika u godinama, a Eugen je bio školovaniji, on je od Marka Miljanova naučio mnogo od onoga što ne pruža nijedna visoka škola.

Eugen Popović je i po bogatoj i uglednoj porodici, i po visokoškolskom obrazovanju, i po tada mnogo cijenjenoj pravničkoj profesiji, i po poznavanju svjetskih jezika, pripadao aristokraciji bečke škole i tršćanske elite. Tu je pripadao čak i po plemenitom imenu, jer grčko ime Eugen znači "plemenitog roda" ili "blagorodni". Priličilo bi mu da bude konzervativan, poput njegovih prijatelja i kolega iz visokog društva. Za razliku od njih, u dubini Eugenove duše tinjao je drugi osjećaj. Sa simpatijama je pratio revolucionarne aktivnosti Garibaldija u Italiji. Nije ih samo pratio nego ih je i dobro shvatio. Njegovim bečkim kolegama to je bilo teže shvatljivo, jer nisu poznavali Bokelje i Crnogorce, Njegoševa djela i Marka Miljanova.

Simpatije prema Garibaldiju dovele su do zahlađivanja odnosa Eugena i njegovih austrijskih prijatelja. Bio je toliko glasan u podržavanju Garibaldija i širenju propagande u njegovu korist, da je to čuo i Garibaldi. On je u Eugenu Popoviću vidio upravo ono što mu je nedostajalo. Garibaldi je imao mnogo pristalica. I dobrovoljaca među običnim narodom. Zahvaljujući i Bokeljima, imao je dovoljno i pomoraca. Međutim, nije imao uz sebe visoko školovanih savjetnika i dobrih govornika na stranim jezicima. U italijanske intelektualce, Garibaldi - oskudnog obrazovanja, nije imao mnogo povjerenja. Znao je da iznad svega gledaju lični interes i osjećao da samo koriste njegovu popularnost i junaštvo. Pozvao je Eugena da mu pomogne. Znajući za pomoć koju su mu stric i otac pružali Grcima u njihovoj borbi za oslobođenje, Eugen je odlučio da pomogne italijanskim revolucionarima. Slijedio je primjer svojih predaka. Kada je Eugena lično upoznao, Garibaldi je u njega stekao neograničeno povjerenje.

Tako je Eugen Popović postao Garibaldijev ađutant, savjetnik i u više specijalnih misija njegov lični izaslanik, diplomatski predstavnik. To je ostao i nakon početka austrijsko - italijanskog rata, iako mu je, kao austrijskom podaniku, bilo mjesto na austrijskoj strani. Boka je tada stenjala pod austrijskom čizmom, pa je Eugena to više opredjeljivalo nego zakonito podaništvo.

Garibaldi je, i prije Eugenovog dolaska, imao bliske veze sa Bokeljima još u dalekoj Argentini, jer su mu pomagali u revolucionarnim akcijama po Latinskoj Americi. Eugenovim stavljanjem na raspolaganje Garibaldiju te veze su još više ojačale. Zahvaljujući Eugenu, Garibaldi je mnogo saznao o Bokeljima i Crnogorcima. Eugenu se mogu pripisati zasluge i za Garibaldijevo slanje svojih dobrovoljačkih legija "crvenih marama" preko Boke da pomognu hercegovačkim ustanicima. Kada je izvojevana veličanstvena pobjeda na Muratovici, Garibaldi je poslao knjazu Nikoli čestitku sa izrazima velikog oduševljenja. To je bio odraz Garibaldijeve izuzetne zainteresovanosti za događaje u Crnoj Gori, uprkos njegovim brojnim preokupacijama u Italiji. Tolikog Garibaldijevog interesovanja ne bi moglo biti da ga nije zainteresovao njegov savjetnik Eugen Popović.

Nakon bitke na Muratovici, Garibaldi je poslao na Cetinje, kao specijalnog izaslanika, Eugena Popovića, da pozdravi junačkoga knjaza i preda mu pošiljku oružja Crnogorcima, dokazanim junacima. Zahvaljujući Eugenu, Garibaldi je znao da je "u rukama Mandušića Vuka svaka puška ubojita", ali je preporučio da Crnogorci oprobaju i pušku poznatu kao "peri" (u značenju: pogibeljna, ubitačna), uz poruku: "Montenegrini, coraggiosi battaglieri, provate fucile peri!"

Eugen nije tada sam došao u Crnu Goru. Sa sobom je doveo svog prijatelja, korespodenta velike izdavačke kuće "Taymsa", novinara Stilmana. Stilmanovi objektivni izvještaji doprinijeli su da se izazove još veće interesovanje u Evropi za Crnu Goru i da se detaljnije sazna i za novije i za starije crnogorske ratne uspjehe, ali i za zavidne moralne vrline Crnogoraca.

Ostajući pod snažnim uticajem Marka Miljanova, Eugen je po Italiji stalno i neumorno isticao osobine čojstva i junaštva Crnogoraca, fizički zdravih ljudi, visokog rasta i koji su izdržljivi i u najsurovijim uslovima. Te osobine su krasile i samog Eugena, pa je bio očigledan primjer onoga što je propagirao. Tako je i nesvjesno bio zaslužan za kasnije orođavanje vladičanske kuće Petrovića Njegoša i najstarije evropske, odnosno francusko - austrijsko - italijanske vladalačke dinastije Savoja. Glavni razlog što je napuljski princ Vitorio Emanuelo (koji će kasnije postati kralj Italije) uzeo za ženu Jelenu, kćer knjaza Nikole, jeste da popravi rasu, obezbijedi umno i fizički zdravije potomstvo. Italijanski princ prestolonasljednik bio je sitan čovječuljak, a princeza crnogorska kao od Lovćena odvaljena, zaista je bila kadra da osvježi dekadentnu zapadnjačku vladalačku lozu. Ono što se u tom smislu pripisuje grofu Sanminijateliju, italijanskom predstavniku za Crnu Goru sa boravkom u Dubrovniku, samo su izvršne aktivnosti po zadacima iz Italije. Potonje aktivnosti obično zasjene one prethodne i značajnije, pa se tako raspoređuju i zasluge akterima tih aktivnosti.

I nakon Garibaldija, Eugen Popović je ostao u Rimu, ali kao crnogorski konzul. Njemu pripada veliki dio zasluga za razbuktavanje privrednih veza između Crne Gore i Italije, te za značajna ulaganja italijanskog kapitala u Crnu Goru. Građena je uskotračna željeznica od Bara do Virpazara preko vrleti Sutormana, uspostavljen je prvi crnogorski međunarodni telegraf, istraživana su rudna bogatstva i pripremani planovi čije ostvarenje su omeli balkanski i svjetski ratovi.

Eugen Popović je jedna od mnogih zagubljenih duša za koje malo ko zna da su ikada živjeli, iako zaborav ne zaslužuju. Rođen na brodu, na morskoj pučini, umro u tuđini, zaboravljen u otadžbini.

Od Garibaldinca do admirala

"Ingleževina" je naziv za jedno, nekada uzorno imanje u krtoljskom zaseoku Marići. Pripadalo je popu "Inglezu", kako su zvali popa Nika Bujenovića, jer se školovao u Engleskoj. Imao je veliku kuću u selu i dosta zemlje u obližnjem polju. Nije imao muškog potomstva, nego samo dvije kćeri. Stariju Katu je udao za čuvenog pomorskog kapetana i brodovlasnika Špira Barbića, a mlađu Anu (rođena 1818) za zemljoradnika Nika Perovog Kostića (iz popovske kuće). Prvi zet se nije bavio zemljoradnjom, a drugi je prihvatio da održava Bujenovića imanje. To je podrazumijevalo stanovanje u Marićima, mnogo bliže polju od rodnog mu zaseoka Kostića. Tako je Niko Perov postao rodonačelnik ogranka bratstva Kostića, koje živi u istočnim krtoljskim selima.

Niko Perov je imao dva sina: Joka i Sava. Ovo je priča o Joku, rođenom 26. februara 1839, a o Savu je sačuvana posebna priča.

Joko Nikov se još od djetinjstva isticao prirodnom bistrinom, što dokazuje njegov uspjeh u osnovnoj školi. Bio je najbolji učenik. Rado je slušao priče o svom pretku, legendarnom junaku i pomorskom kapetanu Zanu Kostiću. Sanjao je o putovanju po svijetu i o uzbudljivim doživljajima. Bogato imanje ga uopšte nije interesovalo, na veliku žalost roditelja, pogotovo đeda, po majci, popa "Ingleza". Umjesto da pomaže roditeljima na njivama, obreo se u nautičkoj školi. Lako je i tu školu završio. Da bi donekle i roditelje zadovoljio i što više doma bio, ukrcao se na brod obalne plovidbe i samo na kratkim relacijama plovio.

U Đuraševićima je tada stasala ljepotica Jane, jedinica Mića Đurišića, u koju se Joko smrtno zaljubio. Na nesreću, u nju je još odranije, isto tako "smrtno", bio zaljubljen njen prezimenjak Savo Đurišić. On je bio Jokov vršnjak i nerazdvojni drug. Jedan drugome su se povjerili i bili teško utučeni kad su saznali da su u istu djevojku toliko zaljubljeni da je jedan drugome ne mogu prepustiti. Školovani mladi pomorski oficir Joko Kostić, a uz to sa bogatim imanjem, imao je mnogo više izgleda da je osvoji. To je dovelo Sava Ćurišića da pomišlja i na samoubistvo, odnosno na nestanak sa ovoga svijeta.

Da ne bi došlo do tragedije, Joko je predložio Savu da zajedno zauvijek nestanu, ali na bolji način nego što je Savo razmišljao. S obzirom na to da je Savo bio sirotinja bez prebijene pare, Joko je preuzeo na sebe da plati putne karte za obojicu i da se ne presele na "onaj svijet" nego u "bijeli svijet". Pružena je ruka ruci uz zakletvu da neće nikome reći što su naumili i da se iz bijelog svijeta neće nikome javljati.

Prolazili su dani, pa mjeseci, a rodbina je još mislila da će im se javiti bjegunci, jer takav slučaj u primorskim mjestima nije bio rijedak. Avanturistički nastrojeni momci su se i ranije gubili, a zatim bi se javili i prije ili kasnije vratili. Ali, kad su počele proticati i godine, a od Joka i Sava nije bilo ni traga ni glasa, rodbine su se sve više uznemiravale i za njima tragale. Jedino je bilo jasno da je svim bjeguncima sa ondašnje austrijske teritorije prva etapa bila Italija. Mnogi Bokelji su znali italijanski, a Joko je u nautici učio još i engleski, iako je dosta naučio i od đeda "Ingleza". Mnogo kasnije se saznalo što se sa Jokom i Savom dešavalo.

Upravo kad su stigli u Đenovu, našli su se u vrtlogu velikog previranja. Rijeka naroda se tiskala ka obali, držani su govori, uzvikivale parole, klicalo se Garibaldiju. Tako je vrtlog zahvatio i naša dva Krtoljanina. Garibaldijci su zaplijenili neke brodove u luci. Kroz narod se pronio glas da se traže stručni pomorci. Čim je to čuo, Joko je povukao Sava za ruku i počeli su se kroz masu probijati ka obali. Pokazao je Joko svoj brevet i matrikulu, a kao Srbinu izbjeglom iz Austrije, nisu mu trebale nikakve druge preporuke. Na brodu "Lombardo", uz Joka se našao i Savo. Bez pomoračkih kvalifikacija Savo je mogao samo da postane borac garibaldinac.

Zaplijenjeni brodovi su preveli hiljadu garibaldinaca na Siciliju, u luku Marsale. Tu su i posade napustile brodove, jer su ih opkolili burbonski ratni brodovi, uspjevši da u luci potope "Lombardo", ali kad je već bio napušten. Nastale su teške borbe po Siciliji između Napolitanaca i "filibustijera". To doslovno znači idolopoklonici, a u prenosnom smislu gusari, kako su nazivali garibaldince. Tako su se, sticajem okolnosti, sa garibaldincima borila i dva Krtoljanina po Siciliji, sve do pada Palerma u ruke garibaldinaca.

Joku i Savu nije bio cilj da ostanu u Italiji, pa su se našli na engleskom ratnom brodu "Intrepid", što znači "Nebojša" Joko kao član posade, a Savo kao slijepi putnik. Ponovo su prolazile godine, a onda je stigla o njima prva vijest iz Amerike. Javio se Savo Đurišić, koji je postao bogataš, brodovlasnik, pozivajući svoje srodnike Vasa i Iliju Đurišića da dođu kod njega u Ameriku. Tamo su se i oni obogatili, a preko njih se saznalo da je Joko Kostić ostao u engleskoj ratnoj mornarici i postao kapetan Džems.

Jednog dana je uplovila u Boku manja engleska ratna flota u prijateljsku posjetu. Brodovi su se usidrili pred Kotorom. Nakon svečanog prijema priređenog za kotorske uglednike na komandnom brodu, proširio se glas da se admiral interesovao za Krtole, a posebno za Janu Đurišić. Ona se u međuvremenu udala za Bogdana Špirovog Ivoševića iz sela Milovića. Naravno, taj glas je stigao i u Krtole. Čim je to čuo nuko (kršteni kum) Joka Kostića, Savo Šotković, odmah mu je bilo jasno ko je admiral. Uzeo je četiri jaka momka pa se sa barkom na pet vesala uputio što brže ka Kotoru. Žurio je da zatekne englesku flotu na sidrištu. Admiralski brod je bilo lako prepoznati po admiralskoj zastavi, ali mornari nisu dozvoljavali pristup brodu. Savo Šotković je znao toliko engleski da saopšti kako nosi specijalno za admirala poruku o ženi za koju se on interesovao. Preko komandira brodske straže, pa oficira palube, poruka je stigla do admirala. Odobreno je samo Savu Šotkoviću da se iz barke ispne na palubu, pa na komandni most.

Iako je admiral pustio velike bafe niz obraze, koji su formirali dvostruku bradu, Savo Šotković je odmah prepoznao svoje kumče, Joka Kostića. No, admiral se nije dao. Za Janu Đurišić se interesovao, tobož, po molbi njegovog kolege Džemsa sa neke druge engleske flote. Govorio je samo engleski, praveći se da ne razumije ni riječi srpske. Da bi se iz neugodne situacije što prije izvukao, naredio je potčinjenom oficiru da donese "čazbeni paket", sa bocama pića i drugim darovima. Ko zna kome je paket bio namijenjen, ili je takvih paketa bilo više na brodu spremnih za svaki slučaj? Pri ispraćanju Sava Šotkovića, admiral je ipak progovorio srpski: "Kume, Bogom te kumim, nemoj mi ni materi reći da si me vidio".

Krtoljani su se potišteni vratili doma. Usput je Savo u barci ispričao što je doživio. Iako se držao kumovskog kumljenja da ne reče materi Ani da joj je vidio sina, ona je to preko drugih saznala. Čula je i to da se njen sin admiral više interesovao za Janu Đurišić nego za materino zdravlje. Bilo je to u vrijeme kada se ni Anin mlađi sin, Savo Kostić, nije javljao iz bijelog svijeta. Izbezumila se od sreće kad je čula o stizanju u Boku njenog sina admirala, u nadi da će ga konačno vidjeti. Teško se razočarala i još više izbezumila, ali ne od sreće nego od žalosti kad je shvatila da od toga nema ništa. Njeno srce je izdržalo da ne prepukne od tuge, ali je izbezumljenost, prvo od prevelike sreće, a zatim od tuge, učinila svoje. Našli su je obješenu u staroj kući u koju se rijetko zalazilo.

U dosadašnjim pisanim izvorima nalazimo niz imena Bokelja među garibaldincima, ali ne i imena Joka Kostića i Sava Đurišića. To znači da je među garibaldincima bilo više Bokelja nego što je zabilježeno njihovih imena. Da li se Joko Džems Kostić u tuđini ženio i da li je tamo ostavio potomstvo, to je u njegovom rodnom kraju ostalo nepoznato.

Četvrto poglavlje

Razni podvizi

Organizator dobrovoljaca

Stevan Samardžić se rodio 25. maja 1845. Otac mu je bio glasoviti junak Đukan, kojeg su Turci na prevaru ubili 17. januara 1849. pod kulom Omutić, zajedno sa popom Markom Samardžićem i još dvojicom njihovih bliskih rođaka. Mali Stevan nije imao ni 4 godine kad mu je otac Đukan poginuo, a majka mu se ubrzo preudala. Tada je svešteničke dužnosti u Perastu obavljao Visarion Ljubiša (rođak Stjepana Mitrovog Ljubiše). Po pogibiji popa Marka Samardžića, privremeno je obavljao svešteničke dužnosti i u Krivošijama. Prihvatio je Đukanovo siroče i odgajao ga očinskom ljubavlju. Kada je prešao u manastir Moraču, Visarion je poveo sa sobom i Stevana Samardžića.

Stevan je bio poslušan, marljiv i zainteresovan za knjigu. Završio je bogoslovsko - učiteljsku školu na Cetinju. Za sveštenika ga je rukopoložio episkop Stevan Knežević na Cvijeti 1873. g. u katedralnoj crkvi Svetog Proroka Ilije u Zadru. Postavljen je za paroha i učitelja u Krivošijama. Od tada počinje njegovo životno djelo i kao prosvjetitelja, i kao sveštenika, i kao patriote, ali i kao junaka, jer je nastavio stopama svojih junačkih predaka. Kao junak, naročito se isticao u hercegovačkom ustanku 1875 -1878. g. poznatom kao "Nevesinjska puška". Njegov veliki doprinos tom ustanku istoriografija je potpuno zanemarila. Kratka priča može to samo djelimično nadoknaditi.

Kada je pop Stevan Samardžić primio Krivošijsku parohiju, još su se osjećale posljedice velikog ustanka vođenog tri godine ranije. Manje se radilo, a narod se više kitio zaplijenjenim austrijskim oružjem i preprodavao silne količine hrane i razne vojne opreme. To je u bježaniji rasula razbijena austrougarska vojska po krivošijskim vrletima. Mladi sveštenik je imao težak zadatak da normalizuje život, uspostavi rad škole i parohije, da okani narod od oružja i okrene ga miru, radu i obnovi porušenih domova. Za tu svrhu je austrijska vlast pristala da isplati i ratnu odštetu, što je trebalo iskoristiti.
Dvije godine je pop Stevan s krstom u ruci smirivao narod, blagoslovio ga i upućivao na mirnodopski život, a onda se odjednom sve preokrenulo. Pop Stevan je zamijenio mantiju blistavom narodnom nošnjom, spremio krst u crkvu, opasao svijetlo oružje i pozvao dobrovoljce da krenu za njim u boj. Šta se desilo?

Dolaskom Ibrahim Derviš - paše na čelo turske uprave u Bosni i Hercegovini, očajno stanje srpske raje se još više pogoršalo. Da bi zbacili turski jaram, Srbi su se odlučili na opšti ustanak. Na tome su u Hercegovini radile dvije grupe. Nevesinjski glavari su potražili pomoć od Srbije, a trebinjski od Crne Gore. Prva pomoć se svela na savjete za odlaganje ustanka, što je poznato. Ostalo je nepoznato odakle je stigla ohrabrujuća vojna pomoć koja je omogućila dizanje ustanka.

Ima istine u viteškoj mudrosti: "Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. " Za novije ratove to sve manje važi. Bez puške nije mogao buknuti ustanak poznat kao "Nevesinjska puška". Nigdje se ne kaže odakle puške hercegovačkim ustanicima. I to najmodernije austrijske puške onog vremena, Wanzl i Werndl. Austrijanci ih nisu dali. Šest godina ranije austrijska vojska je bacala i puške, i municiju, i raznu vojnu opremu u velikim količinama, bezglavo bježeći od krivošijskih ustanika. Po okončanju ustanka, uzalud je austrijska vojska tragala da prikupi bar dio opreme i oružja. Krivošijani su to tajno prikupljali, nešto Hercegovcima poklanjali, nešto za male pare prodavali, a najviše su posakrivali za svaki slučaj.

Pop Stevan je bio u prijateljskim, pa i rodbinskim odnosima sa hercegovačkim prvakom Stojanom Kovačevićem, koji mu je bio čest gost u kući. Na nepovoljne vijesti iz Srbije i Crne Gore, pop Stevan je utješio Stojana Kovačevića. Pozvao je svoje parohijane da skriveno oružje ustupe braći Hercegovcima. Pozvao je i dobrovoljce da mu se pridruže u neposrednom učešću u borbama na strani Hercegovaca. Odaziv je bio preko očekivanja, pa je pop Stevan imao prilike i da bira. Nije mogao sve prijavljene povesti, jer je morao neko ostati da radi i ognjišta da brani. Da se ne bi uvrijedili neodabrani, smislio je neku vrstu provjere snage i izdržljivosti kroz viteška takmičenja. Pobjednici su bili najkršniji i najizdržljiviji mladi dobrovoljci. Naravno, za stare veterane takmičenja nisu bila potrebna.

Među veteranima su bila tri oficira Radoičića (Milan, Krsto i Rako), dva Samardžića (Pusjo i Stanko), dva Ilića (Milutin i Luka), te Petar Bojanić, Drago Lazović, pa je pop Stevan njima prepustio vojničke dužnosti i komandovanje. Svi su oni u ustaničkoj vojsci postavljeni za oficire i barjaktare. Pop Stevan nije želio nikakav čin, ali je predvodio dobrovoljce do Nevesinja. Tamo ih je dočekao lično Petar Mrkonjić, koji se tu našao kad su mu bosanski ustanici uskratili boravak u Bosni. Ubrzo se Petar Mrkonjić i u Hercegovini suočio sa sličnim problemima kao u Bosni. Podršku mu je pružio pop Stevan, pa ni njega svi ustanici nisu gledali sa simpatijama. Jesu samo oni kao Stojan Kovačević, koji su znali koliko je uradio za hercegovačke ustanike, naročito na njihovo naoružavanje kada druge pomoći nije bilo.

Pop Stevan je imao razloga da se naljuti i napusti ustanak, ali to mu nije ni padalo na pamet. Organizovao je i pripremao dobrovoljce, mnogo pomogao naoružavanju i drugih ustanika što bi svak ocijenio kao dovoljan doprinos, ali to njemu nije bilo dovoljno. Želio je da i neposredno učestvuje u bitkama. Nekoliko važnih bitaka je izvojevano zahvaljujući kršnim Krivošijanima. Prvo su se istakli u početnim bitkama na Presjeci, nedaleko od Trebinja. Tu je pala i prva krivošijska žrtva. Bio je to Tripko zvani Tobdžija, što znači da su Krivošijani bili i artiljerci. Na Presjeci je prvo vođena artiljerijska bitka, u kojoj je na obje strane bilo žrtava, a onda su jurnuli Stevanovi kršni jurišnici. Odjurili su Turke, osvetili svog Tripka i zaplijenili čitavu tursku artiljerijsku bateriju, koja im je do tada zadavala velike nevolje.

Jedna od najtežih bitaka je vođena na Gančevu, sjeverno od Trebinja. Tu su Turci imali inicijativu i bili pred pobjedom. Zatražena je pomoć boraca sa drugih manje ugroženih položaja. Prvi su pristigli Krivošijani, savladavši trčećim korakom tri kilometra bespuća. Bez predaha silovito su uletjeli u bojno polje i udarili na mnogo brojnije Turke. Razvila se borba prsa u prsa. Padali su mrtvi i ranjeni. Za sreću i jednih i drugih to nije dugo potrajalo. Upaničeni Turci su počeli bacati oružje i svu opremu i bježati koliko su im noge mogle izdržati. Ustanicima je ostao bogat plijen. Ostalo je mnogo posječenih Turaka. Ni Stevanovi jurišnici nisu prošli bez rana. Nije bilo onog koji se ne bi mogao pohvaliti barem jednom brazgotinom. Među težim ranjenicima je bio i pop Stevan Samardžić, kome je u borbi prsa u prsa na nož turska bajoneta probila grudni koš. Srećom, rana nije bila smrtonosna, pa se hrabri pop mogao vratiti krstu i knjizi.

Pop Stevan Samardžić je još jednom ostavljao knjigu i uzimao oružje. Bilo je to u ustanku koji je izbio na Krivošijama 1881. godine. Zbog učešća u tom ustanku, bio je u nemilosti kod austrougarskih vlasti sve do kraja I svjetskog rata. Imao je sreću da doživi kraljevstvo Petra Karađorđevića, čiji je bio pristalica 4 decenije ranije. To je bio razlog da ga istoričari zanemare, jer su zanemarili i ulogu Petra Mrkonjića (Karađorđevića) u hercegovačkom ustanku. Pop Stevan Samardžić je rehabilitovan tek 1923. g. kada su ga Rišnjani izabrali za svog paroha i kada ga je episkop Kiril Mitrović proizveo za protojereja. To priznanje je dobio sa velikim zakašnjenjem u 78. godini života.

Novljanin - prvi ustanički zastavnik

Dobrovoljci iz Boke u hercegovačkom ustanku nisu svi bili svrstani u svoje plemenske vojne formacije, jer nisu svi istovremeno ni stizali na bojište. Većinom su stizali pojedinačno, a u manjem broju slučajeva organizovano u četama, kao što je stigla jedna grupa Krtoljana (vidi prvu zbirku "Podvizi Bokelja" pod naslovom "Krtoljani dobrovoljci u Muratovici"). Oni su otišli nešto kasnije, tako da nisu učestvovali u prvim bitkama. Prije njih je Rade Bajković poveo veću grupu Grbljana. To je onaj neustrašivi delija čiji je jedan kasniji podvig opisan u pomenutoj zbirci, pod naslovom "Krvoproliće zbog knjaževe slike". Grbljani su stigli u Duži 10. avgusta 1875, mjesec dana nakon izbijanja ustanka u Hercegovini. Prije njih su počeli stizati dobrovoljci iz bokeljskih krajeva koji graniče sa Hercegovinom, što je i prirodno. Svi su oni bili pravoslavci. Istina, na strani hercegovačkih ustanika bilo je dobrovoljaca i katolika iz Hercegovine, Dalmacije, čak i iz Italije, ali ne i iz Boke.

Prvi Bokelj dobrovoljac, koji je stigao u okolinu Trebinja i stavio se na raspolaganje hercegovačkim ustanicima, bio je Krsto Despinić iz Herceg-Novog. Pominjan je i kao Krsto Bokez, i Krsto Novljanin. Prvi dobrovoljac je s pravom zaslužio da mu ukažu visoku čast i odrede za prvog barjaktara na trebinjskom bojištu. To je i olakšalo posao ustaničkim vođama Luki Petkoviću i Miću Ljubibratiću, jer je uvijek najdelikatnije bilo postaviti barjaktara. Najmanje je otpora kad je barjaktar iz nekog drugog kraja, ali pod uslovom da je provjereni junak. Krsto Despinić je bio i lijep momak od 28 godina, kršan, za glavu viši od prosječnih boraca, prava "dika od đetića". Stigao je u blistavoj narodnoj nošnji sa zlatnim tokama, kao naručen za barjaktara.

Već u prvim čarkama kod Volujca, Krsto Despinić je opravdao povjerenje i dokazao da zaslužuje ukazanu mu počast. U bataljonu vojvode Milentija Perovića, kao barjaktar prve čete, zadržao se samo tri dana. Bio je potrebniji u novoformiranoj Bokeljsko - krivošijskoj kapetaniji, među svojim zemljacima koji su ga tražili.

Na čelu Bokeljsko - krivošijske kapetanije je bio knez Milan Radoičić, a potkomandir je bio čuveni junak Pusjo Mijatov Samardžić. Kapetanija je imala 4 čete, a u trećoj četi je bilo najviše Hercegnovljana. Komandir je bio oficir Stevan Porobić iz Mojdeža. Barjaktar nije morao biti sa oficirskim činom, pa je tu čast svak priželjkivao. Opet je bilo najprostije rješenje premjestiti već imenovanog barjaktara. Tako je Krsto Despinić, prvi dobrovoljac i prvi barjaktar na trebinjskom ratištu, dostigao još jedan rekord: za samo tri dana bio je barjaktar u dvije čete raznih jedinica.

Hercegnovskim dobrovoljcima se odmah ukazala prilika da se pokažu u borbi. Treća četa je zauzela položaj na Trojičinoj glavici kod Trebinja. Trebinjski Turci su odlučili da po svaku cijenu povrate taj važan položaj. Dva mjeseca nakon što je buknuo hercegovački ustanak i mjesec dana nakon stizanja grupe Grbljana sa Radom Bajkovićem, odigrala se prva veća bitka oko Trebinja.

Tačno u 8 sati krenuo je iz Trebinja u napad jedan buljuk sa 150 Turaka na Trojičinu glavicu. Snage su bile prilično izjednačene, jer je ustanika bilo 120, a u zaklonima su imali prednost. Napad Turaka je zaustavljen, ali nije odbijen. Turci su prikovani za zemlju, uhvatili zaklone, pa je žestoko prepucavanje potrajalo puna dva sata bez promjena položaja. Od deset sati pa do podne Turcima su stalno pristizala nova pojačanja. Prikupio se čitav bataljon nizama i odred konjanika. Angažovana je sva mobilna trebinjska vojska, koja je brojala hiljadu vojnika. Za obezbjeđenje Trebinja ostali su samo šilboci (neregularna civilna straža).

Sva ta turska sila je istovremeno udarila sa tri strane na ustanike. Ostao je samo jedan uski prolaz za povlačenje, nepristupačan Turcima, koji su namjeravali potpuno opkoliti branioce Trojičine glavice. Glavni udar Turaka je teškom mukom odbijen, pa je nastavljeno prepucavanje iz zaklona. Trebinjski juzbaša je tačno znao koliko malo ima branilaca na Trojičinoj glavici. Poslao je kurirsku poruku svojoj vojsci punu grdnje što još nisu satrli tu šaku raje. Sa ratišta mu je Adam Šehović poslao kratak odgovor u Trebinje: "To nije raja, no su to Bokezi!"

Od podnevnog napada ti hrabri Bokezi su se uporno borili još puna tri sata. Municija je ponestajala, snaga se iscrpljivala, a oficir Stevan Porobić je znao da se tolika turska sila ne može dočekati na sablje i bajonete. Nije stizala pomoć, a Turci su čekali noć pa da završe opkoljavanje. Nakon toga bi uslijedilo uništavanje ustanika. Kroz kišu kuršuma, Stevan Porobić je preskakao od zaklona do zaklona, od borca do borca, svakome naređujući šta treba uraditi da bi se izbjeglo neorganizovano bježanje. Ono bi se završilo katastrofalno, naročito zbog neprijateljske konjice koja bi lako stizala bjegunce.

U organizovanom povlačenju, posljedni se barjaktar povlači. Sve dok se na položaju barjak vije, makar i bez vojske, položaj je onoga čiji je barjak. Dok su se po unaprijed određenom redoslijedu povlačili jedan po jedan Stevanov borac, ostali su održavali vatrena dejstva. Krsto Despinić je bio u zaklonu, ali je visoko uzdizao i prkosno mahao svojom zastavom. Skretao je pažnju Turaka na zastavu koja je ostala potpuno izrešetana. Tako je izdržao sve dok su se njegovi drugovi izvukli, svi do pretposljednjeg. Pretposljednji je bio lakonogi Krstov pomoćnik i štitonoša. Da ne bi četa uz izgubljeni položaj izgubila i barjak, a time i obraz, Krsto je barjak smotao i naredio momku da dostigne družinu dok mu on bude štitio odstupnicu.

Vidjevši da se ustanički barjak više ne vije, a da su se pucnji sve više razrjeđivali, dok nisu potpuno utihli, Turci su uputili konjicu na Trojičinu glavicu. Vjerujući da im ustanici pripremaju neku zamku, oprezno su se približavali. Tim prije, što je konjica posebno osjetljiva u krševitom terenu na iznenadnu paljbu vatrenog oružja. Krsto Despinić je čekao da se konjanici sasvim približe, a onda je pokazao neviđeno junaštvo. Iskočio je iz zaklona, njegova puška je gruhnula i sa konja se stropoštao najbliži konjanik. Drugi konjanik je nasrnuo na Krsta koji ga je na bajonet vješto dočekao i s konja svalio. Tek treći konjanik je hrabrog Krsta iz kubure usmrtio. Pometnja je omela konjanike da stignu ustanike.

Barjaktar Krsto je sebe dvostruko zamijenio. Nije Turcima ni ranije ostajao dužan dok je sa drugovima držao položaj. Turci na osvojenom položaju nisu našli ni žive duše, ni bilo kakvog plijena. Zbog toga, i zbog svojih gubitaka, svoj gnjev su iskalili nad mrtvim Krstovim tijelom. Odrubili su mu glavu i kao važan trofej odnijeli da je istaknu na bedeme Trebinja. Turci su i sami priznali i visoko cijenili Krstovo junaštvo, pa im je utoliko njegova glava bila dragocjenija. Tokom cjelodnevne borbe na Trojičinoj glavici, još tri dobrovoljca su poginula: Miloš Miskin, Blagoje Kandić i Vlajko Šapčanin. Njihova tijela, kao i pet ranjenih dobrovoljaca, Bokelji su izvukli tokom povlačenja. Turci su dobili ovu bitku, ali uz cijenu od 25 mrtvih i 34 ranjena. Podnijeli bi još veće žrtve da je bilo koordinacije i sloge u ustaničkim redovima.

Despinići potiču od hercegovačkog bratstva Čukvasa (ranije Zotovići). U Herceg - Novi su prvi stigli Ilija i Petar Despinić u zbjegu sa vladikom Savatijem. Petar Despinić se proslavio kao junak u krvavoj borbi protiv Topal - paše na Kamenome. Petrovim stopama je pošao i Krsto Despinić. Krsto se pominje i u istoriografskoj literaturi, ali ga tamo, zbog nadimka "Bokez" i "Novljanin", brkaju sa istoimenim drugim ustaničkim barjaktarom iz Boke, Krstom Vukasovićem. I Krsto je poginuo u hercegovačkom ustanku iste 1875. g., ali mjesec dana kasnije (9. septembra) i na Zubcima, a ne na Trojičinoj glavici.

Neizvršeno naređenje

Izvršenje naređenja pretpostavljenih je najnormalnija stvar u svim vojskama. Uspješno izvršenje naređenja, naročito ako je veoma teško, donosi odlikovanja i unapređenja. Neizvršenje naređenja povlači za sobom odgovornost, degradiranje, ponekad i smrtnu kaznu. Junaci se hvale izvršenjem naređenja i to spada u obične ratne priče. Neizvršenje naređenja spada u neobične priče koje ratu ne doliče.

Priča "Viteško sažaljenje" ("Podvizi Bokelja", Beograd, 1992) zasnovana je na jednom detalju iz bitke na Vučjem dolu. Taj detalj se tamo našao jer se tematski uklapao u poglavlje "Čojstvo i nečojstvo", iako spada u događaje iz rata 1875 - 78. godine. Glavni junak te priče je obični podanik Austrougarske, neškolovan ali oštrouman seljak. Bio je nemilosrdan junak protiv naoružane sile, a bolećiv prema ranjenim i razoružanim, veliki patriot i jednako pristalica Srba i Crnogoraca. Bio je to Ilija Jokov Klakor iz Đuraševića (Krtoli). Učesnik je mnogih teških bitaka u svim ratovima koji su se u njegovo vrijeme vodili za slobodu Srba. Već kao 20-godišnjak, sticao je prva ratna iskustva u ustanku pravoslavnih Bokelja 1969/70. g. protiv Austrougarske Carevine. Bio je i jedan od prvih dobrovoljaca iz Boke u ratu 1875 - 78. g. protiv Turske Carevine. Imao je što da doživi, imao što da priča i čime da se diči. Izvršio je mnoga naređenja, ali jedno nije.

U ustanku pravoslavnih Bokelja Ilija Klakor se pridružio Grbljanima. Po završetku neprijateljstava i objavljene opšte amnestije, kao rezultat ustaničkih pobjeda, Ilija se vratio doma i odmah se oženio. Porodičnim životom je živio pet godina. Njegovom nemirnom duhu miran život nije mnogo odgovarao. Čim je čuo da je opaljena "Nevesinjska puška", ponovo se otisnuo od kuće. Uzavrela mu je krv baš na Vidovdan. Samo 20 dana ranije opalila je prva nevesinjska puška. Za Iliju Klakora, bitka protiv Turaka značila je osvetu Kosova. Dobrovoljci iz Boke većinom su se okupljali oko Miće Ljubibratića, a iz Crne Gore oko Peka Pavlovića. Kako je došao u Hercegovinu preko Crne Gore, i Ilija je bio sa Pekom. Smatrao se naročito počašćenim kad ga je Peko upoznao sa Vukom Filipovićem, specijalnim izaslanikom knjaza Nikole. Peko je predstavio Iliju kao disciplinovanog, hrabrog i odanog borca, spremnog da izvrši i najteži zadatak. To je Iliju podstaklo da glasnom izjavom potvrdi takvu spremnost.

Prvi zadatak kojeg je Ilija dobio od Peka i Vuka bio je da izvrši naređenje Pekovog pratioca Đura Radana. Naređenje je bilo stravično, za junaka nedolično, daleko od osvete Kosova i od Ilijinih shvatanja. Radan mu je predao dva vezana sužnja, samo u košuljama, da ih odvede prema dubrovačkoj granici i na najpogodnijem mjestu tajno likvidira. Ilija nije poznavao svoje žrtve, alije bio uvjeren da zaslužuju smrtnu kaznu. Vidio je da nisu Turci, pa je pomislio da su izdajnici. Usput je saznao da su to Mićo Ljubibratić i Aleksa Jakšić, ustaničke vođe za koje je čuo, iako ih nije lično poznavao. Iz njihovog razgovora je shvatio da oni i ne pomišljaju da bi mogli biti likvidirani. Vjerovali su da su samo privremeno prognani u Dubrovnik, dok se neki nesporazum ne raščisti.

Obični borci nisu imali pojma o nesporazumima između crnogorskih i srpskih struja u ustaničkim vrhovima. Sve misli su im bile usmjerene na borbu protiv Turaka i na osvetu Kosova. Pogotovo je dobrovoljcima iz Boke bilo nevažno da li su pod komandom Srbina Mića Ljubibratića ili pro crnogorski orijentisanog Peka Pavlovića. U ulozi egzekutora, Ilija se našao u velikom belaju. Pitao se: "Zašto je baš on odabran za ovakav zadatak? Da li je dobro shvatio naređenje?" Lako su ga mogli nabijediti da je izvršio zločin bez naređenja.

U kolebanju, prevagnula je odluka da ne puca u vezane ljude, pa ma kakve posljedice bile. Pustio je sužnje da idu prema Dubrovniku, u privremeno progonstvo dok se nesporazum nerazjasni. Prirodna bistroumnost je nalagala Iliji da se odmah ne prijavi naredbodavcima. Lako je mogao glavu izgubiti i ako im kaže da je izvršio naređenje, i ako im kaže da su povjereni mu sužnji pobjegli, i ako kaže da ih je pustio. Odlučio je da potraži svoje Bokelje i da im se pridruži.

Ubrzo se pokazalo da je Ilija najbolje postupio. Zataškalo se da je i postojalo naređenje o likvidiranju Mića Ljubibratića i Alekse Jakšića. Knjaz Nikola ih je pozvao na Cetinje da izgladi nesporazum. Tom prilikom je knjaz Nikola Ljubibratiću dodijelio titulu vojvode. Vojvoda Ljubibratić nije ni znao kako se onaj zvao što ga je sprovodio, niti je znao da mu je taj život spasio. Vjerovao je da je sprovodilac samo izvršavao naređenje da ga sprovede do granice. Iliji nije preostalo ništa drugo nego da strogo čuva tajnu o tome kakvo je naređenje imao. Da je istinu saopštio, to mu niko ne bi vjerovao, a vjerovatno bi zbog toga i glavu izgubio.

Ilija nije nikada saznao u čemu je bila suština spora. Nije mogao znati da li je knjaz Nikola naredio likvidaciju Ljubibratića i Jakšića, ili je to bila odluka Peka Pavlovića i Vuka Filipovića, ili samovolja Đura Radana. Trudio se da slučaj što prije zaboravi, zadovoljan što nije izvršio naređenje pretpostavljenih. Bilo mu je to veliko razočarenje, ali ne toliko veliko da napusti borbu i vrati se kući. Ostao je sve do kraja rata, učestvujući u mnogim teškim bitkama. Imao je sreće da se iz svih bitaka izvuče bez ijedne teže rane. Vjerovao je da mu to Bog vraća dobro za dobro. Zbog toga je i nastavio da bude junak među prvima u bitkama protiv naoružanog neprijatelja, a da čovječno postupa prema ranjenom i zarobljenom neprijatelju. Za razliku od većine drugih junaka, Ilija Klakor je više volio da priča o svom čojstvu nego o junaštvu. Zato je i ostalo više priča o njegovoj dobroćudnosti i bolećivosti prema nemoćnima, vezanima, ranjenima, nego o ubijanjima, što bi trebalo da ublaži ukorijenjeno nakaradnu sliku o Krtoljanima.

Klakori su starosjedioci Krtola, potomci Dapka sa Brda kod Prevlake. Dapčići, koji su naselili najbliže područje do Prevlake, pročuli su se kao veoma vrijedni i poljoprivrednici i proizvođači najkvalitetnijeg klaka (kreča). Po tome su dobili nadimak Klakor. Potomci su im bili Klakorovi, što je preraslo u prezime Klakorovići. Kasnije je to prezime skraćeno i ostalo kao prvobitni nadimak Klakor. Iz tog bratstva je i poznati kotorski trgovac Niko Lazov Klakor, veliki patriota, aktivista Srpske narodne garde i drugih srpskih društava u Kotoru za vrijeme austrougarske vladavine.

Posljednji pripadnik tog bratstva, koji se u starim dokumentima pominje punim prezimenom Klakorović, bio je Ilija, od oca Joka i majke Anđe Okiljević. Rođen je uoči Ilindana 1849. g. paje po tome i dobio ime Ilija. Imao je 21 godinu 9. februara 1870. Kada je oženjen tri godine mlađom Stanom Dubravčević. To je bilo neposredno po njegovom dolasku iz Crne Gore nakon ustanka 1869/70. jer ga je obuhvatila amnestija. Kćer Jovana mu se rodila 30. decembra 1874, a već naredne godine, Ilija je kao dobrovoljac otišao u novi rat. Dobio je ratnu medalju i uvjerenje br. 757. od 30. novembra 1882. g. da je učestvovao u ratu "crnogorsko-turskom tečajem godina 1875, 1876, 1877. i 1878", a istog mjeseca je odlikovan i srebrnom medaljom "vojničkim odličjem hrabrim borcima za Vjeru, Slobodu i hrabrost, ustanovljenom Gospodarom Crne Gore Petrom II".

Taj rat se vodio protiv Turaka, pa Austrougarska nije progonila svoje podanike, dobrovoljce iz tog rata. Međutim, Ilija je pošao kao dobrovoljac i u rat 1881/82. koji se vodio protiv Austrougarske, pa nakon tog rata nije mogao legalno doći doma. Ilegalno je dolazio, ali to spada u zasebnu priču.

Junačka lekcija kozacima

Bokelja je bilo među Crnogorcima i prilikom konačnog oslobađanja Bara od Turaka januara 1878. iako se njihova imena ne pominju. Uostalom, ne pominju se ni imena Crnogoraca, izuzev vojskovođa. U Krtolima se zna da je u borbama za oslobađanje Bara učestvovao Špiro Đurišić. Mnogo se pričalo o njegovim junaštvima i pustolovinama, a on sigurno nije bio jedini Bokelj dobrovoljac u oslobađanju Crnogorskog Primorja. Ne bi se ni za njega znalo da mu se nije svašta dešavalo ili da se to zaboravilo.

U tek oslobođeni Bar uplovio je ruski ratni brod, kojeg su Crnogorci radoznalo razgledali. Nekima je to bio prvi put da iz blizine vide veći brod. Bokelju Špiru Đurišiću brodovi nisu bili ništa neobično, jerje kao mornar "navigao i batio velja mora", ali se ipak na ovom ruskom brodu duže od svih zadržavao. Kada je brod pripreman da isplovi, nastao je problem sa Špirom. Nije htio da se iskrca. Odlučio je da ide u bratsku Rusiju.

Turci su u Crnoj Gori bili razbijeni, Crna Gora je proširena i oslobodila svoje Primorje pa za Špira više nije bilo posla. Pročulo se da Rusija još ratuje i da se Rusi približavaju Istambulu. To je bio neodoljiv izazov avanturisti i "profesionalnom ratnom dobrovoljcu" kakav je bio Špiro Đurišić.

Ruski mornari su od drugih Crnogoraca čuli za Špirova junaštva, te da je dobrovoljac u crnogorskoj vojsci. Ako dobrovoljac ode neće ga smatrati dezerterom. Špiro je molio kapetana broda da ga zadrži, ali kapetan je ostao neumoljiv. Objašnjavao je da ovaj brod nije putnički već vojni. Ni Špiro se nije lako predavao. Kakav bi bio junak da se odmah predao pokoravajući se kapetanovoj volji? Kapetan je naredio da Špira silom izbace sa broda On se otimao, izmicao između raznih predmeta na palubi. Kad više nije imao kud, onako u zimskoj odeći bacio se u more. Teška roba brzo se nadojila vodom i postala još teža. Na površini je ostala da pliva samo Špirova kapa. Neko je viknuo: "Utopi se čestiti junak!"

Svi mornari su nagrnuli na tu stranu broda. Proteklo je desetak minuta, pa im je postalo jasno da više živ ne može izroniti. Poskidali su kape i gunđali protiv kapetana. Ni kapetanu nije bilo pravo što je njegovom krivicom jedan proslavljeni junak izgubio život. Uz to nejunački u bjekstvu i kad su bitke prestale. Dao je uobičajeni tužni počasni pozdrav palom junaku brodskom sirenom, a odmah zatim drugi zvučni znak da brod diže sidra i isplovljava.

Daleko na sredini mora, kada se obala više nije ni vidjela, pojavio se Špiro ispod jednog sanduka, na opštu radost i mornara i kapetana. Šta se desilo? Dok su svi mornari i oficiri gledali u more neće li se Špiro pojaviti tamo gdje se bacio, kao dobar plivač i ronilac Špiro je podronio ispod broda, s druge strane se ispeo uz konop i pritajio dok se brod nije dovoljno od obale udaljio.

Ubrzo se Špiro našao tamo gdje je naumio: među ruskom vojskom u završnim operacijama pred Istambulom. Špira su predstavili ne samo kao proslavljenog junaka nego i ono što nije bio, kao kapetana. Povjerili su mu komandu nad jednom četom pješadije koja je sadejstvovala sa četom konjice.

Dok su dvije neprijateljske vojske raspoređivane jedna prema drugoj i pripremane za sudar i konačni obračun, pojavio se neki turski megdandžija, poigravajući konja na budućem bojnom polju. Špiro, zadojen crnogorskim navikama, nije se mogao načuditi kako niko od tih silnih konjanika ne poleti na Turčina izazivača. Kad to više nije mogao gledati, otišao je pred konjičkog komandira da ga prekori:

- Atamane, crni sine, zlo te snađe. Kakve su to kukavice tvoji konjanici kad mogu mirno gledati onog kabadahiju kako se koči, a niko nema gaća da mu se ispriječi?

- Ovo je moderna ruska vojska, crnogorski kapetane. To se Turci samo zagrijavaju i svoje vojnike ohrabruju, a ne, kako misliš, da nas na megdan izazivaju. Megdani su davno izašli iz mode, jer niti dobijaju niti gube borbe.

- Kad tako veliš, ti Turke ne poznaješ, atamane! Ako im posiječeš megdandžiju, pola bitke si već dobio.

- A ako ga ne posiječem, nego on posiječe mene ili mog megdandžiju? Onda je pola bitke izgubljeno.

- Kako će ga Turčin posjeći ako pošalješ najboljeg junaka? Ako ti Turčin najboljeg posiječe, onda i ne zaslužuješ da bitku dobiješ.

- Ja moje konjanike takvom riziku ne smijem izlagati. A što ti ne uskočiš, crnogorski kapetane?

- Ja nemam konja, a da ga imam, ne bi mi o ovome priču ni zapodjeli. Već do sada ne bi bila glava na ramenu onom deliji.

- Konj ne bije bitku nego junak na njemu. Evo ti mog konja sa čitavom opremom. Najbolji je od ove hiljade konja koje vidiš uokolo. Ako Turčina pobijediš, konja kao nagradu zadržati možeš.

- Ne šali se, atamane! Tom ponudom mi nove snage daješ.

Konjički kapetan se nije šalio. Sa konja je sjahao i Špiru uzde pružio. Jahao je Špiro i do sada na konjima, češće na magarcima, ali uvijek na tovarnom samaru ili na golom hrbatu. Pravo konjičko sedlo sa mamuzama Špiro je mnogo puta gledao ne smatrajući te naprave mnogo korisnim i praktičnim. Bacio se na konja kao što je od malena znao i preko glatkog sedla na drugu stranu pod konja pao. Izazvao je prolom smijeha svih prisutnih konjanika.

Za junaka Špira ovoje bila veća bruka nego da je u junačkoj borbi glavu izgubio. Više mu i nije bilo druge nego da obraz opere tako što će ostati bez glave. No, za veliko čudo, čim se ponovo na sedlo popeo, shvatio je da je tu ugodno. Ako Špiro nije bio vješt, konj je bio dobro uvježban, pa su se brzo zajedno uigrali. Da ne padne iz sjedla, nekoliko puta je Špira spasio konj, praveći takve skose koji su pomagali Špiru da uspostavi ravnotežu. Suprotno od divljeg konja, koji bi dobrog jahača zbacio sa sebe, ovaj konj je bio naučen da nestabilnog jahača zabacuje na sebe.

Turčin je obigravao krugove oko Špira, procjenjujući kakav je to junak i kakav megdan da mu nametne, a Špiro se pitao je li mogao smirom stajati i atamanu ništa ne prigovarati. Sada, što je tu je. Prekrstio se, pozvao svetog Jovana u pomoć, i Boga da mu oprosti grijehe, ako mu pomoći nema.

Pametni konj ispod Špira se u mjestu okretao, tako da mu glava bude uvijek prema Turčinu. Glupi konji bi činili obratno: prema opasnostima bi okretali zadnja kopita. Kada je turski delija ocijenio da je odmjeravanja i igre dosta, zaigrao se pravo na Špira da mu glavu odrubi, što bi sigurno i učinio da ispod Špira nije bio pametni i za takve prilike dresirani konj. U sudbonosnom momentu konj je namjerno pokleknuo. Turčinov jatagan je smaknuo Špirovu kapu, ali ne i glavu. Ko zna kako, Špirova sablja je zakačila drob Turčina. Ostavio je Turčin i jatagan, i konjske uzde i sa obje ruke poduhvatio prosuta crijeva. Utom položaju se i sa konja strmoglavio.

Ostavivši Turčina sa prosutim crijevima, Špiro je bez povreda odgalopirao do ruskih redova. Ostao je samo bez kape, ali su i svi oko njega ubrzo ostali gologlavi, bacajući kape u vazduh u znak priznanja još jednog junaštva Špiru Đurišiću.

U ovom boju su Rusi izvojevali pobjedu, a Špiro Đurišić je bio bogato nagrađen. Te i druge novce koje je u Rusiji iza toga stekao, poslao je za gradnju zvonika na crkvi Svetog Jovana u Bogišićima, u znak zahvalnosti što mu je sveti Jovan pomogao da sačuva glavu, ne samo u ovoj prilici - bar tako je on vjerovao i pričao. Na zvoniku crkve je natpis koji to potvrđuje.

Oko svijeta tražeći brata

Pop Niko Bujenović, zvani "pop Inglez", imao je bogato imanje, ali nije imao sreće da dobije muškog potomka. Utješio se kad mu je zet Niko Kostić pristao da dođe na domazetstvo i napusti svoje rodno selo Kostiće. Bio je presrećan kad je dobio prvog unuka Joka, ali i nesrećan jer Joka nije interesovalo bogato imanje. Joko nije želio ni da se školuje za popa, kako bi nastavio tradiciju đedova i po ocu i po majci. Zbog nesrećne ljubavi, Joko se zauvijek otisnuo u daleki svijet. Bog je ipak bio milostiv prema svom uzornom službeniku, popu Niku, pa ga nije ostavio samo na jednoj uzdanci. Drugi unuk mu se rodio 26. novembra 1854. a po đedovoj želji dali su mu ime Savo. Pop je želio da mu unuk nosi ime svetog Save i veže ga za zemlju koja je nekada pripadala svetosavskom prevlačkom svetilištu.

Savo Nikov Kostić, bio je utjeha i nada čitave porodice, naročito nakon nestanka starijeg mu brata. I Savo je bio bistar, poput brata Joka, ali mu nisu dali da se dalje školuje, osim da se opismeni. Plašili su se da bi i on mogao imanje napustiti i u bijeli svijet se otisnuti. Trudeći se da Sava što više vežu za zemlju, roditelji su ga od rane mladosti vodili sa njima da radi na njivama. Tako se razvio u snažnog i naočitog momka, kojem je izgledala tijesna i vlastita koža. Da bi mu splasnuli tjeskobu i vezali ga za kuću i porodicu, ali i da bi dobili još dvije radne ruke, previše rano su ga oženili. U kratkom vremenu dobio je troje djece, dvije kćeri, pa sina. Dali su mu ime Niko, koje je tradicionalno i u Bujenovićima i u Kostićima.

Baš kad se Niko Savov rodio, izbio je ustanak u Grblju i Krivošijama. Savu je ponovo postala "tijesna koža". Zaigrao je njegov nemirni duh. Iako nisu imali vidnu ulogu u ustancima protiv Austrije, Krtoljani su uvijek bili među buntovnicima. Ni u ovoj buni Krtoljani nisu smjeli izostati. Organizovana je grupa dobrovoljaca. Savo Nikov je tada bio u najboljoj snazi. Odmah je organizovao dobrovoljačku grupu, iako mu nije bilo ni do ratnog plijena, niti je imao "ratničku obligu".

Ratnička obliga je bila neka vrsta moralne vojne obaveze, sveta dužnost priskakanja u pomoć ugroženoj braći koja se borila protiv tlačitelja ili tuđina. Velika je bila sramota izbjeći ratničku obligu, ali se ona nije odnosila na sve za vojsku sposobne. Ratničku obligu nije imao sin jedinac, sem u slučaju kad brani svoje selo ili svoj dom. To je druga vrsta oblige. Savo nije bio jedinac, ali se za ratničku obligu smatrao jedincem i onaj koji nema brata u otadžbini ili ima brata nesposobnog da održava i naslijeđuje imanje. Kako se Savov stariji brat Joko otisnuo u daleki svijet i za njega se ništa nije znalo, to je bilo kao i da nema brata. Osim toga, ratničku obligu nije imao ni roditelj maloljetnog djeteta, a Savo ih je imao troje!

Uzalud su roditelji odvraćali Sava, jedinu svoju uzdanicu, da se kani pogibije i da se drži svoje familije. Primijetili su roditelji da i u Savu, kao i u Joku, tinja neka pustolovna ćud. Često je budan sanjario o junaštvima, putovanju po svijetu i kojekakvim nestvarnim doživljajima. Težio je da se nađe u centru uzbudljivih zbivanja. Svakodnevni dosadni poslovi na njivi, nisu mu pružali nikakva uzbuđenja, niti su mogli zadovoljiti njegov snažni avanturistički duh, koji se proticanjem godina sve više razbuktavao.

Prvi korak njegovih težnji se ostvario čim je dobrovoljačku grupu sastavio. Bistrog uma, a izuzetno fizički razvijen, bio je kao predodređen za četovođu. Njegova četa je prvo napala austrijsku vojsku, koju su ka Tivtu progonili Grbljani, ali su tu borbe kratko trajale, pa se krtoljska četa prebacila u Krivošije. Tamo je Savovo junaštvo došlo do punog izražaja. Iako je njegova četa brojala samo dvadeset boraca, razbio je austrijsku kolonu od stotinu vojnika. Preživjeli austrijski vojnici su bezglavo pobjegli odakle su i došli, ostavljajući sve, pa i natovarene mazge. Bogati ratni plijen je na tim mazgama pregnat u nepristupačniju šumu za kasniju podjelu, ali prekid neprijateljstava je spriječio Sava da još više dođe do izražaja.

Prema sporazumu o prekidu neprijateljstava, Austrija je objavila opštu amnestiju, sa izuzetkom kolovođa ustanka. Iako Savo Kostić nije bio među kolovođama, u takve su svrstani i četovođe dobrovoljaca. Podrazumijevalo se da su oni organizovali i sakupili svoje čete. Savu Kostiću je bio zabranjen pristup na teritorije pod austrijskom upravom. Morao se prebaciti u Crnu Goru. Želja za pustolovinama ga je dovela u Bar, odakle je našao načina da se prebaci u Port - Said. Tamo je uvijek bilo Krtoljana od kada su počeli radovi na prokopavanju Sueckog kanala neki Krtoljani, naročito Barbići, Starčevići i Milovići, bili su i visoki rukovodioci u službama Sueckog kanala. Barbiće nije bilo teško pronaći, jerje za njih svak znao. Međutim, tada je Suecki kanal već bio probijen i uveliko korišćen za plovidbu, pa nije bilo mogućnosti da se posao bira. Savo nije imao nikakvih kvalifikacija, niti preporuka osim očigledne fizičke snage. Barbići su mogli da ga zaposle samo na popravljanju i dorađivanju obala na pustinjskoj žaropečini. To je ono što je Sava najmanje zanimalo, ali izbora nije imao dok ne zaradi nešto para da krene dalje u svijet.

Znajući da mu je brat Joko školovani pomorski oficir, morao je do tada biti i zapovjednik nekog broda. Za svaki brod, koji je prošao kanalom, Savo se interesovao kako mu se zove kapetan. Na jednom od brodova zapovjednik je bio Bokelj, koji je poznavao Joka Kostića jer su bili školski drugovi iz nautike. Prihvatio je Sava na brod da radi kao član posade i tako se besplatno preveze do Amerike. U Kaliforniji je bilo mnogo Bokelja. Postojala je velika mogućnost, pa se i Savo nadao, da je i Joko tamo. U Americi nisu padale pare sa neba, a rad na traci u zagušljivoj fabrici bio je dosadniji nego rad uz more u žarkoj Africi. Žudeći za promjenama i zanimljivijim životom, Savo se stalno raspitivao za brata Joka, smatrajući da će se uz njegovu pomoć bolje snaći. Najzad je saznao da mu je brat u engleskoj ratnoj mornarici, u floti stacioniranoj u engleskoj koloniji Novom Zelandu.

Od Zapadne Amerike nije bio veliki problem stići do Novog Zelanda. Savo nije tamo našao brata Joka, ali se našao u sredini gdje je svaki promućuran mogao dobro živjeti. Tako se Savo najzad stanio na jednom mjestu, gdje je život bio zanimljiv. Javljao se doma i sa Sueca, i iz Amerike, pa i iz Novog Zelanda, ali nije bio široke ruke za slanje pomoći. Jedino je ovlastio familiju da rasprodaju imovinu, ako teško žive, pod uslovom da kupci ne budu Barbići. Na njih je bio ljut, smatrajući da su mu, kao zemljaku, mogli naći bolje mjesto, nego da po čitav dan prebacuje lopatom pustinjski pijesak na Sinajskoj obali Suetskog kanala. Savo je ostao i da vječno počiva u dalekom Novom Zelandu.

Savov sin Niko ostao je da živi u Krtolima. Imao je tri sina: Sava, Đura i Špira. Od Đura i Špira je ostalo muško potomstvo.

Savo Nikov Kostić, koji je u potrazi za bratom slučajno stigao do Novog Zelanda, nije tamo ostao nepoznat, pa ga pominje Josip Alač u izvještaju koji se čuva u Arhivu Zavoda za migracije i narodnosti u Zagrebu: "Kratki historijski skeč naših iseljenika u New Zealandu". Pozivom na taj izvor, Ivan Čizmić u knjizi "Iz Dalmacije u Novi Zeland", piše: "Josip Alač, naš iseljenik, među ranim doseljenicima spominje Sava Kostića iz Krtola u Boki Kotorskoj, koji je na strani Crnogoraca sudjelovao u ustanku na Krivošijama 1869. Poslije bitke, spasavajući život, pobjegao je u Egipat gdje je radio na prokopu Suetskog kanala i odatle otputovao za Ameriku i napokon u Novi Zeland". Nije to mogao biti ustanak 1869. g. jer je Savo tada imao 15 godina, nego ustanak iz 1881. g. kojeg, uzgred rečeno, nisu digli Crnogorci.

Žil Vernova jahta

Za stvaranje i razvoj crnogorskog brodarstva i pomorstva najzaslužniji su bokeljski pomorski kapetani: braća Slavo i Andro Đurković, Marko V. Đurković, Savo Petković, Ilija i Stevo Mihajlović, Marko Berberović, Lazar Đinović, Simo Želalić i Bogdan Milinović. O svakom od njih bi se mogla napisati po čitava knjiga, a ne samo kratka priča. Ovdje ćemo izdvojiti jednog od njih, ne kao zaslužnijeg od ostalih nego zato što je sve do 1985. g. najmanje pominjan u pisanim izvorima, a život mu je prepun burnih doživljaja. Usmeno među pomorcima je bio i legendarna ličnost.

Savo Petković (rođen 1838. g. u Đenovićima) pekao je pomorački zanat na brodu svog oca kapetana Sima, ali i na drugim brodovima koji su pripadali njegovoj rodbini. Savova majka Mare takođe je bila iz istaknute pomoračke porodice Vukasović, porijeklom iz Dražinog vrta kod Orahovca. Iz te porodice najpoznatiji je bio kapetan Miloš Vukasović, proslavljeni konstruktor brodova, osnivač brodarskog društva "La Platense" (1870. g.) u Buenos Airesu i predsjednik engleskog pomoračkog društva za osiguranje brodova. Bio je veliki patriota, slavan, počasni ruski i crnogorski konzul. Kapetan Savo Petković se i oženio sa djevojkom iz čuvene pomoračke i brodovlasničke porodice. Bila je to Milka, kćer kapetana Lazara Lazarevića iz Baošića, čija su oba sina, Niko i Ilija, takođe bili kapetani duge plovidbe. Od mnoštva Savovih doživljaja i podviga, ovdje ćemo ispričati samo jedan.

Kapetan Savo Petković je imao 46 godina kada je u dugotrajnoj lomljavi njegove duše preovladao patriotizam podupiran nostalgijom. Odlučio je da napusti svjetske okeane, burne doživljaje i dobre zarade i da stečena znanja i ostatak života posveti siromašnoj Crnoj Gori. No, njemu nije bilo suđeno da živi i radi na tihim vodama. Prvo je bio prvi zapovjednik prvog vapora prvog Crnogorskog parobrodarskog društva. To je bio mali parni brod, koji je mogao da primi stotinu putnika sa prtljagom, dotrajao i rashodovan pod imenom "Eracela". Malo opravljen, tek toliko da "drži vodu dok majstori odu", prodat je Crnoj Gori. Po lošem novembarskom vremenu, sa svega četiri člana posade, kapetan Savo je uspješno vodio brod od Venecije duž Jadrana i kroz Bojanu ga uveo u Skadarsko jezero. Sa njim je uspostavio prvu crnogorsku redovnu brodsku liniju sa utvrđenim redom vožnje. To je bila i prva crnogorska međunarodna putničko - teretna saobraćajna veza od Skadra, koji je tada bio turski grad. Taj stari vaporić, pod novim imenom "Žabljak", često se kvario, pa je nakon nepuna dva mjeseca plovidbe mora na popravak. Tada je kapetan Savo postavljen da zastupa crnogorske brodarsko - pomorske interese u Lučkoj kapetaniji na Pristanu u Baru. Tada se u Knjaževskom crnogorskom parobrodarskom društvu razmatrala mogućnost za kupovinu drugih i boljih brodova

Sa zadatkom da kupe bolji brod otputovali su u francusku pomorsko riječku luku Nantes pomorski kapetani Bokelji, Slavo Đurković i Ilija Mihajlović. Odlučili su se za jednu reprezentativnu jahtu. Nakon završenih pregovora, brzojavno je pozvan u Nantes iz Pristana kapetan duge plovidbe Savo Petković da odabere posadu, dođe i preuzme jahtu od bivšeg vlasnika i da je dovede u domovinu. Ta jahta se zvala "St. Michel" a njen vlasnik nije bio niko drugi nego tada već slavna ličnost, pisac i vizionar Žil Vern!

Luka Nantes nije na francuskim obalama Sredozemnog mora nego na ušću rijeke Loire u Atlantski okean. Kapetan Savo nije odlazio da razgleda, bira, da se pogađa i kupuje brodove. On je pozivan kada je trebalo preuzeti najveću odgovornost i nepoznati brod dovesti u domovinu. Za takav zadatak je morao biti odabran najsposobniji kapetan, ličnost široke opšte kulture i poznavalac svjetskih jezika Utoliko prije što je riječ o reprezentativnoj jahti namijenjenoj evropskim prinčevima i drugim velikanima Dovoljno se prisjetiti da su kćeri knjaza Nikole svojom udajom dospjele na evropske kraljevske i carske dvorove.

Kupljena jahta je iz Nantesa isplovila pod novim imenom "Sybil". Jahta, koja je kupljena od vizionara Žil Verna, uz novog vlasnika dobila je novo ime - ali vizionarsko! Sibila je mitološka moćna proročica, nije samo proricala budućnost nego je bila savjetnica vladara i vojskovođa koji su je slijepo slušali. Uspješno se odupirala čak i bogu Apolonu. U prenosnom smislu, "sibil" je i zagonetka. Ostala je zagonetka ko je i zašto odredio to ime crnogorskoj jahti?

Jahta je plovila ka domovini početkom proljeća, pa je dva puta upadala u vremenske nepogode. Prvi put je to bilo u Atlantiku kod rta Sagresa. Malo je nedostajalo da se jahta razmrska o hridine, ali je vještina kapetana Sava došla do punog izražaja Uspješna plovidba kapetana Sava duž atlantskih obala Francuske, Portugalije i Španije bila je i prva plovidba jednog crnogorskog broda okeanom. Iako tada Crna Gora još nije bila priznata kao pomorska zemlja, kapetan Savo je na brodu razvio crnogorsku zastavu. Tada se prvi put zavijorila crnogorska zastava i na okeanu.

Kapetan Savo je sa jahtom još jednom upao u jako nevrijeme na putu kroz Sredozemno more, nedaleko od ostrva Jalte (Galiotte) pred tuniskom lukom Bizertom. I tu nevolju je kapetan Savo uspješno savladao. Jedina posljedica je bila zakašnjenje u odnosu na predviđeno očekivanje broda. Duž čitavog Sredozemnog mora, kapetan Savo je držao razvijenu crnogorsku zastavu, i to u međunarodnim vodama. Nije je spustio ni prilikom uplovljavanja u Boku, samo što je podigao i austrijsku zastavu, jer je plovio u austrijskim vodama. Uz to je još krstario Bokom da Bokelji vide novu jahtu i pozdravljao ih prodornom brodskom sirenom. To je prouzrokovalo i prvi pomorski međunarodni incident između Austrije i Crne Gore, ali ne i posljednji. Pomorska vlast i žandarmerija energično su intervenisali zahtijevajući da se ukloni crnogorska zastava, jer Crna Gora nije bila međunarodno priznata kao pomorska zemlja. Kapetan Savo se nije povinovao naređenjima, pravdajući to nepostojanjem preciznih zakona. Primjer Sava Petkovića su slijedili i naredni zapovjednici ove jahte i drugih crnogorskih brodova, pa je spor potrajao više godina, sve dok Crna Gora nije priznata kao pomorska zemlja. To je i ubrzalo priznavanje.

U prvoj posadi jahte "Sybil" nije samo zapovjednik kapetan Savo Petković bio Bokelj. Svi članovi posade su bili Bokelji, iako su bili austrijski podanici: mašinista Jovo Mazar, ložači Luka Balić i Luka Popović, vođa palube (nostromo) Stevo Mitrović, konobar Vaso Balić, mornari Bogdan Đuranović, Špiro Balić, Luka Pavlović i Veselin Pavlović. Najmlađi na brodu bio je "picolo" Milan Petković, sin kapetana Sava.

Nakon tri godine djelovanja, Uprava knjaževskog parobrodarskog društva prerasla je u Odbor Crnogorskog parobrodarskog društva. Prilikom konstituisanja Odbora, u njemu su se našli vrhovni uglednici Knjaževine Crne Gore: predsjednik Jovan Plamenac, potpredsjednik Gavro Vuković, sekretar Jovo Piper i član Mitar Plamenac. U stručnim pitanjima glavnu riječ su imali stručni članovi Odbora, oba Bokelji, pomorski kapetani Slavo Đurković i Savo Petković.

Kapetan Savo Petković je imao 5 sinova i 4 kćeri. Prvijenac mu je bio Dušan, organizator luke Buenos Airesa gdje je dogurao do položaja kapetana porta, tada u rangu admirala. Platio je težak danak moru i zauvijek ostao u Magelanskom moreuzu. Milan je pored ostalog, plovio i na crnogorskim brodovima. Simo je plovio na brodovima Lošinjske plovidbe, a od 1919. do 1924. g. je bio nastavnik Pomorske škole u Kotoru. Njih troje, i četvrti Luka, bili su kapetani duge plovidbe. Jedino Jovo nije bio pomorac, ali je bio kulturni pregalac. Njihov otac kapetan Savo umro je 1894. g. u 56. godini života.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.