Nenad Šerović

Stefan Tvrtko I Kotromanić
(1353 – 1391)

Povodom inicijative za podizanje spomenika kralju Tvrtku, osnivaču Herceg-Novog, oktobar 2002.

Takođe pogledati:

• Kotromanići - Željko Fajfrić [2000] integralno elektronsko izdanje
• Povelja Dubrovačkoj republici - Stefan Tvrtko I Kotromanić, kralj Srbljem i Bosni i Primorju (XIV vek, faksimil i prevod, preveo dr Radojica R. Jovićević)

Tvrtko I Kotromanić bio je bosanski ban od 1353. do 1377., kralj Srba, Bosne i Pomorja i Zapadnih strana od 1377. do 1390, kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja 1390 – 1391.

Tvrtko I je sin kneza Vladislava Kotromanića i Jelene Šubićeve. Presto nasljeđuje od svog strica bana Stjepana II 1353. godine. Prve godine po stričevoj smrti pomagao ga je otac, a po očevoj smrti 1354. godine podržava ga njegova energična majka. Tvrtko dolazi na vlast u vrijeme velikih borbi, koje je mađarski kralj Lajoš Veliki vodio protiv Mlečića radi posjeda u Dalmaciji, i protiv Srba. Kao mađarski vazal, Tvrtko se zauzimao 1355. godine u Dalmaciji zajedno sa majkom, da se dalmatinski gradovi opredijele protiv Mlečana. I pored svega, Mađari nisu bili zadovoljni njegovim držanjem, i prisilili su ga u ljeto 1357. godine da im ustupi Hum do Neretve, kao miraz uz Jelisavetu, ćerku Stjepana II, a ženu kralja Lajoša. Kad su Mađari 1363. godine pokušali da Tvrtka stegnu još jače, on im se suprotstavio vojno. Mađari šalju dvije vojske protiv Bosne, ali su obje bile suzbijene: jednu – koju vodi kralj Lajoš, pod gradom Sokolom; druga pod Srebrnikom. Poslije ovih pobjeda, Tvrtko je pokušao da ojača centralnu vlast, što je 1366. godine izazvalo pobunu vlastele. Na čelu pokreta stao je njegov mlađi brat Vuk. Pokret se pretvorio u otvorenu pobunu, i zbog toga početkom proljeća 1366. g. Tvrtko i njegova majka protjerani su iz Bosne, a za novog bana postavljen je Vuk. Zbog ovih događaja Tvrtko se obraća za pomoć mađarskom kralju, i uz njegovu pomoć se vratio u zemlju i na vlast. Tokom 1366. i 1367. godine Tvrtko je uspio da smiri cijelu zemlju, a njegov brat Vuk je pobjegao u Dubrovnik. Poslije je Vuk pokušao da protiv Tvrtka pokrene papsku kuriju i preko nje mađarski dvor, ali u tome nije imao uspjeha.

Smrću srpskog cara Uroša 1371. godine izumrla je muška linija dinastije Nemanjića. Pogibijom kralja Vukašina u bici na Marici 1371. godine nestalo je stvarnog gospodara Srbije. Poslije ovih događaja, koji su imali dalekosežne posljedice za cijelo Srpstvo, Tvrtko se javlja sa svojim pretenzijama na srpski presto. Kako je bio unuk Jelisavete, ćerke kralja Dragutina, koja je bila udata za njegovog djeda Stjepana Kotromana, što znači Nemanjić po ženskoj liniji, to je sa pravom tražio srpsku krunu.

Sa knezom Lazarom bio je u dobrim odnosima. U to vrijeme knez Lazar bio je gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u gore pomenutoj pobuni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru oteo je Rudnik. Imao je pretenzije, da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih zemalja. Udruženim snagama Tvrtko i knez Lazar porazili su Nikolu Altomanovića i uništili njegovu vlast 1373. godine. Dijeleći njegovu baštinu, bosanski ban je pripojio Bosni podrinjski dio srpskih zemalja. Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko se rado prihvatio da se veže za njihove državne tradicije. Zato Tvrtku nije bilo teško da se prikloni shvatanju svog logoteta Vlatka, koji ga je ubjeđivao da upravo njemu pripada srpska kraljevska kruna. Tvrtko I krunisao se za kralja na novostečenom području. Krunisanje je obavljeno u jesen 1377. g., najvjerovatnije na Mitrovdan u manastiru Mileševi, mjestu osobitog kulta Svetog Save, osnivača Srpske crkve. Krunisan je krunom srpske kraljevske kuće za kralja Srbljem, Bosnje i Pomorju i Zapadnim stranam i svom narodnom imenu dodao ono koje su simbolički nosili svi srpski vladari – Stefan. Tvrtkovo krunisanje priznali su najistaknutiji srpski gospodari, priznali su ga Dubrovčani i Mlečani, i on je, uzdignuvši se u jerarhiju vladara, usvojivši zvanja i ceremonijal srpskog dvora, učvrstio vlast u Bosni.

Poslije smrti kralja Lajoša Velikog 1382. g., mađarska kraljica, da bi za sebe pridobila Tvrtka, ustupa mu grad Kotor 1385. godine. Tvrtko je naročito išao za tim, da Bosna dobije svoj izlaz na more i da se odvoji zavisnosti od dubrovačke luke. On je stoga 1382. godine podigao grad Novi kao utvrđeno bosansko pristanište. Kad je kralj Tvrtko dao zidati ovaj novi svoj grad, dao mu je ime Sveti Stefan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stefana. Nakon nekog vremena grad dobi naziv Novi. Sa pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi so, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu i prenos soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu shvata kao opasnu privrednu konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama bosanske države. Lokalitet određen za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani ulaza u zaliv Boke Kotorske u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja 1382. godine, a završena je septembra iste godine. Prvo utvrđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva. Lokacija gradskog terena bila je povoljna za odbranu od eventualnog napadača, što je u tom periodu bio značajan faktor. Pored toga, u neposrednoj blizini grada postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. U blizini grada na rječici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u avgustu 1382. g., što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa tačno definisanim ciljem i namjenom, a to je da bude trg soli.

Dobitkom Kotora 1385. g. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije cijelu Dalmaciju. Kao prvi grad zauzima Klis 1387. g. «ognjište Šubićeve porodice». Njegove akcije omeli su za izvjesno vrijeme napadi Turske na Srbiju i Bosnu. Jedna turska vojska bila je poražena 1388. g. kod Bileće. U bici na Kosovu polju 1389. g. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske s vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobjednikom u bici kod Bileće. Bosanski odred tom prilikom nije mnogo stradao, i vojvoda Vlatko je obavijestio Tvrtka da je pobjeda bila na hrišćanskoj strani. Nema nikakve sumnje da je Tvrtko ušao u rat sa Turcima koji je doveo do bitke na Kosovu kao srpski kralj, obavezan da štiti zemlje «roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske». Kralj Tvrtko je bio potpuno ubijeđen da je njegova vojska i vojska srpskih oblasnih gospodara na Kosovu Polju izvojevala veliku pobjedu. U tom smislu Tvrtko je slao pisma hrišćanskim državama, javljajući radosnu vijest o svom velikom trijumfu. Sačuvan je ostao odgovor Firence, stilizovan od poznatog humaniste Koluča Salutatija, u kome se hvale i slave – kraljevstvo Bosne, kojem je palo u dio da «bije tako slavnu bitku i zadobije toliku pobjedu, junaci koji su ubili Murata i kralj koga je posvetila tako slavna pobjeda kojoj se uspomena nikad neće izbrisati».

U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je stvarno vladao dalmatinskim gradovima, osim Zadra, i najvećim dijelom Hrvatske. O Tvrtkovoj veoma kratkoj vladavini nad Dalmacijom i zaleđem (trajala je svega 9 mjeseci) sačuvano je vrlo malo podataka. U nekim sačuvanim latinskim aktima s titulom kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja Tvrtko se javlja prvi put 10. jula 1390. godine. Usred svojih uspjeha Tvrtko iznenada umire marta mjeseca 1391. godine.

Tvrtkova smrt donijela je kraj blistavom razdoblju bosanske istorije. Na štetu kraljevske vlasti, počeli su da uzimaju maha oblasni gospodari. Odsustvo čvrste državne organizacije doprinijelo je brzom padu autoriteta vladara. Smrt kraljeva je stvorila nepovoljnu situaciju za Bosnu i za kratko vrijeme je čitav razvitak bosanske države krenuo drugim putem.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.