Milan Vuksanović-Puović

Istina o
Srbima-katolicima
iz Boke

Feljton, «Glas Crnogorca», Podgorica, 4 – 11. oktobar 2001.*

«Jedna je narodna njiva», govorili su i pisali
Srbi pravoslavni i katolici iz Boke,
Dubrovnika i zemalja pod tuđinskom vlašću

Napomena
* U «Glasu Crnogorca» su neki djelovi teksta skraćeni. Naslov i podnaslovi su redakcijski. Ovdje dajemo integralnu verziju. (prim. uprave Projekta «Rastko-Boka»).

1. Kamenarovići

Plemićki grb porodice Krasojević-Kamenarović

Pavo, Boža Vidova Kamenarović-Krasojević (1821-1908) je potomak fojničkih Krasojevića, srpskih plemića dinastije Kotromanića, o čemu svjedoči i plemićki grb Krasojević-Kamenarović

Odlučiti se danas, te objaviti dio istorijskih istina o Srbima katolicima iz Boke, ili kojeg drugog pošireg štokavskog prostora: Dubrovnika, Dalmacije, Bosne, Krajine ili Slavonije, znači prihvatiti opasnost da vam te istorijske artefakte iskomadaju fašistoidni nacionalisti i falsifikatori, potirači istorije i trajanja. Zbog uvriježenog i već «ozakonjenog» strmoglava istorije dvadesetog vijeka, govorićemo izvornim dokumentima, polemikama, perom i riječju priznatih i poznatih glava, istinoljubaca, patriota i boraca za srpska nacionalna prava, bili oni pravoslavni ili katolici.

Taj stameni svijet nije bila zahvatila lihvarska internacionala, grupacija «bilderberger», katolička svjetska zavjera, niti je bio «iznikao» Zbignjev Bžežinski.

Pa pustimo taj naš soj neka nam govori!

Pavo Boža Vidova Kamenarović–Krasojević (1821-1908) je potomak fojničkih Krasojevića, srpskih plemića dinastije Kotromanića, o čemu svjedoči i plemićki grb Krasojević-Kamenarović, koji se čuva u porodičnoj arhivi Pavovog praunuka, arhitekte Vladimira Kamenarovića iz Beograda.

Pavo Kamenarović je po struci pomorski kapetan duge plovidbe. Iščitavajući porodične spise doznajemo kako je Kamenarović rano batalio pomorstvo, te se latio zapuštene nacionalne njive gdje je otkrio sebe, pri čemu se u mnogome ugledao na svoje vrle prethodnike Stefana Mitrova Ljubišu, Sima Matavulja i mnoge druge, koliko mu je društveni položaj jednog Srbina-katolika dozvoljavao, a jeste, jer su njegov entuzijazam i pregalaštvo iz Boke sjaktili poput zvijezde Sv. Serafima Sarovskog što je hrišćane privodio Duhu Svetome. Zračio je iz Boke taj uglednik na svo Srpstvo, ono pod tuđinom i ono u matici.

Ali, pustimo istoriju da iskaže svoje sudove.

Prilikom Pavovog izbora u bečko «Carevinsko vijeće», mnogi ga pozdravljaju, a najupečatljiviji je telegram sa 134 potpisa poznatih Dubrovčana:

«Dubrovnik 1895 12/9

Zastupnik Pavo Kamenarović

KOTOR

Tvojijem izborom, Boka svojijema neprijateljima i klevetnicima kaže: Boka je Srpska, a taj glas radosno odjekuje u cijeloj Srbadiji. Živio dični starino do kojega ne dopire luda predrasuda, da je vjera i narodnost jedno te isto, već katolik si i dični Srbin.

Čestitamo tebi, Boki i Srbadiji. Živio!

Matija Sarić, Dr. Matijović, Bošković, Dr. Antun Pugliesi, Dr. Jero Pugliesi, Doktorand Banac, Pero Banac, Mato graf Poza, Harlović, Andrija Svilokos, Vuk Bojanić, Slava Marić, Marko Marić, Risto Ivančević, Lujo Gramović, Grkevac, Tripo Perucina, Josef Mičić, Luka Cilić, Lujo Bizaro, Natali, Đuro Kovačević, Božo Gračić, Mladušić, Putica, Stjepan Jelačić, Cuković, Niko Devčić, Kovelj, Lazar Lučić, Vicko Svilokos, Kalođera, Marosi Petar, Kapica, Krsto Lučić, Jozo Dileo, Ivan Dragutinović, Vlaho Kalafatić, Beloti, Lese Vlaho, Doktorand Knežević, Musladin Baldo, Dragičević Frano, Tomo Branđolija Bučin, S. Berberović, Đorđo Aleksić, Jarak Mato, Stjepo Tomašević, Pop Ficović, Miho Medar, Petar Knežević, Barišić Niko, Marić Miloš, Matej Jurišin, Frano Bibica, Đurašić, Mišković Baldo, Petar Opujić, Tošović, Knežević Milan, Đuro Savinović, Jokanović, Pasko Casko, Ivan Subert, Pavo Katičić, Triva, Nikola Marić, Ivo Saraka, Spiro Gerum, Tomašević Riko, Niko Cesko, Antun Cesko, Buranić Ivo, Arsete Frano, Nikola Dileo, Luptalo, Talaja Lujo, Sukor, Đorđo Babić, Jozo Ksić, Luka Peravić, Matija Gračić, Dr. Gradi, Vrčević, Paskoje Job, Vukasović, Mijatović Pero, J. Knežević, Miće Milišić, Krekić Antun, Pero Matijević, Pilato, Cvjetko Perović, Radulić, Berdović, Jeftanović, Celović, Cantoni Angjel, Josip Skrato, Luka Milišić, Balzani, Radoslavić Uroš, Marić, Drašković, Đorđo, Bogdan Beberović, Meko Tomašević, Gligo Berberović, Marić Jovo, Culić, Pasarić Antun, Mjerko Nguini, Zipfel Antun, Galjuf Antonije, Job Benvenuto, Bezo Marati, Vlaho Lonza, Andro Car, Nino Savić.»

Zbog upornog nacionalnog djelovanja doživljavao je česte uvrede i poniženja iz krugova bliskih tuđinu i «Kongregaciji za propagandu vjere», o čemu će se opširnije govoriti u nastavku ovog malog istorijskog štiva.

2. Stefan Mitrov Ljubiša

Žurio je da uredi i pospremi srpske stvari u Boki kao da je naslućivao da neće biti dovoljno vremena, te utiče da se stradalnicima u Bokeškoj pobuni obezbijedi pomoć za srušene i popaljene domove i otvori prva srpska pomorska škola u Srbini novskoj

Stefan Mitrov Ljubiša

Smatrali smo da bi savremeni čitalac bio u mnogo čemu uskraćen ili polovično informisan ako bi ga lišili kratkog iskaza o jednom drugom narodnom tribunu, o pravoslavnom Srbinu-Bokelju, Stefanu Mitrovu Ljubiši, kome su već davno mimo njegove volje pridodali i novu naciju. E, taj uglednik i poznata istorijska ličnost o svemu je drugačije govorio i pisao od onoga što mu se danas lažno umeće i atribuiše. Jer on je borac, bio i ostao, za narodna, posebno srpska nacionalna prava, koja su bila ukidana od tuđina i Hrvata, taman kao danas što čine montanjari dokleanski. A neće to moći tako, ako smo Ljubišinog soja i pameti.

On je u mnogo težim uslovima djelovao smjelo, otresito i uvijek časno, počevši od 1861. godine, kada je izabran u Zadarski sabor i nešto kasnije u Carevinsko vijeće. Razumijevajući se u suptilne političke igre Zagreba, usporavao je ili osporavao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, jer mu je bila poznata hrvatska politika da iz javnog života istisne Italijane i Srbe, kao što je u ranijim razdobljima istisnula Grke i Romane, pa i Mađare. I eto, konačno se genocidnom politikom (u dva navrata) otarasila i Srba.

Ljubiša je otvoreni protivnik dualističke ugarsko-hrvatske kraljevine i njenih pretenzija na Jadranu, pa kaže:

«Uvaživ da u pomenutim kraljevinskim odborima nije ni bilo zastupnika Kraljevine dalmatinske, o sudbini kojom se raspolagalo, i da dotična nagodba nije bila nikad predložena na odobrenje Sabora dalmatinskoga, ni Carevinskog vijeća, kao zainteresovanih strana.

Uvaživ da i kad bi se mogle kraljevina Hrvacka i Slavonija, opozvati na storična prava, nekoliko vijeka straga, sveđe ta prava ne bi se mogla protezati nikako na zemljišta dubrovačko i kotorsko, koja nijesu nikad pripadala takozvanoj Trojednoj kraljevini (Hrvatska – Slavonija – Dalmacija), no su došla u vlastitost Austriji u smislu čl. 93 i 94 evropskog ugovora god. 1815. kao osobine povijesno neodvisne od Kraljevine Dalmacije, kao što su uključivo i priznali gorepomenuti kraljevski odbornici kad ugovoriše utjelovljenje današnje, a ne Stare Dalmacije.»

Episkop Gerasim Petranović

Neospornim autoritetom uticao je na odluke Sabora i Carevinskog vijeća, spašavajući provinciju Dalmaciju, posebno Boku i Dubrovnik od pogibeljnog djelovanja banske Hrvatske. Nalazio je da će se narodni interesi uspješnije štititi pod bečkom vlašću i dalekosežno procjenjivao kakvi bi se procesi javili kad bi se kojim slučajem Boka pridružila Dalmaciji, a što je nedvosmisleno isticao na Prčanjskoj skupštini 1848. g. Žurio je da uredi i pospremi srpske stvari u Boki kao da je naslućivao da neće biti dovoljno vremena, te utiče da se stradalnicima u Bokeškoj pobuni obezbijedi pomoć za srušene i popaljene domove i otvori prva srpska pomorska škola u Srbini novskoj. Lično je uplivisao kod austrijskog cara da se što prije imenuje bokokotorski episkop.

U istoj istorijskoj ideji i kontekstu valja razumjeti i gore pomenutu Prčanjsku skupštinu Bokelja, kad su ti naši preci «otpozdravili» banu Jelačiću onim poznatim «NE», iako je taj imao podršku i sa mjesta van Boke, da se čovjeku digne kosa na glavi. Tako će i današnji Bokelji reći svakome ko ih želi odvojiti od matice. Ponoviće se Prčanjska skupština!

Ljubiša je imao u Saboru plebiscitarnu podršku Hrvata za neke akcije koje je vodio, posebno kod afirmacije srpsko-hrvatskog (narodnog) jezika i istiskivanja italijanskog iz škola i administracije. No, kad se i to postiglo, hrvatski predstavnici se angažuju da ga što prije eliminišu iz javnog života. Proračunato i temeljito podrivaju njegov javni ugled u Saboru i matičnoj Boki, oslanjajući se na soj nevoljnika, odnarođene rugobe, koji su uvijek motali tuđe bandijere – naslednike onih koji su sa ratnog broda Bokeške mornarice, topovskim salvama dokusurivali temelje Zetske episkopije na Krtoljskoj prevlaci.

Biskup Frano Ućelini

I konačno, 1876. g. ostvari se dušmanska namjera: Ljubiša je od svojih Bokelja po treći put izabran u zadarski sabor, a krivošijski glavari poručiše: «Slijedi put kojim slijediš, na zlotvore tvoje i naše nemoj glavu obraćati.» Ali u sabornici, kod ovjere mandata, biva sramotno uklonjen. Tada Stefan održa vatreni patriotski govor, pozdravljen burnim ovacijama. I nastavi: «Ja znam što vi mene ne trpite, jer sam Srb narodnošću i pravoslavnom vjerom...»

I da nije pregalaca poput Ljubiše, Petra Ćelovića, Pava, Rada Bajkovića, Save Nakićenovića, Laza Kostića, Marka Cara, Mirka Komnenovića, Ljubibratića, Ućelinija, grbaljskih kneževa, bratstva tršćanskih Srba, paštrovskog plemstva – srpskom narodu ovih krajeva zatro bi se svaki trag.

3. Neugasiva srpska iskra

Manastir Miholjska Prevlaka kod Tivta

Iako je dokazano da prelazom u latinski obred nije se potpuno, u svakome i svuda, ugasila srpska iskra, opet je ona samo u pojedinim tinjala, kao neko nejasno osjećanje; ali do «Srpskog Glasa», to osjećanje nije se nikad do jasne svijesti razvilo, ni do kulturnog načela oličenog u čitavoj jednoj stranci

Kamenarović se ne osvrće na prijetnje, već se u «Srpskom glasniku» br. 9 iz 1890. godine javlja podužom raspravom «O Srbima katolicima».

«Ne može biti zaludan posao ocijeniti ovu pojavu, koja je zaista najznamenitija u čitavom narodnom pokretu u Dalmaciji.

Ko ne posmatra stvar sa uskog stanovišta jedne političke stranke, već sa visokog gledišta kulturnog razvitka naroda, nema nikakva uzroka da zbrka narodna sa političkim pitanjima, ni da sužuje kulturne pojmove u granice jednog stranačkog programa. Srbi i Hrvati nijesu dvije političke stranke: to bi oni tek onda bili, kad bi se podijelili na liberalce i klerikalce, na radikalce i konzervativce itd., te kad bi primili dotični naziv, ali kao Srbi i Hrvati, oni su dvije kulturne struje u jednom narodu. Ni Hrvati ne odriču prirodnu činjenicu, da su jedan narod sa Srbima; samo tvrde, da imaju svoju zasebnu kulturu, koja ih dijeli od Srba, te da je kulturni dualizam njihova težnja; dok Srbi katolici, odbijajući kulturni dualizam, kao štetan za narodni razvitak, ističu kulturno jedinstvo, koje i Hrvati priznaju, kao nužan uvjet narodnom opstanku u vječitoj borbi za život protiv jačih kulturnih naroda koji nas opkoljavaju. I ako je «Srpski Glas» («Srpski List»), svojim postanjem, pružio priliku katolicima liberalcima da mogu ostati Slavenima, a da i ne žrtvuju svoja liberalna načela, opet u tome ne stoji značaj ovoga lista i srpskog pokreta u Dalmaciji, već čisto u tome, što su ovaj pokret i ovaj list udesili zgodne prilike, da se istakne Vukova misao, da se izjednače katolici sa pravoslavnim Srbima u narodnim težnjama, da se ostvari narodno kulturno ujedinjenje.

Uspjeh i plod toga pokreta u prvom redu jesu Srbi katolici.

I ako je dokazano da prelazom u latinski obred nije se potpuno, u svakome i svuda, ugasila srpska iskra, opet je ona samo u pojedinim tinjala, kao neko nejasno osjećanje; ali do «Srpskog Lista», to osjećanje nije se nikad do jasne svijesti razvilo, ni do kulturnog načela oličena u čitavoj jednoj stranci. Do «Srpskog Lista», svi mi katolici – izuzetak i ovdje potvrđuje pravilo – mislili smo, da su Srbi samo pravoslavni, a da mi, katolici, ne možemo biti nego Hrvati. Postanjem «Srpskoga Lista» ta obmana iščezava. Smjerno, tiho, bez druge potpore, osim one koju istina daje, progonjen od većine «Srpski List» javlja katolicima da u razlici vjere ne može biti razlike narodnosne, te obara najtvrđu pregradu što je podigao bio uticaj strane kulture između katolika i pravoslavnih. To je bilo dosta. Ostalo će oboriti sami Srbi katolici.

Dok mnogi, u namjeri da riješe srpsko-hrvatski spor, raspravljaju o arheologiji, o starim političkim granicama itd., u Dalmaciji Srbi katolici rješavaju to pitanje, ne na papiru, već praktično, i ostvaruju ga u životu. Među katolicima Srbi se naprosto više ne broje; ima ih po čitavoj Dalmaciji, i javnih, i tajnih: ima ih po gradovima i po selima; ima ih među činovnicima i među popovima i među fratrima; u Dubrovniku, gdje je sjedište narodne inteligencije u Dalmaciji; Srbi katolici imaju čitav izborni kotar sa svojim zastupnikom. Ljudi, koji su se prije nazivali Hrvatima, misleći da je to naziv katoličkog Slavena, sad se tome čude, kad je obznana otišla, to Hrvati postaju Srbima.

Da smo mi velik, prostran narod, kao na primjer, Njemci; da smo razvili svoju narodnu kulturu do visokog stepena; na kome su narodi koji nas opkoljavaju, kao Njemci i Italijani; tada, iako bi naše cijepanje po kulturi bilo čudo u današnje doba, opet nas to ne bi barem izlagalo opasnosti, da propanemo kao narod. Ali nas je malo, u nas je narodna kultura tek u zametku. Treba dakle oštro braniti tu klicu. Naravno, mi se nećemo osamiti od izobraženog svijeta. I Srbi primaju plodove zapadne kulture, kao i Hrvati; u tome razlike nema. Ali je pitanje, hoćemo li dopustiti da nas žive zakopaju ispod plodova latinske i njemačke kulture, ili ćemo se postepeno razvijati na svojoj narodnoj slavenskoj osnovi, primajući s dvora samo onoliko duševne hrane, koliko naš narodni organizam može da prisvoji bez povrede svoje narodne samostalnosti.

U borbi za život, koja jednako vlada u čitavoj prirodi, i u razvitku naroda, velike, jače kulture nameću se manjim narodima, uništavajući njihove osobine. To smo osjetili svi mi Slaveni katolici u Dalmaciji. Ako mali narodi nemaju dobro razvijena oružja da očuvaju svoju osobnost, ako se cijepaju, ako u samom narodu postoje zjala rastvorena neograničenu prodiranju stranih kultura, tad se ne mogu održati u borbi za opstanak. Isticanjem narodnog dualizma, kao što čine Hrvati, narodna se obrana slabi; a isticanjem zapadne kulture, po kojoj – kako tu skoro reče spljetski «Narod» – Hrvati su bliži Italijanima, nego li Srbima, stvaraju se zjala stranim kulturama, da podave i Srbe i Hrvate. S toga Srbi katolici smatraju da je narodni dualizam poguban opstanku slavenskog naroda u Dalmaciji, i da nam se nameće zajednica u radu na narodnom polju, kao nužan uvjet za spasenje svoga bića.

Ali se ovdje nameće pitanje, koja struja treba da nas ujedini u obrani svoje zajedničke narodnosti: srpska ili hrvatska?

Zaista nije bilo, niti danas ima lica, koji je Srbin ili Hrvat, samo za ljubav tijem slovima složenim u riječi. Ali svako od tijeh imena ima svoj sadržaj, svako predstavlja pravac, struju narodnom razvitku. – Treba dakle izviditi koji pravac bolje obezbjeđuje narodni opstanak i razvitak Srba i Hrvata, jer će taj pravac, ili prije ili poslije, pobijediti i u Srba i u Hrvata; a na to nam odgovara nauka, i čitava priroda.

Najstalnija pojava u prirodi jeste borba za život:

«U nj ratuje živina s živinom,
U nj ratuje narod sa narodom,
U nj ratuje čovjek sa čovjekom.»

U toj borbi za život može da održi svoj opstanak samo onaj organizam, koji najbolje osjeća nuždu obrane i koji je najbolje snabdjeven zgodnim oružjem da očuva svoju osobnost. Taj zakon vlada u čitavoj prirodi. Još prije Darvina to nam je javio srpski pjesnik Petar Petrović Njeguš:

«Ište svijet neko djeistvije,
Dužnost rađa neko popečenje,
Obrana je s životom skopčana.
Sve priroda snabdjeva oružjem,
Protiv neke neobuzdne sile,
Protiv nužde, protiv nedovoljstva:
Oštro osje odbranjuje klasje,
Trnje ružu brani očupati.»

U jeziku, u slovima, u običajima, u crkvi, pravoslavni su Srbi najbolje obranili i sačuvali nepomućenu narodnu osobnost. Nauka danas i ne zna za drugi naziv našeg jezika, osim srpskog naziva. U Miklošićevu «Slovaru Šesti Slavjanskih Jazikov», koji je kao kruna njegovomu radu, nije ni spomenut hrvatski, ili slovenski jezik, već samo srpski.»

4. Zastava srpske boje

Mirko Komnenović

U Dobroti se je od prije držalo, da su Srbi i Hrvati jedan te isti slavjanski narod, pa pod ovim posljednjim imenom zagovarala se je narodna sloga, u ime koje vijale su se slobodno i bez ičijeg prigovora pred crkvom Sv. Ivana, zajedno srpska i hrvatska zastava, dokle su se i razdrle, a od kad je postanulo pitanje, da li su Bokelji Srbi, da li Hrvati, od tada se je i porodio ružni razdor među braćom

Zadarski «Srpski glas» br. 6/1893. u rubrici «Pabirci» izvještava o posjeti Boki Kotorskoj c. k. poglavara Marojčića te, između ostalog, navodi:

«...Pavo Kamenarović, koji, po ovom priznanju, ima zasluga u borbi za narodna prava. Sad je dužnost hrvatske štampe, da taj događaj bistri i da se brani, dužnost «N. Lista», «Naroda» i t. d., a ne jednoga dopisnika, koji se krije. Ako ne odgovori, i ako se ne obrani, ostaje dokazano, da je naš zastupnik istinu govorio, da smo mi istinu pisali i da se žig ne može zbrisati, koji smo ovoj štampi udarili na čelo, pozivljući se na jednoga svjedoka, do danas nepobijenoga.

Pošto se pak dopisnik «N. Lista» pozivlje na pučko učiteljstvo, mi se nadamo, da će mu školska vlast učiniti po volji, te da će školska vlast ovaj događaj ispitati, i da će, radi ugleda našeg zaista rodoljubnog pučkog učiteljstva i radi zadaće pučkijeh škola, istrijebiti iz njih one nesretne učitelje, koji se bave političkijem petljanijama i kuju lažne denuncije.

Primili smo dopis iz Herceg Novoga o poznatom prolasku barona Marojčića. Iz istoga vadimo nekoliko momenata, pošto smo već dovoljno pisali o stvari.

Parobrod, koji je vozio barona Marojčića, vijugao je po zalijevu bokeškom i oblazio sve male općine Srba katoličke vjere, pa je čak išao pod selo Krašiće, općine Luštičke, u kome ima nešto 14 kuća katoličkijeh.

U Herceg-Novome izašli su pred slavljenika i njegove pratioce apotekar Đonović i testar Špalatin. Poslije, pristao je u društvo poštar Baldani. Od općine i od naroda nije niko goste dočekao, ili s njima pristao. I ako je iz Kotora općini javljen dolazak barona Marojčića, načelnik Gojković, koji zna dočekivati goste kao i sav narod one dične općine, nije im izašao na susret, jer je vidio, da je ta pratnja i slava samo jedna politička demonstracija protiv Srba i protiv jezgrovitog i istinskog govora Dra Kvekvića.

Što se tiče hvale «velikoga Hrvata» Đunija, da je Marojčić dijelio pomoć pravoslavnijem siromasima, dopisnik opaža, da je c. k. poglavarstvo Kotorsko, za Marojčića, dalo općini Luštičkoj neku pomoć od f. 250, i ako je u njoj najveća nevolja bila. Po tome je u juniju 1892 grad obio vinograde i masline u Luštici i odnio polovicu ploda. Luštica nema druge ljetine do masline i vinograda, pa kad se općina obratila na Vladu za pomoć, preko Zemaljskoga Odbora, Vlada je odgovorila, pošto je primila izvještaj c. k. poglavara Marojčića, da stanje u Luštici nije najgore.

Svakako po ovom dopisu ispada, da baron Marojčić nije siromašnom narodu ništa dijelio iz svoje kese – dok «Nar. List» to ne dokaže!»

Iz Dobrote šalje polemične tekstove hrvatskom «Narodnom Listu», te u «Srpskom Glasu» br. 10 iz 1893. god. ističe:

«Dopis iz Boke Kotorske dne 13 tekućega, uvršten u broju 14 cijenjenog «Narodnog Lista», nije me, ne, ni malo iznenadio, zašto već poznajem «la mia gente», te moram baš da žalim na što smo spali. I doista ne zaslužuje, da se na nj osvrnem, a još manje što moji mještani o samoj stvari već su danas istinito obaviješteni, a moji ostali poznanici, pa i da nijesu čitali moj ispravak u broju 11 «N. L.», ne bi mogli vjerovati da moj napadnik istinu govori. Nego bi mu možda vjerovali i krivo o meni pomislili, časni čitatelji «Narodnoga Lista», koji skromnu moju osobu ne poznaju, pak ću mu se zato, za ovaj put odazvati.

Ja bih se bio iznevjerio načelima građanske slobode, počitanju osobnih uvjerenja i ljubavi prema bratskoj slozi, ovim lijepim svojstvima starih naših Dobroćana, kad bih se bio protivio Božu Kamenaroviću da, izvješenjem jedne proste trobojnice srpske boje, javno istakne svoja osobita osvjedočenja o svojoj narodnosti.

I tim manje mogah to učiniti, kad takva trobojnica nipošto nije znamen političke stranke, već samo jest obilježje srpske narodnosti, koju u Dobroti pripoznaje dobar dio mojih zemljaka, koji nijesu voljni da se kunu «in verba magistri».

U Dobroti se je od prije držalo, da su Srbi i Hrvati jedan te isti slavjanski narod, pa pod ovim posljednjim imenom zagovarala se je narodna sloga, u ime koje vijale su se slobodno i bez ičijeg prigovora pred crkvom Sv. Ivana, zajedno srpska i hrvatska zastava, dokle su se i razdrle, a od kad je postanulo pitanje, da li su Bokelji Srbi, da li Hrvati, od tada se je i porodio ružni razdor među braćom.

Ja sam se evo već preko trideset godina vazda borio protiv autonomašima i protiv svakome, koji nije zagovarao sjedinjenje sa Hrvatskom i to pod barjakom narodne stranke, te i danas, i ako bogme već vojnik u pričuvi, ne ustručavam se od boja, ali nijesam nigda čuo od najstarijih Dobroćana, što sam ih od moga djetinjstva poznavao, da su naši stari iz Hrvatske, a naprotiv čuo sam više puta da su došli iz Srbije, iz Bosne, iz Crne Gore itd., pak u smislu naše narodnosti, da pravo rečem, ni ja se ne mogu riješiti za hrvatstvo.

Eto zašto sam bio suglasan, da se u Dobroti slobodno izvjesi zastava srpske boje.

A ma što bezimeni dopisnik piše, da sam tobož bio suglasan «napadaju fakina itd.», to je samo prosta laž i gadno opadanje, koje on ne bi imao obraza da meni reče oči u oči, kao što podlo pod krinkom bezimenika misli da smije činiti. O takvim fakinima niti je Dr Kvekvić što govorio, niti je slova o tome bilo u dopisu uvrštenom u prvom broju «N. L.», niti dosljedno, ja sam imao šta u toj raboti da ispravim, već je to novi jedan dar bezočnog klevetnika, bačen na mene i na Boža Kamenarovića, dočim svak u Dobroti i u Kotoru danas već čisto znade, da izgred kotorskih fakina preko Dobrote jest izazvalo urlikanje, zviždanje i bukanje, koje se zbilo nekoliko puta pred Ivanjdan od strane zlo napućene male i velje, na žalost dobrotske dječurlije prama osobam, koje vozeći se lađom preko čarobnoga Kotorskog zaliva, pjevale su, između ostaloga, neke srpske pjesme.

Što pak moj dopisnik kaže, da sam ja jednu lažnu denunciju potvrdio, ni to istina nije. Ja sam samo u mome ispravku rekao istinsku istinu, to jest potvrdio sam, da je onu lažnu denunciju protiv meni jedan učitelj u pero kazivao perovođi, pak je najprvi potpisao, a o našem «rodoljubnom pučkom učiteljstvu kao takovom» govora bilo nije.

Koliko je pak istinita ova tvrdnja, da sam ja iskrivio «obavjest bratstva političkoj vlasti», dosta je da se zna da sve što sam ja u mom ispravku kazao o toj obavijesti, sve sam od slova do slova prepisao iz zapisnika, koji se nalazi u općini pod brojem 419 godine 1892. o čem se može lasno osvjedočiti kogod hoće.

A sada neka razboriti, nepristrani štioc prosudi, ko laže, ko iskrivljuje; ja koji moja pisma potpisujem ili onaj bezimeni dopisnik, koji onako na mene iz busije napada.

Nego je uprav smiješan ovaj čovo, kad se ističe velikodušnim te veli da «potonje ne odgovara obzirom na prošaste zasluge starine Pava» i to pošto je na toga starinu sve one podle klevete svalio. Oh, da je on iole obzira imao, ne velim «na starina Pava», nego na svoj obraz, na svoje rođeno mjesto, na svoju narodnost i na svoju političku stranku, ako ju ima, te koju misli da se takim oružjem braniti smije, ne bi bio svoje pismo gadnim potvoram nakitio niti bi se sramio svoje pismo potpisati.»

5. Srpska krv Boke

Pravoslavna crkva Sv. Luke, Kotor

Na Cetinju povodom obodske svečanosti u ime Srba iz Dalmacije, Dubrovnika i Boke, Kamenarović drži poznatu zdravicu, objavljenu u «Srpskom Glasu» br. 32. iz 1893. g.

«Ne pita se ko se kako krsti,
No čija mu krvca grije prsi,
Čije l' ga je zadojilo mlijeko.»
(«Gorski Vijenac»)
«Mi smo sinci jedne majke mile,
Krv nam jedna mili kroza žile,
Slavske su nas zadojile grudi.
Ka' što ptica svome jatu leti,
Duh nas kreće, rek bi, da poleti
Gdje najveće srodni su nam ljudi.
Tajnim glasom kliče nam priroda,
Da krv nije, da krv nije voda.
Te brat bratu sa zanosom hrli.
Pa evo nam prekrasna prizora,
U svom krilu danas Crna Gora
Brata gleda gdje se s bratom grli.
S bratom grli da proslavi sjajni
Taj prosvjete začetak značajni,
Kom četvrti evo v'jek se puni.
Da, Oboda vrhu razvaline
Čim prosvjete novim sjajem sine,
Vjencem slave srpska čela kruni.
Zdravo, braćo, zdravo i veselo,
Nek s' ovjenča junačko vi čelo
Od lovora vjencem i masline
Da zavlada sasvim bratska sloga
Među braćom roda slovinskoga
Boljeg dana da nam zora sine.
Crnoj Gori u bratinskoj slozi
Tim napijam; ah, Bože pomozi,
Uzajamni sveti plam ljubavi
Bratinska nam prsa nek razgori,
Dočim slava po svoj Crnoj Gori
Obodske se štamparije slavi.
Crna Goro, koja hljebom, solju
Bratski si nas susrela,
Sveđe svudi srela sreću bolju
Kud god stupaj povela.
U pregnuću da bi svakom tvomu
Berićetno uspjela,
Sveđ na diku srpskom rodu svomu
Crna Goro, živjela!»

Prilikom krštenja sina knjaza Nikole piše prigodnu pjesmu:

«...Hvala Bogu, hvala velikome
a čestitost knjazu svijetlome
koji vlada sred Cetinja ravna
koga sluša kršna gora slavna,
gđe se davno sačuva sloboda
junačkoga srpskoga naroda...»

Svoje slavjanstvo ispoljava u mnogim svojim pjesmama. Tako prilikom otkrivanja spomenika Andriji Kačiću Miošiću 1890. god. piše:

«...Glas niz ravne ori se Kotare
I primorjem odasvake strane.
Beri novac, starče Milovane,
Koji naše pjevao si stare.
Beri novac harnosti duboke
Glas iz kršne još ori se Boke...
..............................
..............................
...Oj narodni pjesniče najprvi,
Dok slavinstvu igđe bude traga
I svetinje domaćega praga
A u žilam' kap junačke krvi
Tebi će se, starče Milovane,
Orit slava na sve slavske strane...
..............................
..............................
Grudi spremne smrti na poprište
U zaštiti svetih amaneta
Od svakoga dušmanina kleta
Da obrane vjeru, dom, ognjište,
Majčin jezik, jezik taj narodni
Koji slavi razgovor ugodni...»

Jedan drugi uglednik Marko Car (1859-1953) Srbin-katolik u knjizi «Niz rodno Primorje» veli:

«I tako biva te se u bokeljskog Srbina, pored svih plemenitih osobina koje su našem narodu već u krvi, obrazuje i neka druga narav, neko naročito fizičko i psihičko obličje, kojim se on od ostale svoje braće potpuno odvaja i koje mora da u toj braći izaziva čuđenje...

Mnogi posumnjaju u srpsku krv Boke. Ali to iščuđavanje ne traje dugo, jer se uskoro iz svakog od njih iščauri kičeljivi starosjedilac koji svoje porijeklo dovodi od Kosova i u svoje pređe ubraja Strahinj-bana i Marka Kraljevića... i dalje, kao stari Novljanin, ne bez ponosa ističe:

«Glavno mesto u Boki Kotorskoj po starinskom opredelenju i po zvaničnoj dezignaciji je grad Kotor. Ali je moralna prestonica, bez pogovora Herceg-Novi. Ovim ne obaram vrednosti Kotoru i ostaloj Boki, ali, badava. Novi je mesto gde se najbolje srbuje i gde je tuđinska dosad najmanje mogla da pusti korena.» (Navodi iz knjige «Boka i Bokelji» Krtoljanina Laza Kostića).

I, nisu samo srpski nacionalni prvaci u Boki, Dubrovniku i Dalmaciji, na razmeđu vjekova, isticali svoj rod i rodoslov, već se javljaju i širi slojevi naroda, publicisti, istorici, književnici i Crkva. Svi oni su na fonu srpskog bića i porijekla, polemišući uspješno sa protivslovljima vremena, kratkog pamćenja i nametnutog zaborava, čiji je osnovni cilj uništenje srpskog etnosa.

Tako list «Dubrovnik» polemišući sa anonimnim autorom knjižice «Dubrovčani jesu li Hrvati?» koja se pojavila 1892, navodi kako se pomenuti anonimac bavi čakavštinom kao domicilnim govorom Dubrovčana starijih generacija. «Dubrovnik» osporava te navode i sve ostale koji su pretendovali da budu njihova istina, pa kaže da je čakavština presađena, a da je izvorni govor Dubrovnika uvijek bio štokavski. «Jagićev arhiv» – navodi se dalje – «je sasvim obalio taj hrvatski na staru dubrovačku književnost, pak sami primjer pučkog govora, za čakavskog književnog vremena, i ostali izvori potvrđuju nas u toj misli. Prvi dubrovački umjetnici pisci, naši dioskuri, čakavski pjesnici bjehu Dživo Držić i Šiško Menčetić...»

A ko je njih uputio u taj strani način pisanja, kad je u Dubrovniku bio od vajkada pučki govor štokavsko-ijekavski.

«Ovo kolence iz Dubrovačkog arhiva» – navodi dalje list – «čakavština nije nigde do Dubrovnika doprla i ovaj grad od početka bio je štokavski... pošto su Srbi, ma gdje bili štokavci, eto prave karakteristike srpstva u Dubrovniku, i Dubrovčani su Srbi. A ima li Hrvata štokavaca? Miklošić kaže da nema. Koliko je Hrvatima bio potreban štokavski izgovor vidjeće se po tome što su ikavski, kajkavski i čakavski izbacili iz svog književnog jezika.

Srpski jezik u Bosni je jedini jezik, a fratar Jukić – Banjalučanin u svom «Kolu» veli da Bošnjaci ne znadu za ime hrvatsko.»

I «Dubrovnik», kao i Kamenarović, polemiše o Srbima-katolicima pa veli:

«Ko to kaže da nema Srba izvan pravoslavlja. Niko pametan, ostale vjere iz srpstva neće istisnuti.

U spomen srpstvu, pominju se starovjerci, te imena brda, dolina, mjesta, porodica. Zatijem običaji i nošnja srpska. Istina ovu nošnju mnogi su muškarci pometli, jer su mahom svi pomorci, ali ženskadija je sačuvala prilično narodnu srpsku nošnju.

Povelje, testamenti su ćirilicom napisani. Osim toga još se spominje svijeća, biva novac, što su srpski kaluđeri s brda Atosa primali za naknadu od Dubrovačke republike. A da je Rat (Ston) u zamašaju istočne Crkve potvrđuje Stonska eparhija, utemeljena od Sv. Save.»

I dalje –« da jedan kraj hrišćanski, postane kršćanskijem i obratno za srednji vijek, to je bilo lakše nego bi bilo sad (! sic M. V. – P.) jer te dvije ispovijedi onda nije dijelilo drugo, nego obred, a što je Dubrovnik na ovoj obali bio straža katoličanstva, a svi krajevi dubrovački, malo po malo, se polatiniše (ali ne uticajem Kaptola i Hrvata, već Rima i Venecije – prim. M. V. – P.) – zato Konavljani zovu hrišćane da su «stare ruke» (starog obreda), a sebe cijene da su «nove ruke». Za taj isti razlog zovu naše Vodokršće (Bogojavljenje) Stari Božić. Pa i tada mnogi Konavljani nalažu badnjake, kao i na latinski Badnji dan. Konavljani naučeni u staro doba imaju oženjene popove, kao eno ti po istočnom obredu i ženu nazivaju popadijom.»

6. Težina srpske sudbine

Valtazar Bogišić

Zapuštene srpske zemlje od Cetine naniže, te Bosna i Hercegovina, nakon propasti srpskog carstva, napadaju i odnarođuju jezuiti, franjevci, Benjamin Kalaj, kardinal Bauer, izdašno pomagani papinskom državom

«U međuvremenu izbrisani su stari srpski natpisi na grobovima u Popovićima, Vignjima, Lovornu, Brotnicama i drugdje. Ali ono što je pravo, živo srpsko obilježje, to je krsna slava – krsno ime: Nikoljdan, Miholjdan, Lučindan, Mitrovdan, Đurđevdan (ne dan Sv. Jurja – prim. M. V. – P.), Srđevdan, Bijela neđelja, Lazarica (Lazareva subota), Sv. Trojica, Premovdan, Šćepandan. Pa ipak i u Konavlima je iščezlo srpsko ime i u narodu se želje spominje. Evo i tomu razloga. Republika, kad bi stekla koji kraj, odma bi nastojala da puk obrati na latinstvo, no kako su Srbi ne samo narodnost, nego i vjeru zvali srpskom, trebalo je to prekinuti, jer je nastupilo drugo vjerovanje koje nije srpsko.»

«Dubrovnik» polemišući dalje sa bezimenim skribomanom veli – «Pošto je bjelodano dokazano da plemensko i političko hrvatstvo u srpskijem zemljama od Cetine ili Neretve put juga nije nego sanjarija i izmišljotina i pošto po tome nema imenu hrvatskomu u rečenijem zemljama vidnoga traga ni u puku, ni u knjizi, a pošto narodni naziv srpski isčezao je iz dubrovačke oblasti isčezom srpske vjere, kako se nazvao jezik i koje mu je sad ime? Sad puk svoj jezik zove naški (U Boki se i danas odnarođeni podrepaši služe tim eufemizmom – prim. M. V. – P.).

Pomenuti skriboman, ipak je kao što se vidi osjetio da nije sve isto, ali je ipak onom knjižicom pregao osvojit Dubrovnik i njegovu okolinu za hrvatstvo. Nije čudo da iza njega o Gundulićevoj slavi u Dubrovniku je stiglo političara iz Zagreba koji su kazali da su došli osvojit i otet Dubrovnik. Otimlje se i osvaja samo ono što se nema, i što je tuđe» – zaključuje list.

Konačno, Valtazar Bogišić, ocjenjujući knjižicu anonimca, kaže: «Valja mu priznati da je vrlo vješt u izvrtanju istine; ta je knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice, jer u njoj neće naći nego istinu umjetnički izvrnutu.»

Zapuštene srpske zemlje od Cetine naniže, te Bosna i Hercegovina, nakon propasti srpskog carstva, napadaju i odnarođuju jezuiti, franjevci, Benjamin Kalaj, kardinal Bauer, izdašno pomagani papinskom državom.

Marko Car

No, pored opasnog jezuitizma, srpski episkop Stefan Ljubibratić, vrlo obrazovani i uporni zaštitnik pravovjernih hrišćana kroz Dalmaciju, uspijeva iščupati Srpsku pravoslavnu crkvu ispod biskupskog iga i torture. U tome je imao priličnu prećutnu podršku Alvizija Moćeniga, generalnog providura Dalmacije, čije je sjedište bilo u Zadru. No, njegovu aktivnost prati budno oko nadbiskupa Zmajevića, čiji su preci porijeklom iz Katunske nahije. Taj uporni srpski mrzitelj nosao je svoju biskupsku, te zatim nadbiskupsku katedru od Kotora, Bara do Zadra. Upliviše kod pape i mletačkog dužda da se opasni šizmatik skloni iz Dalmacije. I napokon u tome uspijeva. Stefan Ljubibratić, nećak vladike Savatija, biva protjeran iz svoje episkopije.

Srpski živalj kroz Dalmaciju i Dubrovačku republiku se postepeno tanji bez zaštite svoje države, ali u Boki, taj proces ni izdaleka nije bio tako izražen, jer je Boka po broju pravoslavnih bogomolja, uvijek bila u ogromnoj prednosti. A i srpski živalj bio je u ozbiljnoj prevagi, čak i onda kada su se strane vojske pripremale za ratne operacije na Hercegovinu i Crnu Goru. Pa i tada, a prema austro-ugarskim redovnim popisima, Srbi čine 2/3 do 3/5 ukupnog stanovništva Boke.

S druge strane, znatan broj Srba katolika, ustajao je kad im se god pružila prilika, da pomene svoju slavnu istoriju, ako ništa drugo, a ono da «puk» ne pogubi svoje korijene.

Narodna zastava ujedinjenih Hrvata i Srba

Na tom pravcu je i društvo «Hrvatski i srpski narodni dom», osnovano 1904. godine u Cavtatu, koje je našlo da društvena zastava treba da bude srpska pa hrvatska na jednom koplju.

«Svrha Društva je prosvjeta narodna, a sastoji se u buđenju narodne svijesti plemena hrvatskoga i srpskoga.»

Društvena gesla su:

«1) Jedini neprijatelj – neznanje;
Jedino sredstvo – ljubav;
Jedina svrha – sloboda.

2) Brat je mio, bio Hrvat, Srbin bio.

3) Balkan Balkancima.»

Srbi katolici, ma gdje se nalazili, rano su osjetili svu težinu srpske sudbine uzrokovane razurom helenizma, a zatim podjelom velikog carstva, gdje je papinska država rastakala pravoslavlje, jer je bila i jeste država u državi. Preko te moćne ovozemaljske tvorevine, rimska država je i dalje nastavila da postoji. No, gle apsurda. Dok smo bili pod tuđinskom zastavom, katolici su više njegovali svoja stara, srpska ishodišta, ali kad dopadoše kaptolskog filioque-a bivaju pritjerivani na izjašnjavanje kao Hrvati. Dakle, katolik – Hrvat, bio on Srbin, Roman, Italijan ili Grk. Ti ljudi bivaju silom odvajani od apostolskih vremena poštovanja Duha Svetoga. A za njegovo zadobijanje, kaže Sv. Serafim Sarovski nisu dovoljne samo posti, molitve i darovi siromasima, jer ni jedno dobro djelo ne donosi plodove Duha Svetoga, ako nije učinjeno iz ljubavi prema Hristu. Gospod kaže: «Ko sa mnom ne sabira – rasipa».

Ti naši Srbi katolici postepeno podliježu papinskoj zemaljskoj državi, koja predvodi zapadnu hedonističku civilizaciju, što ubrzano zida «vavilonsku građevinu» i jedan milenijski jezik – engleski, smješten u titrave ekrane opšteg sljepila. Sila ih i strah za budućnost goni da se sve više odriču svojih predaka.

7. Noć otadžbine

Srpski manastir Hilandar na Svetoj Gori Atonskoj

Srpski nacionalni prostor se intenzivno sužava. Nekada je on bio daleko od bokeških međa, a vidjeli smo kako je otuđen u Dalmaciji, Krajinama, Slavoniji i dubrovačkom okruženju. I kada je to pospremljeno, aktiviran je pop Dukljanin i farsa od Dukljanske akademije. A sekundira poodavno «Kongregacija za propagandu vjere», koju vodi don Branko Zbutega i njegovi doglavnici iz Kotora, oko biskupije i konzulata, te «Bokeška mornarica»

Veliki ruski literata Dostojevski, polemišući sa svojim savremenikom, filozofom Gradovskim, veli da «pravoslavni narodi od Zapadne Evrope (čitaj: zapadnog svijeta), imaju što naučiti u civilizacijskim dostignućima, ali u prosvećivanju, od njih se nema što naučiti. Pravoslavni narodi su prosvećeni samim tim što su prožeti duhovnom svetlošću, koja ozaruje dušu i prosvećuje srce. Upućuje um kuda vodi pravi put. Naš narod – uzvikuje Fjodor Mihailovič – je prosvećen time što je primio hrišćanstvo i njegovo nepatvoreno – apostolsko učenje. Tu on od zapadnih jeretika nema što učiti. Na zapadu nema hrišćanstva, jer kapitalizam prelazi u idolopoklonstvo, a protestantizam grabi ateizmu, kolebljivoj nauci o moralu.

Što vredi podići ustanovu i na njoj napisati: liberte-egalite-fraternite, moraćete dovesti i četvrtu» – kaže on egzaltirano Gradovskom – o la mort, pa će braća početi sječu glava, da bi preko građanskog društva, a mi dodajemo «ljudskih prava» i globalnog društva, ostvarili svjetsko bratstvo.

Zaista, ima li se što dodati ovim proročanskim mislima velikog pjesnika ljudske duše. Jedino što nam preostaje je udaljavanje od katoličke moderne inkvizicije personifikovane u papi nao božjem izaslaniku na zemlji i famozne «damnatio memoriae» koja nam se nameće od hrvatstva i Kaptola. Ako se prihvatimo Dostojevskog i njegovih istina, otkrićemo vrlo brzo svu provaliju koja nam se stoljećima nameće počev od Tomasa Torkvemade, zloglasnog jevrejina-katolika u španskoj inkviziciji, četvrtog krstaškog rata pod vođstvom starog slijepca Enrika Dandola – mletačkog dužda, koji razarajući najljepši grad na svijetu uzvikuje «svojim» Francuzima-krstašima: «Ne dajte Konstantinopoljcima da sa sobom ponesu ni noć otadžbine».

Propast Konstantinopolja, mnogo kasnije, «vidio» je povratnik istinskom Hristu, španski ratnik don Jorge Rueda el Sabio, u monaštvu Manuil, klanjajući se pred ikonom Damaskinove Trojeručice u Hilandaru:

«Niotkud, iz nebuha, nad glavom spuštalo se lelujajući bijelo desetohiljadito pero iz skitskog plašta, zagubljeno kod propasti Romejskog carstva. Crnorizac zgrabi relikviju te njom prvi put upisa svoje monaško ime na margini časlovca (brevijara) koji je počivao na nalonji pred Trojeručicom. Ali to čudotvorno pero je i dalje, skoro samo, pisalo, nastavljajući započeto kazivanje nepoznatog hroničara cara Teodora Laskarisa... Stara slijepa orlušina Enriko Dandolo, vikao je krstašima: «Neka vam je jedna ruka zauzeta paleži, a druga razurom». Oganj je sažižao najljepši grad na svijetu – dopisivao je povjesnicu monah, a ruka mu je podrhtavala... tamo na hipodromu, poprsja vladara mazali su kamiljom balegom, a monasi vezani puzali su četvoronoške...

Ljutiti slijepac ogrnut krvavim hermelinom, tražio je izgubljena znamenja iz čudotvornog skitskog plašta, kojih su se dokopale bugarske uhode. Pero je već popunjavalo četvrtu marginu časlovca.

Predajte pera, skotovi francuski, zar vam nije premnogo paleži.

Plašt nije ceo. Uzmite sve, ali mi predajte proročka pera, koja imaoca brane od smrti. Vojnici nisu slušali dužda – kazivao je Honijat Nepoznati, već su hitali kupatilima, ne bi li sprali krvavi pir sa umornih tjelesa. Za njima je bauljao poznati «vitez» od Sen-Omera, odričući se viteštva i svih francuskih veza». (Odlomak iz romana «Jared» M. V. – P.).

A što je donijelo novo vrijeme, predvođeno papom Vojtilom i zapadnom lihvarskom internacionalom? Eto, pokoravaju čitav svijet, a Srbe izgone sa svojih ognjišta papinski jurišnici ne dozvoljavajući im, ne da ponesu «noć otadžbine», već preklani «gledaju» svojim iskopanim očima u nebo. Srpski nevoljni ostaci ostataka, u nekadašnjim svojim nacionalnim prostorima ne smiju ni disati, a kamo li da pred svijetom iznesu sva svoja stradanija kroz vjekove. Da prebroje žrtve u ratovima i mirovima. Da pokažu kako su njihova «braća» svojim najnovijim poduhvatima počeli «mutiti pulentu» još tamo 1971. godine. Od tada su krenuli progoni i paljevine srpskih imanja po Slavoniji, Dalmaciji i Kosovu i Metohiji.

Srpski nacionalni prostor se intenzivno sužava. Nekada je on bio daleko od bokeških međa, a vidjeli smo kako je otuđen u Dalmaciji, Krajinama, Slavoniji i dubrovačkom okruženju. I kada je to pospremljeno, aktiviran je pop Dukljanin i farsa od Dukljanske akademije. A sekundira poodavno «Kongregacija za propagandu vjere», koju vodi Don Branko Zbutega i njegovi doglavnici iz Kotora, te «Bokeška mornarica». U goste im se odomaćila i Hrvatska televizija, sa svojim jurišnim programom kako je Boka «zaljev hrvatskih svetaca», i da «svaki kamen bokeški, govori hrvatski». O tempora, o mores! O, Srbi katolici!

Ako je u Boki bilo katolika, to nisu bili Hrvati, već Romani, Venecijanci – Italijani. A rijetki bokeški starosjedioci – Srbi, šljegli sa susjednih brda, primili su katoličku vjeru iz potrebe i zaposlenja, ali se za dugo nisu odricali svoje matične nacije. Sveci, koje gospoda nacionalni Hrvati nazivaju «hrvatskim», to nisu, počev od Sv. Trifona, koji je ovamo prispio sa istoka u osvit 10. vijeka, i po čemu bi on bio latinski svetac, da nije po oltaru! (sic.). Ostali katolički svetitelji, Sv. Ozana Kotorska i Sv. Leopold Mandić, opet su srpskog porijekla.

Don Niko Luković veli: «Blažena Ozana Kotorska rođena je 1493 – selo Relezi – Lješanska nahija, čobanica, od srpskih roditelja». A Sveti Leopold Mandić potiče iz siromašne kamenske porodice sa mnogo djece. Bilo je i drugih, vrlo poznatih Srba-katolika iz Boke, kao što su braća Zmajevići, Martinovići i drugi. I samo se nadbiskup Vicko Zmajević izdvaja od ostalih po dubokoj mržnji prema svom narodu.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.