|
        |
Kad je 1687. god. Herceg-Novi bio oslobođen od Turaka, stanovnici topaljske (zatim hercegnovske) općine počeli su da se intenzivnije bave pomorstvom. U tome su ih slijedili i novi doseljenici iz Hercegovine i Crne Gore koji su se od kraja XVIII vijeka, sve više sklanjali na hercegnovski teritorij, štiteći se tako od turskog terora. Oni se od starosjedilaca brzo naučiše pomorskom zanatu i privikoše pomorskom životu. Prvih godina XVIII vijeka nalazimo veliki broj pomoraca – ovog dijela Bokokotorskog zaliva – koji su na manjim i većim brodovima plovili duž Dalmacije i Istre do Trsta, a na jugu do albanskih pristaništa. Komnenoviće kao pomorce nalazimo od 1779. godine, kada Mihailo Komnenović svojim brodom tipa Keč plovi za Ankonu. – Godine 1797. kap. Aleksandar Komnenović je zapovjednik brigantina Beata Vergine di Savina, čiji je vlasnik kap. Vaso Đurasović iz Kumbora. Nešto kasnije kao suvlasnik (1/3) ovog broda je kap. Marko Komnenović. Godine 1806. kapetani Mitar i Marko Komnenović kupuju neke zemlje u okolini Herceg-Novoga. U spisku "patentiranih" kapetana Lučke kapetanije Rose, od oktobra 1807. god. nalazi se Petar konte Komnenović. Isti se 1807. god. pominje kao vlasnik brika. Kap. Marko Komnenović je 1810. god. vlasnik jedrenjaka Mali Marko. Po jednom kasnijem podatku kap. Jovan je zapovijedao brikom Karleto,[5] koji je plovio pod ruskom zastavom. Kad podsjetimo da se 1879. god. pominje Ljubo Komnenović[6] kao "uticajni hercegnovski trgovac i predsjednik Uprave zakladne škole", a da je Mirko bio na narodnim poslovima do svoje smrti (1941) može se utvrditi da su – počev od Mijata – Komnenovići bili borci i predvodnici naroda dva i po stoljeća.[7] *** Mirko Komnenović je rođen u Herceg-Novome 21. septembra 1870. god. od oca Marka i majke Ljubice, rođ. Ivanković. Osnovnu školu završio je u Kotoru. Otac mu je rano umro (1843-1880), pa ga je uzeo k sebi u Trstu ujak kap. Đorđe Ivanković i brinuo se o njegovom školovanju. Pored učenja u Trstu (prvenstveno italijanskog jezika) završio je trgovačku akademiju u Mariboru, gdje je imao mogućnosti da dobro nauči i njemački jezik. Zatim je diplomirao školu stranih jezika u Chateau de Luceus u Švajcarskoj.[8] Poznavao je: ruski, francuski, italijanski i njemački jezik. Kao i mnogi drugi, koji su poticali iz pomorskih porodica, i Mirkovo školovanje nije bilo usmjereno prema pomorskim, već prema visokim stručnim ili općeobrazovnim školama. Jer, "zlatna epoha" obnove bokeljskog brodarstva (toliko nastradalog u napoleonskim ratovima 1797 – 1814) bila je kratkotrajna, od 1850. do 1870. godine. Kao što je poznato, glavni nosilac ove epohe bio je Spiridon Gopčević iz Poda, s njim su poslovno bili povezani Kvekići, kao i povelik broj pomoraca iz hercegnovske općine. Kriza je počela Gopčevićevim poslovnim krahom 1856. godine, koji je bio prouzrokovan Krimskim ratom. Naravno, sve se ovo teško osjetilo u čitavoj Boki i oslabilo sve grane njenog razvoja, koji je i onako bio u začetku, jer je austrijska uprava – za 103 godine njenog vladanja – sa Dalmacijom i Bokom maćehinski postupala.[9] Pomenuto razdoblje pomorskog prosperiteta (1850-1870) osjetilo se i u Herceg-Novome u razvoju privrednog i prosvjetno-kulturnog života. Postaje trgovački centar na koji gravitiraju sva naselja prednjeg dijela Bokokotorskog zaliva, do Veriga, k tome Konavli i susjedni dijelovi Hercegovine. Po svom položaju je prva luka u Zalivu, pa i svratište parobrodarskih linija: obalne i lokalne plovidbe. Godine 1850. otvara se Srpska čitaonica oko koje se okupljaju trgovci i pomorski kapetani, koje Matavulj pominje, a kasnije i širi narodni slojevi. Velika narodna tekovina bila je i Srpska fondacionalna pomorska škola koja je bila otvorena 1858. god. (prva pomorska škola na našem Primorju u kojoj su se predavanja održavala na srpskohrvatskom jeziku, kroz koju su – do njenog postojanja 1914. god. – prošle mnoge hercegnovske generacije).[10] Mirko Komnenović je naslijedio od svojih predaka odvažnost i borbenost, a na školovanju u Švajcarskoj – tada matici političkih izbjeglica i rodoljuba iz raznih evropskih zemalja – prigrlio je slobodoljubivost i demokratske ideje kojima je ostao vjeran i dosljedan kroz čitav život. Svoje bavljenje u inostranstvu, pored ostaloga, koristio je da mnogo toga vidi i nauči, i da korisno primjenjuje u svom rodnom kraju. Nije teško pomisliti koliku je zaostalost i nedostatke osjetio u svom rodnom gradu, kada je počeo praviti planove o njegovoj obnovi. Mislim da mu je to bio najmiliji i najugodniji posao. A radio ga je postepeno i sistematski u punom uvjerenju da će uspjeti, jer je znao da njegov rad posjeduje sve uslove da postane ono što je danas. Kada se konačno riješio da ostane u Herceg-Novome – mislim da su to bile posljednje godine prošlog vijeka – prilike u Boki nijesu bile ružičaste. Neuspjeh drugog bokeljskog ustanka iz 1882. ostavio je u narodu duboke tragove. Veći broj ustanika morao se sa porodicama skloniti u Crnu Goru. Iseljavanje u Ameriku postalo je sve češće i brojnije. Austrijska uprava pojačavala je svoje garnizone, naročito u Kotoru i Herceg-Novome. Popravljala je stare tvrđave i gradila nove. Pojačala je broj žandarma i policajaca, vidljivih i tajnih. Davala im je poslovne koncesije, pa su kao penzioneri ovdje i ostajali. To je važilo i za činovnike. Privilegisala je trgovce i zanatlije strance. Seljacima gradovi postaju odvratni. U njima su sretali vojnike koji su govorili njima tuđim, nepoznatim jezicima. Kod "Preture" (sud) i "Komesara" (sreska ispostava) moralo se dolaziti po pozivu. Narodu su bila odvratna mrka i nadmena lica ovih carevih ljudi. Jedino je svoje ljude nalazio u općini (ili – kako su je nazivali – komuni). Neugodno se osjećao kad je na pazar donosio svoje proizvode, jer su arogantne "gospođe" ovih tuđinaca obezvređivale njegovu robu i htjele da kupuju u bescijenje. Najsretniji je bio kad se nalazio u svom selu, među svojima, gdje je mogao slobodno govoriti o svojim tegobama, nedaćama i nadama. A predstavnici austrijske vlasti posjećivali su ga samo jedanput godišnje u licu "Decimadura" (sakupljača poreza) koji bi se iz daleka vidio jer mu je bila na glavi visoka carska kapa. Mirko je najprije planirao da postepeno seljaka privuče gradu, i da ga uvjeri da je on i tu svoj na svome. Da bi ih na to podstakao, otkupio je od jednog stranca radionicu soda-vode, i neko vrijeme je on lično vodio, pa je ustupio Todoru Perčinoviću. Isti je slučaj bio i sa poslastičarnicom. Nastojao je da roditelji svoje sinove šalju "Privredniku" – u Zagreb, koji ih je upućivao na izučavanje raznih zanata, a doveo je u Herceg-Novi zanatlije iz Mostara: Rista Runda, limara, Toma Janjića i Luku Obradovića, drvodjelce, koji su otvorili radionice, uspješno poslovali i spremali zanatlijski podmladak.
U tim godinama došao je u Herceg-Novi, i radio kao advokat, dr Rudi Sardelić koji je – pored odlične pravne spreme – važio kao dobar ekonomista i vrstan organizator. Odmah je počeo pomagati Mirkova nastojanja i zajednički su izrađivali plan o privrednom preporodu Boke Kotorske, koji je trebalo da dođe odozdo, iz naroda, jer se bila potpuno izgubila vjera da može doći odozgo, naime od austrijskih vladajućih krugova. Ovi poslovi bili su usredsređeni u Kotoru. Izrađen je opsežan privredni plan, u kojemu je stajala na čelu industrija i turizam – o kojima se sada prvi put govori – slijedi pomorstvo, ribarstvo i zadrugarstvo, prvenstveno zemljoradničko. Nosioci ovog pokreta bili su: dr Rudi Sardelić, Mirko Komnenović, dr Filip Lazarević, Đuro i Blažo – braća – Vukotić, dr Jovo Stefanović i dr Ardoje Jovović. Oko njih je bio okupljen veći broj učitelja i sveštenika, kao i viđenijih ljudi iz raznih mjesta Boke. Najprije je u Kotoru osnovana Srpska bokeška štedionica 1901. g. Zatim 1904. Srpska kreditna zadruga u Herceg-Novome, čiji je M. Komnenović bio više godina upravnik. Ovakve zadruge osnovane su u Risnu 1908. i Budvi 1911. godine. Srpske zemljoradničke zadruge osnovane su u slijedećim selima: Bijela, Brajići, Đenović-Kumbor, Glavati, Gradište, Kavač, Kamenari, Kuti, Kameno, Maine, Mokrine, Mojdež, Morinj, Novoselje, Podostrog, Prijeradi, Radovanići, Spič i Sutvara. Po osnivanju najstarija je bila u Kamenarima, osnovana 1902. godine, zatim 1904. u Glavatima, Glavatičićima, Kumbor-Đenoviću i Mokrinama. Posljednja je osnovana u Mainama 1914. godine. Uljarske zadruge su bile osnovane u Reževićima i manastiru Praskvici. Sve su one izdržale u uspješnom poslovanju do početka rata 1914. godine, osim one u Kamenarima koja je bila ranije raspuštena. Pored nastojanja oko osnivanja, Mirko Komnenović je nadzirao rad ovih zadruga, prisustvovao njihovim skupštinama i davao upute za rad. Najuspješnije je poslovala zadruga u Mokrinama koja je u maju 1914. svečano proslavila desetogodišnjicu rada. Poslije zadruge u Mokrinama sa uspješnim radom se isticala zadruga u Kamenom koje je brojila 44 člana. Poslije dužih priprema osnovana je 1906. Ribarska zadruga sa sjedištem u Baošiću, čiji teren su još bili Jošica, Bijela i Kumbor. Osnivanje ove zadruge predstavljalo je veći privredni zahvat, jer je ugovorom sa preduzećem "Braća Mardešić" iz Komiže, sagrađena u Bijeloj, i osposobljena za rad, Tvornica za preradu ribe. Započela je sa radom 1907. godine pod firmom "Braća Mardešić". Zapošljavala je oko 60 radnika najviše ženskih, i mnogo doprinijela da ribari ne daju ribu u bescijenje. Na ovom poslu bili su angažovani Mirko Komnenović, tadašnji lučki kapetan u Meljinama Vl. Švrljuga, i učitelj u Đenoviću Nikola Zloković, koji je sve do početka rata (1914) bio agilni zadružni poslovođa. Sve ove zadruge bile su učlanjene u "Savez srpskih privrednih zadruga na Primorju" čije je sjedište bilo u Dubrovniku. Savez je imao odvojenu ustanovu, tzv. "Centralnu kasu" koja je finansirala i pomagala osnivanje i poslovanje zadruga. U pomenuti Savez bile su učlanjene i zadruge ostalih mjesta tadašnje Dalmacije, i to: Plavno, Polača, Biskupija, Slavica (kod Imotskog), Smilčić, Biljišani, Kosovo, Otišić i dr. Kao glasilo ovog pokreta, početkom 1908. god. počeo je izlaziti sedmični list "Boka" (glasilo za opće interese Bokelja). Štampao se ćirilicom i latinicom. Izdavač je dr Filip Lazarević, a urednik dr Rudi Sardelić. Godinu dana prije bila je nabavljena, i započela sa radom "Bokeška štamparija" u Kotoru. Pokret za udruženje općina nije uspio; mjesto toga je bila osnovana "Gospodarska zadruga" za cijelu Boku, od Herceg-Novoga do Spiča, sa sjedištem u Kotoru. Predsjednik je bio dr Rudi Sardelić. U avgustu 1908. god. održan je u Dubrovniku "Prvi zbor srpskih privrednih zadruga na Primorju" gdje su sve zadruge poslale svoje predstavnike. Zadružni savez tadašnje Kraljevine Srbije predstavljao je Mihailo Avramović, predsjednik Saveza. Na ovoj zapaženoj manifestaciji zadružne svijesti uzeo je aktivnog učešća Mirko Komnenović koji je bio izabran za podpredsjednika saveza. Prvo "Bokeško trgovačko društvo" osnovano je u Risnu u martu 1914. godine. Uporedo sa poslovima na razvoju zadrugarstva, u Dubrovniku je postojalo prosvetno i privredno društvo "Srpska zora" koje je pomagalo osnivanje zadružnih biblioteka, širilo narodnu prosvjetu i stipendiralo vrijedne učenike učiteljskih i stručnih škola.[11] Organ ovog Društva je istoimeni list. Don Niko Luković (1887 – 1970), jedan od najboljih poznavalaca Boke našeg vremena, počinje svoj napis o Herceg-Novom ovim riječima:[12] "Prema ulazu u Bokokotorski zaliv na obronku visokog brijega, između šuma i perivoja, palma, naranača i maslina, uzdiže se nad obalom Herceg-Novi u najveličanstvenijem amfiteatru prirode, na mjestu gdje je južna flora našla najpovoljnije uslove na našoj obali". Dalje navodi što su pojedini putopisci i pjesnici napisali o Herceg-Novome, počev od Evlije Čelebije pa na ovamo. Svjestan ovoga, M. Komnonović je skoro svoj čitav radni vijek posvetio razvoju svog rodnog grada, siguran u njegovu blistavu budućnost. O začecima ovog rada, otvaramo kalendar "Boka" za 1913. godinu koji piše: "Slika na str. 49. pokazuje nam ovaj divni hotel u Herceg-Novome koji ima centralni ogrev, vruće kupelji u hotelu itd. Ograđen je na najljepšem mjestu u Herceg-Novome odakle se uživa veličanstveni pogled na more i čarobna okolna mjesta bokeška. Ko je i jednom pomnjivo pregledao hotel Boku, taj sa potpunim pravom može da čestita društvenom predsjedniku g. Mirku Komnenoviću i njegovom zamjeniku dr Rudolfu Sardeliću, koji su znali, htjeli, smjeli i mogli, a što je najglavnije i uspjeli da savladaju sve one teškoće koje ometahu gradnju ovog hotela. Danas je njegova egzistencija i rad osiguran."[13] Kad pisac pominje "sve one teškoće koje smetahu gradnju ovog hotela", misli na birokratske zakučice koje je prakticirala austrijska uprava svim korisnim inicijativama koje su poticale iz naroda. Pošto su monopolisali brodarstvo sa privilegisanim preduzećem "Austrijski Lojd", slične planove su krojili i za turističku privredu. Njemački i mađarski kapitalisti kupovali su, za jeftine pare, pogodne turističke terene duž čitave naše jadranske obale i gradili hotele. Kad se pominje hotel "Boka", ne može se mimoići park koji predstavlja njegov dragocjeni dio, od stručnjaka nazvan "Botanički vrt na Jadranu". Postavljanje ovog parka počelo je 1910. godine. O ovome parku mnogo se pisalo i govorilo. Mnogi naši i strani botaničari su se o njemu najpohvalnije izražavali. "Čovjek, koji je najviše doprinio da ovaj park zauzme mjesto najljepšeg parka na našem Jadranu, odnosno u cijeloj zemlji, to je g. Mirko Komnenović. On nije žalio ni truda ni svog sopstvenog novca da ovaj park što ljepše uredi. I dan danas on je najaktivniji u radu oko održavanja parka, kao i donošenja novih i skupocjenih biljaka."[14] Uporedo sa turizmom, pomenuta radna grupa izgrađuje prvo industrijsko preduzeće u Boki: "Tvornicu glinenih proizvoda" u Krtolima kod Tivta. Nalazeći da tadašnji dotrajali brodovi ne zadovoljavaju, osnivaju "Parobrodarsko preduzeće za lokalnu plovidbu", sa prvim parobrodom "Drava" koji, 1910. god. preduzima svakodnevnu prugu Tivat – Kotor. Ovim bi završili sa saradnjom Mirka Komnenovića na privrednoj obnovi Boke. Koristim i ovu priliku da izrazim svoju želju, da ovo kratko ali značajno razdoblje bokeljske prošlosti – koje je zaustavio I svjetski rat – nađe svoga istraživača i obrađivača. To je danas moguće bolje nego do sada, jer imamo bogate i sređene arhive u Kotoru i Herceg-Novome. Uvjereni smo da bi marljivim istraživanjem ovaj pokret dobio meritornu istorijsku ocjenu, kao i ljudi koji su u njemu sarađivali. Ovo i stoga, što je ovaj pokret privredne obnove Boke bio općebokeljski jer su u njemu sarađivali bokeljski Srbi i Hrvati. O tome svjedoči i pisanje "Boke" (Glasnika za opće interese Bokelja) od njegovog prvog do posljednjeg broja. U junu 1909. izmijenjeno je uredništvo "Boke" koje prilikom preuzimanja uredništva, između ostalog, objavljuje: "Nećemo se baviti politikom višeg stila jer je u velikim pitanjima naš glas odveć slab. Davati ćemo samo mišljenja i oduška našim osjećanjima u nacionalnim pitanjima, prema potrebi ustajati na odbranu narodnih interesa i zagovarati načelo jedinstva Srba i Hrvata."[15] Prema ovome, u ovom razdoblju – koje je trajalo do početka rata (1914) – Mirko Komnenović je privredna pitanja držao iznad političkih. U gledanju na nacionalno pitanje spadao je u red onog manjeg broja naših narodnih prvaka koji su bili došli do potpunog uvjerenja da sa Austrijom ne može biti kompromisa. Prema tome, treba u narodu podgrijavati oslobodilački rat, gledati preko granice na naše slobodne države Srbiju i Crnu Goru i podržavati veze sa njihovim vodećim ljudima. Balkanski ratovi, i događaji iza njih, dali su im za pravo. Sa aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine austro-ugarska vlada – naročito njeni vojni krugovi – okuraženi jeftino dobijenom bitkom postaju silniji i nasrtljiviji. To izaziva revolt svih slovenskih naroda Monarhije i podstiče ih na solidarnost i zajedničku borbu. Osnivaju se legalne i ilegalne organizacije borbenog i revolucionarnog karaktera. Dosta ranije počelo se razvijati sokolstvo. Matica mu je bila Češka, iz nje je prešlo i u ostale austrijske slovenske pokrajine. Pod firmom fizičkog vaspitanja, krila se sveslovenska solidarnost. Početkom ovog vijeka sokolstvo je doprlo i do naših jadranskih obala. Od 1908. godine, prepune prkosa i nezadovoljstva, sokolstvo se širi bržim tempom. Iza Dubrovnika sokolska društva se osnivaju u Herceg-Novome (1910), u Kotoru (1911), u Risnu, Đenoviću i Bijeloj (1912). U Kotoru i Herceg-Novome srpski i hrvatski; u ostalim pomenutim mjestima srpski. U organizaciji i ovog pokreta Mirko Komnenović je bio najzaslužniji aktivista. Srpsko sokolsko društvo u Herceg-Novome bira ga za starješinu, a iza toga postaje i starješina Srpske sokolske župe na Primorju. Česte sokolske priredbe izazivaju sve veća gibanja u narodu, što pojačava budnost austrijske policije. U septembru 1912. godine održan je u Kotoru zajednički slet svih sokolskih društava Boke i Dubrovnika. To je bila, do tada neviđena, manifestacija bratstva i jedinstva, kao i posljednja veća svečanost u predvečerje ratnih zbivanja.[16] Oktroisano ustavno stanje u Dalmaciji, koje je Austrija uvela 1861. godine, dalo je općinama ovlašćenja šireg samoupravljanja, i ustanovilo pokrajinsku skupštinu, nazvanu "Dalmatinski sabor" sa dosta ograničenim pravima. Boka je za Sabor birala pet poslanika, od kojih je jedan pripadao hercegnovskoj općini. Izbori za općinsku upravu bili su prva politička škola i za stare i novopridošle stanovnike Boke, naročito gradova. Kao što vidimo kod Matavulja,[17] i u Herceg-Novome su te novotarije donijele više društvene živosti i interesa za javne poslove, ali i jalove borbe, podmetanja, svađe i ogovaranja. O ovome trebalo bi posebno pisati. Toliko znamo da su, uglavnom, postojale dvije struje: konzervativna, oko koje su se okupljali stariji, i napredna, u kojoj su bili mlađi. Izgleda da je u ovoj drugoj Mirko bio periferan, a uskakao u borbu kada su bila na dnevnom redu neka važna pitanja. Prelistavajući sedmičnik "Boka" koji je pomnjivo pratio i registrirao sva zbivanja u Boki Kotorskoj, prenosimo dvije vijesti u izvodu. U broju od 3. IX 1908. godine govori se o proputovanju za Cetinje, i povratak natrag – preko Herceg-Novog i Kotora, poznatog "krunskog svjedoka" u poznatom veleizdajničkom procesu optuženih srpskih prvaka u Zagrebu. Prilikom iskrcavanja iz broda u Kotoru na obali bio je dočekan pogrdnim uzvicima i pljuvanjem. U Cetinju je bio nepoželjan i pod pratnjom je noću kočijom pošao za Kotor. Stigao je oko pet sati izjutra, gdje ga je čekala muljanska barka koja ga je povela u Zeleniku. Dan i noć je proveo u tamošnjem hotelu, s tim da slijedećeg dana nezapažen otputuje vozom. Ipak je bio otkriven i Novljani su imali vremena da mu planiraju zasluženi ispraćaj. Kad je voz stao u Herceg-Novom, "nastade užasna vika i dernjava: dolje, lupežu, klevetniče... Kad je voz imao da krene, oko 40 omladinaca ukrcaše se u voz do Igala. Cijelim putem do Igala bilo je zviždanje sa raznim uzvicima na adresu Nastića. Na stanici Igalo u društvu sa Igaljanima, prirediše oproštajne demonstracije, prije nego li Nastić napusti našu granicu. Samo za spomen omazaše ga jajima, gnjilim limunima i pomidorama. Ovako ispratismo zloglasnog Nastića". Organizatori ovog ispraćaja morali su tada ostati bezimeni. Kasnije se doznalo da je reditelj ovog ispraćaja bio Mirko Komnenović. U br. 118. iz 1909. godine, pod rubrikom "Domaće vijesti" stoji: "Dr T. (Tomaš) G. Masarik prof. praške Univerze, češki poslanik na Carevinskom vijeću i čuveni naučenjak, boravio je ovih dana u Boki. U prošlu subotu 28. avgusta stigao je u naš ubavi Herceg-Novi gdje je imao prisustvovati na Savini." Pomenutog dana bila je uobičajena slava manastira Savine (Gospođindan), pa na drugom mjestu navodi: "Među mnogim odličnim i viđenim Bokeljima, koji dođoše na Savinu, milo nam je bilo vidjeti i znamenitog češkog naučenjaka i zastupnika na Car. vijeću, zaslužnog prof. Masarika." Iz slijedećeg broja "Boke" vidimo da je Masarik posjetio Kotor. Ovaj cijenjeni gost želio je da se upozna sa svim našim prilikama, pa vjerujemo da mu je Mirko Komnenović bio pratilac i jedan od glavnih sagovornika. Ovo potvrđuje i jedan kasniji podatak. Kada je nakon hapšenja 1914. godine Mirko bio saslušavan, pitali su ga, između ostalog, zašto je u bečkom parlamentu, 1910. godine, posjetio narodnog poslanika T. Masarika. *** Pobjede Srbije i Crne Gore podigle su duhove i izazvale talase narodnog oduševljenja koje nije bilo moguće zaustaviti. Iz Boke je prešao granicu veliki broj dobrovoljaca i stupio u redove crnogorske vojske. U borbi je poginuo Savo Radović iz Risna, a crnogorsku zastavu na Taraboš prvi uzdigao Leontije Mitrović – tada kaluđer – iz Paštrovića. Kada je srpska vojska stigla na albansku obalu, Mirko Komnenović je uspio da dođe s njom u vezu. Došao je do Medove i komandantu posade majoru Selimiru Ostojiću podnio dragocjen izvještaj vojne prirode. Po drugom njegovom izvještaju, srpska vojna policija uspjela je da zaustavi austrijski parobrod preduzeća "Kozulić" nakrcan puškama za Albaniju. Ovaj krijumčarski teret bio je maskiran džakovima brašna. Oružje im je bilo zaplijenjeno. Komnenović je zatim, naveče, parobrodom iz Lješa krenuo i stigao izjutra u Kotor. Policija ga je pretresla i dugo ispitivala. Sumnjivo joj je bilo: zašto je donio "devet komada srpskog tajina". Kad je to donio u Herceg-Novi, iskidao je na sitne komadiće i dijelio narodu. Od ovog momenta može se reći da je za njega rat počeo, jer je dosadašnja budnost austrijske policije prema njemu bila udvostručena. Poslije pogibije Franja Ferdinanda, u Boki su na dnevnom redu: sumnjičenja, premetačine i progonstva. Po riječima Komnenovića: "Naš srez je stvarno bio jedan koncentracioni logor, zaokružen i načičkan na granicama i unutra forovima i kasarnama."
Pomenutog dana Komnenović je prvi uhapšen sa ostalim hercegnovskim prvacima. Odmah su sprovedeni na zloglasno ostrvo Mamula i predani njenom komandantu.[18] Na jednom komadiću papira koji je Mirko uspio da pošalje sa Mamule – preko Lazara Doklestića u Herceg-Novi svojoj supruzi Olgi, između ostalih poruka, stoji: "Ja i po svoj prilici i drugi pritvorenici smo kao zalog radi javnog poretka i mira u gradu." Kao što je poznato, Mamula je bila najvažniji strateški objekat na ovom dijelu Jadrana i izazovna meta savezničke flote (francuske i engleske), koja je prema austrijskoj bila u velikoj premoći. U najtežoj uspomeni zatvorenika ostao je dan 16. VIII kada je u vodama nasuprot Budve i Paštrovića došlo do sukoba austrijske i savezničke flote: "Naređeno nam je – kaže Mirko – da legnemo potrbuške. U tom položaju vezaše nam noge i ruke sa prijetnjom da će nam usta začepiti sa već spravljenim materijalom ako pustimo od sebe glas. U takvom stavu su oružani vojnici stali povrh nas uperenim puškama. Ležali smo u očekivanju naše sudbine." Osjetili su po povicima "Ura" da je bitka svršena. Austrijske jedinice su punom brzinom bježale u Zaliv, ostavljajući na poprištu ratni brod "Zentu" potopljenu ispred Petrovca. Zatvorenici su bili odriješeni i pušteni u dvorište. Olaknulo im je kad su doznali za ovo austrijsko "junaštvo". Komanda Mamule je, iza ovoga, odlučila da se oslobodi brige o zatvorenicima, pa je počelo postepeno raseljavanje; jedan od uzroka je bio i bolest zatvorenika. Komnenović sa Jeftom Gojkovićem upućeni su u bolnicu u Dubrovnik. Ostali su bili prevedeni na trgovački parobrod "Buon padre" koji je bio usidren u Tivtu. Komnenović i Gojković su i u bolnici tretirani kao zatvorenici: u posebnim sobama sa stražarom pred vratima. K njima je moglo pristupiti samo bolničko osoblje. "U bolnici nam je bilo relativno dobro, blagodareći bratu Hrvatu, upravniku bolnice, dr Smolčiću, koji nam je bio i otac i majka", navodi Komnenović. Imali su i neugodnih posjeta od nekih dubrovačkih građana – koji su vjerovali u nepobjedivost Austrije – i po želji austrijskih glavara, nastojali da ih "prevaspitaju". Tako je jedan od njih jednoga dana ušao u sobu Jefta Gojkovića, koji je pored bolesti bio i u poodmaklim godinama, i s njim začeo razgovor: "Vi se poslije rata ne smijete više zvati Srbima." "A da kako?", pita ga Gojković. "Hrvatima", odgovorio mu je posjetilac. "Zašto ne ako je to na sreću Slovena", smireno je odgovorio Gojković, čestiti starina, tada oko 80 godina, koji se nikad u životu nije ponizio ni pokleknuo.[19] Sa porazima na ratištima teror u Austriji je nešto popustio, taoci su djelomično pušteni kući, dok su narodni prvaci bili konfinirani u pojedinim mjestima Austrije; to nijesu mogle biti Bosna, Hercegovina i Dalmacija. Gojković i Komnenović su izabrali Trst. Na putu parobrodom za Trst, u Zadru su ih sačekali žandarmi i odveli u "Namjesništvo". Tu ih je čekao vice-guverner dr Bandl i vodio s njima razgovor o raznim predratnim "prestupima". Između ostalog, Komnenoviću je prebacivao: zašto je kao starješina Sokolske župe stajao u vezi sa Beogradom i Pragom. Napomenuo mu je i posjetu Masarika u Beču, koju smo već naveli. Preporučio im je da unapred budu "dobri Austrijanci". Na brodu, kojim su putovali iz Zadra za Trst, putovao je italijanski konzul (u Trstu). Mirko je našao načina da se s njim upozna i obavi povjerljiv razgovor, moleći ga da italijansku javnost upozna sa grozotama koje su Austrijanci počinili u našim krajevima. Kad su stigli u Trst, morali su se prijaviti šefu policije dr-u Mahovcu, starom znancu, koji je ranije bio na radu u Kotoru. "U sredini svojih Slovenaca bio je mnogo bolji Slaven nego kod nas." Iako ih je učtivo dočekao, odmah im je izjavio da u Trstu duže ne mogu ostati i da će on predložiti da se vrate natrag, ili da budu konfinirani u neki grad uže Austrije. Ipak je ispunio želju Gojkoviću, da bude konfiniran u Zadru. Na zauzimanje Mirkova prijatelja don Frana Ortolani, Mahovac je dozvolio da Mirko za neko vrijeme ostane u Trstu radi liječenja. Istina, njegovo zdravlje bilo se mnogo pogoršalo. Mahovac i don Ortolani složili su se u tome: da mu "život neće biti dug". Čim se malo oporavio, počeo je smišljati plan – kako bi mogao preći granicu. Naišao je na Dubrovčanina dr Gusti Mišetića, činovnika Namjesništva u Trstu, čiji je otac bio više godina dvorski ljekar na Cetinju, a brat Roko do 1914. god. profesor engleskog jezika u Nautičkoj školi u Kotoru. Preko povjerljivih Mišetićevih ljudi Komnenović je, sa svojom suprugom, sretno prešao austrijsko-italijansku granicu i 3. novembra (1914) stigao u Bolonju. Ovaj put nije bio lak ni jednostavan. Bio je duže pripreman, od grupe smionih i spretnih naših tadašnjih tršćanskih rodoljuba, koji su se bili specijalizirali za ovakve poslove. Zatvori, mrcvarenje i uzbuđenja učinili su svoje. Iznuren i obolio, morao je pomišljati na duži boravak i liječenje u Italiji. Prvo vrijeme je boravio u Firenci, a poslije u Rimu, gdje je našao neke prijatelje i poznanike iz Boke, kao i poznate političare Frana Supila i dr-a Anta Trumbića. Pošto se prilično oporavio, planirao je put za Srbiju. Sa prijateljima dr Ljubom Milinom iz Prčanja i Svetozarom Vidakovićem iz Herceg-Novoga krenuo je za Mesinu, baš u danima kada je Italija objavila rat Austriji. Tu se ukrcao na italijanski parobrod na kojemu je našao Jocu Jovanovića i Velizara Jankovića, političare iz Srbije, i narodnog prvaka iz Bosne dr Milana Srškića. Putovanje po grčkim vodama je bilo dosta opasno. Izvjestan dio puta pratio ih je jedan francuski krstaš. Sretno su stigli u Pirej, a zatim u Solun. Iz Soluna željeznicom u Niš. O dolasku u Niš prenosimo doslovce Komnenovićeve riječi: "Stigli smo. Očima ispitivamo srce i dušu svakojega koji nam se približuje. Raspoloženje je ozbiljno, ali vedro, bez imalo razmetanja. Bili smo razdragani posmatrajući kolone austrijskih zarobljenika: oficira i vojnika. Odmah sam posjetio pok. Pašića i pok. Ljubu Jovanovića. Prijavio sam se kao dobrovoljac, bez rezerve da poslužim Srbiji".[20] Poslije 20 dana, provedenih u Niškoj banji, pozvao ga je predsjednik vlade N. Pašić i povjerio mu dužnost prikupljanja i organizovanja dobrovoljaca u Rusiji: Srba, Hrvata, Slovenaca i Čeha. Iz Niša, preko Knjaževca, došao je u Prahovo, odatle brodom do ruske luke Reni i dalje u Odesu, odakle je proslijedio za Petrograd. Tu se prijavio tadašnjem poslaniku Srbije Spalajkoviću i čekao da mu ruski Generalštab izda isprave za put i rad. Iako je vlada Srbije smatrala ovu misiju važnom i hitnom, pomenuta dokumenta je čekao mjesec dana. Kad ih je dobio, pošao je za Kijev, gdje je u svojstvu delegata Kraljevske srpske vlade na povjerenom radu ostao dvije i po godine. Glavni grad i sabiralište dobrovoljaca bio je Kijev, a veliki logor zarobljenika u selu Darnica, kod Kijeva. Ponekad je tu bilo okupljeno do 30.000 zarobljenika. Glavni Mirkov pomoćnik u sakupljanju dobrovoljaca bio je prof. Blaž Rukavina, kasnije i drugi oficiri-dobrovoljci koji su bili osposobljeni za ove poslove. "Naš rad je" – navodi Komnenović – "bio težak i naporan. Radilo se od jutra do mrkle noći. Održavao nas je moral i sveta ideja za koju smo radili. Uzvišeno je i prijatno bilo raditi za narodno oslobođenje i ujedinjenje. Austrijanci su držali rekord po broju zarobljenika. Samo za vrijeme Brusilovljeve ofanzive dotjeralo je njih preko 400.000." Sve troškove oko sakupljanja i dopremanja jugoslovenskih dobrovoljaca snosila je ruska vlada. Do dolaska u Rusiju prof. Masarika, koji je u inostranstvu stajao na čelu čehoslovačkog pokreta za oslobođenje, Čehoslovaci su se priključivali našim dobrovoljačkim jedinicama. Po dogovoru Masarika i ruskih mjerodavnih krugova, bila je legalizovana i čehoslovačka misija za sakupljanje dobrovoljaca. Ista je pokazala velike uspjehe. Po odobrenju ruske vojne komande, Komnenović je okupljao i Francuze iz Elzasa i Lorene, zarobljene kao njemačke vojnike. Bilo ih je upućeno na francusko bojište 7500 vojnika. Slično je postupljeno i sa rumunjskim zarobljenicima. Završavamo ovo poglavlje sa Mirkovim redovima: "Logor "Darnica" predstavljao je pravu sliku i priliku Austro-Ugarske monarhije. Svi njezini narodi, osim Njemaca i Mađara, stupaju na očigled austrijskih generala u redove savezničke vojske. U ovom logoru se najbolje ispoljavala propast Austrije i apsurd njezinog postojanja."[21] ***
Godine 1923. kao i 1925. bio je biran za poslanika Boke Kotorske u Narodnu skupštinu u Beograd na listi Ljube Jovanovića. Godine 1930. postavljen je za predsjednika hercegnovske općine. To je bilo u dobar čas, jer je Herceg-Novi sve više privlačio pažnju domaćih i stranih turista. Zato je trebalo stalno i solidno riješiti neka vitalna komunalna pitanja koja su tražila smišljene i smjele zahvate i jača finansijska sredstva. Sa ovim se mogao uhvatiti u koštac Mirko Komnenović i uspjeti da Herceg-Novi za vrijeme njegovog predsjednikovanja izmijeni svoju fizionomiju i svrsta se u atraktivne primorske gradove. Predsjednici općine nijesu primali platu, već su im dodjeljivane tzv. paušalne naknade. Komnenović je čitavu svoju nagradu za 1930. godinu, u iznosu od 12.000 dinara, dao za elektrifikaciju grada.[22] U maju 1935. godine Komnenović je po treći put izabran za poslanika Boke u Narodnu skupštinu. Kao "zamjenik" na listi, bio je njegov prijatelj i saradnik dr Miloš Drobnjaković. Iza ovih izbora novu vladu je formirao Milan Stojadinović. On je stvorio novu političku partiju "Jugoslovensku radikalnu zajednicu" u koju su ušli političari iz ranije opozicije, Korošec i Spaho. Na drugoj strani zbijala je svoje redove Udružena opozicija sa vođama ranijih političkih stranaka: Mačekom, A. Pribićevićem, Acom Stanojevićem, Ljubom Davidovićem i Jocom Jovanovićem.[23] Kad je Stojadinović sastavljao svoju vladu, u julu 1935. godine, nastojao je da pridobije za svoju politiku Aca Stanojevića, predsjednika Glavnog odbora Radikalne stranke, jer je znao koliko je u Srbiji popularan ovaj stari narodni tribun. Poslije međusobnih pregovora, pomenuti "Glavni odbor" određuje dva svoja člana da uđu u Stojadinovićevu vladu. Izbor je pao na Mirka Komnenovića i Miloša Bobića. Ali, ova kombinacija nije bila duga vijeka, jer su, krajem decembra iste godine obojica napustili Stojadinovićevu vladu; naravno u sporazumu sa Glavnim odborom svoje stranke, dali su ostavke na ministarske položaje, jer se nijesu slagali ni sa spoljnom, ni unutrašnjom politikom kojom je bio krenuo ovaj fatalni čovjek.[24] Mirko Komnenović, kao aktivni ministar za socijalnu politiku i narodno zdravlje, upućuje svom predsjedniku vlade "ogorčeno i protestno pismo kojim ustaje protiv policijskog terora sopstvene Vlade, protiv progona naprednih elemenata, protiv stvaranja zloglasnog logora kod Višegrada gdje je Stojadinović potrpao i teško zlostavljao niz eminentnih nosilaca komunističkog pokreta u Jugoslaviji".[25] Za ovim je došlo tzv. "konkordatsko pitanje" koje je Stojadinović vrlo nespretno vodio, izazvao revolt u narodu i još više naoštrio napadaje "Udružene opozicije" protiv njega i njegove vlade. Po želji kneza Pavla, Stojadinović je 21. jula 1937. iznio "konkordat" pred Narodnu skupštinu na odobrenje. Jedan od govornika protiv izglasavanja "konkordata" bio je Mirko Komnenović, koji je govorio u ime Radikalnog kluba narodnih poslanika. Prenosimo neke redove iz tog govora, koji je bio smišljen, sadržajan i ubjedljiv. Dokazujući da je "konkordat" iznešen pred Skupštinu u nezgodno vrijeme, rekao je: "zašto da se ne sačeka dok naš narod sunce ne obasja, dok se ne srede naše žalosne prilike i dok u ovim klupama ne vidimo slobodnom voljom naroda okupljene narodne predstavnike cjelokupnog naroda". O vjerskoj toleranciji: "Možemo se u Boki Kotorskoj ponositi, da nema kraja u državi gdje rimokatolički i pravoslavni živalj složnije živi. U Boki su srpsko-pravoslavni manastiri ustupali besplatno zemljište za izgradnju rimokatoličkih crkava, u Boki je rimokatolički sveštenik, po pravoslavnom obredu, krstio djecu u odsutnosti pravoslavnog sveštenika i obratno." Pominje crkve sa dva oltara "jedan prema istoku, drugi prema zapadu" kao crkva sv. Tekle u Spiču. Govori o "prekjučerašnjim jurišima žandara na litiju pred Sabornom crkvom, bacanjem evangelija i lomljenjima ripida i krstova, hapšenjem srpsko-pravoslavnih sveštenika i premlaćivanjem srpskih pravoslavnih arhijereja... Ovo što se danas dogodilo pred Sabornom crkvom, to se nije dogodilo nikada i nigdje u bivšoj Austriji." Najjači argument protiv izglasavanja "konkordata" bio je što "ga izglasava Skupština koja nije izabrana slobodnom voljom naroda i predstavnici rimokatoličkog dijela našeg naroda nedostaju u ovom domu" (misli na Mačekovu Hrvatsku seljačku stranku). Još mnogo rodoljubivih, demokratskih i naprednih Komnenovićevih misli iz ovoga govora mogli bismo navesti. Zadržaćemo se na jednoj: "Mi savremenici ne smijemo mjeriti svojim životom, već životom naroda, koji je vječan i kojemu treba da pripremimo uslove za opstanak i razvitak za veliku budućnost."[26] Samovoljan i nespretan postupak prilikom izglasavanja konkordata, a još više neriješeno "hrvatsko pitanje" osjetno su poljuljali pozicije Stojadinovićeve vlade. Smatrao je da ih novim izborima može pojačati, jer je računao na svoju snagu i popularnost. Izbori za Narodnu skupštinu, održani u decembru 1938. – i pored toga što mu je oktroisani izborni zakon davao velika preimućstva – donijeli su mu poraz. Stojadinović je dobio 1.643.783 glasa, a Maček – Udružena opozicija 1.364.500 glasova.[27] Kandidat opozicione izborne liste za srez Bokokotorski bio je Mirko Komnenović, a njegov zamjenik Nikola Đurković, prvoborac i narodni heroj. I pored jakog terora dobili su većinu, ali obmanjivačka izborna računica nije mu dodijelila poslanički mandat. Kao što je poznato, izborni neuspjeh Stojadinovića ubrzo je doprinio njegovom padu. U ovo vrijeme Mirko bilježi još jedan viteški podvig, posljednji u životu. Kada je u Evropi dominirao Hitlerov bijes protiv Čehoslovačke, jugoslovensko javno mnjenje je bilo uzbuđeno, pogotovo kada se znalo da to jugoslovenskoj vladi nije bilo poćudno. Računalo se da će Čehoslovaci dati Hitleru otpor, pa je bilo – kod nas – planirano okupljanje dobrovoljaca za Čehoslovačku. Mirko Komnenović i Rudi Đunio[28] uputili su pisma predsjedniku Čehoslovačke Edvardu Benešu i stavili se na raspolaganje, njegovoj vladi, kao dobrovoljci. Razlozi zbog kojih je Komnenović izašao iz Stojadinovićeve vlade prebrzo su postali stvarnost. Pad Čehoslovačke, Poljske, invazija u Francuskoj i okolnim zemljama, sve je to teško uticalo na – i inače nježno – njegovo zdravlje. Postepeno se gasio njegov život. Umro je 28. III u predvečerje Hitlerovog i Musolinijevog napada na Jugoslaviju. Njegov sprovod (29. III) bio je posljednja predratna, općebokeljska manifestacija, žalosna i dostojanstvena – svjesna da gubi svog zaslužnog prvaka, a i najava velikih ratnih iskušenja koja su se približavala. U veličanstvenoj pogrebnoj povorci, pored Bokelja, nalazile su se delegacije iz Beograda i Cetinja, prijatelji i znanci iz raznih krajeva Jugoslavije, odred vojske i Sokola. Pokopan je u grobnicu svojih predaka kod parohijske crkve na Toploj. M. Komnenović je bio odlikovan: Ordenom Bijelog orla s mačevima, Svetog Save II i III stepena, Jugoslovenskom krunom IV st. (jugoslovenski), Ordenom sv. Vladimira IV st., sv. Stanislava V st. i sv. Ane II st. (ruski), Legijom časti (francuski), Oficirskim revolucionarnim krstom (Čehoslovačka).[29] *** Mirko Komnenović je svoju kuću, naslijeđenu od predaka, testamentom zavještao narodu, kao zadužbinu sa humanim i prosvjetno-kulturnim ciljevima. Kao što je poznato u njoj je – od početka svog postojanja – privremeno smješten Zavičajni muzej. Sve većim razvojem grada Herceg-Novoga, uporedo je rasla i potreba da se za muzejske, galerijske, arhivske i bibliotečke ustanove stvore pogodni i stalni smještaji. Obzirom na potres iz 1979. godine, to pitanje došlo je – i nešto ranije – na dnevni red. "Odbor za proslavu 600-godišnjice osnivanja Herceg-Novoga" preuzeo je realizovanje ovog projekta. Znamo da nije lak ni jednostavan. Ali, može se reći da je uspješan i sretan početak obnova "Arhiva Herceg-Novoga". Vjerujemo da će, u pomenutom planu, zadužbina Mirka Komnenovića konačno naći željeno i odgovarajuće mjesto; nastojeći, da svojom namjenom ovjekovječi uspomenu svog zaslužnog zavještača. Bilo bi spojivo i korisno da Spomen-dom Mirka Komnenovića bude ujedno i reprezentativni dom grada Herceg-Novoga. Za ovu namjenu govori starinski stil ove kuće i njen dominantan položaj; kako Nakićenović napisa: "zemljište i čardak na Toploj koji se i danas zove "Čardak Komnenovića".[30] NapomeneTo su: Godišnjak Pomorskog muzeja, Kotor od 1952; Boka, Herceg-Novi od 1969; Zbornik Sekcije Društva istoričara, Kotor, od 1970; Zbornik Više pomorske škole, Kotor, od 1974. 2 Pop Sava Nakićenović, Boka, antropogeografska studija, izdanje Srpske kraljevske akademije, Beograd 1913. Fototipsko izdanje, Herceg-Novi 1982., str. 444. 3 Tomo K. Popović, Herceg-Novi (1382-1797) izd. 1924., str. 141. U ovoj deputaciji pored Komnenovića bili su: Ilija Cvijetović, Nikola Zloković i Dragutin Magazinović. 4 Popović, isto, str. 151-153. 5 Jovanov sin je Marko, a Markov sin je Mirko. 6 Petar Šerović, Podaci o pomorstvu Hercegnovske opštine, Godišnjaci Pomorskog muzeja u Kotoru, br. II, 1953., str.49. i br. III, 1955., str. 109. 7 Maksim Zloković, Hercegnovski dani Sima Matavulja, Boka 10/1978., str. 24. 8 "Bokeljska zora", političko-privredni sedmični list, Herceg-Novi, br. 1. – 30. aprila 1935. 9 I. Zl., "Kap. Marko Đurković", Godišnjak Pomorskog muzeja, Kotor, XXVII-XXVIII/1979-80, str. 119-120. 10 Maksim Zloković, Tomo Krstov Popović – književnik i istoričar, Boka, H.-Novi, 8/1976., str. 273-74. 11 Podatke za stranice o zadrugarstvu crpili smo iz polumjesečnika "Srpska Zora", lista za prosvjetu i privredu. 12 Boka Kotorska – kulturno-istorijski vođ, Cetinje 1951, str. 52. 13 Kalendar "Boka" izlazio je u Kotoru od 1909. do 1914. god. pod uredništvom Dionisija Mikovića. 14 M. Vukelić-Desanski "Botanički vrt na Jadranu" – "Bokeljska zora", Herceg-Novi, 26. IV 1935, str. 2-3. 15 Boka – Kotor, 26. VI 1909. 16 Srpska i hrvatska sokolska društva razvijala su se po jedinstvenim programima i njihov rad je bio uzajaman. 17 Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, SKZ Beograd, 1939, str. 54-83. 18 Za ovo što se odnosi na Prvi svjetski rat koristimo uglavnom "Bilješke Mirka Komnenovića" otkucane na pisaćoj mašini. Stavio mi ih je na raspoloženje Mirkov šurak Vladimir Marinović, koji mi je pomagao i nekim ostalim podacima. 19 Posjetilac, iako je nosio zvanje doktora pravnih nauka, postidio se i zamukao – Komnenović, Bilješke, str. 5. 20 Komnenović: Bilješke, str. 10. 21 Uz Komnenovićeve "Bilješke" koristili smo djelo: Dr Nikola Popović, "Jugoslovenski dobrovoljci u Rusiji 1914 – 1918", Beograd, 1977. Ovo djelo sadrži 423 strane i veliki broj fotografija. Izdanje "Udruženja dobrovoljaca 1912 – 1918". Podnaslov je "Zbornik dokumenata" sa tumačenjima. Pisac je koristio dokumenta iz: Vojnoistorijskog instituta, Diplomatskog arhiva Sekretarijata inostranih poslova – Beograd, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – Zagreb i Centralnog vojnoistorijskog arhiva – Moskva. 22 Marija Crnić-Pejović, Organizacija i rad Opštinske uprave Herceg-Novoga (1870 – 1940), Boka, Herceg-Novi 12/1980, str. 44, 68, 69; Bokeljska zora, str. 3. 23 I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić i V. Dedijer, Istorija Jugoslavije, Beograd, str. 440. 24 Sve teže prilike, koje su se poslije ovoga nizale, bile su uzrok da se nije saznalo: što je Stojadinović bio obećao A. Stanojeviću. Ali, jedno bi moglo biti sigurno da ga je Stojadinović htio izigrati. Jer to su bila vremena kad nekim političarima nije bilo teško odreći se svojih načela za ministarski položaj. No, ovdje se grdno prevario. Komnenoviću i Bobiću pljeskalo je sve što je bilo rodoljubivo i napredno u Jugoslaviji. To je bio njegov prvi neuspjeh, ubrzo su nastupili i teži. 25 Iz govora M. Bakočevića, održanog na sprovodu pok. Olge Komnenović – supruge pok. Mirka – koja je umrla u Herceg-Novome 1971. godine. Iz pomenutog govora prenosimo: "Čitav taj Mirkov put, put je istovremeno i Olgin. I ona je bila maltretirana od austrijskih vlasti, i ona je zajedno sa Mirkom u svim njegovim pokretima sudjelovala, dijelila sudbinu, a kada su bili razdvojeni – njega je uporno i vjerno čekala. I ona je zajedno s njim iz Trsta pobjegla u Italiju, pa u Rusiju, iz koje se također vraća zajedno sa svojim mužem." 26 Govor Mirka M. Komnenovića, narodnog poslanika, biv. ministra, predsjednika Jugoslovenskog radikalnog kluba narodnih poslanika, člana Glavnog odbora b. Narodne radikalne stranke – održan u Plenumu Narodne skupštine dana 21. jula 1937. prilikom debate o konkordatu zaključenom između Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Izd. Sremski Karlovci, 1937, str. 8 do 30. 27 Istorija Jugoslavije, str. 441. 28 R. Đ. Prčanj (1884-1959). Studirao u Pragu. Jedan od vođa revolucionarne studentske omladine. Kasnije član češke "Mafije", zatim publicista i društveno-politički radnik. Zaslužan za razvitak pomorstva i turizma. 29 Bokeljska zora, str. 3. 30 Pored već pomenutih Vl. Marinovića i St. Ivančevića pomogli su mi pri ovom radu: Centralna biblioteka "Đ. Crnojević" – preko Biblioteke Pom. muzeja-Kotor – pozajmljenim knjigama; dr Ljubomir Durković, Marija-Crnić-Pejović, Brana Doklestić, proto Danilo Marić i Joko Palandačić, podacima i napomenama. Neka ovim prime moju zahvalnost – I. Zl. //
Projekat Rastko - Boka / Istorija // © 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje. |
Ignjatije
Zloković
Pošto
je bio izuzetna ličnost, čiji je plodni radni vijek trajao preko
pet decenija, povezan sudbonosnim istorijskim zbivanjima, nalazimo
za korisno da ovaj rad, pored uvoda – Komnenovićevu djelatnost podijelimo
na razdoblja: Od završetka studija do I svjetskog rata; Prvi svjetski
rat; Od završetka I svjetskog rata do smrti.
U
januaru 1919. godine Komnenović se povratio u domovinu. Bio je primljen
u Beogradu od tadašnjeg regenta Aleksandra, kojom prilikom je bio
odlikovan "Ordenom Belog orla IV st. sa mačevima". Koncem januara
povratio se u svoj rodni kraj. Narod iz cijele Boke priredio mu
je u Herceg-Novome veličanstven doček.