Vasko Kostić

Svetosavska ozarenost nevjeste Jadrana

(Kult Svetog Save u Boki)

Sadržaj:

Predgovor

Uvodni tekstovi

Sveti Sava i Primorje

Svetosavlje u Boki

Ranije objavljene Bokeljske svetosavske legende

Svetosavske legende koje je prikupio Maksim Zloković

Svetosavska slavlja -Novinski izveštaji-

Umjesto zaključka

Predgovor

Sveti Sava je naša najprostranija i najsvestranija ličnost. Niko drugi nema ni toliku dubinu ni toliku visinu. Kao što je svetosavlje posrbljeno pravoslavlje, tako je u Svetom Savi sabrano sve naše razumijevanje hrišćanstva.

Matija Bećković
(Iz intervjua u listu DAN od 7. avgusta 1999)

Prilog jubilejima

Ova knjiga je moj prilog povodom nekoliko jubileja.

Prije svega velikog jubileja dva milenijuma hrišćanstva. Skroman je to doprinos za tako krupan jubilej, ali kad bi svak i toliko doprinio bilo bi na milione novih knjiga ili adekvatnih novih djela u drugim oblastima stvaralaštva.

Zatim, jubileja 780 godina od uspostavljanja prve Zetske Svetosavske mitropolije na Prevlaci Sv. Arhangela Mihaila u Boki Kotorskoj (1219-1999).

Jubileja 610 godina od Kosovskog boja (1389-1999).

Pa jubileja 130 godina najvećeg ustanka pravoslavnih Bokelja protiv moćne Austrijske Monarhije (1869-1999).

Značajnog jubileja ravno 100 godina od uvođenja velikih opštenarodnih Vidovdanskih svetkovina na Svetosavskom sveštenom mjestu na Prevlaci (1899-1999).

Najzad i malog, ali za mene važnog, jubileja 10 godina (1989-1999.) od objavljivanja moje knjige Zapretana prošlost Prevlake koja je pobudila interesovanje šire čitalačke publike za zanemareno veliko Svešteno mjesto i doprinijela pokretanju aktivnosti za opsežnije istraživačke radove i za obnovu manastira.

Za jubilej 30 godina od završetka hrama Svetog Save u Tivtu (1967-1997) predstavljena je moja knjiga o gradnji tog hrama. To je ono moj prigodni doprinos tom događaju, a neposredne koristi od prodaje, ili posredne od reklamnog poklanjanja knjiga, namijenjene su za gradnju Parohijskog doma uz ovaj Svetosavski hram.

U predgovoru te knjige ima nešto i o kultu Svetog Save u Boki ali malo, jer je prevazilazilo okvire teme knjige. Zato sam tada odlučio, i crkvenom odboru hrama u Tivtu obećao, da ću odmah početi rad na još jednoj knjizi vezanoj za Svetoga Savu i završiti je što prije. Održavam datu riječ ovom knjigom kojom želim dokazati "prilično smjelu tvrdnju da je, izuzimajući možda Hilandar, kult svetog Save bio razvijeniji u Boki nego u ma kojem kraju u kome žive Srbi.

Očekivanje reagovanja

Svjestan sam da ću biti izložen kritici zbog bezrezervnog i neuzdržanog pripisivanja prioriteta Boki za ono što mnogi smatraju da joj ne pripada. Na takvu vrstu kritika već sam se privikao.

Mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom ili nevjericom odmahivali rukom kada sam tvrdio da je kult svetog cara Lazara bio razvijeniji u Boki nego ma gdje u Srpstvu, da je u Boki broj hramova, u odnosu na prostor i broj stanovnika, pri samom vrhu među hrišćanskim zemljama, i još mnogo toga što se ne odnosi na crkve i svetitelje, ali se odnosi na održanje nacionalnog identiteta.

O svemu tome, u mojim člancima i knjigama, ponuđeni su dokazi i argumenti koji su izazvali mnogo žučnih reagovanja, ali nije bilo mogućnosti pobijanja činjenica. Umjesto argumentovanih rasprava povjesničari iz dana u dan, kampanjski, uporno, bez ikakvog osnova i bez imalo moralnog opreza ili naučnog ustezanja lansiraju krilaticu kojom Boku proglašavaju zalivom hrvatskih svetaca.

Takve tvrdnje moraju iritirati one koji dobro znaju, ne samo da to nema nikakve podloge nego i kojima je jasno čemu ta kampanja služi. Ali dok se drugi samo čude, ili ljute, ništa ne preduzimajući (uključujući i naučne strukture, dužne da se odazovu) mene to neodoljivo motiviše da se suprotstavljam, makar i usamljen.

Moji protivnici to pripisuju navodnoj ostrašćenosti zbog vjerskog fanatizma ili nacionalnog šovinizma. Tako nešto ne bi moglo pasti na pamet nikome ko me bolje poznaje. Ali ima nešto drugo, teže shvatljivo, što ja ne umijem ni sebi objasniti pa moram vjerovati. Ako nije ostrašćenost, ja vjerujem u ozarenost (da ne kažem ozračenost) koju sam počeo osjećati nakon češćih boravaka na Svetosavskom prevlačkom sveštenom mjestu uz razmišljanja koja su mi se tamo nametala. Otud i ozarenost u naslovu ove knjige.

Zahvaljujući nadahnuću akumuliranom na ovom Sveštenom mjestu (kako za ovu tako i za niz prethodnih knjiga), ovom knjigom želim pokazati da je na ovakav, ili na neki drugi čudesan način, čitava Boka pod uticajem svetosavske ozarenosti.

Usvojena metodologija

Veći dio ove knjige je zbirka radova drugih autora. Mogao sam formirati čitav svoj tekst korišćenjem i njihovih podataka, ali je vjerodostojnije i prema autorima korektnije, prenijeti kompletne njihove tekstove. Ovo utoliko prije, što su objavljeni u listovima do kojih je danas veoma teško doći, naročito široj čitalačkoj javnosti kojoj je ova knjiga i namijenjena. Neki podaci se i ponavljaju, ali ih nisam želio skraćivati. Neka se vidi kako su razni autori obradili iste slučajeve. Uostalom, ponavljanja i nema mnogo.

U ovoj knjizi nema fusnota, jer slijedim ono što je, i kako je, u Uvodnim tekstovima. Naučna aparatura je ipak zastupljena jer su u sklopu redovnog teksta date sve primjedbe i potrebna objašnjenja. Na isti način su dati i izvori podataka. Naslovi korišćenih djela, kao i ono što je u originalima pod navodnicima, ili je podvučeno, ili na drugi način naglašeno, ovdje je kurzivom. Sve ostalo je kao u originalima, koje je suvišno citirati pod navodnicima. Osim očiglednih štamparskih grešaka, druge greške u tuđim tekstovima nisam ispravljao. Izuzetak od pravila je skraćenica sv. Sava, – koju sam svugdje ujednačio, punom rječju i velikim slovom: Sveti Sava. Ovdje se neću moći pridržavati ni uobičajenih šema razvrstavanja građe strogo po hronološkom redu.

Polazište su mi dva prva priloga o kultu Svetog Save u Boki. Prenosim ih kao Uvodne tekstove. Oba su se pojavila iste godine, 1935. očigledno pisana nezavisno jedan od drugoga, i približno su istog obima. Oba autora (posebno ću im posvetiti po nekoliko redaka) bili su česti posjetioci Svetosavskog prevlačkog Sveštenog mjesta, gdje su najbolje mogli biti nadahnuti.

Prvi tekst je Petra Šerovića i odnosi se na razvijenost kulta svih Nemanjića u Boki. Važno je i da se to sagleda, radi šireg shvatanja duhovnosti Bokelja, a naravno, Sveti Sava je u svakom slučaju centralna ličnost i njegov duh najsnažnije zrači.

Drugi tekst je Jovana Lipovca (kasnije Joanikija, mitropolita novomučenika) i odnosi se samo na kult Svetog Save u Boki.

Zapostavljanje Boke u vezi sa kultom Svetog Save

O kultu Svetog Save širom srpskih zemalja, pa i drugih u kojima žive Srbi, pisalo je mnogo autora koji nisu iz Boke. I to sa ambicijama obuhvatanja svih prostora, a ne samo svog lokaliteta, kao što su posebno za Boku pisali Bokelji, Petar Šerović i Jovan Lipovac. Suvišno bi bilo nabrajati svu obimnu bibliografiju o svetosavskom kultu i legendama o Svetom Savi. Uostalom, najveći broj tih djela i ne pripadaju ovoj knjizi, jer je u njima Boka, tom pogledu, nepravedno zapostavljena. Zaista je čudno zašto autori većine tih radova izostavljaju Boku, ili joj pridaju mali značaj?

Jednom od narednih tekstova ove knjige naslov je Duh koji zrači. Tamo su saopšteni podaci koliko je još za vrijeme Austrougarske vladavine u Sarajevu objavljeno legendi o Svetom Savi. Čak i iz Makedonije i Bugarske. Pominju se i autori niza radova na tu temu. U svim tim radovima Boka gotovo i da se ne pominje. Neko će reći da je podrazumijevana pod Dalmacijom, ili pod Crnom Gorom, pa da je nije trebalo posebno isticati. Ali tamo se ne pominju samo šire regije nego gradovi, sela, pa i još uži lokaliteti, toponimi, hidronimi iz raznih krajeva – osim iz Boke.

Ta praznina, poput vakuma, vapi da se upotpuni, što je trebalo davno uraditi i na tome mlađe naraštaje vaspitavati. Time bi i duše naše spasili. Od kada smo iz škola izbacili Svetog Savu i prestali ga javno slaviti, mnoge su nas nevolje snašle. Gubitkom duhovnosti čovjek prestaje biti čovjek.

Da je Sveti Sava i fizički bio vezan za Boku ima i materijalnih dokaza, ne samo osnivanjem prve Zetske episkopije. Da je Boka bila zemlja Svetog Save, o tome govori posebno poglavlje ove knjige. Ono što nije stigao fizički, postigao je duhovno. Većina legendi govori o posjeti Svetog Save njihovom mjestu. Izvjesno je da je Sveti Sava za života mnoge srpske krajeve i pohodio, ali nije mogao sve. Ipak, svetosavski duh je ušao u sve srpske krajeve, naselja, kuće, u ljudske duše, ali ni Boku nije zaobišao. Uglavnom, ostao je da vječno živi među Bokeljima.

Uvodni tekstovi

Vladika Nikolaj Velimirović

Nemanjići i Boka

Najvažniji primorski grad u državi Nemanjića bio je Kotor u današnjoj Boki. Ovaj je grad veliki župan Stefan Nemanja osvojio nakon duljeg opsjedanja negdje g. 1185. Od toga vremena, pa sve do g. 1370. ostade Kotor, a s njim i skoro cijela teritorija današnje Boke, od koje je Nemanja jedan dio još ranije bio osvojio, u državi Nemanjića.

Ovo je vrijeme, prema onome što znamo iz istorije i iz raznih preostalih spomenika iz onog doba, bilo za cijelu današnju Boku, a osobito pak za grad Kotor, zlatno doba. To nam potvrđuje još i narodna tradicija, koja popunjavajući istorijske spomenike, znade u skoro svakom, pa i najmanjem seocu bokeljskom, da nešto kaže o kojemu vladaru iz kuće Nemanjića i da mu pripišu gradnju stare seoske crkve, manastira, dvorca, bunara itd.

Njihove zasluge za ovaj kraj još nam se čine veće, kada se sjetimo da ogromna većina naroda u današnjim bokeljskim selima nijesu starosjedioci – kojih u ostalom u Boki ima vrlo malo – već su pridošlice iz Crne Gore i Hercegovine, pa su i oni sačuvali i dalje održavaju tradiciju o Nemanjićima, koju su zatekli kod starosjedilaca, kad su se naselili u današnjoj Boki.

Kao prvi namjesnik Nemanjin u Kotoru spominje se g. 1186. Ćura satnik. Kasnije je namjesnik kraljev u Kotoru, knez (cont) polagao na glavnom trgu pred narodom zakletvu, da će gradom upravljati po gradskim statutima i da će čuvati gradske privilegije.

Ali u 14. vijeku knez više nije stalno boravio u Kotoru, već kao vrhovna vlast se spominju samo tri sudije. Ove tri sudije imenovale su u prvo doba Malo vijeće, koje je brojalo dvanaest vijećnika. Zatim je isto ovo Malo vijeće biralo nove sudije. Kotor je, prema ovome, za Nemanjića uživao veću autonomiju nego li Dubrovnik, gdje je sve do g. 1358. mletački dužd imenovao i sudije i članove Malog vijeća. Osim Malog vijeća u Kotoru je bilo i Veliko vijeće čiji su članovi bili gradski patriciji. te je kasnije bilo organizovano na skroz aristokratski način.

Svoju je autonomiju Kotor sačuvao za vrijeme svih Nemanjića, te mu je bila mnogo šira nego li kasnije pod Mlečićem. O ovome imamo najbolje dokaze u Statutu kotorskome iz onog vremena. Po ovom Statutu nije bilo slobodno nijednom kotorskom građaninu, da se pa kotorskom teritoriju služi privilegijama srpskih kraljeva. Dapače se prijetilo kaznom svakom kotorskom građaninu, koji bi na štetu povlastica grada Kotora stupio u službu srpske države. Ako bi pak ko od gospode srpske učinio opštini Kotorskoj, ili bilo kojem Kotoraninu kakvu štetu ili kvar, dokle se na srpskom dvoru nalaze u službi neki ugledni Kotorani, ovi su bili dužni da svu štetu oštećenim licima potpuno nadoknade.

Ovo je ujedno i znak da su Kotorani, koji su bili u službi pri srpskom dvoru, uživali veliki ugled i imali veliku vlast, tako da su mogli spriječiti svaku eventualnu samovolju srpske vlastele prema Kotoranima. Ali vrlo visoka kazna od 1.000 perpera bila je određena protiv onih Kotorana. koji bi kojeg od svojih sugrađana predali ljudima srpskog kralja.

Kako se iz Statuta vidi, Kotor je vršio potpuno neovisno civilno i krivično pravosuđe na svojem teritoriju. Kotor sa ovako potpuno slobodnom unutrašnjom upravom, a prema vanjskom svijetu zaštićen moćnom zaštitom srpskih vladara, bio je na visokom stupnju blagostanja. U gradu su cvjetale razne znanosti i umjetnosti osobito pak zlatarska i građevna umjetnost.

Godine 1319. dao je kralj Milutin da se sagradi u crkvi Sv. Nikole u gradu Bariju u Italiji jedan oltar, a veliku srebrnu ikonu poviše oltara izradio je Obrad Desislavov, umjetnik iz Kotora.

Pri gradnji crkve u Dečanima proslavio se opet umjetnik Kotoranin fra Vita. mali brat protomajstor iz Kotora, grada kraljeva. Ovaj katolički redovnik, kod čijeg je imena ponosom istaknuto da je iz grada kraljeva, započeo je gradnjom Dečanske crkve, te najveće i najveličanstvenije do danas sačuvane građevne, uspomene iz doba Nemanjića g. 1327. a dovršio je g. 1335.

Manastir i crkvu Sv. Benedikta u Kotoru sagradio je prvih godina vladanja Dušana Silnog, kotorski arhitekt Petar Radoslavov. I svakovrsni su zanati u ono doba dobro napredovali. Tako u Kotoru imamo konopara, kožara, cipelara, šavaca, oružničara, voskara, ribara, lađara i t.d. koji imaju svoje bratovštine i esnafe.

Izgleda da su Kotorani već onda imali dosta veliku trgovačku flotu, a lađe za ovu flotu gradile su se većinom u domaćim brodogradilištima. Po svoj prilici su i one ratne galije, koje je car Dušan bio kupio u Mlecima, kada je došao do uvjerenja da je i srpskoj državi potrebna neka flota, bile usidrene u današnjoj Boki i to u Tivatskom zatonu u blizini Prevlačkog manastira Sv. Arh. Mihaila.

Poznato je da je u ono doba i ovaj manastir imao svoje lađe, koje su naokolo krstarile i čuvale ga od neprijateljskih napadaja. Vrlo je vjerovatno, da je vojska na ovoj srpskoj ratnoj floti bila većinom iz današnje Boke, jer Srbija onda nije imala svojih ljudi vještih pomorstvu. A car Dušan nije mogao isposlovati od Mlečića, da mu oni dadu i spremne ljude za flotu, jer se u ono doba osjećala oskudica u spremnim ljudima i u samim Mlecima.

Trgovina Kotorana u unutrašnjosti srpskih zemalja bila je veoma razgranata, te su se Kotorani svuda tamo takmičili sa Dubrovčanima i imali svoje naseobine. U Prizrenu se na pr. spominje kuća voštana, koju su podigli Kotorani. Sveštenici katoličkih parohijskih crkava u unutrašnjosti Srbije, osobito u rudarskim mjestima, bili su ponajviše Kotorani i te su parohije bile potčinjene kotorskom biskupu.

Kotorani, koji su kupovali u Dubrovniku robu za izvoz u srpske zemlje, bivali su oslobađani od plaćanja carine. Osobito je važna bila u to doba trgovina morskom solju, te su ondašnji Bokelji u svojim solilima proizvodili veliku količinu soli, koju su prodavali u unutrašnjosti balkanskih zemalja. Najpoznatija solila u Boki bila su u ono doba blizu znamenitog manastira Sv. Arhangela, stolice pravoslavnog episkopa zetskog.

Trgovina solju u Kotoru bila je podijeljena između grada i srpskog kralja. Kotorani su u ono doba trgovali ne samo sa srpskim zemljama, već i sa zemljama izvan srpske države, a na prvom mjestu sa Mlečićima, tako da su Mlečići u 13. i 14. vijeku imali u Kotoru svoga konzula. Trgovina između Mlečića i Kotorana bila je uređena raznim ugovorima, koje su potvrđivali srpski vladari.

Kotor je za vrijeme Nemanjića kovao i svoj srebrni novac. Na svim novcima je na jednoj strani bila slika srpskih kraljeva, a zatim i careva Dušana i Uroša. Na drugoj strani novca bila je slika sv. Trifuna i natpis: S.Triphon Catharensis.

Kotorani su imali mnoge povelje izdate od vladara Nemanjića, u kojima ima najviše govora o proširenju gradske teritorije i o raznim povlasticama kotorskoj vlasteli. Osim toga Kotorani su na srpskom dvoru zauzimali vrlo ugledna i povjerljiva mjesta kao na pr. Trifun Buća (Bućić, Bucchia) i Toma sin Pavla Tome, a osobito su se isticali kao protovestijari ili, kako bi se danas kazalo, ministri finansija u srpskoj državi. Čuven je protovestijar cara Stefana Dušana, Nikola Buća iz Kotora i njegov sinovac Trifun Mihajlov Buća, vlastelin carske riznice za cara Uroša.

Ove protovestijare srpski su vladari birali iz zakupnika carine, jer su većinom Kotorani, kao zakupnici, ubirali carinu u srpskoj državi i stoga se starali da državni prihodi budu što veći. Koliku su moć imali ovi protovestijari, najbolje nam svjedoči rečenica, koja se do danas sačuvala, a glasi: Car daje – al Buća ne daje.

Kotorane su Nemanjići šiljali kao poslanike k stranim vladarima i povjeravali im vrlo delikatne zadaće. Tako je među poslanicima, koje je kralj Milutin uputio Karlu od Valoie, bio Kotoranin Trifun Mihailov. Car Dušan je g. 1350. bio uputio u Mletke svog poslanika Mihaila Buću, da bi sklonio dužda na savez protiv Carigrada, a među poslanicima, koje je isti car g. 1354. uputio papi bio je i Damjan iz Kotora.

Postoji neka, dovoljno ne prokontrolisana, predaja da se Kotorani proslaviše u doba kralja Stefana Uroša III Dečanskog kada pod zapovjedništvom Nikole Buće g. 1330. u znamenitoj bici kod Velbužda, oteše Bugarima zastavu i krst. Kralj ostavi oboje Kotoranima kao znak svoje duboke zahvalnosti. Nikola Buća je bio najpouzdaniji carev savjetnik, kojeg je car, kao mudra državnika, u svakom važnijem poslu pitao za savjet. On je 1350. g. pratio cara Dušana, kada je s caricom Jelenom i sinom kraljem Urošem, pohodio Dubrovnik i Kotor.

Sačuvao nam se i Statut grada Budve, redigovan u doba cara Dušana. Namjesnik carev, knez (conte), dužan je bio, pri stupanju u zvanje, da položi zakletvu na Statut.

Zastupnici su kneza i kaznaca, tri sudije, koje skupa sa osam savjetnika, dva kapetana i ostalim nižim činovništvom, bira svake godine Veliko vijeće gradske vlastele.

Prema Statutu, domaćim vrhovnim vlastima pripadalo je samo građansko pravosuđe, dok je vladar zadržavao kazneno sudsko pravosuđe.

Ako se dogodi, da car ili koji od njegovih velikaša, porobi kojeg Budvanina, općina ga je morala braniti i naknaditi mu štetu. U ratnim pohodima srpskih vladara Budvani su bili dužni davati 50 ljudi s jednim kapetanom na čelu, kojemu je opština davala dvostruku platu i konja. Ali su Budvani samo onda morali ratovati, ako bi lično car srpski bio u vojsci i to samo u onim pohodima u Zeti između Kotora i Skadra.

Ako bi car na svom putu prošao kroz Budvu, Budvani su dužni bili spremiti tri gozbe za cara i njegovu pratnju.

U starim spisima u arhivu grada Perasta ima spomena, kako su Peraštani učestvovali sa Nemanjićima u raznim ratovima, koje su oni vodili, te da su pratili i cara Dušana na njegovim vojničkim pohodima u Makedoniji, Arbaniji i Epiru.

Nemanjići su im, kako se tamo kaže, kao nagradu i odlikovanje za njihovu veliku hrabrost i vjernost, dali važnu povlasticu, naime, da njihova opština može birati dvanaest ljudi, po jednog od dvanaest glavnih plemena peraških, koje će na bojnim poljima čuvati srpsku ratnu zastavu. Koliko ovdje ima istine, teško je reći, ali čini se, da su na temelju ovog pričanja dobili Peraštani, kada su se kasnije predali u zaštitu Mletačkoj Republici, od Mlečića pravo, da drže počasnu stražu ratne zastave na admiralskoj lađi mletačke flote.

I Paštrovići dokazuju, da su imali razne povlastice od Nemanjića, osobito od Stefana Dečanskog i cara Dušana, što su im kasnije i Mlečići potvrdili. Kažu da im je car Dušan darovao dvije kule u Paštrovićima, naime Čelobrdo i kulu prema Doljanima, te da im je odobrio, da im sude domaći sudovi, valjda samo u građanskim parnicama.

Po jednoj listini iz g. 1355. car Dušan je darovao knezu Datajku iz stare porodice Medin iz današnjeg Petrovca, nekoliko sela u blizini crnogorskog Bara i u Paštrovićima, da bude tamo knez i da bude samo zavisan od cara. Isto tako i Mikovići ističu svog pretka Radiča Mikovića koji da je bio u službi Nemanjića i od njih odlikovan velikim počastima.

Kada se pod vladom Dušanova sina, cara Stefana Uroša, Srpsko carstvo poče raspadati i kada se mnoge srpske oblasti odmetnuše od svog zakonitog vladara, Kotor bijaše još vjeran svome caru. I Uroš je, kao i njegovi preci, volio Kotorane, kotorskoj vlasteli razne milosti iskazivao, te ih naziva vjerni, mili i ljubazni.

Kotorani ostaše vjerni Urošu sve do 1370. g. kada videći da ih njihov zakoniti vladar ne može više odbraniti, jer bijaše izgubio skoro svu svoju moć, biše prinuđeni, da se predaju u zaštitu ugarskome kralju Ljudevitu.

I tako svrši sjajni period vladanja Nemanjića u današnjoj Boki Kotorskoj, koja onda sačinjavaše Zetsko-Travunsko primorje. Boka se u ono doba u svakom pogledu podiže. Osobito se mnogo naroda naseli u Boki iz unutrašnjih krajeva srpske države tako pojača u znatnoj mjeri još raniji tu naseljeni slavenski elemenat na štetu romanskog stanovništva po gradovima, koji se sve više prorjeđivaše.

Kada je Nemanja zauzeo Kotor znajući za njegovu važnost, još ga utvrdi bolje nego li je bio i ogradi sebi tu dvor. Tako Kotor postade nekom vrstom Nemanjine prestonice.

Godine 1195. sagradi u Kotoru Mavro, sin Andrije Kazafranci, sa svojom suprugom Dobricom, kćeri gradonačelnika Vasilija, crkvu Sv. Luke, koja i danas postoji. To je bilo, kako se na još dobro sačuvanome latinskom natpisu na crkvi čita: U doba gospodara Nemanje, Velikog župana, i njegova sina Vukana, kralja Duklje, Travunije i Bosne.

Još nam je sačuvana jedna uspomena na Nemanju. To su ostaci stare crkve kod današnje crkve Sv. Đorđa u manastiru Banji kraj Risna. Tradicija kaže da je tu Nemanja podigao crkvu Sv. Đorđu iz zahvalnosti što se spasio od braće, koja su ga progonila i htjela ubiti.

U doba Stefana Prvovjenčanog bio je ograđen veličanstveni manastir Sv. Arhanđela na Prevlaci (na temeljima starog, porušenog istoimenog manastira) u kojemu je bila katedra Zetske episkopije. Manastir je danas u ruševinama, po kojima se vidi, da je nekad bio veličanstven.

G. Dimitrije Vitković, u najnovijem Glasniku istorijskog društva u Novom Sadu, knjiga VII str. 93. u raspravi: Što je nekad bila Vretanija, po kojoj su marčanske vladike nosile naziv vrjetanski, dolazi do zaključka, da je Vretanija bila naše jugozapadno Primorje (misli se jugozapadno u odnosu na čitavu ondašnju "našu" istočnu obilu Jadrana, – prim. V. K.) i da su naši Krajišnici držali imena Vretanije, da se ne odvoje od svoje starine.

Po Vitkoviću je ta starina manastir Sv. Arhangela na Prevlaci, dakle u Vretaniji ili Primorju, gdje je bilo sjedište episkopa zetskoga. Prema tome, manastir Marča (u Slavoniji podigle ga 1526. srpske izbjeglice, – prim. V. K.) bio bi posvećen svetim Arhanđelima, da narod podsjeća na negdašnji glasoviti manastir na Prevlaci, gdje su dugo vremena stolovali episkopi zetski.

U glasovitom manastiru Savini kraj Herceg-Novoga čuva se velikim pijetetom krst sa natpisom, u kojemu se kaže da je to krst Svetog Save. O ovome su krstu pisali mnogi naši i strani učenjaci.

Nedaleko od manastira Banje, poviše varošice Perasta, na jednom velikom kršu, od kuda izvire voda, vidi se kao ruka pritisnuta u kamenu. Narod vjeruje, da je to otisak ruke Svetog Save, koji je izveo živu vodu što tu izvire.

Na putu između Grahova i Krivošija u kamenu se vidi kao neka ljudska stopa, a narod vjeruje da je tu ostala utisnuta stopa Svetog Save, koji je tuda često prolazio.

U opštini Grbaljskoj postoji predanje, kako je Sveti Sava na svom putovanju u svetu Zemlju dolazio u Grbalj i da se iz današnjeg Bigova lađom otisnuo na more.

U selu Luštici narod pripovijeda, da je sveti Sava osvetio njihovu starinsku crkvu Sv. Nikole kao i starinske crkve sv. Sergija i Vakha na Podima i Sv. Savu na Savini, te se kaže, da je kod ove crkve i živu vodu izveo.

Postanak imena Dvrsna u Krivošijama, pripisuje se također Svetom Savi. Pripovijeda se da je Svetom Savi, jednom kada je tuda prolazio, od jednog mještana bila nanesena velika uvreda te je on s toga prokleo to mjesto, koje je bilo mrsno, t.j. ravno i plodno, da se u buduće bude nazivalo Dvrsno, biva kamenito. Kada je svetac ove riječi izgovorio, cijelo mjesto je prekrila jedna velika naslaga kamena i tako postalo kamenito i neplodno.

Druga nam priča pripovijeda, kako se jednom Sveti Sava vozio barkom u blizini Budve. More je bilo vrlo uzburkano, te s toga nije mogla naprijed. Svetac se na to baci preko valova jednim malim kamenom, koji dopre do ostrvca Sv. Nikole, a kuda kamen preleti, pojavi se iz mora kameni put, koplje visočiji od morske površine i to prav kao da gaje ko gradio uz uže (tunju). Sveti Sava prođe tam putem, a kad stiže na ostrvo, da ne bi kogod za njim došao, pruži svoj štap povrh vode. a put se ulekne tri noge ispod vode, te se i danas zbog toga ta pličina naziva Tunjom.

U selu Bogdašiću opštine Kotorske, na sada već katoličkoj parohijskoj crkvi Sv. Petra, sačuvan je stari srpski natpis, u kojem se kaže, da je tu crkvu gradio episkop zetski Neofit u doba kralja Stefana Uroša, sina prvovjenčanog kralja Stefana, unuka sv. Simeona Nemanje.

Kralj Stefan Uroš I spominje se i na natpisu na negdašnjoj crkvu Sv. Pavla u Kotoru, koja je g. 1814. bila pretvorena u kasarnu.

Supruga kralja Uroša I, kraljica Jelena, ogradila je u Kotoru izvan gradskih zidina, na Šuranju, katolički manastir Sv. Frana, koji je bio g. 1539. razrušen, da ga Turci ne osvoje i ne obrate u tvrđavu. Kraljici Jeleni i njenom sinu Urošu II Milutinu, pripisuju se i neke građevine u poznatom u ono doba manastiru Sv. Bogorodice Rtačke (Rtac, Rotez) kraj Spiča. G. 1305. nalazila se kraljica Jelena sa svojim sinom kraljem Milutinom u Kotoru. Milutin je tom prilikom potvrdio sve što mu je majka darovala spomenutom rtačkom manastiru. U pratnji kraljevoj bijahu tada nadbiskup Bara, biskup Kotorski, te pravoslavni episkop Zetski i humski i djed crkve bosanske. Kralj je tada kotorsku vlastelu bogato obdario i potvrdio im ranije povlastice.

I ime cara Stefana Dušana spominje se na natpisu sa nadgrobne ploče Đuraša Vrančića, za kojeg se kaže da je bio u cara Stefana treći vitez. Ploča se našla na starom groblju kod ruševina spomenutog manastira Sv. Arhanđela na Prevlaci.

U Dančulovini na Brdima, nedaleko od Prevlake, nalazi se jedan starinski dvorac, u kojemu se sačuvala slika cara Dušana sa imenom carevim. (Za uspomenu ia careve boravke u tom dvorcu, kojeg zbog toga nazivaju i Dušanovim dvorima. Carev lik je potpuno uništen tek u I svjetskom ratu. – Prim. V. K.)

Predanje u Grblju kaže da je car Dušan zidao manastir Podlastvu kao svoju zadužbinu, pošto je tuda g. 1350. prolazio. (U znak zahvalnosti Bogorodici što je tada pronašao svog sestrića Lazara Grbljanovića, budućeg srpskog kneza Lazara. – Prim. V. K)

Za manastir Duljevo u Paštrovićima drži se također, da je zadužbina cara Dušana.

U selu Kruševicama u opštini Hercegnovskoj se pripovijeda, kako je car Dušan bio pripravio materijal da tu ogradi svoj dvorac. I zbilja, sve do nazad malo godina, tu je bilo nekoliko gomila lijepo otesanog kamena, koje je upotrebljeno pri gradnji opštinskog puta.

U maloj crkvi manastira Savine nalazi se u srebro okovana svetiteljska ruka, koju su kaluđeri ovamo donijeli, kada su prebjegli ih hercegovačkog manastira Tvrdoša. Općenito se drži da je to ruka srpske carice Jelene, supruge cara Dušana Silnog.

Kod parohijalne crkve Sv. Đorđa u Orahovcu sve do bokeljskog ustanka g. 1881. nalazila se jedna ploča sa starosrpskim natpisom, u kojemu se spominjao jedan od vladara Nemanjića. Ploču su austrijski vojnici, na žalost, rastukli i potpuno uništili. Međutim, u crkvi su sačuvane još freske iz doba Nemanjića, a crkva se spominje u jednom aktu iz prve polovine 15. vijeka u starom sudskom arhivu u Kotoru.

Među nekim ruševinama blizu Hercegnovoga, gdje se kaže, da je bio manastir Sv. Dimitrija, nađen je jedan ulomak ploče s latinskim natpisom, na kojemu je sačuvano ime Rex Uroxi (kralj Uroš), svakako jedan od Nemanjića.

Još se u više mjesta u Boki pripovijeda da su razne seoske crkve bile ograđene u doba Nemanjića kao na pr. današnja katolička crkva Sv. Ane kod Hercegnovoga, za koju se kaže da je bila u doba Nemanjića posvećena Sv. Petki.

Isto tako se kaže da je u doba Nemanjića bio ograđen manastir u Pelinovu u Grblju, koji da je bio u bratskoj vezi sa manastirom na Prevlaci.

Pripovijeda se takođe, da su Nemanjići osnovali i manastir Sv. Stefana u Vranovićima.

Na mjestima pak, gdje su manastir Režević i Gradište, kaže se da su bile u doba Nemanjića gostionice za putnike.

U selu Bijeloj postoji tradicija, po kojoj je car Šćepan bio dao novaca da se na mjestu ondašnje male parohijske crkve ogradi velika crkva, a po nekima, manastir.

Kada je car nakon nekoliko godina vidio da nijesu njegovu naredbu izvršili, prokleo je ondašnje stanovništvo.

Tradicija je u pogledu ove crkve tačna, jer se u sačuvanoj maloj apsidi stare crkve vide stare freske, koje su radili grčki slikari prvih godina 14. vijeka. Među njima i freska sa imenom episkopa Danila humskog, jer je selo Bijela, kao dio oblasti Travunije, tada pripadalo episkopiji humskoj sa sjedištem u Stonu.

Parohijalna crkva sela Bijele posvećena je Polaganju rize Bogorodice (2. jula), a slavi i praznik Polaganja pojasa Bogorodice (31. avgusta) te ima veze sa čuvenom pojasnom crkvom Sv. Bogorodice zahumske, ako možda nije ovo baš ta čuvena crkva Sv. Bogorodice zahumske, u čiji je spomen ćesar Grgur (1361.) sagradio manastir Zaum na Ohridskom jezeru i posvetio ga Sv. Bogorodici zahumskoj? Danas je ovaj manastir u ruševinama.

Za staru crkvu Sv. Dimitrija u Brajićima, u opštini Budvanskoj, kaže se također da je gradio car Šćepan i da je u isto vrijeme sagrađeno kraj crkve guvno i mlin na Studenici, što postoji oboje još i danas.

Čak i postanak grada Kotora pripisuje se u priči o caru Stefanu. Na sjevernoj strani Kotora je bio Pestingrad, na kome je šuplja stijena kao velika vrata.

Za tu se špilju kažu, da je tamo car Stefan počeo da zida grad, ali da mu vila reče, da tu nema ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta, već da ogradi grad kraj mora. Dušan posluša, te sagradi današnji Kotor pri moru.

Matavulj u svojem djelcu Boka i Bokelji kaže, da svaki Kotoranin ponosom pokazuje Dušanov grb nad južnim gradskim vratima, misleći na jedan stari grb u obliku vijenca, koji nešto podsjeća na grb Crnojevića, koji je i do danas sačuvan na apsidi Cetinjskog manastira.

Navedeni preostali istorijski spomenici jasno nam svjedoče o napretku Boke u doba Nemanjića, a vrlo obilna narodna tradicija pruža nam dokaz, kako je u narodu snažna svijest na najsjajniji period naše prošlosti, te je nije moglo oslabiti ni dugo robovanje tuđinu, koji je sve moguće preduzimao da tu svijest izbriše iz narodne duše.

Ovo što je ovdje navedeno samo je kratak i letimičan pregled istorije Boke pod Nemanjićima i sačuvane tradicije na ovaj najslavniji period naše nacionalne prošlosti.

Da bi se mogla napisati istorija Boke u ono doba, treba, pokraj ostalog, detaljno proučiti stare spise u arhivi Okružnog suda kotorskog, kao i stare spise Sreskog načelstva kotorskog, koji su g. 1884. pohranjeni u Zadru gdje se i danas nalaze.

Zadovoljstvom konstatujemo, da Boka ima ljudi koji se ozbiljno ovim poslom bave pa ćemo uskoro vidjeti plodove ovog njihovog truda, kojim će zadužiti zahvalnošću svoj rodni kraj i obogatiti našu istorijsku nauku.

Petar Šerović (1887-1968)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (1)

(Glas Boke br. 163. od 15. februara 1936.)

U svetosavskom broju (decembar 1935.) Svetosavlja, organa Udruženja studenata pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, napisao je g. prof. Jovan Lipovac ovaj članak koji u cjelosti prenosimo (u tri nastavka. – Prim. V. K.).

Sveti Sava, sin osnivača dinastije Nemanjića, prvi srpski arhiepiskop, odlični organizator crkve, prosvjetitelj, narodni, književnik, mudri državnik, čovjek visokih sposobnosti, ostavio je u srpskome narodu duboke tragove svoga života i rada. S toga veliki je bio njegov kult u staroj srpskoj državi.

I u slobodi, kao i za vrijeme ropstva, značaj i zasluge Svetog Save najviše su raznosili naši manastiri, osobito oni, u kojima je živio i radio: Hilandar, Studenica i Žiča, kao i Mileševo u kojemu su počivale mošti njegove od 1237. do 1594. godine.

Ali kult prvoga srpskog arhiepiskopa i prosvjetitelja, i predanja o njemu kod nas nisu svuda jednako raširena.

Po dosad poznatoj građi, geografsko prostiranje predanja o Svetom Savi bilo bi, u glavnim linijama, ovako: o svecu se najviše priča u oblasti njegovih manastira, Studenice i Mileševa, zatim u Hercegovini do Neretve, u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, u cijeloj Bosni sem Travničkog okruga, u Sremu, u cijeloj sjevernoj Srbiji, a u južnoj do Štipa i Kratova na istoku, i do Prizrena na jugu. Sem te linije, nešto predanja o Svetom Savi ima u pravoslavnim naseljima sjeverne Dalmacije, Like i Banije. (Vladimir Ćorović, Sveti Sava u narodnom predanju, Beograd, 1927. str. X)

U ovom članku opisaćemo u najkraćim potezima kult Svetog Save u Boki Kotorskoj. Pod Bokom Kotorskom uzimljemo ne samo zaliv Bokokotorski već i zaleđe, tj. krajeve koje je obuhvatala bivša Eparhija Bokokotorska bez Dubrovnika i Spiča.

U koliko su objavljena, o Svetom Savi u Boki Kotorskoj postoje ova predanja:

U manastiru Banja čuvaju se epitrahilj i narukvice, za koje narodno predanje kaže da su Svetoga Save. Po predanju, epitrahilj i narukvice nalazili su se u manastiru Mileševu. God. 1775. jedan seljak odnese ih u Nikšić nekom svešteniku.

(Prilog Glasnika Narodnog univerziteta, Kotor, 1934. str. 11-12.)

O manastiru Banji vidi:

Srpsko-dallštinski magazin god. 1846;

Šematizam Eparhije Bokokotorske za g. 1878. i 1879. i

Kalendar "Dubrovnik" za 1899.

Priča se da je crkvu Svetoga Save u selu Savini sagradio Sveti Sava. (Sava Nakićenović, Naselja IX, Beograd, 1913. str. 496.)

Isto tako za crkvu Svetog Nikole u selu Radovaniću u Luštici, koja je vrlo stara, predanje veli, da je osvetio Sveti Sava (Naselja IX, str. 360.).

O ovoj crkvi vidi:

Srpsko-dalmatinski magazin god. 1850. i

Šematizam Epirhije Bokokotorske za g. 1878. i 1894.

Takođe postoji predanje da je Sveti Sava osvetio crkvu Svetih Srđa i Vakha na Podima u opštini Hercegnovskoj (Naselja IX, str. 360.).

O ovoj crkvi vidi:

Šematizam Ep. Bokokotrske za god. 1876. i 1892.

Predanje veli, da je Sveti Sava, na putu svome za Sveta mjesta, bio u Bigovu. (Naselja IX, str. 292.)

Postoji narodna pjesma Sveti Sava i čobanin, koju je čuo u Paštrovićima i zabilježio od svoje majke iguman Dionisije Miković i objavio u Bosanskoj Vili 1897. str. 221-222. (Vl. Ćorović sp. d. 10-13.).

Priču: Sveti Sava u Bijelićima objavio je Mladen Crnogorčević u Starinaru X, 1893. str. 69. (Vl. Ćorović p. d. str. 73.)

Priču Sveti Sava i pop objavio je Vuk Vrčević u Slovincu 1882. god. str. 210. (Vl. Ćorović p. d. str. 141.)

Priču Sveti Sava u Solilima štampao je Mladen Crnogorčević u Starinaru X, 1893. str. 60. (Vl. Ćorović p. d. str. 210.)

Priču Sveti Sava u Krivošijama objavio je Sava Nakićenović u Naseljima IX, 1913. str. 514-515. Sličnu priču štampao je J. Dedijer u Naseljima VI, 1909. str. 211. (Vl. Ćorović p. d. str. 210211.)

Priču Sveti Sava u Boki i Zeti objavio je Ilija Hajduković u Bosanskoj Vili 1896. str. 193-195. (Vl. Ćorović p. d. str. 212214.)

Priču Sveti Sava pod Budvom objavio je Stjepan Mitrov Ljubiša. Poslije smrti Ljubišine, ta je priča ponovo štampana u: St. M. Ljubiša, Pričanja Vuka Dojčevića II, Beograd, 1903. str. 14-15. (Vl. Ćorović p. d. str. 211-212.)

Primjera radi, ovu priču navešćemo u cjelini.

Pričaju da je Sveti Sava dohodio jednom pod budljansko polje, da se preveze na otok, gdje je ljetovao, a vosci (vozači, veslači, prim, V. K.) ne mogli prebroditi s uzrujana mora — svaki val bio kao planina – ter se on (hvala mu i slava!) baci kričkom zagonke, a krička, skakući sa vala na val kao morska lastavica ili pliska po livadi, dopre do otoka, a pod nje tokom ustane on čas iz vode, kameni put, koplje visočiji od morske pjene, kao da ga je ko uz tunju gradio. I tako starac prođe suhoputno, da noge ne skvasi, a kad bio na otoku, da mu ne bi ko uza stope došao, pruži štap vrh vode, ter se put prosjede tri noge ispod plime, a podnu polja zine jaz, da bi mogao, kad je najviši osjek, preploviti brod koji tone dvadeset lakata.

U selu Mojdežu opštine Hercegnovske jedno mjesto naziva se Savin Kamen. (Naselja IX, str. 450.)

U Boki Kotorskoj običaj je da se, sem Badnjega dana, badnjaci lože još i uoči Nove Godine i Bogojavljenja, a kod pravoslavnih i uoči Svetoga Save (Naselja IX, str. 321.) a badnjaka lože onoliko koliko je muških glava u kući i suviše u napredak. (Ibidem.)

Kao i u drugim našim krajevima, tako i u Boki Kotorskoj Svetog Savu rijetko ko slavi kao svoje Krsno ime – Slavu.

U opsežnoj antropogeografskoj studiji Boka od popa Sava Nakićenovića, štampanoj u Naseljima IX, koju smo često citirali i gdje je za svaku porodicu u Boki naznačeno koju slavu slavi, našli smo da Svetog Savu slavi samo jedna porodica i to porodica Čukić u selu Savini opštine Hercegnovske. Ta se porodica doselila u Boku 1903. god. iz Donje Ražanice u Staroj Srbiji {Naselja IX, str. 501.)

Naravno, kao i svuda gdje naš narod živi, tako i u Boki Kotorskoj, škole slave Svetog Savu kao svoju Slavu.

Kako za austrijske vlade, pravoslavni Srbi u Boki nisu imali povjerenja da će se njihova djeca u državnim osnovnim školama vaspitavati u svetosavskom duhu, osnivali su fondove, i u Kotoru iz svojih sredstava izdržavali mušku i žensku osnovnu školu.

Isto tako osnovana je bila zaklada pravoslavne crkvene opštine u Podima za Srpsku narodnu školu u tome mjestu.

Nad ovim fondovima vodila je nadzor episkopska Konzistorija u Kotoru. (Vidi Šematizam. Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 7, 8. i 9.)

Razumije se, da je sa oslobođenjem i ujedinjenjem prestala potreba ovih škola.

(Nastaviće se)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (2)

(Glas Boke br. 164. od 22. februara 1936.)

Do XVIII v. vrlo je malo naših crkava posvećeno Svetom Savi. Ima eparhija u kojima nema ni jedne takve crkve, na pr. Banjalučka i Bitoljska (Vl. Ćorović sp. d. str. IX). I u Boki Kotorskoj kult Svetog Save počeo se jače razvijati u XVIII, a naročito u XIX vijeku. Taj kult se sastojao iz početka samo u tome što su pravoslavni Bokelji pojedine crkve, koje su zidali, posvećivali Svetom Savi; što su 14. januar, na dan njegovoga praznika, služili službu u crkvama; i što je narod uoči Svetog Save ložio badnjake.

Od svih naših eparhija najviše je crkava Svetom Savi posvećeno u bivšoj Bokokotorskoj, i ako je to bila jedna od naših najmanjih eparhija.

Crkve o kojima će biti riječi, male su, jer su mala i mjesta u kojima su podignute, sa malo stanovnika, i to vrlo siromašnih.

U Boki ima sedam crkava posvećenih Svetom Savi, i to u ovim mjestima:

U selu Glavatima u Grblju. Ovo je saborna crkva knežine Bojkovića, među parohijama Višnjevskom i Zagorskom. Zbog starine opala. God. 1874. poče se nanovo zidati. (Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 14.)

Za ovu je crkvu u Naseljšš knj. IX str. 547. rekao pop Savo Nakićenović:

U ovoj je crkvi antimins, koji je izradio Hristofor Žefarović, ilirsko-raški zograf. (Naselja IX, str. 555.)

U selu Klinci u Luštici... ("postoji crkva Svetog Save". Taj dio rečenice je izostavljen, a trebalo bi da stoji i tu i u podacima o Đenašima, Krscu i Buljarici i Savini. – Prim. V. K.) Ova je crkva sazidana 1800. godine. (Sp. Šematizam str. 17; Naselja IX str. 353.; M. Crnogorčević, Crkve u Luštici, str. 15.)

U Morinju Donjem. Morinjani imali su crkvu sv. Jovana Bogoslova u Gornjem Morinju. Pošto seljanima Donjeg Morinja ta crkva bješe daleko, godine 1861. počeše zidati u svome selu novu crkvu, koju dovršiše godine 1875. i posvetiše je Svetome Savi. U obliku krsta. Ima kube, na kome su osam prozora. Sp. Šematizam za god. 1877; Naselja IX str. 526.)

U selu Savini, koje je ime dobilo po ovoj crkvi. Ova je crkva stara. Misli se da je iz XV v. (Spomenica manastira Savine, Kotor, 1930. str. 38.) Crkva je duga 10 m. a široka nešto manje od 6 m. Ima zvonik na preslicu s jednim oknom. Na sjevernom i južnom zidu nalazi se pojedan prozor.

Pri pročelju crkve nalazi se trem, koji je zidan u XIX v. a koji zahvata prostora koliko i crkva. Svodovi trema oslanjaju se na osam četvrtastih stubova. Iz trema se niz tri stepenice silazi u crkvu, jer je crkveni patos niži od popločanog prostora pod tremom. Oltar je malo uzdignut nad ostalim prostorom crkve. Ikonostas je iz novijeg vremena.

Treba spomenuti dvije lijepe ikone, koje su se sačuvale sa starog ikonostasa, a to su ikona Isusa Hrista i ikona na kojoj su naslikani sv. Simeon i Sveti.Sava. Antiminsje izrađen u Beču za patrijarha Arsenija IV Jovanovića Šakabente 1743. god. a osvetio ga je Pavle, episkop hercegovački i mileševski. Oko ove crkve nalazi se groblje sela Savine. (Sp. Spomenica str. 15; Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1877; Naselja IX str. 496.)

U selu Ćenašima u parohiji Praskvičkoj, blizu manastira Praskvice u Paštrovićima. (Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 27; Naselja IX, str. 605.)

U selu Krscu, parohije Režević u Paštrovićima. (Šematizam Ep. Bokokotorske str. 28; Naselja IX, str. 610. i 612.)

U selu Buljarici parohije Gradište, blizu manastira Gradišta u Paštrovićima (Sp. Šematizam, str. 28; Naselja IX, str. 618.)

U manastiru Savini, u oltaru crkve čuva se kao velika svetinja krst Svetoga Save. Ovaj krst izrađen je od kristalnog stakla, a optočen pozlaćenim srebrom i ukrašen sa četiri rubina. Visok je 22 1/2 cm, a poprečni muje krak 17 1/2 cm. Zapis koji se nalazi na ovome krstu glasio je: + si kr(s)t stoga Save.

O ovome su krstu pisali skoro svi naši pisci, koji su pisali o manastiru Savini. Od stranih naučnika o ovom krstu pisao je Englez Džakson. (Literatura o manastiru Savini: vidi Naselja IX, str. 499; Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1878, 1879. i 1895. kao i spomenutu Spomenicu str. 17.)

Molebna pravila srpskih prosvjetitelja ili Srbulja, kako se ta knjiga kod nas od starina zove, koju je u Rimniku (Vlaška, – prim. V. K.) 1761. god. štampao aradski episkop Sinesije Živanović, a što je sveštenstvu trebalo u prvom redu zbog bogoslužbe Svetom Savi, dobavili su uskoro pojedini manastiri i neke crkve u Boki, naročito njegovo drugo izdanje štampano u Mlecima 1765. god.

Kada je god. 1881. na molbe Bokelja, trudom a nastojanjem njihovog poslanika u bečkom Carevinskom vijeću St. M. Ljubiše, osnovana eparhija za Boku Kotorsku i Dubrovnik, po želji sveštenstva i naroda, Sveti Sava bio je proglašen za pokrovitelja ove eparhije.

Na prvoj strani svakog Šematizma Bokokotorske eparhije, štampano je bilo:

Ispod toga štampani su bili tropar i kondak Svetoga Save. (Nastaviće se)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (3)

(Glas Boke br. 165. od 29. februara 1936.)

Po primjeru pravoslavnih Šibenčana, koji su prvi na Primorju 1846. god. svečano proslavili Svetog Savu (Rad M. Grujić, Kult Sv. Save u Karlovačkoj mitropoliji XVIII i XIX vijeka. Bogoslovlje sv. 2-3. Beograd, 1835. str. 152.) i Bokelji počeli su uskoro Svetog Savu svečano proslavljati, ne samo kao crkveni, već i kao narodni praznik.

Te proslave bile su najprije u gradovima: Kotoru, Hercegnovome i Budvi, varoši Risnu, pa kasnije i po selima. Iz crkve, ako nije daleko, išlo se litijom u školu.

U školama se svetila voda, pjevao se tropar i kondak Svetom Savi i pjesma: Uskliknite s ljubavlju, držali govori, deklamacije i t.d.

Po gradovima, varošima i većim selima toga dana priređivane su zabave.

Niti su Svetosavske proslave u školama imale samo vjersko prosvjetni karakter, niti večernje zabave samo zabavni. I jedne i druge imale su daleko širi i dublji značaj. U ropstvu u njima se ialazilo utjehe, na njima se pribirala snaga i duša narodna pitala nadom u oslobođenje.

Prvi episkop bokokotrski Gerasim Petranović naimenovan je bio za episkopa 1871. god. a posvećen 9. maja 1874. Od godine 1875. do 1931. kada je ukinuta Bokokotorska eparhija, na Svetog Savu u katedralnom hramu Svetog Nikole u Kotoru služena je uvijek arhijerejska liturgija, a po mjestima, gdje je bilo više sveštenika, služba je toga dana služena saborno. Mjesto pričasnog, po svim crkvama toga dana pjevalo se Uskliknite s ljubavlju Svetitelju Savi, i sveštenici su propovijedali o životu i radu srpskoga arhiepnskopa i prosvjetitelja.

Mnoge crkve i domovi u Boki ukrašeni su ikonama Svetoga Save. Pa i po bokeljskim brodovima na jedra, po pričalju naših starih pomoraca, pobožni pomorski kapetani i mornari pravoslavne vjere, imali su ikone Svetoga Save, a 14 januara na dan njegovog praznovanja, na katarci izvjesili bi srpsku zastavu.

Naši pomorci, koji su uvijek voljeli svoju svetosavsku crkvu, prilagali su hramovima u Boki krstove, ikone, odežde, bogoslužbene knjige i dr. što su kupovali najviše u Rusiji, naročito kada je u Boki cvjetalo pomorstvo.

Godine 1805. imala je Boka 400 velikih patentiraiih lađa i 290 malih. (Niko Luković, Postank i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj, Beograd, 1930. str. 25.)

O pomorstvu u Boki vidi i: Petar Šerović, O pomorstvu Boke Kotorske, 32. knj. Društva Svetog Save, Beograd, 1924.)

Danas u slobodi, kult Svetog Save u Boki Kotorskoj još je pojačan u toliko što i rimokatolici učestvuju u proslavi njegovoj više nego ranije, što se proslava priređuje u svim osnovnim, srednjim i stručnim školama i što se večernje zabave toga dana sada priređuju i u manjim mjestima.

Mnogi Bokelji, iako siromašni, smatrali su bar malim oduženjem duga Svetom Savi da dadu makar i najskromniji prilog za gradnju njegovog hrama u Beogradu, a Vaso L. Ćuković iz Risna u tu svrhu priložio je sto hiljada dinara. (To je bila pozamašna svota u ondašnjim dinarima na zlatnoj podlozi. – Prim. V. K.)

Nastavnici i učenici Pomorsko trgovačke akademije u Kotoru. na svome naučnom putovanju za Carigrad i Grčku sa školskim brodom Vila Velebita, u ljubavi prema svojoj svetosavskoj crkvi, idući putem svojih predaka, starih bokeljskih pomoraca, smatrali su svojom dužnošću, da baš ove svetosavske godine posjete zadužbinu Svetog Simenona i Svetog Save manastir Hilandar, što su i izvršili 13. i 14. jula 1935. poklonivši se toj velikoj svetinji našega naroda.

Kao svuda na teritoriji srpske patrijarhije, tako je i ova svetosavska godina bila proslavljena i u raznim mjestima Boke Kotorske, a naročito u Kotoru, gdje je svečanost izvedena u nedelju 22. decembra 1935.

Uoči toga dana u hramu Svetog Nikole služeno je bdenije, a sutradan u istome hramu služena je arhijerejska liturgija, koju je služio V. Preosvećeni mitropolit Crnogorsko primorski Gavrilo sa više sveštenika i đakona. Mitropolit je održao propovijed o životu i zaslugama Svetog Save.

Poslije službe, bila je litija kroz grad u kojoj je učestvovalo mnogo naroda iz Kotora i okolnih mjesta.

Uveče je bila zabava, koja je bila odlično posjećena. Pravoslavnim Bokeljima bilo je vrlo prijatno, što su ovoj zabavi brojno prisustvovala i rimokatolička braća među kojima i jedan kanonik.

Ovo je mala i blijeda slika kulta u Boki Kotorskoj, prosvjatitelja eelikago Save Nemanjića, koji je bio nastavnik i pervoprestolnik učitelj, puti vovodjaščago b žizni, koji je našao za mudro da baš u Boki, kraj same morske obale na Prevlaci u manastiru Sv. Arhangela Mihaila, postavi katedru Zetske episkopije, koji je kroz Boku prošao i u Budvi ukrcao se na brod, na svome putu za Svetu Zemlju.

(Kraj)

Jovan-Joanikije Lipovac (1890-1945)

Sveti Sava i Primorje

Koliko je Sveti Sava bio vezan za more

Ni P. Šerović, ni J. Lipovac nisu posvetili dovoljno pažnje vezama Svetog Save sa primorjem, ni pitanju da li je on, i koliko, volio more? Isti prekor zaslužuje i većina Savinih biografa, iz kojih bi se mogao izdvojiti Milan Kašanin. On u predgovoru svoje knjige Život Stefana Nemanje (autora Svetog Save, RAD, Beograd, 1985.), nije propustio ovo:

Zar je Sveti Sava mogao u svojoj zemlji naći ljepši kraj od Boke i u njoj ljepše mjesto od Prevlake? Nije slučajno, niti samo zbog geopolitičkih razloga, baš tu uspostavno jednu od najvažiijih i prvu u Zeti, srpsko pravoslavnu episkopiju. Mnogi autori, pri rangiranju svetosavskih episkopija, Zetsku stvaljaju na prvom mjestu (dokumentovano u knjizi: Zapretana prošlost Prevlake).

O tome je značajne podatke saopštio i Lazo M. Kostić. On je na više mjesta isticao da je Sveti Sava naročito cijenio Bokokotorsku i Ratačku prevlaku (Rat je danas danas poluostrvo Pelješac sa gradom Stonom): U obje te oblasti, uvijek u blizini solila i na morskim Prevlakama, osnovao je Sveti Sava sjedišta Srpsko-pravoslavnph eparhija.

O prisilnom seljenju zetskih vladika sa Prevlačkog Svetilišta, Lazo Kostić je napisao i ovo:

(Lazo Kostić, Srpska istorija i srpsko more, Melburn, 1963.)

Nije čudo, ako znamo da i Sveti Sava stavlja na prvom mjestu primorsku zemlju Zetu. Drugi pasus prve glave Života Stevana Nemanje, Sveti Sava ovako započinje:

Kao što se vidi, Sveti Sava je na prvom mjestu naveo primorsku zemlju Zetu. Osim nje, svi ti krajevi su u užoj Srbiji i na Kosmetu: Dubočica oko Leskovca, Reka oko Aleksinca, Uška između Nišave i Vlasine, Zagrlatica blizu Kruševca, Levčv i Belica kod Velike Morave, Pomoravlje dolina Morave, Sitnica, Lab i grad Lipljan na Kosovu, Hvosno (metohija), Draškovina i Kostarac blizu Peći, Patkovo oko Đakovice, Podrimlje oko Prizrena, Pilot Donji i Gornji između Prizrena i Skadra.

Sada je još jasnije zašto je Sveti Sava odabrao Prevlaku za stolicu Zetske episkopije, odnosno svoje – svetosavske. Koliko je u njoj boravio prilikom njenog uspostavljanja i uhodavanja, i koliko je puta kasnije posjetio, o tome se može zaljučiti po bogatstvu narodnih predanja, odnosno po kolektivnom sjećanju. Za nauku to nije mjerodavno, jer ona traži dokaze. Nema ni suprotnih dokaza.

Pomorska putovanja Svetog Save

Koliko je Sveti Sava bio vezan za more vidi se i po tome koliko je morem plovio (ondašnjim sporim jedrenjacima) i koliko je primorskih gradova posjetio, ne žaleći ni truda ni vremena, uprkos drugim obavezama. Oni kojima je istorija slabija strana, a o njoj pišu, pominju samo jedno Savino putovanje, i to polaskom na more iz Budve. Obično se misli na najvažniji put u Nikeju 1219. godine.

Tačno dvije decenije ranije, 1199. g. tada još imenom Rastko, posjetio je Solun, Svetu Goru i Carigrad. Tačno deceniju kasnije od puta za Nikeju, 1229. g. posjetio je Svetu zemlju i Hristov grob. Veliko putovanje je preduzeo 1234. g. ovog puta bez povratka,

Za dva putovanja se kaže da je krenuo iz Starog Grada, a za dva se ne zna pouzdano. Budva jeste bio stari grad, ali se nije tako zvao nego je od najdubljih starina bio poznat i pominjan kao Budua. Niz istaknutih naučnika smatra da je najvažniji stari primorski grad Duklje bio Nugrade, ili Novigrad, na Prevlaci, pa da je, analogno tome, tu bio i Starigrad. Ima mišljenja da je to Kotor, ali i Kotor nosi svoje ime iz duboke prošlosti.

Najnovija arheološka istraživanja dokazuju da je na Prevlaci zaista bio veći grad, a ne samo mapastir. Mogao je taj manastir biti obnovljen do 1199. g. jer je bio pod Nemanjićima od 1185. g. iako još u njemu nije bila uspostavljena Zetska episkopija.

Negdje je Sveti Sava brodom pristajao i kada se vraćao. Godine 1219. je to sigurno bilo na Prevlaci, jer je tu odmah uspostavio jednu od najvažnijih episkopija. Od tada najlogičnije je bilo da kreće na put iz svoje episkopije. Do morske obale je put mogao prevaljivati samo na konju, pa je svaki kilometar bio važan. Ma gdje da je stolovao u srednjoj Srbiji, do Boke je kopneni put bio sigurniji i kraći za polovinu nego do Soluna.

Po Savinom biografu Teodosiju, Sveti Sava je posjetio gotovo sve važnije primorske gradove Istočnog Mediterana i Zapadnog Crnog mora, poklonio se Vitlejemu, Svetom Sionu, Gestimaniji, Gori Jelenskoj, obišao Jordan, Nazaret, svu Palestinu, Vavilon...

Veći dio Boke – zemlja Svetog Save

O vladavini Rastka Nemanjića jednim dijelom Boke mnogi pojma nemaju, jer je kasnija Savina duhovna, potpuno zasjenila raniju Rastkovu svjetovnu vladavinu.

U svakoj prilici se ističe da Svetog Savu uopšte nije interesovalo materijalno bogatsvo. Ispravnije je reći da ga nije interesovalo radi ovozemaljskog uživanja. A da ga uopšte nije interesovalo, ne bi ga ni imao i živio bi prosjačkim životom. Odakle bi u takvoj situaciji podizao i pomagao tolike grandiozne manastire, crkve, škole? Nije valjda, nemajući svoje, trošio tuđe?

Imao je bogatstva i pridhoda (danak) i trošio je, ali u boguugodne svrhe. A imao je, pored ostalog, i zato što je neko vrijeme i vladar bio jedne srpske zemlje. Neka je i kratko (ne zna se tačno koliko). Čak i da nije lično ni dana vladao, nego neko drugi umjesto njega, on je bio nominalni vladar. Važno je u svakoj prilici isticati da je bio vladar srpske zemlje, i koja je to srpska zemlja.

Prva vijest o tome je u povelji Splićanima iz 1190. g. u kojoj se kaže da je Nemanja dao zemlju Humsku na upravljanje Rastku.

Hum je danas beznačajno malo mjesto. Imalo je neki značaj kao nekadašnja željeznička raskrsnica. Ukidanjem željezničkih pruga za Dubrovnik i Zeleniku, i taj značaj je izgubilo. Tako će Hum i zamisliti oni koji nedovoljno poznaju istoriju Humske zemlje.

Međutim, Humska zemlja nije bila ni malo ni siromašno područje. Nemanja, dajući sinovima, Vukanu Zetu, Stefanu Rašku, nije mogao ni Rastku udijeliti nešto što mnogo manje vrijedi.

Humska zemlja ili Zahumlje sa Travunijom, nebrigom ili višom silom sada ogoljeno, nekada je bilo najbogatije bujnom šumom u kojoj je bilo najviše visokokvalitetnog, tada mnogo traženog drijeva (drveta) za brodogradnju, a imalo je i mnogo drugih bogatstava. Uz sve to i zdravi srpski ljudski potencijal.

Kada se Rastko odrekao vladavine i prenio zemlju nekome na upravljanje, nije se morao odreći prihoda sa (ili od) svoje zemlje. Poznat je niz slučajeva plaćanja danka i na poklonjena zemljišta.

Kasnije, kad su Rat i Ston poklonjeni Dubrovčanima, oni su plaćali poznati Stonski danak Stefanu Dušanu, a takođe još kasnije bosanskom kralju Stefanu, kad im je on ponovo ustupio Ston i Rat.

Slijedeći ponašanje Svetog Save, ni kasniji srpski vladari ovaj danak nisu koristili za druge, osim u dobrotvorne svrhe. Poklanjan je i Jerusalimu, a kasnije je uživanje ovog danka prešlo na svetogorske manastire: Hilandar i Svetog Pavla, koji su ga primali sve do pada Dubrovačke Republike. Dovoljno dokaza o tome pružio je Lazo Kostić.

Da se vratimo na značaj i veličinu Zahumlja.

U vezi sa tim, Lazo Kostićje citirao profesora Konstantina Heflera: Srbija se dijelila na četiri glavna dijela: Srbija, Zahumlje (Hercegovina), Zeta ili Duklja (planine oko Skadarskog jezera) i Trebinje...

Kao što se vidi, Zahumlje je na drugom mjestu, odmah poslije Srbije, a ispred Zete. Čak je tu Zahumlje (kasnije nazvano Hercegovina) i bez Trebinja, koje je činilo zasebnu oblast, kasnije spojenu.

Zatim Lazo Kostić citira i Stojana Novakovića da su Humnjani svi stanovnici na lijevoj obali Neretve, izuzimajući Dubrovnik. A kada se Neretljanska oblast rasturila početkom XI v. Hrvati su pripojili zaleđe, a Primorje je opet većim dijelom ostalo srpsko. (Lazo Kostić, Srpska istorija i srpsko more, Melburn, 1963.)

Humska zemlja je južno zadirala i u Boku. Koliki joj je dio Boke tada pripadao, to na osnovu raspoloživih podataka, nije moguće preciznije utvrditi. Prostor Igala, današnjeg Herceg-Novog, Savine i Zelenike ne dovodi se u pitanje. Ima opravdanja da se tu ubroji sve što je poslije toga bila Hercegova zemlja, ili Zemlja Svetog Save, kao nasljednica prve zemlje Svetog Save. Prema tome, čitava Zapadna Boka uključujući Risan sa prostranim zaleđem do Grahova. To je više od pola Boke.

Otimanjem Humske zemlje od Srbije 1322. g. Bosna je izbila na more, zaposjedajući zemlje Svetog Save. Kada se 1448. g. feudalac Stjepan Vukčić odvojio od bosanskog kralja, proglasio se Hercegom od Svetog Save. Zašto?

Zato što je zemlja Svetog Save, ona zemlja koja je nekada pripadala Svetom Savi. Po Svetosavskom hercoštvu kasnije je nazvana Hercegovinom, kao i glavni grad Herceg-Novi. Tako je to bilo sve do 1482. g. kada je, poslije Bosne, pala i Hercegovina pod tursku vlast. Tada su turci zaposjeli nekadašnje posjete Svetot Save – uključujući i Zapadnu Boku zajedno sa Risnom.

Karlo Vrbanić, austrijski oficir, pišući o Boki (Agram, 1887.) prema prevodu Laza M. Kostića u pomenutom djelu, zapisao je i ovo: Hercegnovi je nekada bio jedan od najvažnijih gradova hercogštva Svetog Save, koje je ovdje počinjalo, a završavalo na Cetini i prostortalo se daleko u unutrašnjost.

Uz ovo, Lazo Kostić je citirao je istoričara Osmanlijskog carstva Fredrich-a Kroltz (pisano 1921. g.): To je Ercegnovi, varošica... na ulazu u Kotorski zaliv, nekadašnji glavni grad Hercoštva Svetog Save (Hercegovine). Turski još Jeni Hisar (Novi dvor).

Lazo Kostićje u istoj knjizi pružio i niz drugih podataka, a citirao je i Konstantina Jirečeka, koji je u Istoriji Srba (knjiga 2. Beograd, 1923.), zapisao: Mlađi sin Hercegov Vlatko, postao je božjom milošću herceg Svetog Save u Novom i Risnu, dakle u

Po nekim starim kartama, tu je spadao i Orahovac, do rijeke Ljute, a veći dio Istočne Boke pokrivala je Svetosavska metohija, Svetog Arhangela Mihaila, takođe svetosavsko područje.

Nakon dva stoljeća turske vladavine (1482-1682.) protjerivanjem Turaka iz Zapadne Boke, trebalo joj je vratiti ime Zemlja Svetog Save! Tako je trebalo nazvati i Svetosavsku metohiju Svetog Arhangela Mihaila. Svakako uz to i srpski Grbalj, čiji je jedan dio pripadao toj metohiji, a i ostali dio joj je gravitirao.

Možda bi tako i bilo da Mlečani nisu vladali Bokom? Kasnije je Austrija rasparčala Metohiju na više djelova.

Sve je to smišljeno i dugoročnim programiranjem sistematski potiskivano u zaborav, da bi umjesto toga, "povjesničari" čitavu Boku proglasili Zalivom hrvatskih svetaca!?. Na sve to ostaju slijepi i nijemi oni koji bi morali da reaguju.

Svetosavsko svešteno mjesto

U prvom pasusu Lipovac nabraja manastire u kojima je Sveti Sava živio i radio: Hilandar, Mileševo, Studenicu i Žiču, čiji su monasi kasnije najviše širili kult Svetoga Save. Na ovom mjestu je potpuno izostavio Prevlačko Svetište, iako ga kasnije pominje. Lipovac, kao Bokelj, nije smio ni na tom mjestu, u prvom pasusu, izostaviti Carsku lavru, manastir slavni (kako ga veliča Danilo I, i niz drugih autora) Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci. To je jedna od najvažnijih zadužbina Nemanjića i jedna od najvažnijih episkopija koje je uspostavio Sveti Sava. Tu je stvaran 1262. g. glavni prepis čuvenog Svetosavskog Zakonopravila (Ilovička krmčija), najznačajnijeg pravnog spisa Svetog Save. Ako je sa originala prepisivan, morao se tu nalaziti i origanal.

I u drugom pasusu, oslanjanjem na Vladimira Ćorovića, Lipovac, nabraja redoslijedom razvijenosti kulta Svetog Save: oblasti manastira Studenice i Mileševa, a zatim u Hercegovini do Neretve, u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, u cijeloj Bosni sem Travničkog okruga, u Sremu, u cijeloj sjevernoj Srbiji, a u južnoj do Štipa i Kratova na istoku, i do Prizrena na jugu...

Gdje je, u tom nabrajanju oblasti, čuvena Prevlaka i Svetosavska metohija (Miholjski zbor) oblast manastira Sv. Arhangela Mihaila? Ona je zapremala trećinu Boke, a bila je čitava u znaku Svetosavlja? Ova oblast (metohija) nije isto što i Boka Kotorska, iako se u njoj nalazi, kao što oblasti Studenice i Mileševa (koje Lipovac pominje na prvom mjestu) nisu isto što i jugozapadna Srbija, odnosno istočna Hercegovina, u kojoj se nalaze. U starijim izvorima, Prevlačko Svetište je, među svetosavskim episkopijama, uvijek na prvom mjestu.

Ako je Lipovac podrazumijevao pod Bokom Kotorskom i Svetosavsko prevlačko svešteno mjesto, pa čak i bez njega, po redoslijedu Boki nije mjesto u sredini. U stvarnosti, tog Svetišta u smislu građevinskog zdanja i nema već više vjekova, ali ovdje nije ni riječ o materijalnim nego o duhovnim vrjednostima.

Sve to ukazuje da je zbog duhovnih, a ne zbog fizičkih vrijednosti, to svešteno mjesto nosilo atribute: slavno, sveto, najslavnije, prvorazredno. Za razliku od duhovnih, fizičke vrijednosti se mogu srušiti, spržiti, satrti, preorati.

Nakon fizičkog uništenja objekata ovog Svetišta, sravnjivanja za zemljom i spaljivanja ostataka namjerno izazvanim požarom, raznošeni su na razne strane ostaci kamene plastike, uništavani su ili falsifikovani i dokumenti, a sve je činjeno da se ugasi i duhovno ozarje. A to je činjeno godinama, decenijama i vjekovima.

Među mnoštvom svetih ili sveštenih mjesta svakako spada i prevlačko. Ono je nadahnulo mnoge autore koji su, uprkos svim destruktivnim silama smogli snage da ih nadjačaju. Tu svakako spada Lazo M. Kostić, sa svojih stotinu knjiga u korist srpskog pravoslavlja – svetosavlja, ali isto tako i Petar Šerović i Joanikije Lipovac i niz drugih koji su na licu mjesta osjetili dah minule slave. Kabinetski naučnici, čije je stvaralaštvo oslonjeno samo na pisane izvore, nisu u stanju na tom polju nešto značajnije uraditi.

Vladimir Ćorović, na koga se Lipovac oslonio, nije Bokelj, a sudeći po onome što je pisao, izgleda da mu Boka nije bila ni dovoljno poznata. Prevlačku sigurno nije nikada posjetio, jer da jeste, na drugi način bi o njoj pisao. Iako je bio uvaženi univerzitetski profesor, istoričar, akademik, nije morao dobro poznavati svaki kutak srpske zemlje, i znati što plamti u dušama tamošnjih ljudi. Oslanjao se na pisane izvore, koji nisu uvijek dovoljno pouzdani, naročito kada je u pitanju svetosavlje u Boki.

Tako se Boka po redoslijedu našla, ne samo poslije oblasti Studenice i Mileševa nego i poslije Hercegovine i Crne Gore. Gdje je u tim krajevima bio razvijeniji kult Svetog Save nego u Boki? Po čemu se to može dokazati? Po ovoj temi Lipovac nije morao slijediti Ćorovića, ili je bar mogao reagovati ograđivanjem, dopunom ili primjedbom.

Istina, Lipovac, kao da se u posljednjem momentu sjetio, na samom kraju teksta je zabilježio:

To svakako nije dovoljno prema onome što Prevlačko Svetište zaslužuje, naročito kad je riječ o kultu Svetog Save, a i prema onome kakav je opšti Lipovčev stav prema tom Sveštenom mjestu što se vidi iz njegovih drugih djela. Iz njih se može zaključiti da je pišući o kultu Svetog Save u Boki malo rekao o Prevlaci, zbog toga što je vjerovao da o tom znamenitom Sveštenom mjestu svak dovoljno zna. Da je tako, svjedoči ovaj njegov stav: Istorija i sudbina Prevlake dobro je poznata svim Srbima i oni se sa zadovoljstvom sjećaju istorijske uloge znamenite Prevlake.

Ovaj stav i još nekoliko odlomaka predratnih Lipovčevih govora, koje nije objavio V. Džomić, objavljni su u knjizi hram Svetog Save u Tivtu (V. K. Beograd, 1997.), a objavljni su i ranije. (Glas Boke od 6. jula 1940. i list Durbovnik od 24. avgusta 1940.)

Tamo se ti govori nalaze, pa ih nije potrebno i ovdje ponavljati, osim navedenog i još jednog pasusa koji će se i ovdje naći da se bolje sagleda Lipovčev stav.

Sigurno je u Lipovčevo doba (između dva svjetska rata) Prevlaka bila mnogo poznatija nego nakon pola stoljeća gušenja njenog pomena. Zato je u današnje vrijeme neophodno ponovo obnavljati sjećanje na ono što je potisnuto u zaborav. Na tome se radi serijama članaka, posebnim knjigama, i najnovijim arheološkim istraživanjima, a ovdje je samo naglašena neophodnost da se i to sazna. U tom smisluje i najavljeni drugi Lipovčev citat:

Svetosavlje u Boki

Svetosavsko svešteno mjesto

Sanja Mršulja (Iz pjesme Svetosavski hram u Tivtu.)

Svetosavski krstovi i lavarum

U Krtolima se još čuva stari (ali reparirani) drveni Svetosavski krst iz 13 stoljeća, odnosno iz doba Svetog Save. Po vjerovanju napravljen po crtežu ili upustvu Svetog Save. Zato je nazvan Svetosavskim, a ne samo zato što potiče iz doba Svetog Save. Imao je i zrakaste elemente koji iz njega izbijaju. Njih sada nema, jer prilikom konzervacije nisu rekonstruisani.

Precizna kopija, prevlačkog Svetosavskog krsta, samo manje veličine i bez zrakastih elemenata, nalazi se u hramu Svetog Nikole u Luštici, takođe teritoriji nekadašnje Svetosavske prevlačke metohije. To je onaj hram za koga predanje kaže da ga je osveštao Sveti Sava. Ove krstove otac Lipovac nije pomenuo. Možda za njih nije ni znao, jer se čuvaju u seoskim crkvama i vjerovatno nisu jedini. Imaju osnova pretpostavke da je gotovo svaki saborni hram u Prevlačkoj metohiji (i ne samo u njoj nego i u nekim drugim djelovima Boke) imao ovakvu kopiju koju su nazivali, kao i original, Svetosavski krst. Originalni krst se nalazio na koplju iznad barjaka (Svetisavskog lavaruma) Prevlačke metohije i Miholjskog zbora čiji je bio sastavni dio. Kopije, obavezno malo manje od originala, takođe su služile za vrhove kopalja crkvenih barjaka nošenih u litijama.

Za Svetosavski lavarum takođe se vjeruje da je izrađen po skici ili želji Svetog Save. Lavaruma više nema, ali mu se oblik i dimenzije znaju, jer ih nije teško zapamtiti: tačno metar visine sa metar širine na bijelom polju sa crvenim krstom dužine od ruba do ruba (1 sa 1 m) širine 20 cm. Polja između krakova krsta nisu bila popunjena sa 4 S nego 4 kruga zlatom izvezena poput svetačkih oreola. Obrub lavaruma bio je bogato izvezen takođe zlatovezom (srmom) sa tri kite koje su visile ispod donje ivice lavaruma. Važno je znati kako je izgledao da bi se mogao obnoviti, ako se nekada obnovi istorijski i čuveni Miholjski zbor. (V. K. Zapretana prošlost Prevlake, Beograd, 1989.)

Svetosavski badnjaci

Otac Lipovac je pomenuo da se u Boki nalažu badnjaci i uoči Savindana, pored Badnje večeri, i uoči pravoslavne Nove godine, i uoči Bogojavljenja. Ima li običaja da se nalažu badnjaci uoči Savindana još gdje u srpstvu? Vjerovatno tog običaja nema ni širom svijeta, ukoliko ga Bokelji sa sobom nisu donijeli? Ako ga nema, onda je to zaista značajan argumenat u prilog tvrdnji da nema nigdje jačeg kulta Svetog Save nego u Boki.

Od bokeljskih mjesta, taj običaj se najduže zadržao u Luštici, glavnom dijelu Svetosavske metohije, što je i prirodno. To je u svim starosjedilačkim kućama tih krajeva praktikovano, ne samo do II svetskog rata nego i tokom tog rata, kao i prvih poratnih godina. Kasnije su se badnjaci morali krišom nalagati, ali ne u svim kućama. U Luštičkim selima običaj se i dalje održava.

U krajevima nekadašnje Prevlačke metohije, badnjaci su se pravili isključivo od maslinovog drveta, nazivanog i svetim drvom. Maslina se ni za kakve druge svrhe nije smjela sjeći, osim kada se osuši. Kod nekadašnjeg dobrog održavanja, rijetko su se stabla i jače grane masline sušile. Održavanjem, kastrile su se uglavnom tanje grančice, koje nisu za badnjake.

Badnjaci za sva četiri praznika istovremeno su se sjekli i pripremali i to na Ignjadan (Sv. Ignjatije Bogonosac) 2. januara. Pri unošenju badnjaka u kuću radi nalaganja na Badnje veče, gotovo svugdje u Prevlačkoj metohiji je nazdravljano: Dobro veče i nazdravlje Badnje veče, – sve vi zdravo i veselo bilo!

Ono vi znači vam, ili vama. Iste riječi su izgovarane prilikom unošenja badnjaka i uoči pravoslavne Nove godine i uoči Bogojavljenja, s tim razlikom što su umjesto Badnje veče pominjani odnosni praznici.

Uoči Savindana, umjesto nazdravljanja ukućanima kao za prethodna tri praznika, nazdravljano je kako gdje, ali najčešće uz pomen prosvjetljenja: Dobro veče i nazdravlje srpska slava Sveti Sava, – sreću i zdravlje vi donio, i um prosvijetlio!

Crnogorčević o svetosavskim badnjacima

U Luštici živi predanje da je Sveti Sava, srpski Arhijepiskop, osveštao crkve: Sv. Nikolu u Radovanićima, Sv. Srđa na Podima i Sv. Savu na Savini.

Premda je spomenuta 1117. godina sumnjiva, opet se znade načisto, da je crkva Sv. Nikole Radovanićkog jedna od najstarijih u Boci Kotorskoj, i da je postojala izvjesno u HŠ vijeku.*

Prim. V. K.: Zvjezdica upućuje na fusnotu koju je svojeručno dodao Crnogorčević: Dolina oko crkve Sv. Nikole zove se Srpska, te podsjeća na istoimeno selo u Zeti, gdje je bio zarobljen mitropolit Danilo Petrović-Njegoš.

Vrlo malena crkvica, podjednako duga i široka. Pred crkvom je u neko doba imala biti priprata, kako se vidi po ostacima od zidova. Iznad vrata je malena niša, a zvonik je na preslicu s jednim zvonom. Crkva ima iznutra jednu kornižu. Novi ikonostas napravljen je troškom Petra L. Kaluđerovića iz Klinaca 1895. g.

U oči slave svetosavske Luštičani nalažu badnjake, kao god o u oči Božića. U Šematizmu Bokokot. ima bilješka, da je ova crkva sazidana 1800. godine.

Sveti Sava od starina školska slava

Kada je riječ o kultu prvog i najvećeg srpskog prosvetitelja, normalno bi bilo da najviše riječi bude o srpskim (svetosavskim) školama. Lipovac pominje samo tri srpske narodne škole: u Kotoru (mušku i žensku) i u Podima. Kad bi to bilo tako, srpske narodne škole samo u jednom gradu i jednom selu, Boka ne bi mogla pretendovati na prioritet u razvijenosti kulta Svetog Save.

Prva muška srpska zakladna škola u Kotoru osnovana je 1854. g. a ženska znatno kasnije. Mnogo ranije postojala je narodna škola u Toploj u kojoj je (1808-1828.) bio učitelj kaluđer Josip Tropović, a među učenicima grof Jovan Vojnović i veliki Njegoš. Još starija je škola u Morinju osnovana 1803. godine. Što je sa srpskim školama, starim i po više od dva stoljeća, otvaranim po selima Boke? U djelu Manastir Savinau Boci Kotorskoj (Beograd, 1901.) Mladen Crnogorčević je zabilježio: Nektarije Milinović... neko vrijeme bijaše nastavnik u Krtolima i Baošićima. Kao da je ostavio manastir Savinu 1777. g....

Krtoljskoj narodnoj školi je (1777 – 1999) ove godine 222-godišnjica od početka rada. Nalazila se u oblasti Svetosavske metohije, u čijem središnjem dijelu (na Prevlaci) je još mnogo starija Svetosavska monaška škola djelovala od osnivanja 1219. g. do uništenja Carske lavre sredinom 15. stoljeća.

Školska 1870/71. je posljednja godina rada zakladnih, narodnih i drugih privatnih škola, jer je riješeno pitanje nastave na srpskom jeziku u državnim školama. Sačuvana je besjeda iz 1877. g. krtoljskog paroha i učitelja Laza Kostića sa velike proslave školske slave Savindana, gdje on kaže da je ovo 4-ti put da se ovako proslavlja Savindan. To znači da je već od 1873. g. proslavljan Sveti Sava kao školska slava i u toj državnoj školi pod austrijskom upravom. Nezvanično je Savindan proslavljan i mnogo ranije. Kao što su proslavnjani: Aranđelovdan (početak školske godine), Đurđevdan (uranak) i Vidovdan (završetak školske godine).

Sveti Sava krsna slava bokeljske eparhije

Veoma je važno što je i Lipovac pojačano naglasio, da je Bokokotorska eparhija uzela za zaštitnika Svetog Savu.

Ako je to jedna od najmanjih srpskih eparhija, – kako objašnjava Lipovac – a uz to i jedina kojoj je Sveti Sava bio nominalni zaštitnik, a time i Krsno ime, već je to dovoljan razlog da se Boka po kultu Svetog Save nađe na prvom mjestu, a ne u sredini, i da se Prevlačko Svetilište nađe u Lipovčevom tekstu na naglašenijem i boljem mjestu od posljednjeg.

To je još ubjedljivije za onoga ko zna kako je došlo do osnivanja Bokokotrsko-Dubrovačke i Spičanske eparhije? — Tako joj je puni naslov.

Za to je, prije svega, zaslužan veliki ustanak 1869. g. pravoslavnih (a ne svih) Bokelja protiv moćne Austrougarske Monarhije. Nije slučajno iste godine, 3 mjeseca prije izbijanje ustanka održan vrlo važan (u istoriografiji zanemaren) Vidovdanski dogovor bokokotorskog pravoslavnog sveštenstva. Prisustvovali su glavari pravoslavnih opština i Srbi koji su bili narodni poslanici u Carevinskom saboru u Beču i Zvmaljskom odboru u Zadru. Tu je energičnije nego ikada obnovljen zahtjev za ranije traženo odobrenje osnivanja Srpsko-pravoslavne Bokokotorsko-Dubrovačke eparhije. Zakon im nije dozvoljavao da, kao nekad, budu pod jurisdikcijom Crnogorske mitropolije, a Zadarska im je bila daleko i pod pritiskom zapostavljanja Svetosavlja, posebno važnog za školstvo, odnosno za obavljanje nastave na srpskom jeziku i u državnim, a ne samo u fondacionim školama.

Ustanak 1869. produžen i na 1870. g. znatno je omekšao vlast i omogućio rješavanje niza zahtjeva. Tako je već 1870. g. odobreno osnivanje Srpsko-pravoslavne eparhije u Kotoru, koja je sva bila u znaku Svetosavlja, pa i da nije uzela za zaštinika Svetog Savu. Kao takvoj, prva joj je briga bila podupiranje reforme školstva u prilog srpstva i pojačan rad sveštenstva na vjeronauci u školama za Svetosavlje, kojeg nije bilo u državnim školskim programima.

Sveti Sava krsna slava SPD Jedinstvo

Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo" iz Kotora, kao najstarije i najdugotrajnije (i danas postoji i djeluje) ne samo pjevačko nego opšte kulturno i patriotsko Svetosavsko društvo, zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu se posvećuje.

Jedinstvo je zvanično, uz potrebne saglasnosti od vlasti, počelo djelovati 1839. g. ali postoje zapisi koji pokazuju da je nezvanično djelovalo još od 1830. godine. To znači da je najstarije Srpsko pjevačko društvo u svekolikom Srpstvu. Političke prilike nisu dozvoljavale da odmah uzme Svetog Savu za Krsnu slavu, ali nije imala ni drugog zaštitnika. Duhom Svetosavlja je neprekidno djelovalo, a čim je to bilo moguće, ozvaničen je i pokrovitelj Sveti Sava. (Lipovac je zaboravio ovu važnu činjenicu.)

Dugogodišnji predsjednik Jedinstva prota Jovan Bućin napisao je ukratko Pregled rada tog društva. (Kotor, 1929.)

Ne mnogo davno, i to je, pored ostalog, ugrađeno u obimnu knjigu Srpska narodna garda- Kotor (V. K. Cetinje, 1990.).

Zainteresovani čitaoci u nevedenim djelima mogu naći dosta podataka, a ono čega nema u tim djelima, kao što su opisi svetosavskih proslava Jedinstva, kasnije će se naći u ovoj knjizi.

Za sada, iz Bućinovog Pregleda rada Jedinstva, dovoljno je uzeti samo tri citata,

Str. 16. Na Savin-dan 1867. već prirediše prvi koncerat sa najboljim uspjehom i to u kući Jovovića. Svirali su: violonćel Špiro Jovović, bas Špiro Ognjenović, prvi violin Špiro Kvekić i Josif Finci, drugi violin Jovo Kadija i Radosav Kvekić, klarin Jovo Giljača, a flautu Henrik Fjoreli.

Taj lijepi napredak pobudi u višem broju pjevača želju da se upišu i u gudačku školu, kojom upravljaše Fjoreli, dok se Jovović bavio samo učenjem glasnog pjevanja...

Str. 16-17. Godine 1868. Jedinstvo uze kao svoju Krsnu slavu Svetog Savu, srpskog prosvjetitelja i 14. januara priredi u prostorijama Čitaonice akademiju sa plesom. Na toj zabavi, poslije ispjevane Svetosavske himne, jedan od članova društvenih održao je prigodni govor, zatim su se ređala pjevanja, deklamacije i sviranje orhestra, pa se igranjem kola, u velikom veselju zorom završilo. Od te godine pa u naprijed Jedinstvo je redovito priređivalo zabave na Savindan.

Čitaonici, koja mu je ustupala svoje prostorije za zabavu, Jedinstvo je istoj slalo svoj orhestar besplatno da svira pri zabavama koje je kroz mesojeđe priređivala za svoje članove i zvanice i tijem joj doprinosilo lijepe koristi...

Str. 45-46. Godina 1889. bila je od veliko značaja za Jedinsteo, najstarije u Srpstvu pjevačko društvo. Ono je te godine navršavalo pola vijeka od svog postanka. Dugi niz godina provedenih u teškim danima ljute borbe sa austrijskom policijom, stojeći radi svog patriotskog rada i čistih nacionalnih osjećanja, pod strogom neprijateljskom paskom. Bez sumnje imalo je i lijepih i sjajnih dana u svom plodnom radu na kulturnom, prosvjetnom i nacionalnom polju.

Prim. V. K.: Najstarije u srpstvu pjevačko društvo, Jedinstvo iz Kotora, nakon dužeg djelovanja bez nominalnog pokrovitelja, čim se za to ukazala povoljna prilika, kao što je rečeno, na Savindan 1868. g. uzelo je kao Krsnu slavu Svetog Savu.

I do tada je Jedinstvo priređivalo koncerte na Savindan, kao onaj pomenuti godinu dana ranije, ili u sklopu drugih priredbi, a od tada je svake godine na Savindan priređivalo sjajne priredbe kao glavni godišnji dio svoje aktivnosti.

Da li u srpstvu ima starije pjevačko i kulturno-patriotsko društvo od Jedinstva, kojem je Krsno ime Sveti Sava, a da uz to još postoji sa istim zaštitnikom? Ako nema, onda se teško još neko područje može uključiti u takmičenje sa Bokom u pretendovanju da ima najrazvijeniji kult Svetog Save, pa i da nije drugih, ne manje jakih, argumenata.

Brojnost srpskih crkava u Boki

Važan je i podatak koje saopštava o. Lipovac, da je u Bokokotorskoj eparhiji više crkava Svetog Save nego u ma kojoj srpskopravoslavnoj eparhiji, jer svjedoči i o najvećoj raširenosti kulta Svetog Save u Boki. Zašto ih u drugim krajevima nije građeno više, naročito od kada su bile slobodne Srbija i Crna Gora, teško je objasniti. Za Boku se zna da bi ih bilo još više da Boka nije bila mnogo vjekova pod tuđinskim antisrpskim upravama. One su pravile sve moguće smetnje da bi spriječile gradnju crkava posvećenih srpskim nacionalnim svetiteljima, kao što su: Sveti Sava i drugi svetitelji iz loze Nemanjića, pa knez Lazar, Vasilije Ostroški, Petar Cetinjski. Zbog nenaklonosti vlasti, takvah crkava, u odnosu na druge crkve u Boki, bilo je najmanje.

Na primjer, u Boki u užem smislu, bez Budve i Paštrovića, za vrijeme tuđinskih uprava, bilo je (uglavnom postoje i danas s tim što ih je manji broj u neupotrebljivom stanju) uz 3 manastira, 250 pravoslavnih i 90 rimokatoličkih crkava (nekoliko sada rimokatoličkih pripadale su Srbokatolicima ili su bile pravoslavne, kao crkva Sv. Petra i Pavla u Bogdašićima). To je, u odnosu na broj stanovnika i površinu područja jedna od većih koncentracija hrišćanskih bogomolja. (V. K. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena Sveti Đorđe, Beograd, 1998.)

Od toga je najviše crkava posvećeno Bogorodici (46), pa svetom Nikoli (21), svetom Đorđu (20), svetom Jovanu Preteči (19) itd. Ako tome dodamo još 41 pravoslavnu crkvu i 4 manastira u Paštrovićima, jasno je da je i u ovim krajevima, srazmjerno ukupnom broju, malo crkava Svetog Save, a još manje drugih nacionalnih svetitelja. Sve zbog stava tuđinskih vlasti, ali se narod dovijao na razne načine. Na primjer, zadužbina Ekaterine Vlastelinović na Prevlačkom Svetilištu, posvećena je Svetoj Trojici, ali su na oltarskoj pregradi (ikonostasu) ikone Svetog Save i Svetog kneza Lazara.

Hram Svetog Save u Tivtu

Čim je stigao u Crnu Goru, otac Joanikije Lipovac svesrdno se angažovao za početak gradnje hrama Svetog Save u Tivtu. Često je prisustvovao i sjednicama Odbora za izgradnju, preuzimajući na sebe najsloženije zadatke. Poslije duže od dvije decenije bezuspješnih priprema i pokušaja da se pokrene gradnja hrama, uz svakovrsna ometanja, najviše zahvaljujući upornosti, zalaganju i autoritetu Joanikijevom, najzad je krenulo sa mrtve tačke.

Čudna je istorija gradnje ovog hrama, koji javno morao biti namijenjen svetom Nikoli da bi se mogla dobiti građevinska dozvola, ali se nikako nije dalo da se gradnja pokrene. Boka (bez Budve i Paštrovića) tada je već imala preko 20 crkava Svetog Nikole. Kao da je bilo predodređeno da se u geografskom centru Boke, na području nekadašnje Svetosavske prevlačke metohije, podigne hram Svetog Save. Otac Joanikije je prvi, i to tek na sjednici Odbora 23. juna 1940. objelodanio da će to biti hram Svetog Save.

Na sjednici Odbora od 11. avgusta 1940. odlučeno je da se Osvećenje kamena temeljca obavi 15. septembra i da to obavi Episkop Joanikije Lipovac, koji je kao Bokelj, mnogo uradio da dođe do ovog dugoočekivanog svečanog čina.

Na sjednici Odbora od 14. avgusta pročitana je zahvalnica i pozdrav oca Joanikija, uz obavještenje da je on već dogovorio sa Patrijarhom srpskim da on to obavi. Tako je i bilo, 21. septembra 1940. postavljen kamen temeljac tog hrama. (V. K. Hrama Svetog Saveu Tivtu, Beograd, 1997.)

Kada je u decembru 1940. Joanikije izabran za mitropolita Crnogorsko-Primorskog, ne samo da nije zapostavio napredovanje gradnje hrama Svetog Save u Tivtu nego mu je i od tada to bila prva briga. Na tom poslu je angažovao i čitavu Mitropoliju. Najviše zahvaljujući tome, gradnja je brzo napredovala i do početka rata već je bila izrasla do krovnog vijenca. Sve je to vidljivo i dokumentovano u pomenutoj knjizi o gradnji ovog hrama koji je i jedno od svjedočanstava o kultu Svetog Save u Boki, koji traje.

Društva imenom Svetog Save u Tivtu

U Boki su kroz prošlost osnivana mnoga kulturna, prosvjetna, folklorna, humanitarna i sportska društva, o kojima se odavno gotovo ništa ne zna. Dokumentacija nije uredno vođena, ili nije sačuvana, kroz štampu njihov rad nije praćen, pa za istoriografiju nisu ni postojala. Pa čak i ako se tu i tamo može naći pokoji podatak, neka društva su zaboravljena jer ih nije bilo poželjno pominjati. Pogotovo ako su nosila ime Svetog Save.

U dosadašnjoj istoriografiji Boke, kao i u drugoj literaturi o bokeljskoj kulturi, uopšte se ne pominje kulturno-prosvjetno društvo pod imenom Mjesni odbor Sveti Sava u Tivtu. Potrebno je udubiti se u crkvene arhive širom Boke, pa pronaći ono što se ne može pronaći u državnim istorijskim arhivima.

Tako se u, inače siromašnoj, crkvenoj arhivi parohije Tivatske, mogu naći ovi podaci:

Sveštenik Bogoboj Milošević, paroh Tivatsko-Jošićke parohije, 29. jula 1939. doselio se na stalni boravak u Tivat. Odmah se uključio u kulturne aktivnosti grada. Osjetio je što nedostaje gradu u kulturnom pogledu, pa je bio inicijator osnivanja Mjesnog odbora Svetog Save u Tivtu.

Osnivačka skupština, dobro posjećena, održana je 3. septembra 1939. u Sokolskom domu u Tivtu. U Odbor društva su izabrane istaknute ličnosti Tivta: predsjednik sveštenik Bogoboj Milošević, prvi potpredsjednik dr Dušan Guzina ljekar, drugi potpredsjednik Petar Petričević major, sekretar Simo Jokić, blagajnik Jovo Ševaljević i dva člana Odbora za izgradnju pravoslavnog hrama. Tada se još nije znalo da će budući hram biti posvećen Svetom Savi. Zaključeno je da se pristupi osnivanju prosvjetne, muzičke i humanitarne sekcije društva Sveti Sava. (O tome je i Glas Boke od 9. septembra 1939. donio kratku bilješku.)

Na sjednici Odbora za izdranju pravoslavnog hrama u Tivtu od 11. avgusta 1940. usvojen je zaključak da prilikom osvećenja temelja hrama učestvuju horovi Jedinstvo iz Kotora i Sveti Sava.

To je sve što se zna o Mjesnom odboru Svetog Save u Tivtu. O drugim Mjesnim odborima se ne zna ni toliko. Po nazivu Mjesni odbor, moglo bi se naslutiti da je takvih Mjesnih odbora Svetog Save bilo i u drugim mjestima Boke. U raznim društvima, koja su imala Mjesne odbore, postojali su i Sreski odbori ili viši organi drugog naziva koji su objedinjavali, koordinirali, pomagali i usmjeravali rad Mjesnih odbora. Nažalost, o drugim Mjesnim odborima Svetog Save se za sada ništa ne zna. Priče starijih ljudi o Mjesnim odborima Svetog Save u Bijeloj i Herceg-Novom ne koriste, ako se ne znaju barem osnovni podaci: kad i ko ih je osnovao i koliko su trajali?

Potrebno je podsjetiti da je Tivat prije II svjetskog rata bio mjesto sa pretežno katoličkim stanovništvom. Ako je u njemu uspješno djelovao Mjesni odbor Svetog Save, logično je da su i drugi Mjesni odbori Svetog Save u mjestima sa pretežno pravoslavnim stanovništvom, djelovali još uspješnije. Možda i ranije nego u Tivtu? Uglavnom, ostaje prostor budućim istraživačima da se sa ovim temeljitije pozabave. Višestruko je važno o tome utvrditi istinu.

Ubrzo je počeo II svjetski rat, uništene su arhive, a što je o tome ostalo nikoga nije toliko interesovalo da bi proučavao i publikovao. Poslije rata nije bilo poželjno obnavljati društva imenom ili pokroviteljem Svetim Savom.

Tek kada su izmijenjene političke prilike, 1993. g. na Savindan, obnovljen je hor u Tivtu imenom Sveti Sava, ovog puta kao dječji crkveni. Osnovao ga je tadašnji paroh Tivatske parohije Ranko Lončar uz pomoć aktivista Đorđa Vukovića i Marije Kovačević. Hor je okupljao oko 30 pjevača, uglavnom djevojčica, koje su divno pjevale i privlačile vjernike i znatiželjnike.

Nažalost, nakon godine dana uspješnog rada, premještajem paroha Lončara iz Tivta i bolešću (zatim i smrću) Đorđa Vukovića, osulo se i ovo društvo.

(Vidjeti Prilog o istoriji Bokeljske kulture, Zaboravljeno Kulturno-prosvjetno druttvo, Boka, br. 506. zajanuar 1996.)

Ranije objavljene Bokeljske svetosavske legende

Nacrt za gradnju hrama Svetog Save u Tivtu

Legende – neprocjenjivo duhovno blago

Pod ostavštinom od predaka, redovno podrazumijevamo materijalno bogatstvo, koje nije svakome jednako dostupno. Naslijeđe duhovnog bogatstva lebdi oko nas i slobodno ga može zahvatiti svak ko želi da bude duhovno bogatiji. Nesreća je u tome što većina ljudi nije zaiteresovana za duhovno bogaćenje, jer se znatno manje cijeni od materijalnog. Zato veći dio duhovnog bogatstva sve više izmiče i propada u ponore zaborava, odakle se s teškom mukom mora izvlačiti, i to ako mu je ostao trag za kojeg se može uhvatiti. Ko zna koliko ga je već potpuno isčezlo?

Hram Svetog Save u Tivtu

Da se još uvijek može nešto spasiti i ostaviti za budućnost, dokaz je i ono što se nalazi u ranijim zbirkama legendi, narodnih predanja i priča, kao i ovo što se nalazi u ovoj knjizi. Pothranjivanje tog blaga u banku podataka, odnosno prenošenjem na papir i ovjekovječenje, jeste izvršavanje svetog duga prema precima i stvaranje mogućnosti potomcima da upoznaju svoje duhovne korijene. I ne samo duhovne nego i istorijske, jer su zbirke legendi alternativna slika prošlosti.

Naravno, stvarna prošlost nije u potpunosti onakva kakvom je legende prikazuju, ali zasigurno nije ni onakva kakvom je predstavlja istoriografija.

Ako se legende pažljivo prate i kritički primaju uvažavanjem njihove simvolike i odvajanjem od fantastike (ali ne odbacivanjem jer su i tu neke vrijednosti), onda one itekako pomažu premošćavanju praznina u znanju istorije i popunjavaju praznine u duši. Osim iz istorije, legende obogaćuju znanja iz antropologije, etnologije, sociologije, psihologije, teologije, kulturologije. To je najplodnija njiva čitave kulturno-istorijske baštine, a što je ona bogatija, to je viši stepen civilizacije određene nacije. To smanjue mogućnost pravdanja satanizacije civilizovane nacije.

Čak i ono što nam (u prvi mah, ili zbog nedovoljnog znanja) izgleda apsurd ili glupost, kod dubljeg analiziranja ili u zrelijim uslovima, otkriva neku poruku, ukazuje na nešto što, povezano sa drugim informacijama, daje nove dimenzije ili novi kvalitet ukupnom sagledavanju prošlosti. Često se potvrdi, makar i sa mnogo vjekova zakašnjenja, nešto što je nauka uporno osporavala ili omalovažavala, a što su legende ili predanja uporno i nepromjenjivo nametale.

Istina je da lepršave i nježne legende nemaju snage da se hvataju u koštac i hrvaju sa naučnim i političkim gvozdenim mašinerijama, ali imaju vitalnost da nadžive milenijume. Za mnoge "čvrste naučne istine" (a da i ne govrimo o političkim) znamo da nisu nadživjele ni generaciju naučnika koji su ih "utvrdili".

Omalovažavanjem i odbacivanjem legendi nauka im ne može nauditi, ali može sebe osiromašiti i doprinijeti svom odvajanju od života kojeg čine duh i materija, od ljudi, i od one istine u koje ljudi vjeruju i kad im se to zabranjuje.

Ponosimo se ciklusima srpskih narodnih pjesama i imamo se čime ponositi. Međutim malo, ili nimalo, vodimo računa o prikupljanju, publikovanju, čuvanju, njegovanju, popularisanju, glofikovanju i prevođenju na strane jezike (što je lakše nego pjesme) ciklusa srpskih narodnih predanja i legendi.

Svak zna za Kosovski ciklus narodnih pjesama, a ko zna za Svetosavski ciklus narodnih predanja? U svim našim školama obavezna lektira su ciklusi srpskih narodnih pjesama. U kojoj školi je obavezna lektira iz cisklusa srpskih, naročito svetosavskih, narodnih legendi?

To duhovno blago, zanemareno, omalovaženo, kao uvrijeđeno stvorenje, napušta nas zauvijek. Gubimo bujnu kulturnu baštinu neprocjeljive vrijednosti. Ostajemo osiromašeni, kao što i zaslužujemo. To se odnosi na sve naše ozbiljne i šaljive, poučne i zabavne, religiozne i sujevjerne, istorijske i rodoljubive, te sve ostale raznovrsne narodne priče, bajke, predanja, legende. Posebno na bogati ciklus svetosavskih legendi – naročito u Boki.

Ima nešto i što ne spada u legende u klasičnom smislu, ali čini još legendarnijom ličnost Svetog Save i služi kao pristup legendama koje iza toga slijede.

Lično ime Rastko danas je sve rjeđe, ali se u Boki ipak proteže. Među današnjim savremenicima je i Rastko, sin Sveta, unuk prota Sava Barbića iz Krtola. Sve tri generacije nose imena u znaku Svetosavlja.

Veliki župan Nemanja najmlađem sinu nije dao ime Rastko bez nekog razloga. Kojeg?

Rastko je rođen u Rasu, pa se može reći da su mu dali ime po mjestu rođenja. Ras je bio u geopolitičkim smislu važan vizantijski, zatim i srpski, grad (nedaleko od današnjeg Novog Pazara). Ras je istočnjačka riječ (starosrpska, ruska i arapska) koja po etimologiji znači: prvorazredno, najbolje, izabrano, uzvišeno. Ne samo u duhovnom nego i u fizičkom smislu. Ras je stari naziv za najviši vrh ili greben brda. Iz tog korijena su i pojmovi: rast, rasa, rasno, ali i ras (prvo) i as (prvak).

Svetogorski monasi su se divili Rastkovom svijetlom umu, širokim vidicima i obimnom znanju. Kad su ga zamonašili, odlučili su mu dati uzvišeno monaško ime. Lično ime Sava dolazi od jevrejskog saba što znači obraćen, preveden.

Najčešće teme svetosavskih legendi

Sveti Sava nije ostao u kolektivnom pamćenjujedino kao prosvjetitelj (lučonoša) i zadužbinar (graditelj manastira, crkava, škola). Ostao je u pamćenju i kao pomiritelj, ne samo svoje braće nego i drugih zavađenih. Negdje se pominje i kao iscjeljitelj bolesti, kako tijela tako i duše, negdje kao čudotvorac, zatim kao savjetodavac, zaštitnik sirotinje, seljaka, hranilac gladnih i t.d. Učio je ljude iznošenju mraka iz kuće, što se može tumačiti i u fizičkom (kako legende kažu) i u duhovnom smislu. Za bezvodne krajeve Boke najvažnije je što se pominje i kao vodostvaralac. U tim krajevima se najviše tako i pominje. Nije ni čudo, jer im za svoju najveću nevolju ostaje jedina nada Sveti Sava.

U užoj Srbiji i još nekim srpskim krajevima, Sveti Sava je u legendama predstavljen u nekoj vezi sa kurjakom, vukom. Već je bilo pokušaja da se objasni taj fenomen, ali to još nije učinjeno na zadovoljavajući način. Možda zato što niko od tih istraživača nije razmišljao o mitološkom stvorenju karamanu (vuk-pas-lav), čestom motivu na prednemanjićkoj kamenoj plastici arheoloških nalaza u Boki. Najljepši i najočuvaniji lik je na čuvenoj prevlačkoj parapetnoj ploči, o kojoj je mnogo pisano.

Svakome je jasno je da su gotovo sve legende o Svetom Savi nastale nakon njegove fizičke smrti, poslije čega je ostao da i dalje vječno živi među Bokeljima, ali na drugi način.

Posebnu grupu čine legende o Svetom Savi kao čudotvorcu, prerušenom u prosjaka, putnika, ili sijedog starca sposobnog i da stvara izvore vode u bezvodnim krajevima, ali i da ih zatvara. U zavisnosti od toga na kakve se ljude namjerio, stavljao ih je na razna iskušenja, da pokažu prava lica. Čestitima je blagoslove davao i sve im je srećno i berićetno bilo. Demonskim grešnicima i bogohulnicima (huljama), ostavljao stravična prokletstva, za koja se vjeruje da su se ostvarivala. Za mnoga opustjela sela i porodice, čemu su prethodile serije tragedija, priča se da ih je stiglo prokletstvo Svetog Save.

Sveti Sava – vodostvaratelj

Uz nacionalne osjećaje, i nemanjička zadužbina na Prevlaci, svakako je doporinijela da kult Svetog Save bude u Boki jako razvijen, naročito u područjima nekadašnje Prevlačke metohije. U čitavom svijetu znaju za Svetog Savu kao prosvjetitelja, ali ga ne znaju, kao što ga znaju stanovnici vodooskudnih krajeva, naročito na poluostrvu Luštici. Tu se Svetom Savi pripisuju čuda: dobročinstvom je davao, ali i za kaznu oduzimao vode. Poznato je što u bezvodnim krajevima znači pitka voda, ne samo za ljude nego i za domaće životinje, i za baštine, odnosno za sve ono od čega su ljudi isključivo živjeli. Nije čudo što je Sveti Sava u tim krajevima, čak prije nego prosvjetitelj, bio čudotvorac vodostvaratelj.

U mlađim danima Sveti Sava je uživao u ljepoti prirode. Obilazeći svoje zadužbine, rado je razgledao i njihove okloline. U takvim prilikama nije volio da se razlikuje od ostalog naroda, pa je išao bez pratnje. Jašući na konju uspinjao se po brjegovima i dugo posmatrao panorame. Za vrijeme jednog boravka na Prevlaci, raspitivao se kako se sa konjem može ispeti na Vrmac, gdje je namjeravao otići narednog dana. Kaluđeri su mu objasnili, ali su to čuli i žurbi. Još u toku noći su tu vijest prodali onima kojima se Savine aktivnosti nisu svidjele.

Čuvajući ovce kod Trojice, mladi Janko je iz prikrajka posmatrao neobične pripreme i prisluškivao razgovore. Kada je čuo Savino ime, shvatio je kome zločin pripremaju. Krišom se izvukao niz strmenicu ka polju, ugledao nečijeg konja, bacio se na njega i ne pitajući čiji je i pojurio ka Prevlaci.

U međuvremenu, Sveti Sava je već stigao do sredine polja i tu zauzdao svoga vranca kada je od podnožja Trojice ugledao oblačić uskovitlane prašine, koji je postajao sve veći i bliži.

Crna tačka pred kovitlacem prašine postajala je sve veća dok se nije ukazao galopirajući konjanik. Ublaćen od prašine slijepljene znojem, teško dišući Janko je jedva progovorio: Vrati se sveti Oče! Tamo gore Ti pogibiju spremaju. Čim je to izuztio, sa konja se je onesvješćen srušio.

Sveti Sava je hitro sjahao da mladiću pruži pomoć, ali vode nigdje ni za lijeka. Tada Svetitelj štapom povuče jednu ravnu liniju od istoka ka zapadu izgovarajući: Žednima da se napoje! Onda unakrst od sjevera ka jugu povuče drugu liniju i izvgovori:

Iscrpljenima da se oporave! Iz središta tako nacrtanog krsta odjednom je šiknuo jaki mlaz vode koji je Janka povratio iz nesvijesti, a zatim je mirno potekao žubor vode koji ni do danas nije presušio, a narod ga je nazvao Jankova voda.

Stvorena i oduzeta voda (I)

Priča se kako je Sveti Sava dohodio u Solila, negdje blizu Slanice, gdje, čuvši žalbu naroda na nestašicu vode, prekrsti štapom i bukne voda. A, kad po drugi put dohodio, učini da voda presahne, te je odvrati na Luštičku granicu. Nego voda ne ostade na prvobitnom mjestu ni na krtoljsko-luštičkoj granici. To je bivalo u Stracinama, nedaleko Stracinove špilje.

Narodno predanje slijedeće kazuje:

Nosila baba vodu iz daleka. Srete je Sveti Sava i upita:

- Je li daleko ta voda? A baba:

- Jest!

A ono je prolij – doda Sveti Sava.

- Ne mogu, e je doma nosim.- Odvrati baba. A Sveti Sava:

- Prolij je!

I baba proli vodu.

Sveti Sava na to prekrsti, i hukne jak mlaz vode Pod-Plato u blizini spored samih Stracina.

A baba opet za njim prekrsti, i voda se jedanak prekide Pod-Plato i izbije na vrh Srđenovića-Ponte, dajući po tada slanotinom.

Stvorena i oduzeta voda (II)

Postoji niz predanja o iznenadnim i povremenim šikljanima vode na raznim stranama. U zalivu Trašte je uvala Oblatna a do nje je udolina Kukoljina koja je tako nazvana jer je iznenada u njoj izbila voda i kukljala u vis prek 20 metara. Pojavljivala se i na Studenici, Toplišu, Ubliću, Frutku, u Varnjskom potoku, Veljoj spili, Veljem viru, Kargavcu (Krkavcu, Kakrcu) i t.d. Tu je bilo i pravih gejzira, studenih i toplih, što nisu samo narodne priče, jer se vide ostaci vododerina, pa čak i izbačeni obluci ili pijesak. U kraškim područjima pod specifičnim uslovima, takve pojave nisu nemoguće. Sva navedena mjesta su u području Krtola u prečniku od 5 km. a ima ih još više na ostalom dijelu Luštičkog poluostrva, u Donjem Grblju i t. d. Od nekoliko sličnih varijanti legende za različite likacije, za ovu priliku odabrana je jedna.

Nedaleko od sela Đuraševića je mjesto koje se zove Đurov torac. Prolazeći tuda prema polju po vodu, mlada nevjesta iz Klakora ugledala je nepoznatog starca duge sijede brade i dobroćudnog izgleda. Oslovila ga je uobičajenim pozdravom:

- Pomaga ti Bog, dobri starče!

- Dobra ti sreća, vrijedna nevjesto,- odvrati starac.

- Ma kakva sreća kad moram po ovoj žegopećini čak na Jankovu vodu, jer u bistijerni nema više đavolje kapi.

- Đavo ti ga pipio, kad ga prizivaš – naljuti se starac. – Ako si u nevolji prizovi sluge Božje. Ja ti poželjeh dobru sreću, a koliko ćeš je imati zavisiće od tebe. Biće vode i za čitavo selo, samo o ovome što ćeš vidjeti bar za tri dana moraš mučati. Ako prozboriš, voda će nestati prije nego što s tir sa tirom sastavi.

Starac je ustao sa kamena na kojem je sjedio, prekrstio ga štapom, pa vrhom štapa tri puta u kamen pokucao. Tada je ispod kamena prvo šiknuo jedan kukolj šporke vode i pijeska, zatim još nekoliko takvih skosa sa prekidima i najzad je počela kao Sopot bukati čista voda. Dok se žena u čudu krstila očekujući neko objašnjenje, starac je rekao da je on Sveti Sava i nestao, a ženi je sve jasno postalo.

Kad su ukućani vidjeli kako se nevjesta brzo vratila i bez umora, navalili su na nju da im ispriča što se zbilo. Nije dugo izdržala da drži jezik za zubima, ne što su tražili da priča nego zato što ne bi izdržala da ne pisne i da je niko ništa nije pitao. Kad su sve čuli, masovno su potrčali da to čudo vide. Od sreće su se pomamili. Vikali su, skakali, grlili se. Sva okolina je bila natopljena vodom i niza stranu sve do morske obale. Odjednom su počeli skosi sa prekidima kao u početku kad je voda izbila, zatim opet jedan kukolj šporke vode i pijeska i umjesto bukanja vode čula se neka podzemna buka nakon koje se sve utišalo. Ostao je samo izbačeni pijesak da podsjeća na sreću koja je malo trajala.

Oni koji su ranije navalili na ženu da im otkrije tajnu, nakon povlačenja vode navalili su da je osuđuju što nije bar tri dana izdržala da ne pisne. Kasnije su često čuli da na onom mjestu buči voda, grabili su posude i tamo trčali, ali se i razočarano vraćali.

Slične verzije, neke ukratko i objavljivane, govore o vodi koju je Sveti Sava dao pa po kazni oduzeo: u Solilima, Pod plato, kod Stracinove špilje, na vrh Srđenovića ponte i t.d. I ti lokaliteti su svi u Krtolima, a da to nije samo tu slučaj, svjedoči Vicko Tripković Podnopoljski...

Poj kokota u pustom selu

Nedaleko od crkve Arhanđela Mihaila na granici Grblja i Krtola, nalaze se ruševine prastarog sela Bijelića, za koje se i danas "zna" kako je opustošeno. U okolnim selima Grblja i Krtola kult Svetog Save jako je razvijen. Vjeruje se u čuda koja je Sveti Sava činio da napoji žedne i nahrani gladne, pomagao je sirotinju i poštene, ali je surovo kažnjavao one koji su se bogatili na nepošten način. Ono što je Sveti Sava "izrekao" još za života, ostvarilo se nakon njegove smrti.

Jednoga dana Sava pojahao je konja vranca i uputio se od Prevlake ka luci Gripoli (kasnije Bigovo) da bi se otud otisnuo na široko more i daleki put u Svetu Goru. Put ga je vodio kroz bogato selo Bijeliće, u koje ranije nije svraćao iako nije bilo daleko od Prevlake. Slušao je o tom selu i seoskom bogatstvu, po kojem se isticalo od okolnih siromašnih sela, pa ga je povukla želja da tu malo predahne i pogleda kako narod živi i čime se bavi. Bilo mu je milo kadje vidio pune obore koza i ovaca između kojih se motalo i kljucalo mnoštvo kokošaka. Među čitavim tim blagom, ljepotom se isticao jedan dugorepi kokot, koji je na glavi imao takvu krijest kakvoj ni kraljevska kruna nije bila ravna. Saznavši da je to kokot domaćina Jokaša, Sava mu je divljenjem preporučio da kokota dobro pazi jer vrijedi hiljadu zlatnijeh dukata.

Jokaš nije znao ko je ovaj kaluđer, jer je bio bez pratnje i ni po čemu se nije razlikovao od ostalih kaluđera koji su često prolazili kroz selo. Furbog (lukavog) Jokaša zagolicala je ova procjena od hiljadu zlatnijeh dukata, pa je odmah smislio kako da još više poveća svoje bogatstvo.

Sava je još malo prošetao po selu, nagledao se i drugih bogatih seoskih obora u kojima je sve vrvilo od života, a zatim pojahao svoga konja vranca da krene dalje. Na izlazu iz sela, put mu je prepriječio Jokaš i grubo ga zaustavio vičući da svak čuje: Stan, pričekaj crni kaluđeru, đe si navalio kao da si nešto oklapio? Dopao ti se onaj moj najbolji kokot, a sad ga više niđe nema.

Iznenađeni Sava se našao u čudu. Pomislio je da ima posla sa šenutim, pa je bez riječi podboo konja mamuzama da krene dalje, ali Jokaš je uhvatio vranca za oglav tražeći da mu bisage pretrese. Pustio ga je Sava da pregleda što hoće i zinuo od čuda kad je Jokaš iz njegove bisage izvukao kokotovu glavu. Sava je shvatio da je, dok je on selo obilazio, Jokaš odrubio kokotovu glavu i podmetnuo je u bisage na konjskom sedlu. Jokaš je pred narodom "dokazao" da je "lupeža" na djelu uhvatio i tražio je da mu Sava isplati za kokota onoliko koliko je prije toga sam Sava procijenio.

Nemajući kud pred okupljenim narodom, koji će prije povjerovati svom Jokašu nego nepoznatom kaluđeru, ozlojeđeni i uvrijeđeni Sava, isplatio je traženi novac pripremljen za daleki put, ali je udario štapom o kamen i izustio kletvu: Dabogda ovdje kokot uvijek pojao, ali ne bilo ništa drugo no li kamen na kamenu!

Prošlo je izvjesno vrijeme i kletva je već bila zaboravljena, kad su na selo navalili tuđinski plaćenici, divlji Morlaci, kojima je nagrada bila da plijene sve što u selu nađu. Nešto seljana se razbiježalo, jer nije sve pogodilo prokletstvo, nešto je porobljeno, sve blago je opljačkano, a nepokretno zapaljeno i porušeno tako da nije ostalo ništa drugo no li kamen na kamenu.

Neko od preživjelih se sjetio stare priče koja je prenošena sa koljena na koljeno o kletvi nepoznatog kaluđera, za kojeg se kasnije saznalo da je bio Sveti Sava, pa su odlučili da više ne obnavljaju selo na koje je palo takvo prokletstvo koje se i ostvarilo.

Bratstvo Bijelića u crno je zavijeno i postalo je bratstvo Crnojevića. Jedni su se preselili u svoje katune uz Lovćenske strane, a braća Lješ i Đuraš Crnojević zasnovali su svoja sela Lješeviće i Đuraševiće, jedan na jednoj a drugi na drugoj strani od Bijelića. Njihovi potomci su na visoravni do Bijelića sagradili crkvu Svetog Arhanđela Mihaila, mjerača doborčinstava i zločinstava, i odlučili da više nikad nikoga ne varaju makar i teže živjeli od svojih bogatih predaka Bijelića, kako bi im prevagnula dobra djela. Time su željeli, makar malo, nadoknaditi velelepnu crkvu Svetog Arhanđela Mihaila na nedalekoj Prevlaci, koja je porušena u istoj navali kad i selo Bijelići. Nadali su se da će time ublažiti i jed Svetog Save, koji je za života mnogo volio Prevlaku.

Prokleto selo

U narodu živi predanje da je u Bigovu svraćao Sveti Sava na svom putu u sveta mjesta. Predanje nahodi potvrde i u tome što pri granici grbaljsko-krtoljskoj postoje blizu crkve Sv. Arhanđela razvaline sela Bijelića, o kojim kazuju slijedeće:

Dohodio Sveti Sava s jednim kaluđerom na Bijeliće i večerao kod nekog popa. Čuo lijepa kokota gdje pjeva, te reče:

- Kako pjeea ovaj kokot, valja sto cekina.

Čuvši to pop, zakla kokota i stavi mu kradom u torbu. Kad u jutro osvanulo a Sveti Sava spremio se na kretanje, izide pop za njim, i oslovi ga:

- A što mi ukrade kokota? A Sveti Sava:

- Bog s tobom, -ja ga ne ukradoh. A pop njemu:

- Kako ne, a eto ga u torbi što nosi tvoj kaluđer.

- A koliko cijeniš kokota? – Pripita Sveti Sava.

- Sto cekgta, kako ti reče, eladiko sveti. – Odvrati pop. Sveti Sava izvadi sto cekina, dade ih, i krene rekavši:

- Da Bog da, oedje kuće nikad ne imalo, a kokota svagda pojao! Kod Sv. Arhanđela na Bijelićima ima jedan zdenac, golemih gomila i porušenih kuća, gdje se – vele i danas čuje kako kokot iz neke mračne dubine poje.

Blagosloveni ribari

Malo ko se može pohvaliti kao kuća Peričića sa dobrom ribom, bez obzira na godišnje doba i stađone ribolova. Oni koji nemaju mnogo sreće u ribolovu, misle da Peričići imaju i čuvaju neku tajnu ribolova, a Peričići tvrde da nemaju nikakvu tajnu, ali da imaju porodično predanje u koje vjeruju i prenose ga sa koljena na koljeno.

Bjesnilo je nevrijeme. Jako jugo je povijalo grane stabala do zemlje, neke i lomilo, a kiša nije padala iz visine već je nošena vjetrom ličila na morske marete. U kući rodonačelnika bratstva Peričića čeljad se grijala oko ognjišta kad se čulo lupanje na vratima. Otvorili su vrata i ugledali nepoznatog odrpanca sa čijih se rutina cijedila voda kao da je iz mora izronio. Ne pitajući ni ko je ni odakle je, uveli su ga u kuću da se osuši pri ognjištu, a žene su se potrudile da mu spreme nešto da pojede. Ubrzo se pred neznancem našla pjadela sa ćavrom (vrsta ribe) od kila.

Iznenađeni gost-neznanac priupita domaćina:

- Primate li vi i ugostite svakog nepoznatog starca kao mene?

- Naša kuća je uvijek svakome otvorena, i kad nije nevrijeme odgovori domaćin. – A što nam se nađe za pojesti to nećemo sakriti.

- Ali odakle vam ovako dobra riba u stađon kad se teško lovi?

- Nekako smo se dovižali i provižali (snašli i snabdjeli) reče čazbeni gazda kuće.

- E, dabogda se tako vazda dovižali i provižali\ – blagoslovi neznanac i nestane ostavljajući ćavru đeci da je iziju.

Tek tada su se svi sjetili da kažu kako su u liku neznanca prepoznali Svetog Savu i postalo im je jasno da je htjeo provjeriti koliko su Peričići čestiti i čazbeni.

Ostvario se i blagoslov tako da se u kući Peričića uvijek moglo naći dobre ribe, ali je i čazbenost ostala kao tradicija. Možda i zbog toga što se nikada ne zna ko se u strancu krije, a možda i zbog iskrene nesebičnosti.

Ova priča postoji i u drugoj varijanti istog sadržaja, samo što u njoj prerušeni putnik-namjernik nije Sveti Sava nego sveti Petar Cetinjski. Obje varijante pokazuju postojanje kultova i Svetog Save i svetog Petra Cetinjskog u okolini Prevlake gdje se ćavre i love u tamošnjim kanalima korišćenjem morske plime i oseke – pregrađivanjem kanala mrežama kad riba uđe sa plimom da ne može izaći kad se more osekom povlači.

Čudotvorna procesija

U prvoj deceniji XX vijeka pojavila se u Soliotskom i Grbaljskom polju takva najezda skakavaca, kakva nikad i nigdje nije viđena. Skakavci su se pojavili odjednom, kao da su pali s neba ili oblakom doneseni, i to preko noći. Uveče ih nije bilo, a sutradan ujutro se nije moglo na tle ugaziti da se bar desetak njih ne spršti. Prolazilo se kroz toliku masu skakutajućih kukaca, da se moralo rukama braniti kako neki ne bi štikanjem udario u oko.

Poljem je naglo ostajala gola pustoš, a prijetila je opasnost da najezda krene prema selima i sve opustoši. Postojale su i babske čarobne bajalice za ovakve prilike, ali u ovom slučaju nisu pomagale. Uzbunila se i vlast, ali je bila nemoćna da bilo što hitno učini.

Sjetio se narod nekadašnjih uspješnih procesija. Nije bilo druge nego pozvati sveštenike u pomoć, makar i bez ikone svete Ane, koja se nekada nosila u ophodu poljem. Već narednog dana su zakazane procesije, s tim da se narod, kao šgo je to bilo u staro doba, sakupi na Jankovu vodu.

Odazvalo se i staro i mlado iz svih krtoljskih, bližih grbaljskih i kavačkih sela. Obred su vodili pop Marko Kostić i don Ivo Ćotić. Zakrstili su vodicu ia Jankovoj vodi, koju je po starom vjerovanju Sveti Sava štapom stvorio, i čitali jevanđelje, kao i posebne molitve koje su se u ovom slučaju mogle primijeniti.

Na kraju prvog čina ovog obreda, pop Marko je na sav glas upitao okupljeni narod:

- Hoćemo li štetočine u zemlju ili u more? Iz hiljadu grla je odjeknulo:

- U moreee!

Isto pitanje je ponovio i don Ivo, nakon čega je ponovo odjeknulo:

- U moreee!

Drugi čin obreda je bio obilaženje čitavog polja u litijama uz molitve protiv štetočina i uz škropljenje osvećenom vodicom.

Slijedećih nekoliko dana svi potoci i kanali kroz polje bili su prepuni skakavaca, koje je voda nosila prema moru, a na ušću Široke rijeke, po površini je plivao tako debeli sloj crknutih ili još štikajućih ali ošamućenih skakavaca, da se jedva kroz to mogla barka probijati.

Narod je ostao u uvjerenju da je to čudo poslijedica molitve i osvećene vodice sa izvora kojeg je stvorio Sveti Sava.

Neuki narod nije ni mogao dati naučno tumačenje ove pojave, a nauka se nije oglasila. Možda ovaj slučaj nije ni registrovala?

Kolektivna samoubistva su poznata u životinjskom svijetu mada još nema zadovoljavajućih objašnjenja zašto se to dešava. U slučaju najezde skakavaca, nije zagonetka u tome zašto su pocrkavali nego i otkud su se odjednom pojavili tako masovno i na jednom prilično ograničenom prostoru na kojem su i pocrkavali.

Savina

Crkva Svetog Nikole u Radovanićima na Luštici bila je već stara preko stotinu godina, kad su je obnovili Nemanjići. Obnovljenu crkvu osveštao je lično Sava Prvi (Nemanjić). Priliku je iskoristio da obiđe Lušticu i sa luštičkih uzvisina dugo je posmatrao divne predjele preko kanala, na sjevernoj strani. Ti predjeli su tada nazivani Enhelejom, po antičkom plemenu koje je naseljavalo zapadnu ravnicu sa rijekama u kojima je bilo mnogo jegulja. Enheleja je naziv za jegulju.

Poviše te ravnice bilo je naselje još od antičkog doba. Ali istočnije od njih, tamo gdje se Sveti Sava zagledao, nije bilo ni naselja, ni bogomolja. Začuđen što u tako divnim predjelima nema života, upitao je za razlog svoje pratioce. Najstariji od njih mu je odgovorio:

- Sveti oče! Živio je tamo narod dok se nije pojavila neka pakosna gatara, koja je iz osvete što su je progonili, sve izvore vode potrovala. Nastale su boleštine od nezdrave vode, pomor naroda i stoke, i tu života više nema. Mi tamo često prelazimo da trgujemo s brđanima, ali i oni i mi nosimo vodu sa sobom. Svima bi nam bilo bolje ako bi i tamo bilo zdrave vode.

- Danas je Nikoljdan, – reče Sava. – Sveti Nikola je zaštitnik putnika i pomoraca. On će nam pomoći da nađemo zdravu vodu. Vi spremite barku i veslače da pređemo preko kanala do one najgušće dubrave koja se dobro vidi.

Barka se otisnula od Rosa i brzo stila do podnožja dubrave. Na čelu svoje pratnje ulazio je Sveti Sava u sve gušću stoljetnu šumu, opipavajući zemlju vrhom štapa, kao što čine slijepci. Na jednom proplanku je zastao i vrhom štapa na zemlji ucrtao krst, izgovarajući:

– Zdrava vodo, koja se kriješ pod zemljom, zatvaram ti put kojim si do sada tekla, da bi ovdje izbila, namjernike napojila i bolesnike liječila!

Tek što je Sveti Sava ove riječi izgovorio, počela je podmukla tutnjava, provalila se voda iz zemlje i razlila se niz padinu. Potekla je u tolikoj količini da je mogla pokretati sprave za meljavu žita i maslina. Da bi voda trajno ostala zdrava, Sveti Sava je dao pare da se blizu izvora podigne mala crkvica posvećena Velikoj Gospojini.

Voda koju je otvorio Sveti Sava zove se Savina voda, a po njoj je okolni kraj dobio ime Savina. Umjesto male crkvice, zadužbine Svetog Save, na Savini je sagrađen manastir Savina. Svi bokeljski pomorci, kad su uplovljavali u Boku, topovskim salvama pozdravljali su manastir Savinu, u znak zahvalnosti za srećan povratak. Ispod manastira Savine, tamo gdje su bile sprave za meljavu i gdje su se u zdravoj vodi liječili bolesnici, nastala je poznata bolnica Meljine.

Duh koji zrači

(Pobjeda od 21. marta 1991.)

Reagovanja: Legende o Svetome Savi

Za one koji ne čitaju Monitor, evo tri izvoda iz tog pisma:

Štoviše, "pentranjvm " uz durmitorske litice, Sava se pojavljuje i kao prvi srpski alpinista... Dakle, naši svetosavci imaju ne samo "dobrotvora" (redakcijska greška, u originalu stoji "čudotvorca") nego i osmovjekovnu alpinističku tradiciju. A to je za pohvalu.

B.Đ.N. dobro pazi da za Savu nigdje ne upotrijebi riječ Sveti, a za svetosavce vjerovatno misli na današnje. Ako ne, onda priznaje da ih je oduvijek bilo u Crnoj Gori.

Velikani

Plemenitost

U Boki, primjer iz prve skupine je Poj kokota u pustom selu, a iz druge Blagosloveni ribari. (Bokeljske legende, Stručna knjiga Beograd, 1990.)

Po jedan primjer iz prve i druge skupine svetosavskih legendi, ali isključivo o stvaranju voda u bezvodnim krajevima Boke, objavljen je u zbirci Primorske legende (Univerziteska riječ, Titograd, 1989.). Emitovane su i preko Radio-Tivta na Savindan ove godine. Ima ih još mnogo nezabilježenih. Do nedavno ih nije bilo ni poželjno sakupljati, a o objavljivanju da i ne govorimo. I danas ima onih koji bi to onemogućili.

Zašto im smeta sve svetosavsko, čak i legende, zaista je teško shvatiti. Tim prije što je sve svetosavsko: plemenitost, pomirljivost, prosvjećivanje, dobrotvorstvo, red (Zakonopravilo) i rad (pokrovitelj mnogih zanata i uopšte rada).

Još u doba austrougarske, sarajevska Bosanska vila objavila je, neko vrijeme u svakom broju uzastopno, legende od raznih sakupljača. Najviše iz čitave Srbije, ali i iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Dubrovnika, Boke, Crne Gore itd. Tako je od 1886. do 1900. godine objavljeno preko 150 svetosavskih legendi. Među njima je i legenda o Savinom kuku i Savinoj vodi na Durmitoru. Tu legendu pominje i S. Dimitrijević u knjizi: Sveti Sava u narodnom ejerovanju i predanju (Beograd, 1926.). U toj knjizi je dato više primjera štovanja Svetog Save i kod katolika. Čak u dalekom Melburnu, u ediciji Srpska misao, objavljena je (1960.) knjiga Uroša Stankovića Legende o Svetom Savi – da ne nabrajamo i ostalu obimnu bibliografiju o svetosavskom kultu i legendama o Svetom Savi.

Svetosavski kult

U knjizi o Svetom Savi (Novi Sad, 1902. Jovan Vučković piše i ovo: Srce naroda srpskog puno je ljubavi i poštovanja spram Svetoga Save. To svjedoče i lijepe svetkovine srpske – crkvene, školske, društvene, javne i domaće... A čega je srce ljudsko puno, time se i usta njegova najradije bave. Zato se ime Svetoga Save u narodu srpskom često spominje; zato narod srpski o Svetom Savi mnogo pripovijeda, unoseći u svoje pripovjetke sve ono čime misli da ga je Sveti Savi zadužpo.

Dimitrijević, u uvodu ranije pomenute knjige, veli: Nema kraja u kome kakav krst, drvo, izvor, proplanak, pećina, vodom izdubljena stijena, druga kakva neobična beljega ili nešto rjeđe, bolje o ljepše od ostalog, ne bi nosilo ime Svetog Save.

Za razliku od onog antisvetosavca iz Beograda, katolik iz Boke, Vicko Tripković Podnopoljski je 1922. godine zabilježio: U Boki ćeš, putniče, naći dosta sela gdje će ti seljaci pokazati ovdje živac kamen, ondje grebei, ali list, da ti s rijetkom nasladom u vezi s tim povijedaju o Svetom Savi legendu, kada je starac Svetitelj pohodio njihovo selo. – Nije narod u Boki te legende naučio od srpskih sveštenika... da se Sveta vatra ne ugasi, nego ta predaja živi u narodu.

Oni koji zlonamjerno, ili zbog neznanja, ruže plemeniti svetosavski kult, trebalo bi da pročitaju Zbornik Sveti Sava u narodnom predanju (Zadužbina Radojice Đurića, Beograd, 1927.) ili bar radove nekih autora na tu temu: V. Bogišića, V. Vrčevića, J. Dedijera, Đ. Daničića, N. Đivanovića, J. Erdeljanovića, M. Miličevića, S. Nakićenovića.

Svetinja

U interesu istine treba priznati da je nepravedno optuživati nova vrhovništva da slijede austrougarsko antisrpstvo. U Austrougarskoj, Zemaljska vlada je 13. januara 1897. izdala naredbu br. 4237. po kojoj se u Hrvatskoj i Slavoniji moraju održavati Svetosavske svečanosti u svim školama u kojima ima bar 15-oro pravoslavne djece.

Prije četvrt milenijuma, franjevac Andrija Kačić-Miošić je zapisao:

Želja za gradnjom hramova Svetog Save

Pobožni ljudi, uključujući i neke sveštenike, tvrdili su da im se u snu (nekima i na javi) prikazao Sveti Sava kako stoji na nekom vrhu brda, brijegu, proplanku. To su tumačili kao znak da bi na tom mjestu trebalo podići hram ovom svetitelju. Ili na mjestu gdje je on, po legendi, stvorio pa oduzeo vodu, ili učinio neko drugo čudo.

U Luštici su od starina bile namjere da se gradi hram Svetog Save na vrhu Obosnika, odnosno na najvišoj tačci Luštičkog poluostrva i nekadašnje metohije Svetosavske episkopije. Austrija je to preduhitrila gradnjom vojnog objekta na tom mjestu, kako hram Svetog Save ne bi dominirao većim dijelom Boke i tom kraju bio duhovni svetionik.

U Krtolima se najčešće pominjala glavica Solar u blizini sela Đuraševića. Ta glavica je od davnina smatrana svetim mjestom, iako nema nikakvih, čak ni usmenih, podataka da je tu nekada bila neka bogomolja. Tu su se od starina palile iluminacije (kresovi) uoči određenih praznika. Po narodnom predanju, lično vladika Petar Prvi (Sveti Petar) ukazao je štapom na glavicu Solar kao mjesto za podizanje hrama Svetog Save. Bilo je to doba ratovanja protiv Napoleonovih trupa, kada je iz Dančulovine preko Krtola išao za Lušticu.

Svetosavske legende koje je prikupio Maksim Zloković

Savina Glavica

(M. 3. Boka broj 434. od 1. aprila 1990.)

U Donjem Grblju na jednoj lijepoj i zelenilom obrasloj uzvišici skupljali su se zemanom momci, djevojke pa i odrasli ljudi na igru i razonodu. Tu bi se mladi momci bacali kamena s ramena, skakali u dalj, gađali nišan i t.d. Djevojke bi pjevale, igrale kolo, a stariji ljudi pričali i pjevali uz gusle. To je bilo gotovo svake nedjelje i svečanog dana kada je vrijeme dopuštalo.

Ovaj brijeg se u to doba zvao i Orlova Glavica, jer bi se tu zimi, kad padne svuda na okolnim brdima snijeg, sjatili orlovi.

Jedne nedjelje s proljeća naiđe putem preko Donjeg Grblja Sveti Sava sa nekoliko svojih đaka i kaluđera. Išao je iz Prevlačkog manstira Sv. Arhanđela Mihaila da osveti novosagrađenu crkvu na Pelinskoj Rudini. Milo mu je bilo vidjeti lijepo obrađena polja, procvjetalo voće i vesela stada jagnjadi, pa je zato i krenuo donjom stranom.

Kad je preko Glavatičića išao za Glavate ču na Orlovoj Glavici neku graju i pjesmu. Radoznalo svrati sa puta i uputi se tamo da vidi što se događa. Kad vidje veliki skup lijepe i naočite razdraganee mladosti gdje igraju, pjevaju i vesele se, zapita ih zašto nijesu danas u crkvi na liturđiju? Oni mu odgovore da bi rado, ali u selu nemaju crkve, a da im je manastir Svete Gospođe u Podlastvi prilično daleko, pa ga posjećuju samo o velikim praznicima.

- Mi ovdje na Orlovu Glavicu, – reče mladić – dolazšlo svake neđelje i praznika te igramo, pjevamo i veselimo se.

Sveti Sava izvadi nekoliko zlatnika i dade im najstarijem momku rekavši mu:

- Na, evo ti ove pare, pa na ovom divnom mjestu zidajte crkvu, tu se kupite, Bogu molite, igrajte, pjevajte i u bratskoj ljubavi veselite se. Neka vaši glavari pozovu narod da vam pomogne da sagradite crkvu.

Tada ih sve blagoslovi i nastavi put za Gornji Grbalj.

No, dok su se seoski glavari dogovarali i dok je narod prenio materijal za gradnju prođe dugo zemana. Ipak se, napokon, sazida mala crkvica koju posvetiše imenu Svetog Save, koji se već bješe u međuvremenu predstavio i proglasio za sveca. Brijeg na kome je crkva sazidana dobi ime Savina Glavica.

Ovdje se narod i dandanas skupi: igra kolo, pjeva i vesli se.

Tek poneku legendu je zasebno objavio. Od svetosavskih, objavio je dvije u kotorskom listu Boka. Znajući sa čime se ja bavim, nešo prije njegove smrti, neobjavljene svetosavske legende meni je dao u rukopisu sa molbom da ih negdje objavim, ako mi se ukaže prilika. Ovo je prplika da mu ispunim jednu od posljednjih želja. To mu je od moje strane, a njegovi Bijeljani bi veliko djelo uradili, i za njegovu dušu, i za svoj kraj, pa i za čitavu Boku, ako bi smogli snage i sredstava da objave čitavu zbirku svih legendi koje je on prikupio. Ne samo tu zbirku nego i ostala njegova sabraia, ili bar izabrana, djela, među kojima ima i pjesama.

Sveti Sava i Krivošijanin

(M. 3. Boka broj 454. od 10. februara 1991.)

Sveti Sava je kao arhiepiskop srpski češće dolazio i odmarao se u manastiru Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci. Odatle je putovao, ili morem u Svetu Goru ili kopnom u hercegovački manastir Mileševo.

- Tako jednog proljeća, poslije prijatnog odmora na divnom poluostrvu Prevlake, uputi se sa svojom pratnjom preko Kotora i Risna za Hercegovinu. Penjući se uz risanske strane dođoše umorni na Dragalj, gdje ih jedan glasoviti domaćin zaustavi na počinak. Domaćin i sva kućna čeljad srdačno primiše i dočekaše goste i počastiše ih sa svim onim što se najljepše i najbolje našlo u kući.

Kada su se ispričali i naslušali divnih riječi i pouka, počeše se spremati za počinak. Sveti Sava naredi momcima da nahrane konje i unesu bisage i sedla u kuću. Kad ovo momci središe i odoše na počinak, domaćin opazi ujednom bisagu velikoga i dobro uhranjenog kokota, kakvoga do tada ne bijaše nigdje vidio. Poče se odmah premišljati, kako da ga otme od putnika, a da oni odmah ujutro ne primijete.

Kada su putnici umorni zaspali, domaćin, u neko doba noći, prikrade se ovim putničkim bisacima, polagano uze kokota, a na njegovo mjesto metne komušina i perja od kokošaka, koje je našao oko kuće.

Kad odmoreni putnici sjutradan poustajaše, Sveti Sava naredi momcima da osedlaju konje i natovare sav prtljag, pa da se krene dalje putovati. Oprostiše se od domaćina i zahvališe na gostoprimstvu i nastaviše svome cilju. Kad su došli na sam kraj Dragaljskog polja, opaziše da im u onim bisagama nema kokota, kao i to da se kokot jutros nije pjesmom oglašavao. Sveti Sava se naljuti na onog domaćina, kod kojega su konačili, pa prekrstivši štapom reče: Da Bog da, da na ovom polju ne bilo ništa više osim trnja i kamenja.

I tako ovo, dotad lijepo i rodno polje, postade kamenito i neplodno, i prozvaše ga Drvsko polje, jer po njemu izlazi iz zemlje neka vrsta kamena, koju ljudi zovu zvrsta ili dvrsta.

Podmetnuti kokot

(S. N. Antropološka studija Boka, Beograd, 1913.)

Veli se, da u Dvrsnu živio neki Bojanić za vrijeme Svetog Save. Kad se tu jednom Sveti Sava svrnuo, ugleda kokota kod Bojanića i reče mu: Taj kokot dobar je i vrijedi 100 cekina.

A Bojanić, lukav, kradom brže bolje zakolji onog kokota i metni ga Svetom Savi u torbicu. Sveti Sava ode naprijed, a Bojanić potrči za njim, i reci mu: Onog kokota, što mi ga pohvali, nesta, i rekoše, da si ga ti ukro, već te molim da mi ga vratiš.

Sveti Sava odgovori: Nijesam!

Ali, kad mu Bojanić zaviri u torbicu, nađe ga u njoj. Tad Sveti Sava prokle selo, govoreći: Do sad se zvalo mrsno (rodno), a od sad dvrsno (kamenito).

I ukoliko to izreče, navuče se selom velika navlaka kamenja.

Međutim Bojanić, vidjevši to čudo, prepanu se i zamoli Svetog Savu da mu orosti, jer da mu je on kokota turnuo u torbicu, i da se smiluje njegovom mjestu. Ovaj reče: Hoću! i izvadi iz brade dvije dlake, te ih zavije u krpu i dade Bojaniću, i reče mu: Kad dođeš na sred polja Dvrsna, otvori krpu i biće polje rodio kao i prije.

Bojanić otide, al tek se odaleči od Svetog Save, kao lakom i znatiželjan, otvori krpu, te iz nje izleće jedna dlaka prema Grahovu, u obliku zmaja, i od nje se stvori polje Grahovo. Kad dođe na početak polja, opet krpu otvori, te i druga dlaka pokraj polja izleće, te se stvori bara. Po ovom Dvrsno se i zove Bara, a Dragalj se zove po ovećem zemljištu istog imena.

Čudesna voda

(M.3. Iz neobjavljene zbirke Bokeljska legende)

Na jugozapadnom dijelu pitomog bokešskog sela Kruševica, a do samog zaseoka Kodimož, izbija iz jedne stijene zdrava pitka voda, koju narod i dandanašnji zove Karus-voda. Od vajkada se u narodu pričalo da je ovo ljekovita voda i da se bolesnicima nosila po nekoliko sati hoda radi ozdravljenja.

Priča se, kada je Sveti Sava putovao iz Kamenara (gdje je došao barkom iz Prevlačkog manastira) za Mileševo u Hercegovini, da je išao sa pratnjom Gornjim drumom, rad da vidi i sjeverna sela Dračevićke župe. Prešavši sa pratnjom preko čitavog sela dođe u Kalimož, tu se zaustavi i odmori pored samog izvora. Pošto se odmorio i napio hladne vode, poučio i savjetovao okupljeni narod, krenuo je dalje. Okrenuo se i blagoslovio narod i vodu riječima: Da Bog da, vodo svakome skidala muku, kao što si nama skinula umor.

I tako se dogodi. Od toga doba ova je voda postala ljekovita, pa je u narodu od davnina bila poznata kao Čudesna voda.

(Ovo mi je ispričao Đuro Mitrov Svilanović.)

Savin izvor

(M.3. Iz neobjavljene zbirke Bokeljske legende)

Dođe Sveti Sava u posjetu župi Dračevici, pregleda sve crkve i manastire, posjeti i savjetova kaluđere, pa se uputi prema manastiru Savini. Održi liturgiju u crkvi Svetog Save (Osvećenog) i lagano sa pratnjom siđe na obalu. Mnogo ga zadivi ljepota prirode, pitomina i miomiris cvijeća, pa reče okupljenom, narodu i kaluđerima:

- Vi, braćo moja, uživate najljepši predio, što je Gospod našoj zemlji darovao!

- Da Sveti Vladiko, ali nemamo vode, nego se ljeti, kad presuše izvori i bunari, mučimo tjerajući na konjima vodu sa Topaljskog izvora, ili sa izvora Kuta i Sasovića, – odogovri najstariji kaluđer.

Kada je Sveti Sava sa obale izašao pod sami brežuljak na kojem se nalazi crkvica posvećena Vazneseniju Bogorodice, udari tri puta štapom o stijenu govoreći:

- Neka iz ove stijene potekne zdrava, hladna i pitka voda! U isto vrijeme dok Svetac izgovaraše riječ poteče, to se ostvari pa izvor žive vode i dandanas napaja ljude i vrtove.

(Ispričao mi je otac Teofil Danilović, iguman.)

Savina stopa

(M.3. Iz neobjavljene zbirke Bokeljske legende)

Kada su Luštičani, koji su pripadali metohiji Prevlačko manastira, sagradili crkvu Svetog Nikole, dogovore se da pođu na Prevlaku i da zamole Svetog Savu da im osvešta novu crkvu. Sveti Sava, koji se tada nalazio na Prevlaci, rado se odazove pozivu i uputi se preko Krtola u Lušticu.

Luštičani lijepo dočekaše i ugostiše Vladiku i njegovu pratnju. Poslije završenih molitava i osveštenja hrama, zamoliše ga da blagoslovi i njihove maslinjake. Sveti Sava zađe u jedan obližnji maslinjak, diže ruke na blagoslov i reče:

- Dok god bili vjerni, smjerni i vjeri svojoj odani, rađali, napredovali i bili blagosloveni i vi i vaši maslinjaci!

Poslije ovog blagoslova. ispraćen od Luštičana, krene Sveti Sava za manastir Prevlački. Luštičani su ga pratili uz pjesmu i pucanje do krtoljske granice. Tu se povorka razdvoji i Sveti Sava sa svojom pratnjom pođe istim putem natrag i lagano siđe u Radoviće, pa iz Radovića spusti se na Kaluđerovinu. Silazivši niz strmi brijeg, kojim vodi puteljak na Kaluđerovinu, zapne mu lijeva noga za jedan panj, našto Sveti Sava poskoči na obližnju ploču i tako se jedva održi da ne padne.

Na ovoj ploči i dandanas se vidi stopa, pa narod to zove, za uspomenu na ovaj događaj: Stopa Svetog Save ili Savina stopa.

Kaluđerovina je krtoljski lokalitet pri moru sa malim pristaništem. Odatle su se prevlački kaluđeri prevozili barkama na Prevlaku, pa je po tome dobio naziv Kaluđerovina.

(Pričao mi je Jovan Dragov Lakičević.)

Savin biljeg

(M.3. Iz neobjavljene zbirke Bokeljske legende)

Jedan od puteva koji je vezivao unutrašnjost župe Dračevice sa Primorjem, bio je vijugav i probijao se kroz maslinjake i plandišta od Meljine za Pode, a odatle za Kameno, Mokrine i dalje.

Jednoga nada, – pričali su stari Podjani – podrani Sveti Sava, pošto je pregledao crkve i pučio narod u Dračevici i krene sa svojom pratnjom za manstir Mileševo u Hercegovini.

Na putu od Poda, pa odatle dalje ka sjeverozapadu, između Lisičije grede i brda Stražiluka, na kaldrmisanom putu nalazi se jedna dosta velika ploča, a odmah pored nje veliki kamen na kome je utisnuto konjsko kopito. Seljaci sjevernih sela Dračevice pričaju da se Sveti Sava jašući iz Primorja prilično zamorio. Zastao je u hladu da se malo odmori. Konj, koji mu bijaše žedan, stade udarati kopitom u kamen. Sveti Sava vidje da nema tu nikakvog izvora, ni pitke vode, pa pođe dalje.

Kod obližnjeg izvora se odmoriše, napojiše konje hladnom vodom i pošto Sveti Sava blagoslovi okupljeni narod i naselje, nastaviše put za Hercegovinu.

Na onom kamenu, gdje se bijahu za časak zaustavili, ostade i do dandanas utisnuta konjska stopa. Mjesto gdje je konj udario kopitom, okolni seljaci zovu Savin biljeg, a i u mnogim zemljišnim knjigama je tako zabilježen. Mjesto kod izvora zove se Savino počivalo.

(Pričao mi je Krsto Tošić-Podjanin.)

Savina zvona

(M.3. Iz neobjavljene zbirke Bokeljske legende)

Poslije dovršenja velike Savinske crkve (1777. g.) kaluđeri i ostali tutori počeli su ozbiljno razmišljati kako će se i otkuda nabaviti zvona koja bi pristajala onako velikom hramu. Kada su pokolnim selima nakupili dovoljno milostinje, poručiše zvona u jednoj od najboljih lijevaonica zvona u Veneciji.

Kaluđeri, da bi se na neki način razlikovali od ostalih priloženika i darodavaca, zavjetovaše se da će čitavo vrijeme, dok se bude kupila milostinja po narodu za zvona, jesti neobuljenu hranu. Priča se, da su svo zašteđeno ulje prodali i sav novac od naroda što su dobijali za sveštenoradnje davali svom igumanu, da spremi za ovu svrhu.

Iguman je poslije godinu ipo dana sakupio pun stolnjak (tavalju) srebrnih novaca. Kaluđeri se dogovore i jednog dana sa nekim novskim jedrenjakom pošalju igumana u Veneciju. Iguman je u Veneciji pošao u livnicu zvona, pa je u svaki od tri kazana, gdje se varila smjesa za zvona ubacivao naporedo po pregršt srebrnjaka, brižljivo nastojeći da u svaki kazan podjednako ubaci.

Zato su, kaže legenda, savinska zvona tako izvanredno harmonična i milozvučna.

(Saopštila mi je Rosanda Tomanović iz Lepetana, rođena u Herceg-Novom.)

Svetosavska slavlja
-Novinski izveštaji-

Opšta slavlja Savindana

U sklopu kulta nekog svetitelja, osim predanja, legendi, mitova, svakako spada i način proslava njegovog praznika. Ni Šerović ni Lipovac tome nisu posvetili dovoljnu pažnju, iako su o tome često i novine pisale.

Proslave Savindana u Boki i Crnoj Gori prve su zabilježile crnogorske novine jer Boka tada još nije imala svoje glasilo. Kako je bilo prije izlaženja tih listova, naravno po novinskim izvještajima ne možemo pratiti, ali od početka njihovog izlaženja već imamo dragocjenih podataka. Tako imamo podataka od izlaženja lista Crnogorac, pa njegovog nasljednika Glasa Crnogorca, pa iz cetinjskog Vjesnika, iz nikšićkih listova Onogošta i Nevesinja, iz časopisa Prosvjeta i Luča.

Crnogorac je bio prvi moderniji list za politiku i književnost. Prvi broj je izašao januara 1871. i bio je u znaku Svetosavske proslave, ne samo u ondašnjoj Crnoj Gori nego i u Boki.

U izvještaju sa Cetinja pored ostalog stoji:

U izvještaju iz Kotora, stoji i ovo:

Slični izvještaji su u Crnogorcu odjanuara 1872. s tim što je opisana i proslava u Podgorici. Od početka 1873. list Crnogorac je promijenio ime u Glas Crnogorca i postao zvanični državni list Crne Gore. On je nastavio da donosi izvještaje i duže reportaže o proslavama Savindana u Crnoj Gori, koje su održavane u visokom stilu i uz podršku državnih funkcionera na čelu sa dinastijom Pretrovića-Njegoša. Pomenuti listovi su uglavnom pristupačni zainteresovanima, jer im postoje i fototipska izdanja, pa se sa njima nećemo dalje baviti.

Prije I svjetskog rata o svetosavskim proslavama pisali su i dubrovački nedjeljnici, Dubrovnik i Crvena Hrvatska, a između dva svjetska rata Glas Boke.

Nema potrebe sve prepisivati, jer su svake godine od kad su ti listovi počeli izlaziti (Crvena Hrvatska 1891. g. i Dubrovnik 1892. g.) proslave bile slične, ali je ipak važno odabrati one koje su karakterističnije. Pored ostalog i zbog toga da današnje generacije saznaju kako su nekada izgledala Svetosavska slavlja, jer ih se ne mogu sjećati ni današnji 60-to godišnjaci. Od 1941. g. nisu tako svečano i javno održavane, niti ih je štampa registrovala.

Boka nije imala svog informativnog glasila sve do 1908. g. ali je imala svoje dopisnike u pomenutim dubrovačkim glasilima, pa moramo sa njima započeti.

Pominjani dubrovački tjednici, nisu donosili izvještaje iz svih mjesta (uključujući i sela koja su imala školu) jer nisu svugdje imale svoje dopisnike. Nije to bilo ni potrebno. U regiji Dalmacije, kojoj je administrativno pripadala i Boka, svetkovine su, manje-više, svugdje bile slične i sa školskim priredbama u srpskim školama. Iako su pomenuti tjednici donosili izvještaje iz čitave Dalmacije, sa Dubrovačkog područja i iz Boke, najviše ih se odnosilo na Boku, što samo po sebi govori da je Boka i u tome prednjačila.

Svetosavske besjede 1893.

(Crvena Hrvatska broj 5. od 6. februara 1893.)

Druga je nama sad na pameti.

Ovih dana čitamo po svijem srpskijem listovima kako javljaju da su primili pozive na Svetosavske besjede. Tih je poziva bilo sila: u svakom mjestu pa bilo samo deset pravoslavnih, proslavio se na ovaj način dan Svetoga Save. Na pozivima stajalo je napisano: Srpsko-pravoslavna crkvena opština; ili Odbor za svetosavsku besjedu; ili Srpsko-pravoslavna škola; ili Srbi pravoslavni i t. d. priređuju i pozivlju i t. d. A na svrhu bilo je istaknuto kako je čist prihod namijenjen Srpsko-pravoslavnoj osnovnoj školi u dotičnom mjestu.

Bez potpisa.

Proslava krsne slave SPD Jedinstva 1894.

(Dubrovnik br. 6. od 7. februara 1894.)

Na Svetog Savu Jedinstvo nije moglo da priredi zabavu kao i ostalijeh godina, te se je Čitaonica poduhvatila da sama to uradi što joj je ispalo za rukom.

I ako bijaše skromna zabava, ipak smo se njome potpuno zadovoljili u svakom pogledu. Naroda bijaše dupkom puno – skoro brojnije od ostalijeh godina – ženskog spola na pretek te su nam pri igranki prostorije bile čisto tijesne.

No pokraj svega toga svak se je do mile volje zabavljao i radostan kući otišao.

Zabavu su posjetili i gg. c. k. vojnički časnici, koji su se o njoj pohvalno izrazili.

Na zabavi su se prestavljala dva komada čuvenog Koste Trifkovića: Čestitam i Francusko-pruski rat. Oba komada bjehu uprav vještački (vješto, – prim. V. K.) izvedena na veliko zadovoljstvo i povlađivanje publike. Zato hvala diletantima!

Osim toga, bješe jedna deklamacija i jedan komad na glasoviru što je također u redu izvršeno.

Zabavu je začinjavala izvrsno Građinska orhestra, te je tako sve ispalo kako se poželjeti moglo.

Igranka je trajala do 5 sati ujutro.

Bez potpisa.

Obilježavanje jubileja spaljivanja moštiju svetitelja Save

(Dubrovnik br. 21. od 20. maja 1894.)

Iz Kotora nam pišu

I mi ovamo proslavismo 300 godina od spaljenja moštiju Svetog Save Nemanjića skromnijem načinom.

U katedralnoj crkvi Sv. Nikole bila je svečana služba Božja, na kojoj je pjevalo Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo. Pri završetku službe Njeg. Visokopreosveštenstvo g. Episkop Gerasim Petranović izreče kratki ali značajni govor o životu i radu Svetog Save, spomenuvši na koji je način gadni Sinan paša spalio njegovo tijelo.

Zatim su školska djeca otpjevala Svetosavsku himnu. U crkvi je bilo dosta naroda, a za vrijeme službe bijahu svi naši dućani zatvoreni.

Dok se naši historičari prepiru koje se godine taj zločin izvršio, dotle mi, držeći se onoga što na glasu historičar Ruvarac tvrdi, odadosmo ove godine malenu ali zaslužnu poštu našem najvećem prosvjetitelju i učitelju, želeći da nas ova sveta uspomena potakne na blagotvorni i ustrajni rad za naše milo srpstvo.

Bože daj!

Ovo nek služi primjerom našoj razbraći, kako smo živi i budni u svakoj prigodi, a da ćemo uvijek takovi biti ma koja god se prilika ukaže.

Bez potpisa.

Sveti Sava pokrovitelj čitaonica

(Dubrovnik br. 6. od 10. februara 1895.)

Svi su brzojavi burno pozdravljeni. Osim brzojava stigla nam je jedna pjesma uvaženog Srbina katolika starine Pava Kamenarovića, koja je pri čitanju postigla vrhunac oduševljenja.

Original je napisan ćirilicom, a glasi:

Na dan sretni Svetom Savi
Nek u bjeli Ercegnovi,
I bratinstvu pun ljubavi
Moj doleti pozdrav ovi.

Koga želim prinijeti
Bracke sloge sred oltara,
Gdje napretku i prosvjeti
Danas novi hram s otvara.

Zdravo Srpska čitaonice!
Napreduj nam, rasti, cvati;
Ka zrak zvjezde prehodnice
Svim Bokeljim budi sjati.

A slavjansku goj nam milu
Uzajamnost, radi Boga,
Nek oživi u tvom krilu
Stara ljubav mir i sloga

Nek jednom od Sutorine
Željeznice do potoka,
U ljubavi svoje sine
Sjedinjene vidi Boka!

Ercegnovski taj hram novi
Bracke sloge, Sveti Sava
Neka s neba blagoslovi...!
A ja kličem: Slava, Slava!

Po izvršenom programu otpočela je igranka, otvorena sa Seljančica i Kraljev oro i trajala sve do zore. Ovako počesmo, a bolje ćemo slijediti. Srpski pozdrav.

Potpis pseudonimom Jedan član.

Svetosavska svečanost 1895.

(Dubrovnik br. 6. od 10. februara 1895.)

KOTOR, 28. Januara

Dragi moj Novače!

Žaljaše e ne mož doći o našoj srpskoj slavi Sv. Savi amo, a i da ti je podaleko za tebe starca, pa me tada zamoli da ti po peru ispričam, kako bi amo. Evo me da te zadovoljim!

Ono znaš, bješe se skupilo naroda na Savin-dan večer u Čitaonicu, da se nije čovjek mogao pomaći. Činjaše mi se onaj narod kao čele u ulištu – sve vrvijaše! A i bješe narod baš gospocki. Badava: begeniše svako Srbina, pa njemu kao pomaman! Tu su bila najodličnija lica kotorska. Tu bješe: generala, majora, oficira, doktora razne struke, pjesnika, serdara, profesora i šta ti još znadem kakovih činovnika i trgovaca – u kratko ću da rečem: Tu bješe sve bolje i bolje.

Zbili se mi, a uprli oči put pozornice: zavjesa se rastvorila. Stupio na pozornicu Milan Ramadanović. On govorio prolog, koji je sam u stihovima sastavio. Ova mlada plemenita duša sa takovim je zanosom govorila, i tako lijepo, da je prisutne do ushićenja dovela. U kratko ali vrlo lijepo, ispriča nam rad Svetog Save i pozdravi goste.

Evala mu! Srećan bio i ko ga rodio i srpskijem mlijekom zadojio!

Nek se i drugi naši Omladinci ugledaju u ovog rodoljubivog svog druga, pa i oni nek slijede njegovim stopama. Omladino! Ti si desno krilo rodu nam srpskom. Pa hitaj i rod slavi, jer rod na te čeka!

Grad čeličan jedan znadem,
Što se sjaji sa visina;
O njega se dušman lomi
Grad je: srpska Omladina!

Tako reče Isidor Ćirić. Pa pregni i pokaži se svuđe gdje mož, nek dušman vidi, nek dušman čuje: da Srb još živi – da je junak!

Tako samo Omladino! Slavmo Boga, rod budimo, da nas mine crni jad!

Gospođa V. Linardović otpjevala je La forza del destino i La serenata (a tako milozvučno, tako anđeoski, da prosto ne disasmo kad ona pjevaše. Kao da joj vile grlo pozajmiše. Prava umjetnica, uzor-pjevačica. I Ravijojla bi se njoj poklonila. Šteta velika što nas ostavlja, te nijesmo srećni i dalje njenijem vilinskijem glasom naslađivati se. Nek joj bude srećan put, a ostavila je među nama vječnu uspomenu.

Gospođica Dobrila Žutkić pokazala se prava vještakinja na glasoviru. Mi joj čestitamo!

Na žalost, program se nije sav izvršiti mogao, zbog korota te neraspoloženja pojedinijeh. E, a bijaše se spravilo mnogo više. Žao nam bi, te ne bi moguće da čujemo Pod Lipom, osobito ono: Lipo... zelena...!

Do godine, ako Bog da, da ako nam se neće trefiti uvijek neprilika kao korota, te bolesti! Dobre volje i rada bješe, a božijoj se ne može protiviti!

A što da ti rečem, moj Novače, o našem Jedinstvu!

Kad gođ ono zapjevalo prisutni pobuđeni gromovito aplaudirali, te svaki komad morade ponoviti. Jedinstvo pjevalo Sv. Save himnu – a Bogu te uznosilo; pjevalo himnu Jedinstva – u njedra te savijalo; pojevalo Voda i suze – duši ti i srce milinom naslađivalo. A kad zapjeva Jezerce, e čisto mlidijah da sam u Brankovom čunu, a da me talasi Drave njihaju. Kad zagrmilo Bojna truba, e onda da čovjek poleti – narasla mu krila. Al i jeste Bojna truba zanosna. Kad je čuh, krv mi uzavrela – od čovjeka džina načinila!

E, tako ti je to naše Jedinstvo! A ono i da znaš, mora i da bude tako jer presjednik mu Dr. Kvekić, a horovođa Jovo Kadija. Oni ne žale ni truda, ni dangube, samo da im Jedinstvo cvati, pa i dušu bi z nj dali, kao i svi članovi njegovi. Pa naprijed tako sokolovi, a Bog će vaša djela nagraditi!

Reče naš Sundečić.

Pjevanjem se zabava svršila.

Poslije zabave slijedila je igranka do 5 sati iz jutra. Orilo se, pjevalo se – sve je veselo bilo. Pa uvijek vesela Srbadija!

Evo ovako, moj Novače, Srbin slavi svojeg velikog prosvjetitelja Svetog Savu.

Bože daj, da ga još dugo ovako lijepo budu slavili na diku Srbinovu, a na žalost dušmaninu!

Hvala budi priređivačima, izvršiocima zabave!

Takođe hvala gostima i cijelom prisutnom narodu!

Ovako se uvijek u brackom kolu sastajali i zajedno veselili!

Bog će dati.

A sad, da si mi zdravo, mili Novače! Ljubi ti vedro srpsko čelo tvoj dok bude živ

Grujica. (Potpis pseudonimom)

Svetosavska proslava Bokelja u tuđini 1895.

(Dubrovik broj 10. od 10. marta 1895.) San Francisko, 1. februara

Pravo su nekada rekli: gdje je Srbin tu je i slava! Ali danas to treba nadostaviti i Svetosavska slava! – Tako je počela svoj članak američka Sloboda, koja izlazi ovdje na obalama velikog okeana.

A tako i jeste. Svetosavska slava danas je postala slava svega Srpstva, i gdje se dva Srba sastanu tu se ta slava slavi u nakrst bijela svijeta.

Da si odakle iz daleka svijeta slučajno nabasao; da te je nenadano put nanio, gvozdena kola ili parni brod dovezao, ili da te sokolova krila donijela u ovaj grad na večer Svetog Save u dvoranu Srpsko-Crnogorskog dobrotvornog literalnog društva u San Francisku – zaista bi se iznenadio i začudio, kad bi vidio kako Srbi daleko... daleko – amo, na kraju daljeg Zapada, slave i sjećaju se svoje dužnosti i svoga prosvjetitelja i učitelja Svetog Save.

Tu ti nije bilo ništa tuđega, već sve čisto po srpski; u dvorani okićenoj i rasvijetljenoj pružila se je kao pruga dugačka sofra, sve od predsjedničke stolice, pa do najkrajnjeg ugla sobe od Čitaonice, a poviše čela te krasne sofre ukršćeno nadvile se dvije mile i slobodne zastave, srpska i američka.

Među njima stoje u zlatnome okviru slike neumrlog osloboditelja ove zemlje Đorđa Vašingtona i Svetog Save srpskog prosvjetitelja i učitelja. A u naokolo uporedile se sve dične slike srpskijeh velikana i junaka iz najstarijega doba do danas. Oko 8 sahata braća Srbi bjehu već na okupu, jer:

Dok eto ustade upravitelj, kao domaćin ove večere gosp. Š. Radulović, te probesjedi: U ime Božje i slavu Svetog oca Save, sjedite braćo da blagodarimo.

U čelo trpeze sjede predsjednik Srpsko-Crnogorskog društva gosp. Vukanović, a za njim po redu preko 70 Srba kao braća jedan do drugoga.

Divno li je bilo gledati ovu kitu Srbadije gotovo iz sviju srpskijeh krajeva, gdje mirno, ljubezno, veselo, ponosito i oduševljeno sa patriotičkijem osjećanjem slave svoju slavu.

Tek što sjedosmo, glas stiže iz mjesta gosp. predsjedniku Vukanoviću od preosveštenog episkopa Nikole, u kome čestita s blagoslovom Svetosavsku proslavu, želeći mir, veselje i zadovoljstvo; također gosp. Episkop pozivlje Srbadiju sjutra u Nedjelju na službu Božju, na kojoj će isti činodejstvovati i govor držati o životu i radu Svetog Save. Ovu poruku i blagoslov njegovog preosveštenstva pozdravili su prisutni sa velikijem oduševljenjem.

Predsjednik Društva uzeo je riječ u slavu Svetog Save, te svakoga do suza ganuo.

Onda je ustao Dubrovčanin Frano Kurtoni, da reče zdravicu, ističući kako je malen i nejak ostavio srpski Dubrovnik, pa ne može da se izrazi kako bi hotio, ali osjećam onu staru srpsku krv da u mojijem žilama zuji, radujući se ovoj proslavi i u buduće.

Drugu zdravicu izgovorio je N. Kostić, obučen u skupocjenom crnogorskom odijelu, knjazu Nikoli.

Srbin katolik Kažimir Antonioli (izrekao je zdravicu, prim. V. K.) svijem Srbima bez razlike vjere a na svakoj strani svijeta.

Društvo je iza zdravica otpjevalo: Rado ide Srbin i Onam, onamo.

Onda je govorio Šumadinac Đ. Stojanović – na što je S. Jovanović uzeo u ruke srpske gusle te ispjevao Početak bune na dahije, a onda ih slao od ruke do ruke.

L. Ćurić nazdravljao je srpskoj štampi a u prvom redu onoj na Srpskom primorju.

Predsjednik Srpske Čitaonice nazdravio je Nikoli Tesli. Iza zdravice redale su se deklamacije:

Pa pjesme pjevale:

Deda i unuk,
Brankovo kolo,
Gusle moje,
Pjesma caru od ugnječene raje i t.d.

Narodno kolo i horo nije se vodilo, pa za to će Društvo na 13.o.m. dati veliku igranku, gdje će se igrati sve narodne igre.

O ovoj Svetosavskoj večeri i amerikanski list Morning Call donio je lijepi članak.

Kako privatno doznajemo i u Fresnu u Kaliforniji nije prošao Svetosavski dan bez lijepoga pomena, pa kad to spomenemo onda opominjemo i mnoga druga mjesta u ovijem krajevima, gdje Srba ima, da dogodine budu se ugledala u ona mjesta gdje se slavi Sveti Sava.

Srbin. (Potpis pseudonimom)

Školska slava u Kotoru 1896.

(Dubrovik broj 5. od 2. februara 1896.)

Lijep primjer rodoljublja daje češće, mladi i daroviti ovdašnji Srbin Milan Ramadanović, zanešen žarom najvećeg patriotizma.

Na Svetog Savu, prigodom osvećenja vodice u našoj Srpskoj fondacionoj školi, dao je razdijeliti među učenicima veliki broj poučnih ilustrovanijeh knjižica i počastio ih je slatkišima.

Tako radi već od nazad tri-četiri godine, te pretplaćuje Golub, list mladeži, za iste učenike.

U veče Svetog Save, imajući pak na umu, da tog velikog provjetitelja srpskog treba proslavljati u svijem slojevima i bogatiji i siromašniji, preporučivao je ovdašnjem nižem staležu i nastojao, da nađu jedno mjesto za sebe i da tu uz gusle i pjesmom proslave tu večer što i učiniše, a da će im on dati napojnice.

Takovo mnijenje vlada kod njega u svakom pogledu i u velike se brine za svoj rod. On ne žali ni truda, ni žrtava, da narodu samo bude od koristi.

Lanjske je godine sabrao sve brojne pjesme o Svetom Savi i dao ih je izdati u posebnoj knjižici kako bi poslužilo Srpčadima za deklamovanje.

Ta šta je još spomenuti, da od kad je postao upraviteljem i blagajnikom naše čitaonice, da je ista mnogo uređenija i opskrbljenija višijem brojem listova.

Takovom rodoljubu želimo dug život nek se cio rod s njime diči, te se i drugi na nj ugledali.

Bez potpisa.

Proslava krsne slave SPD Jedinstva 1896.

(Dubrovik broj 5. od 2. februara 1896.)

Svetosavska zabava s igrankom, koju je priredilo naše Jedinstvo, ispala je, kao svake godine, sjajno.

Program zabave bio je prilično odabran, te je zadovoljio sve prisutne, koji su to hvalom priznali. Jedinstvo je otpjevalo četiri komada u potpunom skladu, što ga, kao vazda, odlikuje.

Tamburaški zbor, koji je u zabavi sudjelovao, udarao je tri komada na opće dopadanje. Ovo

je drugi put da se, iza potpunog konstituisanja javno izlaže.

Na veče Nove godine, bio je priredio koncerat u svoju korist, na koji su bili pozvati samo članovi Čitaonice, pošto se davao u prostorijama iste, te je tom prilikom palo 80 for.

Još mi je spomenuti, glede Svetosavske zabave, dva komada na klaviru, koja su osvirale gospođice Vale i Radivovićeva sa učiteljem gosp. Freti-om, sa svom preciznošću.

Zabavi su prisustvovali gosp. Brigadir sa svojom gospođom, mnogi vojnički činovnici, pjesnik Sundečić i druge odlične osobe, te su prostorije bile dupkom pune, da se jedva moglo kretati i igrati.

Bez potpisa.

Svetosavsko slavlje u Srbini 1896.

(Dubrovik broj 8. od 22. februara 1896.)

Srbina kod Herceg-Novoga, 18. februara

Cijenjeni Gospodine Uredniče,

Evo Vam u kratko opisa opće srpske slave Svetog Save.

Iz jutra oko 9 sati prije službe Božje silan se narod bješe slegao u prostorijama ovdašnje Srpske pomorske škole, "Boškovića, Laketića, Đurovića", gdje se je, pošto učenici ispjevaše i deklamiraše nekolike svetosavske pjesme, osveštala vodica.

(Ovom prilikom bijaše razdijeljeno učenicima 20 komada svetosavskih pjesama, koje posla na dar čelik Srbo g. Milan Ramadanović, koje je on sam skupio i izdao,... na čemu mu javno zahvaljujemo i želimo da se na njega ugledaju i drugi Srbi.)

Iz škole krenuše svi put Savine pjevajući srpske pjesme, sa školskijem trobojnim barjakom, na sv. Liturđiju...

U 7 sati u veče otvori zabavu u ovdašnjoj Srpskoj čitaonici predsjednik g. J. Nakićenović s nekoliko vatrenijeh i rodoljubivijeh riječi.

Dvorana bješe prepuna.

Između mnogijeh čestitaka koje primismo, ne mogu a da ne napomenem Klub srpskijeh zastupnika i prečasnog g. dum. Andra Murati-a...

Zabava je ispala da nije mogla ljepše.

G.đica E. Đuranović zadivila nas je svojom vještinom u deklamiranju pjesme Poklik jedne Srpkinjice, također i g.đica 3. Nakićenović u Ranjenici, te obje g.đice ušljed burnog aplauza i izazivanja ponoviše.

Zabavu završila je šaljiva Hadžićeva igra Ljubav nije šala. Prestavljači g. G. Vuličević, N. Doklestić i V. Gojković i g-đice E. Đuranović, A. Đurković. A. i Č. Pavković odigraše svoje uloge vještački...

Iza zabave plesalo se je do zore.

Na ovaj način svršila je ova krasna zabava (proslava).

Zaista ne može se propustiti a da od srca ne zahvalimo vrijednoj Upravi Srpske Čitaonice, a osobito čestitom predsjedniku g. J. Nakićenoviću i blagajniku g. A. Seferoviću koji se očinski stara za što bolji društveni napredak.

S toga preporučiti je, da se što češće priređuju ovako lijepe zabave, koje mnogo doprinose da se razvija ljubav za narodnošću.

Osobito nam je milo da uvijek, kao ovaj put, budu učestvovati složno braća obiju vjera, pak da zapamte oni što pričaju o pravo slavnom ekskluzivizmu.

Opće negodovanje izazvalo je po svoj Boki kod braće katolika nekorektno postupanje biskupa Ućelinija na Tripunovo u Kotoru.

Upisivanje u Srpsku književnu zadrugu kod nas sve više napreduje, već upisalo se je do 60 pretplatnika.

Prošle mesojeđe, i ako su kratke bile, provedosmo ih lijepo na nekoliko sijela u Čitaonici, koja dobro napreduje i broji preko 100 članova.

Prelijepo bješe vidjeti na pošljednjem sijelu g.đu Maricu Bubalo, obučenu u srbijanskom narodnom odijelu, a njezinu jetrvu g.đu Olgu u crnogorskom; g.đu Lj. Mikulić u župskom; g.đicu M. Tvrtko u konavoskom; g.đu D. Blanuša u kaštelanskom i još bješe nekolika tuđa kostuma na opće divljenje.

Srpsko Vam pozdravlje od Vašeg

Svetosavsko slavlje u Herceg-Novom 1896.

(Dubroeik broj 8. od 22. februara 1896.)

Hercegnovi,17. februara

Ovogodišnja proslava Svetog Save ispala je divno. Ovom prilikom ne možemo a da svesrdno ne blagodarimo bratu Čehu gosp. Lamišu, koji je uveličao našu proslavu stvorivši orkestru i udarajući solo na citari i svirajući violinu.

Naša Čitaonica napreduje. Broji blizu 100 članova. Na 25. januara ispunila se godina da se ista otvorila. Birala se nova uprava. Gosp. Nakićenović ostao je za predsjednika, a pojedini članovi Uprave izmijenili su se. Pošto se sve potrebito čitaonici nabavilo, prištedilo se za godinu dana f. 300.

Divan položaj i čist vazduh našeg grada, primamljuje nam gostiju. Imamo ih priličan broj. Najviše nas pohađaju naša braća iz Srbije. Kad se jednom Dubrovnik podigne, i mi ćemo imati koristi. Kako je već javljeno, Harrach je na Topli kupio kuću. Po svoj prilici dolazi do mjesec dana.

Prispio nam je novoimenovani pristav na sudu gosp. Vidak koji provizorno zastupa suca Boaru. Našem bratu iz Dubrovnika kličemo: Dobro nam došao!

Nemilo je odjeknuo glas iz Kotora o postupku biskupa Uccellini-a. Vjera katolička je u opasnosti???

Od 138 glasova za Kamenarovića (katolika, – prim. V. K.) 100 glasova su bili pravoslavni. Pravoslavni su predlagali da budu sva 4 zastupnika katolici, ali naravno Srbi. Gosp. dr Matijevićje bio moljen ali se nije primio. Dakle?

Ali biskup Uccellini-u nije do katolicizma, drukčije ne bi sijao razdor među jednokrvnom braćom. Kad nije moguće da imamo biskupa Srbina, molili bi od vlade čovjeka koji bi poštovao ovomašnji srpski narod katoličke i pravoslavke vjere.

Primite gosp. Uredniče srpski pozdrav.

Bez potpisa.

Svetosavska besjeda 1900.

(Dubrovnik broj 4. od 28. januara 1900.)

Jedini dan kad se svi Srbi, iz svih krajeva i sa svih strana srpskih i tuđinskih, nalaze u duhu spojeni i svetom vezom skopčani – to je bez svake sumnje dan Svetog Save.

Toga znamenitog dana uhvate se Srbi svi, i u jedno veliko, nedogledno kolo, te se nadmeću, ko će bolje da u kolu poigra, ko će svečanije da proslavi prosvjetitelja srpskog naroda.

Kao što je svugdje po krajevima gdje Srbi žive, tako se je i kod nas, u Dubrovniku, proslavljao taj dan već od vajkada što bolje i dostojanstvenije. (Važno je obratiti pažnju na Svetosavske proslave od vajkada. – Prim. V. K.)

Ovogodišnja proslava Svetog Save ne samo da nije zaostala za proslavama prijašnjih godina nego ih je – po našem miljenju – čak i natkrilila.

Već ranim jutrom zvona sa zvonika ovdašnje pravoslavne crkve oglašavahu crkveni dio proslave, pozivljući vjerne na molitvu.

Poslije svečane službe Božje, koju je ovdašnje Srpsko pjevačko društvo "Sloga " začinilo svojim milozvučnim i harmoničnim pjevanjem, bilo je osvećenje vodice u Srpskoj ženskoj zakladnoj školi Boža Boškovića. Tom prilikom izrekla je učenica te škole g.đica A. Berać krasno prigodno slovo.

Pošto je i Muška fondacionalna srpska škola blagoslovljena bila, rastadoše se nazočni da se dovečer u većem i odabranije broju opet sastanu.

Spuštala se je tiha suton – a vrijeme, kakvo se samo poželjeti može – kad se je krasna i prostrana sala Srpskog pjevačkog društva "Sloga" stala da puni biranom publikom.

Već je u velike 7 sati prevalilo bilo, kad se zabava otvorila poznatom himnom Svetosavskom Uskliknimo... koju divno otpjevao mješoviti društveni hor. Veliku radost i neopisivo veselje proizvelo je udaranje sitnih tamburica, na kojima je tamburaški zbor Dubrovačko Radničkog Društva na opće odobravanje izveo Stankovićev Rado ide Srbin u vojnike i Srpski Dom, krasnu kompoziciju kapelnika Srpske muzike gosp.Čižeka. Burno odobravanje kome ne bješe ni kraja ni konca, izazva i po drugi put tamburaše na pozornicu.

Svidjela se je publici polka Slavjanskog Milice, a nadasve VIII Rukovet Mokranjčev, koji je mješoviti hor na živo zahtjevanje publike morao ponoviti.

Također se svidjela deklamacija učenika R. Perovića. Šaljiva igra Svekrva od Mite

Kalića, koja je zatim bila na redu, odigrana je na opće zadovoljstvo.Naše diletantkinje,

koje su već od prije stekle glas u našoj publici, poslužile su se i ovom prilikom da taj

glas još bolje utvrde, dok su gospoda diletanti pokazali ne samo veliku ljubav za

pozornicu nego i za gotovost da tu ljubav na dobro upotrijebe.

O samoj igranci mislimo da nije potrebno trošiti odveć riječi. Kad naglasimo, da je to bila jedna od najjače posjećenih animiranih igranaka u našem gradu, mislimo, da smo time sve kazali.

Cvijet građanstva dubrovačkog obojeg spola bješe se stekao one večeri u Slogine

prostorije da u veseloj pjesmi, svirci i igri provede nekoliko ugodnih časova.

Na istoku bješe zaplamtjelo jutarnje rumenilo, kad se posljednji gosti rastajahu sa

Sloginom salom...

Bez potpisa.

Svetosavske proslave 1900.

(Dubrovnik broj 4. od 28. januara 1900.)

Srpska čitaonica u Hercegnovome priredila je na dan Svetog Save zabavu s igrankom, s ovim rasporedom:

1. Himna Svetog Save, svira orhestar,

2. Zašto smo Srbi od I. Ćirića, deklamuje g.ca S. Milašinović,

3. Lastavicam od Zajca, pjeva g.ca Bošković, prati na klaviru g.đa J. Vuličević,

4. Gusle moje, igraju s pjevanjem učenice,

5. Offenbach: Ouvertir iz operete,Orpheus in der Unterwelt, svira orhestar,

6. Deda i unuk, pjevaju učenice,

7.Wagner: Tannauser, fantazije, svira vojni orhestar,

8. Svekrva, šaljiva igra u 1 činu od M. Kalića. Osobe: Milan sudac, G. V. Gojković; Ljubica njegova žena, g.ca A. Pavković; Juca Milanova mati, g.ca 3. Nakićenović; Manda kuharica, g.đa O. Kamenarović; Mija, pandur, G. M. Komnenović; baba Kata Mandina mati, g.ca S. Danilović.

Srpska čitaonica u Kotoru, takođe je priredila zabavu s igrankom s ovim rasporedom:

1. Himna Svetog Save, pjeva mješoviti zbor društva Jedinstva sa orhestrom, pjesma J. Sundečića, muzika Salgetija,

2. Najmilije, pjesma Sv. Grubića, deklamuje Milan Vukotić,

3. Nazdravica mornarah, fantazija od V. Broža, udara Srpski tamburaški zbor,

4. Nek dušman vidi, od Jenka, pjeva mješoviti zbor društva Jedinstva,

5. Potpuri iz opere, Kavallerija Rusticana, od M. Maskanji, udara Srpski tamburaški zbor,

6. Jezerce, od J. Ce, pjeva mješoviti zbor društva Jedinstva.

Bez potpisa.

Svetosavsko slavlje u Herceg-Novom 1900.

(Dubrovnik broj 6. od 11. februara 1900.)

Iz jutra okupio se mnogi svijet iz varoši i obližnjih sela u dvoranu Srpske zakladne škole, gdje je u 9 sati otpočela zabava pjevanjem Svetosavske himne. Pošto je prečasni paroh M. Popović zakrstio vodicu, zabava se nastavi nizom srpskih (da se ne izgubi iz vida: za vrijeme vladavine tuđina, – prim. V. K.) pjesama i deklamacija, koje na opće zadovoljstvo izvršiše učenici pomenute škole, pod upravom vrijednog im učitelja Toma K. Popovića. Kad svrši pjevanje, prečasni paroh drža lijep govor o životu i radu Svetog Save, a za njim naš načelnik kratko i jezgrovito preporuči učiteljima, da se i od sada kao i do sada, marljivo brinu o uzgoju naše djece.

Iz škole krenuše djeca, a s njima i narod, pod vođstvom jednog učenika u narodnom odijelu, koji nosaše školski barjak, u crkvu, gdje već mnogobrojan narod čekaše da otpočne liturgija.

Poslije narod se iskupi na varošku poljanu, gdje se do mrkle noći razlijegala pjesma i igrala narodna kola.

U večer je bila zabava u Srpskoj čitaonici, uz vrlo lijep i biran program, i ako ga je politička vlast maćo okrnula, zabranivši drugu tačku programa. Pjesmu Lastavicam otpjevala je divno g.ca M. Bošković, a pratila je na klaviru g.ca J. Vuličević. Gusle moje i Deda i unuk, pjevale su učenice u narodnom odijelu i zanijele sve nazočne. Da su te tačke tako lijepo ispale, treba zahvaliti neumornom trudu i nastojanju uzor-gospođe Komnenović.

Nakon pjevanja predstavljali su naši diletanti šaljivu igru M. Kalića Svekrva i svojom vještinom očarali gledaoce.

Daj Bože dogodine i bolje!

Umjesto potpisa inicijal I.

Svetosavsko slavlje Bokelja u tuđini 1900.

(Dubrovnik broj 10. od 11. marta 1900.)

San-Francisko, februara

Ne mogu propustiti, a da i ovoga puta ne opišem proslavu Svetog Save, koju u ovom gradu bješe priredilo Srpsko-Crnogorsko društvo.

Odbor, izabran na redovitoj sjednici, a sastavljen od gg. S. Vukosavljevića, J. Avramovića i J. Balića, pobrinuo se da proslava srpskog praznika što ljepše ispane. U tu svrhu bila je unajmljena velika dvorana, koja je bila bogato iskićena srpskim, ruskim u američkim zastavama, te ukrašena cvijećem kao usred proljeća.

Poviše čela prve trpeze stajahu ukrštene, velika svilena srpska zastava sa Dušanovim grbom i američka iste veličine; među njima slika Svetog Save sa lovorovim vijencem okićena; s jedne i druge strane ove stajahu slike vladalaca Nikole I i Aleksandra I. (Crnogorskog i srbijanskog. – Prim. V. K.)

S kraja na kraj prostrane dvorane stajahu tri dugačke trpeze, okićene cvijećem te svakovrsnim jelom i pićem, a za njima sjedaše do dvije stotine Srba i Srpkinja.

Tačno u 8 ura veče, društveni predsjednik g. Marko K. Tasovac kratkim ali jezgrovitim govorom pozdravio je prisutne, zatim je slijedila večera. Tokom večere bilo je zdravica knjazu Nikoli, kralju Aleksandru i predsjedniku Sjedinjenih Država, Srbima u Americi.

S. S. Vukosavljević održao je govor o životu Svetog Save. Gospođica M. Šimrak udarala je na glasoviru. Lazar Vukasović recitovao je pjesmu Rado ide. G.đica M. Šimrak deklamovala je pjesmu Boj na Kosovu na engleskom jeziku. Gospođa V. Milišić udarala je na glasoviru. I. T. Balić deklamovao je pjesmu Mila. Zatim se predstavljala Badnja Večer, šaljiva igra u jednom činu. Oko ponoći nastala je igranka. Ali se ne bjehu ni gusle zaboravile, uz koje su pjevali društveni potpredsjednik St. Gerunović i Ljubomir Aćimović. Zabava je trajala do 4 ure ujutro. Preko zabave prispjelo je više telegrafskih pozdrava od Srba iz Čikaga, Njujorka i drugih mjesta, pa od društva Srpsko Jedinstvo.

Sutradan su ovdašnje američke novine na prvom mjestu donijele opis naše svečanosti.

U upravu za ovu godinu izabrani su:

za predsjednika M. K. Tasovac,
za potpredsjednika S. Gerunović,
za blagajnika I. Balić,
za tajnike S. S. Vukosavljević i
Đ. A. Dabović,
za odbornike M. Šošić,
M.Zenović,
J. Kukavica i
K. Mandić.

Bez potpisa.

Proslave Svetog Save u Boki 1933.

(Glas Boke broj 11. od 3. februara 1933.)

Kotor,

I ove godine na svečan način proslavi dan Svetog Save. U toj proslavi uzele su učešća sve škole i mnoga naša društva.

Naveče Savin-dana, Državna realna Gimnazija održala u dvorani Dojmi Svetosavsku zabavu, koja je po mnogobrojnom prisustvu naroda i po lijepoj izvedbi raznovrsnog programa, jedna od najuspijelijih priredaba ove sezone.

Iz obilnog programa, pored Himne Svetom Savi, državne himne i nekoliko lijepih deklamacija, zapažene su naročito neke tačke, koje ćemo ovdje spomenuti.

Prigodni govor prof. Bogića Miloševića o Svetom Savi bio je pozdravljen burnim odobravanjem.

Pored simbolične vježbe Mornarov san od Borasa i deklamacije Jadranska straža od P. Katalinića, koju je vrlo dobro izdeklamovao B. Stanišić uč. III razreda, veliku veselost izazvale su male učenice: Irina Gorbatko sa solo tačkom Balada od Burgmilera za klavir, i Irina Sičev, takođe solo klavir Marš od Burgmilera. Jako nam se svidela slika Čajkovskog Karneval-februar solo klavir, koju je izvela g-ca Rumena Juras, učenica VII razreda.

Gimnazijski mješoviti hor, pod upravom g. Veljka Komareka, otpjevao je također nekoliko komada.

S pohvalom moramo naglasiti da g. Komarek uvijek na repertoar stavlja isključivo naše nacionalne pjesme.

Gimnazijski mješoviti hor otpjevao je Večer i Sirota od F. Aljaha, te Miloševićevu Mladost; Dinka i Pušći me iz X. Mokranjčeve rukoveti, zatim Gorenjska zdravica od Hubada i Mlatiči od Hribara. Sve su ove pjesme bile vrlo dobro izvedene, a osobito dvije efektne pjesme Gorenjska zdravica i Mlatiči iza kojih je nastao pravi lom i urnebes od oduševljenog klicanja i pljeskanja, koje se stišalo tek onda, kad su obadvije pjesme ponovo otpjevane.

Potom su učenici VII razreda odigrali komediju u 1 činu Izgubljeni medaljon.

Na sam dan Svetog Save u 10 sati poslije svršene liturgije obavljeno je u Gimnaziji sječenje slavskog kolača. Tom prilikom održao je govor g. prof. Rafajlović, a zatim je hor otpjevao nekoliko pjesama, a potom je bila zakuska gostima.

U Ženskoj zanatskoj školi i u osnovnim školama održane su kao i svake godine deklamacije, a muzika je svirala Svetosavsku himnu.

U veče, Srpska radnička Zadruga priredila je uspjelu zabavu u kafani Dojmi.

U izvršenju programa sudjelovalo je Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo " sa 2 tačke: Svetosavska pjesma od Salgeti-a i Bajićev Ej koj ti kupi, kao i Diletantsko-pozorišno muško društvo "Bokelj " sa šaljivim komadom Svjetski rat od B. Nušića. Osim toga, program je ispunjen sa nekoliko lijepih deklamacija i sviranjem orkestra Građanske muzike.

Sve tačke programa su dobro izvedene, a naročito je zapažen proslov g. Mirka Stanišića.

Zabava je završena igranjem izvornih narodnih kola i plesom, a posjet je bio odličan.

Krtoli.

Članovi Kulturno-prosvjetne sekcije Narodne odbrane na najsvečaniji način proslavili su Svetog Savu.

Zabava je uspjela iznad svakog očekivanja.

Zabavu je otvorio načelnik Kulturno-prosvjetne sekcije i domaćin zabave poznati radnik sveštenik g. Mihailo Barbić, pozdravivši goste dobrodošlicom.

Zatim je govorio g. Petar A. Brinić, direktor Građanske škole u penziji, o političkim, vjerskim i prosvjetnim zaslugama Svetog Save. Pozvao je prisutne da pozdrave Nj. V. Kralja sa: Živio!

Izveden je komad Nada Istre, koji je izazvao buru oduševljenja. Komad je režirao g. Mirko S. Starčević, student prava.

Risan.

Sokolsko društvo u Risnu priredilo je na dan Svetog Save veoma dobro uspjelu zabavu u Narodnom domu.

Davana je komedija Lažni barun.

Uspjeh se dilatenata mora pohvaliti, jer su potpuno uspjeli. Mora se napose istaknuti našeg popularnog Steva Čučka.

Posjeta nije bila najbolja, jer su mnogi u koroti.

Poslije akademije, koja je bila manjkava, jer svetosavska zabava treba da bude sa proslovom, deklamacijom. (Misao je nedovršena jer u originalu teksta tu nešto nedostaje. – Prim. V. K.)

Poželjno bi bilo da drugi put nastupi i pjevačko društvo. Muzika mornarice bila je veoma dobra. Opći uspjeh je bio dobar.

Đenović.

Svetosavska zabava održana je i ove godine kao i ranije na najsvečaniji način, i to u Narodnoj osnovnoj školi.

Osvećenje vode je izvršio protojerej Špiridon Margetić, kao i rezanje slavskog kolača. Održao je govor, pozdravivši domaćina škole.

Domaćin škole bio je g. Stevo Mustur, predsjednik Mjesnog školskog Odbora, koji je također održao govor o značaju proslave Svetog Save.

Zatim su djeca u prekrasno okićenoj sali odigrali nekoliko dječijih predstava i održali nekoliko deklamacija.

Učiteljica Marija Zuanić je također održala govor o Svetom Savi.

I djeca Državnog zabavišta, pod upravom svoje nastavnice Dore Petković, održali su nekoliko deklamacija i igara.

Na večer je bila u istoj sali seoska zabava.

Morinj.

Dan 27. januara o. g. prilikom svečanosti Svetog Save, kao i hramovske slave u Morinju, proslavljen je na dostojanstven način.

U oči ovog dana pucale su prangije, koje su pozivale narod u crkvu na večernju.

Na dan Svetog Save otpočela je služba Božja u 9,30 sati uz činodejstvovanje paroha g. Vladimira Lazarevića, kojemu su na jektenije odgovarali članovi bivšeg mjesnog Diletantskog društva.

Održan je parastos velikom crkvenom (i školskom, – prim. V. K.) dobrotvoru poč. Kirilu M. Milinoviću.

Vodoosvećenje i sječenje slavskog kolača izvršeno je u prostorijama zgrade Sokolskog društva i Srpske čitaonice.

Nakon izvršenja obreda, djeca osnovne škole Morinja Donjeg priredila su malu zabavu.

U veče bila je zabava sa igrankom. U dupko punoj sali naroda iz Morinja i okolnih mjesta, koji se do kasno u noći prijatno zabavljao.

Bez potpisa.

Umjesto zaključka

Svetionik Slovenskog juga

(Pobjeda od 27. januara 1992.)

Povodi: Sveti Sava i Crna Gora

Postoje ličnosti značajne za svoje vrijeme i za svoj kraj, za narod u kome su rođene. Postoje i one koje su značajne za svoje mjesto i za svoj narod, ne samo u vremenu u kome žive nego i za sva vremena. Postoje, međutim, i ličnosti značajne za svoj narod, za svoje vrijeme i za sva vremena, ali i za sve narode, bez obzira na rasu i klasu. Oni su kao hljeb kojim se svi hrane, kao voda koju svi piju, kao sunčeva toplota kojom se svi griju. Među ove posljednje spada i Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop, osnivač pomjesne Crkve srpske, veliki prosvjetitelj srpskog i svih pravoslavnih slovenskih naroda.

Kao što je prvi pšenični hljeb, hranjiv i ukusan za onoga koji ga je mijesio i pekao, ali i za svakoga ko od njega jede, tako i sveci tipa Svetog Save svojim životom i riječima hrane srodnike i bližnje, narod u kome su rođeni, ali i sve ljude i sve narode, žedne istinskog znanja i gladne istine i pravde Božje, svetosti i vrline.

Sveti Sava nije samo najznačajnija ličnost u srpskom narodu 12. i 13. vijeka. On je svetionik Slovenskog juga u toj prelomnoj istorijskoj eposi i jedan od najznačajnijih ličnosti tadašnje hrišćanske Evrope. Svojim prosvjetiteljskim djelom i putovanjima spajao je Evropu i Aziju, objedinjavao i nadahnjivao balkanske hrišćanske zemlje, istočne i zapadne, ali i uspostavljao izuzetno značajne kontakte, proročkog značaja, sa islamskim svijetom Istoka. Zato, kad bi naši Muslimani iz Stare Raške, danas zvanog Sandžaka, znali da je Bagdadski kalifa njegovog vremena poštovao Svetog Savu kao čovjeka Božjeg, fasciniran njegovom svetiteljskom ličnošću, ne bi se tako olako odricali njega i njegovog praznika (kao što neki među njima, ako je vjerovati novinama, čine ovih dana).

No, nije tema ovog kratkog zapisa taj svečovječanski značaj Svetog Save. Ovdje će biti samo ukratko riječ o njegovoj utkanosti u duhovni, kulturni i narodni život drevne Zete, odnosno Crne Gore, iz nje i na njoj izrasle i stvorene.

Prvo što je u tom pogledu značajno jeste činjenica da je on jedan od najsvetijih i najsvjetlijih izdanaka zemlje Zete, odnosno Crne Gore. Rođen je u Ribnici, tu je danas prestonica Crne Gore, a sa njim i cijela svetorodna loza Nemanjića. Zato nikakvo čudo što je on toliko bio vezan za svoj rodni kraj, u užem i širem značenju, vjekovima nadahnjivao njegovom ličnošću i njegovim djelom.

Korijen slobodarskog duha

Druga činjenica je od dalekosežnog značaja za drevnu Zetu i njeno istorijsko oblikovanje, a od nje i kroz nju – za istorijsku sudbinu Crne Gore, jeste njegovo osnivanje Zetske episkopije, odnosno Mitropolije na Prevlaci kod Tivta, u Manastiru Sv. Arhangela, u tom od mnogih zaboravljenom ali, bez obzira na to, jednom od najznačajnijih duhovnih i kulturnih centara Zete i srpskih zemalja uopšte.

Upravo na toj episkopiji, odnosno mitropoliji (od vremena cara Dušana – 1346.) zasnovana je samostalnost Zete Nemanjića, Balšića i Crnojevića, a utoliko više Crne Gore, u postcrnojevićkom periodu, saobraćane oko cetinjskih mitropolita, naročito onih iz svetorodne porodice Petrovića.

Ta svetosavska episkopija je u zetska vremena, nalazeći se između čekića i nakovanja, Rima i Carigrada, genijalnim i bogonadahnutim povratkom Svetog Save izvornom jerusalimskom shvatanju Crkve, i utemeljenju Žičke, odnosno Pećke arhiepiskopije (Patrijaršije) na njenim pradrevnim načelima, – očuvala duhovnu, kulturnu i nacionalnu samostalnost i slobodu naroda kome je služila i koji je svojim duhom vaspitavala. Tako je svetosavska duhovna sloboda postala korijen slobodarskog duha Crne Gore.

Utvrdivši kirilometodijevsko predanje u Zetskom primorju, Zetska svetosavska mitropolija je unijela narodni jezik u kult i kulturu samoga naroda i time ga sačuvala od uvijek preteće mu latinizacije, poprimivši u sebe sve što je zdravo i plodonosno u latinskom predanju od davnina prisutnom na ovim prostorima.

Iz te vjekovne svetosavske tradicije Zetske mitropolije nastala je i prva štampana knjiga Oktoih na Slovenskom jugu kao i sve ono što je zdravo i stvaralačko u periodima Balšića i Crnojevića.

Zato se ne treba čuditi da su i prve škole u Crnoj Gori prošlog vijeka, od vladike Rada do kralja Nikole, naročito Bogoslovsko-učiteljska, nazvana i prvim crnogorskim univerzitetom, ne samo bile svetosavski usmjerene nego i njegovateljke kulta Svetog Save, kao svog zaštitnika i putovoditelja.

Svetosavske proslave i školske slave njegovane su u Crnoj Gori sve do 1946. godine kada je nova ateistička, zetsko-crnogorskom tlu i duhu tuđa vlast, ukinula Svetog Savu kao školsku slavu.

Oni koji su bili u školi 1946. godine sjećaju se te posljednje svetosavske školske proslave sa radošću, ali i sa tugom. Sa radošću zbog nezaboravnog djetinjeg doživljaja, a s tugom, jer je ukidanje Svetog Save u školi značilo radikalni zaokret u našem cjelokupnom obrazovanju, zaokret sa katastrofalnim posljedicama.

Kolijevka ćirilične kulture

Nije u pitanju samo činjenica da je, polako ali sigurno, time zbrisana ćirilica iz života i kulture Crne Gore, te vjekovne kolijevke ćirilične kulture, kojom je postala ono što je postala, i kojom je opstala, nego što je naporedo sa njom u svojoj biti ugrožena sva ta kultura, a samim tim i ono što je Crnu Goru uzdiglo na svetozarne visine Lovćenskog duha i etosa. No, to je tragična tema joj će se morati vraćati uvijek iznova sva buduća pokoljenja.

Mi je ovdje samo načinjemo i postavljamo, svjesni stravične raskrsnice na kojoj su se našli Crnogorci onog trenutka kada su svetosavlje i svetopetrovski etos zamijenili brozomornom ideologijom koja je ušla u sve pore duhovnog, kulturnog, političkog i nacionalno-etičkog života novocrnogoraca.

Velika je sreća i blagoslov Božji, a to je i treća činjenica koju ističemo, što je duh Svetog Save duboko utkan u dušu i biće Crne Gore i Crnogoraca da nikakva zaraza, pa ni ova zvana brozomora, nije bila u stanju, niti će biti u stanju da izbriše te sveštene struje svetosavskog etosa iz narodne duše, niti da ih iz nje istisne.

Navešćemo samo poneki primjer prisustva Svetog Save u narodu i njegovoj duši. Zar ima neko drugo mjesto ili kraj koji je sačuvao toliko narodnih skaski i bajki o Svetom Savi koliko je to slučaj sa Crnom Gorom i Hercegovinom, Svetog Save djedovinom?

Savin kuk, Savino ždrijelo, Savina voda, Savin luk, Manastir Savina, Savino kamenje i putevi kojima je hodio, najviše su po Crnoj Gori rasijani. Koliko je hramova njemu posvećeno? Savin post nigdje nije toliko poštovan kao u Crnoj Gori. Ako ne vjerujete, pripitajte Erakoviće na Njegušima, Durmitorce, Zećane, Primorce, Hercegovce, sve do Prijepolja i Mileševa. Koliko je tek svečara po Primorju, Banjanima, Durmitoru i drugim mjestima koji za Krsnu slavu imaju Svetoga Savu!

Očigledno, tako smo daleko otišli u ovom trenutku u našem obrazovanju i dnevnokonjukturnoj subkulturi i politici od sebe samih i svog sabornog pamćenja, da će nam trebati dosta vremena da se vratimo sebi i svojim nezamućenim, nezbunjenim, neprestravljenim vidicima i prozrenjima u prošlosti i budućnosti. Što im se budemo više vraćali, neminovno će nam se više vraćati i Sveti Sava i njegovo svešteno predanje, kao mjera i nadahnuće našeg postojanja, i kao onaj koji će sada, ne više iz kuća nego iz nas samih, karlicama iznositi mrak, ali i otvarati prozore našeg uma i srca. Ponovo nas izvodeći na put koji vodi svjetlosti i životu

Završni komentar

Kao što se moglo vidjeti iz vladičinog teksta, a što se vidjelo i iz prethodnih priloga, u pogledu svetosavlja i kulta Svetoga Save, Boku je teško izdvojiti od Crne Gore. Vladika šire gleda i vidi Boku u sastavu Crne Gore. Smatrajući da je kult Svetog Save najizraženi u Crnoj Gori, on tu ne izdvaja Boku,

Činjenica je da je vladika Amfilohije više puta od svih svojih prethodnika posjetio Svetosavsko prevlačko Svetište. Više puta i od svih zajedno crnogorskih vladika u .posljednjih pet stoljeća. Ne samo posjetio nego se i najviše interesovovao i pomagao da se na tom sveštenom mjestu počnu obnavljati porušeni manastirski objekti. On je najbolje i osjetio koliko mnogo to svetište znači za srpstvo i svetosavlje u Boki.

Od Vladičinog svetosavskog priloga iz 1992. g. bolji tekst za zaključak ove knjige nije potreban, pa sa njim završavamo ovu knjigu o kultu Svetog Save u Boki, pod poetičnim i idiličnim naslovom:

1. ZAPRETANA PROŠLOST PREVLAKE,

privatno izlanje. (gusti slog) strapa 210 Beograd. 1989.

2. BOKELJSKA MORNARICA,

privatno izdanje. (gusti slog) strana 180 Beograd. 1989.

3. PRIMORSKE LEGENDE,

izdanjeUNIREKS, strana 130 Titograd,1989.

4. BOKELJSKE LEGENDE,

izdanje STRUČNA KNJIGA, strana 184 Beograd, 1990.

5. SRPSKA NARODNA GARDA-KOTOR,

izdanje OBOD,strana 280 izdanje OBOD, strana 280 Cetinje, 1990.

6. PODVIZI BOKELjA,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 182 Beograd, 1992.

7. STAROZAVJETNE GREŠNICE,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 88 Beograd, 1993.

8. SUDBINE BOKELjSKIH NESREĆNICA,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 102 Beograd, 1993.

9. ZAPRETANA PROŠLOST PREVLAKE,

privatno izdanje, (gusti slog) strana 76 Beograd, 1994.

10. NEPOKORNI BOKELjI,

izlanje STRUČNA KNjIGA, strana 102 Beograd, 1995.

11. PODVIZI BOKELjA VAN BOKE,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 102 Beograd, 1995.

12. FANTAZME,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 102 Beograd, 1995.

13. 3APANjUJUĆI PRIMERI VIDOVITOSTI,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 92 Beograd, 1995.

14. CRNOGORAC SVE SRPSKI VELIKAN,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 130 Beograd, 1995.

15. HRAM USPENIJA PRESVETE BOGORODICE U KRTOLIMA,

izdanje TUTORSTVO HRAMA, strana 108 Krtoli, 1995.

16. HRAM SVETOG SAVE U TIVTU,

izdanje TUTORSTVO HRAMA, strana 320 Tivat, 1997.

17. NAJSTARIJA NARODNA ŠKOLA U CG,

izdanje ŠKOLSKI ODBOR OŠ. strana 364 Krtoli, 1997.

18. PRVO HUMANITARNO DRUŠTVO JUŽNIH SLOVENA "SVETI ĐORĐE",

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 168 Beograd, 1998.

19. DOBROTVORNO DRUŠTVO "SVETI ĐORĐE" – HRONOLOŠKI PREGLED

AKTIVNOSTI-

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 178 Beograd, 1998.

20. TRAGANjE ZA ISTINOM O ZBIVANjIMA 1848. G. U BOKI,

izdanje STRUČNA KNjIGA, strana 98 Beograd, 1998.

Format svih knjiga je 17x23.5 cm. osim knjige pod rednim brojem 15. koja je formata 14x 20.3 cm.

Kontakt telefon sa autorom Vaskom Kostićem: 082/61-214

Osnovni razlozi pokretanja biblioteke Odglas leže u nastojanjima da se izdavačkom koncepcijom i javnim govorom o Balkanu (kao stvarnom istočniku indoevropske kulture) oslušne biće srpskog etnoteritorijalnog prostora i srpske duhovnosti uopšte.

Svoju izdavačku koncepciju ova biblioteka zasniva i gradi u okvirima balkanske episteme, objavljujući sve ono što bi predstavljalo dokumente umnosti i narodosne povesnice našeg naroda i jezika i što je trajno ugrađeno u naše nacionalno biće kao tajna njegovog opstanka.

Neizbežno prisustvo srpskog etno-istorijskog korpusa zahteva osvetljavanje onih zatomljenih ideja i principa koji su ugrađeni u temelje evropske kulture i civilizacije a koji se, često, u svojim autentičnim oblicima još uvek mogu pronaći u srpskom kulturno-istorijskom prostoru. Pogotovu se mogu jasno sagledavati u prostoru našeg Svetosavskog pravoslavlja kao pouzdanog zaštitnika i čuvara od svih konverzija koje su neizbežna propratna pojava tokom raznih istorijskih udesa, ali su i nužna posledica sramnih delovanja naših pseudonacionalnih elita, naročito u poslednjem veku.

Biblioteka Odglas predstavlja skromni doprinos ukazivanja na memo fond našeg naroda u okviru kojeg je izgrađen kulturni, istorijski, politički i Svetosavski svesrpski nacionalni identitet.

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.