 |
 Narodne
srpske pripovijetke
Napisao
Vuk Stefanović Karadžić
U
Beču, 1821.
Ja sam prije nekolike godine dana ćeo da izdam malu knjižicu narodni
Srpski pripovijetki i zagonetki, i bio sam im ovaj predgovor napisao:
Neka rodoljubivi Mušicki leti za Pindarom i za Oracijem, neka se druži
i poredi s Ramlerom, s Klopštokom, s Deržavinom i s Dmitrijevim; neka
duboko zamišljeni Solarić istražuje i dokazuje, kakim su jezikom govorili
zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu Srpski jezik ne valja, neka
ga popravlja po svome vkusu, i novi neka gradi; "Ne zavidim, na čast svakom
svoje"; a ja ću samo gotovo da skupljam ono, što je narod Srpski već izmislio.
Koliko se ovaj posao čini lasan, toliko je, i još više, širok i dugačak.
Čitav čovečij vijek trebao bi jednome bezbrižnom čoveku, da skupi sve
naše narodne pjesme, pripovijetke, pripovijesti, zagonetke, običaje, i
riječi.)I kad bi se mislilo na svršetak, ne bi još ni čemu tome bilo ni
početka; ali počinjač misli: samo neka se počne, pa će svagda biti lakše
dodati i nastaviti, nego li što iz nova početi i načiniti. A ovake narodnosti
treba kupiti, dok se nijesu prosvještenijem i novim modama zagušile i
iskorijenile.
Pjesme, zagonetke, i pripovijesti, to je gotovo narodno knjižestvo, kome
ništa više ne treba, nego ga vjerno, čisto i nepokvareno skupiti; ali
u pisanju pripovijetki već treba misliti i riječi namještati (ali opet
ne po svome vkusu, nego po svojstvu Srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne
strane bilo prećerano, nego da bi mogao n učen čitati, i prost slušati;
a ja sam kazao u predgovoru k Srpskom rječniku, kako je to za mene teško!
Pa još vidim, da i pored sve muke i truda, opet ostaju pogrješke! U tom
neka me pravda Dositije, koji je u ovakoj struci pisanja, gotovo poslije
trideset godina, popravio svoju jednu pogrješku, pa još nije pogodio,
kako bi trebalo.
Putovao nekud čovek sa ženom, pa udare preko livade skoro pokošene, onda
čovek reče: "Ala ženo! lijepo ti je ova livada pokošena!" A žena: "Zar
ti je napalo na oči, te ne vidiš, da to nije košeno, nego striženo!" A
čovek opet: "Bog s tobom, ženo! kako će se livada strići? to je košeno,
eto vidiš otkosa." – I tako čovek dokazujući da je košeno, a žena, da
je striženo, svade se, i čovek udari ženu, pa joj stane vikati da ućuti;
a žena pristane pored puta uz čoveka, pa mu unese dva prsta pod oči, i
njima strižući kao nožicama, stane vikati: "Striženo! striženo! striženo!"
Idući ona tako pored puta, a ne gledajući preda se, nego čoveku u oči
i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu rupu, koja je od ozgo bila pokrivena
otkosima, i u nju upadne. Kad vidi čovek, đe se ona strovali i zamakne
u rupu, a on reče: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne nadvirujući
se nad rupu. Poslije nekolika dana ražali se čoveku, pa stane u sebi govoriti:
"Ajde da je izvadim, ako još bude živa! kaka je taka je; a može biti,
da će se u napredak što i popraviti;" pa uzme uže i otide nad rupu, pa
pusti uže u rupu i stane vikati, da se uvati za uže, da je izvuče na polje.
Kad već opazi da je uže zateglo, a on onda povuci! – Kad već uže prikupi
blizu kraja, ali ima šta viđeti: mjesto žene, uvatio se za njega đavo,
s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao što i jest. Čovek se
uplaši, i pođe da upusti uže, a đavo poviče: "Drži, da si mi po Bogu brat!
izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi nećeš: život pokloniti; samo me
izbavi. odavde." Čovek primi za Boga, i izvuče đavola na polje. Đavo odma
zapita čoveka, kakva ga je sreća tu donijela, da ga izbavi; i šta je tražio
u toj rupi; a kad mu čovek kaže, da mu je tu prije nekolika dana upala
žena, i da je došao sad, da je izvadi: onda đavo poviče: "Šta pobratime,
ako Boga znaš! Pa to tvoja žena! i ti mogao s njom živiti! I opet došao
da je izvadiš! Ta ja sam u tu rupu upao prije toliko vremena, pa mi je
iz najprije istina bilo teško; a poslije sam se bio kojekako navikao;
ali kako ta prokleta žena dođe k meni, malo za ova nekolika dana ne crko
od njezina zla: saćerala me bila u kraj, pa vidiš kako mi je ova strana,
što je bila od nje, osijedila, sve od njezina zla!! – Prođi je se, ako
Boga znaš! Ostavi je tu, đe je; a evo ja ću tebe učiniti čestita, što
si me od nje izbavio (pa iščupa iz zemlje jednu travku, i pruži je čoveku):
na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa ću ući u kćer toga i toga
cara; iz svega će carstva doći ljekari, i popovi i kaluđeri, da je liječe
i da mene ćeraju, ali ja neću izići, dokle gođ ti ne dođeš; a ti se načini
ljekar, pa i ti dođi da je liječiš, i samo je okadi ovom travom, a ja
ću odma izići, po tom će tebi car dati svoju kćer, i uzeće te da caruješ
s njime." Čovek uzme travu, te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom,
i rastanu se. – Poslije nekoliko dana pukne glas, da je bolesna careva
kći, ušao đavo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari, i popovi i
kaluđeri, ali zaludu, ne može niko ništa da učini. Onda čovek uzme torbu
s travom, te objesi o vratu, i uzme štap. u šake, pa zapali pješice u
carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikuči sobama, đe boluje
careva kći, vidi đe lete ljekari i ljekarice; popovi, kaluđeri i vladike,
čate molitve, svještavaju masla, drže denija, i zovu đavola da iziđe,
a đavo jednako viče iz đevojke i ruga im se; pođe i on tamo sa svojom
torbom, ali ga ne puštaju unutra; onda on otide u kuću upravo carici,
pa joj kaže, daje i on ljekar, i da ima travu, kojom je on do sad išćerao
nekoliko đavola. Carica, kao svaka mati, skoči brže bolje, i odvede ga
đevojci u sobu. Kako ga đavo opazi, on mu progovori: "Tu si, pobratime!"
– "Tu sam". "E dobro! a ti čini svoje, pa ću ja izići; ali ti više da
ne ideš za mnom, đe se ja oglasim, zašto ne će dobro biti (ovo su oni
tako govorili, da niko drugi nije mogao čuti ni razumjeti, osim nji dvojice)."
Čovek izvadi svoju travu iz torbe, te okadi đevojku, a đavo iziđe, i đevojka
ostane zdrava kao od majke rođena. Svi ostali ljekari kao posramljeni
raziđu se kud koji, a ovoga zagrle car i carica, kao svoga sina, pa ga
uvedu u riznicu, te ga preobuku i dadu za njega svoju jedinu kćer, i pokloni
mu car pola carstva svoga! Poslije nekoga vremena otide onaj isti đavo,
te uđe u kćer drugoga većeg cara, koji je bio komšija s ovim. Udare svud
po carstvu tražiti joj lijeka, a kad ne nađu, onda razberu, kako je i
ovoga cara kći bila tako bolesna, pa je izliječio nekakav ljekar, koji
je sad njegov zet. Tada onaj car napiše knjigu svome komšiji, i moli ga,
da mu pošalje onog ljekara, što mu je kćer izliječio, da izliječi i njegovu
kćer od onake bolesti, pa će mu dati štogođ ište. Kad to car kaže svome
zetu, a zet se opomene, što mu je najposlije kazao pobratim na rastanku,
pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati, da je on već pobacio ljekarinu,
i da više ne zna liječiti. Kad to odgovore onome caru, a on pošlje drugu
knjigu, i kaže, da će dignuti vojsku i zametnuti krajinu, ako mu car ne
pošlje svoga ljekara. Kad ovom caru dođe takovi glas, onda kaže svom zetu,
da drukčije biti ne može, nego da treba ići. Kad se carev zet vidi na
nevolji, spremi se i otide. Kad dođe carevoj kćeri, a đavo se začudi,
pa poviče: "A! pobratime, šta ćeš ti ovđe? Nijesam li ja tebi kazao, da
ti više ne ideš za mnom?" – "E! moj pobratime! (progovori carev zet) ne
idem ja da tebe ćeram iz careve kćeri, već te tražim, da te pitam, šta
ćemo sad? izišla moja žena iz rupe, pa što traži mene, kojekako; ali tebe!
što mi je nijesi dao izvaditi iz rupe." – "Šta naopako! izišla tvoja žena!"
poviče đavo, pa skoči iz careve kćeri, i uteče čak u sinje more, i više
se nikad ne vrati među ljude.
Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao, da ne melje nigđe u vodenici,
đe nađe ćosu. Kad dođe dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi ćoso:
"Pomoz' Bog ćoso!" – "Bog ti pomogao sinko." – "Bili i ja mogao tu malo
samljeti?" – "Bi, zašto ne bi; evo će se moje sad izamljeti, pa onda melji
koliko ti drago." – Ali dijete pomisli, šta mu je otac rekao, pa iziđe
na polje, i pođe uz potok u drugu vodenicu. A ćoso brže bolje uzme malo
žita, pa otrči drugim putem prije đeteta, te i u onoj vodenici malo zaspe.
Kad dijete dođe u drugu vodenicu, i vidi, da je i u njoj ćoso, a ono pođe
u treću; a ćoso opet uzme malo žita, pa otrči drugim putem prije đeteta
i u treću vodenicu, te zaspe; tako i u četvrtu. Kad se već đetetu dosadi,
onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici ćoso; pa sprti svoju
torbu s leđa i ostane, da melje s ćosom. Kad se ćosino izamelje, i dijete
zaspe svoje, onda k ćoso reče: "Ajde, sinko! da umijesimo kolač od tvoga
brašna." Dijete jednako drži u pameti, što mu je otac kazao, da ne melje
u vodenici, đe nađe ćosu; ali sad već misli: što je tu je; pa reče ćosi:
"Ajde de." Ćoso ustane, pa razgrne đetinje brašno u mučnjaku, a đetetu
reče, da donosi vodu u pregrštima. Dijete stane donositi vodu, i ćoso
počne pomalo zakuvavati; tako malo po malo dok se sve izamelje, i ćoso
sve brašno zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogaču, pa razgrnu vatru,
te je zapreću da se peče. Kad se pogača ispeče i izvade je iz vatre, pa
prislone uza zid, onda ćoso reče đetetu: "Znaš, sinko! što je? Ovu pogaču
ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, već ajde da lažemo, pa koji koga
nadlaže, onaj neka nosi svu pogaču." Dijete pomisli u sebi: Već se sad
nema kuda, pa reče: "Ajde de! počni ti." Onda ćoso počne koješta lagati,
ovamo, onamo, a kad se već izlaže i umori, onda mu dijete reče: "E moj
ćoso! ako ti više što ne znaš, to je sve ništa; stani da ja tebi kažem
jednu pravu istinu: Kad ja bija u mlado doba stari čovek, onda mi imadijasmo
mnogo košnica, pa bi i ja svako jutro brojio, i sve bi čele prebrojio,
a košnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim čele, a to nema najboljega
čelca; onda ja brže bolje osedlam pijevca, pa uzjašem na njega, i pođem
tražiti čelca. Kad doćeram trag do mora, a to on otišao preko mora, a
ja za njim tragom. Kad pređem preko mora, a to čovek uvatio moga čelca
u ralicu, pa ore za sitnu proju. Ja povičem na njega: To je moj čelac,
od kud tebi moj čelac? A čovek odgovori: Brate! ako je tvoj, eto ti ga.
Pa mi da i čelca, i još punu torbu proje od izora. Onda ja uprtim torbu
s projom na leđa, a sedlo s pijevca prebacim na čelca, te čelca uzjašem,
a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi
nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sva proja prospe u more. Kad
pređem preko mora, u tom stigne i noć, a ja onda sjašem s čelca, pa ga
pustim da pase, a pijevca svežem kod sebe, pa mu metnem sijena, aja legnem
spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci došli, te zaklali i izjeli moga
čelca; leži med! po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda počnem
misliti, u što ću pokupiti med. U tom padne mi na um, da imam jednu malu
sjekiricu, pa je uzmem i zađem u šumu da ulovim kakvu zvjerku, da zgulim
mješinu. Kad tamo, a to dvije srne skaču na jednoj nozi. Onda ja potegnem
sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s nji tri
mješine, i pokupim u nji sav med, pa pritovarim na pijevca, i odnesem
kući. Kad dođem kući, a to mi se rodio otac, pa mene pošlju Bogu po vodicu.
Sad ja počnem misliti, kako ću se popeti na nebo, dok mi pade na um ono
moje proso, što se prosulo u more. Kad tamo dođem, a to ono palo na vlažno
mjesto, pa uzraslo do neba; te ja uz njega ajde na nebo. Kad se gore popnem,
a to moja proja uzrela, pa je Bog požnjeo i umjesio od nje ljeb, pa udrobio
u vruće mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori:
Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesrećom
udarila kiša, pa došlo more i svu proju poplavilo i odnijelo! Sad se ja
zabrinem, kako ću sići na zemlju! Dok mi padne na um, da mi je dugačka
kosa: kad stojim, do zemlje, kad sjednem, do ušiju, pa uzmem nož, pa sve
dlaku po dlaku odrezuj, pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zavežem
na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoćim. Ali šta ću sad bez
vatre! kresivo sam imao, ali nema drva! U jedan put padne mi na um, da
imam u zubunu jednu šivaću iglu, pa je izvadim, te iscijepam, pa navalim
vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Pošto zaspim, a
mojom nesrećom skoči varnica, te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju,
te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo, amo, ne bili se kako izvadio,
a kad vidim, da se neda, onda brže otrčim kući, te donesem motiku, te
se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad dođem kući, a to žeteoci žanju po polju.
Prigrijala vrućina, voljani Bože! da pogore žeteoci. Onda ja viknem: Kamo
što ne dovedete ovđe onu našu kobilu, što je dva dni duga, a do podne
široka, a po leđima joj vrbe porasle; neka načini lad po njivi. Brže bolje
otrči moj otac, te dovede kobilu i žeteoci lijepo stanu žeti po ladu.
A ja uzmem džban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda
ja skinem moju glavu, te njom probijem led, i zavatim vode. Kad donesem
vodu žeteocima, a oni poviču: Kamo ti glava? Ja se mašim rukom, a to nema
glave; zaboravio je na vodi. Onda se brže bolje vratim natrag; kad tamo,
a to lisica došla, pa vadi mozak iz moje glave, te jede; a ja polagano
ajde, ajde, te se privučem blizu, pa potegnem lisicu nogom u stražnjicu,
a ona se uplaši, pa od straa pre.. e, a ispr.. e tefter; kad ga ja otvorim,
a to u njemu piše: meni pogača, a ćosi g.. . o." Onda dijete ustane, pa
uzme pogaču i otide kući, a ćoso ostane gledajući za njim.
Bio čovek neoženjen, pa ga jedni nudili đevojkom, drugi udovicom, treći
puštenicom. Sad on nije znao, koju će uzeti; zašto su po sebi sve tri
bile dobre i lijepe; nego otide nekakom starcu, da ga pita: ili je bolje
uzeti đevojku, ili udovicu, ili puštenicu; a starac mu kaže: "Sinko! ja
ti na to ne umijem ništa kazati, nego idi premudrome (t. j. Solomunu)
on će ti znati kazati, šta je bolje; pa dođi poslije, da mi kažeš, šta
ti je rekao." Onda čovek otide k Solomunovu dvoru. Kad dođe pred dvor,
pitaju ga sluge, šta će, a on im kaže, da ide premudrome. Onda ga uzme
jedan sluga, te ga uvede u dvor, pa pruži ruku na jedno dijete, koje bijaše
uzjalo na štap, pa trči po dvoru. "Eno ono je premudri." Čovek se začudi,
pa pomisli u sebi: "Šta će ono dijete meni znati kazati! Ali već kad sam
došao dovde, ajde da vidim, šta će reći!" Pa se onda uputi k Solomunu;
a kad dođe k njemu, on stane lijepo sa svojim konjem, pa ga zapita, šta
će, a čovek mu kaže sve redom šta je i kako je. Onda mu premudri odgovori:
"Ako uzmeš đevojku, ti znaš; ako uzmeš udovicu, ona zna; ako li uzmeš
puštenicu, čuvaj se moga konja!" pa se onda okrene, i čoveka malo predre
krajem štapa preko nogu, i stane opet trkati po dvoru. Onda čovek pomisli
u sebi: "Baš sam prava budala! ja mator čovek, pa sam došao đetetu, da
me svjetuje, kako ću se ženiti;" pa se vrati na trag, i otide onom starcu,
da ga pita, kome ga je poslao po svjet! Kad dođe starcu, i vičući na njega
i srdeći se kaže mu sve kako je prošao s premudrijem; onda mu starac reče:
"E moj sinko! nije to premudri ništa onako rekao: ako uzmeš đevojku, ti
znaš, t.j. ona će držati, da ti sve znaš bolje od nje, pa će te slušati
kakogođ ti oćeš; ako uzmeš udovicu, ona zna, t.j. ona je već jednom bila
žena, pa sad misli sve da zna; zato neće te ćeti slušati, nego će sve
ćeti da ti zapovijeda; ako li uzmeš puštenicu, čuvaj se moga konja (pa
tebe štapom preko nogu), t.j. čuvaj se da te ne ožeže onako, kao što je
i prvog muža ožegla.
Čuvao Ero kadijna goveda, pa imao i svoju jednu kravu, te išla s kadijinim
govedima. Jedan put se dogodi, te se pobode kadijna krava s Erinom, pa
Erina krava ubode kadijnu na mjesto. Onda Ero brže bolje otrči kadiji:
"Čestiti efendija! tvoja krava ubola moju kravu." – "Pa ko je kriv, more!
je li je ko naćerao?" – "Nije niko, nego se pobole same." – "E! vala,
more! marvi nema suda." – Onda Ero: "Ama čuješ li ti, efendija! što ja
kažem: moja krava ubola, tvoju kravu." – "A a! more! stani dok pogledam
u ćitap;" pa se segne rukom, da dovati ćitap, a Ero te za ruku: "Ne ćeš,
Bog i Božja vjera! Kad nijesi gledao mojoj u ćitap, lje nećeš ni tvojoj."
Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide Turčin da prepne
i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u ladu. U tom udari
odnekud Ero: "Pomozi Bog kado!" – "Bog ti pomogao kmete! a odakle si ti
kmete!" – "Ja sam, kado! s onoga svijeta." – "Je li Boga ta! a nijesi
li viđeo tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?" – "O! kako
ga ne bi viđeo! on je moj prvi komšija." – "Pa kako je, Boga ti! Kako
živi?" – "Vala Bogu! zdravo je, ali se Bog me dosta muči bez ašluka: nema
zašto da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu." – "A oćeš
li ti opet natrag? ne bi li mu mogao ponijeti, da mu pošljem malo ašluka?"
– "Bi, zašto ne bi, ja idem sad upravo tamo." – Onda Turkinja otrči tamo,
đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i štogođ
bude novaca u njoj, da Eri, da ponese Muji. Ero dokopa Novce, pa metne
u njedra, pa bježi uz potok. Tek što Ero zamakne uz potok, al eto ti Turčina
đe vodi konja da napoji, a Turkinja te predanjga: ,.Da vidiš, moj čoveče!
tuda sad prođe jedan kmet s onoga svijeta, pa kaže za našega Muju, da
se muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati
kavu u društvu; te sam mu ja dala ono novaca, što je bilo u tvojoj kesi,
da mu ponese." A Turčin: ,.Pa kud ode? kud ode?" A kad mu žena kaže, da
je otišao uz potok, onda on brže bolje skoči na gola konja, pa poćeraj
uz potok! Kad se obazre Ero i vidi Turčina, đe trči za njim, a on onda
bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče
vodeničaru: "Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina, da te posiječe; već daj
meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz brdo tuda oko vodenice."
Vodeničar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i, neimajući kad
pitati, zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu, a Erinu
baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uz brdo! Ero metne vodeničarevu
kapu na glavu, pa još uzme malo brašna, te se pospe, i načini se pravi
vodeničar. U tom i Turčin dotrči pred vodenicu, pa sjaše s konja i uleti
u vodenicu: "Kamo more taki i taki čovek, što je sad tu ušao u vodenicu?"
– A Ero mu kaže: "Eno ga vidiš, đe uteče uz brdo." Onda Turčin: "Drži
mi more konja, drži mi konja." – Ero uzme konja, a Turčin uz brdo za vodeničarom,
ovamo onamo po bukviku. Kad ga već stigne i uvati, a on: "Kamo, kurvo!
novci, što si prevario moju ženu, te uzeo da poneseš Muji na oni svijet?"
Vodeničar se stane krstiti i snebivati "Bog s tobom, gospodaru! ja niti
sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca." I tako im prođe čitavo po sata,
dok se osvijeste, i vide, šta je. Onda Turčin potrči, na vrat na nos k
vodenici; kad tamo, ali oćeš! Ero uzjao konja, pa otišao bez traga, a
Turčin savije šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a
ona poviče: "Kamo, čoveče! šta uradi?" – Veli: "Tamo njoj mater! ti si
mu poslala novaca, da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja,
da ne ide pješice."
Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po moru na lađi.
Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci čak u nekakvu
zemlju, đe se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što
do sad ništa nije čuo ni znao). Kad iziđu na suvo, on nije smijo ni kazati
da je car, a novaca nijesu imali sa sobom ništa, a ne znajući nikaka zanata,
nijesu se mogli drukčije raniti, nego se on najmi, da čuva seoska goveda.
Pošto tu prežive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu
kćer, koja je bila vrlo lijepa i već dorasla do udaje, pa kaže svom ocu
i majci, da se drugom nikakom đevojkom ne će oženiti, do kćeri govedara
iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani stanu ga odvraćati,
da se prođe te sramote; kako bi on, carski sin, uzeo govedarsku kćer,
kod toliki drugi carski i kraljevski kćeri itd. Ali sve zaludu! on kaže:
"Ja nju, ja ni jednu? Kad već vide, da drukčije ne može biti, onda car
pošlje jednoga svog vezira, da javi govedaru, da će car da mu uzme kćer
za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav
zanat zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, čoveče! Kako će
carev sin znati zanat? Što će zanat carevu sinu? Zanate ljudi uče da se
rane njima, a carev sin ima zemlju i gradove " Govedar kaže opet: "E!
ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam moje kćeri." Vezir se vrati, te
kaže caru, šta govori govedar. Sad postane čudo još veće. Oni su mislili,
da će to za govedara biti najveća milost i čest, što mu carski sin uzima
kćer; a on pita kakav zanat zna carev sin! Car pošlje drugoga vezira;
ali govedar kaže jedno te jedno: "Dok carev sin (veli) ne nauči kakav
gođ zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema ništa od prijateljstva!"
Kad se i ovaj vezir vrati, te kaže, da govedar neda đevojke, dok carev
sin ne nauči zanat kakav gođ (samo nek je zanat); onda carev sin zađe
po čaršiji, da gleda kakav je zanat najlakše naučiti Odajući od dućana
do dućana, i gledajući kako različni majstori rade, dođe na dućan, đe
se pletu rogožine, i to mu se učini najlakši zanat; pa ga počne učiti,
i nauči za nekoliko dana; pa onda oplete sam jednu rogožinu, te je odnesu
govedaru, i kažu mu, da je carev sin naučio zanat, i da je to njegova
rukotvorina. Govedar uzme rogožinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana,
pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mu kažu: "Četiri pare.'" –
"E! (veli) dobro! četiri pare danas, četiri sjutra, to je osam, a četiri
preko sjutra, to je dvanaest itd. Da sam ja taj zanat znao, ne bi danas
čuvao seoski goveda." Pa im onda kaže, ko je on, i kako je tu došao; a
ovi se onda obraduju još većma (što uzimaju đevojku od cara, a ne od govedara),
i s najvećim veseljem vjenčaju momka i đevojku i provedu svadbu; pa onda
dadu ovome caru lađe i vojsku, te otide preko mora i nađe svoju zemlju.
Orao Turčin ralicom po strani iznad nekake ćuprije, a Ero putem ćerao
nekoliko konja natovareni. Kad se Ero prikuči blizu, onda Turčin stane
vikati: "Ća šaronja, ća! i ti imaš pamet, a Ero je nema." U tom Ero dođe
na ćupriju, pa naćera konje preko ćuprije, a njega stane pomaganja: "Jaog
mene do Boga miloga! Što ću sad?" A Turčin, kad to čuje, brže bolje ustavi
volove, pa strči k njemu: "Šta je more Ero? Šta je?" – "Od mene do Boga
miloga! eto odoše mi konji, a ja ostado za vodom." – "Ajde more i ti za
konjma." – "Ne smijem, gospodaru! Bog i Božja Vjera, ja tuda za život
preći." Be ajde more ne luduj! kako ne smiješ preći preko ćuprije, kuda
ide svijet i konji natovareni prelaze." – Ajja! Ero neće nipošto, nego
jednako jauče i leleče. Onda Turčin: "Ajde more šta ćeš dati, da te prenesem
ja na leđima?" – A što išteš, gospodaru?" "Daćeš mi dvanaest perpera."
– "Ajde de!" – Uprti Turčin Eru, te prenese preko ćuprije, a kad ga spusti
na onoj strani, onda se Ero stane pipati po njedrima: "Nemam, gospodaru,
ni perpere, Bog i Božja vjera!" A Turčin: "Kako nemaš, bre, ana seni sitim!
Zašto lažeš kurvo? Odi opet na leđa." Ero uzjaše opet Turčina, te ga još
jednom prejaše preko ćuprije; pa ga onda zbaci Turčin na zemlju: "Eto,
kurvo! crkni tu, kad nemaš čim da platiš," pa onda otide svojim volovima
i počne opet orati; a Ero onda skoči, pa preko ćuprije: "Ej Turčine! gledaj
kako i tvoj šaronja ima pamet, a Ero je nema! Ele on tebe prejaa dvaput
preko ćuprije."
Zapisao kaluđer na sircu (đe se reže) iže (i): da bi poznao, ako đak
osiječe malo od sirca. Kad kaluđer iziđe iz sobe, onda đak uzme sirac,
da osiječe malo, a kad vidi na sircu iže, onda osiječe poveliku krišku,
pa zapiše opet onako iže, kao što je i bilo. Kad dođe kaluđer, pogleda
sirac i uzme u ruke: "Va istinu slovo ize, ali sirca nize."
Kad su đavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli
sa sobom, pa ga đavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad već
zemlja protuži Bogu, da oće sva da izgori od sunca, onda Bog pošlje svetog
Aranđela, da gleda kako da uzme sunce od đavola. Kad siđe sveti Aranđel
na zemlju, a on se udruži s đavolskim carem; ali se đavolski car osjeti,
šta on oće, pa se dobro uzme u pamet. Odajući tako po zemlji nji dvojica
zajedno, dođu na more i stanu da se kupaju; a đavo udari koplje sa suncem
u zemlju. Pošto se malo prokupaju; onda reče sveti Aranđel: "De da ronimo,
da gledamo koji može dublje." A đavo mu odgovori: "Ajde de." Onda sveti
Aranđel zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad treba i đavo da
zaroni, ali se boji da mu sv. Aranđel među tim ne odnese sunce. U tom
mu padne na um, te pljune na zemlju, i od njegove pljuvanke postane svraka,
da mu čuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako
đavo zaroni, a sv. Aranđel prekrsti rukom more, te na njemu postane led
od devet aršina debeo; pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake
stane kreka. Kad đavo čuje svračij glas, onda već vidi šta je; pa se brže
bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne može na polje!
Onda se brže bolje vrati opet na dno mora, te uzme kamen i njim probije
led, pa onda poteci za sv. Aranđelom! Onaj bježi, a ovaj za njim! Taman
kad sv. Aranđel korači jednom nogom k Bogu na nebo, onda đavo stigne,
te mu noktima iz tabana u druge noge iščupa veliki komad mesa. Kad sv.
Aranđel dođe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplače: "Što ću,
Bože, ovako grdan?" A Bog mu reče: "Ćuti, ne bojse; ja ću narediti, da
svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te
u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako
ostane i do danas.
Razgovarali se Turci u kavani: šta je najgore na ovom svijetu. Jedan
veli: Zla žena; drugi veli: Zla godina; treći veli: Zla ćud i t. d. Dok
jedan poviče iz bucaka: "Turske mi vjere! vi ne znate nijedan šta je najgore
na ovome svijetu, nema ništa gorega od pijana Vlaa i od gladna Turčina.
Jedan put ja mrtav gladan dođem pred jednu Vlašku kuću, a Vla pred kućom
teše držalicu za budak. Kako ja sjašem s konja, a ja povičem na Vlaa:
drži more konja, pa viči Vlainju, neka mijesi pogaču i kuva cicvaru i
peče kokoš; pa onda otidem u kuću. U kući sjedi, sjedi; čekaj, nema ništa!
ni Vlaa ni Vlainje; nit se šta peče ni vari. Onda ja skočim, pa iziđem
na polje, a to moj konj stoji, đe sam ga i sjao, a Vla jednako teše i
đelja držalicu. Onda ja, neznajući da je krmak pijan, svrnem lulu, pa
njega kamišem preko leđa, a on se ispravi, pa ni pet ni devet, nego raspali
držalicom mene iza vrata, a ja bacim čibuk, pa pođem rukom za nož, a on
još jednom, a ja te na ruke. I Turske mi vjere! da ne dolećeše žene, ćadijau
biti g. .. a i od mene i od njega.
Udruže se međed, svinja i lisica, pa se dogovore, da oru zemlju i da
siju pšenicu, da se rane. Zapitaju jedno drugoga, šta će koje raditi,
i kako će sjeme naći. Svinja reče: "Ja ću provaliti koš, i ukrašću sjeme;
i ja ću mojom surlom uzorati." Međed reče: "Ja ću posijati." A lisica
reče: "Ja ću mojim repom podrljati." Uzoraše, posijaše. Dođe žetva. Staše
se razgovarati, kako će požeti. Svinja reče: "Ja ću žeti." Međed reče:
"Ja ću snoplje vezati." Lisica reče: "Ja ću klasje kupiti." Požeše i snoplje
povezaše. Sad se staše dogovarati, kako će da vršu. Svinja reče: "Ja ću
guvno načiniti." Međed reče: "Ja ću snoplje snijeti, i ja ću i vrijeći."
Svinja reče: "Ja ću pretresati, i rastaviću slamu od pšenice." Lisica
reče: "Ja ću mojim repom trniti pljevu sa pšenice." Svinja reče: "Ja ću
ovijati;" a međed reče: "Ja ću žito razdijeliti.'' Ovrgoše. Međed žito
podijeli; ali ga ne podijeli pravo: zašto ga svinja zamoli, te joj dade
samo slamu, a pšenicu svu uze sam, lisici ne dade ništa. Rasrdi se lisica,
pa otide na tužbu, i kaza im, da će im dovesti jednoga carskog čoveka,
koji će žito pravo razdijeliti. Uplaši se svinja i međed, pa reče međed
svinji.: "Zakopaj se ti, svinjo, u slamu, a ja ću se popeti na ovu krušku."
Zakopa se svinja u slamu a međed se pope na krušku. Lisica otide, te nađe
mačku, pa je pozva u društvo, da idu na guvno, da vataju miše. Znajući
mačka da na guvnu ima dosta miša, pođe rado; pa sad iznad puta, sad ispod
puta, trči za pticama. Opazi je međed s kruške po izdaleka, pa kaže svinji:
"Zlo svinjo! eto lisice, đe vodi strašnoga bumbašira: ogrnuo ćurak od
kune, pa i krilate tice vata oko puta." U tom se mačka ukrade međedu iz
očiju, pa kroz travu dođe na guvno, i tražeći miša stane šuškati po slami.
Svinja podigne glavu, da vidi, šta je, a mačka pomisli od njezine surle
da je miš, pa skoči, te svinju šapama za nos. Svinja se uplaši, pa rukne
i skoči, te nada u potok; a mačka se prepadne od svinje, pa nada uz krušku;
a međed pomisli, da je ona već svinju udavila, pa ide sad na njega, pa
od straa padne s kruške na zemlju, te se razbije i crkne; a lisici ostane
sve žito i slama.
Nekakav kradljivac zamotri danju u čoveka slaninu na tavanu, pa dođe
u veče, pošto ljudi pospe, te se sastrag popne na somić, i uvuče se na
tavan. Pošto skine slaninu i uprti na leđa, pođe gredom da se vrati natrag,
pa se nekako omakne, te padne na sred kuće, đe je spavao čovek sa ženom
i s đecom. Kad ovaj bubne sa slaninom među nji, a čovek skoči onako u
mraku, pa stane vikati: "Ko je to?" A kradljivac odgovori: "Ja sam đavo."
A čovek krsteći se poviče: "Pa šta ćeš ovđe, anate mate bilo?" A kradljivac
odgovori: "Ćuti, evo sam ti donijo jednu slaninu." A čovek, još većma
uplašen, poviče: "Idi bez traga, anate mate i tebe i tvoje slanine!" A
kradljivac onda reče: "E, dobro, kad ne ćeš, a ti mi pridigni slaninu
da idem." Čovek mu dragovoljno pridigne slaninu, samo da mu se đavo kine
iz kuće; i on uprti slaninu na leđa, i odnese kao svoju. Kad u jutru svane,
onda čovek vidi, da je đavolu pridigao svoju slaninu.
Što mi ti je za što?*)
1. Bez ivera na vodi ćuprija.
2. Bez kože uđe, s kožom iziđe.
3. Bijela koka ispod stree viri.
4. Bijela njiva, crno sjeme, mudra glava, koja sije.
5. Bijelo je, sir nije; repato je, miš nije; so liže, vo nije.
6. Bjela bjelu ćera preko b'jela polja: daj mi, bjelo! b'jela ljeba ispod
b'jela skuta.
7. Božje sazdanje, ljucko stvorenje, zmija osedlana.
8. Vipoje poji, na koplju stoji, da nije vipoja, ne bi bilo
nikoga.
9. Vićak visi, vićka zja, vićak viju! te u vićku.
10. Vo buče, pa punu košaru nabuče.
11. Vojvod vodu pije, nad njime se barjak vije.
12. Gvozden sjedi u lugu u gvozdenu klobuku, suze mu kaplju uz jelovu
kacu.
13. Gubicom rije, a g.. .com žile vadi.
14. Gujinja glava, gospodsko ruo, Arapske noge.
15. Gurava kobila sve polje pobila.
16. Guravo prase sve polje opase.
17. Danju klanja, a noću zvijezde broji.
18. Dva lokvanja oko panja.
19. Dva svijetle, četiri steru, a jedan misli da legne.
20. Dva dola supodola, među njima zmaj leži, đe zmaj leži, tu trava ne
raste.
21. Dva se brata preko plota za brade vuku.
22. Dva stupca u nebo udaraju.
23. Dvije gore uporedo rastu; jedna cvati, a ne rodi; druga rodi, a ne
cvati.
24. Dvije čavčice naporedo stoje, a jedna druge ne vidi.
25. Devet baba po ledu se plaza.
26. Dok se otac rodi, sin po kući odi.
27. Drvena kučka u potoku laje.
28. Drveno telo, gvozdeni zubi, kamen pregrize.
29. Drven trbu, kožna leđa, dlakama govori.
30. Duži iver od klade.
31. Će naš crvenko leži, onđe nikad trava ne niče.
32. Žuto mače pred Bogom plače.
33. Zagrmlje veliki grom, a prema njemu mali grom, đe se sastaše, tu
se slaltaše.
34. Zakla vola bivola, izudi ga na udiće, svaki ud vola dade.
35. Zakla vola bika, sve selo svika, a kad oće da slavi, nema šta da
stavi.
36. Zalolota lota sa visoka plota, daleko se čuje u neznanu zemlju.
37. Zelena košara, crna goveda, gvozden ključ, koji otključava.
38. Zimi služi, a ljeti zube kesi.
39. Zoba grozd od mora do Dunava, nit' ga mogo pozobati, ni ga mogo pregoreti.
40. Iz mesa izišlo, a meso nije; mlogu štetu i asnu počinilo, a tome
krivo nije.
41. Ja pođo po sopotu, a stado na grijotu, pozva mrdeljače: dones'te
mi tuleode, e su došle vazlitrave.
42. Ja udari gvozdenim maljem u kamen grad, iz njeg' skoči devenduka
kralj, i primi se uz Mekiš grad.
43. Jaše rod na nerodu, i traži nenikli.
44. Jaše tuta na bauri.
45. Jedan prut sve polje ogradi.
46. Jedna gruda voska cijelom svijetu dosta.
47. Jedna čaša masla svemu svijetu dosta.
48. Jedno veli: Svani, Bože; drugo veli: Smrkni, Bože; treće veli: Kako
mi je, tako mi je.
49. Kad u polje ide, kući okrenulo rogove, a kad kući ide, u polje (okrenulo
rogove).
50. Kobila oždrijebi kost, a kost ždrijebe, pa ždrijebe voli babu kobilu,
nego kost majku.
51. Koja voćka samo jednom cvati, a u vijek rađa.
52. Ko pjeva, kad drugi ljudi plaču.
53. Krava riče od Bosne, tele sisa od garave.
54. Kući ide, a u goru gleda.
55. Kući ideš, a Bogu se moliš, da nikoga u kući ne nađeš.
56. Kućica u gorici na jednoj nožici.
57. Lijeska trolijeska, u lijesci oganj gori, i u ognju čovek stoji.
58. Mastan kaiš kroz zemlju prođe.
59. Međ' konjma raslo, međ' ženama igralo.
60. Melj melje navr jele, šareno se vižle penje, da i ono umelje.
61. Mesan ražanj, gvozdeno pecivo.
62. Mlin melje navr jele, šareno se vižle penje, da i ono melje.
63. Motovilo vilo, po gori se vilo, kući dolazilo, soli ne lizalo.
64. Mrtvo živo iz šume vuče.
65. Na careviću bez uzla košulja.
66. Navr plasta šaka šaša.
67. Nađo tiće bradiće, viš' bradića ustočiće, viš' ustočića nosočiće,
viš' nosočića gledočiće, viš' gledočića čeločiće, viš' čeločića Gojko
krmke vraća.
68. Noću steono, a danju jalovo.
69. Od bijela kamena postalo, aljinu ima rukom negrađenu, od glasa njegova
mrtvi ljudi ustaju, a poslije smrti krste ga.
70. Ozdol gvozdeno, ozgor drveno, a u srijedi mesano.
71. Ozgo trava, ozdo brada, a u srijedi kmetska čast.
72. Odleti pata i doleti pata, i donese dva ivera zlatna.
73. O klinu visi, o zlu misli.
74. Naprijed vile, u srijedi bure, ostrag slinac.
75. Naš mrkonja u košaru uđe, a rogovi mu ne mogoše.
76. Ni bradvom bradvito, ni svrdlom svrdlito, a sve rupa do rupe.
77. Ni od pedao ni od čeperak, a dva dućana pokrilo.
78. Niti misli, ni govori, samo ti se kaže.
79. Nit' šušnu, nit' bušnu, a u kuću dođe.
80. Od zemlje se diže, a ne može se dignuti.
81. Otac u kolijevci, a sin u svatovima.
82. Pet braće putem idu, a pet pod plastom stoje; koji putem idu, nijesu
pokisli, a oni pod plastom pokisli.
83. Pilipilj cara kopa pod lipov panj na Đurđev dan.
84. Podiže se peteljeva vojska, te mi oćera po ledu goveda, kad mi bješe
u kitu všenica.
85. Podigle se rogoljače, susrete i rendesilo, oćaše i rendesati, neda
bendeš ni gledati.
86. Poručuje domadar domadarici: Pošlji mene tisli misli, pale su mi
mrke čele na plješivac.
87. Poručuje ciciban cicibanici: Pošlji mene šetlju petlju na magarici,
pokise mi bela pena na zagalici.
88. Prispi čare na mačare, na panje dekanje, na senje dupore.
89. Prođe ban jerban s mora na Dunavo konjskom vriskom, junačkom vikom;
malo ga ko viđe, svatko ga ču.
90. Pruži platno od mora do Dunava, pa ga savi u oraovu ljusku.
91. Puna greda bijeli pera.
92. Puna soba za krajcaru.
93. Puna tepsija zlatni koščica.
94. Puna crkva đaka, ni od kuda vrata.
95. Pun breg bubrega.
96. Pun do iverja.
97. Puče puška na ledu, ode para čak do cara.
98. Pušta šticu u more, a štica trakove, a trakovi cvjetove, a cvjetovi
tumbeke; to se čulo u Mletke.
99. Rasla česta šumica, pod šumicom poljana, pod poljanom gledura, pod
gledurom Gostur grad, i u gradu gospodar.
100. Rastov trup, ljeskov prut, a u njemu ognjen junak leži.
101. Rogom pije, rogom jede, rogom Bogu slavu daje.
102. Sav mrkonja leži, a pleće mu odi.
103. Savi zlato, razvi zlato, a to zlato k'o i zlato.
104. Sazdade me Bog od' šta i Adama, svakoga nadoji i narani; a kad umrije,
niti mi Bog primi duše, ni zemlja tela.
105. Sam lončić u polju vri.
106. Sva gora pokise, a četiri pruta ne mogoše.
107. Sve po kući izgore, a kuća osta.
108. Sivac more preskoči ni kopita neskvasi.
109. Sjeda sjedi u Sjedinu gradu, car je prosi, okovan je neda.
110. Sjede na vraga, ode bez traga.
111. Sjedi vila navr vila, čeka sinova iz bijeli gradova.
112. Sjedi gospa u dvoru, kose joj na dvoru.
113. Sjedi Mara nadno grada, puštila kose dovr grada.
114. Sjekutići sijeku, vukotići vuku, sam baća prevraća.
115. Skoči srna iza trna, đe se svila, tu i umrla.
116. Slamna kuća, gvozdeni pritisci.
117. Spolja telo, a unutra košulja.
118. Sprijed šilo, straga vilo, ozdol artija, ozgor mantija.
119. Starac sjedi pod voćkom, pokrio se obojkom, založio brabonjkom.
120. Sto orlova jedno jaje snese.
121. Tavno neva u tavnoj kljeti vez veze tanku gojtu plete.
122. Tanjir do tanjira čak do Varadina.
123. Telo mu je drveno, zubi su mu gvozdeni, srce mu je prteno.
124. Tica bez zuba, a svijet izjede.
125. Tica šargizda sve selo nagizda, a sebe ne može.
126. Trči trčuljak, visi visi visuljak; Boga moli trčuljak, da otpadne
visuljak.
127. Ubi vola bivola, okrvavi dva dola.
128. Uđe kurjak u tor, ovcu uvati, pa kost izjede, a mesa se ne dotače.
129. U jednom brlogu dvanaest nazimaca leži, a nijedan s kraja nije.
130. U jednom sudu i vino i rakija (pa neće da se pomiješa).
131. U mrtvoj kobili drob govori.
132. U nas jarac čudan jarac, u njega su rozi čudni rozi: na jednome
zmaj kuje, a na drugom vran graje; ni čuje vran, kad zmaj kuje, ni čuje
zmaj, kad vran graje.
133. U nas koza jakača, jaka sina rodila i unuka manita.
134. U naše babe kožne oči.
135. U našega bijelca devet pokrovaca, i opet mu se rebra vide.
136. U našeg ćaće resnate gaće.
137. U pete nišani, u nos zgađa.
138. U sobi napeto, u kući razdrto.
139. U šta je srce prteno.
140. U šta su dva grla, jedna šija.
141. Car večera, buzdovan mu igra.
142. Carević vodu pije, koplje mu se vrti.
143. Cigulin ciči u lugu, da nije cigulina u lugu, svi bi ljudi za rugu
(bili).
144. Crven jarac po košari skače.
145. Crven trči po putiću u crvenu klobučiću: asa sa! crven ti sam ja.
146. Crna kera za sobom belo crevo vuče.
147. Crn bika sve selo svika.
148. Crno maleno vazdan cara vara.
149. Crno maleno kuću čuva.
150. Crno maleno na putu živa mesa čeka.
151. Crno meče uz polje teče, đegođ kleče, pravo reče.
152. Crno crijevo iz neba visi.
153. Četiri brata putem trče, jedan drugog ne može da stigne
154. Četiri bule na konju jašu, jedna drugu ne može da stigne.
155. Četiri nožice, a dva opanka.
156. Čuča čuči, bjega bježi; skoči čuča, te uvati bjegu.
157. Šta je tvrđe od čelika.
158. Šta je u kući novo netesano.
159. Šta kapu na glavi drži.
160. Šta kroz vodu ide, a vode se ne dovata.
161. Šta na vodu ide, a vode ne pije.
162. Šta na sebe živo meso jede.
163. Šta na tavanu biti ne može.
164. Šta o klinu visiti ne može.
165. Šta u gori bez mozga laje.
166. Šuto june kroz goru gudi.
1. Preko leda.
2. Ljeb u peć.
3. Zubi.
4. Pismo.
5. Rotkva.
6. Ovca i jagnje.
7. Most preko vode.
8. Žito.
9. Brašno kad pada ispod kamena.
10. Zvono crkveno.
11. Pijevac i rep mu.
12. Kazan.
13. Igla.
14. Paun.
15. Kosa.
16. Srp.
17. Đeram.
18. Uši oko glave.
19. Pseto.
20. Vatra među prijekladima.
21. Grebeni.
22. Oči.
23. Konoplje.
24. Oči.
25. Uštipci.
26. Lepinja.
27. Pratljača.
28. Testere.
29. Gusle.
30. Svraka.
31. Vatra.
32. Kandilo.
33. Ovce i jaganjci.
34. Glavica bijeloga luka.
35. Kokoš, kad snese jaje.
36. Grmljava.
37. Lubenica.
38. Saonice.
39. Uzda.
40. Pero.
41. Čobani kad zovu žene, da ponesu muzlice, da muzu ovce.
42. Ognjilo i kremen, i varnica i trud.
43. Kaluđer traži soli.
44. Svraka na krmači.
45. Kaiš na nozi.
46. Sunce
47. Sunce
48. Krevet, vrata i direk više vrata.
49. Plug.
50. Pile.
51. Đevojka i vijenac.
52. Popovi.
53. Lula i čibuk.
54. Puška.
55. Kad čovek ide u vodenicu.
56. Gljiva.
57. Ogledalo.
58. Zmija.
59. Sito.
60. Đetao i crv; tičje gnijezdo i zmija.
61. Prsten na prstu.
62. Đetao i crv; tičje gnijezdo i zmija.
63. Čele.
64. Češalj i uš.
65. Jaje.
66. Kosa na glavi.
67. Brada, usta, nos, oči, kosa i češalj.
68. Krevet.
69. Pijevac.
70. Konj.
71. Luk.
72. Čela.
73. Puška
74. Vo.
75. Svrdao.
76. Sat u košnici
77. Kozij rep.
78. Niti.
79. Mrak.
80. Klupko.
81. Čokot i vino.
82. Prsti u prelje.
83. Čele.
84. Kad prsti skidaju mue sa skorupa
85. Ovce i kurjak i pas.
86. Čovek s guvna poručuje ženi za vreću, kad se naoblači
87. Čovek poručuje ženi iz vodenice, da mu pošlje kola da nosi brašno.
88. Vodenica.
89. Ždralovi.
90. Vid očinji.
91. Zubi.
92. Svijeća.
93. Zvijezde.
94. Sjeme u lubenici.
95. Ljebovi u peći
96. Sir u kaci.
97. Pismo.
98. Tikveno sjeme, i vriježa i cvijet i tikve.
99. Kosa, čelo, oči, usta i jezik
100. Vino u buretu.
101. Pijevac.
102. Vrata na kući.
103. Vatra kad se zapreće.
104. Lonac.
105. Mravinjak.
106. Sise u krave.
107. Lula.
108. Mjesec.
109. Ovca u toru, i kurjak i pas.
110. Lađa.
111. Kokoš na gnijezdu.
112. Repa.
113. Vatra i dim.
114. Zubi i jezik
115. Varnica.
116. Mlada pod vijencima
117. Želudac kokošinji
118. Lastavica
119. Grozd na čokotu
120. Gruda sira.
121. Čela u košnici
122. Trag konjski
123. Sanduk
124. Sunce, kad topi snijeg.
125. Igla
126. Svinjče i žirka
127. Kad se noktima utuče bua, ili uš.
128. Crv u zubu
129. Pera, ili spice u kola
130. Jaje.
131. Kuća i čeljad
132. Vodenica i valjalica
133. Vinova loza.
134. Pendžeri na sobi.
135. Bijeli luk
136. Dimnjak.
137. Pr. .ž.
138. Peć sobna.
139. U svijeće.
140. U bisaga.
141. Jagnje i rep mu.
142. Jagnje i rep mu.
143. Vodenica.
144. Jezik.
145. Pijevac.
146. Igla i konac
147. Zvono crkveno.
148. Bua.
149. Katanac
150. Trn.
151. Kantar.
152. Verige.
153. Točkovi
154. Vitao.
155. Saonice.
156. Mačka i miš.
157. Krmeća surla.
158. Jaje.
159. Konci.
160. Rakija.
161. Zvono na živinčetu
162. Svijeća.
163. Bunar.
164. Sjenka; jaje.
165. Sjekira.
166 Doboš.
Povratak na glavni indeks Srpskih
narodnih pripovjetki
// Projekat Rastko /
Književnost / Usmena
književnost //
[ Promena pisma | Pretraga
| Mapa projekta | Kontakt
| Pomoć ]
|
