|
|
 |
Jagnje Božije i Zvijer iz bezdanaTihomir Burzanović, PodgoricaSmisao istrebljivanja Srba u Hercegovini na krsnu slavu – prije pedeset godina i danasUDK 355.018 O AUTORU: Tihomir Burzanović (1961), komparatista, dopisnik SRNE iz Podgorice; objavio knjige: Deseti krug I-V. SAŽETAK: Autor uporedno pokazuje nekoliko primjera zločina nad Srbima u Hercegovini u II. svjetskom ratu i u ratu 1992-95. izvršenim na krsnu slavu. Na osnovu dokumenata, ličnih svjedočenja i epske poezije i žrtava i zločinaca, istražuje uzroke i posljedice zločina na duši pojedinaca i zajednice. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog čovjeka, kao ikonu Božiju. Ubijanje bogolika u čovjeku na krsnu slavu, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svečarsko slavlje – demonskim bratoubistvenim pirom, oduvijek je bio cilj Satane i njegovih slugu. KLjUČNE RIJEČI: krsna slava, genocid, zločin, praznik / svečarsko slavlje, Satana / satanizovanje, bratoubistveni pir, ikona-bogolik / zvjerinji lik u čovjeku. Genocid Srba na krsnu slavu u Hercegovini sastavni je dio genocida nad Srbima i pravoslavnim narodima u cjelini, a koji vjekovima vrše vatikanske klerikalne struje za koje u ovom poslednjem ratu veliki dio "prljavog posla" obavljaju fundamentalisti islamiste Alije Izetbegovića. Procesi katoličenja i islamizacije, kao oblici uništavanja Srba, na prostorima Hercegovine, djedovine Svetog Save, datiraju nekoliko vjekova, a nažalost i danas traju, možda intenzivnije i beskrupuloznije nego ikada. Zanimljivo je istaći da do 1914. godine i katolici i pravoslavci u Hercegovini slave krsnu slavu i to najčešće zajedno, jer su i običaji slavljenja bili potpuno identični. To govori da su oni u Hercegovini ne tako davno bili jedan narod – Srbi, koji su imali – slavu kao obred jedne manje organizacije, plemena , porodice. [1] Ti katolici su znali kada su prešli sa pravoslavlja i postali konvertiti. Godine 1914. katolička crkva je u Austrougarskoj zabranila da katolici slave krsnu slavu, pogotovo zajedno sa pravoslavcima i tako ubrzala proces razdvajanja jednog istog naroda. Konvertite su odvojili od srpskog porijekla i svojih rođaka. Slijed burnih istorijskih događaja, I. i II. svjetski rat, kao i ovaj posljednji pokazali su da su upravo oni bili najstrašniji ustaški koljači, koji kao da su se svetili svojoj donedavnoj braći zbog činjenice da su i jedni i drugi znali da su oni dali "vjeru za večeru". I austrougarska vlast i katolička crkva su znali da je krsna slava onaj dio hrišćanstva, koji bitno utiče na sprječavanje vjerske homogenosti i to one apsolutne koja je karakteristična za rimokatolicizam. I ako se može u nečemu tražiti korijen tradicionalne srpske ne nesloge, nego neke vrste labavog vjerskog i nacionalnog jedinstva, poređeno sa totalitarnom monolitnošću savremenih zapadnih nacija, njegov je znak upravo krsna slava. Ona ima svoj značaj u objedinjavanju plemena i bratstva, kao oblika zajednice, ali isto tako onemogućava jače i jedinstvenije stvaranje germanski homogene nacije. Poseban oblik genocida nad Srbima u II. svjetskom ratu, kao i u ovom, je ubijanje na krsnu slavu. U toku II. svjetskog rata ustaše i muslimani, kao i Cigani organizovano su vršili istrebljenje Srba u Hercegovini, Bosni, Krajini, Lici, Kordunu, Baniji. Međutim njima nije bilo dovoljno fizička likvidacija, nego je njihov zločin išao do te preciznosti da su birali i vrijeme kada će to učiniti, a da Srbinu bude što teže. Srbi jedini na svijetu slave krsnu slavu; ona je za Srbina pravoslavca najveći i najdraži praznik pored Vaskrsa i Božića. Tog dana je gazda-domaćin na nogama, jer poziva sveštenika i sebi najdraže goste i prijatelje da sa njima obilježi veliki praznik, kroz koji drugi poznaju i njega i njegovu porodicu kroz vjekove, a on se kroz njega sjeća svojih predaka i svog porijekla. Početak II. svjetskog rata u Hercegovini znači i početak ustaškog genocida u najsvetijoj srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: unište li se tu Srbi, neće ih biti više nigdje. Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do početka marta 1942. godine, srpski narod u Hercegovini je jedinstven oslobodilački korpus u borbi protiv ustaškog pokreta Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, protiv ustaškog zločina i klanja. Tih dana, kao i danas, u Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spašava svoju nejač, žene i starce, a na drugoj strani su ustaše: Hrvati, njihovo "cvijeće" muslimani, kao i jedan broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zločinima, ali po metodama u njihovom vršenju ne zaostaju za drugima. Ustaše kreću u svoju zločinačku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako reče veliki Dučić "što su hrabri, nego zato što stida nemaju". Najveći pokolji i zločini u Hercegovini počinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaške vlasti i ustaška krvoločna rulja natrpali su živim i ubijenim Srbima mnoga rječna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pećina, rupa, prla i drugih stratišta. Trebinje i njegova okolina doživljava Golgotu, veću od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustaše 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Ržanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Čavaš biva prostor na kome je izvršen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tačno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustaše pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pješivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Šurmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara. Ustaše dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj školi hapse učiteljicu, Srpkinju Stanu Arnautović, i njih 12 krvoloka, zločinaca, siluju je pred 120 učenika. Zatim su u školu doveli najljepše djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustaše odvode nejač, žene i starce nad jamu, gdje naređuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaški obruč je bio svakog trena uži, pa su mnogi mučenici skakali živi. Od običnog genocida i zločina, ovaj se umnogome razlikuje, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja, koja dugo traju, a koja prethode strašnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustaše – zločinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada učiteljica sa učenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaže "Danas se slavi anđeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteča dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da čisti prokažene: zato on i onima koji ga poštuju šalje u izobilju iscjeljenja". Većina biva pobacana i ubijena, a i ako neko preživi, Svetog Ilije se sjeća po zločinu nad njegovim najdražima. Ustaše, posavjetovani fašistoidnim katoličkim sveštenicima to rade smišljeno ne ubijajući samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda. Ustaško "etničko čišćenje" sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvršeno je u jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvećih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148 Srbina – muškarca, tačno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja. U svojoj nevelikoj knjizi "Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Države Hrvatske", Danilo Tunguz-Perović između ostalog opisuje i strašno stradanje Srba u selu Pridvorica u srezu Nevesinje. "Komandir ustaške stanice Marjan Benovac, kao i domaće komšije Bajro i Mehmed Huko, Ćamil i Avdija Čolpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoričane da se ni od čega ne plaše jer ih oni štite i paze. Međutim, na sami pravoslavni Božić, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku pravoslavnu kuću udarila je jaka grupa naoružanih ustaša predvođena narednikom Marijanom Banovcem. Ne nadajući se napadu, nego se pripremajući za praznik Srbi su pružili slab otpor. Ustaše su povezale sve Srbe muškarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadžića, Gavrila Nosovića, Ćetka, Gojka i Radovana Skoka ispekli su na ražnjevima. Dok su jedne ustaše završavale posao sa muškarcima, drugi su hvatali žene, djecu i starce, doveli ih među leševe u štale i sve ih zajedno zapalili. Hvatajući po selu srpski ženski svijet, ustaše su izdvojile djevojke udavače i mlade nevjeste i odveli ih u pećinu više sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustaše i silovale ih, a pošto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorčana su ostali živi samo oni koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mještani od svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili džamiju." Za neke istoričare je epska pjesma najbolja fusnota za srpsku istoriju. Da je to stvarno tako najbolje govore neke pjesme o stradanju u II. svjetskom ratu. Tako narodni pjesnik iz Gacka Obrad Govedarica u svojoj epskoj pjesmi "Pokolj u Pridvorici", kaže: "Na red dođe Pridvorica Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zločin ustaško-muslimanske ekspedicije nad nedužnim ženama, pa kaže: "Ja sam dolje u potoku Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih činjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju zločina i kaže: "Pripremite sada malje Opis genocida kod istoričara i epskog pjesnika se razlikuje u formi kazivanja, ali su redoslijed činjenica i tačnost podataka potpuno isti. S tim što pjesnik mnogo plastičnije opisuje zločin ustaša, kao i patnje žrtava i "pakuje" ga u jednu jezičku formu koja se brže i bolje pamti, a i duže traje u kolektivnom sjećanju. Tačno poslije 51 godinu, na Božić, u srpsko selo Kravice, na putu Bratunac – Milići, zločinci Nasera Orića iz Srebrenice počinili su jedan takav zločin. U zoru su napali Srbe u selu i sve ih pobili, a kuće im zapalili. Srbi u tom selu nijesu uspjeli pročitati molitvu, tropar Roždestva Gospoda našega Isusa Hrista koji glasi "Rođenje Tvoje, Hriste Bože naš, darova svijetu svjetlost razuma, jer u njemu oni što zvijezdama služahu, od zvijezde se naučiše da se klanjaju Tebi, suncu pravde, i da Tebe poznaju kao istok s visine, Gospode, Slava Ti." Prekinuo ih je u slavljenju pohod Nasera Orića. U slavu svog zločina muslimanski pjesnik iz Srebrenice Beriz Bećirević – Rizo je napisao pjesmu o pokolju Srba u Kravici, koju smo našli u njegovom dnevniku prilikom oslobođenja Srebrenice. Zanimljivo je istaći da o zločinima i genocidu nad Srbima u prošlom ratu mnogo hrabrije pišu epski pjesnici nego pojedini istoričari, a o ovom najnovijem i savremenom genocidu nad Srbima u bivšoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo da se i ne piše, ako se izuzmu neki entuzijasti i patriote. Istoričari čekaju istorijsku distancu od 50 godina, kada pomru i zločinci i preživjeli svedoci. Takva istorija bez svjedoka i sa diskutabilnim dokumentima je toliko nesigurna i tragična za jedan narod, da se nažalost mora ponoviti, ma koliko bila bolna. U svojoj pjesmi Rizo kaže: Ko na Božić u Kravicu dođe? Ova dosta slaba i nevješto sročena pjevanija mnogo više govori o zločinu i njegovom kontinuitetu, nego li o nekoj vrsti epske pjesme. Ovi stihovi ozbiljno upozoravaju i ujedno postavljaju pitanje: gdje su i šta rade srpski istoričari, i intelektualci danas kada se svi nalazimo u srcu srpske istorije? Na koja pitanja odgovaraju srpski intelektualci, dvije Akademije nauka? Šta se bilježi za nova pokoljenja o današnjim danima i da li će konačno srpski narod dobiti odgovor na pitanje ko je počeo rat u bivšoj SFRJ? Odakle je taj rat uvezen i ko je iz svijeta velikih sila dao signal da počne stravično krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji? U ustaško-muslimanskoj ofanzivi, 19. decembra 1992. na selu u rejonu Gornje Jošanice kraj Srbinja (nekadašnje Foče) za nepuna tri sata, od sedam sati ujutro do deset, život je izgubilo 56 srpskih civila, žena, djece, staraca i vojnika. Prema prikupljenim podacima i izjavama svjedoka ovaj zločin su počinile muslimanske formacije iz Jošanice, Foče, Goražda, Višegrada, Rudog, i ustaške formacije Franje Tuđmana iz bivše BiH i Hrvatske. U ranim jutarnjim satima na dan Svetog Nikole, na krsnu slavu većine porodica u selima Jošanice, napale su ustaše sa oko 600 dobro obučenih zločinaca, naoružanih najsavremenijim oružjem dobijenim iz islamskih zemalja i Amerike. Svako srpsko selo je opkolila grupa od 60 do 70 ustaša. Tog jutra su napadnuta sela Ostrmci, Konjevići, Hodžići, Medanovići, Baždari, Brajikovići, Gapići, Škobalji, Crnetići, Bogavići. Organizatori ovog zločina su komšije Srba iz ovih sela iz porodica Crnetića, Huseinovića, Jašarevića, Kuluglija, Haskovića, Hadžiahmetovića, Travara. Na početku rata iz sela Crnetića sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otišao Bećir Crnetić. Prije odlaska pozvao je starinu Neđa Ivanovića, sa kojim je bio komšija dugo vremena i rekao mu: "Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daćeš mi jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod đubreta je neka roba." Na rastanku je rekao starom Neđu: "Neđo, ne palite nam kuće, tako će i vaše biti čitave". Ali je prevario i starog Neđa i Srbe Gornje Jošanice. Došao je sa zločincima noću u svoju kuću, koju su Srbi čuvali da se u nju vrati, sačekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komšije. Tijelo starog Neđa su srpski borci našli kako gori na kućnom pragu. Dragoljub Vrećo, jedan od preživjelih svjedoka jošaničkog pokolja je pričao: "Ovaj zločin na Nikoljdan je krvavo kolo naših komšija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego Subašić, bivši milicioner iz Foče. U ovom zločinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez – Učo, koji je prilikom napada pucao na svog učenika, četrnaestogodišnjeg Miodraga Matovića. Među zločincima su bili Rasim Korjenić i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to naše komšije koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da pođu u Goražde, a oni se krvavim nožem vratili i pobili žene i djecu i nemoćne starce. Sa sobom su na svoje komšije Srbe doveli zlikovce sa svih strana. I eto šta su uradili, napravili zločin koji će ostati svima u sjećanju, jer se dogodilo na krsnu slavu Svetog Nikole." Ustaško-muslimanski zločinci su u potoku kraj sela Hodžići likvidirali samo na jednom mjestu zbjeg od 35 žena, djece i nemoćnih staraca. Ovaj masakr je jedini preživio Mladen Kulić, kome su tu poginuli iz uže porodice žena, ćerka, dvoje unučadi od četiri i deset godina, zet. O ovome govori i jedan od počinilaca ovog zločina musliman Asim Hajdarević iz sela Kolovarica, opštine Goražde. On je uhvaćen živ od srpskih boraca i o zločinu i njegovoj pripremi je rekao: "Moj komandir čete je bio Aso Husić iz sela Sadbe, opština Goražde. Dana 17. decembra sreo me je Huso Husić u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javiš pred školu, idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 časova bio pred školom u Sadbi. Vojska se postrojila, a smotru je izvršio Zaim Imamović u prisustvu Hadža Efendića, predsjednika opštine Goražde. Hadžo nam je održao kraći govor u kome je rekao da muslimanski narod vodi sveti rat i da mi, pošto smo na Alahovom putu, najmanje što možemo da uradimo je da damo svoj život na tom putu. Reko nam je da više ni jedan Srbin za muslimane ne može biti dobar. Poslije govora Hadža Efendića govorio nam je komandant Imamović koji je rekao da se nas šest stotina sprema da napadne deset sela u Jošanici u kojima su Srbi. Imamović je rekao da je naš zadatak da sela popalimo, a sve u njima što nađemo da pobijemo, ne smije ostati živa ni mačka. On je odredio da komandant ove akcije bude Rasim Korjenić, pošto je iz Jošanice i odlično poznaje teren. Pored Rasima, iz Foče su učestvovali Mustafa Musić, Selim Muslić, Ešef Korjenić, Salko Bočak, kao i drugi muslimani iz Foče i Jošanice kojima ne znam imena". On kaže i da su u pokolju učestvovale i njegove komšije iz Sadbe i Kolovarica: Ismet Hajdarević, Uzeir Berdak, Dževad Berdak, Halim Sakić, Džemo Barić, Osman Hraščić, Ibro Đogo. Hajdarević ističe da su u svakoj od deset grupa, od kojih je svaka bila zadužena za po jedno srpsko selo, bilo desetak vojnika u crnim uniformama koje niko nije poznavao, niti su znali odakle su došli. Na osnovu svih primjera zločina nameće se pitanje: Zašto Srbe ubijaju na krsnu slavu, kako prije pedeset godina tako i danas, kako u Hercegovini tako i na drugim srpskim prostorima? Osnovni razlog je želja za zatiranjem i totalnim uništenjem Srba. Zbog toga se izvršavanje zločina planira u vrijeme kada se žrtva najmanje nada i kada slavi svoju krsnu slavu, jedan od svojih najvećih praznika. Ovakav oblik genocida je specifičan, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja pre nego što će biti zvjerski ubijena. To posebno stanje ne pogađa samo tijelo, nego i dušu žrtve, kao i njenih potomaka, koji će se na krsnu slavu uvijek sjećati kako su im pretke zvjerski ubijali. Zašto baš pucanj u svetinju, i zašto se takav zločin izvodi na blage dane, svete dane? "Samo Dobro, Svetinja i svjedoci, nosioci dobra i svetinje, bili su i ostali nepodmitljivi sudije zločinaca, ubica i njihovih zala i zločina. Zlo i zločin mogu trijumfovati samo onda ako nestane tih sudija i tih svjedoka. Zlo neće biti zlo ako ne bude imalo u čemu da se ogleda, misle zloumnici i zločinci. Ono će onda biti jedina stvarnost, mjera sama sebi. Satanska obrazina zla tek onda dolazi do svog punog izraza i rugobe kad se ogledne u savršenoj svjetlosti dobra i svetinje. Zato uništiti dobro u korijenu, oskrnaviti ga i zgaziti u trenutku njegovog slavlja i pravoslavlja, znači za zlo i njegove nosioce – postići svoj cilj i svoju apsolutnu afirmaciju. Slava i bratska ljubav svečarskog slavlja, krsne slave, slika je i projava, ostvarenja Božijeg dobra u ljudima i među ljudima. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog čovjeka i njegovo lice, kao svetu ikonu Božju. Ubijanje na krsnu slavu bogolika u čovjeku, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svečarsko slavlje – demonskim bratoubistvenim pirom, bio je odvajkada cilj satane i njegovih slugu (...) Duh i plodovi satanizma sve su vidljiviji i izraženiji na svim prostorima nekadašnjih hrišćanskih naroda od Amerike do Rusije. U islamu je on bio prisutan od samog početka u jednom dijelu njegove filosofije života i životne prakse." Ubijanje Srba na krsnu slavu ujedno izražava "taj drevni čovjekoubilački i bratoubilački satanizam, ali i novi, moderni, koji se javlja u "anđeoskom" vidu "novog svjetskog poretka", kao zaštitnika i pokrovitelja ovoga prvoga. Bratoubilački satanizam na krsnu slavu utoliko je satanskiji i morbidniji što nosilac tog "novog svjetskog poretka" i njegovi pokrovitelji, satanizuju ne njega, nego one koji su njime nevino poklani." Jedno je jasno: poklanje srpskog naroda, "satanizovanje srpske pravoslavne nedavne i današnje Golgote, postavlja Srbe u žižu istorijskih događaja modernog svijeta. Preko leđa srpskog naroda se vodi strašna bitka Dobra i Zla, svjetlosti i tame, Boga i satane, istine i laži." Ubijanje Srba na krsnu slavu, ima još jednu karakteristiku: ono predstavlja svjesno ili podsvjesno, uništenje svjedoka svoje prevjere, poturčenjaštva. Konvertitet i poturica "je uvijek mislio da će mu biti "lakše" kad nestanu sa lica zemlje svjedoci njegovog otpadništva. To što se radi o dojučerašnjim komšijama i soliljebnicima, često i o ljudima sa istim prezimenom i istim bližim ili daljnim porijeklom, utoliko je teže i gore. Utoliko mržnja postaje iracionalnija i surovija." Ubijanje Srba na krsnu slavu sadrži sve elemente i karakteristike genocida nad srpskim narodom. On pokazuje da se sve ponavlja, kao po nekom nepromjenjivom pravilu i zakonu. Prilikom ubijanja Srba na krsnu slavu, kako u prošlom ratu tako i u ovom, zločinci su isti – komšije Srba, muslimani i Hrvati, iste su i žrtve: srpski narod, žene, djeca, starci. Isti su ciljevi zločina i zločinaca – etničko čišćenje i potpuno uništenje svega što je srpsko na tim prostorima. Isti su i spoljni pomagači u izvršenju zločina, u Hercegovini kao i u drugim srpskim krajevima – Vatikan, Turska, Njemačka, Austrija, Amerika, ostatak islamskog svijeta. Tako vjekovima, tako i danas. Takođe, isti su i uzroci zločina: suluda, patološka i neizlječiva vjerska mržnja prema Srbima. Zločinci ih ubijaju samo zato što su Srbi – pravoslavci, zato što se nisu kao i ove ubice, njihove komšije, davno poturčili i pokatoličili, samo što su sačuvali vjeru pradjedovsku. Kao i tada, tako i danas ponavlja se ista greška Srba: oni vjeruju svojim komšijama muslimanima i Hrvatima, čak sve do onog trenutka kada počinju da ih ubijaju. Razlika u zločinima je samo u metodima, koji se od jednog do drugog genocida nad Srbima samo usavršavaju, stalno su okrutniji, stravičniji, brutalniji. U svemu ovome je najčudnije što su i greške Srba kroz istoriju uvijek iste. Prvo, Srbi nikako da shvate da se ti zločini rade po jednom sistemu, jednom planu koji je davno sačinjen i kojim se diriguje iz Vatikana ili Ankare. Drugo, zbog toga što neće da shvate svoju tragediju, Srbi stalno ostaju neobaviješteni što o njima misle njihove komšije, pa se svaki put nanovo čude što im se dešava genocid. Srbi se u kriznim situacijama konstantno ponašaju kao da su izgubili pojedinačno i kolektivno pamćenje o zločinima kroz istoriju. A oni im se samo u ovom vijeku tri puta ponavljaju i to na isti način, od istih zločinaca, sa istim ciljevima i sa sve težim i tragičnijim posledicama i većim žrtvama. I šta na kraju zaključiti, ako ne, da je ubijanje Srba na krsnu slavu jedna svojevrsna filosofija srpske tragedije koja, prema onome što se dešava, uskoro neće biti izmijenjena, jer možda srpski narod nema ni kritičnu masu inteligencije, da bi se spasio i nastavio da živi kao srećan evropski narod. Beleške1 Slava je hrišćansko ispunjenje, punoća jednog osjećanja zajednice koji je kao takav kod Srba postojao očigledno još prije krštenja, kao arhetip (praobraz) liturgijske zajednice. 2 Svi navodi iz teksta Mitropolita Crnogorsko-primorskog Amfilohija "Jošanički nikoljdanski pokolj" u knjizi autora ovog rada Deseti krug II, Podgorica 1994., str. 4-6 Mladen Šukalo: Pukotina stvarnog, nastavak >> // Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana // |