Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Mladen Šukalo , Filosofski fakultet, Banja Luka

Pukotina stvarnog, nastavak

UDK 82.04

O AUTORU: Mladen Šukalo (1952), asistent na katedrama za teoriju književnosti i svjetsku književnost Filosofskog fakulteta u Banjoj Luci; objavio knjige: Narodno pozorište Bosanske Krajine 1950-1980 (koautor, 1980) i Okviri i ogledala (1990).

SAŽETAK: "Pukotina stvarnog, nastavak" predstavlja pokušaj da se produži intonacija, ma kako patetično zvučala, iskazana u tekstu iz kojeg se jedan fragment citira. Na pomalo neobičan način se pokušava uspostaviti veza između stvarnosnog, onog zbiljskog što se dešavalo na ovim prostorima tokom rata (ali samo kao posljedica) i onog literarnog, onog što su drugi veći kazivali daleko više nego što se ovdje priziva.

Autor pokušava da citat integriše kao svoj tekst, da ga što manje ponavlja, već da ga pokaže kao sudbinskim dijelom života ljudi na ovim prostorima, onog života koji se nije vijekovima mijenjao, a vjerovatno se neće ni u budućnosti promijeniti.

A riječ je samo o dvije fotografije. Ratne fotografije.

KLjUČNE RIJEČI: odsječena glava, riječ, čitanje, citat, literatura, žrtva, pukotina

"Ono što se vidi ne prebiva nikad u onome što se kaže." (Michel Foucault)

"Čovjek je kao ništa; dani su njegovi kao sjen koja prolazi." (islam 144,4)

1. Slika ista, drugi put

Prije četiri godine napisah tekst pod naslovom "Pukotina stvarnog" gdje se proglasih žrtvom literature i gdje pisah o jednoj fotografiji. Citiram: "U prvi mah sam pomislio da se Arap želio fotografisati u pejzažu kojeg njegova domovina ne poznaje. U tekućini razvijača izranja, iz polumraka mračne komore, glava u rukama. Osmjeh na licu čovjeka koji je drži. Na licu odsječene glave neodrediv izraz. Objektiv nije tražio posvećeno oruđe kojim je ona odsječena. Možda se ono izražava u tom licu. Iz glave ne kaplje krv. Glava je postala suvenir. Pejzaž gubi svoju draž. Nestao je pred tim prizorom: rastakao se do nevidljivosti iako na slici postoji. Gube se iz vidokruga i posmatrači, svjedoci neminovnosti."

Kažem da sam se proglasio neminovnom žrtvom literature jer citirah Montaigne-a i Benjamin-a, citirah Cortasar-a i Pekića. A citiranje je zapravo skrivanje vlastite ispraznosti i nijemosti, pokazivanje vlastite nemoći da se govori. U citatu bi se moralo naći poistovjećenje; poistovjećenje u prostoru, ne i u vremenu.

Fotografija Arapa sa odsječenom glavom obišla je svijet. Snimljena je septembra 1992. na planini Crni Vrh, kod Teslića (Republika Srpska). Mnogi su govorili kako se radi o montaži, kako je to monstruozno i da je ne treba objelodanjivati...

Još jedna fotografija je značajna, ali o njoj kasnije, iako se radi o istoj temi. Nije riječ o citatu, zato što je siže različit. Ona je snimljena u selu Skelani početkom 1993. godine.

Odsječena glava je ono što nas vraća u istoriju, što nam određuje trajanje, kao što smo živjeli sa seobama i u seobama (nije riječ o Crnjanskom, ali bi i on mogao da bude tema ovakvog kazivanja, kazivanja u kojem se puno govori a malo kaže zbog suvišne patetike koja je neizbježna).

A ta glava, kao i sve druge, nekada je imala ime.

Zar je važno što je bilo srpsko? Zar je važno što je za nas izbrisano i uneseno u kišovsku Enciklopediju mrtvih? I zar je važno što se ime i njena glava više nikada neće vezati jedno uz drugo?

Ta je glava imala i porodicu...

Nedavno (avgust, 1996) saznah da je sestra obezglavljenog čovjeka pronađena obješena. Sama je sebi presudila.

Sada bi čovjek mogao govoriti kako je žrtva života. Ne samo sestra čovjeka s fotografije, već i svi mi drugi, svjedoci. A literatura i nije tako tragična kao život. Trajnija je i dugovječnija, premda se ogleda u njemu.

Da li se ona, sestra, uz pomoć konopca, tako oslobađala te slike? I svih drugih slika koje možda nije poznavala, ali ih je bićem svojim pamtila?

Vjerovatno.

Možda priča tu nije završena. Možda se ova priča nikada ne može ni završiti.

Kao što nije ni počela s fotografijom.

Mogli bismo se uplesti u raspravu o ispravnosti čina te žene, te sestre. Za to bi bilo nužno o njoj mnogo znati, jer samo tako možemo nešto razumjeti. Možda je ona očekivala, tražila razumijevanje pa ga nigdje nije našla.

Međutim, ne znam ništa pobliže o njoj. Čak ni za ime nisam pitao. Saznanje bi mnogo šta promijenilo, izbrisalo, prekrilo ono što bi trebalo da se kaže.

Pisaću je kao Žena, da bi se mogla razlikovati od svih ostalih žena. Ili bi trebalo da je zovem Sestra? Kao što je sestra Batrićeva u Njegoša ostala bez svog imena, ona ista sestra što leleče i što sama sebi nožem presuđuje?

Sestra Batrićeva zapijeva, leleče, a druga Sestra, Sestra Bez Imena, dopunjava; jedna nariče, druga leleče o istom Bratu, Bratu o kojem roman zbori, roman ovovremeni kao i nekadašnji.

Ni jedan jauk nije pomogao. Ni jednoj riječ nije ublažila bol.

Ne pomože im niko da sjete da: "u početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze."

Čitah naglas Jovanovo jevanđelje. Kao opijelo. I kao da tim čitanjem prizivam stihove Ivana V. Lalića: "Moram da greznem u reči jer govor, to je opstanak u nadi"... Čitam o riječi koja je stvarala i koja uvijek stvara, dok moje riječi rastvaraju, Na papiru se izlijeva crnina koja prikriva sve. I ono čega nema i čega nije bilo. Crnina prekriva vidjelo, jer bol i suze obliše ljudima oči, preplaviše misao. Zatamni se stvarnost ovozemaljska, zatamni se krvlju ljudskom.

Jer, riječ je ta što je dovela do svega. Kao što je riječ-neriječ vjerovatno i Sestru dovelo do konopca. Možda je živjela kao da nije živjela. Možda je pokušavala da kazuje svojim životom i nije joj uspjelo. Sada je kazivala smrću. Sada je kazivala tamom na koju se niko nije osvrtao, sada je zazivala da drugi leleču, a tih drugih nigdje više nije bilo.

Zamrzle su, sledile se riječi na ustima onih koji bi nešto da kažu, a zloguke ptice čekaju. Čekaju i grakću o tome kako će svoje kljunove u tuđoj krvi okupati.

Riječ tamni i u crnilu gasne...

2. Slika druga, prvi put

Skelani (Zvornik, Republika Srpska).

Majka drži lobanju sinovljevu, i nariče. Druge žene oko nje. Novinari, od svakuda. Kamere, fotoaparati...

Eter svjetski vidi a ne vidi. Eterom svjetskim prolama se naricaljka, stvarnija nego u Njegoša, a niko je ne čuje. Ni od njega da bi neko čitao.

Majka drži sinovljevu lobanju, tek otkopanu i tek prepoznatu.

Lobanja kao i svaka druga lobanja. Samo majka osjeća, zna, na čijem je ramenima nekada stajala.

Druge ruke drugačije drže glavu, lobanju...

Zalud smo četiri vijeka čitali i gledali Shakespeare-a: "Avaj, jadni Joriče!... Ovde su visile usne koje sam poljubio ne znam koliko puta. Gde su sada tvoja zajedanja, tvoje šale, tvoje pesme, tvoje munjevite dosetke što su za stolom stvarale buru smeha? Zar ničega što bi se podsmehnulo vašem kreveljenju?"

Zalud ćemo čitati hiljadama godina koje slijede, jer čitanjem (citiranjem) nećemo izbrisati slike. One će nam se uvijek ponavljati, njima će se potvrđivati i budućnost i prošlost, njima će se otvarati iste stranice knjiga, iste stranice Njegoša i Shakespeare-a, pa će uvijek iznova lelekati majke i sestre, naricati žene i ćerke, dok će njihovi glasovi tonuti u pune i prazne grobove i gušiti se gomilom zemlje koja narasta put visine koje nema.

Zalud će se pisati o rukama što tuđe glave, poput trofeja, pokazuju i optužuju.

Da, kriva je ta glava, kriva je jer više nije na ramenima.

Kriva je, jer nikad neće saznati gdje je skončala...

* * *

Dalje je suvišno kazivanje.

Ono bi bilo samo uvreda riječima koje bi isticale po bjelini papira. Prah je taj kojem ćemo se svi vratiti.

3. Ožiljak

Fotografije su izblijedile. Kao što će i uspomene na njih nestati zajedno sa novinama u kojima su se one našle. Kao što će i ove riječi, možda i prije čitanja, izblijediti. One ispisivanjem odumiru jer već ulaženjem u tekst, u govor prestaju biti stvarnost. Kad bi i u ovim riječima slutila se srasla naprslina, onaj ožiljak nečeg što je puklo pa ponovo postalo jednom cjelinom, moglo bi se vjerovati u budućnost ovozemaljskog života, života koji bi imao nadu, i smisao.

Drugi ga stalno obesmišljavaju, povećavaju tu pukotinu, taj rez kroz koji se utapamo u more neidentifikovanih riječi, riječi koje će nas sutra opet uništavati.

Jer riječ je ta koja potvrđuje naše rođenje, ali još više naše umiranje. Riječ je ta koja se priziva da nam donese smrt. Oni koji govore zaboravljaju da pred sobom nemaju nadoknadive stvari, i poigravaju se svojom moći. Kao lešinari prizivali su zlo drugima pozivajući se na vlastitu humanost, na svoju misiju...

Kupovali su svoj život tuđom smrću i pri tom zaboravljali na Pavlove riječi iz poslanice Rimljanima: "Učeći drugoga sebe ne učiš; propovijedajući da se ne krade, kradeš; govoreći: ne čini preljubu, činiš preljubu: gadeći se na idole, kradeš svetinju; koji se hvališ zakonom, i prijestupom zakona sramotiš Boga."

I mnogo šta drugo su zaboravljali.

Iznad svega, zaboravili su same sebe.

Kada im naša bića, raspuknuta pred zlom stvarnošću koju su nam više oni nametnuli nego što smo je sami stvorili, postanu svjedočanstvo njihove vlastite boli, vraćaće se Svetom pismu, vraćaće se Shakespeare-u i Njegošu, tragaće za fotografijama vlastite prošlosti potvrđene u sadašnjosti i misliće samo o svojoj patnji. I zlu koje im drugi čine. Misliće o slučajnoj podudarnosti literature i života, jer neće imati svijest o onom praiskonskom obrascu koji ipak vlada našim kazivanjem, kako kazivanjem o dobru tako i kazivanjem o zlu.

Jezik i njegove riječi su utkane u nas, i kad oni pucaju – rastače se sam život. On tada ne postaje literatura, jer mi smo već sudionici te literature. Vijekovima.

Preostaje nam da čitamo, da postajemo citati davno ispisanog teksta, da čitamo na glas, kao opijelo svojoj budućnosti. Onako kako nam to ucrta Ivan V. Lalić: "Vičem u vetar, slažem slog do sloga / U glasne reči, da poništim ništa – / Jer užas preti iz ćutanja Boga."

Milutin Mićović: Uđi ko u svoju kuću / Bitka koja ne prestaje >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]