Andrija Maurović, doajen jugoslovenskog stripa

Ako je pojava „Detektiva X–9“ u „Politici“ označila prodor novog medija u našu zemlju, a pokretanje prvih strip-izdanja ukazalo na pravi put ka stvaranju njegovog trajnog uporišta, početni radovi Đorđa Lobačeva i Nikole Navojeva gotovo da nisu ni nagoveštavali kreacije koje će ih u narednim godinama izdići u sam vrh svetskog stvaralaštva. Međutim, prvi kaiševi Maurovićeve „Vjerenice mača“, objavljeni 12. maja 1935. godine u zagrebačkom dnevniku „Novosti“, predstavljali su nešto sasvim drugo. Radeći svoj prvi duži strip ugljenom na akvarel papiru (scenarističku obradu Fevalovog romana pripremio mu je Krešo Kovačić), Andrija Maurović odmah otkriva vrhunsko majstorstvo za razvijanje vizuelne dinamike, sa posebno izraženim osećajem za crno-belo kontrastiranje. U iscrpnoj studiji o Maurovićevom radu,* Vera Horvat-Pintarić ističe između ostalog: „Njegov prvi strip 'Vjerenica mača', koji u 'Novostima' izlazi od svibnja do srpnja 1935. godine, i kojega isti dnevnik najavljuje kao 'roman u slikama', već pokazuje s kolikom vještinom Maurović stvara slikovne sekvencije. Dok se u tekstu ispod slike odvija dosta opširna priča o plemićkim intrigama iz francuske povijesti, u slici Maurović sažimlje i oslikovljuje samo tipične trenutke, koji baš posredstvom slike postaju duboko dojmljivi. Figure i prizore crta na način svojih tadašnjih novinskih ilustracija, pa su crno-bijeli odnosi postignuti pažljivim osjenčavanjem u olovci. Ali već tada uvodi on u slikovnu priču tri različita formata stripovne slike, tri različita plana – bliži, srednji i panoramski, a učinak pojačava izmjenom rakursa. Ta sekvencijalna vizualna dinamika, bitno svojstvo Maurovićeva stripovnog jezika, očevidna je već u prvom njegovom stripu...“

 

^{* Poglavlje pod naslovom „Andrija Maurović strip i akciona tehnika pogleda“, kao sastavni deo studije „Autorski strip zagrebačke škole“, Vera Horvat-Pintarić objavila je 1975. godine u beogradskom časopisu „Kultura“.}

Izuzetno majstorstvo i zrelost Maurovićevog grafičkog izraza, upečatljivo primetnih već kod „Vjerenice mača“, nisu bili samo odraz nesumnjive umetnikove nadarenosti. U ovom periodu on je već iskusni ilustrator, koji je za sobom ostavio brojne radove u zagrebačkim listovima: „Koprive“, „Novosti“, „Jutarnji list“, „Kulisa“, „Smilje“, „Ženski svijet“; veliki broj plakata i oglasa; opremljenih i ilustrovanih knjiga. U trenutku kada su ga „Novosti“ angažovale za crtanje „Vjerenice mača“, Maurović je praktično radio najveći deo grafičke opreme u Zagrebu. Iskustvo stečeno na svim tim poslovima odigralo je značajnu ulogu u formiranju specifičnog Maurovićevog izraza u strip-kreacijama, koji će mnogo godina kasnije (u već pomenutoj studiji Vere Horvat-Pintarić) dobiti epitet „osobnog slikovnog jezika stripa“. Svoju saradnju sa Krešom Kovačićem, Maurović će nastaviti sve do pred kraj 1936. godine, objavljujući u „Novostima“ još četiri nova stripa. I dok će mu za „Podzemnu caricu“ Kovačić izmisliti originalni siže, preostala tri su bila rezultat obrade već postojećih književnih dela: kod „Ljubavnice s Marsa“ iskorišćen je Tolstojev roman „Aelita“, a za vesterne „Trojica u mraku“ i „Sedma žrtva“ Kovačić je preradio romane Maksa Branda.* Predstavljajući se u svim ovim radovima kao suvereni vladar crno-belih površina, impresivne vizuelne dinamike i filmske tehnike pogleda, Maurović uspeva da ostvari kreacije kakve još nisu viđene čak ni u svetskim razmerama. Tome su u izvesnoj meri doprineli i kvalitetni tekstovi Kreše Kovačića, pa utoliko ne iznenađuje Maurovićevo duboko proživljeno sećanje na zajednički rad sa ovim poznatim zagrebačkim publicistom, kao njegova izjava o najdražem stripu iz predratnog perioda „'Trojica u mraku'! A pogotovo 'Sedma žrtva'. Znate zašto? Jer, u 'Sedmoj žrtvi' je taj Dan prirodan čovjek. I on hoće svoju ćerkicu odgojiti prirodnim zakonom. Međutim, Keti, njegova žena, to ne dozvoljava. Ona je već zašla u civilizaciju... I svršetak je da ona otimlje... naime, mala je pobjegla doma, a Dan ju je tražio. I kad je došao kući, zvao je. Mala je čula i razbila prozor. Ona je još imala instinkt prirode i htjela je ocu ići. A majka je vidjela da je izgubila igru i onda je s onim Danijelom ubila muža i on pada. „**

^{* Jedan od brojnih pseudonima američkog pisca Frederika Fausta}

^{** Iz intervjua Andrije Maurovića objavljenog u decembarskom broju Yu stripa“ 1979. godine.}

Maurović u svojoj početnoj fazi ovladavanjem novim medijem nije radio samo za „Novosti“, niti mu tekstualne predloške pripremao jedino Krešo Kovačić. Naime, prestankom daljeg izlaženja zagrebačke revije „Kulisa“ i pokretanjem njenog naslednika „Oka“, Mauroviću se iznenada pružila prilika da crta stripove za jedno pravo strip-izdanje. Kako je u dotadašnjem periodu za reviju „Kulisa“ radio brojne ilustracije, a njegov prvi strip „Vjerenica mača“ već više nedelja oduševljavao čitaoce „Novosti“, bilo je sasvim prirodno da ga uredništvo „Oka“ angažuje već od prvog broja, prepuštajući mu ubrzo i najznačajniji prostor u listu. U stvari, tokom 1935. i 1936. godine, Maurović će biti najrevnosniji saradnik „Oka“ i popunjavaće bezmalo polovinu stripovnog dela lista, nadahnjujući ga posebnom atmosferom koja je tako snažno zračila iz gotovo svih njegovih radova. Istini za volju, scenaristička rešenja Maurovićevih storija u „Oku“ zaostajala su za izvrsnim Kovačićevim tekstualnim predlošcima, ali je Maurovićevo crtačko majstorstvo obilato nadoknađivalo ovaj nedostatak, izdižući pojedina ostvarenja u ravan vrhunskih kreacija, gotovo isto tako kvalitetnih kao što su bili njegovi stripovi u „Novostima“. Tekstove za najveći broj Maurovićevih radova u „Oku“ napisao je odgovorni urednik lista Božidar Rašić, a njegov jezički stil prepoznajemo i kod dva stripa Leontija Bjelskog. „Oko“ će uz Maurovića i Bjelskog angažovati i druge domaće autore, ali će neprijatnu sudbinu ostanka u anonimnosti uspeti da izbegnu samo dvojica debitanata – Valter i Norbert Nojgebauer. Njihovi početni radovi, istina, neće ni izbliza nagovestiti vrhunske domete iz kasnijih godina, pogotovu ne iz perioda kada će uspeti da nadmaše čak i Diznijeva ostvarenja; i pored toga, kreirajući „Pustolovine Nasredin Hodže“, oni će se ustaliti na stranicama lista i tokom 1935. i 1936. godine biti uz Andriju Maurovića jedini stalni saradnici „Oka“.

„Vjerenica mača “ Andrije maurovića i Kreše Kovačića ( „Novosti, 1935)

„Ljubavnica s Marsa“ Andrije maurovića i Kreše Kovačića ( „Novosti, 1936)

„Sedma žrtva“ Andrije maurovića i Kreše Kovačića ( „Novosti, 1936)

Zagrebačka strip-revija objaviće i čitav niz inostranih stripova, od kojih posebno treba pomenuti: „Porodicu Tarana“ Džoa Mak Manusa, „Gileta i Rileta“ Bada Fišera, „Brika Bradforda“ Klarensa Greja i Viljema Rita, „Detektiva X–9“ Čarlsa Flandersa, „Popaja“ Elzija Krislera Segara, „Bima i Buma“ Harolda Knera, „Pustolovine malog Džonija“ Nika Afonskog, „Radio patrolu“ Čarlija Šmita i Edija Salivena, „G-mana“ Lona Hanlona, „Tima Tajlora“ Lajmena Janga, „Kralja kanadskih jahača“ Alena Dina, „Inspektora Vejda“ Lajmena Andersona i „Supermena“ Džoa Šustera i Džerija Zigla. Uprkos prezentaciji ovako velikog broja poznatih američkih ostvarenja, ostaje utisak da „Oko“ svoje najblistavije trenutke duguje isključivo Andriji Mauroviću. U prilog ovoj tvrdnji nedvosmisleno govori i činjenica da će nakon njegovog odlaska list zapasti u ozbiljnu krizu, iz koje se praktično neće izvući sve do fuzionisanja sa „Mickey stripom“ krajem 1939. godine. Ipak, zahvaljujući petogodišnjem izlaženju, „Oko“ će se svrstati u red najdugovečnijih predratnih strip-izdanja i jedno od onih koje će u velikoj meri uticati na izgrađivanje vrednosnih kriterijuma čitalačke publike i njenog opredeljivanja u odnosu na novi medij.