Mi že Sentandrejci
Psujući semafore koji štite gradski ulaz kao bedemi, Ičvič je razmišljao zašto ih g. Moler zove u muzejski podrum u Sentandreju kada u Venclovićevom pismu jasno stoji da se Sulejmanovac nalazi “tamo blizu sela Pomaza”. Nije valjda kaluđer Sentandreju hteo da odredi na tako čudan (podrugljiv?) način.
Uzrok je Ičviču postao jasan kada mu je slikar pokazao mapu. Odnosno “mapu”. Naime, na poleđini ljubavnog recepta nalazio se crtež, a ne prava mapa; takav karakter su skici davali samo natpisi, na grafikama neuobičajeni. Nacrtana je na primer koliba, a iznad nje piše: “колиба”. Vidi se potok i u njemu piše “поток”.
I tako dalje. Drvo, žbun, trava. Veverica.
Gore pak piše “Сулејмановац”. A ono što se vidi, moglo bi da bude bilo gde na svetu.
Jedino polazište bio je podrum u desnom uglu hartije. Pored kaluđerske kolibe sklepane od ikona, na padini brega (“брег”.) nacrtana su vrata od debelih greda i dasaka na kojima piše “подрум”.
Na bazi iskustva s mrtvodunavskim pećinama g. Moler je držao da su svi stari sentandrejski podrumi povezani prolazima i tunelima, sa čvorištem ispod Muzeja.
Poduhvat se činio težak, ali ne i nemoguć: pronaći određeni podrum iznutra, ne znajući da se nalaze već u njemu sve dok ne izađu napolje i prepoznaju pejzaž sa crteža.
Trebalo je ići do kraja svih tunela koji vode u pravcu Pomaza. Pošto se Potkamen kao mogući putokaz pod zemljom nijedao videti, koristili su kompas, ali ih je lavirint nekoliko puta ipak prevario; jednom su stigli u Budim u podrum restorana kod Zlatnog jelena, drugi put su izašli u Višegradu u dvoru kralja Matije.
Patrijarh Charnojević je lupao glinu ušmuran od znoja i mimo scenarija izjavio da se boji da će poslednji Sentandrejci gore u gradu izumreti dok oni ovde dole pronađu bilo kakvo blago.
– Дедер, људи, шта чепркате толко под земљом ко кртице – požurkivala ih je i Glavata Nata. – Народ ће мишљети да директ одуговлачите да нас буде што мање кад будемо делили благо.
Najzad su ipak izbili na mestu koje je ličilo na crtež, mada nisu mogli da budu sigurni pošto kolibe više nije bilo (nju je uništio grom, to su znali sa g. Molerove slike), a ni na bregu nije pisalo “breg”, kao što su nestala i podrumska vrata s natpisom “подрум”, jer su grede i daske odavno istrulile. Jamu je zaraslo šipražje.
U podrumu su pak pronašli burad.
Patrijarh Charnojević nije hteo da veruje očima.
Zaveštano sentandrejsko blago iz doba Velike seobe bilo je dakle – vino?
Prokopali su celu potonulu, podzemnu prošlost da bi na kraju našli – burad sa vinom?
Klopkali su bure po bure i snuždeno konstatovali da su prazna; sentandrejsko blago, ako je i bilo tu, odavno je izlapelo.
– Или су поцугали – primetio je Ignjatović realistički.
– Али ко?
– Шта ја знам. Ми же Сентандрејци.