—
Mi že Sentandrejci —Zvona
Iza kulisa gorela je Sentandreja. Brujala su zvona praznih crkava, zanjihala su se stara klatna, padala je paučina sa praš
njavih gvozdenih skuta. Zvonjava je bila oproštajna i spora, kao zalazak sunca.Plamen je šiknuo iz podrumskog prozorčeta Muzeja u Vladičanskom dvoru, zgrada se podigla i rasturila u vazduhu kao pečurka, osvetljena sopstvenom vatrom koja je halapljivo zali
zivala nebeski svod, okovan zvezdama.Prvu eksploziju pratile su još mnoge, sve iz podruma nad kojem više nije bilo zdanja, kao ognjeni topovski plotuni iz zemljine utrobe.
Uzastopna rasprskavanja između vitkog zvonika Saborne crkve i oronulog krova Vladičanskog dvora podigla su svetlosnu kupolu na nebesa, u kojoj su letele ikone sa molovanim svetiteljima, ripide, čiraci, litije, kamilavke, kukasti episkopski štapovi i epitrahilji, a oko njih su lebdele raširene, prazne odežde.
Povremeno bi se zalelujao neki zapaljen list iz starih letopisa, kao plamena ptica.
Svetitelji su poslednji put blesnuli u svetlosnom svodu na nebesima, prvo Svedržitelj u srebrnom oklopu, zatim sveti Sava i još mnogi drugi. Najzad i patrijarh Čarnojević kao domaćin.
Kružili su nad Se
ntandrejom kao da su hteli da bace odozgo oproštajni pogled na grad u kojem su proveli poslednje decenije svog molovanog veka, u Muzeju, daleko od svojih rodnih crkava.Zatim su se sunovratili i popadali na zgarište Muzeja, i izgoreli, i postali prah i pepeo, i pod sobom zatrpali sve, čak i sopstvene tragove.