—
Mi že Sentandrejci —Mađarski
Posle nastupa na saboru Bećar je stavljen pod ćilit, a počeo je da uzima i časove mađarskog.
Od starijih sentandrejskih Srba Glavata Nata je znala da srpski jezik u uličnoj upotrebi među Mađarima nije uvek popularan. Sada je posebno nezgodno. Srbija i Jugoslavija postali su psi na lancu, pa bi se njeni srpski dijalozi sa kerom mogli tretirati kao simbolični.
Bećara je depolitizirala šrofovima i riglom na dovratku podrumskih vrata, a na časovima jezika cepala se od smeha.
Na mađarske reči Bećar uopšte nije reagovao. Ravnodušno je brstio kost od kolenice ili jurcao na stepenicama kao da on s tim nema nikakve veze. Posle je ipak primetio da nešto nije u redu. Radoznalo i sažaljivo je gledao svoju gazdaricu koja je govorila sama sebi.
A od njenih iznenadnih usklika padao je u paniku.
– Đere ide! – viknula bi sama (!) u stepeništu, a on je pobegao u svoj ćošak.
Mali ker je živčano propao. Nije mu bilo lako ni kada je morao da se preseli iz prostrane avlije u mračnu ćeliju gde umesto mekane zemlje i trave gazi tvrde cigle i naviksan patos. Bar da može da zavuče nokte kao mačke. Ali u redu, to je nekako progutao, ovde je barem toplo i ne mora da kisne
po kiši i snegu.Međutim, nema gazde i onih ludih trčanja na Adi za uplašenim zečevima, a umesto opojnog mirisa ispaljenih pušaka mora da njuška odvratni zadah iz kuhinje gde se i najlepši komadi mesa i kostiju upropašćuju na vatri, u loncima i tepsijama.
Najzad, povrh svega, skrenula je i njegova mlada, inače umiljata gazdarica. Ona ga jedino razume i vodi svaki dan na Dunav odakle se vide Ada i šuma, puna čupavih i perjatih neprijatelja.
Gazdarica mu čak dozvoljava da se malo podžapa sa drugim psima na obali, mada on u tome ne preteruje. Bećar je mali i vaspitan, a oni namrgođeni, neotesani, grubijanski beskućnici ne znaju za šalu.
Zato se on posle bezazlenih zadirkivanja i akustičkih duela brzo vraća u zatišje gazdaričine suknje, a ona mu tepa poluglasno da ih niko ne čuje.
– Ajde, Bećar, ajde, ne boj se.
Ali kada naiđe neki prolaznik, ona počne da bunca. Ništa je ne razume, isto kao vrapce i vrane. Stalno nešto kao kar, kar!
– Bećar, đere mar!
Šta se to s njom odjednom desilo, nije mogao da shvati. Možda i njoj fali gazda sa crvenom kosom? Ali do te mere da je zaboravila da govori razumljivo? Bećar je smatrao da je to ipak preterano.