—
Mi že Sentandrejci —Krovovi
Grad se prostirao u podnožju groblja, pa je silazak naroda u crkvu izgledao kao seoba iz mravinjaka. Policajcima iz helikoptera činilo se da prolaznici kopaju među krovo
vima uske, krivudave ulice i vuku ih iza sebe kao vijugave trake.Takav zbijen hotelski tlocrt Sentandreje diktirao je svojevremeno izbeglički mozak. Daj brzo neki krov nad glavu, makar šta, sve je to samo privremeno. Dok ne prođe ova strašna noć. A dotle da budemo što bliže brat bratu, cvokotali su begunci 1690. i sklepali svoje prve straćare, oslonjene leđima jedna na drugu.
Na zabate okačili su vence koje su žene plele na Ivandan od žutog cveća kao zaštitni znak srpskih kuća, kojeg se nisu odricali ni u periodično teška vremena kada su Mađarska i Srbija gajile jedna prema drugoj suprotne emocije od ljubavi.
Među straćarama zabadali su u zemlju hramove kao koplja, prvo od debelih, grubo otesanih dasaka i pletenog pruća zalepljenog glinom sa Dunava i sa obale Bučine koja je iz brda donosila pastrmke i otimala konje i zaprege kada je nadošla i pobesnela.
Sinovi i unuci doseljenika, sagradili su na mestu drvenih kuća kamene i umesto brvnara podigli crkve od tvrdog materijala, ali ulice su ostale zauvek tamo gd
e su prvobitno bile.Očito nisu u pitanju tehnički ili racionalni razlozi. Sentandreja se mogla širiti na desnoj dunavskoj strani u sva tri pravca, a Tabačka mahala bi se u normalnim prilikama sigurno uklonila sa obale gde je nabujala reka svakog proleća p
ravila od nje srpsku Veneciju.Ko bi, međutim, napustio ono parče zemlje gde su mu otac i majka prvi put spavali u postelji posle napuštanja stare postojbine dole negde na Kosovu i u Srbiji? Držali su se barem ove nove posteljbine, pa su svoje trajne i konačne domove zidali bukvalno oko kreveta, bez pomeranja koje bi doživeli kao ponovnu seobu.
Sentandreja je ostala u svom definitivnom kamenom obliku gde je i bila, nepromenjena i nepomična kao zbijena hrpa cepanica.
Između predgrađa, Tabačke mahale i Zbega gde se živeo seoski život, stiskala se i uzdizala varoš viših slojeva, plemića i graždana iza kojih su ostale samo kitnjaste fasade i ćutljivi svetitelji u zaključanim crkvama koji u svom zlatozarnom, plavom i purpurnom svetu osuđenom na tamu zbunjeno žm
irkaju kada bi se zbog turista ipak otvorila vrata.Odozgo, stanovnicima nebeskih predela Sentandreja liči na šator-tabor, a putnici iz aviona vide je kao niže Alpe sa crvenkasto-smeđim vrhovima i tamnijim dolinama.
U mladosti grada na krovovima obasjanim kosim zracima sunca crepovi su blistali kao nizani đerdani, ali prolaženjem vekova i oni su ostareli, neki utonuli, osušili se, izbledeli, popucali i zarasli u mahovinu.