|
|
 |
|
| CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 949.713(=862) MITROVIĆ, Jeremija D. Srpstvo Dubrovnika / Jeremija D. Mitrović. – Beograd : Srpska književna zadruga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1992 (Beograd : Vojna štamparija). – 303 str. ; 18 st. – (Mala biblioteka Srpske književne zadruge) Tiraž 2.000. – Beleška o piscu: str. 301-302. – Bibliografija: str. 283-299. ISSN 86-379-0319-3 930.85(497.13) a) Srbi – Dubrovnik b) Dubrovnik – istorija 5704460 |
Sadržaj
Dok se u III i IV veku lagano umiruće Rimsko Carstvo jednom raselinom negde od posavsko-podunavske ravnice pa prema crnogorskim masivima razlamalo na Istok i na Zapad, u onda još nepoznatom Zakarpatju, ispod istorijske pozornice, bitisale su narodnosno neuobličene slovenske mase. Vrenje varvarskih masa iza severnih rimskih granica najzad je, posle Germana, izbacilo na vidik i Slovene da se i oni prikažu ostalom svetu već zašlom u istorijska zbivanja. Dok su se Sloveni raspoređivali jedni prema dalekoj i nepoznatoj Volgi i izduženom Uralu, a drugi prema već klasičnom kulturom ozračenom Podunavlju i alpskim padinama, dotle se rimski Zapad raspao ostavljajući neizbrisive tragove svoje kulture i ovekovečeni latinski jezik tvoraca večnog Rima. Rimski Istok – Vizantija, pak, u svom milenijumskom umiranju čuvao je, bar u nazivu i umnogome u pravnoj praksi, slavu nekadašnjeg Rimskog Carstva, i to u sve bržem preovladavanju hrišćanske vere sa dobrom crkvenom organizacijom, i u postepenom odstupanju pred sve jačim državama novodoseljenih naroda. Za ovo vreme je u Rimu polako, u sve burnijim događajima, rastao ugled dosta udaljenog rimskog episkopa – pape, koji je lagano na svom prostoru udarao nešto drukčiji temelj novoj crkvi, budućoj katoličkoj crkvi, usvajajući latinski jezik za opštenje i s Bogom i s ljudima i tako približavao Zapad i središnju Evropu Rimu i njegovoj prohujaloj slavi. Vremenom su narasle suprotnosti između istočnog i zapadnog dela hrišćanske crkve, kao što se događalo i sa bivšim Carstvom. Tako je katolička crkva sa latinskim jezikom svojom istočnom granicom onu raselinu između rimskog Istoka i Zapada sada produžila sve do Baltika. Ovim su Sloveni podeljeni na pravoslavni Istok (Rusi, Ukrajinci, Malorusi, Srbi, Bugari) i katolički Zapad (Poljaci, Česi, Slovaci, Moravci, Slovenci, Hrvati). Srbi su, istina, zauzeli prostor s obe strane one prvobitne raseline; ali su većim delom sačuvali svoju narodnosnu i versku celinu okrećući se pravoslavnom Istoku i izdržavajući udare svih talasa i s jedne i s druge strane – kako ranije tako i danas. Narodnosna postojanost Srba, iako ne uvek, izdržavala je izvesno versko osipanje pod udarom sa obe strane, što se vidi iz narodnosne svesti Srba katolika i Srba muhamedanaca, kojima sve do naših dana druga vera nije oduzela zajedničku tradiciju, zajednički jezik i svest o "srpskoj zemlji". Naročito su bili teški naleti talasa sa Zapada, da se u poslednjem ratu pretvore u nezapamćen i neshvatljiv genocid nad Srbima, sprovođen udruženim snagama neobuzdanih nacista, uvek ratobornih katolika i raščovečenih hrvatskih ustaša. Ustaše su se pripremale u katoličkofašističkom okrilju i u Hrvatskoj bile široko pomognute Radić-Mačekovom Hrvatskom seljačkom strankom i njenim naoružanim odredima.
Eto, u takvom spletu svetskih i domaćih zbivanja treba da potražimo srpska obeležja u Dubrovačkoj Republici, u životu i stvaranju starih Dubrovčana i da time doprinesemo bližem određivanju njihovog narodnosnog pripadništva, polazeći od njihovih nagoveštaja i samo otkrivanja i od današnjih naših shvatanja. Kako je sve to upravo utkano u opšte srpsko-hrvatske odnose, biće potrebno da se to isto uradi i sa hrvatske strane naravno, odlučno odbijajući sve do danas nedokumentovane tvrdnje i ubitačnu srbofobnu propagandu. Ako uz tako odslikano Srpstvo Dubrovnika bude odslikano i Hrvatstvo Dubrovnika, dobronamerni će imati mogućnosti da zaključe na kojoj je strani istina, ili bar da steknu dovoljno podataka za opravdanje svoga stava.
Tu temu do danas nije niko u celini naučno obrađivao. Ili se zadržavalo na izvesnim pojedinostima, najčešće na jeziku i književnosti starih Dubrovčana, ili se, neretko, običnom nedokumentovanom izjavom proglašavalo da su Dubrovčani Srbi, odnosno Hrvati. Naučnost na ovom polju nije uvek bila na dovoljnoj visini. Zaključci su često zasnivani na ličnom stavu, na onom "kako se misli", ili se čak služilo otvorenom propagandom. Lako se podvlačilo da je dubrovačka književnost čisto hrvatska, neki put da je srpska, a ređe je ostajala samo dubrovačka književnost. Tvrdnje da je Dubrovnik sastavni deo Hrvatske, koja ide sve do Drine, stare Raške i Boke Kotorske, često su slepo prihvatale zapaljive mase primitivaca koje u burnim vremenima, kad ovladaju strasti i nasilje, donose samo užas.
Mi nismo imali ni snage ni vremena da pitanje Srpstva Dubrovnika osvetljavamo novim istraživanjima po skrivenim izvorima i pretrpanim arhivima, već smo se zadržali na onome što je do danas o ovom otkriveno i rečeno. A to nije malo. Naročito smo obratili pažnju onome što su nam posvedočili sami Dubrovčani, bilo u svom književnom, bilo u naučnom stvaranju i svakodnevnom životu. Trudili smo se da ne naturamo sudove ako nemamo pisane dokaze za njih. Uz navedene izvore davali smo samo nužna objašnjenja ili nagoveštaje, ukoliko je to bilo potrebno. Tako će čitalac imati više mogućnosti da sam donese potrebne zaključke i potraži istinu o narodnosnoj opredeljenosti starih Dubrovčana.
Radi preglednosti i čitljivosti odlučili smo da ne navodimo cele naslove korišćenih dela, već da na kraju damo azbučni popis sa rednim brojevima (u knjizi u uglastim zagradama). Latinični naslovi na srpskohrvatskom jeziku navedeni su ćirilicom.
Istoričari nemaju mogućnosti da utvrde da li su Srbi i Hrvati na Balkan stigli kao dve narodnosne zajednice, u svemu bliske, ili je njihovo narodnosno razdvajanje izvršeno tek posle doseljenja u današnju otadžbinu. Skoro isti jezik i zajednička mnogobožačka vera nisu mogli da im omoguće i stvaranje zajedničke državne organizacije. Teško je utvrditi da li je to razdvajanje bilo posledica još neojačale slovenske sklonosti ka čvršćim organizovanim zajednicama (kakve su bile kod Germana), ili je novonaseljen prostor bio toliko veliki i geografski razbijen da nije omogućavao stvaranje jedinstvene zajednice. Svakako se nećemo ogrešiti o istinu ako srpsko-hrvatsku razjedinjenost shvatimo kao posledicu oba navedena činioca. Uostalom, ni zajednica Srba u X veku za vlade župana Petra Gojnikovića i Časlava Klonimirovića (palog u borbi protivu Mađara 960), a u XI i XII veku za vlade Vojislava, Mihaila, Bodina, Dese, nije mogla duže opstati kao celina. Njihovo sjedinjenje krajem XII veka dobrim delom je postigao veliki župan Raške Stefan Nemanja. On je srpski prostor nazvao jednostavno "srpska zemlja" (u povelji manastiru Hilandaru 1199). Zato je dobio i naziv "sakupitelj srpske zemlje". U toku ovih zbivanja Srbi su vodili teške ratove i odlučujuće bitke sa Vizantincima i poslovenjenim Bugarima, sa prvima u vreme slabljenja njihove snage a s drugima u toku njihovih napora da zagospodare prostranstvom od Crnog do Jadranskog mora. Dok se učvršćivala na istorijskoj pozornici, "srpska zemlja" se podelila na Srbiju (Raška sa Zetom) i Bosnu. Njih je delila reka Drina, kako svedoče naš hroničar Pop Dukljanin, vizantijski pisac Kinam i rimski papa u svojim aktima. Jedinstvo "srpske zemlje" kasnije potvrđuje i barski nadbiskup Andrija Zmajević, rođak srpskog patrijarha Arsenija III Crnojevića. Mnogo vekova kasnije Bosanac Filip Višnjić nazvaće Drinu "plemenitom međom" između Bosne i Srbije. U toku uspostavljanja srpske države manje srpske oblasti Neretljanska, Zahumska, Trebinjska, Konavoska – kako ih je nazvao vizantijski car Konstantin Porfirogenit u X veku – sa Dukljom (Zeta, kasnije Crna Gora) i Raškom stopile su se u postojanu celinu, Srbiju, kasnije sve više vezivanu za prostor istočno od Drine. Veliki deo obalskog pojasa ovih oblasti pored Jadranskog mora vremenom je kupovinom ili poklonom preuzeo slobodni grad Raguza, koji su u vreme doseljavanja Slovena na Balkan naseljavali preostali rimski građani grada Epidavra (Cavtat). Ovaj grad se postepeno narodnosno stapao sa bližom okolinom i dobio ime Dubrovnik po jeziku te svoje okoline. Od XII veka, dakle, dve srpske države podeljene Drinom polako će jačati, dok nalet Turaka sve to ne pretvori u pepeo.
I na prostoru koji su naseljavali Hrvati u ovo vreme sve novi i novi događaji polako su im određivali put u budućnost. Ni Hrvati nisu mogli da uspostave narodnosno i teritorijalno jedinstvo, i to najviše zbog mnogih neprijatelja sa strane. Kao i Srbi, i oni su se prvo morali izvlačiti ispod vlasti Vizantije; jedno vreme bili su pod vlašću Karla Velikog i njegovih naslednika, da bi se kasnije sukobili sa Bugarima i sve moćnijom Mletačkom Republikom. Najzad su ih najteže ugrozili novi susedi u Panoniji, skoro doseljeni mongolski osvajači Ugri (Mađari). Ovolike borbe Hrvate nisu omele da se čak u dva maha uzdignu na zavidnu visinu, da svoga kneza Tomislava 925. okrune kraljevskom krunom, da pod njim sjedine sve svoje krajeve od mora do Drave i da za vlade Krešimira IV nakratko svoju vlast prošire i prema Bosni. Međutim, ojačalo mađarsko kraljevstvo, čvrsto rešeno da se dokopa Jadranskog mora, kao ranije Bugari, snažno je nasrnulo na Hrvatsku.
Upravo u vezi sa težnjom Mađara da prodru do Jadranskog mora i preko Save stvoreni su osnovni uslovi da se Srbi i Hrvati nađu u raskoraku, koji traje i danas, koji su mnogi mudri Hrvati i Srbi pokušavali da prevaziđu i onemoguće njegovo pretvaranje u nepremostiv jaz. No, skoro uvek je u prelomnim trenucima pobeđivala ne mudrost već zla misao i braću sve više udaljavala. Šta se to tako značajno dogodilo što Srbima i Hrvatima nije dalo da krenu istim putem, što je tokom ovog vremena bilo uzrok sve većeg raskoraka između Hrvata i Srba?
Postoje dva izvorišta razlika u nastajanju istorijskog lika Hrvata i istorijskog lika Srba. Jedno izvorište su spoljni uticaji: već pomenuti politički, zatim verski i kulturni, a drugo je narodnosna karakterna crta doneta iz pradomovine ili vekovima izgrađivana u ovdašnjim različitim uslovima.
Sloveni središnje Evrope i Balkana hrišćanstvo su primili sa Istoka u drugoj polovini IX veka, dok je Vizantija još bila moćna. Međutim, ako je ona pomenuta granica između Istoka i Zapada u Rimskom carstvu bila samo granica kulturno-civilizacijskog uticaja Istoka i Zapada na Slovene – sa primanjem hrišćanske vere se počeo osećati poseban uticaj istočne, pravoslavne crkve i poseban uticaj zapadne, katoličke crkve, sve prema produbljivanju razlika među istim Slovenima, prema sve većem uticaju rimskoga pape u raskomadanoj i feudalizovanoj Evropi. Iako su Srbi i Hrvati sa Istoka dobili Hristovu nauku, crkvenu organizaciju sa upotrebom narodnog jezika i sa posebno stvorenom azbukom za Slovene (prvo glagoljica a zatim ćirilica), ipak je oživela ona raselina iz rimskoga doba, nešto pomerena prema zapadu, i na našem tlu postala međaš između dva dela razdeljene hrišćanske crkve, sve više rastavljajući Hrvate i Srbe. Da su Srbi i Hrvati u početku bili jedinstveni u novoj veri, najbolje svedoči upotreba glagoljice i narodnog jezika kod znatnog dela Hrvata i upotreba ćirilice na velikom delu hrvatskog prostora do duboko u novi vek. U XVII veku čak i Vatikan je preduzimao štampanje ćirilskih crkvenih knjiga za vernike ćirilskog područja. Sada se to u Hrvatskoj sve više zaboravlja i ne priznaje kao istorijska istina.
Pravoslavna crkva je Hristovu veru među inovercima širila na njihovom jeziku. Na njihovom jeziku su i pripremane svete knjige. Ovim su stvoreni uslovi za razvijanje pismenosti i usavršavanje narodnog jezika kao jezika književnosti i kulture uopšte. Ovo je kod Srba naročito iskoristio Nemanjin sin Rastko, Sveti Sava, koji je celokupnom životu Srba – u crkvi, u književnosti i crkvenoj arhitekturi i ikonopisu, u pravu i sudstvu, u državnoj organizaciji i narodnom prosvećivanju – dao narodnosni karakter, iako se u mnogo čemu tu video uticaj sa strane, više sa Istoka negoli sa Zapada. Sve je ovo, upravo, bila čvrsta i lako prijemčiva nadgradnja za već pokazanu odlučnost Srba da stvore svoju narodnosnu državu ne štedeći žrtve (ratovi s Bugarima, Mađarima, bitka kod Bara protiv Vizantinaca 1042. i kod Pantina 1167). To žrtvovanje za "krst časni i slobodu zlatnu" dostiglo je vrhunac na Kosovu 1389. Tada su se Srbi, i plemstvo i narod, opredelili za carstvo nebesko, stvorivši svojom časnom i hrabrom smrću živi izvor borbenog nadahnuća za buduća pokoljenja, za buduću oslobodilačku borbu. Kosovska legenda, kroz narodnu pesmu, proširena svom srpskom istorijom i njenim stvaraocima, sjedinjena sa delom Svetog Save i narodnosnom Srpskom pravoslavnom crkvom, u stvari je održala duhovno i jezičko jedinstvo Srba u toku dugog robovanja raznim narodima i u ljutim nasrtajima na njihovo narodnosno biće. Krunisanjem bosanskog bana Tvrtka 1377. za "kralja Srbljem", i to na grobu Svetog Save u manastiru Mileševi, Srpstvo se i duhom i prostorom počelo ponovo ujedinjavati. To je dovršila Srpska pravoslavna crkva kada se vlast njene Patrijaršije pod Turcima raširila sve do Dalmacije i duboko u Panonsku niziju, kuda su se bili uputili mnogi Srbi ili bežeći od Turaka ili kao turska raja gonjena turskim spahijama posle zauzeća Budima i proglašenja budimskog pašaluka 1541. Tada su svuda od Vidina, Ćustendila i Lesnova do Skadra, Žitomislića u Hercegovini, Dragovića u Dalmaciji, Papraće u Bosni i novopodignutih srpskih manastira u Slavoniji i Sremu i manastira Grabovca ispred Budima, postavljeni do danas još neizbrojani zapisi i svedočanstvo o Srbima i "srpskoj zemlji". U toku tog "rasipanja Srpstva" jedinstvo Srba se ogledalo i u tome što su se bivše klasne razlike brzo gubile i izvršila potpuna klasna nivelacija, koja je za buduće oslobodilačke borbe Srbima obezbeđivala snažan borbeni podstrek i pravedniji društveni poredak u vaskrsloj srpskoj državi. I pored tog "rasipanja Srpstva" i pored nestanka mnogih srpskih oaza udaljenih od narodnosne matice, ipak su nemanjićka i kosovska tradicija i svetosavska Srpska pravoslavna crkva u vreme teške verske i narodnosne razjedinjenosti feudalne Evrope čuvale i jačale srpsko narodnosno jedinstvo, i to mnogo ranije nego drugi evropski narodi.
Zahvaljujući srpskoj slavi i moći u vreme Nemanjića, i sada je u širokoj lepezi raseljavanja Srba od Jadrana preko Panonije i do Erdelja izvršeno široko ozračenje srpskog jezika, bogate srpske književnosti i organizovane crkve na okolne narode, pa i na Hrvate tako bliske Srbima i jezikom i duhom. Pesme i legende o Marku i Milošu, o Kosovu i Jugovićima raširile su se po Albaniji, Bugarskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Ugarskoj, Rumuniji, u kojoj je sve do XIX veka upotrebljavana ćirilica. Čakavski i kajkavski govor ustupio je mesto srpskom štokavskom govoru, a hrvatski pisci su radije pisali o Marku Kraljeviću i Kosovu negoli o svojim Zrinovićima.
Kod Hrvata, pak, mnogo šta je pošlo drugim putem. Hrvatskom narodu, već sviknutom na knjigu na narodnom jeziku, počela se Hristova reč tumačiti nerazumljivim latinskim jezikom. Na tom tuđem jeziku trebalo je opštiti i sa Bogom i sa narodom. Tako se kod Hrvata ustaljivao latinski jezik kao jezik katoličke crkve, koja je delala iz Rima, jezik protiv koga je još moravski knez Rastislav onako oštro ustao kada je molio vizantijskog cara da mu pošalje propovednike Hristove reči na slovenskom a ne na tuđem i nerazumljivom jeziku. Zbog ovog preokreta hrvatski narod se bio uskomešao. Iz tog prelomnog vremena izišao je i lik crkvenog velikodostojnika Grgura Ninskog, koji je stao uz narod. On bi svakako još u X veku kod Hrvata odigrao onu ulogu koju je kod Srba tek posle trista godina odigrao Sveti Sava. Ovde i nije toliko značajno kako su tekli događaji u Hrvatskoj u to vreme, već je važno kako je narod zapamtio smisao postupaka Grgura Ninskog. Tadašnji kralj Tomislav i kasniji hrvatski kraljevi sve do propasti Hrvatske 1102, zajedno sa hrvatskim plemstvom, podržavali su tzv. latinsku stranku protiv narodne stranke. To dvojstvo kod Hrvata tada zasnovano ostalo je večito, kao kakva osuda, bez obzira na to kakve će oblike uzimati u toku vekova i u kakvim će se vidovima pokazivati u velikim preokretima i događajima sve do današnjeg dana. Borbeni duh hrvatske narodne stranke pokazao se i krajem XI veka kad se postavilo pitanje odlučne borbe protiv Mađara, kad je narodni kralj Petar hrabro pao u ratu sa Mađarima, baš kao ono srpski župan Časlav 960. u borbi protiv istog napadača. Tada su hrvatski feudalci (plemići) sagli glavu pred Mađarima priznajući mađarskog kralja za svoga sizerena da bi sačuvali svoje posede. Kasniji letopisac je zapisao kako su Hrvati sa mađarskim kraljem sklopili ugovor (pacta conventa) o dvojnoj monarhiji, što je Hrvatima obezbeđivalo pravo na samoupravljanje. Tako je stvorena legenda o hrvatskom istorijskom pravu, a o kome u mađarskim izvorima nema ni pomena. Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, zatim Rama (Bosna) i druge okolne zemlje i krajevi u mađarskoj vladarskoj tituli uvek se nalaze po ustaljenoj praksi samo kao sastavni delovi i ukrasi. Kasnija praksa Hrvata da upotrebljavaju pojam "ugarsko-hrvatski kralj" ili čak "hrvatsko-ugarski kralj" ne opravdava nijedan istorijski izvor. To je ili znak neostvarene želje ili znak samoisticanja, čak megalomanije, koja će se kasnije javljati u sve izraženijoj formi, tražeći Hrvatstvo od prostrane Panonije do daleke Albanije. Kad se mnogo kasnije kod Hrvata počela razvijati čak i srbofobija, ova naturena vezanost sa Ugarskom biće radije isticana negoli sabratstvo sa Srbima – baš po onom narodnom: Ko neće brata za brata, on će tuđina za gospodara.
Kad je 1526. na Mohačkom polju Mađarska propala, plemići onog dela Hrvatske koji nisu zauzeli Turci su već 1527. u Cetingradu jednostavno Hrvatsku pridodali tituli bečkih Habsburga. Da su hrvatski plemići uvek vodili svoju a ne narodnu politiku, najbolje svedoči buna Matije Gupca 1572/3, kad su plemići, čuvajući svoje posede, napravili onaj krvavi pir nad svojom rođenom braćom. Pa i onaj pokušaj bune Zrinjskog i Frankopana sto godina kasnije takođe nosi obeležje borbe feudalaca za klasno osiguranje, a ne borbe za dobro celog naroda. Kad nisu mogli da dobiju što žele od evropskih dvorova, umesto da kao Srbi 1389. stvore hrvatsko Kosovo i da se tako ovekoveče kao borci za slobodu svoga naroda, oni su otpasali mačeve i pošli u Beč da traže milost: umesto da glave ostave na bojnom polju, oni su ih ostavili na običnom panju. Hrvatski narodni pevač ovakve svoje plemiće nije mogao da proslavlja kao što je srpski narodni pevač proslavljao svoje vitezove pale na Kosovu, a koje su usvajali i hrvatski narodni pevači i veličali hrvatski pisci. Ukoliko su Zrinovići i ušli u narodnu pesmu, to je najviše zasluga Nikole Zrinjskog koji se 1566. u Sigetu onako junački, kao Leonid ili Obilić, isprečio pred Turcima na putu za Beč.
U svim ovim zbivanjima na srpsko-hrvatskom prostoru, počev od pojave Turaka, sve vidniju i sudbonosniju ulogu preuzimala su dva istorijska činioca: prvi, masovno preseljavanje srpskog pravoslavnog življa u Hrvatsku i, drugi, nasilno pokatoličavanje i pohrvaćivanje tih doseljenih šizmatičkih masa, o čemu nam je nepobitnu potvrdu srpskim "šizmaticima". Kada su se među srpskim graničarima našli i Hrvati, ovima drugim bilo je lakše bar utoliko što ih je crkva ostavljala na miru. Kako je vlast katoličke crkve nad ljudskim dušama bila skoro svemoćna, razumljivo je što su i nauka i sve vrste književnog i umetničkog stvaranja počivali na katoličkoj dogmi i na latinskom jeziku. To je Srbe u Hrvatskoj, još bolje rečeno u Austriji i Mletačkoj Republici (do njenog pada 1796), ostavljalo po strani u svim zbivanjima na polju kulture. Ako Srbima nije bilo dozvoljeno da se slobodno mole Bogu, ako nisu smeli da imaju svoju knjigu i svoju školu, ako su zbog pravoslavlja slati u progonstvo i na galije i prolivali krv u svakojakim mukama, pa i u samim svojim bogomoljama, onda je dovoljno jasna slika života Srba na tlu gde je glavnu reč vodila katolička crkva uz pomoć organa svetovne vlasti i njenog vojnog i upravnog aparata. Ako su katoličke hrvatske mase, u sredini potopljenoj nerazumljivom latinštinom živele van domašaja kulture negovane samo za plemstvo, jasno je u kakvoj su tek kulturnoj zaostalosti živeli pravoslavni Srbi, uvek smatrani neprijateljskim šizmaticima i uljezima. Oni su naročito bili nepoželjni posle povlačenja turske sile sa njenih severnih granica, sa proširenjem i jačanjem vlasti Mletačke Republike na Jadranu i njegovom priobalju i jačanjem vlasti Austrije u Posavlju i Podunavlju posle opsade Beča 1683. Ovim su stvoreni uslovi za još veće udaljavanje Srba i Hrvata. Austrija, a od 1867. Austro-Ugarska, u svojim imperijalističkim težnjama prema Balkanu, prema prostoru naseljenom Srbima, hrvatski i katolički neprijateljski stav prema Srbima u Hrvatskoj i van nje, a naročito protiv Srba u Srbiji, obilno je koristila za širenje sve veće srbofobije, za negovanje Hrvatstva tamo gde ga nije bilo, za pohrvaćivanje onoga što se nije hrvatskim zvalo. To hrvatski srbofobi, nemajući dovoljno političke razboritosti, nisu mogli da uvide. Pri tome će se razviti čitava strategija u širenju mržnje i straha od tzv. "Velike Srbije". Austrougarska propaganda će plašiti i ostale Jugoslovene da će ih progutati ta "Velika Srbija", a u stvari se mislilo na odbranu same Carevine, za koju je ujedinjenje Južnih Slovena i oslobođenje Slovena od njene vladavine predstavljalo sigurnu smrt što se i dogodilo 1918. Hrvate su dobrim delom vezivali za Zapad, za Beč, Peštu i Rim katolička crkva i latinska kultura, denacionalizovano hrvatsko plemstvo, a posle njegovog obezvlašćenja birokratizovana i plaćena, neretko i potplaćena hrvatska inteligencija kao i materijalno zainteresovani poslovni ljudi. To je bila opasna igra, opasna strategijska osnova u borbi protiv Srba i Srbije. Pitanje je da li je hrvatski narod kao nekada pripadao sebi, ili ga je "gornji sloj" navukao u protivsrpski front uvek podržavan sa strane. Bez obzira na to koliko je hrvatski narod bio pridobijen protivsrpskom propagandom, ipak je u Hrvatskoj deo inteligencije ostao veran Gajevom ilirstvu i jugoslovenstvu, veran ideji o nužnosti srpsko-hrvatske uzajamnosti (Ivan Kukuljević Sakcinski, Imbro Tkalac, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Natko Nodilo itd.). Uz njih je bio i jedan deo katoličkog klera, naročito u Dubrovniku.
Ovim se u stvari produžavalo ono dvojstvo iz vremena davne latinske i narodne stranke, pri čemu je, na žalost, u prelomnim i sudbonosnim događajima nadjačavala stranka u službi zavojevača, razbijala slogu Hrvata i Srba, pa čak pokretala i mač protiv Srba. I nikad kraja tome. To naglo jačanje mržnje Hrvata prema Srbima ima i jedno posebno izvorište. Naime, Hrvati su želeli da se kao Ilirci Evropi prikažu kao glavni narod balkanskih Slovena; "prigrlili" su i jezik Srba već poznat u Evropi. Ali, Evropa je već znala za Srbe u Srbiji zahvaljujući njihovoj brojnosti, važnosti geografskog položaja, uspesima srpskih ustanaka i postignućima Vuka Karadžića. Hrvati se, dakle, toj narodnosno probuđenoj Evropi nisu mogli naturiti svojom zaleđenom latinštinom i tek "prigrljenim" srpskim jezikom. Tako je istupanje Srba ispred Hrvata na političkom i kulturnom polju postajalo sve jače izvorište hrvatske srbofobije.
Ono austrijsko strašilo "Velika Srbija" upravo je nastalo u vreme kada je ostvarenje ideje o velikoj ujedinjenoj Italiji i velikoj ujedinjenoj Nemačkoj predstavljalo smrtnu presudu omraženoj habzburškoj imperiji. Ta preživela imperija nije imala snage da spreči vekovima razjedinjene i dobrim delom porobljene Italijane i još više razjedinjene Nemce da stvore svoje slobodne i ujedinjene narodnosne države; ali je sve činila da bar spreči stvaranje jugoslovenske narodnosne slobodne države. Zato je preduzimala široku propagandu, uz već preduzetu odgovarajuću politiku, protiv ideje o Velikoj Srbiji, koja bi imala kod Jugoslovena da igra ulogu italijanske pokrajine Pijemonta pri ujedinjenju Italije i pokrajine Pruske pri ujedinjenju Nemačke.
A šta je imala biti ta Velika Srbija? Ta buduća Srbija ne bi bila ništa drugo nego uglavnom oživljena ona Srbija iz vremena od IX do XII veka, Srbija s obe strane Drine, koja se oduprla nadiranju i Bugara i Mađara prema Jadranskom moru, Srbija pre nego što su je razdvojili sebični dinasti, a za njima razni veziri, zavojevački guverneri i poslušnici Kominterne. Ako je bio znak mudrosti i istorijske potrebe da se ujedine toliko dugo razdvojene Savoja, Toskana, Venecija, Južna Italija, Sicilija, da se ujedine protestantska Pruska, Saksonija, katolička kraljevina Bavarska – zašto bi ujedinjenje Srbije, bez obzira na versku i pokrajinsku podelu, bio greh i istorijski neopravdan čin? Nosioci te misli kod Srba, osim nešto omladine sredinom XIX veka, koja je pevala o Dušanovom carstvu i nosila "dušanke", osim nekog zanetog propagatora i tu i tamo nekog kratkotrajnog lista sa naslovom "Velika Srbija", nisu priželjkivali nikakvu posebnu "veliku" državu, već su želeli samo slobodnu i ujedinjenu "srpsku zemlju", ono što je želeo još Stefan Nemanja, ono što je zapisano na stotine i hiljade mesta po raznim istorijskim izvorima. Velika Srbija, to znači ujedinjena Srbija! Svako drugo tumačenje znak je ili zle volje ili nepoznavanja istorije i opravdanih srpskih narodnosnih težnji. To je ono što su želeli srpski ustanici pod vođstvom patrijarha Jovana i vojvode Grdana početkom XVII veka, pozivajući u pomoć zapadne zemlje i papu Klimenta VIII. To su želeli Srbi kada je po dogovoru sa bečkim carem Josifom II bački episkop Jovan Jovanović sve od Une do Vidina organizovao ustanak Srba za doček austrijske vojske, koja je, u stvari, imala da uspostavi austrijsku upravu južno od Save i Dunava kao ono 1718-1739. Tada se Austrija nije bojala "Velike Srbije". To je ista ona buduća srpska država od "Une do Skadra" čije je uspostavljanje ruskom caru predlagao karlovački mitropolit Stevan Stratimirović 1804, imajući čak u planu i razmenu stanovništva sa susednim državama radi sprečavanja daljeg asimilovanja i nestajanja Srba suviše udaljenih od svoje matice. Isto je želeo i Karađorđe kad je pozivao braću Hercegovce, Crnogorce, Dalmatince u zajedničku borbu za stvaranje slobodne države; kad je slepi guslar Filip Višnjić onako žarko zaželeo da Karađorđe pređe Drinu i pohodi "čestitu Bosnu". Isto je mislio i slavni dubrovački pesnik Medo Pucić kad je 1841. zakliktao o "Srpskoj zemlji staroj" i prepametni crnogorski seljak Marko Miljanov kad je svoju kršnu Crnu Goru, Bosnu i Srbiju uklapao u buduću srpsku državu. Nju su bosansko-hercegovački ustanici 1876. čak bili i proglasili na užas Beča. To ga je i primoravalo da još užurbanije sprema svoju vojsku za pohod preko Save... I sve tako do poznate pesme mladog Veljka Petrovića "Srpska zemlja" pred početak srpskih oslobodilačkih ratova. Ovde se mora posebno istaći Sava Tekelija, koji je o pitanju srpskog oslobođenja i ujedinjenja pisao i ruskom caru Aleksandru I i Napoleonu, koji nas je uzalud učio da se manemo tih naziva Bosanac, Dalmatinac, Srbijanac, Crnogorac, jer će neko naći opravdanje da od tih pokrajinskih naziva napravi posebne narode! On je još 1804, mnogo pre nego što su Nemci i Italijani krenuli u borbu za svoje ujedinjenje, čak izdao kartu buduće srpske države pod nazivom "Zemljeobraženije Srbije, Bosne, Dubrovnika, Crne Gore i graničnih predela". Nigde niko ovde ne pomenu "Velika Srbija". Pa i oni koji bi je katkad, pomenuli, samo su mislili na ujedinjenu Srbiju, baš kao što su Italijani mislili na ujedinjenu Italiju i Nemci na ujedinjenu Nemačku. I ono sanjanje Dušanovog carstva može da se odnosi samo na takvu Srbiju, jer nikome se u Srbiji ni u snu nije javljala misao o prisvajanju one grčke teritorije koju je Dušan bio poseo. Misleći na ujedinjenje Srbije sa Bosnom kao srpskom zemljom, slabo je ko i znao da Dušan upravo nije ni držao Bosnu. No, Austrija, uplašena izbacivanjem iz Italije i Nemačke, nije imala kada da unosi logiku i meru u svoju propagandu, tim pre što je kod dobrog dela Jugoslovena, naročito kod Hrvata, dosta lako nalazila odane širioce protivsrpske propagande. Hrvati sa svojom željom da budu "na svome" u stvari dobrim delom pokazuju da ne žele zajedništvo sa bratskim Srbima, pa makar od Zapada primali i krvavu dželatsku ulogu, kako je to bilo 1941. Pa i danas to uzdižu kao trenutak kad su bili postigli što su želeli, makar to bilo plaćeno i ustupanjem Dalmacije Italiji i prihvatanjem ropskog jarma.
U toku ovih vekova slobodan grad-država Dubrovnik materijalno je jačao i kulturno se uzdizao, i to uz najveće žrtve za očuvanje svoje slobode, kojoj su njegovi pesnici posvetili najlepše stihove. Grad, u sredini koja ga je ponekad gledala i neprijateljski, vekovima se održavao samo zahvaljujući posebnom mentalitetu svojih građana i njihovoj mudrosti. Oni su u nevolji i delikatnim trenucima umeli da pronađu najbolje rešenje, rešenje koje ih neće dovesti u ponižavajući položaj, a isto tako su se klonili osionosti koja bi ih dovela u bezizlaznost. Mudrost i časnost postupka omogućavali su im da odaberu najsigurnijeg zaštitnika kome će izvesna materijalna naknada biti znak odanosti ovog grada, ali i nagrada koja nije bila za oturanje. Prezirali su slepo služenje strancu i uvek odbijali ulogu tuđeg dželata.
U daljem izlaganju videće se kako će se Dubrovnik i Dubrovčani snaći u tom raspuću Srba i Hrvata i šta će sve doživeti. Ovo raspuće morali smo malo šire prikazati da bi se mogla tačnije shvatiti upornost i jačina velikohrvatskog pohoda na jug pred kojim je popustio i Dubrovnik, koji više od hiljadu godina nije ni pred kim bio poklekao. O njemu je ovo rekao Medo Pucić: "Kao otok sred mletačkoga zemljišta postojaše od starine obrtna i trgovačka republika srpska Dubrovnik" ("La Serbia e l'impero d'Oriente – Nuova antologia, 1867, br. 1; prevod u listu Dubrovnik 1893, br. 51). Danas su mu ostale samo najbleđe slike prigušenog Srpstva.
Hrvatski istoričar Pavle Riter Vitezović (1652-1713), poreklom Nemac, pridobijen za austrijske osvajačke planove prema Balkanu, za sobom je ostavio misao da na tom željenom prostoru živi jedan narod, kome najbolje odgovara ime Iliri, a koje se još od humanizma sve češće upotrebljavalo u zapadnoj Evropi. Revnosni Habsburzi osnovali su i dobro poznatu "Ilirsku dvorsku kancelariju" da vodi brigu o tom narodu – u ovom slučaju o Srbima – na jugoistoku Carstva. Taj "ilirski" naziv se sve više ustaljivao na srpsko-hrvatskom prostoru. Nisu ga zaobilazili ni ljudi od knjige, ni naši jezikoslovci, pa ni Napoleon kad je na Jadranu stvarao "Ilirske pokrajine". Jasno je što je Ljudevit Gaj, paleći sa svojim oduševljenim jednomišljenicima sveću sveopšteg narodnosnog buđenja kod balkanskih Slovena, svoj program nazvao "ilirskim", a što je svemu dalo ime "ilirski pokret". Ovaj pokret nije uspeo da stvori širok i čvrst front za nastupanje. Nisu ga prihvatili mnogi ljudi od pera i političkog ugleda. Nisu ga prihvatili ni svi zagrebačko-zagorski kajkavci. Nije li županijska uprava u Hrvatskoj preduzimala mere da se kajkavski govor sačuva i onemogući posrbljavanje jezika Hrvata? Kajkavskim jezikom pisana je dotadašnja hrvatska knjiga, a evo se i danas tako glasno taj jezik vraća u književnost, na pozornici, televiziji, filmu i uporno se održava u svakodnevnom razgovoru u kući i na ulici. Tako se on danas natura celoj Hrvatskoj. Iako je Gajev krug saradnika bio sastavljen, pored Hrvata, od Srba (Mojsije Baltić), Slovenaca (Stanko Vraz), Slovaka (Bogoslav Šulek), Makedonaca (Dimitar Demetar) i čak od dva prirođena Nemca – samog Gaja i Štrosmajera, ipak je ovaj pokret smatran samo hrvatskim, naročito od kad su sami ilirci u svojim tekstovima ono "ilirski" zamenili sa "hrvatski". Tako je Mažuranić svoju pesmu "Ilir" prekrstio u "Hrvat" itd. Mi ne možemo da se zadržavamo duže na svemu ovome, jer bi to bilo osetno udaljavanje od postavljene teme, već samo želimo da posebno naglasimo šta nam je ostalo od tog "ilirskog pokreta". To su dve sudbonosne stvari: ideja jugoslovenstva, koja je uskoro krštena baš ovim imenom (1848), i nešto što je stvorilo jedan problem na kome moramo ovako dugo da se zadržavamo. Reč je o ovom: Hrvati su reč "ilirski" zamenili rečju "hrvatski", ali su veliki deo onog prostora smatranog ilirskim takođe preimenovali i krstili svojim hrvatskim imenom. Upravo su se na ovome hrvatski intelektualci, naučnici i političari razdvojili. I tako su onom ranije pomenutom "dvojstvu" kod Hrvata dali novu sadržinu. Sledeći niz navoda, misli i zaključaka daće najbolju sliku tog razdvajanja među Hrvatima a i između njih i ostalih Jugoslovena, ukazaće na suštinu i težinu problema čije je razmatranje pred nama, problema tako protivrečnih da se ishod teško može nazreti u sadašnjim srpsko-hrvatskim narodnosnim stremljenjima. Na nekoliko primera pokazaćemo kako izgleda taj raskorak među Srbima i Hrvatima, a i među samim Hrvatima.
I – Učeni Gajev saradnik na ideološkoj razradi programa ilirskog pokreta, Dragutin Rakovac, ovako zaključuje o daljem nastupanju iliraca: [...] "hoćemo da imamo literaturu, a znamo, da tri hrvatske varmeđe [županije] s [vojnom] granicom hrvatskom literaturu imati ne mogu. Dakle, literatura treba da se protegne (podvukao J. D. M.) i na ostalu našu braću po krvi i jeziku, naime na Slavonce, Dalmatince, Srblje, Kranjce, riječju, sve jugozapadne Slavene." [7 I, 200]* {Objavljeno i u Rakovčevoj knjizi Mali katehizam (1843)}.Upravo iz ove Rakovčeve misli koju su Ilirci usvojili i iz nedokumentovane tvrdnje o povjesnom hrvatskom pravu snažnije je potekla misao Hrvata o pohrvaćivanju onoga što nije njihovo, i kulturno-istorijskih spomenika, i ljudi i oblasti van Hrvatske. Na tome delom počiva tragika srpsko-hrvatskog sukoba, iz toga je iznikla današnja velikohrvatska pomama.
II – Pisac visoko ocenjenog pregleda hrvatske književnosti, Antun Barac, ističući da su u vreme Iliraca, kako i Rakovac reče, Hrvatsku činili kajkavski krajevi, u kojima se negovala tadašnja hrvatska književnost, kaže da su Ilirci "pomoću štokavštine kao književnog narječja povezali hrvatsku književnost sa ostalim jugoslavenskim književnostima poimence sa srpskom", da su usvojili "štokavsko narječje za hrvatski književni jezik", i da "najveći dio tadašnjih hrvatskih književnika nije uopšte znao štokavski govoriti ni pisati". [7, I, 7 i II, 80]
III – Objavljujući u svojoj Danici br. 36, 1846, vest da je Dimitrije Davidović izdao Istoriju naroda Srbskog, Gaj kaže "da se kod nas [u Hrvatskoj] serbska literatura smatra kao vlastita i skorom svaki izobraženi čovjek osobito mlađeg naraštaja i kirilski čitati umije". Dok je Gaj, pak, 1852. nekoliko nedelja bio van Zagreba, "njegove Narodne novine je uređivao mladi Ante Starčević, po majci Srbin, i on je u listu objavio članak u kome je, upravo, otpočeo borbu protiv Srba, napadajući tu i Vuka i njegovu jezičku reformu koju je Gaj prihvatio. Pošto se Gaj sa tim nije mogao složiti, odmah napiše izvinjenje "Izjavljenje radi Starčevićevih članakah o Serbima i serbskom jeziku" i objavi na prvoj strani svoga lista krupnim slovima (br. 253). Gaj je tu odbacio Starčevićev stav i zažalio što nije prihvatio stav Pavla Ritera Vitezovića (pisca dela Serbia illustrata o Srbima i srpskom jeziku naglasivši:
[...] "kamo sreće, da je on [Vitezović], koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, namesto što je hervatski provincijalizam sa serbizmom miešao i tako nepraktično na neoborive zaprieke nagazivao – kamo sreće da je on onda, kao što mi sada [činimo] u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji se je u izobilju izraza i u svojoj čistoći najbolje sačuvao, u svojoj cielosti prigerlio i u hervatsku književnost uzeo (podvukao J.D.M.), mi bi se zaista sasvim na drugom stepenu narodnog napredka danas nalazili".
Jasna i poštena Gajeva izjava, ali koja se tako teško može naći kod hrvatskih naučnika i političara.
IV – Ono što je kod Srba osnivač naučne istorije Ilarion Ruvarac, to je sa Franjom Račkim kod Hrvata Natko Nodilo, koji je svoje zaključke donosio na osnovu istorijskih izvora a ne radi obmanjujuće propagande. On nam je ostavio i ovaj zaključak: "U Dubrovniku, ako i ne od prvoga početka, a to od pamtivijeka govorilo se srpski; govorilo, kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako u javnom životu [...] u općini, [...] srpski je raspravni jezik".[163, 117]
V – Jedan od bliskih Gajevih saradnika, autor prve hrvatske drame pisane Vukovim jezikom i pravopisom (Juran i Sofija) Ivan Kukuljević Sakcinski, ovako je pisao u predgovoru svoga dela Acta croatica – Listine hrvatske (1863) na osnovu dokumenata a ne kao propagandni opsenar: "Iz ovih listinah hrvatskih, što dosižu po izboru do konca 16. vieka, kojim su dodani i neki napisi, učimo se također, da je kod Hrvatah, mnogo prije rimskoga ili latinskoga pisma, u običaju bilo staroslovinsko ili glagoljsko i grčkoslavinsko ili ćirilsko pismo [...]. Meni barem nije pošlo za rukom naći ijedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, dočim je ćirilica, pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najčistijih plemenah, kao što bijahu Šubići, Karinjani i Kukari [...]. U 16 vieku prodrla je dapače ćirilica daleko u sadašnju Hrvatsku" [...]. A pošto je zapamtio kako je nekada izgledala intelektualna omladina Hrvatske, pritisnuta pogubnom germanštinom, i pošto je godinama slušao i gledao kopanje jaza između Hrvata i Srba, ovako nas je 1884. učio istini: "Vuk je nama Srbom i Hrvatom stvorio jedan književni jezik i dao prvi pravac koji valja da udarimo na polju skupne naše književnosti. Vuk je želeo da nam budućnost bude jedna, kao što nam je jedan jezik, ista krv, isti običaji, iste pjesme, a jedno i zemljište, na kome naš narod živi". [132, 523]
VI - Prilikom otkrivanja spomenika Dživu Gunduliću u Dubrovniku 1893, spomenika koji je bio podignut zauzimanjem dubrovačkih Srba, u svečanoj besedi pomenuta je i Hercegovina, za koju je govornik rekao da mu je "naša kolijevka, iz koje su stari Dubrovčani crpili bogatstvo milog nam jezika, koji nam je postao u narodu". [118]
VII - U kolektivnom delu Historija naroda Jugoslavije, objavljenom neposredno posle Drugog svetskog rata, u odeljku o Dubrovniku kao posebnom gradu, rečeno je i ovo: "Stanovništvo Dubrovnika i njegove oblasti [cele Dubrovačke Republike] stalno se obnavljalo doseljenicima s područja srpske i bosanske države". [70, I, 638/9]
VIII – Armin Pavić, istoričar hrvatske književnosti iz vremena kad Hrvatstvo osvaja jadransku obalu, književnost starih Dubrovčana naziva jednostavno "dubrovačka hrvatska književnost", i umanjujući njenu vrednost, kaže da "njezina jakost dostiže samo dotle, da nam je u njoj sačuvano svjedočanstvo dične pobjede hrvatskoga elementa nad tuđim". [142, 104-150] Dubrovačku književnost nazivaju hrvatskom bez reči obrazloženja i drugi pisci pregleda hrvatske književnosti kao Đuro Kerbler, Marin Franičević, pa i sam Antun Barac, iako je, kako je navedeno napred (II), dao onakav prikaz odnosa kajkavske i štokavske književnosti, odnosno hrvatske i srpske književnosti.
IX - Poznat je doprinos proučavanju prošlosti Dubrovnika Vinka Foretića, naročito pokazan u iscrpnoj dvotomnoj istoriji Dubrovnika do 1808, pa ipak smo prinuđeni na raspravu o onoj njegovoj širokoj lepezi pohrvaćivanja, lepezi širokoj skoro kao što je ona Ante Starčevića. Navešćemo nekoliko Foretićevih tvrdnji. – "Od Gvozda do Neretve prostirala se bijela Hrvatska". – Hrvatska je zahvatala zapadnu Bosnu "sa čistim hrvatskim stanovništvom". – Naziv "Bošnjak" (iz 1332) za stanovnike Bosne kao njene državljane znači "Srbin i Hrvat". – "S obzirom na etničku pripadnost" Dubrovčana i njihova književnost je "bitni sastavni dio hrvatske književnosti". – "U književnoj povijesti hrvatskog naroda Dubrovnik zauzima posebno mjesto. Pismenost na narodnom jeziku počinje s poveljom Kulina bana već u XII st." [...] "Dubrovniku je i te kako odgovaralo što se uklopljen u tu moćnu državu [Ugarsku, 1358] kao dio kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (podvukao J.D.M.), o nju oslanja". – U Dubrovniku "su se naseljavali i Hrvati i Srbi, ali preovladao je u njima hrvatski elemenat, te se o Dubrovniku od 14. stoleća dalje može govoriti kao hrvatskom gradu". [197, I, 19, 81, 315, 371 i II, 375; 198]
X - Umni i dobronamerni Vatroslav Jagić dao je opis Dubrovnika samo u nekoliko reči: "Biser svih srpskohrvatskih zemalja" (podvukao J. D. M.). Što se tiče svesti o bliskosti Srba i Hrvata, Jagić ju je ovako sagledavao: "Meni je uvek bilo na srcu da se budi narodna svest, koja na žalost još tako jako fali baš Hrvatima (više negoli Srbima), pa budila se ona pod srpskim ili pod hrvatskim imenom. I obe azbuke – latinica i ćirilica jednako su mi blizu i jednako mile; ja sam uvek želeo da se što širi krugovi do najnižih slojeva u narodu, privuku čitanju obema azbukama" [...]. [73, II, 248/9] Najlepši primer "glasa vapijućeg u pustinji".
XI - Ističući Hrvatstvo Dživa Gundulića, Rafo Bogišić zaključuje: "Konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao se na pragu novog vremena, u vrijeme preporoda". [19, 42-44] Dakle, Gundulića je neko drugi asimilirao u Hrvatstvo a ne on lično.
XII - Završimo ovu kratku antologiju raznih mišljenja, zaključaka i preporuka jednim kratkim savetom Franje Račkog: "Ne bismo smeli propustiti prilike zbliženju [Hrvata i Srba]. Samo onda, ako se inteligencija hrvatska i srpska sporazumeju, može nešto od nas biti. Inače, ostat ćemo čorbine čorbe čorba".
Osim jednoga, svi ovi zaključci, mišljenja, tvrđenja – nazovite ih kako želite – potekli od samih Hrvata najviše naučne i intelektualne vrednosti, otkrivaju neslaganja koja nas zbunjuju i koja nas i onespokojavaju kada se setimo do čega su dovodili najekstremniji stavovi i do čega mogu dovesti u budućnosti. Pri tom treba uzeti u obzir da je ovde dat samo nagoveštaj tih neslaganja: mi smo namerno izostavili sve one nakaznosti Starčevića i njegovih zavedenih naslednika poput Pavelića i njegovih današnjih vaskrsitelja. U daljem izlaganju videće se dokle sve to ide. Naše nespokojstvo je još veće kad vidimo da su u svemu neslaganju podloga odnosi Srba i Hrvata, odnosi Srpstva i Hrvatstva u našoj prošlosti i na ovom zajedničkom prostoru. To nespokojstvo raste i zbog toga što se onaj jedva primetan jaz između ova dva naroda iz doba Iliraca za poslednjih 150 godina stalno produbljivao (izuzev kraćih razdoblja vladanja pameti i razboritosti) uz najljuće krvave sukobe. Onespokojava nas i saznanje da su bojni mačevi rado primani od drugih, naročito od onih koji vekovima misle na osvajanje našeg prostora, pa i danas se ne uviđa da već jednom treba prekinuti sa njima i sviti se oko zajedničkog rodnog ognjišta. Onespokojava nas, najzad, i pomisao: da li mi i možemo da iziđemo na pravi put i da ovu našu očevinu i baštinu shvatimo kao nedeljivo kućište da se ne bismo zanavek razišli? Kod ove poslednje rečenice misao nam se zaustavlja na onom savetu Franje Račkog (XII) upućenom našoj inteligenciji, koja se često udaljuje od naroda radi sprovođenja svojih isfantaziranih ili sebičnih planova, zbog ličnog slavoljublja i mnogo puta zbog ličnih interesa. U ovom sučeljavanju Hrvatstva i Srpstva pitanje Srpstva Dubrovnika samo je pojedinost u opštem sklopu bratskog sukoba. Naše izlaganje, vezano bliže i dalje za Dubrovnik i Dubrovčane, upravo će biti pokušaj da se ukaže u kom pravcu treba tražiti ishod iz naših neslaganja. Pri tome ćemo biti najbliži istini i pravom putu ako usvojimo savet one priče o snazi prutova u svežnju i van svežnja i ako izvučemo pouku iz postupka naših ujedinjenih suseda. Ovako suprotno postavljene dve istine i neistine o istoj stvari u hrvatskoj nauci prvo sputavaju Hrvate da pred svetom potvrde svoju zrelost i, drugo, da već jednom iziđu iz vekovnog provizorijuma bitisanja u zajednici sa drugim uz primenu današnje misli o hrvatskoj državnosti.
Poznato je da je Dubrovnik podiglo stanovništvo rimskog grada Epidavra (docnije Cavtata) posle teškog zemljotresa i pljačke tek doseljenih Slovena u VI i VII veku. Ime mu je bilo Raguza, a bio se stisnuo na jugozapadnoj uzvišici, tada ostrvcetu od kopna odvojenom kanalom-moreuzom koji je išao pravcem današnjeg Straduna. S druge strane kanala stvorilo se slovensko naselje. Vreme i uslovi života činili su svoje: život Raguze nije se mogao održavati bez oslanjanja na slovensko susedstvo. Ni stanovništvo izbeglo iz Epidavra nije se moglo obnavljati bez zbližavanja sa slovenskom sredinom, s kojom se sve brže stapalo u svakom pogledu. U XII veku Raguza već nosi svoje današnje ime Dubrovnik (od reči dubrava), dva dela grada se stapaju zasipanjem pomenutog kanala i počinje podizanje grada u današnjem opsegu. I po jeziku i po narodnim običajima i navikama stanovništvo Dubrovnika je slovensko i poslovenjeno, stopljeno u jednu celinu, dobro uređenu zajednicu, materijalno i duhovno spremnu za dalji uspon.
Dubrovačko slovensko susedstvo narodnosno je označavano kao srpsko, što je dobro poznato iz starijih istorijskih izvora. O Srbima nas prvo obaveštava franački hroničar Ajnhard. Pišući o događajima u Hrvatskoj u prvoj polovini IX veka, kaže da Srbi naseljavaju "veliki deo Dalmacije", a taj prostor, kao i pod Rimljanima, išao je čak do sredine Balkana. Posle više od jednog veka vizantijski car Konstantin Porfirogenit u svom pisanom sastavu o upravljanju carstvom, dobro poznatom kao istorijski izvor, određenije postavlja srpski prostor deleći ga na oblasti. Južno od reke Cetine, kojom ide granica između Hrvata i Srba, prvo dolazi oblast Neretljana, do njih su Zahumljani, dalje prema Trebinju i Popovom polju su Travunjani a još dalje je oblast Konavli sa Konavljanima. Sve su to srpske oblasti i srpska plemena, koji su tokom nekoliko vekova imali svoje oblasne knezove podložne središnjoj srpskoj vlasti. Njima su pripadala i ostrva do Mljeta kao i Rat-Pelješac. Uostalom, nije li raški kralj Vladislav 1237. izdao jednu povelju Kačićima baš na reci Cetini, blizu Omiša? Kako su sami Dubrovčani narodnosno shvatali prve svoje susede na kopnu, pokazaće nam i odličan poznavalac Dubrovačkog arhiva Mihailo Dinić:
"I kada je potpuno preovladalo ime Srba i Hrvata ostaju i dalje nazivi Sclavi, Sclavonia. Ali oni počinju dobijati i posebno značenje. U dubrovačkim spomenicima Sclavonia označava isključivo Srbiju: rex Sclavoniae, imperator Sclavoniae, despotus Sclavoniae. Sclavus je isto tako za Dubrovčane uvek Srbin. Ima slučajeva gde je u prevodima sa našeg jezika na latinski reč Srbin zamenjivan sa Sclavus. U povelji Stefana Prvovenčanog kao velikog župana: "da ne emle Srblin Vlaha bez suda = Ut Sclavus non apprehendat Raguseum sine iudicio (Vlah = Raguseus)". Čak u Rudniku 1439. godine "Srblji" se prevode sa Sclavones Dobro je poznato da se u Dubrovniku "diak srpski" prevodi redovno kao cancellarius slav(ic)us, sclavonicus. Povelje bana Stefana Kotromanića u Stonu pisane su "dvije latinici a dvi srpcije" = duo in grammatica latina et alia in sclavonico. Ponekad su i srpski vladaoci prihvatali ovaj naziv u svojim latinskim aktima (car Dušan u jednoj povelji Dubrovčanima kao Sclavonie imperator). Tek kada je nestalo srpske države, gubi se i njen naziv Sclavonia u Dubrovniku.
Termin Sclavonia označava srpsku državu već u najstarijim arhivskim knjigama Dubrovačke Republike. Navešćemo samo jedan primer koji se odnosi na Brvenik u dolini Ibra in Sclavonia. [46] [... Kod Dubrovčana] "nije suviše redak ni termin Servia (Serbia)", što znači da je to isto što i Sclavonia, odakle je naziv Slavini i za Srbe na kopnu i za Dubrovčane.
Kako Srbi Dubrovčani nisu dozvoljavali da njihovo katoličanstvo sputava njihovo narodnosno osećanje, dobro se vidi u njihovom protestu Vatikanu 1901. kad je papa Lav XIII bulom "Slavorum gentem" Zavod sv. Jeronima u Rimu nazvao hrvatskim. Ceneći dubrovačko katoličanstvo, koje se pokazalo čvrstim kroz vekove, Vatikan je usvojio protest Srba Dubrovčana katolika i uklonio naziv "hrvatski" iz naziva Zavoda. Ovo je jedan od najrečitijih dokaza sa koliko su se upornosti i odlučnosti Srbi Dubrovčani borili protiv utapanja u Hrvatstvo, koje se oštro sprovodilo baš tih godina u Dubrovniku i okolini. U jednom svom telegramu Dubrovčanima 1903. papa im se obraća kao "Srbima katolicima". Sve ovo dokazuje da su se Dubrovčani podizali i razvijali u srpskoj sredini, da su svoje bivše romanstvo utopili u Srpstvo i tako su očekivali ovo današnje vreme. Dalje izlaganje još više će potvrditi ovaj zaključak.
Da je reka Cetina odvajala Hrvatsku od "srpske zemlje", pored Porfirogenita potvrđuju i Mavro Orbin, Ivan Lucić (Lucius), Anselmo Bandurović (Banduri), Farlati, koji za Neretljane kaže da su "srpsko pleme" - "gens Serbica". Uostalom, zar pesnik Junije - Džono Palmotić nije osnivača Dubrovnika Pavlimira doveo baš sa bosanskih strana? Zar Palmotić u Pavlimiru nije nalazio onu istu "našu krv" koju je i njegov književni sadrug Marin Držić nalazio u Hercegovcu Mehmed-paši Sokoloviću? Od hrvatskih istoričara koje nije zanela propaganda istorija Armina Pavića i Vjekoslava Klaića, navedimo Tadiju (Tade) Smičiklasa, koji je, kao i Šime Ljubić, tvrdio da "od Cetine počimali su srpski predjeli". Zašto velikohrvatski istoričari izbegavaju objašnjenje one odredbe u povelji Matije Ninoslava bosanskoga bana, datoj Dubrovčanima 1249: ako tuži Srbin Vlaha [Dubrovčanina], da se sudi pred knezom [dubrovačkim], a ako tuži Vlah Srbina, da se sudi pred banom? Ako Hrvati naseljavaju Bosnu, zašto ih je ban ovde prećutao? U čemu je to pogrešio Smičiklas onom svojom tvrdnjom o granici između Hrvata i Srba? Ni Ferdo Šišić nije imao drukčije mišljenje o toj granici, a Nada Klaić za vlast kralja Tomislava kaže: "Neosnovano je mišljenje da se ona prostirala i na neretljanski arhipelag ili na kopneni deo kneževine". Naravno, oni u svojim istorijama Hrvatske nisu prikazivali istoriju Dubrovnika. [48; 60; 115, 11/2; 117, 317] Izvori su ih upućivali na to da se Dubrovnik razvijao u srpskoj sredini, odakle se narodnosno obnavljao i odakle je poticala tradicija njegovih građana počev od samog osnivanja grada. Uostalom, u Kukuljevićevim Listinama Hrvatske (1863) od 382 dokumenta nijedan nije nastao van prostora Cetina -Vrbas, a gljagolski skoro svi su čakavski. Dakle, ovde će se pojaviti štokavski tek kad Hrvati odu na sever zbog turske opasnosti i Srbi posednu njihove krajeve dolazeći s juga, kada im je nametnuto katoličanstvo i hrvatstvo. Zato je Miklošić i rekao: [...] "ima predela čiji se stanovnici zovu Hrvati iako govore srpski". Posle ovoga neozbiljno izgleda tvrdnja Vjekoslava Klaića da su Trpimir i Tomislav držali Bosnu, Tomislav čak i do predela Crne Gore! [72, I, 53, 79, 108] Ipak je pravašima bliži i istinitiji Klaić nego pravi hrvatski istoričari.
Neka nas ne zbunjuje kod Dubrovčana naziv Slovin i Sloven, jer je on nekada i van Dubrovnika bio u češćoj upotrebi nego danas. Setimo se da je i moravski knez Rastislav u pismu vizantijskom caru Mihailu naglašavao "mi Sloveni". I ruski i srpski srednjovekovni izvori puni su tih slovenskih oznaka. "Slovenske knjige" kod Srba pominje i Pop Dukljanin. Te knjige na "slovenskom jeziku" hvali i učeni starac Isaija, koji je izmirio Srpsku pravoslavnu crkvu i Carigradsku patrijaršiju 1375. To slovenstvovanje naglašavalo je jasno odvajanje Slovena od ostalih rasa i naroda. Sami Sloveni, pak, između sebe su se već delili na posebne narodnosti. Kod Srba se to najbolje vidi iz tako čestih naziva "srpska zemlja", "srpski kralj", "srpska kruna", "srpsko otečestvo", kojima su ispunjeni srednjovekovni srpski istorijski izvori, počev od Nemanjine povelje manastiru Hilandaru 1199, poznatih srpskih biografija itd.
Kada se kod dela Hrvata podstaknutih priljepčivom propagandom Ante Starčevića počela širiti ideja o Velikoj Hrvatskoj, budućim razmaknutim hrvatskim granicama, uz Dalmaciju je bio obuhvaćen i Dubrovnik, sa kojim su, doduše, računali i Ilirci uz izvesnu uzdržanost. Da bi se dokazalo da je stanovništvo Dubrovnika hrvatskog a ne srpskog porekla, prvo je bilo nužno podvući da su dubrovačko zaleđe bili poseli Hrvati (pa čak i do Drine) a ne Srbi, zatim je trebalo dubrovačku književnost nazvati prosto hrvatskom (čemu se Jagić oštro odupirao) i što je moguće više zanemariti Srbe i sve što je srpsko na tako proširenom hrvatskom prostoru i u književnosti na njemu. Da bi se uklonili Srbi iz dubrovačke blizine, izmišljena je tzv. Crvena Hrvatska južno od one napred pomenute Bele Hrvatske. Jagić o tome kaže: "Eno luda ona knjižica Klajićeva, u kojoj dokazuje ekzistenciju nekakve polumitske Crvena Hrvatske, a ne vidi jadan čovjek kako je danas zavadila [...] Srbe i Hrvate u velike"... [86, I, 81] Osim ovoga, čak se pominje i nekakav uzani hrvatski pojas pored mora da bi se i na taj način Dubrovnik razdvojio i udaljio od Srba. I još nešto o Iliriku. Kako se u izvoru o doseljenju Hrvata pominje i Ilirik, u kome se smestio dio Hrvata, bez obzira na to što se on prostirao od Panonije do Makedonije, trebalo ga je smestiti baš negde u blizini Dubrovnika. Tako se došlo do zaključka da "je Ilirik, svakako, područje prema današnjoj Crnoj Gori i Albaniji. Na taj su način Hrvati u doseobi došli u Konavle" i tu su "nastavili živjeti s prije doseljenim Slovenima i drugim pridošlim plemenima". [96, 399-403] Ovde je istina trostruko oštećena: prvo, po praksi da se Srbi prećutkuju, ovde je umesto njihovog imena došlo samo ono "Slaveni", kao da Hrvati nisu Sloveni; drugo, jedno prostorno neodređeno kazivanje o doseljenju Hrvata svedeno je bez ikakvog kolebanja na tvrdnju da je tu reč baš o Konavlima, i treće, što ima oblik mađioničarske rabote – u taj maleni prostor gde može živeti jedva koja hiljada ljudi "objektivna" hrvatska nauka je smestila i tolike doseljene Hrvate, i ranije doseljene Slovene i "druga pridošla plemena". Zamislite sve te razne narodnosti i tolika plemena na prostoru dugačkom oko 20 i širokom oko 5-6 km! Kada se desetine i desetine ovakvih "naučnih" tvrdnji udruži sa onom organizovano raširenom srbofobijom i sve to uliva u glavu neobaveštenim ljudima uz priču o velikoj i moćnoj Hrvatskoj, razumljivo je kakve će se izvrnute misli javljati i u šta će se sve to pretvoriti kod primitivaca koji lakše rukuju kamom negoli istinom. Tako se došlo do toga da se o "Velikoj Srbiji" govori samo kao o zlu, a o "Velikoj Hrvatskoj" kao o nečemu u svemu opravdanom. Dokle je išla ova nakaznost velikohrvata i Starčevićevih pravaških sledbenika, pokazuje i činjenica da su pravaši, kad je počela buna u Rakovici 1871, bili odlučili da obese "Slavo-Srbina" Franju Račkog zato što ih je učio istini, a oni tu istinu nisu želeli i mačem su joj pretili. [105] Tako su se još tada počeli nazirati znaci genocidnosti kod Hrvata. Ona Starčevićeva isfantazirana velikohrvatska zaraza kod Hrvata je našla tako pogodno tle da krvava 1941. ne samo da ih nije urazumila već zaraza sve dalje buja i ne vidi joj se kraj.
Uostalom, ako prikažemo kako se širio dubrovački posed van gradskih zidina, videće se ko im je ustupao pojedine delove: da li srpski ili hrvatski vladari. O prvom proširenju dubrovačkog poseda govori još Porfirogenit u X veku. Tada je dobijen prigradski pojas Astareja, čije se ime sačuvalo i do danas. Ona se širila od uzvišica na desnoj obali Omble (Petrovo Selo) do današnjeg Oboda iznad Cavtata. Za posedovanje severnog dela (Rijeka) plaćalo se Zahumljanima, a južnog dela (Župa i Žrnovica) Travunjanima. Posle sukoba sa srpskim županom Nemanjom i njegovim bratom Miroslavom, zahumskim knezom, sklopljen je ugovor o dobrosusedskim odnosima. Tako je Nemanja Dubrovčanima priznao posed Astareje, kako je bilo dogovoreno još sa njegovim precima. Ostao je i ranije ugovoreni porez mogoriš. No, 1235. Srbija se odrekla ovog poreza, što je sve potvrdio i car Uroš 1357. Međutim, sto godina pre ovoga, posle sukoba sa kraljem Urošem, Dubrovnik je počeo da plaća Srbiji tzv. svetodimitrovski danak od 2.000 perpera. Ali Urošev sin, kralj Milutin, posle neočekivanog sukoba sa Dubrovnikom početkom XIV veka bio je preuzeo ranije dobijeni pojas oko Astareje i gradić Cavtat, što je Dubrovniku car Uroš povratio onim pomenutim ugovorom iz 1357. Tim ugovorom car Uroš je Dubrovniku ustupio i Lastovo. Poseban uspeh u širenju dubrovačkog poseda svakako je pripajanje obalnog pojasa od Astareje do Pelješca (Rata – Stonskog Rata) i celog Pelješca, kao i pripajanje Konavala. Pelješac sa Stonom i Primorjem car Dušan je ustupio Dubrovniku 1333. za 500 perpera. Kako su u to vreme Raška i Bosna bile u sukobu, Dubrovčani su morali da prave ugovor o otkupu i sa bosanskim banom Ostojom. Evo kako su tekli ti pregovori o Pelješcu, pri čemu su Dubrovčani pokazali svoju diplomatsku i državničku mudrost ocenjujući i političku situaciju u kojoj se Pelješac tada nalazio i podešavajući svoj stav prema dvema zavađenim stranama: "Pitanje Stona, krenuto je u Veću Umoljenih, posle duže pauze, ponovo 26. oktobra 1331. i zaključeno je bilo, da poslanici, koji tad polažahu za Srbiju, pokušaju i tu stvar izvesti na koji bilo način. Sokolilo ih je sad još i to, što je novi kralj Dušan, koji beše u proleće te godine iz Trebinja došao u Dubrovnik i tu bio dočekan sa svom pažnjom, pokazivao mnogo pažnje prema Dubrovčanima. Krijući pregovore od svog kneza Mlečanina, koji sa svojom maticom nije rado gledao teritorialno povećavanje male republike [tada su Mleci imali vrhovnu vlast nad Dubrovnikom], Dubrovčani se ovog puta obratiše, i bosanskom banu, jer se držalo, da je i on ,imao razloga' da sudeluje pri odlučivanju o sudbini Stona. Na dan 7. januara 1333. Malo Veće je odredilo da kralju plati za ustupanje do 8.000 perpera i da svake godine isplaćuje kao stalan dohodak po 500 perpera, ako im kralj potvrdi da ga oni dobijaju za uvek, [...]. Da se to postigne imali su dobiti izvesni kraljevi velikaši do 1.000 dukata, a Nikola Buća [rukovalac Dušanovom kasom] zemljište u samom Dubrovniku i jedan deo u Stonu. Banu [bosanskom] Stepanu i njegovim naslednicima obvezuju se davati stalno godišnje isto po 500 perpera [...]. Njegovi velikaši, manje značajni od Dušanovih, dobili bi do 200 perpera kao uzdarje". [191, 253]
Kako se pomenuti sukob između Dušana i Ostoje završio Dušanovom pobedom, između Dubrovnika i Dušana je 1334. napravljen konačan ugovor o pripajanju Pelješca Dubrovačkoj Republici. Ugovorenu novčanu naknadu kasnije je Dubrovnik isplaćivao manastiru Hilandaru prvo na molbu sultanije Mare, Đurđeve kćeri, a od 1501. na molbu Ahmet-paše, sina hercega Stjepana Stefana, koji se bio ranije poturčio. Novac je predavan Hilandaru sve do propasti Republike 1808, uvek uz malu svečanost priređenu u čast hilandarskih izaslanika. Ovi bi, primivši novac, davali priznanice "namirnice". Ovaj novac je nazivan "svijeća", "zadužbina" i "lemozina". [190, 183-185] Sve vreme svoje vladavine Dušan je ostao odan Dubrovniku. Grad mu je 1349. priredio veličanstven doček, što je Marko Murat ovekovečio svojom poznatom slikom. I ovim poštovanjem ugovora sa "srpskim carem Stjepanom" i pažnjom ukazivanom tokom 300 godina prema srpskoj lavri Hilandaru Dubrovnik je još jednom pokazao svoju vezanost za "srpsku zemlju" i njenu prošlost, makar to bilo i u predugom turskom robovanju.
Konavosko polje pripojeno je Republici u dva dela: istočni deo je pripojen 1419, a zapadni 1427. otkupom od bosanskih velikaša, feudalnih posednika, jer je ovo polje tada bilo u sastavu bosanske države.
Nakon dužeg natezanja, uz uplitanje Mletačke Republike, od Srbije je posle smrti cara Uroša konačno dobijeno i ostrvo Mljet, na kome su sačuvane povelje koje je izdao još srpski župan Desa iz XII veka.
Deo od Orašca do Stona (Primorje) neko vreme je bio izgubljen, ali je ponovo priključen Republici 1499. Ovim je bila zaokružena teritorija Dubrovačke Republike, i tako je ostalo do njenog pada 1808. Prikazujući ukratko širenje dubrovačkog poseda ukazali smo na narodnosnu sredinu u kojoj se nalazio ovaj naš grad i od čijih je vladara dobijao nove krajeve. Pri tom se nigde nismo sreli ni sa Hrvatskom ni sa Hrvatima. Polazeći od ovog povezivanja Dubrovnika sa bližim i daljim zaleđem, hrvatski istoričar Grga Novak s pravom je o Dubrovniku rekao da je on "velika, glavna i jedina luka Srbije", da je "jedino i pravo ishodište srpskih zemalja" i razumljivo je što je "Dubrovnik tu naselio svoje trgovce i stvorio svoje važno trgovačko sedište (Politika 1-3. V. 1965). Normalno, ako se Dubrovčani naseljavaju u Srbiji i mešaju sa stanovništvom. Srbije, stanovnici Srbije se naseljavaju u Dubrovniku i tako se mešaju sa Dubrovčanima. Ovo narodnosno sjedinjavanje Dubrovčana sa susednim stanovništvom vremenom se proširivalo na ceo srpski prostor, počev od onog prvog sjedinjavanja u samom gradu još u ranom srednjem veku.
Prilazeći bliže pitanju poslovenjivanja prvobitnog romanskog (latinskog) stanovništva Dubrovnika još bolje ćemo se upoznati sa narodnosnim otiscima u tom gradu i videti sa koje strane oni dolaze. Podsetimo se da je u Historiji naroda Jugoslavije (Zagreb 1953) rečeno da se stanovništvo Dubrovnika "obnavljalo i povećavalo doseljenicima s područja srpske i bosanske države". Svakako će biti najpravednije ako se obratimo samim Dubrovčanima i njihovim izvorima, kao i onima koji su pisali o ovom pitanju i ranije i u poslednje vreme, opet na osnovu svedočenja samih Dubrovčana. Dubrovački književnik Marin Držić (XVI vek) za turskog velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića kaže: "Ovaj Mehmed-paša je našeg jezika i naroda [...] a jer je naše krvi bosanske". [183, 109] Poznato je da je u Turskoj bilo poturčenjaka Hrvata (kao i onaj Daut-paša u Gundulićevom Osmanu), ali za Sokolovića se to ne bi moglo reći pošto je on bio rodom čak iz gornje Hercegovine, centra Raške, odnosno srpske države, da je već kao odraslo momče prisluživao u pravoslavnom manastiru Mileševi i molio se Bogu nad moštima Svetoga Save. Dakle, nipošto se ne bi moglo sumnjati u srpsko poreklo ovog poturčenog Sokolovića, kao ni onolikih njegovih islamiziranih rođaka i sabraće Hercegovaca. S druge strane, pak, ako jedan Dubrovčanin kaže da su naši i bosanski jezik i narod, i krv, i to kaže čovek visoko obrazovan, onda nema nikakvog opravdanja da se to prećuti ili čak odbaci i da se Držić proglašava čovekom hrvatske krvi. Ništa to nije smetalo Vinku Foretiću da bez dvoumljenja napiše kako se Dubrovčani u dodiru sa "bosanskim muslimanima" u Turskoj često "pozivaju na zajedničko podrijetlo i na zajednicu istog jezika", a da ne kaže koje su krvi ti muslimani i Mehmed-paša Sokolović među njima. [197, II, 385] Dakle, čuveni dramski pisac starog Dubrovnika, Marin Držić, lično je svoju krv izjednačio sa krvlju srpskih Sokolovića, pa ipak je on unet u hrvatsku književnost, i to na najšira vrata.
Dubrovčani nikada nisu zapisali da su narodnosti ove ili one, već su isticali svoje Slovinstvo, o čemu će kasnije biti više reči, te stoga ovako uzgredna svedočenja, kao ovo Držićevo, jedino mogu dovesti do istine o užem narodnosnom osećanju Dubrovčana. Da bi još kojim podatkom bilo poduprto ovo Držićevo mišljenje o narodnosti starih Dubrovčana, dodajmo samo još ovo: nešto mlađi Držićev sugrađanin Mavro Orbin u svome delu Kraljevstvo Slovena (1601) Hrvatima je jedva posvetio nekoliko desetina redaka. O ovome ćemo reći nešto više kad bude reči o delu Antuna Sasina, Dživa Gundulića i drugih pisaca Dubrovčana sve do naših dana. Ovde samo dodajmo da su Dubrovčani u administraciji bili određeniji i svoje pisare i "dijake" za naš jezik nisu zvali hrvatski već srpski. Oni su pisali "srpskim jezikom", ne "hrvatskim jezikom". To je rekao i Banduri o jeziku Konavljana, to je rečeno u svečanoj besedi prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću u Dubrovniku 1893. Ista misao, dakle, traje kroz vekove u svesti Dubrovčana. No, da vidimo šta o svemu tome kažu naučnici, pogledajmo šta nam se o ovome otkriva u dubrovačkim arhivskim dokumentima.
Od istraživača građe u Dubrovačkom arhivu svakako su među najuspešnijima Konstantin Jireček, Vladimir Ćorović, Jorjo Tadić, Mihailo Dinić, Ivan Božić. Za prve vekove života ovoga grada najpre se zainteresovao Jireček. On utvrđuje da se do XI veka slovenska imena retko javljaju u Dubrovniku. U XII veku slovenskih imena već ima i među potpisnicima zvaničnih akata (a to su članovi upravnih tela u gradu). Tako se od 60 potpisa na ugovoru između Dubrovnika i Nemanjinog brata Miroslava nalaze i 6 slovenskih. Na ugovoru između Dubrovnika i bugarskog cara Asena II iz 1253. od 101 imena 8 su slovenska, ali ima 28 slovenskih prezimena. Sem 8 prezimena sva su ostala sa završetkom na ikъ (=ić). Tu se već pojavljuju prezimena Menčetić, Getaldić, Restić, Crević, Gradić. Ali, Jireček nije pokretao pitanje da li se u to vreme moglo nešto zaključiti o užoj narodnosnoj pripadnosti ovih potpisnika. Da se bliže odredi ovo pripadništvo Dubrovčana u to vreme pomaže nam učeni analista Džono A. Rastić (Restić). On navodi da se 1277. u Dubrovnik doselilo mnogo porodica iz Bosne i Raške. [120] Dodajmo i to da se u ugovoru iz 1253. četiri puta pominje izraz "srpska zemlja".
Izraz "srpska zemlja" i u jednom ugovoru Dubrovčana i u grčkim izvorima iz tog vremena odnosi se na prostor levo i desno od Drine kao i u papskim aktima (npr. naziv "primas Srbije" za barskog nadbiskupa nadležnog za ceo prostor pravoslavnih Srba) i omogućava svakom ozbiljnom istoričaru da zaključi kakvo je bilo okruženje Dubrovnika sa kojim se ovaj grad narodnosno sjedinjavao i privredno sve više zbližavao.
Zaključci Ivana Božića, mnogo godina posle Jirečekovih, nešto su određeniji. Božić kaže da su se stare patricijske porodice do XII veka bile izgubile i da se umesto njih pojavljuju druge nastale "iz novih, većinom slovenskih (podvukao J. D. M.) i vlaških porodica, koje su se doseljavale u Dubrovnik od XI veka većinom iz Zahumlja, Bosne i Zete, ili iz Kotora i Albanije [tada još slovenske]". Dabome, bogatije porodice su ulazile u red patricija, a one siromašnije "nalazimo po selima dubrovačkog zaleđa [van grada] i među pučanima u Dubrovniku". [20, 23] Ni ovde nigde ne nalazimo pomen Hrvata.
Vladimir Ćorović nam je još vernije naslikao to vreme u Dubrovniku: "Dubrovnik se odavno obnavljao ljudima iz svog slovenskog susedstva. Konavlje, Trebinje i Hum već su dosta rano slali svoje ljude, i muške i ženske, u grad Sv. Vlaha, da tamo posluju, uče zanate i vrše razne, većinom niže, poslove. Ta su lica obično ostajala u gradu i davala mu sve više slavenski karakter. Neka od njih došla su i do izvesnih malih kapitala, pa su, razvijajući svoje poslove, dovodili u Dubrovnik svoje srodnike i poznanike i osvajali postepeno dubrovačku čaršiju. Mnogi od njih uticali su odatle na kulturu svojih domova i sela [iz kojih su stigli ovde]. To se naročito osećalo u Trebinju, koje je vremenom dobijalo izgled i manire primorskih gradova. Ima slučajeva, da su na učenje zanata (krojačkog) u Dubrovnik već krajem XIII veka dolazila lica iz Bosne i Usore.
Dubrovačke hronike i predanja govore, da je dobar deo njihovih starih porodica došao u Dubrovnik iz Zahumlja i Trebinja. Kao takvi navode se iz Zahumlja Boljeslavići i Ribice; Vladimirovići (Volci, Serzi, Volkasi) su iz Šumeta i gornje Župe, a iz iste oblasti su kuće: Grduša, Gleđići, Gradići, Saraka; iz Huma i Zahumlja su i Mateše, Palmotići i Zamanje. Hronike spominju u Dubrovniku i naselja Vlaha katunara, među kojima se nalazilo i vrlo bogatih ljudi. Njima se, veli se, ustupalo radi ispaše brdo Sv. Srđa. Od tih Vlaha izvodile su se porodice Pikurarevića (Picorarii, u vezi s rečju pecus – stado), Gučetića, Bobaljevića (Bobana, stočara) i Galina. Za porodice Zecuna i Zelana govorilo se, da su poreklom sa Neretve." [105, 123-125; 191, 232/3]
Za poslednja dva stoleća srednjeg veka izvanredne podatke o prilivu stanovništva u Dubrovnik donela su istraživanja Jovanke Mijušković (sada Kalić-Mijušković) i Dušanke Dinić-Knežević. Mijuškovićeva otkriva, pored ostalog, da je Veliko vijeće 26. oktobra 1395. naložilo Malom vijeću da ne prima (podvukao J. D. M.) nove stanovnike iz Dalmacije i sa ostrva bez dozvole Velikoga vijeća. Ovo znači da se dubrovačko stanovništvo moglo i dalje obnavljati samo iz svog bližeg zaleđa, kako smo već videli iz prethodnih studija. Ako bi se govorilo o motivu ove odluke, možda bi neko tvrdio da je to bilo upereno protiv Mlečića kao trgovačkih konkurenata. Teško je ovde doći do istine bez dokumenata. No, s obzirom na to da se ranije stanovništvo prilivalo sa hercegovačke, bosanske i zetske strane, moglo bi se sasvim logično zaključiti iz ovog dokumenta kod Mijuškovićeve da su Dubrovčani želeli da i dalje otuda dobijaju nove građane i tako sačuvaju svoju narodnosnu jednoobraznost. Svakako, ne bi trebalo isključiti ni pripravnost Dubrovčana da "ozgo" primaju i izbeglice koje su počele stizati sa nadiranjem Turaka. Vredno je ovde podvući da je bilo doseljenika iz Boke, baš iz Kotora, kako otkriva isti autor, i da su ovi doseljenici čak mogli zadržati i kotorsko građanstvo. [106, 111] Ne samo da se ni ovde ne pominju Hrvati, kao doseljenici u Dubrovnik, već se čak zabranjuje primanje doseljenika iz Dalmacije!
Ovakav način regulisanja useljavanja u Dubrovnik kao i toliki dokumenti u Dubrovačkom arhivu, sasvim opravdavaju zaključak Mihaila Dinića: "U dubrovačkim spomenicima Sclavonia označava isključivo Srbiju [...], Sclavus je isto tako za Dubrovčane uvek Srbin". [46, 27] A to znači da je ono dubrovačko "Slavini" isto što i Srbi.
Istraživanja Dušanke Dinić-Knežević otkrivaju nam čak i broj stanovnika prispelih u Dubrovnik u XIV veku. Godišnje je dolazilo do 20 ljudi radi zaposlenja. Bilo je i muškaraca i žena, kako je i Ćorović uočavao. Dolazili su i dečaci radi priučavanja – šegrti. Od 1321-1399. u Dubrovnik ih je došlo preko 200, i to samo iz najbliže okoline (podvukao J. D. M.), a najviše iz Popova polja, Trebinja, Konavala, Cavtata. Što se tiče slugu, njih je samo od 1310-1318. stiglo preko 100. Neki od izučenih majstora vraćali su se u svoj zavičaj, ali su ostali ostajali u Dubrovniku kao njegovi novi građani. Među prispelima bilo je i vlastele, koja se u to vreme u grad slobodno useljavala. [51]
Ovaj priliv novih građana sa srpskih strana, kao i živ trgovački promet i ostali poslovi između Dubrovnika i srpskih država uslovili su otvaranje guste mreže dubrovačkih konzulata u Srbiji i Bosni, pa se u XIV veku pojavio i generalni konzul. To se posle proširilo i u Makedoniji i Bugarskoj. Kasnije se javlja čak i u Budimu – ali u Hrvatskoj ništa od svega toga.
Završimo ovaj odeljak zaključkom jednog Hrvata – Jugoslovena, takođe poznatog istraživača prošlosti Dubrovnika Jorja Tadića, koji se bio dobro zaštitio od starčevićevsko-pravaškog virusa. Navešćemo koju reč iz njegovog članaka "Sablasti kruže Jugoslavijom" objavljenog posle piščeve smrti, jer nije mogao biti objavljen za njegova života zato što je u njemu poricano ono Hrvatstvo Dubrovnika koje se naturalo i pre i posle Drugog svetskog rata. Tada se išlo dotle da se čak i sa beogradskog radija mogla čuti tvrdnja da je Matija Ban "poznati hrvatski književnik" samo zato što je rođen u Dubrovniku, sada priključenom Hrvatskoj. Ovako nas uči veliki Jugosloven Tadić:
"U toku mnogih stoleća, skoro do naših dana, prelazili su na dubrovačko zemljište stanovnici njegovog zaleđa, i to mnogo više baš iz oblasti koje leže istočno od Dubrovnika, dakle iz srpske države. Mnogo manje su dolazili oni iz zapadnih krajeva, a još manje sa dalmatinskih otoka i primorja. Ove migracije mogu se lepo pratiti po dubrovačkim arhivskim izvorima od kraja XIII veka, upravo otkad su otkrivene osnovne i bogate serije dokumenata Dubrovačkog arhiva.
Širenje dubrovačkog poseda na račun srednjovekovne Srbije, kao i neprekidne migracije njenog stanovništva, izmenile su staru etničku strukturu Dubrovnika, koji je ranije bio romanski grad. To se izvršilo, po mojoj oceni, najkasnije do polovine XIII veka, dok je sva ostala teritorija dubrovačke komune poslovenjena mnogo, mnogo pre toga. Etnički sastav dubrovačke vlastele onog vremena, koja je činila malu skupinu gradskog stanovništva, predstavlja zasebno pitanje koje bi se moralo odvojeno raspraviti.
Prema tome, od polovine XIII veka slovenskim jezikom je govorila većina stanovnika grada Dubrovnika, a još mnogo ranije i svi oni koji su živeli na selu. Unutar komunalne administracije Dubrovčani su imali dva odeljenja kancelarije, jedno za sastavljanje akata na latinskom i talijanskom jeziku, a drugo za ona na slovenskom. Ovu kancelariju su nazivali 'kancelarija slovenskog jezika', 'kancelarija slovinska', a njene kancelare 'kancelar' ili 'pisar slovinski', a ponekad i 'dijak srpski'. [...] A i onaj termin 'slovinski' mogao je da bude za stare Dubrovčane, iako možda ne i u svim slučajevima, sinonim za 'srpski'" [...]. [183a]
Što se tiče Konavljana kao dubrovačkih građana, postoji jedna studija o njihovom poreklu i životu rađena ne samo prema arhivskim dokumentima nego i na osnovu istraživanja na terenu. Upravo, postupljeno je baš onako kako se na teritoriji Hrvatske ne postupa i kakav rad tamo još nije ni započet planski. To je onaj metod koji je u nauku u Srbiji uveo Jovan Cvijić još pre jednog veka, kad je na širokoj osnovi započet rad na ispitivanju porekla naselja i stanovništva na našoj teritoriji. Reč je o studiji Jovana Vukmanovića pod naslovom Konavli. Antropogeografska i etnološka ispitivanja (1980).
Koristeći arhivsku građu, pored osnovnog ispitivanja na terenu, on je mnoge zaključke doneo na osnovu popisa dubrovačkog stanovništva iz 1673/4. U ovom popisu više od 60% prezimena je na ić – taj procenat ni danas ne bi bio postignut. Neka su se prezimena održala i do danas (kao Kolići i Orepići u selu Stravči). O poreklu Konavljana Vukmanović je uglavnom rekao: da je bio veliki priliv doseljenika oko 1430, posle otkupa Konavala od bosanskih velikaša, i to doseljenika iz Crne Gore i južne Hercegovine; i da se prema pomenutom popisu uočava da doseljenika ima i nešto iz dalje Bosne, Srbije, Dalmacije, Hrvatske i Albanije [27, 53-60] (Ovde Albanija može da znači i Boka, kako su je zvali posednici Mlečići.) Koliko su ovi doseljenici i danas vezani za svoj nekadašnji zavičaj, biće govora kasnije. Ovo osećanje vezanosti za hercegovačko-crnogorsko srpsko susedstvo svakako je ranije bilo mnogo jače, te je Banduri i mogao još pre skoro 300 godina da kaže da se u Konavlima govori srpski ("Serblorum idiomate"). Napominjemo da je prezime oca i braće Bandurija u dubrovačkoj administraciji upisivano u obliku Bandurović. [148, 46]
Srpstvo Pelješca ima sličnu prošlost kao i srpstvo u Konavlima, što će se videti iz daljeg izlaganja.
Sve ovo do sada rečeno o poreklu starih Dubrovčana, Konavljana i Pelješčana objašnjava zašto se onako snažno podigao talas Srpstva polovinom XIX veka, u vreme bližeg narodnosnog opredeljenja kod svih Jugoslovena. Austrija je, kao posednik bivše Dubrovačke Republike posle pada Napoleona (1814), ovo usvajala, i Dubrovčane je s pravom ubrajala u Srbe. Tako ih je i popisala, 1851. i 1857, kako navodi poznati austrijski statističar Karl fon Černig. Upravo, tada se u Austriji Hrvatima nazivaju samo stanovnici Provincijala. Kod Černiga Srbi u Dalmaciji bili su ovako raspoređeni:
|
Morlaci |
143.780 |
|
Bokeljci |
31.720 |
|
Ostrvljani i primorci |
157.342 |
|
Dubrovčani [bivša Republika] |
45.834 [uključeno 400 pravoslavnih] |
|
U k u p n o : |
378.676 |
Za bliže upoznavanje statističkog raspoređivanja Srba u Austriji u to vreme, a tu idu i Bunjevci i Šokci, pored Černiga treba pogledati i druge tadašnje austrijske statističare. O Černigu je pisao i Hrvat Pero Digović u delu La Dalmatie et les problemes de l'Adriatique. Lausanne 1944. Predgovor je napisao Ivan Meštrović. [87, 206/7]
Istini za volju, možda bi se ovoj austrijskoj statistici moglo nešto i prigovoriti u vezi sa stanovništvom na ostrvima i sa Morlacima. Morlacima su smatrani i sami Srbi i skupina srpskohrvatska. Da se ne bismo udaljili od teme, možemo naglasiti samo to da mnogi koji se bave pitanjem Morlaka ne uzimaju u obzir činjenicu da je mnoštvo pravoslavnih Srba, primivši katoličku veru istom ili malo kasnije, primilo i hrvatski narodnosni naziv, te tako izvesni naši naučnici među Srbima nalaze i Hrvate ne upuštajući se u to kako su oni postali. Zar i danas u bližoj i daljoj okolini Benkovca nema na hiljade Hrvata koji su ranije bili pravoslavni Srbi? U te Hrvate ubrajani su i oni pokatoličeni Srbi u Bosni i Hercegovini, koji su delom sa svojim fratrima pobegli ispred Turaka a delom ostali u Bosni i Hercegovini i tamo i danas uporno ističu svoje Hrvatstvo. Još je Cvijić u Kaštelima kod Splita nailazio na Hrvate katolike koji čak znaju iz koga su mesta u Popovom polju u Hercegovini njihovi preci došli u Kaštele. Da ne bude zabune: ako su fratri u tim srpskim oblastima pravoslavne Srbe prevodili u katolike – zbog čega su i došli u te krajeve – gde su sada ti Srbi katolici? Zar to nisu najvećim delom bosansko-hercegovački Hrvati koji su postali od pripadnika pravoslavne vere, kao što je slučaj i sa onima u Dalmaciji? Gde su oni Srbi iz Crne Gore i Hercegovine, Hrkaći, doseljeni posle Požarevačkog mira (1718) oko Imotskog (podigli pravoslavnu crkvu 1722)? Nije li možda i praded srbofoba Mihovila Pavlinovića bio pravoslavac? Ne treba da prećutimo ni to da su Mažuranići došli sa juga noseći prezime Jankovići, ni to da je praded istoričara Ferda Šišića stigao iz mesta Šišića u crnogorskom Grblju (Ljetopis JAZU, sv. 54). Zašto ćutke preći preko onog bučnog pohrvaćivanja Bunjevaca, koje su franjevci delom pokatoličili još u južnoj Hercegovini i krajem XVII veka pokrenuli na sever gde su se poslednji bunjevački pravoslavci pokatoličavali tek posle 1700, kako zabeležiše sami franjevci? Zašto bi Mađari njih i dalje nazivali Srbima katolicima (Lajoš Močari)? [89, 163] Šta znači to da su u popisu iz 1890. odvojeni oni koji govore "hrvatski" od onih koji govore "srpski i bunjevački"? Podsetimo se da je Radoslav Lopašić objavio spisak Morlaka oko Trogira iz 1579. sa 130 imena, u kome se svako prezime završava sa ić. [92, 82-84] A znamo u kome su odnosu danas na spisku Hrvata prezimena na ić i ona druga bez toga završetka. Isto tako, podsetimo se da se Antun Radić, putujući kroz Bosnu krajem XIX veka, uverio "da je ime Hrvata po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato", [162, 308] o čemu je malo pre njega svedočio i fra Ivo Frano Jukić (Krajišnici "od Hrvatah ne znaju nit imena"). Podsetimo se, posle svega, kako zvuče ove reči u optužnici protiv veleizdajnika u Zagrebu 1909: da u Bosni živi "od vajkada najčistiji hrvatski elemenat bez srpske natruhe", ili po Klaiću, da u Bosni ima 96,7% Hrvata a po nazivu Srbi.
Neka sve ovo budu samo naši nagoveštaji i podsećanje da je austrijska statistika težila istini, dok nije i ona počela da služi politici, i da će naša nauka imati mnogo posla istražujući tragove Srpstva i opisujući kako su se Srbi gubili udaljivši se od matice i utopivši se u katoličkom moru sa naturenim hrvatskim imenom u Hrvatskoj i Bosni ili mađarskim imenom u Mađarskoj. Pitanje Morlaka, dakle, treba rešavati prvenstveno u okviru pitanja seljenja Srba prema severu, sve od Jadranskog mora do Panonije, i njihovog odnarodnjavanja.
Da bi se pomoglo dobronamernima da dođu do istine, a kada smo već kod statistike, dodajmo i to da su sredinom XIX veka i stranci (Ami Bue) i naši ljudi (Ignjat Alojz Brlić) procenjivali da Srba svih vera (pravoslavne, katoličke, muslimanske, unijatske) ima oko 5.000.000 na celom prostoru koji nam je obeležio još zadarski nadbiskup Vice Zmajević početkom XVIII veka, a da Hrvata ima oko 800.000. To znači da je Srba bilo šest puta više nego Hrvata! A danas? Kako i ko promeni ovaj odnos 6:1 nekada u korist Srba? I to samo za jedan vek. Posebno napominjemo da su svi ovi statističari, zajedno sa onim austrijskim, Dubrovčane ubrajali u Srbe.
Da ovo narodnosno određivanje Dubrovčana nije bilo zavisno samo od popisivača i statističara, svedoči i činjenica da je Dubrovnik smatrao srpskim gradom i sam pisac istorije Srba, austrijski diplomata Kalaj, prvo austrijski poslanik u Beogradu a posle dugogodišnji guverner Bosne i Hercegovine. No, kada je Austrija (Austro-Ugarska) uvidela da joj od sve većeg srbovanja preti neposredna opasnost, preduzimajući niz mera u cilju svoje zaštite skrenula je pažnju i na te Srbe u Dalmaciji, i na Dubrovčane. Tada joj je dobro došla protivsrpska propaganda Starčevića i Pavlinovića, sa njegovim katoličkim klerikalizmom, i sve bržeg stvaranja protivsrpskog naboja kod Hrvata, protiv koga se slabo čuo glas Jagića, Račkog i drugih dalekovidih Hrvata. Tada su se svim sredstvima i sa svih strana počeli umnožavati Hrvati i austrofili sve do poslednjeg finansa, žandarma i onog sveštenika čijom zaslugom su nestali "Srbi katolici" u Konavlima postavši za nekoliko godina čisti Hrvati. O tom svešteniku po imenu Jozo Crnica i danas se priča da je caru Franji Josifu u Beču ulazio bez prijave i da je s carem čak udesio kuda će proći konavoska železnička pruga. Kada je 1907. u Dubrovnik stigao prestolonaslednik Ferdinand, po gradu ga nije pratio gradonačelnik Pero Čingrija, već je tu dužnost morao da ustupi carskom miljeniku popu Crnici. Iz toga se najbolje vidi kakav su značaj za Austriju imali oni ljudi koji su uništavali tragove Srpstva u Carevini.
U listu Dubrovnik, 1896, br. 12, u članku pod naslovom "Genealogija hrvatske misli u Dubrovniku", daje se pregled razvoja Hrvatstva u Dubrovniku prema planu austrougarskih vlasti. "Do nazad malo godina amo ne bijaše nastanjenih ni cigli jedan Hrvat, a i sada ih ima samo četiri. Barjaktari hrvatske misli u Dubrovniku bijahu u prvom redu neki Dalmatinci, činovnici i profesuri, kojijem se malo docnije pridružiše i gdjekoji naš pop i fratar, a na vlastito mladi učitelji, bili rodom iz našeg kotara ili iz gornje Dalmacije". Oni su podlegali propagandi i "postadoše gorljivi širitelji hrvatizma" i Velike Hrvatske. Školske knjige su bile "isključivo" iz Hrvatske. Za propagandu je naročito služilo delo Dubrovčani, jesu li Hrvati (profesora pravaša Marcela Kušara), sa kojim je list Dubrovnik vodio dugu i oštru prepirku. "Moćna poluga sveštenstva i škole", ona je naročito uspevala kod seljaka i "pojedinih građana". Čestiti Dubrovčani su ostali verni misli o našem jedinstvu kako je to bilo sve od vremena Pucića, dok je postojala zajednička Narodna stranka, dok još religija nije delila narod, kad je Kaznačić pevao Gaju u pesmi što "budi slavjanska srca". Tada se nije znalo za Veliku Hrvatsku, tada je Niko Veliki zahtevao posebnu skupštinu za Dubrovnik i Kotor, jer njih ništa nije vezivalo za severni deo Dalmacije.
U kasnijim decenijama, u svojim popisnim listama Austrija više nije imala podatke o narodnostima. Ali se moglo posrednim putem donekle utvrdili koliko je bilo Srba u Dubrovniku pred Prvi svetski rat. Prema popisu iz 1910, Dubrovnik je imao 13.000 stanovnika. Zna se da je bilo pravoslavnih oko 850, ali se ne zna koliko je bilo Srba katolika. Međutim, ako se uzme da je od 36 opštinskih većnika bilo 15 pripadnika Srpske stranke, moglo bi se zaključiti da je grad Dubrovnik imao tada preko 5.000 Srba. Prilikom popisa beleženi su podaci o "doseljenicima", a njih je bilo 5.000, i to sve katolika. Ovo sasvim jasno otkriva austrijsku politiku prema Srbima u Dubrovniku. [64, 62/3; 98, 36/7]
Posle pregleda svih ranijih i kasnijih istraživanja i zaključaka o narodnosnom poreklu dubrovačkih građana, posebno je važno da se vidi šta o svemu tome kaže Vinko Foretić, pisac pomenute istorije Dubrovnika. Foretić je često vrlo široko, sa dugačkim dopunama ispod linije, prikazao vezu Dubrovnika sa spoljnim svetom i mnoge druge teme, ali je ostao vrlo uzdržan u dokazima zašto je dubrovačko stanovništvo od XIV veka, po njemu, bilo većinom hrvatsko, nije objasnio zašto je dubrovačka književnost hrvatska, na hrvatskom jeziku, zašto je ugovor između Dubrovnika i bosanskog bana Kulina (1189) pisan hrvatskim jezikom – kad Jagić kaže da se tada u Bosni pisalo "ćirilicom i narodnijem jezikom srpskijem" [115, 40] kao i ugovor sa bugarskim carem Asenom II iz 1253. (gde su, po Foretiću, imena potpisnika hrvatska). Zatim, zašto je vrlo često ono što je srpsko označeno slovenskim a što je hrvatsko, pa i kad nije to, uvek označeno hrvatskim itd. Mi smo ovu pojavu prećutkivanja Srba i onoga što je srpsko u Hrvatskoj, a i van nje (naročito u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji), istakli u posebnom članku pre nekoliko godina. Za primer te pojave kod nekih hrvatskih istoričara, pa upadljivo i u Enciklopediji Jugoslavije Jugoslovenskog leksikografskog zavoda (Dubrovnik je "kruna hrvatskih gradova"), uzeli smo baš i ovo pomenuto Foretićevo delo. [117, 315-331; 169]
Koliko su osnovane Foretićeve tvrdnje da su Dubrovčani od XIV veka u većini bili Hrvati, da su im jezik i književnost hrvatski, može se videti i iz ovoga što je dosad rečeno. Osnovanost Foretićevih tvrdnji biće proveravana i u daljem izlaganju. Ali, da bi se lakše shvatilo naše izlaganje, nije naodmet bar u načelu pokazati koliko je Foretić u pravu.
Kad je Hrvatstvo zamenilo Ilirstvo, prostranstvo ovog drugog bilo je smanjeno u odnosu na ono iz vremena Pavla Riter Vitezovića. Otpala je Bugarska. Začetnik borbene srbofobije i na političkom polju, Ante Starčević, je video Hrvatstvo do nadomak Soluna. Za njega su Nemanjići bili hrvatska dinastija a Miloš Obilić hrvatski plemenitaš. Njegovi nastavljači hrvatski su prostor sveli do Drine i tu negde do Albanije, ali su Starčevićev nauk protiv Srba primili bez ikakvog proveravanja. Uostalom, nije li još 1935. Vladimir Taljeran pisao da su Nemanjići bili katolici! [184] To je bilo vreme kada ove već zanete anti-Srbe i veliko-Hrvate nauk jednog Jagića ili Račkog nije mogao da dovede na put istine. Uostalom, hrvatski naučnici o tome nisu ni obaveštavali Hrvate. Posle svega, pa čak i posle tragične 1941, često i najozbiljniji naučnici istraživači naše prošlosti i srpsko-hrvatske uzajamnosti sve one neistine i nebuloze Starčevića i njegovih prvih učenika usvajaju sad već kao naučno osnovane istine. Taj greh u hrvatskoj istorijskoj nauci, dabome, kod izvesnih hrvatskih istoričara, a i političara, toliko se ukorenio da ga i sada vidimo u punom rascvetavanju. Starčevićanstvo je postepeno razbuktavalo velikohrvatski zanos i u razmicanju granica Hrvatske, i na kulturno-književnom polju i u iskonstruisanoj povesnoj priči – uvek u odori sve teže i teže srbofobije i često vrlo providnog i više nego smelog zanemarivanja Srpstva i na tlu Hrvatske, i u Bosni i Hercegovini i u Dubrovniku – pa čak i u samoj Srbiji. I to u sve glasnijoj povici protiv velikosrpstva, kako se ranije i sa strane diktiralo i kako se održava i do danas. "Velika Srbija" za Austro-Ugarsku je značila smrt, a za Hrvatsku sigurnu zapreku da postane "Velika Hrvatska".
Tom grehu podlegao je i Vinko Foretić prelazeći sa naučne istine na naučnu propagandu, da ne kažemo pirateriju. A nije usamljen u Hrvatskoj. Uz to, njemu i svima sličnim pomažu i oni hrvatski naučnici i nosioci javne reči koji ćute, te ovim ćutanjem stvaraju utisak da nisu protivnici.
Foretić je pogrešio prvo što nije dobro ocenio smisao onih reči Ilirca Dragutina Rakovca iz 1843. o pojmu Hrvatske i hrvatske književnosti, jer bi ga to navelo da odredi stvarnu širinu Hrvatstva a ne onu koju on želi; što nije odmah uz to objasnio šta znači Gajeva izjava o usvajanju "serbizma" za jezik Hrvata. Pogrešio je što nije objasnio kakav je to jezik Marka Marulića, Tita Brezovačkog i Ivana Mažuranića (i svih Mažuranića!), kako oni stoje prema Gajevom "serbizmu", kome je od svih ovih jezika najbliži jezik Dubrovčana, šta sve te hrvatske jezike odvaja od srpskog jezika i čini ih sve tako skupa posebnim hrvatskim jezikom. Potom što se nije osvrnuo na ono što su rekli napred navedeni dobronamerni hrvatski naučnici o Dubrovniku i Dubrovčanima, kao i drugi s njima složni; što nije, proglašavajući dubrovačku književnost hrvatskom naveo bar koji ubedljiv primer iskazanog Hrvatstva u tolikim delima dubrovačkih pisaca. Najzad je pogrešio što nije, navodeći kako su se uz Hrvate Srbi doseljavali u Dubrovnik, naveo odakle su se to Hrvati doseljavali u Dubrovnik kad je on bio sa svih strana okružen Srbima i "srpskom zemljom" i što ne navede bar koji trag tog dubrovačkog Srpstva, bar koji srpski otisak u kulturi i književnosti starih Dubrovčana. Njemu je bilo lako da u Dubrovačkom arhivu nađe dokumenta koja nepobitno potvrđuju Hrvatstvo Dubrovnika, pa ipak je u svome delu o Dubrovniku ostavio nedotaknuto baš ono što je trebalo prvo dokazati. Nije li Foretić i pokatoličene Srbe u Dubrovniku video samo kao Hrvate, onako kako neki sve one hiljade i hiljade Srba pokatoličenih duž jadranske obale (kao i u unutrašnjosti Hrvatske) smatraju pravim Hrvatima? On je ili Srbe previđao ili je pokatoličene Srbe pretvarao u Hrvate u Dubrovniku, te je tako u Dubrovniku otkrio samo hrvatski jezik i hrvatsku književnost. Naravno, morao je da objasni zašto su pisari u dubrovačkim kancelarijama, kad već govore hrvatski, nazivani "srpski pisari", odnosno "srpski dijaci". Ako su Hrvati živeli u Bosni (odakle su dolazili u Dubrovnik), zašto Foretić nije objasnio kako to da bosanski vladari u svojim titulama pominju samo "Srblje" a Hrvate ne ("ban Srbljem Bosne", "kralj Srbljem Bosne"); zašto se pored Vlaha i Sasa u raškim i bosanskim ispravama ne navode i Hrvati (osim u ono vreme kada je Tvrtko bio proširio granice Bosne prema zapadu)? Gde je Foretić našao dokaz da naziv "Bošnjak" (1332) znači, kao državljanin, "Srbin i Hrvat", kada već i sami Dubrovčani i posle ove godine pišu kraljici Jeleni kao "kraljici Srbljem Bosne"? Kako bi Foretić objasnio što u jednom kraljevskom potpisu iz 1398, pored tolikih sličnih i pre i posle ovoga, u pismu Dubrovčanima stoji "kralj Srbljem Bosni, Primorju, humskoj zemlji, zapadnim stranama, donjim krajem, Usori, Soli, Podrinju", a da nigde nema pomena Hrvata? Ili da objasni kako se u potpisu Stefana Tomaša pominje Hrvatska kao posed, ali je reč o "gospodi srpskoj i bosanskoj", a ni pomena o Hrvatima, i tako dalje. Pravi odgovori na sva ova pitanja bliže će odrediti smisao i istorijski značaj hrvatske ratobornosti i genocidnosti.
Hrvatski istoričari, a naročito gromoglasni političari i mačonosci, obavezni su, dakle, da jednostavno objasne svome narodu i svojoj javnosti kako su hrvatske granice prešle Cetinu i Unu i kako su opasale sav prostor od Dubrovnika i Kotora do Sandžaka i Drine. Mudri i iskreni Hrvati treba sami da stanu na put toj sprezi nesavesnih istoričara i bezobzirnih političara da ne bi to činio neko drugi sa strane. Bez toga Hrvatska će postati stalno izvorište genocidne misli uperene prvenstveno protiv Srba. Ako politički nedorasle Hrvate Germani više ne budu huškali protiv Srba, u šta sumnjamo, verujemo da će to uvek činiti katolička crkva kojoj Srpska pravoslavna crkva onemogućuje da se dokopa Balkana – tu baš pred samim vratima Rima. Ipak će Rim i Berlin u ovom biti složni.
Srbi su pokazivali veliku otpornost i kada su se borili za sticanje i odbranu slobode i kad su čuvali svoju narodnost i pravoslavnu veru. Često su mnogi ostajali verni svojoj narodnosti i pamtili svoje poreklo i kad bi prešli u drugu veru, u islam ili katoličanstvo. Poturčeni sin hercega Stjepana, Stefan, sada Ahmet, kako smo već rekli, zamolio je Dubrovčane da "stonski dohodak", ugovoren sa carem Dušanom prilikom ustupanja Pelješca Dubrovniku, ubuduće predaju manastiru Hilandaru, što je vekovima tako i ostalo. Mehmed-beg Minetić, bosanski posednik, pisao je Dubrovčanima kao "gospodar srpske zemlje". I on je znao da je Bosna "srpska zemlja": čak ni pred Alahom ta svest mu nije utrnula. Ističemo i dobro poznati postupak Rustem-paše i Mehmed-paše Sokolovića sa obnovom Pećke patrijaršije (1557). Posebno podsećamo na poznatog bosanskog pesnika iz XVII veka Muhameda Hevaija, koji nije zaboravio svoje poreklo i koji je pevao pesme na srpskom jeziku savetujući i pravoslavne i muhamedance da budu jedinstveni kao isti narod. Svakako, ovde se s pravom nameće pitanje ko je narodnosno svesniji: Hevai u XVII veku ili njegovi potomci u XX veku?
Uz njega stavljamo njegovog malo mlađeg savremenika, barskog nadbiskupa Andriju Zmajevića, poreklom pravoslavca sa Njeguša, koji je Nemanjiće u svom još neštampanom istorijskom spisu onako oduševljeno predstavljao savremenicima. [115, 35, 36]
Međutim, kad je reč o onoj masi Srba udaljenih od srpske matice po Erdelju, Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj, severnoj Dalmaciji, Albaniji (a kasnije na Kosovu i Metohiji), što smo već napred dotakli, ne bi se moglo naći utešne reči o njihovom držanju posle promene vere. U Erdelju su se pretopili u Rumune, u Ugarskoj i Slavoniji u Mađare i Šokce ("Hrvate"), a za koje Kopitar ima naziv "serbus latini ritus". Ovde su neki duže zadržali svoje narodnosno obeležje u novoj veri i kao takvi su zabeleženi u mađarskim izvorima pod nazivom "racki katolici [Raci – Srbi]". Najbrže su se pohrvaćivali u Hrvatskoj i severnoj Dalmaciji da bi spasli gole živote od ljutih protivnika vere i Srpstva. Ono što se dogodilo Srbima u Hrvatskoj 1941. samo je masovnija i ubrzanija repriza onoga što se događalo u XVII i XVIII veku. No, tragika tih preverenih Srba sastojala se još i u tome što su se među njima javljali toliko revnosni vernici da su postajali "veći katolici od pape" – kako se to u narodu govorilo. Za revnosne islamizirane Srbe, pak, važi ono "Nema Turčina bez poturice!" Jedan od tih Srba koji je zaboravio svoje Srpstvo bio je i zagrebački biskup Petar Domitrović, a u okolini Slavonske Požege jedan od glavnih progonitelja Srba u poslednjem ratu bio je ustaša Nikola Mačvanin. Najveći pobornik pokatoličavanja i pohrvaćivanja Srba u Dalmaciji bio je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević, rođeni sinovac Andrije Zmajevića, koji je slavio prošlost Srba i savetovao se sa srpskim patrijarhom Arsenijem III pred veliku seobu Srba u Ugarsku 1690.
A šta reći za one hiljade asimilovanih Srba na Kosovu i Metohiji, onako uz nož islamizirane i poarbanašene ("Arnautaši") – mnogi čak i u XIX, pa i u XX veku – čiji unuci, iako još nose stara srpska prezimena i čuvaju stare srpske običaje, sada prave ovu nesreću i čiste poslednje tragove Srpstva tamo gde se začela srpska država?
Kada razmišljamo o ovoj srpskoj tragediji, misli nam se zaustavljaju na igumanu Teodosiju Mrkojeviću u Šćepanu Malom vladike Njegoša, na rodu Mažuranića i opet na starim Dubrovčanima. Evo zašto se mi zaustavljamo na ta tri stožerna mesta. Njegoš kroz usta igumana Teodosija ovako jadikuje:
Mi smo Srbi narod najnesrećnij':
Svaki Srbin koji se prevjeri,
Prosto vjeru što zagrli drugu,
No mu prosto ne bilo pred Bogom
Što ocrni obraz pred svijetom
Te se zvati Srbinom ne hoće.
Ovo ti je Srbe iskobilo,
Robovima tuđim učinilo.
Što se tiče Mažuranića, znamo kako je Ivan Mažuranić ovekovečio pogibiju Smail-age Čengijića, kako se kod cara 1864. zauzimao za izmirenje dugova preminulog Vuka Karadžića, ali znamo i to da je svoju pesmu Ilir prekrstio u Hrvat i da se kao ban Hrvatske pokazao prema Srbima ne mnogo bratski zabranjujući čak i upotrebu ćirilice. Vladimir Mažuranić, autor poznatog Pravno-povjesnog rječnika, imao je nekoliko isprava u kojima se njegovi preci potpisuju čas Jankovići čas Mažuranići i govorio je: "Da smo uskoci [poreklom], vidi se i po tome što smo nekad bili stare vere". Postoji i predanje koje Mažuraniće vezuje čak za Srbiju XIV veka, za Kosovo. U njihovoj kući se negovao deseterac, što je pokazao i Ivan i njegov rano preminuli brat Petar, koji nam je ostavio dva deseteračka sastava. [65,12-15; 78, XXV] I pored svega ovoga pesnik Mažuranić nije završio život kako ga je započeo – u deseteračkom zanosu.
Najzad, nasuprot ovome, zadivljuju nas Dubrovčani koji su sačuvali svoje srpstvo kroz sve bure i preokrete i u katoličkoj veri ostali "cvet" Srpstva. U svakom slučaju, prisila i izbegavanje potpunog uništenja bili su glavni uzroci pojave odnarodnjavanja Srba. Ali, Srbi Dubrovčani su i u katoličkoj veri sačuvali svoju narodnosnu svest, svoju narodnosnu vezanost za zaleđe, sve od reke Neretve pa do Boke Kotorske. Ono prvo, romansko stanovništvo Dubrovnika bilo je više vezano za Rim nego za svoje zaleđe. Poslovenjivanje Dubrovnika nije izvedeno nekim masovnim prodorom Slovena u grad, već je to vršeno postepeno i u dugom razdoblju, pri čemu su pridošli pojedinci uz način života u novoj sredini primali i veru po rimskom pravilu. Do razdvajanja hrišćanske crkve u XI veku ovo nije imalo onaj značaj koji je kasnije dobilo. Tako je stvorena praksa da se niko u grad ne prima za stalnog žitelja ako ne usvoji pravilo katoličke crkve. Pri tome se narodnost nije menjala kao što je to bilo na tlu Hrvatske, jer u Dubrovniku je živeo isti narod kao i u okolini mu, iako razdvojen u dve crkve. Pokatoličeni pravoslavni Srbi u Dubrovniku ostajali su i dalje Srbi, čuvajući i svoju tradiciju i svoje običaje. Kad su se na prostoru izvan Dubrovnika, naročito posle organizovanja Srpske pravoslavne crkve od strane Svetog Save, prilike izmenile, ovakav stav Dubrovčana katolika morao je izazvati posebnu pažnju Rima, a to je sa jačanjem papske moći imalo veliki značaj za održanje Dubrovnika kao slobodnog grada.
Nepokolebljivost koju su kao katolici pokazivali u samom gradu Dubrovčani su pokazivali i u oblastima koje su od Srba dobijali tokom vremena. Dok je Pelješac bio u sastavu Srbije, tu se učvrstilo pravoslavlje. Ono je ovde naročito ojačano kada je Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop, postavio srpsku episkopiju u Stonu (1219). Ona je tu ostala ravno sto godina, pa je posle preneta u unutrašnjost zemlje. Pomeni pravoslavnih crkava, njihove današnje ruševine na Pelješcu i sačuvana predanja u narodu svedoče o dobroj pravoslavnoj crkvenoj organizaciji. U Stonu je bila crkva sv. Nikole i sv. Mihaila još iz XI veka, pa sv. Petra, sv. Jovana, sv. Stefana, sv. Đorđa (postojala sve do XX veka), sv. Marije, sv. Bogorodice sa manastirom, sv. Kuzme i Damjana (postoji), a sv. Martina na Paklenoj (postoji), sv. Srđa na glavici Prapratno (postoji) itd. [37, 91-93] I danas se čuje da je neka crkva "grčka" ili "srpska" iz vremena "stare ruke". Nisu izgubljeni ni tragovi pravoslavnih grobalja ("grčka groblja"). Međutim, kad je 1333/4. Pelješac prešao u posed Dubrovčana, zbog težih uslova rada na imanjima novih gospodara mnogi su se pravoslavni povukli u Srbiju ili Bosnu, a oni preostali za nekoliko godina bili su pokatoličeni. Istina, Dubrovnik se bio obavezao caru Dušanu "da će na Ratu [Pelješcu] prebivati srpski pop i vršiti službu božju u crkvama što su u Stonu i na Ratu", [197, I, 92] bila su ostala i dva sveštenika (Bratoslav i Ilija), [37, 89] ali je sve to bilo uzalud. Raseljavanje pravoslavnih pratile su i pobune koje je nova vlast oštro gušila. Kasnije su se ovde pojavili doseljenici iz Hercegovine, begunci od turske vlasti (tom prilikom su prešli i na Korčulu). Tada je Janjina sva naseljena Hercegovcima. Ali, kao da sada pravoslavni nisu bili izloženi onom ljutom katoličenju, i do danas su se ovde sačuvali tragovi živog pravoslavlja.
Ako je sve ovo poznato po arhivskoj građi, po narodnim imenima, običajima, svetkovinama ("krsnice"), po naučnim studijama i raznim zabeleškama, počev od preostalih zidina do narodne nošnje (naravno hercegovačkog porekla, i to sa nekim turskim nazivima), ipak je bilo moguće i ovako postupiti. Naime, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti posle ovog rata poslala je jednu zvaničnu komisiju da na Pelješcu pretraži sve tragove ranijeg života ljudi. Prema izveštaju te komisije nađeni su tragovi Ilira, Grka, Rimljana, tragovi starohrvatske kulture, ali o vekovnom bitisanju Srba na ovom poluostrvu – ni reči! [100a] Takvo anti-srpstvo pokazano je i pri sastavljanju zbornika članaka o prošlosti Pelješca. Čak se ne pomenu ni ime zahumskog kneza Andrije, praunuka kneza Miroslava, koji je oko 1250. sahranjen u manastiru sv. Bogorodice u Stonu [191, 224/5] a čija je kći bila udata za Dubrovčanina Krusića. I ovde trag Srpstva treba da se zatre i da ga pokrije zaborav. Pomenuta komisija Jugoslavenske akademije čak nije htela da zna ni za ono što je objavljeno u Spomeniku SAN XXXIX (1900) o ćirilici kod katolika na Pelješcu. Tamo piše kako su se Pelješčani doseljavali iz Bosne, čuvajući svoju ćirilicu i svoj govor. Ovaj snimak srpskog pisma i govora iz 1427. pokazaće da li je jezički bliži srpskom hercegovačkom govoru ili govoru onih triju županija hrvatskih iz kojih je u XIX veku krenula velikohrvatska propaganda: [29, 118]
Konavosko polje (Konavli) bilo je u sastavu Srbije oko pola milenija i oko sto godina u sastavu Bosne, uvek naseljeno Srbima, koje je tu našao i Konstantin Porfirogenit u X veku. Srpska pravoslavna crkva je i ovde bila sprovela svoju organizaciju kao i u Travuniji (Trebinju) i ostalim susednim srpskim oblastima. Postoji mišljenje da je tu bilo i nešto katolika, verovatno preostalih iz doba kralja Mihaila i Bodina, koji su se jedno vreme oslanjali na Rim. [189] Mnoge i sada očuvane crkve svedoče o pravoslavlju Konavljana. Narod ih sada, kao na Pelješcu, zove "grčkim" svakako zbog toga što se u katoličkoj crkvi za pravoslavlje obično upotrebljavala reč "grčki" i "šizmatik". Navode se kao pravoslavne crkve: Sveti Ilija u Bjelotini, Sveti Nikola u Vitaljini, Sveti Đorđe (Đurđe) u Mikulićima, Sveta Barbara iznad Dubrave, Sveti Spas na Grudi i dr. Zna se da je crkvu u gradu Sokolu sagradio Sandalj Hranić 1421, a graditelj je bio Mihoč Radišić. Središtem pravoslavnog crkvenog života smatrana je crkva Svetog Đorđa u Popovićima (Donja Gora), gde se pominje i sveštenik Radin početkom XV veka. Njega je nasledio sin Ratko Popović, po kome je i mesto dobilo ime. Pored crkava obično su bila i groblja, takođe "grčka". I crkve i grobovi su postavljani istok – zapad, kao što se i sada čini kod pravoslavnih. Nisu retki ni stećci, dobro očuvani sve do danas. Ovih grobnih spomenika ima u Popovićima, Vignjima, Vodovađi, Kuni, Uskoplju, Čilipima, Gabrilima, Dubi, Brotnicama, Pridvorju, Lovornu, Dunavama, Mihanićima, Dubravki, gradu Sokolu. Slova na njima su ćirilička. Naročito privlači pažnju lepo ocrtani i ispisani stećak u Brotnicama, koji je uz crteže opisao još Luko Zore ističući vizantijski oblik krsta na stećku. Sve ovo nimalo nije smetalo jednom istoričaru da napiše da je ovaj spomenik – "spomen hrvatske kulture".[117, 327] Čak i ovde je trebalo izbrisati trag Srpstva. Sa Zorom se složio i Šefik Bešlagić. [13] Prema ćiriličkom natpisu, spomenik je pripadao nekome od Ljubojevića, a podignut je troškom Ratka Utješinića, unuka Draška Ljubojevića.
Kako su se Dubrovčani bili obavezali caru Dušanu da će na Pelješcu ostaviti pravoslavne sveštenike, tako su se obavezali i bosanskim velikašima da će u Konavlima ostati sve po starom, da svako može ispovedati svoju veru i čuvati svoje običaje. Međutim, i u Konavlima se dogodilo isto ono što i na Pelješcu, jer katolička crkva je imala svoj stav u pogledu šizmatika i svetovna vlast se tu morala povlačiti. Već godinu-dve posle preuzimanja vlasti od strane Dubrovačke Republike u Konavlima su se pojavili posebni fratri (konversi) sa zadatkom da izvrše pokatoličavanje zatečenog pravoslavnog stanovništva. Uskoro je u Pridvorju podignut i katolički samostan za franjevce koji su, kao i na Pelješcu, obavljali preveravanje "šizmatika". Poslednjem pravoslavnom svešteniku Nikši ubrzo se izgubio svaki trag. Ipak, izgleda da je postupak prema zatečenom življu bio nešto blaži nego na Pelješcu pre stotinu godina. Ovo bi se moglo zaključiti po tome što je sada bio povećan priliv doseljenika iz Hercegovine, a i po tome što je ovde narod u mnogo većoj meri sačuvao svoje običaje i tradiciju. To je sa jezikom prenošeno i u sam grad, na gradsko stanovništvo. Nazivi svetaca i praznika i danas su u Konavlima umnogome isti kao i u ostalim delovima srpskoga naroda (Ivanjdan, Lučindan, Krstovdan, Petrovdan). Isti su i običaji uz Božić, Đurđevdan, slavu itd. Način sečenja badnjaka i unošenja isti je kao kod svih Srba (slama, pucnjevi, kićenje, celivanje). Isto je i sa svadbama. Sačuvani su i običaji i nazivi: buklija, kum, stari svat, barjaktar, djever. Najviše pažnje se posvećuje slavi, krsnom danu, uz kolač, sveću, bogato gošćenje. Sačuvan je i običaj pozivanja na slavu jabukom. To je sve toliko uraslo u dušu naroda da je čak i dubrovački biskup Mato Vodopić, Konavljanin i nepokolebljiv Jugosloven, u svom romanu Marija Konavoka (Zagreb 1893, str. 58) napisao o slavi da nema "u selu kuće, koja neće ovaj divni običaj opslužiti". Uz veselje se pije "u slavu božju", kao kod svih Srba, a napija se obično do pete čaše. One krasne zdravice, kako ih je i Vuk zabeležio, i danas se obavezno izgovaraju uz veselje, naročito na slavskom gošćenju. Pre desetak godina čuli smo zdravicu i na televiziji. U Konavlima su sačuvane i narikače, baš kao u zaleđu.
Razumljivo je što se sa tako živom srpskom tradicijom vezanom za pravoslavnu veru i za prošlost čuvala i hercegovačka nošnja delom u izvornom obliku, a delom u kombinaciji sa drugim oblicima i novim izumećem. Jedno vreme dubrovački nadbiskup je morao da preduzima posebne mere protiv sveštenih lica koja nisu htela da odbace poznatu hercegovačku kapu. Konavoska nošnja kao i konavoski vez teško mogu naći takmaca i u našoj zemlji i van nje.
U takvom očuvanju narodnog duha jasno je da se čuvala i narodna književnost, naročito narodne lirske i junačke pesme uz obavezne gusle. To je ostavilo tako vidne tragove u mnogim delima dubrovačkih pisaca. "[...] u nas u Konavlima, u Župi, u Primorju nema večeri, a da se ne čuje pjesma o caru Stjepanu (Dušanu), o Kosovu, o caru Lazaru, koji je tu za svoj srpski narod slavno poginuo, kako i stari Jug Bogdan sa devet Jugovića ..." [68, 215]
Ovde se moramo nešto duže zadržati na narodnoj pesmi na tlu Dubrovačke Republike i njene bliže okoline, a uzgred i na tlu cele Hrvatske. Time se moramo donekle uplesti i u onu dugu i oštru raspru oko izdanja narodnih pesama Matice hrvatske, koja ih je nazvala "hrvatskim", iako im taj naziv nije odgovarao.
Podsetimo se kako nam je još Pop Dukljanin posvedočio da su njegovi savremenici (XII vek) voleli pripovedanje o delima svojih predaka. Da su ta pripovedanja mogla biti i u stihu, svedoči nam dubrovački istoričar Jaketa-Jakov Lukarević svojom zabeleškom kako je jedan "neretvanski župan, cijeneći vještinu kojom su Dubrovčani opjevali junačka djela srpskih vladalaca, njima se obratio da se i njegova [djela] opevaju". [5, 1-32] Neka Lukarevićev navod i ne počiva na tačnom istorijskom izvoru, ipak je Lukarević uočavao sklonost Dubrovčana da kao i sabraća im na kopnu dela predaka stihuju i tako ih predaju potomstvu. I ne samo dela predaka, već i sve životne radosti, lepote i tuge stavljali su u stihove. Otuda oni prelivi iz lirskih narodnih pesama u pesme Džora Držića i Šiška Menčetića, otuda ono preslikavanje i jezičke krasote, životne mudrosti i istorijska zbivanja kod Antuna Sasina i Dživa Gundulića, o čemu će tek biti reči. Da ta vezanost za narodnu pesmu u Dubrovniku ne slabi i da stihovi o Jugovićima, Marku i Milošu u XIX veku narodnosno bliže određuju vekovno dubrovačko Slovinstvo, svedoči nam i Matija Ban u pismu svome bratu Đorđu kad ga podseća kako ih je majka učila jeziku svoga naroda i deklamovala im pesme "o caru Lazaru, devet Jugovića, Milošu Obiliću, Đorđu Kastriotiću" [116]. Obično se tvrdi kako je Matija Ban sa Medom Pucićem u burnim godinama 1848/9. dubrovačko Slovinstvo preimenovao u Srpstvo, a zanemaruje se činjenica da je dubrovačko Slovinstvo uglavnom značilo što i Srpstvo, sa onim nasleđem iz zaleđa, i da je ono sada samo dobilo svoje pravo ime. Majka braće Ban govorila je deci srpske narodne pesme pre 1848/9, a sigurno ta majka nije bila jedina u Dubrovniku koja je ovako vaspitavala svoju decu. Uostalom, i Valtazar Bogišić tvrdi da je kao dete zavoleo narodne pesme kao i Matija Ban. Neka nam istoričar književnosti Miroslav Pantić kaže koju reč više i stihovanoj kosovskoj legendi u Dubrovniku i njegovoj okolini, a što će najbolje potvrditi Banovu i Bogišićevu izjavu. Pantić nas obaveštava da su krajem XVII i početkom XVIII veka na dubrovačkom Primorju i u Boki nastali prvi zapisi pesama o boju na Kosovu. To su bile bugarštice, pesme dugog stiha. Postoje četiri zapisa: tri su nastala u Dubrovniku a jedan u Perastu. Dubrovački zapisi su sačuvani u "rukopisnoj zbirci Popijevke slovinske, koju je 1758. sredio, prikupivši za nju pesme i iz ranijih, tuđih i vlastitih rukopisa, erudita i istoričar dubrovački Ivan Marija Matijašević" (1714-1791), istraživač spomenika o prošlosti Dubrovnika. Prvu pesmu upravo je zapisao Ivanov stric, istoričar Đuro Matijašević (1670-1728), svakako pre odlaska u Rim 1710. Ivan je pesmi dao dug naslov koji počinje "Kako Miloš Dragilović ili Kobilić ranjen na Kosovu na 15. lipnja, g.g. 1389. poginu" [...]. Druge dve bugarštice, takođe o Kosovu, zabeležio je dubrovački pesnik Jozo Betondić (1709-1764), rodom sa Pelješca, gde je pesme svakako i čuo. Jednoj pesmi dao je naslov "Kad je poginuo Lazar i Miloš Kobilović na Kosovu" a drugoj "Kako se svadio Miloš Kobilović i Vuk Branković". Dve od ovih pesama su objavljene u Bogišićevoj zbirci Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa (Beograd 1878) a jedna u Hiljferdingovom putopisu "Poezdka po Gercegovine, Bosnii i staroi Serbii" (1859). Zapis pesme iz Perasta nije objavljen i negde se zaturio. [147, 74/5] Poitalijanjeni Srbin Nikola Tomazeo (Tomašić), koji je, ukazujući bezbroj puta na svoje Srpstvo, dobar deo svoga književnog rada posvetio srpskim narodnim pesmama i koji je u Veneciji 1849. osnovao katedru srpskog jezika, bez okolišenja kaže: "Nama Srbima narodne pesme su jedina škola iz koje se možemo učiti čistoti jezika [srpskoga] kojim je govorila moja mati" (Iz dela Canti popolori Toscani, Corsi, Illirici, Greci. IV. Venezia 1842, p. 20). [87, 211; 181, 32] Kao Dalmatinac, Tomazeo zna samo za srpsku narodnu pesmu. Jedan Austrijanac, ali iz okoline Slavonske Požege, dobar poznavalac našeg naroda, u bliskim naučnim vezama sa Stojanom Novakovićem, Jovanom Cvijićem, Tihomirom Đorđevićem, Fridrih Kraus ovako objašnjava kako su se srpska kultura, duh i jezik razlili na širem prostoru: Posle bitke na Kosovu "Turci su Balkan osvojili samo politički ali ne i socijalno. Jedan znatan deo Južnih Slovena srpskog plemena razbežao se u Dalmaciju, u Primorje, u Hrvatsku i Istru, i na dalmatinska ostrva. Tako je postepeno porastao jedan nasip [bedem] protiv romaniziranja Dalmacije i germaniziranja Hrvatske [...]. S druge strane hrvatski dijalekt je počeo pomalo da se utapa u srpski, koji je pokazivao veću životnu snagu i puniji zvuk, da bi se konačno skoro sasvim u nj utopio". (Iz dela Slavische Volksfoschungen, Leipzig 1908, 8.5). [181, 213/4] Čime su to Srbi branili Dalmaciju i Hrvatsku od odnarođavanja? Svakako, na prvom mestu svojom živom tradicijom i narodnom pesmom. Srpska narodna pesma, dakle, ne samo da je čuvala Srbe od rasula, već je njihovu sabraću u tome životno pomagala.
Izabrali smo dve teme u vezi sa narodnim pesmama na kojima su se posebno zadržali naši naučnici, a koje su blisko vezane za našu osnovnu temu. To je problem nastanka bugarštica i ono već pomenuto izdavanje narodnih pesama Matice hrvatske u Zagrebu. Prvo je Miklošić pisao o bugaršticama kao hrvatskim narodnim pesmama. Međutim, ovo su osporavali M. Pucić, K. Jireček, S. Novaković, V. Jagić, dokazujući da su one srpske. Valtazar Bogišić je tvrdio da su one srpskohrvatskog porekla. Ali, kad su uskoro bugarštice pronađene u Crnoj Gori, svima je bilo jasno odakle su one prodrle na zapad. [124, 93-95, 114, 116-120, 122 -124, 130-132, 145/6] Kazivane na "srpski način" doprle su i do Petra Hektorovića, u njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje, razlile se po svom Primorju, pa naravno i po Dubrovačkoj Republici. Da je sve to tako bilo, vidi se i iz pomenutih navoda Miroslava Pantića. [147, 74/5]
Što se tiče prepirke oko izdanja narodnih pesama Matice hrvatske, držaćemo se samo dubrovačkog terena. To će biti dovoljno da se ukaže na srž problema i da se nepobitnim činjenicama još jednom pokaže kako izgleda to pohrvaćivanje onoga što nije hrvatsko.
Paroh dum Ivo Rajić u listu Dubrovnik 19. juna 1896, u broju 39, objavio je članak "Na znanje Matici Hrvackoj", a posle je to objavio i kao brošuru. Tu je on ispripovedao kako je došlo do toga da se narodne pesme, koje je on zabeležio od Srba u Hercegovini 1884. i dao svom profesoru u Dubrovačkom sjemeništu dum Baldu Glaviću da ih pošalje Matici hrvatskoj radi objavljivanja, posle u Matičinoj knjizi pojavile kao "hrvatske". Neke je pesme i lično poslao Matici. I dum Pero Marković je Matici poslao pesme iz "kotara Stolačkog" u Hercegovini u kojima se slave srpski junaci. Sakupio je 14.000 stihova. Ali, u Matičino izdanje nije bila uvršćena pesma sa divnim opisom "srpskog svata". Matica je izvestila Markovića da ta pesma nije objavljena zbog preterane dužine. U stvari, ta pesma je odbačena kao "najsrpskija" i nije se mogla pohrvatiti. Ni Rajić ni Marković Matici nipošto ne bi slali sakupljene srpske narodne pesme da su znali kako će ih ona pretvoriti u hrvatske.
Takođe u listu Dubrovnik 1897, broj 15, izašao je nepotpisani članak, svakako urednika lista Antuna Fabrisa, pod naslovom "Apoteoza Srpstva", u kome je oštro osuđen postupak Matice hrvatske zbog pohrvaćivanja srpskih narodnih pesama; ali se sasvim logično ističe da je sama Matica pokazala dokle je doprla srpska narodna pesma sa srpskom tradicijom, srpskom prošlošću i srpskim jezikom, bez obzira na to kako je te pesme Matica nazvala, bez obzira na to da li su ih pevali posrbljeni Hrvati ili pohrvaćeni Srbi.
Uskoro, već u broju 35, iste godine mladi Srbin katolik Lujo Vojnović, rođeni brat pesnika Iva Vojnovića, objavio je kao prilog listu duže razmatranje o izvesnim postupcima Jugoslavenske akademije i o postupku Matice hrvatske prilikom izdavanja narodnih pesama. Isti tekst je izišao i kao brošura od 15 strana pod naslovom Zagrebačka Akademija i Matica Hrvatska pred Slavinskim svijetom.
Kad se uzme u obzir dokle je bila došla starčevićanska borba protivu Srba, borba koja je u jugoslovenskoj misli pomela čak i jednog Račkog pri kraju života, biće jasno zašto je celo izlaganje Luja Vojnovića bilo u znaku tog sve ljućeg i pogubnijeg bratskog sučeljavanja. Već u prvim rečenicama nalazi se i ova misao koja se Hrvatima stavlja u usta: "Mi [Hrvati] smo svjetlost, vi [Srbi] ste tmina. Mi smo nosioci zapadne kulture, vi ste neotesani istočnjaci [...] tako smo mi, Hrvati, zvani da vas osvojimo u ime kulture, da omekšamo vaše runjavo srce, da obasjamo vašu intelektualnu tminu". Ko bude pisao posebnu studiju o odnosima Hrvata i Srba ovde će imati i mnogo podataka, a i značajnih zapažanja i misli kao što je ova ovde navedena i danas rado ponavljana. Mi ćemo sve to ostaviti, jer je dosta rečeno i u ovih nekoliko redaka, a i da bismo se držali svoje teme, koja je upravo u samoj srži ove misli Luja Vojnovića.
Prelazeći na postupak Matice hrvatske sa izdavanjem srpskih narodnih pesama pod hrvatskim imenom, Vojnović podseća na Jagićev sud o tom postupku, o "šovinizmu hrvatske braće" i kaže da ova "krađa, otimačina, bezobraznost doista ne popravlja i onako napete odnošaje Hrvata i Srba", a što su osudili i toliki srpski listovi. Jagićeva osuda postupka Matice hrvatske, dosta široko ovde prikazana, bila je najubojitija, ali je Matica preko svega toga prelazila. I ovaj početnik na peru, Lujo Vojnović, predviđa ono što će nam doći posle nepunih pet decenija: "Srbi preko Drine! I taj se mot d'ordre [lozinka] slijepo sluša i slušaće se do onog usudnoga dana koji mora (podvukao sam pisac) da dođe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve te umjetne ograde ili ... ili, jaoh, porušiti i pošljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će – Hrvati biti zadovoljni! Herostrata [potpaljivač Artemidinog hrama u Efesu] će spomenuti Klio [muza zaštitnica istorije]". Pisac na kraju sumnja da će sve ove kritičke ocene imati korisno dejstvo na Hrvate, da će bar "dajbudi jednu jedinu zabluđenu dušu podstaknuti na razmišljanje i na pokajanje". Mi ne znamo da li je koja hrvatska "zabluđena duša" mislila "na pokajanje", ali znamo i pamtimo kako su te uporne "zabludjele duše" radosno otvarale vrata mnogim hrvatskih Herostratima i širile čeljusti teškog genocida uz ćutanje ostalih ili uz pritajeno odobravanje. Svi oni cvetovi prosuti pred Hitlerovim i Pavelićevim hordama u aprilu 1941. po hrvatskim gradovima odmah su se premetnuli u krvave kame i prebolno je odjekivalo ono snoviđenje "jaoh" Luja Vojnovića, koji je pod stare dane sve to i na javi doživeo.
I sam Dubrovnik sa svojom okolinom pokazao je i pokazuje u kojoj je meri cvetala srpska narodna pesma na njegovom tlu. Posle Vukovih zbirki prvo su se te pesme pojavljivale u periodičnoj štampi, počev od polovine XIX veka. Već 1849. u Srpsko-dalmatinskom magazinu štampana je pesma "Ženidba Jakšića Dimitrija", koju je 1846. Jovan Sundečić zabeležio "u Neretvi" slušajući guslara Jovana Koljobabića. Osim onih mnogih narodnih pesama u Slovincu u ovom srpskom dubrovačkom listu za 1882. godinu, broj 14 i 16. objavljena je pesma "Iz starog rukopisa" u Splitu o ženidbi cara Dušana. Ona je po sadržaju ista kao i ona pesma kod Vuka, ali je uneto mnogo muslimanske boje i ikavizirana je. A to je bio baš najbolji dokaz kako se srpska narodna poezija širila iz srpske matice i uz put menjala boju prema sredinama koje su je prihvatale od Srba koji su uzmicali prema zapadu i severu.
S obzirom na bujnost te poezije, i u okolini Dubrovnika javila se misao o njenom sakupljanju i objavljivanju. Glavni radnik na tom polju bio je već pomenuti dum Baldo Melkov Glavić, sakupljač ovog narodnog blaga i podstrekač drugih da to isto čine. Glavić je sakupio toliko pesama da ih je objavio u dve knjige, pod naslovom Narodne pjesme iz naroda za narod. Prva je štampana u dubrovačkoj kolekciji Narodna biblioteka pod brojem 25 (1889, str. 210) a druga pod brojem 28 (1897, str. 210). Pesme su beležene po kazivanju Anice Begin iz Šipana, a ona ih je naučila od svoga brata guslara Pava Kalafatovića iz šipanske luke, pa od brata Pera, sestre Mare, a neke i od oca; zatim po kazivanju Marije Vukašin iz Luke itd. Tu su pesme o Marku Kraljeviću ("Marko Kraljević slavi krsno ime"), Milošu Obiliću i njegovim pobratimima, carici Milici i sluzi Milutinu, Banoviću Strahinji, Jankoviću Stojanu, o Kosovu, Ohridu, Mostaru, Budimu, o poturicama i Turcima. A o Zrinovićima i Hrvatskoj – ništa.
Kao potvrdu da ovo rečeno o narodnim pesmama na tlu Hrvatske i Dalmacije ne potiče samo sa srpske strane, navešćemo samo jednu misao Vatroslava Jagića o ovom pitanju: "Ja da Vam [V. Bogišiću] pravo kažem, mislim [da] je glavna ako ne gotovo sva epska poezija ipak samo donesena u Dalmaciju i Primorje, t.j. uskoci i Vlasi doneše je k nama, Hrvatima, in specie [naročito] i k Dubrovniku". [121, 106] Komentar ovoga Jagićevog suda ostavljamo hrvatskim naučnicima i rukovodećoj inteligenciji.
Da nije bez osnova tvrdnja o širenju srpske narodne poezije iz matične srpske zemlje, sve od Petra Hektorovića pa do naših dana, pokazaće nam i ispitivanja dr Grete Sikore izvršena tridesetih godina ovoga veka. Ona je vršila ispitivanja i zapisivala narodne stihove na dvema suprotnim stranama: u srpskim selima u Bugarskoj – "jugozapadno od Sofije" (Banki, Vladoja i Zemen) i na našim ostrvima Visu, Hvaru i dr. Zaključak je isti u oba slučaja: glavni junaci u pesmama su isti, jezik je isti, pesnički ukrasi i izrazi isti: "beli dvori", "sirota devojka", "bela knjiga", zatim stihovi "Kad me pitaš, pravo da ti kažem", "Marko pije s majkom vino", "San je laža a Bog je istina", "Prođi me se stara majko moja"... Mnoge su pesme pošle prema zapadu, dopunjene muslimanskim i bosanskim motivima, a to opet još jednom potvrđuje da su pesme u dubrovačke predele dolazile iz srpske a ne hrvatske sredine. [172, 173]
Sve to što je dolazilo iz strana Srbije i Bosne, sa hercegovačkih brda i površi – bujna predanja, mnoga istorijska pamćenja sa narodnom pesmom prenošenom bogatim narodnim jezikom, slobodoljubivost podsticana upornom borbom Srba protiv zavojevača – sve se to slivalo u jednu oazu narodnosno postojanu i duhovno plodnu, čemu će i Evropa odavati zasluženu pažnju i uvaženje, slivalo se i stapalo u čvrstu celinu dubrovačke zajednice. Dok je pokatoličavanje Srba u Hrvatskoj i severnoj Dalmaciji nosilo sa sobom i pohrvaćivanje, najčešće uz ljute progone i krv, a što se sada tako uporno zataškava, dotle pokatoličavanje pravoslavnih Srba u narodnosno svesnoj Dubrovačkoj Republici nije nosilo opasnost odnarođavanja. To je nepobitan dokaz istorodnosti onih doseljenih i onih u gradu zatečenih, dokaz istorodnosti Dubrovčana i stanovništva dubrovačkog zaleđa. Ovo narodnosno stapanje u Dubrovniku ovako je video poznati rumunski istoričar Nikola Jorga: [...] "...que l'on peçoit encors dans le couches profondes d'une population qui est sans nul doute yougoslave, c'est-à-dire serbe...". [11, 96] Isto je tvrdio i Francuz Louis Léger: "La population de Raguse est slave de race serbe". Prevodeći pravoslavne u katolike, katolička crkva u Dubrovačkoj Republici ne samo da nije vodila borbu protiv Srpstva, protiv narodnjaštva, već su na teritoriji Republike sveštenici slobodno služili na narodnom jeziku, na onom jeziku koji je iz dubrovačkog zaleđa prodirao u Dubrovnik. Može se slobodno zaključiti da je u XIV veku "u Dubrovniku i po [svoj] državi bilo mnoštvo popova slovenskoga bogoslužja". [91] U narodu su ih zvali "ćirilice" prema pismu koje su upotrebljavali. Mihailo Dinić i Jorjo Tadić bliže nas obaveštavaju o svemu tome. Dinić izlaže kako su "slovenski popovi" služili "slovensku službu" u XIV i XV veku po svoj okolini Dubrovnika. Prvo se mislilo da su to bili glagoljaši (Jagić), ali se iz arhivskih dokumenata vidi da su sveštenici vršili službu božju po ćiriličnim knjigama ("chiuriliza"). Prema reči ćirilica stvoren je i naziv "pop ćirilica" – "presbyter chiriliza". Čak su i spisi sudskih procesa vođeni ćirilicom. Tako je u oktobru 1493. ceo proces za isplatu ostavštine Đurđu Brajanoviću vođen ćirilicom. [45, 47; 50]. Kad bi se reči iz ovog teksta uporedile sa odgovarajućim hrvatskim tekstom, ne bi se mogla utvrditi naročita bliskost. Sve ovo čini ubedljivim Tadićev zaključak: [...] "od polovine XIII veka slovenskim jezikom je govorila većina stanovnika grada Dubrovnika, a još mnogo ranije i svi oni koji su živeli na selu". [183a]
Dakle, na prostoru dubrovačke nadbiskupije delu prostora Srbije i Bosne i u Dubrovniku – kao i na prostoru barske nadbiskupije Srbi katolici nisu izlagani odnarođavanju, sve dok u XIX veku taj posao nije preuzela Austrija u savezu se ratobornim hrvatskim pravašima.
Priliv Srba iz bližeg i daljeg okruženja bio je tako snažan da je već u XIV i XV veku dubrovačka uprava, pod uticajem ustaljene mudre ekonomije, morala posebnim naredbama i propisima suzbijati u Republiku unete rasipne narodne običaje, naročito svadbene. Kako je teklo ovo poslovenjivanje Dubrovnika i njegove okoline i ostrva (Elafita) pokazao je i Petar Skok u posebnoj studiji u kojoj navodi da stanovništvo elafitskih ostrva "proishodi iz Zahumskog (kasnije nazvanog hercegovačkog) zaleđa; ijekavsko-štokavsko je". [175, 252] Tako je vek i po pre Skoka tvrdio i Apendini.
Pokušavalo se i sa suzbijanjem upotrebe narodnog jezika na zvaničnim sednicama, na kojima su zapisnici vođeni latinskim ili italijanskim jezikom. To ne samo da nije uspelo, nego se i probuđena dubrovačka književnost, poput i tolikih crkvenih knjiga, počela rascvetavati na tom istom narodnom jeziku sjedinjujući se i duhom i tematikom sa narodnom pesmom i tradicijom. Kad je u XVIII veku u Dubrovniku počelo hvatati maha i srpsko pravoslavlje, bila je postavljena osnova za postupno narodnosno sjedinjavanje Srba Dubrovčana, bez obzira na razlike između katoličanstva i pravoslavlja. To je dalo osnovno obeležje Dubrovniku u XIX veku, kada je zaslugom "cveta dubrovačke inteligencije" vekovno dubrovačko Slovinstvo najzad slobodno imenovano Srpstvom, a koje je tako uporno negovano u dubrovačkoj književnosti i u jeziku i u narodnom predanju.
Već se moglo dovoljno jasno zapaziti koliko neslaganje u pitanju jezika i književnosti Dubrovčana ima ne samo između zaključaka srpskih i hrvatskih naučnika, već i između zaključaka samih Hrvata. To se naročito videlo na nekoliko primera u poglavlju Naći ishod odavde. U tom poglavlju naveli smo mišljenje Franje Račkog (XII) da se nesloga između Hrvata i Srba uopšte – pa i u pitanju narodnosne pripadnosti starih Dubrovčana – može otkloniti "samo onda ako se inteligencija hrvatska i srpska sporazumeju". Međutim, ako se pođe od suprotnih stavova navedenih u pomenutom poglavlju, kad je reč o Dubrovniku pre bi se moglo reći da su ovde u pitanju suprotnosti ne toliko između Srba i Hrvata koliko, kako rekosmo, između samih Hrvata, te se reči Račkoga o slozi između srpske i hrvatske inteligencije upravo moraju odnositi i na slogu u inteligenciji samih Hrvata. Naravno, i ono što je rečeno u odeljku Narodnosna sredina Dubrovnika takođe pokazuje upadljiva neslaganja među Hrvatima. S jedne strane stoji Ljudevit Gaj, koji jasno i bez "dvojbe" potvrđuje da je umesto jezika Hrvata, u upotrebi do 1836, "prigerlio serbizam", zatim Ivan Kukuljević Sakcinski, koji piše prvu hrvatsku dramu tim "serbizmom", pa Ilirac Dragutin Rakovac, koji nam skreće pažnju na to šta je obuhvatala hrvatska književnost do ilirskog pokreta i kako ona treba dalje da se širi. Tu bi došao i Antun Barac, koji dobrim delom u svojoj istoriji hrvatske književnosti ukazuje na razliku u književnom jeziku pre i posle Gajeve reforme, kao i Natko Nodilo sa svojom tvrdnjom o upotrebi srpskog jezika u Dubrovniku. S druge strane stoje Starčević i svi njegovi sledbenici koji su se vremenom množili sve do dana današnjeg. Posle ovoga skrenuli smo pažnju na ono što su rekli o poreklu Dubrovčana, a što važi i za njihov jezik, Vladimir Ćorović, Ivan Božić, Jorjo Tadić, pisci Historije naroda Jugoslavije; videli smo kako nadire narodna poezija iz Bosne i Hercegovine prema Primorju i Dubrovniku; upoznali smo se sa postupkom Matice hrvatske; videli smo kako su se bosansko-hercegovački vladari, banovi, hercezi i kraljevi vazda smatrali vladarima "Srbljem Bosne", kako su vladali Srbima, Sasima i Vlasima – i nigde ne naiđosmo na pomen Hrvata i hrvatskog jezika. Ovde upravo nije reč samo u suprotnim gledištima srpskih i hrvatskih naučnika i o suprotnostima između hrvatskih naučnika: naime, srešćemo mi i na srpskoj strani gledište da dubrovačka književnost pripada hrvatskoj književnosti. No, ipak ostaje istina da je Hrvatstvo Dubrovnika daleko više naglašeno sa hrvatske negoli sa srpske strane. To je ono što ima ne samo opštekulturni već i istorijski značaj, a danas i politički.
Mi smo već donekle ukazali na neka mišljenja o Srpstvu i Hrvatstvu Dubrovnika prikazujući prošlost u širem obimu, a ovde ćemo se zadržati samo na pitanju jezika i književnosti starih Dubrovčana, na onome što celom pitanju daje i jaku narodnosnu i političku dimenziju.
Poći ćemo od već pomenutog Armina Pavića, koji se donekle trudio da ostane na naučnom terenu, ali ga je velikohrvatska misao ipak savladala. Tako je on i nesvesno potpomogao one koji će nauku do najveće mere pretvoriti u propagandu, a što se ne stišava sve do danas. Pavić tačno tumači zatečenu situaciju kod Hrvata u vreme ilirskog pokreta. Možda je on i znao za ono mišljenje Dragutina Rakovca o širini ondašnjeg Hrvatstva. Pavić kaže: "Cultus Gundulićev započe u one dane hrvatskoga književnoga prieporoda, kada se je narodu htjelo, da bude drugim evropskim narodom jednak, a u literaturi za tu svrhu nemaše ništa drugo gotova, nego djela Dubrovčana". I tako je postala "dubrovačka hrvatska literatura", čijem je izvlačenju iz senke zaborava pripomogao i Ivan Mažuranić dopunjujući Gundulićevog Osmana 14. i 15. pevanjem. [142] Ovim se jedna možda dobronamerna misao, udružena sa pravaškom megalomanijom i srbofobijom, počela uzdizati do jednog do sada neopravdanog stava da Dubrovačka Republika svim svojim vrednostima pripada samo Hrvatstvu i da se ta svetinja ne sme poricati niti u nju sumnjati.
Samo nekoliko godina posle Pavića o jeziku Dubrovčana istoričar Natko Nodilo dade ovaj sud: "U Dubrovniku, ako i ne od prvoga početka a to od pamtivijeka, govorilo se srpski; govorilo, kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće, tako i u javnome životu. Jest istina, da su se zapisnici raznih vijeća vodili latinski; a prilika je takođe da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vijećima se ponešto raspravljalo i mletačkim kojekakvim govorom. Nego u općini, od Mletaka oproštenoj, srpski je raspravni jezik. Već vidismo, da baš ovo kancelaru Ivanu ravenskom davaše najveću glavobolju; pa znamo i to, da se naročitim zakonom zabrani, u god. 1472, članovima velikoga vijeća poraba srpskoga jezika, a naloži svakome vlastelinu govorniku, da govori talijanski." [136, 117]
Nodilo je ovde bio tako postojan da nije prihvatio ni ono mišljenje Vatroslava Jagića da je "u Dubrovniku vladao onaj stariji oblik hrvatskoga ili srpskoga jezika." [72, 348]. Naravno, Jagić je uvek ostajao uz svoju misao da "Zajednica u knjizi krči put zajednici u zadruzi". Ovo Jagićevo jugoslovenstvo obično ostaje zle sreće: on je mislio da su u Bosni "već odavno prije Kulina bana počeli pisati ćirilicom i narodnijem jezikom srpskijem," [115, 40] ali je, kako smo već istakli, hrvatski istoričar Vinko Foretić – a nije sam – to porekao i utvrdio da je Kulinov ugovor sa Dubrovnikom pisan hrvatskim jezikom, pa čak i onaj ugovor Dubrovnika sa bugarskim carem Asenom II (1253). [170, 14]
Ova dosta zbunjujuća lepeza mišljenja i zaključaka o jeziku i književnosti starih Dubrovčana, o njihovoj narodnosnoj povezanosti sa zaleđem, sve više se širi, na našu veliku žalost. Vratimo se Arminu Paviću. On je rekao i ovo o dubrovačkoj književnosti: "Ona je samo u toliko hrvatska, što je pisana hrvatskim jezikom." [141, 145] Ovim je nagovešteno da se u samoj sadržini te književnosti ne bi moglo naći njeno naglašeno Hrvatstvo. Prilikom nedavne proslave 400 godina od Gundulićevog rođenja Rafo Bogišić je pisao o Gundulićevom Hrvatstvu ne mnogo ubedljivo i dokumentovano, pa je čak izrekao sud koji takođe podseća na Rakovčevu misao iz 1843, sud koji daje mogućnost da se o Hrvatstvu dubrovačkih književnika misli uzdržanije nego što su to činili Vinko Foretić, Đuro Kerbler, Marin Franičević, pa i Antun Barac. Rafo Bogišić kaže: "Konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao se na pragu novog vremena, u vrijeme preporoda." [19] Ako smo pravilno shvatili Bogišićev zaključak, ovde je dato vrlo značajno priznanje da u delu Dživa Gundulića nema hrvatskih otisaka, da se on sadržinom svojih dela nije sam uključio u "hrvatsku kulturu", već se kasnije naknadno "odigrala asimilacija" njegova jednostavnim proglašenjem, a radi proširenja hrvatskog prostora i hrvatske kulture uopšte. Ovaj sud, izrečen samo koju godinu posle onog Foretićevog suda o dubrovačkoj književnosti, možda olakšava dalja rasuđivanja o celokupnom pitanju, ako u razbuktaloj galami može biti kakvog rasuđivanja. Takvu mogućnost nagoveštava i Srbin Jovan Deretić, koji dozvoljava da se sada dubrovačka književnost naziva hrvatskom, suprotno mišljenju Jagića, Rešetara, Kolendića, ali kaže i ovo, i to sa mnogo dobronamernosti i hladnog sagledavanja istine: "Ne bi, naravno, trebalo, da ovo [što je rekao o dubrovačkoj književnosti] isključi mogućnost da se književnost starog Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova posmatra i na drugi način, da je vidimo i doživimo ne samo u Hrvatskoj, nego i u srpskohrvatskom i jugoslovenskom književnom kontekstu, tim pre što je ovo drugo osećanje bilo snažno izraženo kod dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, što su oni njime zračili na sva potonja vremena, pa i na ilirski pokret, s kojim počinje nova hrvatska književnost. U svojem južnoslovenskom i jugoslovenskom programu taj pokret najviše je nalazio oslonca upravo u 'slovinstvu' dubrovačko-dalmatinske književnosti." [43,17] Ove reči profesora Deretića možda danas liče samo na savet gluvima. Nije li još Vuk pre toliko godina bio bliži stvarnosti kada je o našoj neslozi oko jezika rekao: "Ali šta ćemo kad smo nesrećni ljudi te se drukčije ne može"?
Vratimo se opet Jirečeku i njegovoj istinoljubivosti. On je u dubrovačkoj arhivskoj građi iz veka našao 211 ženskih imena, od kojih su 129 slovenska. Jasno je da će ove majke i svojoj deci davati narodnosna imena koja nalazimo i među samom vlastelom (Dobroslavus). Ovo objašnjavaju i podaci iz ugovora Dubrovnika i bugarskog cara Asena II iz 1253. Na njemu je od stotinak potpisa Dubrovčana 93 sa završetkom na ić (ikъ), a sam ugovor je napisan srpskim jezikom i ćirilicom sa naglašenim štokavskim odlikama. Jireček nam skreće pažnju na postupak dubrovačkih vlasti sa mnogim testamentima poteklim iz naroda i od vlastele, zaplašenih strašnom kugom sredinom veka. Testamenti su unošeni u knjige Malog vijeća zvaničnim latinskim jezikom; ali, kako je prevođenje tolikih testamenata oduzimalo vreme, odlučeno je da testamenti mogu ostati i na narodnom jeziku. [74,108-110,124] Svakako će se pojaviti prigovor da je prezime sa završetkom na ić i hrvatsko koliko i srpsko. Foretić je čak, sve one potpise na pomenutom ugovoru iz 1253. nazvao "hrvatskim". [169] Da bi se ovde došlo do ubedljive istine, trebalo bi naći sličan tekst iz istog vremena sa mnogim potpisima na tlu Hrvatske, hrvatskog porekla, izvršiti upoređenje i utvrditi koliko su ta dva teksta jezički slična i istorodna, sa koje je strane stigao uticaj na ovakvo uobličavanje pomenutog ugovora. Uostalom, rekosmo da treba videti i današnje spiskove Hrvata da bi se utvrdilo da li je tako mnogo prezimena na ić kao na onom ugovoru iz XIII veka.
Jedan od najupornijih istraživača dubrovačke arhivske građe i pisaca o jeziku i književnosti starih Dubrovčana, Dubrovčanin Milan Rešetar (poreklom iz Čilipa u Konavlima), otkrio nam je nove ili šire objasnio ranije poznate pojedinosti. Najveći deo svojih ranijih zaključaka Rešetar je slio u svoju besedu kao novoizabrani akademik u Srpskoj akademiji nauka 7. marta 1941, pred sam rat, a naslov besede je Najstariji dubrovački govor. Pođimo za Rešetarom.
Ona zabrana narodnog govora od strane Senata iz 1472. nije trajala ni dvadeset godina: taj zabranjeni "slovinski jezik bio je u oficijelnim spisima zvan 'naš jezik'" . Tada potekoše i toliki stihovi na narodnom jeziku. Inače, već smo taj "srpskohrvatski" sreli u ugovorima sa bosanskim banovima Kulinom i Ninoslavom i sa raškim kraljevima Stefanom Prvovenčanim i Vladislavom, kao i sa bugarskim carem Asenom II. Od 1396. bio je u upotrebi u obostranoj ćirilskoj prepisci između Dubrovnika i Turske. [169] (Ovo potvrđuju oni turski dokumenti u Dubrovačkom arhivu kojih ima preko stotinu.) Dubrovački poklisari na Porti mogli su da govore "našim jezikom". Na Porti je korišćen rečnik persijsko-arapsko-grčko-srpskog jezika. Dubrovački pisari – gramatici, dijaci, kanžilijeri – s kraja XIV i početka XV veka počeli su se zvati "dijaci srpski" (dakle, ne hrvatski). Dobro su poznati Nikša (Nikola) Zvijezdić (Stella), pisar od 1430-1455. i naslednik mu Marinko Cvjetković. Oni su često latinske oblike imena posrbljavali sa ić na kraju prezimena. [170] Rešetar nije zaobišao ni onu raspru o štokavskom i čakavskom govoru, a koju su pokrenuli još Vuk Karadžić i Miklošić. Rešetar je smatrao da su Dubrovčani bili štokavci, što se vidi iz proznih tekstova i onih njihovih ugovora, prepiske i dopisa. Čakavski tragovi se nalaze u lirici, koja je u početku bila pod uticajem severnodalmatinskog pesništva (Držić, Menčetić). I Kukuljević je bio došao do ovog zaključka. Rešetar kaže: "Dubrovčani nijesu nikad bili čakavci, jer je srpski jezik došao u negda romanski Dubrovnik iz staroga Zahumlja i stare Travunije, gde je se uvijek samo štokavski govorilo." Prepisi ćirilskih povelja i pisama od strane "srpskog kancelara" Paskoja Primojevića, Držićevog savremenika, potvrđuju Rešetarov zaključak. [169]
Da dokaže postojanost tradicije donete iz bliskog hercegovačkog zaleđa na prostor Dubrovačke Republike, Rešetar se obratio i knjizi štampanoj ćirilicom, namenjenoj srpskoj dubrovačkoj sredini. Prvo se zaustavio na poznatom ćirilskom Molitveniku iz 1512. štampanom "srpskim pismom i jezikom". [69, 137] Njega je štampao u Mlecima Franja Ratkov[ić] Micalović, u štampariji Ruskonija, upravo kao prevod sa čakavskog teksta. Sem retkih izuzetaka tekst je prenet u štokavsku ijekavštinu, a to je još jedan dokaz o štokavskom govoru Dubrovčana. Zatim nas je Rešetar bliže obavestio o trima knjigama na narodnom jeziku s kraja XVI veka. Jedna je Način kako se ima govoriti misa, ćirilicom štampana u Rimu 1592. Druge dve su Nauk karstianski – jedna ćirilicom a druga latinicom štampane u Mlecima 1583. Na obema knjigama piše da su prevedene "u jezik dubrovački". Po jeziku su obe knjige iste, a to je posebno važno; ovim se dokazuje da i grad Dubrovnik i njegova sela govore istim jezikom i da doseljenici sa okolnih brda slobodno upotrebljavaju ćirilicu uz svoje sveštenike zvane "ćirilice". [167, 169] Isti sud o jeziku Dubrovčana u ovom ćiriličnom i latiničnom Nauku karstianskom Rešetar donosi i u raspravi o jeziku Marina Držića: "Taj dubrovački narodni govor, koji se najviše čuje u komediji, govor je dubrovačkih građana, pa je vrlo važno da uz Držića i dubrovačka vlastela (plemići) govore sasvim isto kao i ostali građani (pučani)." [146, 75] Ličnost Kučivrat u Držićevom Arkulinu, čak i dalje stare vere, slobodno se kune svojim svetim Savom. (O ovoj tradiciji svetoga Save u Dubrovniku biće još reči kad se budemo zaustavili na stihovima Antuna Sasina.) Uz ove molitvenike dodajmo i onaj poznati ćirilski molitvenik štampan u Beogradu 1567. kao prevod sa čakavsko-kajkavskog latiničnog na štokavski dubrovački govor. [69, 138]
Rešetar se još jedanput zadržao na jeziku starih Dubrovčana i to u vezi sa jednom možda slučajnom mistifikacijom Radoslava Lopašića. Lopašić je u svom kraćem saopštenju Hrvatski izvještaj o velikom Dubrovačkom potresu napisao kako je naišao "na hrvatski opis potresa" sa "nesgrapnim i hrđavim pravopisom", jezikom koji "nije u svemu strogo dubrovački", sa primesom čakavskog govora uvek ističući Hrvatstvo celog teksta. [93] Međutim, Rešetar je otkrio da je taj Lopašićev opis zemljotresa iz 1667. u stvari prevod italijanskog teksta štampanog u Ankoni iste godine kad je bio i zemljotres (daje snimak teksta) i jednom rečenicom pobija sve ono Lopašićevo hrvatstvovanije tvrdeći da dokument "nije preveo Dubrovčanin": jezik ne samo što "nije u svemu strogo dubrovački (kako veli Lopašić), već nije ma baš nikako dubrovački", tim pre što je "prevod pisan u kraju, gdje se čakavski govor miješa s kajkavskim", a to je daleko od Dubrovnika. [165]
Svakako, za ovakvu mešavinu raznih govora kakvu je Lopašić pronašao i označio dubrovačkom ne bi nikako mogla da važi ona ocena jezika starih Dubrovčana kakvu je dao sekretar Dubrovačke Republike Ivo Alekin, ocena doskoro pripisivana Mlečaninu Koroneriju. Ta ocena dubrovačkog sekretara glasi: "[Dubrovčani] govore ilirskim jezikom, ali tako dobro, da po svedočenju stranaca koji ga znaju, niko nema govor čišći, uglađeniji i elegantniji od građana Dubrovnika". [208]
Uz pomenutu Lopašićevu mistifikaciju koju je Rešetar osvetlio treba dodati i mistifikaciju u vezi sa jednim Rešetarovim zaključkom o jeziku Dubrovčana, zaključkom koji je inače on već bio doneo još 1890, pa ga je mnogo kasnije potvrdio. Vraćamo se onoj Rešetarovoj besedi u Srpskoj akademiji nauka o najstarijem dubrovačkom govoru. Kako je ubrzo posle ove besede izbio rat, tekst je objavljen u Glasu SAN 201 tek 1951, ali bez zaključka o karakteru jezika starih Dubrovčana. Međutim, taj zaključak je objavljen u izveštaju o besedi u Godišnjaku SAN 40: da se jezik Dubrovčana može zvati srpskohrvatski; ali, ako nećemo ovo dvojstvo u nazivu našeg jezika, onda je on samo srpski. Isto tako je zaključak unet i u rezime na francuskom jeziku na kraju teksta besede u Glasu. Taj Rešetarov zaključak u rezimeu ovako glasi: "Pour ceus qui séparent la langue serbe de la langue croate, c'est dialecte nacionale serbe, ou, pour qui ne fait pas cette distinction, c'est le dialecte serbo-croate" ("Za one koji odvajaju srpski jezik od hrvatskog jezika, to je narodnosno srpski govor; ali, za onoga koji ne pravi ovu razliku to je srpskohrvatski govor.") [169] Navođenjem ova dva postupka – i to od strane najnadležnijih u nauci – opet želimo da podvučemo kako niz slučajnih ili namernih izokretanja i izbegavanja istine navode zlonamerne i neobaveštene da donose zaključke sa tragičnim posledicama.
Dok smo kod Rešetara, podsetimo se još i toga da je on, pišući duži prikaz života i rada svoga zemljaka Srbina Dubrovčanina Petra Budmanija, nastavljača Đure Daničića na izradi Rječnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, podvukao i to da je Budmani pri izradi naše gramatike na italijanskom jeziku akcente preuzimao od dvojice Hercegovaca, dakle odande odakle i potiče govor Dubrovčana. [171, 207]
U nekoliko mahova doticali smo se upotrebe srpskog jezika i ćirilice u dubrovačkoj unutarnjoj i spoljnjoj administraciji. Da bi sve bilo jasnije, valjalo bi videti šta o tome pišu još dva dobra poznavaoca Dubrovačkog arhiva, Gregor Čremošnik i Branislav Nedeljković. U Čremošnikovoj raspravi, počev od samog naslova, stalno se prepliću nazivi "srpski" i "hrvatski", iako je reč samo o srpskim tekstovima i srpskoj ćirilici, kojoj se prvi dubrovački notar učio u samoj Srbiji. Tekst ugovora sa Kulinom banom sastavljen na latinskom bio je poslat u Bosnu da ga "dijak Kulinov prevede na srpski", a to je baš onaj tekst koji je onako lako Foretić prekrstio u hrvatski, kako smo već naglasili. Dobija se utisak, da je ovo dodavanje reči "hrvatski" uz "srpski" kod Čremošnika upravo izvršeno naknadno i nedosledno, što se u nekim rečenicama vidi kao kakvo nalepljivanje bez logike. Jasniju sliku Čremošnikovih zaključaka daće ovaj kraći navod iz njegovog teksta: "Još veće značenje dobiva srpska kancelarija oko sredine XV. stoljeća. U vrijeme Nikše Zvijezdića dubrovačka srpska kancelarija ne korespondira samo sa dvorovima feudalnih dinasta i dinastića bivše Srbije i Bosne. Srpska kancelarijska vještina, nikla u kancelariji Milutina, i usavršavana pod njegovim nasljednicima, osvojila je u toku pola stoljeća sve okolne zemlje, i oko sredine XV. stolj. u Dubrovnik dolaze srpski dopisi ne samo iz bivše Srbije i Bosne, nego i iz Albanije i Bugarske, sa sultanova dvora i od turskih sandžakbegova". [203]
Nedeljković je koristio sva ranija istraživanja rada dubrovačkih kancelarija i pošao dalje u traganju. Tako je dao jednu sažetu celinu. I on ističe da se prepiska Dubrovnika sa Portom u Carigradu vodila na srpskom jeziku i ćirilicom. Trebinjski paša se čak jednom izvinjavao Dubrovčanima što im šalje "ovu našu srpsku pisaniju". Napominje da se često ćirilski dokumenti u protokole unose bez prevoda, samo latinicom. Nedeljković potvrđuje onaj Dinićev sud da Sclavus i Sclavonia znače Srbin i Srbija i navodi kao odredbu dubrovačkog Statuta da pojam Sclavonia obuhvata Rašku, Bosnu, Hum i Zetu. (Stat. Lib. III cap. 54, 52-67). Na to su skrenuli pažnju još Medo Pucić, Jireček i Bogišić, ali hrvatski pravaški istoričari ne žele da se na tome zadržavaju. Kad je u protokol uvedena nagrada poznatom Feliksu (Srećku) Petančiću za prevod papske bule na srpski jezik, ovako je zapisano: "pro exemplis in lingua serviana de bulla Jubilei". Ovaj izraz "lingua serviana" u samom protokolu Dubrovačke Republike je nepobitan dokaz da su Dubrovčani svoj jezik smatrali srpskim i tako ga nazivali. Ovaj se naziv srpski umesto dubrovački kasnije javlja sve češće. Javljaju se i izrazi ilirski, bosanski, raški, ali sve to uvek u značenju srpski ili dubrovački (sermo maternus raguseus). Sreću se i izrazi "slavo seu serviano", "caractere slavo vel ut dicitur serviano", "caractere illirico sive serviano" ali nikad hrvatski! Čak se dogodi da srpski dijak, iako nije Dubrovčanin već Italijan, piše maternjim jezikom srpskim. Svi ovi primeri potvrđuju, dakle, da su Dubrovčani svoj narodni jezik smatrali srpskim. Nedeljković dalje navodi da se koji put tekst na našem jeziku unese u protokol u prevodu na latinski a original se ne sačuva, te se stoga na kraju doda beleška da je to prevod sa lingua serviana ili lingua slava. Događalo se i to da notar prekine italijanski tekst i u njega ubaci srpski. Kao što je jezik Dubrovčana imao razne nazive, tako je razne nazive imao i notar, odnosno kancelar – ali nikada se nije nazivao hrvatski. Kada se odlučivalo da se kome pošalje zvanična čestitka ili izjava saučešća, odlučivalo se i to da li da bude italico sermone ili serviano sermone. [122]
Naravno, ovde možemo dodati i onaj često ponavljan slučaj kad je 1638. odlučivano da se nešto objavi narodu, odlučeno je da to bude "in lingua latina et in lingua serviana" – da bi narod bolje razumeo, a to znači da je narod Dubrovnika govorio srpski.
Kakvo se mišljenje o jeziku Dubrovčana bilo ustalilo u našoj širokoj javnosti i šta se mislilo o odnosu govora Hrvata prema ostalim našim govorima, neka nam kažu i dve crkvene ličnosti, crnogorski vladika Sava Petrović i Matija Petar Katančić. Vladika Sava 1767. u pismu Dubrovčanima, za koje kaže da su "našega srpskoga jezika", podvlači da je slava srpska prošla i "ništa nije ostalo do vas kako jedan cvet na vas svijet; [to je] što jošte može se srpska zemlja sa vama pohvaliti". Katančić, koji ide "među najučenije [i misaonije] Hrvate", ubeđuje nas u svoju objektivnost kad govori o ulozi vere – "ut hic [ritus] non facit diversitatem in gente" (verski obred ne čini razliku u narodnosti). On ističe da se "naši Iliri svuda Srbljima zovu". (Nije li Vuk i u ovome našao podsticaj za onaj članak "Srbi svi i svuda"?) Dalje kaže "da se i danas zaista razlikuju Hrvati od Dalmatinaca i po otadžbini i po načinu govora". Zatim postavlja pitanje: "A šta je uzrok da Iliri uz Jonsko [Jadransko] More, Srbijanci, Bosanci, Srbi (Raci) koji žive u Ugarskoj na jednoj i na drugoj obali Dunava, istijem dijalektom govore kojijem i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju?" Na ovo dodaje: "Svako zna koliko je daleko između Ilira što žive na Dunavu i Dubrovnika, pa ipak nema druge razlike u govoru nego da ih je oboje rodila ista majka". [15, 112/3] Ne zaobiđimo ni ono tako poznato Katančićevo mišljenje, koje je isto kao i Kašićevo, Mikaljevo, Belostenčevo i Vitezovićevo, [69, 147] da je govor Bosanaca naš najbolji govor, a to još jednom objašnjava zašto je Ivo Aletin jeziku Dubrovčana dao onako visoku ocenu. Da li ove navedene reči Katančića dokazuju da je on bio Srbin ili Hrvat? Da li je njegovo katoličanstvo u njemu ubilo osećanje Srpstva? Ako je negde priznao svoje Hrvatstvo, kako se to slaže sa ovde iznetim njegovim tvrdnjama?
Da bismo upotpunili mišljenja o odnosima Bosne i Hercegovine i Dubrovnika i o jeziku u njima, dodaćemo i o tome zabeležene izjave Srba janičara na visokim položajima u Turskoj:
"Neki Ibrahim-aga učinio je Dubrovniku mnogo usluga 1618-19 g., a jednom prilikom je preporučio velikom veziru 'onaj grad i onaj narod od koga ja vodim poreklo', dok je mletačkom poslaniku, s kojim su se dubrovački poklisari sporili, kazao: 'hoću da znaš: Dubrovčani su od moje krvi, pa po pravdi i po obavezi svoje krvi moram da ih branim, i braniću ih do smrti'. U isto vreme zauzimale su se za Dubrovčane i druge ugledne ličnosti, za koje su poklisari javljali da su Hercegovci, Bosanci ili Srbi, a koje su tada ili ranije bili beglerbezi Anatolije i Egipta, ili su zauzimali druge istaknute položaje. Novi bosanski paša, rodom iz Čajniča, isticao je 1631 g. kako su oni susedi 'i govorimo istim jezikom', a Mehmed-aga, iz Zvornika, kazao je poklisarima: 'Ja se ponosim našim jezikom i uživam s vama razgovarati ovim jezikom'. Preporučio im je da i pred sultanom govore svojim jezikom, što su Dubrovčani uvek i radili, 'jer koji put Veliki Gospodar pita koji je ovo jezik kojim poslanici govore', a mi odgovaramo: 'Gospodaru, ono je naš bosanski jezik'. Ovaj Mehmed-aga je preporučio Dubrovčane zvaničnom hroničaru Porte, koji je bio 'našega jezika', i upozorio ga je 'da je pravo da ih mi, koji smo njihova jezika, pomognemo kod vezira'. Postojalo je, dakle, ne samo kod školovanih Dubrovčana i ostalih Primoraca, nego i kod ljudi iz naših oblasti pod Turcima, osećanje o postojanju jezičke, prema tome i etničke zajednice nekih delova Južnih Slovena, bez obzira na versku podvojenost i državne granice". [70, II, 229]
Naravno, za veliko-Hrvate sve se ovo odnosi na Hrvate i na hrvatski jezik i nema nikakve veze se srpskim jezikom! Ta velikohrvatska učenost i dovodi do ovakvih smešnih, ali i tragičnih protivrečnosti. Naime, dok Tade Smičiklas za Slavonce jednostavno kaže da su "Rasciani fidei catholicae" (Srbi katoličke vere), dotle Stjepan Pavičić, posle toliko godina napretka hrvatske nauke, uporno i neumorno tvrdi kako su se u Slavoniju doseljavali "Hrvati katolici iz Bosne", Hrvati "iz istočne i srednje Bosne", pa isti "iz okoline Tuzle" i tako unedogled. Nigde pomena o onim Srbima pravoslavne vere koje su revnosni bosanski franjevci prevodili u katoličku veru. Nisu li oni baš ti Hrvati preseljeni u Slavoniju; nisu li oni ostajali u Bosni; ili su možda propadali u zemlju kada su ovi "Hrvati" pred Turcima pobegli u Slavoniju? Nisu li ovi Smičiklasovi "Srbi katolici" u Slavoniji i ovde nastajali od bivših pravoslavnih Srba? Ko je to za Srbe u Slavoniji tražio posebnu oblast "Mala Vlaška", koju je Pavičić jedva pomenuo? Šta je hteo da kaže Slavonac Matija Antun Reljković stihovima u Satiru
Vaši stari jesu srpski štili,
srpski štili i srpski pisali?
Zbog čega je Franjo Bogdanić, takođe Slavonac, 1792. "tražio slobodu izdavanja novina ćirilicom i latinicom"? Ko je pisao tom ćirilicom? [143, 205] Napomenuli smo da je šteta što JAZU nije organizovala ispitivanje porekla stanovništva u Hrvatskoj kao što je to uradila SANU za srpske krajeve. Ali, kad pogledamo kako je to radio Stjepan Pavičić pišući o slavonskom stanovništvu, možda je i bolje što je JAZU izostavila ovaj posao. Neka se uporede Pavičićevi naučni rezultati sa onima do kojih je došao Dušan Kašić u delu Srpska naselja i crkve u Slavoniji, Zagreb 1988. Sudeći samo po ovim primerima i pitanjima, vidi se koliko smo daleko od istine.
Da bi se još očiglednije ukazalo na plansko zatrpavanje Srpstva u Dubrovniku i u njegovom okruženju izmišljenim bosansko-hercegovačkim Hrvatstvom, navedimo i ove tragove Srpstva u Dubrovniku. Kada se uzme u obzir kako je u Dubrovniku, materijalno obogaćenom i duhovno uzdignutom, u početku novoga veka buknula književnost na narodnom jeziku, kako se sve češće javljala potreba da se štampaju knjige i latinicom i ćirilicom, nameće se pitanje zašto bogatiji i poslovni Dubrovnik nije dobio štampariju onako kako su je dobila mnoga mesta u porobljenoj srpskoj zemlji od Skadra do Beograda. Pored onih već navedenih štampanih knjiga Dubrovčana imamo i neštampane rukopisne zbirke pesama Džora Držića i Šiška Menčetića, pa tako poznati kanconijer-zbornik Nikole Nikše Ranjine iz 1507. i onaj katolički ćirilički rukopisni molitvenik Libro od mnozijeh u dominikanskom manastiru u Dubrovniku iz 1520. I ko zna šta je još sve nastalo u to vreme u Dubrovniku i ostalo u rukopisu, a što mi nismo do sada otkrili.
No, prvo da se za trenutak zadržimo na ovom molitveniku iz 1520. Njega je 1926. izdao Milan Rešetar uz iscrpnu studiju o tekstu. Rešetar kaže: "Rukopis je pisan tako zvanom bosanskom ćirilicom [bosančicom], koja upravo nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija ćirilska minuskula [sitnija slova], koja je u starije vreme bila u običaju u svim našim krajevima u kojima se uopće pisalo ćirilicom, i kod pravoslavnih, i kod katolika i kod muslimana". [168, XII] I ovaj rukopisni molitvenik jeste još jedan dokaz veze Dubrovnika i njegovog bosansko-hercegovačkog zaleđa.
Dubrovnik, dakle, tada nije dobio štampariju, iako mu je bila potrebna. Ali je bilo nekoliko pokušaja da se do nje dođe. Prvo su 1502. godine Luka Radovanović i Pavle Vukašinović pokrenuli pitanje osnivanja baš ćirilske štamparije. Međutim, knjige iz te štamparije nisu nađene, te se i ne zna kako se završio ovaj prvi pokušaj osnivanja štamparije u Dubrovniku. Pokušaj Petra Đorđa Sušića i Franje Ratka Micalovića, koga smo već pominjali, izgleda da je uspeo, jer je nađen dokument o protokolisanju njihove štamparije 1511. Slova su bila oblika slova štamparije Crnojevića. Ali, nije nađena ni jedna knjiga u njoj štampana. Nije uspeo sa ćirilskom štamparijom u Dubrovniku ni Luka Primović 1514/5. [84] Kako se uskoro razgranalo italijansko štamparstvo, naročito u Veneciji, Dubrovnik je morao još da čeka na svoju štampariju. Možda baš zbog toga nije uspeo ni pokušaj osnivanja štamparije u Dubrovniku za knjige "in lingua serviana" 1568. [146, 79]
Sve ove Rešetarove podatke o tragovima Srpstva u Dubrovniku dopunjuje takođe Dubrovčanin, poznavalac Dubrovačkog arhiva i dubrovačke prošlosti Petar Kolendić. O njemu će biti reči kasnije, a ovde ćemo dati nekoliko navoda iz njegove studije Bosančica i 'bosansko-hrvatska ćirilica' i Dubrovčani:
"Kad je godine 1514. član ugledne dubrovačke porodice, koja je i crkvi i državi dala vrijednih radnika, pisar Luka P. Primojević (de Primo) molio Senat da mu dopusti otvoriti ovdje štampariju, naglasio je da bi se u njoj štampalo i srpskim pismenima kako ih upotrebljavaju srpski kaluđeri u svojim crkvama, istim slovima kojim su bili počeli štampati Crnojevići a štampa im je bila svugdje hvaljena i uvažena [na latinskom] ... Godine 1591. štampao je Anđelo Roka (Roccha) svoje djelo o vatikanskoj knjižnici. Saradnjom i savjetom pomagao mu je, sjem drugih, Dubrovčanin, isusovac Marin Temperica, pa mu je napisao katolički 'oče naš' ćirilovicom i ispisao ćirilovsku azbuku, koju redovito zove Alphabetum Servianum i Litterae Servianae. Znamenite su i ove riječi iz te rijetke knjige: [...] 'Bosna se među ostalim narodima koji upotrebljavaju srpski jezik običaje čistom i kićenijom formom u govoru... kako sam čuo od Dubrovčanina Marina Temperice, reda Isusova, koji taj jezik izvrsno poznaje...' Godine 1601. pop dum Nikola Fiorović napisao je u Dubrovniku izveštaj 'svojom rukom', srpskijem slovima da se bolje razumije. Malo zatim, god. 1611. dum Ivan Matov Zaguranović metnuo je na oltar parohijske katoličke crkve u Liscu (dubr. primorje) svoj grb s ćirilovskim natpisom 'volim umrijet nego se ognusit'". [146]
Kolendićeva studija ukazuje na to kako se nenaučno shvatala "bosančica" i kako se od nje htela stvoriti posebna azbuka. Isto tako, mnogi Kolendićevi primeri ukazuju na široku upotrebu ćirilice u Dubrovniku, da se svima onima koji u srpskoj ćirilici u Dubrovniku vide samo srpsko pismo a ne i srpski jezik pokaže neosnovanost njihovog stava. Ovde mislimo na ono što su podvlačili Franjo Fancev i Vinko Foretić, koji su u svem Slovinstvu Dubrovnika videli samo Hrvatstvo. Zato je takva nelogika Foretića dovela do toga da je jezik Kulinovog ugovora sa Dubrovnikom nazvan hrvatskim, a Fanceva da se posluži ovakvom neistinom: "Kod Dubrovčana u XIV vijeku najobičnije je ime za jezik slovinski, rjeđe hrvatski, što se jedno i drugo latinski prevodi: Illyricus. [193, 119] Napred smo videli kako je, kad je trebalo, Ilirik bio sveden na blisko zaleđe Dubrovnika, a sada ga vidimo samo na tlu Hrvatske, kao da on ne obuhvata i toliki srpski prostor! Zar Fancev, koji se inače poziva na Pavla Ritera Vitezovića, ne zna da njegov Ilirik obuhvata sav Balkan? Da li zaista oni i njihovi istomišljenici nisu u hiljadama istorijskih izvora videli i lingua serviana i serviano sermone nego su samo videli srpska slova? Ovo su tako jasni primeri kako narodnosna tesnogrudost i šovinizam svode nauku na ono ancilla stultitiae.
Do sada smo tražili srpska obeležja i srpske otiske u Dubrovniku po arhivskim kutovima, zvaničnoj prepisci i ugovorima, kancelarijskim protokolima i fasciklama, po crkvenim trebnicima latiničnim i ćirilskim, po raznim zapisima i zabeleškama naših i stranih ljudi, po mnogim naučnim a i proizvoljnim zaključcima – a sada se valja obratiti dubrovačkim književnicima i piscima i videti šta se o Srpstvu može iščitati iz njihovih redaka.
Verujemo da smo dali mnogo primera za prodiranje svega što je srpsko u život, jezik i duh Dubrovnika. To nasledstvo su sa onih strana odakle su i došli u svoj grad Dubrovčani uneli i u svoju književnost. Daleko bi nas odvelo da navodimo šta je ko i kada rekao o narodnosnom obeležju dubrovačke književnosti. Već smo istakli šta su sami ilirci mislili o tadašnjoj hrvatskoj književnosti, a što se vidi u poglavlju Naći ishod odavde, I. Da se donekle sa ovim mišljenjem iliraca slaže i Antun Barac, vidi se na istom mestu, II. Ilirac Stanko Vraz, za njim i Miklošić, kad je dubrovačka književnost izvučena iz zaborava, nisu pokazali interesovanje za nju, pa ni dopadanje. A kada se pojavilo izdanje Gundulićevog Osmana 1844. u Zagrebu, nije mu ukazana posebna pažnja, jer jezik u njemu nije bio poznat u tadašnjoj kajkavskoj Hrvatskoj. Rešetar naglašava da će se tek sa pobedom Vukove i Gajeve reforme jezika uvideti da je ovaj njihov jezik (Gajev "serbizam") isti kao i jezik Osmana. [169] No, sve ovo nije smetalo Franji Fancevu, uglednom ustaši, da ovako sudi o dubrovačkoj književnosti: "Književnost Dubrovnika rođena je iz stare hrvatske sredovječne književnosti, s njom ona je rasla i cvala" (podvukao J. D. M.). [193, 139] Kod ovakvog skakanja od jedne do druge krajnosti u književnosti teško je presuditi: da li je reč o opasnoj propagatorskoj neobjektivnosti ili o naučnoj nedoraslosti. Mi bismo, možda, smeli reći da je ovde najbolje pogođena istina ovim zaključkom: pred početak preporoda u XIX veku u katoličkom delu našeg naroda izdvajao se govor oko Zagreba, a dalje od toga pisci su se opredeljivali uglavnom "samo regionalno – bunjevački, šokački, slavonski, bošnjački, dubrovački". [69,176] Njih nije ništa vezivalo u zajednicu kao što je Srbe vezivala svetosavska crkvena organizacija, uvek u stavu odbrane, i jaka tradicija, koja se uvek prenosila i na Dubrovnik. Da damo još uverljiviju sliku ovog stanja u književnom jeziku Hrvata, odnosno katolika, dodajmo i ono što je 1885. rekao Veber Tkalčević: da neki mlađi Hrvati pišu na nov način "koji se obično zove srpski", pa ga "zato što danas njime govore i neki Hrvati" zovu i hrvatski. Ovo je posle Gaja najčestitiji sud o odnosu govora Srba i Hrvata i odnosu njihove književnosti.
Obratićemo se najzad delima dubrovačkih pisaca, da vidimo šta ta dela otkrivaju o narodnosnom osećanju svojih sazdatelja.
Kad smo rekli "dela dubrovačkih pisaca", mislili smo na književno stvaranje u celini a ne samo na "lepu" književnost. Ako smo naveli da se u početku u svim oblicima pisanja – pisma, poruke, testamenti, zvanična akta – uvek sretala ćirilica ("srpska ćirilica"), sada možemo reći i to da su i prvi zabeleženi stihovi u Dubrovniku bili ispisani baš ćirilicom, i to na jednom primerku carinskog statuta. Zapisao ih je Džono Kalić 1421.
Stihovi glase:
Sada sam ostavljen srid morske pučine,
valovju moćno bjen, daž[d] dojde s visine;
kad dojdoh na kopno, mnih da sam ... [115, 112a]
Posle ove uzgredne zabeleške simboličnog značaja za sam početak lepe dubrovačke književnosti prelazimo na već poznata ostvarenja dubrovačkih književnika i prvo ćemo se zaustaviti, što je i logično, na starim dubrovačkim letopisima.
U svojoj studiji Prvi letopisci i davna historiografija dubrovačka Natko Nodilo nam skreće pažnju da "prvom ljetopiscu kano da je srpština više prirođena, nego ljetopiscima što iza njega ponikoše". U tom letopisu prva zabeleška se odnosi na bosanskoga kralja Stjepana [817], koji je Dubrovniku poklonio prvo zemljište van zidina. [136] Ovde za nas nije važno što ovi podaci ne odgovaraju istorijskom zbivanju, već je važno to da su Dubrovčani od prvog dana beleženja svoje prošlosti bili svesni svoga porekla i vezivali se za svoj bivši zavičaj. Ta svest Dubrovčana o svom poreklu stalno se potvrđivala i nikad se neće izgubiti sve do nestanka Dubrovačke Republike, a i posle nje sve do naših dana. Odmah ćemo se ovde podsetiti da je i Junije (Džono) Palmotić u svom spevu Pavlimir ovog legendarnog osnivača grada Dubrovnika doveo opet iz Bosne (preko Italije), kao potomka župana Časlava, koji je upravljao i Raškom i Bosnom kao jedinstvenom srpskom državom, najvećim delom sjedinjene srpske zemlje. Palmotić uzdiže "Bošnjake – slavne Slave" [Slavene] i "krunu podunavskih kraljevina", cara Đurđa i Jerinu. Među "adrianskim" gradovima on ne odvaja hrvatske; a kad je pomenuo Hrvate, on je ispred njih stavio Gote, Švede, Dane, Ugre, Moravce, Bugare i opet Bošnjake, svoje praoce. Palmotić zna za mnoge reke, mesta, planine u Srbiji i Bugarskoj, počev od Trebinja i Trebišnjice, ali o njima u Hrvatskoj kod njega nema ni pomena. [98, 204]
Napred smo istakli narodnosno osećanje Marina Držića, a ovde ćemo dodati i ovo: u Dundu Maroju ima mnogo ličnosti i većinom su Dubrovčani, a zašto Držić samo za Gulisava kaže da je "Hrvat"? Zar i oni drugi u drami nisu Hrvati, baš kako žele oni koji Držića smatraju Hrvatom?
Koji put se u pesmi Mavra Vetranovića Tužba grada Budima podvlači posebno piščevo narodnosno hrvatsko osećanje. On ovde tuži što su pred Turcima pali Ugri, Česi, Poljaci, pa kaže da više nema hrabrih Hrvata ("Hrvatin") i Dalmatinaca; ali on tu odmah stavlja i Bosance, Erdeljce, Ugrovlahe. Ako je Vetranović, što Hrvati često ističu, hrvatsko narodnosno osećanje istakao navođenjem naziva Hrvat i Dalmatinac i uz pomen grada Budima, kakvo li je tek narodnosno osećanje pokazao u pesmi posvećenoj Beogradu, kome je upravo posvetio čitav hvalospev gde kliče "sva slavo krstjanska i časti ufanja"? On pominje pobedu na Krbavskom polju (1493), ali ispred nje je i pomen Kosova polja. Ovde se sem uzdizanja "krstjanske sablje" niko više posebno ne veliča, pa ni Hrvatstvo u ma kom obliku. Najzad, kad Vetranović kao Dalmatinac uz ovaj naziv stavlja i Hrvata, zar time nije najbolje potvrdio da sebe ne smatra Hrvatom? Pa i ovo valja reći: Vetranović se rodio malo posle Krbavske bitke, pa ju je stoga mogao lako i staviti u stihove po pričanju onih koji su je doživeli, a on je umesto toga istakao Kosovski boj koji se dogodio više od jednog veka pre Krbavske bitke. To svakako kazuje za koji je od ovih događaja Vetranović osećajno bio više vezan. Čak se nije setio ni sigetskog heroja Nikole Zrinjskog (1566). Zar mu Siget nije bio mnogo bliži ako je sebe smatrao Hrvatom, nego što su mu to bili Kosovo polje i Beograd? [204]
I kod Dominka Zlatarića često se traže njegova narodnosna hrvatska osećanja, pri čemu se ističe pominjanje hrvatskoga jezika u njegovim delima. O čemu je ovde reč? Književnik i dubrovački hroničar Ignjat Đurđević (Đorđić), po majci potomak Zlatarića, tvrdio je "da su Zlatarići poreklom iz Srbije". Ivan Kukuljević Sakcinski tvrdio je da su iz Mizije-Mezije (Mysis orte parentibus). Da ovo nisu tvrdili napamet, dokazuje Dragoljub Pavlović, koji je u Dubrovačkom arhivu pronašao dokumenta iz kojih se vidi da je predak Zlatarića došao "iz Srebrnice", kad je bila u sastavu despotovine, godine 1427. [144] Kod ovakvih dokaza o srpskom poreklu Zlatarića tražiti kod njega Hrvatstvo znači uporno na Dubrovčanima uvek primenjivati ono pravilo koje je važilo u suverenoj Dalmaciji: kad se Srbinu naturi katolička vera, mora mu se naturiti i Hrvatstvo. Zlatarićev brat Miho imao je dobru službu kod Jurja Zrinjskog i iz pažnje Dominko Jurju posveti svoj prevod Sofoklove Elektre. U posveti knjige Zlatarić kaže da Jurju ovaj dar neće biti manje drag nego "velikom Lehsandru kralju srpskomu imat u rukah Omera" [...] pa će i njemu biti ugodno "prigledat kadgodi spijevanja od vrijednijeh Latina, ali Grka, koji vam u vaš hrvacki jezik govore" [...]. [193, 128] Oni koji koriste ovaj pomen "hrvackog jezika" zaobilaze smisao cele posvete: prvo, srpsko kraljevstvo i carstvo bili su tako veliki da im je krunu nosio niko drugi do Aleksandar Maćedonski, a Juraj Zrinjski je dostojan da se uporedi sa tim srpskim kraljem i da čita Homera kao što ga je rado čitao Aleksandar Makedonski; drugo, izraz "vaš hrvacki jezik" onom rečju "vaš" naglašava da je jezik Dubrovčana drukčiji, kako misle Budmani, Maretić, Ivić. [69, 142] Iz toga bi se mogao izvući zaključak da je isti jezik Dubrovčana i Hrvata, ali sa dva naziva i da bi baš ova posveta u Zlatarićevoj knjizi bila prvi nagoveštaj da nam se jezik treba zvati "srpskohrvatski" – ono što danas Hrvati uporno odbijaju i svoj jezik hrvatski svakog časa udaljuju od jezika srpskog.
Za utvrđivanje stava Dubrovčana prema Srpstvu i Hrvatstvu poseban značaj ima dubrovački istoričar Mavro Orbin (Orbini). On je 1601. objavio delo Il regno degli Slavi a mi ćemo se služiti srpskohrvatskim prevodom pod naslovom Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968. [139] Orbin je zaista upotrebio mnoge izvore za svoje delo; ali je u osnovi ostao neodmeren u zaključcima. On je želeo da od Slovena napravi glavni narod sveta i nosioca svetskih zbivanja i nalazio ih je po celoj zemlji i u svim vekovima. Idući bliže svojoj zemlji i svom vremenu, on je sužavao prvobitni obim svoje istorije i sveo je na prikaz prošlosti Srbije (Raške), Bosne, Bugarske i, naravno, Dubrovnika. Orbinovo delo je mnogo korišćeno u svetu. Na ruskom se pojavilo u skraćenom prevodu Save Vladislavića, savetnika ruskog cara Petra Velikog, inače rodom iz Hercegovine i velikog prijatelja Dubrovnika. Srbima (Srbija i Bosna) Orbin je poklonio blizu 200 stranica, Bugarima skoro 100, a Hrvatima samo koju desetinu redaka, i to najviše banovima Pavlu i sinu mu Mladenu. Delo je snabdeo grbovima i genealoškim stablima srpskih dinastija (str. 12, 13, 49 itd). Pada u oči da i kod Orbina, kao i kod Gundulića, postoji isti izraz "kuća Nemanjića". To može da se tumači i kao opštepoznati izraz za Nemanjiće u Dubrovniku, a i time što bi ovaj izraz Gundulić mogao da preuzme iz Orbinovog dela. O kneževoj večeri uoči Kosovskog boja Orbin opširno govori: tu se srpska zemlja zove Srbija. Uočava se da ima sličnosti u izrazima Orbina i patrijarha Danila. Sam boj je opisan opširno sa osnovnim elementima kosovske legende (str. 98100). Govoreći o jednom sukobu Dubrovnika sa Bosnom Orbin navodi govor dubrovačkog predstavnika, koji ima sličnosti sa kneževim govorom 1389. Inače, Orbin je pun hvale za Bosance i podvlači da se Bosna spajala sa Raškom i Hrvatskom. Zanimljivo je da je i kod njega zabeležena ona izreka o Kulinovom vremenu: "Vratila se vremena Kulina bana" (str. 140-141). Orbin zna i za sukobe Bosne i Ugarske i da je oblast od Neretve do Cetine prelazila iz ruku u ruke ovih država (str. 148). Uzgred ističe čistotu i lepotu jezika Bosanaca, što nagoveštava vezanost Dubrovnika za Bosnu (str. 174). Orbin nalazi i "Vojvodstvo Svetoga Save u Bosanskom Kraljevstvu" [Hercegovini] a to potvrđuje svest o narodnosnom jedinstvu Bosne i Srbije (str. 177). Za Hrvatsku, pak, kaže da je "vrlo daleka zemlja" (str. 197), što nas dovodi u nedoumicu, jer Mavro opširno govori o dalekoj Bugarskoj a Hrvatsku naziva "dalekom zemljom". I onaj nedovoljan Orbinov prikaz Hrvatske, i ova njegova tvrdnja o udaljenosti Hrvatske zahtevaju izvesno objašnjenje od strane naših istoričara, prvenstveno hrvatskih. Kako se ovo slaže sa onim tvrdnjama o jedinstvu Dubrovnika i Hrvatske? Kada se uzme u obzir ovaj Orbinov postupak prema Hrvatima, svakako neshvatljivo zvuče Foretićeve reči da kod dubrovačkih pisaca "dolazi do izražaja i ideja hrvatskog jedinstva kao i pripadnosti Dubrovnika hrvatskom narodu". To isto vredi i za Foretićevu tvrdnju da je Palmotić u Pavlimiru uzeo "bosanski jezik" da bi pisac bio razumljiv svim Hrvatima. [197, II, 378, 385] Zar se jezik u Pavlimiru razlikuje od jezika u drugim Palmotićevim delima? Još jedan primer kako se pored naučnoga može da javi i antinaučno.
Dva dubrovačka pesnika napisala su istorijske epove o savremenim događajima: Antun Sasin Razboje od Turaka i Dživo Gundulić Osmana, vezujući se i predmetom, i jezikom i svom misaonošću za svoje srpsko zaleđe. Sasin je svoj ep razdelio u devet pevanja, "razboja". On peva o stradanju Turaka u sukobu sa austrijskom vojskom kod Siska 1593 i posle, pri čemu im nesreću nanose i više sile šaljući im strašni grom, a to sve Turke snalazi "Er ždegoše slavna Savu" (sedmi razboj). Ovo shvatanje veličine svetoga Save kod svih Srba – da i Bog ruši silnu tursku carevinu zbog spaljivanja ovog sveca – najbolji je dokaz koliko su kod svih Srba, bez obzira na njihovu veru, dela i značaj svetog Save bili poznati. Sasin je upotrebio stih trinaesterac, koji nalazimo i kod Vuka ("Izrasla je vita jela na br'jeg Dunaja"). Pored tradicije i narodnih izreka, i duh srpske narodne pesme kao i njeni pesnički ukrasi preneti su u Sasinove stihove. Kao i kod narodnog pevača tu su vile, reči i izrazi "višnji", "gizdav", "mrkli", "žarki", "grozne suze", "utva zlatokrila", pa onda i ono "svi junaci kao lavi" itd. [125]
Bez svake sumnje, najdublji tragovi Srpstva u dubrovačkoj književnosti nalaze se u Osmanu Dživa Gundulića. Upravo, kako su Džore Držić i Šiško Menčetić jezičke lepote i motive pretakali iz srpske narodne lirike u svoje lirske izlive, tako je i Gundulić, kao i Sasin, iz narodne lirike i epike pretakao u svoje stihove. Samo je Gundulić otišao mnogo dalje obimnim zahvatanjem iz srpske prošlosti, praćenim snažnim saosećanjem za izgubljenim, željom da se povrati to izgubljeno i Srbima ponovo dođe sloboda. Pored ovoga, epika Sasina i Gundulića, oslonjena na narodnu epiku i drugo narodno književno blago i ukrašena svežim jezičkim i ostalim "uresima", najsigurniji nam je dokaz da je srpska narodna poezija i sve narodno kazivanje, kako ga je i Vuk zabeležio, u stvari postojalo u punom rascvatu i u vreme ova dva dubrovačka pesnika. Ovom potvrdom i onaj nagoveštaj o "srpskom načinu" pevanja, sa one dve zapisane pesme kod Hektorovića, opravdano dobija svoj puni obim i širinu srpskog narodnog umnog stvaranja, koje se prelilo po celom jadranskom pojasu baš onako kako su to shvatili, pored ostalih, Jagić i Kraus.
Gundulićev Osman ima preko 11.000 stihova, od kojih su skoro 1.100 posvećeni Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Celo VIII pevanje ispunjeno je Gundulićevim Srpstvom. U stihovima Osmana zaustavili su se mnogi Nemanjići, "Nemanjić kuća cara", sv. Sava, Miloš, Marko itd. I za Gundulića Aleksandar Makedonski je kralj Srba. Tu je kosovski heroj Lazar, pa despot Đurađ i ostali Brankovići i njihove velmože, od kojih je i Ljubdrag, otac krasne Sunčanice, slepi otac izginulih dvanaest sinova, kroz čija tugovanja za propalom slavom tuguje i sam Gundulić. Pevanje VIII je bolna epopeja, ali i apoteoza Srpstva. Šteta je što naši filmski stvaraoci u ovim Gundulićevim rimama još nisu našli siže za jedan potresan film o srpskoj tragediji koja se protezala vekovima. Pesnik ne tuguje samo za iščezlom veličinom, već je u nju upleo i sav onaj idiličan život Srba kroz vesela prela i sela i kroz njihova kola i pesme, kroz priče o vilama i drugim maštarijama, o čemu pričaju i pevaju "raške kćeri rajske lepote". Gundulić je preuzimao "ne samo iz [narodne] poezije [...], nego i iz narodne proze". ("Ko visoko prem se penje do nizoko sasma pada".) Gundulić posebno uzdiže svoje najbliže susede Bosance i Hercegovce. On zna za Varnu, Samokov, Vitošu, Staru planinu, Nikopolje, Moravu, dok mu je Smederevo poseban izvor osećanja i misli. Sav slovenski prostor na Balkanu, koji je onako široko obuhvatio Orbin, obuhvatio je i Gundulić. Ali, Hrvatskoj i Hrvatima posvetiše Orbin koju desetinu redaka a Gundulić jedva nekoliko stihova. Zašto se na ovome nisu zadržali Kerbler, Barac, Franjo Marković, Marin Franičević, koji su podvlačili da se, od Gundulića "jačala hrvatska misao", da je u Dubrovniku u vreme Gundulića "ženski sviet govorio samo hrvatski", i kako je izvršen Gundulićev "sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost" – a da ni rečju, ni rečju, ne pomenu Srpstvo u tolikim Gundulićevim stihovima sa tolikim ushićenjem posvećenim Srbima! Zar ništa vrednog ne nađoše u ovim stihovima, pozivu poljskom kraljeviću Vladislavu:
Skokni konja po Kosovu
Gdi ubi Miloš cara opaka,
A k bijelomu Smederevu
Pošlji kitu tvih junaka;
Duh da odahne i počine
Ukopanijeh pepeo kosti
Đurđa despota i Jerine
Kijeh zet Murat ožalosti.
(X, 193-200)?
Zar ne nađoše u Gundulićevim stihovima i onaj tako poznati zavet kosovskih junaka:
Bolje vam je smrt stignuti
I u boju s kopljem pasti
Negli tako poginuti
Bez zamjene i bez časti.
(I, 245-248)?
Kad je sve pokrila tama, Gundulić će baciti pogled na svoju Bosnu i Hercegovinu pod turskim jarmom i uputiti reči ohrabrenja svome gradu, za koji vladika Sava reče da je još on ostao slobodan od sveg Srpstva:
Još sred usta ljuta zmaja,
I nakota bisna lava
Oko tebe s oba kraja
Slovinska je sva država [porobljena].
I u svemu tom jadu i stradanju pesniku ostaje nada da će slobodu doneti poljski kraljević Vladislav i poziva ga da dođe na Kosovo, da osveti Smederevo da bi se smirile duše mrtvih Đurđa i Jerine, kako nam odjekuje iz napred navedenih stihova. Ovo Gundulićevo nadanje i ova njegova želja da Kosovo dočeka svog oslobodioca i preda mu Dušanovu krunu otkriva nam ne samo koliko je Kosovo i u vreme Gundulića bilo urezano u dušu porobljenog naroda, već i to koliko je sve to osvajalo i dušu Dubrovčana, čiji je najveći pesnik Kosovu i Smederevu dao jedno od stožernih mesta u svom najboljem delu. [7; 19; 47; 102; 158]
I ovde se moramo vratiti tom stravičnom zlu pohrvaćivanja svega što je srpsko, pohrvaćivanja prvo od strane katoličke crkve a posle Iliraca i od strana zabludele inteligencije. Ovde ćemo navesti kako je Luko Zore, jedan od retkih poznavalaca Gundulića, kao profesor zadarske gimnazije još 1869. skretao pažnju javnosti na taj pohod neobuzdanog pohrvaćivanja svega što je srpsko: "Stara bolest kod jednog dijela naše braće da krste isključivo svojim imenom i naš grad [Dubrovnik] i naše sve od reda velike književnike, učenjake", i na sve što je dubrovačko "udaraju svoj pečat [...]. Tako su tu skoro pohrvatili slavnog Ruđu [Ruđera] Boškovića i Valtazara Bogišića, a danas našega velikog pjesnika Dživa Gundulića [...]. Obzor o njemu kaže da je pisao hrvatskim jezikom i da je sam pjesnik nazivao svoj jezik hrvatskim; a na našu molbu da nam ljubezno naznači mjesto gdje bi se pjesnik bio tako izrazio, Obzor ćuti kao s[z]aliven". [118]
Taj bezobzirni pohod pohrvaćivanja, dakle, zahvatio je i daleko poznatog Rudža-Ruđa-Ruđera Boškovića, kome je životna misao bila da utvrdi kako je izgledao grb Boškovićevih predaka kao časnika bosanskog kralja, "kralja Srbljem Bosne".
Preci Ruđera Boškovića prvo su kao vlastela nosili prezime Podkravići odnosno Pokrajčići. Rano su se spustili u Popovo polje, u selo Orahov Do ili Orahovo, gde su se razmnožili kao Boškovići. Iz 1629. sačuvana je jedna izjava ljudi napisana "in carattere Illiricho overo serviano" (srpskim pismom). Iz ovog hercegovačkog srpskog sela krajem XVIII veka došao je u Dubrovnik radi trgovine i Ruđerov otac Nikola, sin Boška Boškovića i Damjane. Kao trgovac brzo se istakao, u Dubrovniku se oženio Italijankom po ocu doseljenom iz Italije, sa kojom je izrodio više dece. Ojačala trgovina zapadnoevropskih zemalja lagano je gušila nekada moćni Dubrovnik, ali je on ipak čuvao svoje vekovne trgovačke veze sa svojim zavičajnim zaleđem. Zahvaljujući razvoju sredozemnih gradova, kojima je trebalo više hrane, Dubrovnik je bio posebno razvio izvoz stočnih proizvoda iz srpskih krajeva pod Turskom, zbog čega su dubrovački izvoznici stizali čak i do Sandžaka i Šumadije. Jedan od tih trgovaca bio je i Nikola Bošković. I tada se govorilo, kad sprovodioci dubrovačke robe (kramari) pođu prema Trebinju, da su pošli u "Sklaviniju" – Srbiju. No, trgujući Nikola Bošković ne samo da je kao katolik "srpski pisao", već se kao Srbin interesovao i za srpsku prošlost, svoje srpsko poreklo i to je prenosio i na svoju decu, i na Ruđera. Stalan dodir sa mnogim guslarima i česti pohodi srpskim manastirima u Nikoli su razvili široko interesovanje za prošlost svojih predaka. Baš zbog ovog njegovog interesovanja za srpsku prošlost, Rićeputi, koji je sa Farlatijem i Koletijem izdavao čuveno delo u 8 svezaka Illyricum sacrum, zamoli Nikolu da mu opiše srpske starine koje je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj zemlji. Tako je nastao Nikolin spis Relazioni dei Monasterij della Provincia di Rassia – Staroraška sećanja. Nikola je ovde uneo srpske manastire sve od Hercegovine do Kosova, kako ih je video i kako o njima što doznao. Potvrđuje da je sv. Sava srpski svetac. Navodi kako se u blizini zapuštenog Muratovog turbeta nalazi "mala crkva s grobom Miloša". Nije li to baš onaj manastir posvećen Milošu Obiliću, manastir koji narod svakodnevno posećuje donoseći mnoge darove, a o čemu priča Evlija Čelebija u svom putopisu? Ovaj spis Ruđerovog oca Nikole svedoči nam "u kojim je oblicima svest o našoj prošlosti živjela na određenim prostorima i u određenim trenucima našega života". Eto, iz takve srpske kuće potiču deca Nikole Boškovića i sin mu Ruđer, koji je celog veka vodio prepisku sa svojima u otadžbini a naročito sa sestrom Anicom i bratom Božom, koga je stalno opominjao da traga za njihovim porodičnim grbom iz Bosne. Za ovu Ruđerovu prepisku na "slovinskom" velikohrvatski istoričar Foretić kaže da je vođena "na hrvatskom jeziku". Gde se to Ruđer nazvao Hrvatom? Nije ni Srbinom, ali znamo da je žudeo za potvrdom porekla svoga bosanskog semena. Znamo da je, opisujući jedan trenutak sa svog putovanja, rekao da su u društvu tu bili on, još jedna osoba i još "il Croato". Šta znači ova Ruđerova izjava o onom trećem prisutnom? Ne bi se trebalo zaustavljati na ovakvim detaljima, ali smo već slično postupili i kod Marina Držića, jer, kako smo istakli, kod dubrovačkih pisaca jedino se na ovaj posredan način može dospeti do njihovog narodnosnog opredeljenja. Setimo se one osude bezobzirnog pohrvaćivanja od strane Luka Zore: a isti Zore, i Bogišić, i Medo Pucić i Valtazar Bogišić, svi glasno i poluglasno pohrvaćeni, u mladim danima su čak mogli od starih dubrovačkih gospara da čuju kako je srce Boškovićevo iz Milana preneto u Dubrovnik. Sećaju se lika Ruđerove sestre Anice, koja se dopisivala sa svojim bratom i u dubokoj starosti umrla u Dubrovniku čuvajući uspomene na srbovanje u domu Boškovića, srbovanje kome dubrovačko katoličanstvo još nije smetalo. [22; 69a; 145; 185; 186; 197, II, 432]
Privredna moć viševekovne Dubrovačke Republike, kako smo već rekli, lagano opada zbog jačanja zapadnoevropske trgovine i industrije. Kako je naslon Republike na privredne izvore u srpskom zaleđu omogućavao njeno početno materijalno jačanje, tako je to isto zaleđe održavalo i njeno lagano izdisanje. U toku poslednjih stotinak godina u tri maha srpskim prostorom se preganjaju austrijske i turske vojske u borbi za prevlast na Balkanu i u Podunavlju; ali Dubrovnik ipak uspeva ponovo da uspostavi veze svojih trgovaca sa Srbima prekinute zbog ratova, mada u užem obimu. Pred opsadu Beča 1683. u Beogradu, Prokuplju i Novom Pazaru bilo je 160 dubrovačkih trgovačkih radnji, a posle oslobođenja Budima 1686. ostalo ih je samo 70. Iz Srbije prema Dubrovniku ne idu samo stoka i stočni proizvodi: zabeležen je slučaj jednog valjevskog trgovca koji je za vreme od 1760-1763. u Dubrovnik izvezao samo voska 30.000 kilograma. [23] Posle Beogradskog mira 1739. u Srbiju se sliva sve više doseljenika iz Bosne, Crne Gore, Makedonije i zapadne Bugarske i brzo se stvara jedan odvažan i radan soj, što je uslovljavalo sve življu trgovinu sa jadranskim gradovima, pa i sa Dubrovnikom. Kako su Srbi u ovim poslednjim ratovima od Save pa sve do južnih granica Pećke patrijaršije, do Kumanova, Štipa i Rilskog manastira postajali sve privlačniji za velike sile koje su želele da zamene Tursko carstvo u ovom prostoru, to su se sa ovim srpskim prostorom pravili razni politički planovi: da li Srbe uključiti u jednu od ovih carstva ili stvoriti srpsku državu, kakvu su Srbi imali još pre toliko vekova. Ovde se prvo pojavljuje predlog Nemca Valdemara Šmetaua iz 1774. francuskom ministru spoljnih poslova, pa predlog ruskog oficira Davida Nerandžića iz 1785. podnet slavnom Potemkinu, zatim predlog poznatog avanturiste Subotičanina Dimitrija Vujića itd.
I Dubrovnik je u to vreme imao jednog pristalicu Rusoa i novih demokratskih misli, koji je imao svoj plan o Ilirskoj Republici, kojoj bi pripao i njegov grad. Ta Republika obuhvatala bi Srbiju, Bosnu, Kranjsku, Hrvatsku i Dalmaciju, dakle, velikim delom ono što je predviđao i Karađorđe pokrenuvši srpski ustanak 1804. Taj Dubrovčanin zvao se Tomo Basiljević-Baselji, [112, 55] koji sa svojim jednomišljenicima Dubrovčanima, upoznatim sa novim idejama u zapadnoj Evropi, predstavljahu još jednu novinu u Dubrovniku pred sudbonosne događaje za ovu Republiku.
Kolike i kakve su bile veze između Srbije i Dubrovnika u ovo vreme svedoče i Karađorđeve veze sa ovim gradom. Ako je Karađorđu stizala pomoć od Srba iz dalekog Trsta, tim pre je pomoć mogla da stiže iz bližeg Dubrovnika, čiji su građani vekovima živeli i radili zajedno sa Srbima i koji se vekovima utkivao u privredni i duhovni život Srba. "Karađorđe se bio povezao i sa dubrovačkim senatom. Očekivao je pomoć u oružju u municiji sa mora." Dubrovački guslari su pevali kako je Karađorđe već stigao u Sarajevo. Takvo raspoloženje u Dubrovniku je i omogućilo da je ovaj grad već 1805. "postao centar preko koga su išla poverljiva pisma iz Srbije za pomorske sile na Jadranu". Kad mu je poginuo jedan oficir 1806. u sukobu sa Crnogorcima, Napoleonov vojskovođa Loriston, osvajač Dubrovnika, pisao je: "Još samo treba da mi dođe Karađorđe pa da doživimo katastrofu." Velika je mrlja ostala na Napoleonovoj strategiji što je rušenje feudalnog poretka Evrope zamišljao uz pomoć zaostalog Turskog Carstva. To ga je navodilo da Karađorđa smatra svojim neprijateljem. Napoleon je čak 1807. pravio plan da iz Dubrovnika krene u pomoć Turskoj protiv Karađorđa i njegovi oficiri su u Nišu radili na tome. Srpski ustanici u borbi na Drini oteli su od Turaka i nekoliko topova dobijenih od Napoleona. Poznati francuski konzul u Travniku David pisao je 1810: "Ako bi Srbi krenuli da oslobađaju svoju braću, prišlo bi im u Bosni dve trećine, a u Dubrovniku i tri četvrtine naroda." [23] Ovo je razumljivo, jer građani u samom gradu i seljaci u dubrovačkoj okolini kao Srbi još nisu bili podvrgnuti sistematskom odnarodnjavanju, što će tek kasnije sprovoditi Austrija. I članovi Senata u Dubrovniku, vlastela, nisu se mogli oteti od svog narodnosnog osećanja, iako se nisu mogli izdići iznad svog povlašćenog položaja vlasnika zemlje i nosilaca vlasti. To ih je i dovelo u sukob sa seljacima pred dolazak Francuza, i to ih je, pored svesti o čuvanju slobode svoje Republike, okrenulo protiv rušitelja feudalizma "Franćeza".
Ali, bura se stišala, Republika je utrnula pod Napoleonom a sahranjena pod Austrijom posle pada Napoleona (1814). Posle bojnih pohoda Karađorđa za uspostavljanje nemanjićkog carstva došla je pregovaračka knez-Miloševa politika. Dubrovačka vlastela, ogorčena na Austriju, nekako su se mirila sa neočekivanom bedom u sve bleđoj nadi da će se vratiti staro vreme. Ipak je u toj vlasteli, upornom čuvaru sećanja na prohujalu slavu, živelo ono vekovno dubrovačko Slovinstvo. Čuvalo se u mnogim zabeleženim tragovima u arhivima, u nezaboravnim stihovima dubrovačkih pesnika i redovima istoričara, vezano za još neumukle gusle, koje su lako u stihove o Marku i Milošu sada uplitale i stihove o Karađorđu. To što je ostalo od stare slave svelo se na tinjanje, nečujno životarenje, duhovnu "ništotu" (1814-1848), kako je govorio buditelj novog Dubrovnika Medo Pucić, uporni progonitelj te zlokobne "ništote" i jedan od prvih Dubrovčana koji su ono vekovno Slovinstvo glasno preimenovali u Srpstvo – upravo, onako kako su ga uvek u srcu nosili.
Međutim, u vreme ove "ništote" ipak se, i pre Pucićevih usklika, upadljivom svetlošću zasvetlela jedna sveća. Sveća je poticala iz Dubrovnika, ali nije u njemu dotrajavala i svoje zrake je bacala van granica skrhane Republike. Mislimo na kneza Antuna Sorga-Sorkočevića (1775-1841), koji je mnogo godina proveo u Francuskoj (kraće vreme pred pad Republike kao njen predstavnik) i zapadni svet obaveštavao o prošlosti i budućnosti svoga naroda. On je skretao pažnju javnosti na sebe i svojom pojavom i svojom duhovnom snagom, snagom nasleđenom od starih Dubrovčana. Pripadao je poznatom rodu Sorgo. Iz tog roda je i Petar Sorgo, koji je kao srodnik Gundulićev prvi dopunio ona dva izostala pevanja u Osmanu, pa za njim Antunov otac muzičar Luko Sorkočević (1734-1789). Ovaj rod Sorkočevića traje sve do naših dana. Antun je javnost obavestio o sudbini svoje Raguze u časopisu La Revue du Nord 1838, o jeziku dubrovačkih pisaca i podvukao da je njihov jezik kao jezik Crnogoraca, najčistije narečje dubrovačkog zaleđa. Potom je svetu skrenuo pažnju na značaj Slovena i tu je postupio kao Mavro Orbin: počeo je od najšireg slovenskog opsega da sve završi Srbima i Poljacima. Ova dva naroda pokazaće "toliki sjaj da će najstariji, najponosniji, najplemenitiji i najhrabriji narodi smatrati za čast da ga nose". O Srbima posebno kaže: "Divno i neopaženo držanje Srbijanaca koji, davno lišeni svojih poglavara i svedeni muslimanskim osvojenjima od davnina na sirote zemljoradnike, u svom zdravom razumu, u prirodnoj uzvišenosti svoga duha, u svom plemenitom i instinktivnom junaštvu nađoše ipak snage da izdrže borbu i da povrate, najzad, svoju prvobitnu nezavisnost, uprkos zlobi podmukloga suseda i grešnoj ravnodušnosti cele Evrope, bez ikakve pomoći savremene civilizacije". [79]
Kada su se srpski seljaci odlučili da se sami bore protiv vekovnog zavojevača za svoju slobodu, mnogi umni i čestiti ljudi su razmišljali kao Sorkočević. Upravo, ovih godina i malo kasnije u Francuskoj i u svetu javio se nemali broj naučnika i ljudi od pera koji su Srbima odavali zasluženu pažnju. Za sve to ima zasluga i Antun Sorkočević, koji je ovako sažeto i iz duše Srbe predstavio pisanom rečju. Ali, on je i živom rečju pred poznanicima i bliskim prijateljima ovako govorio o Srbima i o njihovim dostignućima. U to vreme u Francuskoj, posebno u Parizu, buja intelektualni život. Tu su Igo, Balzak i toliki drugi velikani. Tu piše o Srbiji i Balkanu Ami Bue, Siprijen Rober, koji svojim delima širom otvaraju srpska vrata pred kulturnim svetom. Tu su i mnogi poljski emigranti, na prvom mestu su Adam Čartorijski i Adam Mickijevič, koji na katedri za slovensku književnost, osnovanoj dobrim delom zaslugom našeg Sorkočevića (kako je Siprijen Rober 1850. pričao Medu Puciću), predaje o srpskoj narodnoj poeziji i mladim ljudima širi vidike prema slovenskom istoku. Sorkočevićeva veza sa poljskim emigrantima posebno je padala u oči. Da li ovu bliskost između Poljaka i Srba, koji se bore za slobodu, treba vezivati sa onim ushićenjem Gundulića, koji je u svom Osmanu onako pozivao poljskog kraljevića Vladislava da dođe na Kosovo i da se kruniše krunom Nemanjića? To se sve poklapalo sa vremenom kada je u Berlinu Nemac Leopold Ranke, prijatelj Vuka Karadžića, pisao svoje poznato delo Srpska revolucija. Jedan od mlađih koji su o Slovenima učili kod ovih svojih prethodnika, profesor vizantologije u Hajdelbergu i Jeni Hajnrih Gelcer (1847-1906), koji je izučavajući značaj Vizantije i domete njene kulture uočio i vrednost Srba, koji su tu kulturu umeli da usvoje i dalje primenjuju ali čuvaju svoje narodnosno biće – ovako potvrđuje onu Sorkočevićevu ocenu srpske sudbine i duhovnosti: "Nesreća je od opšteg značaja što je propast na Kosovu polju oduzela Srbima, tom slavnom i između svih slovenskih plemena najplemenitijem narodu, gospodstvo na Balkanskom poluostrvu i tako turskom varvarstvu ostavila slobodan prostor" (Karl Krumbacher – Geschichte der byzantinischen Litteratur. München 1897, S. 1054).
Mora se istaći i to da ni poznati pisac istorije Srba Mađar Kalaj nije mogao da zaobiđe sličnu ocenu istorijske pojave Srba pišući predgovor svoga dela.
S obzirom na događaje koji predstoje srpskom narodu i Slovenima, Sorkočević je sagledavao i ono što treba dalje činiti. Međutim, kao da je bio u kakvom pesničkom zanosu i u svojim predlozima je pokazao izvesnu preteranost, sličnu onoj koju će koju godinu kasnije pokazati i zemljak mu Matija Ban. On predlaže za jezik Slovena jezik Crnogoraca, koji se govori sve do Carigrada (slično je govorio vek ranije i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević), jezik kojim se "služi originalni narodni etički genije", koji su "izradili, nijansirali i osvetlili mnogobrojni dubrovački književnici, koji su njime pisali kad većina savremenih evropskih jezika beše u povoju". Prevodeći delove iz Osmana, odlučio se za stihove o Sunčanici, "koja mu se čini da je najoriginalnija i najzanimljivija, pošto se tiče narodne istorije srpske".
Misleći stalno na budućnost svoga naroda, Sorkočević je u brošuri Origine et chute de l'ancienne république de Raguse (Postanak i propast nekadanje Republike Dubrovačke), koju je Austrija bila zabranila na svojoj teritoriji, predložio da se od Dubrovnika, Boke Kotorske, Crne Gore i Srbije stvori federativna država, oko koje bi se posle okupile i druge naše oblasti. Isto ovo, kako smo videli, predlagao je i Tomo Basiljević, koji je bio Sorkočevićev sestrić. Tako su ova dva Dubrovčanina u svitanje novog razdoblja u životu Dubrovnika pokazali na koju su stranu narodnosno okrenuti, nikad ne izrekavši da su pripadnici ovog ili onog našeg naroda, plemena, baš kako su postupali Držić, Orbin, Sasin, Palmotić, Gundulić i toliki drugi Dubrovčani.
I, najzad, kada je Sorkočević na francuski preveo odeljak iz Kačićevog dela Razgovor ugodni naroda slovinskog za drugo izdanje Gusala Prospera Merimea, odlučio se za stihove o kosovskom boju – Pisma od Miloša Obilića i Vuka Brankovića. [79] Sorkočević je i ovim pokazao na koju stranu naginju njegova narodnosna osećanja, isto onako kako će postupiti Ivo Vojnović kad bude stihovima vajao lik Majke Jugovića.
Sve su ovo bili jasni putokazi mladom Medu Puciću i Matiji Banu da lakše uklone onu "ništotu" usnulog Dubrovnika i da 1848-1849. pokažu da se i ovaj probuđeni Dubrovnik okreće prema onoj strani prema kojoj je bila okrenuta i bivša Dubrovačka Republika sa svojim Slovinstvom.
U vreme utihnuća Dubrovnika ima i drugih značajnih ljudi koje ovde treba makar samo pomenuti. Ponovo se zaustavljamo na Ignjatu Đurđeviću-Đorđiću (1675-1757), koji nam je ostavio one divne podatke o znamenitim Dubrovčanima (Vitae et carmina) i koji nam je skrenuo pažnju da je on latinicu smatrao "tuđijem slovima" a ćirilicu "slovinskim pismenima". [81] Svim tim kao i svojim poimanjem lika Kraljevića Marka čvrsto je postavio još jedan beleg Srpstva u Dubrovniku.
Ne bismo hteli zaobići ni tako poznatog tvorca dela Rječosložje... I-III Joakima Stulija (1729-1817). On je reči sabirao po svom slovenskom i ilirskom prostoru. Koristio je i dela Srba Dositeja Obradovića, Jovana Rajića, Orfelina i dr., a dubrovački štokavski i ikavski uzeo je za osnovu svoga dela. Iako je to sve tako bilo, ipak je rečeno kako je tvorac ovog rečnika izradio "zaista rječnik hrvatskog jezika", [197, II, 332] što je usvojila čak i Enciklopedija Jugoslavije. U skrivanju istine o Stuliju svakako je najdalje otišao onaj dubrovački profesor pravaš Marsel Kušar, koji ja anonimno objavio knjigu Dubrovčani, jesu li Hrvati (1893) i tvrdio da Stuli uopšte i ne pominje Srbe u svom delu! No, ponovo ćemo se vratiti ovom "istinoljupcu". [82]
Ne zaboravljamo ni ime jednog učenog Italijana, koji se nastanio u Dubrovniku da vidi kraj njegove slobode, da u njemu zaista mnogo uradi na održanju intelektualne snage ovog grada i da nam skrene pažnju da on ilirski jezik smatra srpskim (serbico). To je bio uvaženi i poznati Frano Apendini. Ova dva savremenika, Stuli i Apendini, prvi u svom Rječosložju a drugi u svojoj Grammatica delle lingua Illyrica (1808) i u dvotomnom pregledu prošlosti i književnosti Dubrovnika (1802-1803), svoja dela su posvetili "ilirskom" jeziku, pri čemu Apendini "ilirski" prevodi sa "serbico" ne pominjući reč hrvatski.
Dodajmo ovde i jednog Francuza, Marka Bruerevića, koji se kao sin francuskog konzula u Dubrovniku tu zadržao i saživeo sa voljenim gradom svog detinjstva. Ne govorimo o njegovim stihovima, već želimo da podvučemo kako izgleda jedna nelogičnost kad se istina postavi na glavu: po Marinu Franičeviću Medo Pucić, koji je u oživljenom Dubrovniku osnovao srpsku "štionicu" i dubrovačko Slovinstvo imenovao Srpstvom, eto takav Srbin učio je Bruerevića hrvatskom jeziku! [199, I, 348] I to se sve događalo u vreme kada su Hrvatska i Zagreb plivali u kajkavštini razumljivoj samo u tom uzanom zaokruženju, dok se čekalo da Gaj "prigerli serbizam", Hrvatima razbije kajkavsku čauru i tako im otvori prozor prema Slovenstvu, Evropi i "serbizmu". Ova "logika" da Srbin nekoga uči hrvatskom jeziku začinjena je i ovom "naučnošću": kada je učenik Bruerević umirao, njegov učitelj Medo Pucić imao je tek dve godine! Franičeviću je bilo glavno da podvuče jednu svoju misao o pohrvaćivanju Dubrovčana, pa makar se poslužio i ovakvom nelogikom.
Ovim se ne iscrpljuje broj uglednih Dubrovčana u vreme prestanka slavne Republike. Među njima su i dva mlada zaljubljenika u slovensku prošlost uvek slobodne Republike, koji će razvrći onu ubistvenu "ništotu" i otvoriti vrata nešto drukčijem vetru da dune među dubrovačkim zidinama. To su već pomenuti Medo Pucić i Matija Ban.
Matija Ban je 1844. u pismu bratu Đuru iz Carigrada, pre dolaska "na kruh" Srbije, podsećao kako ih je majka podizala uz stihove o "Caru Lazaru, braći Jugovića i Milošu Obiliću", i isticao "da se u Srbiji govori istim jezikom kao i u Dubrovniku", da je "Srbija predodređena da bude središte Južnih Slovena".[181]
U vreme svih ovih zbivanja, neodređenog iščekivanja i novih sagledavanja došlo je do postepene promene stava katoličke crkve u Dubrovniku prema pripadnicima pravoslavne crkve. Njih je krajem XVIII veka u gradu bilo sve više. Upravo se u Dubrovniku uvek poneko mogao naći koji bi pripadao pravoslavlju. Čak u Držićevoj drami Arkulin, videli smo, jedna ličnost je bila pravoslavne vere i klela se u sv. Savu. Neke porodice na Pelješcu ostale su pravoslavne sve do novijeg vremena. Tih porodica bilo je više kada se od XVII veka povećao priliv sa kopna. Najzad se javila potreba da ti polutajni šizmatici imaju i svoje sveštene dušebrižnike. Ali, katolička crkva u Dubrovniku, kao i vlada, još je bila uporna i početkom XVIII veka nije dozvolila da podigne pravoslavni hram ni Sava Vladisavljević, Hercegovac, savetnik cara Petra Velikog. U takvoj situaciji su kaluđeri iz manastira Dužija blizu Trebinja, zatim i iz manastira Zavale, s vremena na vreme tajno dolazili u Dubrovnik da obave najnužnije verske obrede, služeći službu Božju u jednoj kući na periferiji grada. Godine 1790. u Dubrovniku je već bilo 25 pravoslavnih porodica. One se dogovore da ipak sebi pribave nekakvu bogomolju, što i urade 7. aprila te godine kupivši kuću pomenutog Vladislavića da bi se u njoj molili Bogu. To bi bila, dakle, prva bogomolja, kapela, pravoslavnih u Dubrovniku. Dužnost sveštenika kapele obavljao je kaluđer manastira Dužija Pajsije Jokanović. Kapela je tek 1800. godine osvećena kao bogomolja. Dubrovački senat se nije slagao sa ovim, ali na zauzimanje Rusije sve se sredilo 1803. Tada je dužnost sveštenika obavljao Simeon Jovanović. Bogomolja je bila posvećena Blagovestima a služila je sve do 1872. Do 1834. dužnosti sveštenika obavljali su svešteno-monasi ovim redom posle Jovanovića: Joanikije Mihajlović Protopopović, Stevan Novoselac, Teodosije Treskavica, Joanikije Radinović, Makarije Grušić, Simeon Ilić i Hrisantije Nikolajević. Posle ovih, dakle tek 1834, Dubrovnik je dobio prvog pravoslavnog sveštenika Đorđa-Georgija Nikolajevića, budućeg episkopa. [2] Tako je počelo sjedinjavanje Dubrovčana katolika i pravoslavnih, iako su još postojali tragovi njihove vekovne odvojenosti.
Sa dolaskom sveštenika Đorđa Nikolajevića, intelektualca sa širim znanjem i shvatanjem, dubrovačka intelektualna sredina se obogaćuje, znanja i shvatanja se međusobno dopunjuju, onaj vekovni nauk o "srpskoj zemlji" i ono uzdizano Slovinstvo sa značenjem Srpstva kod dubrovačkih pisaca sada se sjedinjuju u jednu snažnu pokretačku misao. Misao Save Tekelije da se ne smemo deliti i nazivati po pokrajinama kod Nikolajevića dobija oblik nauka, i to baš na kraju "ništote", pred događaje 1848/9. Pošto je nabrojao 15 i više naših pokrajinskih naziva (Crnogorci, Srbijanci, Dalmatinci, Bosanci itd.), on kaže: [...] "ne nađe se ni jedan bezpristrasnij i pravičnij spisatelj, ni Nemac, ni Italianac, ni Mađar, koji bi nam, kad što o nami piše, ime Srbskoga Naroda dao, nego nazivaju nas da smo čas Raci, čas Iliri, čas Servijanci, čas posledovatelji istočne crkve, čas Grci nesojedinjeni, čas Rišćani, čas Kršćani, čas Morlaci, čas Vlasi". [129, 4]
Kada je Medo Pucić zapevao da je "Srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike", zapevao o "srpskoj zemlji staroj", kada je tek stasali Matija Ban, još pre svog povratka u Dubrovnik, proricao vodeću ulogu Srbije među Južnim Slovenima, kada je Đorđe Nikolajević javno rekao da Dubrovčani govore "srpskim, hercegovačkim narječjem" Srpstvo se počinjalo ponovo ustalasavati kao ono krajem XVI i početkom XVII veka, kao ono za vreme Karađorđa, kad mu je Dubrovnik učinio tolike usluge. Svetu je tako objavljivano da je došao kraj "ništote" u Dubrovniku i da dubrovačko Slovinstvo uzima svoje pravo ime – Srpstvo. Dubrovčani su sada potvrđivali svoje narodnosno obeležje i svoj dalji put, ne sluteći ko će im se isprečiti na tom putu bilo od strane onog neprijateljskog zaokruženja bilo od strane sabraće, koja svoju budućnost vide u pokrajinskom razbijanju a ne u sveukupnoj zajednici kako su je usvajali i uzdizali drugi mudri narodi Evrope.
Već smo izneli izvesne pojedinosti iz vremena ilirskog pokreta, u onom prelomnom razdoblju u srpsko-hrvatskim odnosima sredinom XIX veka. Sada bi sve to trebalo dopuniti. Istakli smo značaj one misli Dragutina Rakovca iz 1843. o nužnosti proširenja Hrvatstva van suženog hrvatskog kajkavskog Provincijala, o čemu je svoje mišljenje iskazao još Ivan Derkos u spisu "Genius patriae" (1832) sa željom da se sjedine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, čije su veze tada bile "posve slabe", [209, II, 27] i sa pohvalom srpskog narodnog jezika i njegovog štokavskog govora koji bi imao postati im književni jezik. I Janko Drašković u svojoj poznatoj disertaciji iz iste godine preporučivao je da se sjedine sve ilirske pokrajine i da prihvate štokavski govor, kojim je on vodio i svoj dnevnik, i to ćirilicom. Mladi Ljudevit Gaj se upoznao u Gracu sa mnogim srpskim omladincima, u omladinskom društvu Srpska vlada čuo sve o Vuku i njegovom delu, bliže upoznao lepotu srpskog narodnog jezika i primio mnoge sugestije od Srbina Baltića, a naročito u Pešti od Pavla Stamatovića, s kojim je "svaki dan slavenski kolač lomio". Osetivši dovoljno i snage i poleta da pođe za Vukom i prihvati ona mišljenja o novom jeziku u Hrvatskoj, Gaj je svim ilircima predložio srpski štokavski govor sa Vukovim pravopisom, uveo ih je u svoje Narodne novine i tako za Hrvate "prigerlio serbizam" obezbedivši im lakši izlazak u svet, baš ono što je Rakovac podvlačio. Već 1837. Pavle Stamatović je pisao da je sada jezik u Gajevim novinama "više serbskodalmatinski neželi rvatski". [209, II, 50] Sve navedene izjave Gaja i ostalih dovoljno ukazuju na to da je Gaj 1836. dotadašnji hrvatski zamenio srpskim govorom, pa makar kako to sada Hrvati poricali i srpski krstili hrvatskim imenom.
Ranije smo istakli da je pojam ilirski zamenjen pojmom hrvatski, ali da im je opseg ostao isti. Tako se Hrvatstvo počelo širiti van Hrvatske i za nekoliko decenija jasno će biti nagovešteno kuda to vodi i u šta će se pretvoriti sve to bezobzirno pohrvaćivanje. I sada se sve glasnije obnavlja ista misao, čak i sa propagandom da se sastave granice Hrvatske i Bugarske pošto Srpstvo više ne treba da postoji.
U našim daljim redovima biće dovoljno podataka o snalaženju Dubrovčana u ovoj velikohrvatskoj megalomaniji.
Sve dok Srbija sa svojom pijemontskom ulogom nije postala otvorena opasnost za Austriju, bečka politika prema Srbima na austrijskoj teritoriji, pa i na jadranskom pojasu dobijenom odlukom Bečkog kongresa 1814, mogla se donekle smatrati blagonaklonom. Ovim stavom Austrije prema Srbima može se tumačiti i onaj postupak njenih statističara pri popisu stanovništva 1851. i 1857, kada su sve stanovnike južno od Neretve uvrstili u Srbe. Da austrijski stav ovde nije bio bez osnova, dokazuje nam i Šafarikova tvrdnja da su i Dalmatinci i Slavonci [Šokci, nastali pokatoličavanjem pravoslavnih] upravo Srbi. No, i ovaj stav austrijskih popisivača stanovništva i ona trpeljivost prema ćirilici (i sam car se njom potpisivao na dokumentima namenjenim Srbima) nisu mogli da ublaže onu oštrinu koju su uskoro pokazali austrijski upravljači u otvorenom ili prikrivenom savezu sa ratobornim hrvatskim pravaškim bojovnicima, koji su bratsko zajedništvo zamenjivali služenjem zavojevaču i porobljivaču. Negde od 60-ih godina prošlog veka Beč je počeo koristiti svehrvatsku misao, čvrsto oslonjenu na katoličku crkvu, da su svi katolici u Hrvatskoj Hrvati, da pravoslavni Srbi treba da se smatraju pravoslavnim Hrvatima i da prihvate Hrvatstvo u celini, kako je najglasnije propagirao već pomenuti Mihovil Pavlinović. Tako je i prostor bivše Dubrovačke Republike postao hrvatski što je priželjkivano u Zagrebu. Obraćanje pažnje Dubrovniku od strane Zagreba do ovih događaja nije bilo posebno upadljivo. Poseta Ljudevita Gaja Dubrovniku 1841, kada je ovaj grad nazvao "ilirskom Atenom" (ne "hrvatskom"), štampanje Gundulićevog Osmana 1844. u Zagrebu, uz podvojeno mišljenje i o spevu i o svoj dubrovačkoj književnosti (Vukotinović se slagao sa Vrazovom uzdržanošću prema njoj zamerajući mu "ultra srbiziranje") još su nosili boju ilirstva, koja je privukla i Dubrovčane. Ono je obavezivalo svoje pristalice da upoznaju Vukove Srpske narodne pesme i ćirilicu. Važilo je kao pravilo "da ćirilicu mora znati svaki pravi Ilir". [209, II, 75/6] Treba dobro utuviti: kada se svejugoslovenstvo pojavljivalo i pod imenom ilirstva i pod imenom jugoslovenstva i južnoslovenstva Srbi Dubrovčani su mu uvek ostajali odani sve do stvaranja Jugoslavije. Pa i danas će mu se naći jasni tragovi u Dubrovniku i posle tolikih bura i preokreta. Dubrovačko Slovinstvo sačuvalo je svoju slovensku širinu i kad se počelo nazivati Srpstvom, "kad slobodarska struja i plemenite reči Orsata Poce [Meda Pucića], brata mu Nika Velikoga i drugih pregalaca prodrmaše uspavanom narodnom svešću" posle nestanka slobodne Dubrovačke Republike. Braća Pucići "u više mahova određuju pravac književnom i nacionalnom životu svoga grada", kako je u svojim uspomenama zabeležio Josip Bersa. [12, 179, 228]
Pri organizovanju propagande ideje srpskog oslobodilačkog programa Načertanija (1844), Ilija Garašanin je Dubrovniku odredio ulogu sedišta za ceo južni deo srpskog prostora. Kad se Evropa uskomešala 1848, Garašanin je u Dubrovnik poslao Matiju Bana radi pripremanja terena za oslobodilačku borbu Srba kad do nje dođe.
Matija Ban je prispeo u Beograd 1844, pošto je nekoliko godina proveo u Carigradu i Brusi. [116] U Turskoj se upoznao sa poljskim emigrantima povezanim sa vođom poljskog oslobodilačkog pokreta Adamom Čartorijskim. To je Banu upravo odredilo životni put. Na to ga je svakako navodilo i ono pisanje Sorkočevića o ulozi Srba na Balkanu. U Beogradu je uspostavio vezu sa Franjom Zahom, koji je kao saradnik Čartorijskog bio blizak sa Ilijom Garašaninom. Ban je uskoro dobio i srpsko podanstvo. Nije prošlo mnogo vremena a on je u Beogradu osnovao "tajno panslavističko demokratsko društvo", koje je bilo sakupilo oko 25 članova, među kojima je bilo čak i više bosanskih franjevaca onda još neprivučenih protivsrpskom propagandom. Panslavistička misao godinama neće napustiti ovog dubrovačkog gospara. Svi do kneza Aleksandra Karađorđevića bili su upoznati sa idejama revolucionarnog panslavističkog društva. Austrija je dobro motrila šta se to sprema u jednoj maloj kneževini, u kojoj se tako lepo snašao i jedan "spletkaš", kako je Matija Ban nazivan u tajnim austrijskim izveštajima. Ban piše, propagira, prevodi sa stranih jezika i upadljivo uzdiže sveslovenstvo. Naravno, on se zbližio sa Pavlom Čavlovićem, izdavačem poznatog ilegalnog hrvatskog lista Branislav štampanog u Beogradu uz pomoć srpske vlade. Oko ovog lista i Ban je pomagao Čavloviću, pa i Banov rođeni brat Đuro (Đurđe, Đorđe), koji je parobrodom "Sloga" tajno prenosio tekstove iz Hrvatske za pomenuti list. U poslednjem broju lista objavljena je i Banova pesma "Horvatom" sa gromkim pozivom u borbu. Ban je bio blizak i sa Stevanom Petrovićem Knićaninom, koji je stajao na čelu vojne uprave Srbije.
Jedna od vodećih Banovih misli bila je i misao da bi trebalo "Srbiju napraviti kolovođom Južnih Slovena". U klubu Banove tajne organizacije napravljen je plan o budućoj federativnoj državi Južnih Slovena, koja bi se zvala Jugoslavija. Nosioci državnosti bili bi Srbi i Hrvati, kojima bi se pridružili i Bugari. Hrvatska bi obuhvatala i Sloveniju, a Srbija sve od Cetine i Vrbasa do Sofije. Plan je bio izložen Knićaninu. U njemu je rečeno šta Srbija treba da uradi da bi postala "južnoslovenskom pokretu gospodarica". Oslobođena i ujedinjena Srbija obuhvatala bi uglavnom već davno obeleženu "srpsku zemlju": "Srem, Bačka, Banat, Srbija, Bosna sa Krajinom, Hercegovina sa Crnom Gorom, Dalmacija sa Bokom Kotorskom i Stara Srbija sa severnom Albanijom". Koliko se Ban bio uneo u misli o usponu Srbije i napredak buduće slobodne federativne države, vidi se i po tome što je Iliji Garašaninu podneo i plan o izgradnji železnice od Beograda do Sutorine. Železnica treba da ide kroz Bosnu, u kojoj živi čist naš narod i da se završi na "Primorju srpskom".
Kao "kolovođa propagande u južnim predelima", kako su ga nazivali, Matija Ban je 1848. prvo imao da prokrstari oblasti od Vojvodine preko Hrvatske i Dalmacije do Crne Gore. Posle razgovora o daljem radu u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu, Ban je sredinom marta stigao u Zagreb radi dogovora sa ljudima upućenim u plan revolucije. Uz put je držao i govore o predstojećim događajima. Preko Karlovca, Šibenika i Splita pa dalmatinskim kopnom Ban je krajem aprila stigao u Dubrovnik. Izveštavajući Knićanina o ovome, Ban podvlači da Dalmatinci – ostrvljani i priobalni – baš ne žele da idu sa Zagrebom. On se na daljem putu držao kopna obavljajući predviđene poslove. Svuda je govorio o skorom upadu u Bosnu prema Livnu i Travniku. U Banovim predviđanjima ima više romantizma nego vojničkog rezonovanja; ali, eto, ljude je takvo raspoloženje vuklo u borbu. Ban ide i dalje u svome zanosu: "Oko 30. maja biću u Beogradu [pošto poseti Cetinje], van [osim] ako se, međutim, stvar naša ne započne, jer u tom slučaju ja vam odoh s mojim Dalmatincima na Livno. Samo vam preporučujem moju ženu i djecu" [...]. Ban je nekoliko dana ostao u Dubrovniku da obavi potrebne razgovore i dogovore, pa je pošao Njegošu. U toku dvodnevnih razgovora dvaju pesnika utanačeno je sve šta treba za zajednički rad i priliv novčane pomoći. Obuzeti oslobodilačkom mišlju i pesnički zaneti ujedinjenjem otadžbine, ova dva pesnika videla su srpskoga kneza u Prizrenu a vladiku kao srpskog crkvenog poglavara u Peći. Tako zanet Ban peva pesmu Radovanje nad Prizrenom, u kojoj se prvi put javno pominje Jugoslavija. Pesma je objavljena 23. oktobra 1848. u listu Zora dalmatinska. Opisujući veče kod Njegoša, uz prisustvo i drugih Crnogoraca, Ban kaže da mu se činilo da se "preselio u omirska junačka vremena". Pišući Knićaninu o svemu ovome 8. maja, Ban izveštava i o tome da Betondić i Baldo Vučetić, "zapovjednici narodne vojske koja se po svoj Dalmaciji zavela, primiše za komandu srpski jezik". Ovome dodaje kako deca po dubrovačkim ulicama pevaju "srpske pjesme". Nekim pesmama i sam Ban je učio mlade Dubrovčane – baš onako kako će i njegov zemljak Frano Supilo 1915. u Nišu igrati kolo sa Srpčićima i pevati pesmu o srpskoj Dalmaciji. Biće da je među ovim pesmama i pesma koju je tada Ban ispevao i štampao pod naslovom Narodna himna srpsko-dubrovačka, koja počinje
Ja sam Srbin starog kova,
Dubrovnika sin [...].
Pošto se nije zbio pohod na Bosnu, koji je Ban očekivao, on je odmah krenuo za Beograd, i to preko Trsta i Zagreba, da tamo izloži šta je sve urađeno na prostoru Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Boke i Crne Gore. U Zagrebu je sa Jelačićem i Gajem dogovoreno sve šta treba za zajedničko nastupanje. Međutim, Bokelji su imali drukčije mišljenje, oni nisu želeli da nastupaju sa Zagrebom.
Kad je, naime, Njegoš Bokeljima uputio poznati proglas da priznaju Jelačića za svoga bana, u Budvi je održan narodni zbor na kome je utvrđeno: [...] "Hrvati i Mađari nisu nikada imali pod svojom vlašću ni dalmatinska ostrva, ni dubrovačku državu, ni Boku Kotorsku" [...], te ne bi mogli da se priključe Hrvatskoj. Narodna skupština, pak, održana u Prčanju 13. juna 1848, na Njegošev proglas odgovorila je da se može poći sa Zagrebom, ali da to bude u okviru "Slaveno-Serbskoga" naroda, no bez "upliva nikakve tuđe narodnosti". Da se ova misao o prethodnom sporazumu dubrovačko-kotorske oblasti sa Zagrebom i dalje održavala, vidi se iz brošure Ignjata Bakotića iz 1861, u kojoj se govori o sjedinjenju Dalmacije i Hrvatske, jer to Dalmaciji osigurava "solidnu samoupravu i pravu političku slobodu". Poznati dalmatinski narodni preporoditelj i vatreni pristalica ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske Srbin Lovro Monti još je određeniji u sličnoj brošuri iz iste godine: on odobrava ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske, ali da se u Dalmaciji prizna "Iliro-srpska" narodnost i da se nad njom neće sprovoditi pohrvaćivanje. Urednik lista Zora dalmatinska Ante Kuzmanić ide još dalje deleći Dalmaciju ovako: hrvatski deo je na severu a Dubrovnik i Kotor "srpskom narodu pripadaju". Svi ovi zaključci potvrđuju da ove predele niko nije označavao hrvatskim.
Matija Ban je ostao u Beogradu od juna 1848. do juna 1849. Ono što je postignuto na terenu putem propagande, prepiskom, što se u rukovodstvu odlučivalo o daljem radu, najzad je imalo da dobije izgled pune borbene organizacije. Ban je čak bio preveo s poljskog brošuru o partizanskom ratovanju, izdao i knjižicu o vazduhoplovstvu. U aprilu 1849. dovršen je plan za nastupanje pod naslovom "Ustav političke propagande imajuće se voditi u zemljama Slaveno-turskim". U propratnom pismu knezu Aleksandru Karađorđeviću Ban je pisao i ovo: "Srbija ili će postati jedna velika država na istoku, ili će za svagda zatrpati budućnost svoju." Sav prostor koji je trebalo pobuniti bio je podeljen na 12 agencija, 7 na severu pod glavnim agentom Tomom Kovačevićem, 5 na jugu na čelu sa Matijom Banom a sa sedištem u Dubrovniku. U ovaj plan bila je uključena i Bugarska do Sofije, dokle se nalazio živalj smatran srpskim, "naši jednoplemenici", što je Ban dobro znao i podvlačio.
Čim je Matija Ban u julu 1849. ponovo stigao u Dubrovnik, pošao je Njegošu da se dogovore o predstojećem radu. Ban je za ovaj dogovor nosio uz kneževo pismo i 2.000 dukata kao i ovlašćenje za zaključenje potrebnog sporazuma o daljem radu. Iz Beograda je već ranije bio sklopljen dogovor o saradnji sa albanskim Miriditima, a uskoro će između Njegoša i Bib Dode biti postignut dogovor o zajedničkom radu. Njegoš je za ovaj posao dobio potreban novac, a izgleda da mu je doturano i naoružanje. Ovako povoljno sklopljeni dogovori o daljem nastupanju, uz široku pomoć Srbije, pobudili su velikog pesnika da o Srbiji izjavi da ona "ništa ne traži za bratsku ljubav, a što je najglavnije nikad nas ne ponižava". Posle ovoga prepiska između Njegoša i Bana bila je sve češća, već prema razvoju situacije. Još je bilo ostalo da se svuda postave agenti-poverenici da bi se tako uspostavila potpuna ratna organizacija. Ban je uskoro sazvao sastanak svih svojih poverenika, koji su pred njim i protom Đorđem Nikolajevićem položili zakletvu. U Dubrovniku su tako Srbi i katolici i pravoslavni položili zakletvu istom Bogu.
Ovom prilikom Ban se imao duže zadržati u Dubrovniku čekajući trenutak za nastupanje. Zato je ovde preveo i svoju porodicu. No, kako su događaji kasnili, Ban je naumio da ovde razvije življu delatnost na književnom i opštekulturnom polju. Ovde mislimo na Banovo izdavanje naučno-književnog almanaha pod naslovom Dubrovnik, cvijet narodnoga književstva (knjištva). To je u stvari bio godišnjak. Staranjem Banovim izišla su tri godišta almanaha – 1849, 1850 i 1851. On će se i kasnije pojavljivati.
U vreme opšteg previranja kod Jugoslovena trebalo je da almanah Dubrovnik pokaže da Dubrovčani osećaju potrebu da se već jednom oslobode onog svog "slovinskog" naziva i bliže se narodnosno odrede. Svakako zato što se pojavio u vreme dozrevanja ilirskog pokreta, uz koji se, pored narodnosne srpske, hrvatske i slovenačke odrednice pojavljuje i sveslovenska misao, ovaj almanah polazi tim ilirskim putem, sa vidnim naglaskom na Srpstvu.
Iako je bio zaplivao u sveslavenske vode i čak pisao gramatiku jednog sveslovenskog jezika, iako je propagirao spajanje Hrvatske i Dalmacije, Ban je uvek naglašavao svoje Srpstvo. Još dok je bio u Turskoj Ban je pisao bratu Đorđu kako se odlučio da se posveti "domovini" i podsećao ga, što smo već pomenuli, kako ih je majka učila narodnim pesmama.
U Dubrovniku Banu je bio najbliži prijatelj i saradnik pesnik Medo Pucić, jedan od najboljih i najučenijih Srba Dubrovčana u XIX veku. Videli smo šta je Bersa mislio o kući Pucića i kako je pevao mladi Medo. Svakako je i ovo Pucićevo pevanje navelo Bana da ga u svojoj pesmi nazove "zastavom srpstva". Pucićeva saradnja sa Banom upravo se najbolje pokazala u almanahu Dubrovnik. Pošto je Ban posle prvog boravka u Dubrovniku dugo odsustvovao, Pucić je imao sam da se stara o štampanju almanaha.
Sve tri sveske almanaha su u prvom delu donosile po jednog starijeg dubrovačkog pisca, posle .čega su dolazili prilozi mlađih pisaca. U prvoj svesci su preštampana Plandovanja Ivana Bunića sa Pucićevim predgovorom. Kako je u Zagrebu za Hrvate bilo započeto izdavanje dubrovačkih pisaca ranijih vekova, u posebnim sveskama, Ban i Pucić su hteli to isto da rade za Srbe u svom almanahu. Posle Plandovanja Ban je započeo, iz sveske u svesku, prikazivanje prošlosti i kulture Dubrovnika sa dobrim poznavanjem stvari, za ono vreme. Ovo je sve bilo već objavljeno u Beogradu 1845. kao posebno izdanje. Naslov glasi Zrcalo poviesti dubrovačke. Ban podvlači da je "budućnost Dubrovnika sva u slavjanstvu" i da mu je "suđeno da bude glavno tovarište [luka] Ercegovine i Bosne". Prešav na dubrovačku književnost Ban ističe da su Dubrovčani "doveli srpski jezik do znatnog razvitka", kao što su savršeno pisali i latinski. Ban još podvlači: "Serbsko piesništvo imalo se je roditi u ovom gradu oko IX vieka." Inače, Ban dubrovačku književnost prelazi prilično skokovito, da je što pre dovede u vezu sa književnim radom Jovana Rajića, Dositeja i Vuka. Idući dalje kroz sadržaj almanaha, posle prvog pevanja Odiseje, u prevodu Meda Pucića, dolaze manji prilozi: pesme Preradovića, Pucića, oca i sina Kaznačića; a od narodnih pesama tu je duga pesma o pogibiji Smailage Čengijića. Kao naučni prilog dolazi početak Banovog razlaganja o osnovi "slavianskoga jezika", što će se nastaviti i u drugoj i trećoj svesci almanaha. Ovaj rad je bio napisan u Beogradu 1847, a u Dubrovniku je samo pripremljen za štampu. Ban tu predlaže: "Mi Iliri treba da stvorimo jedno ilirsko 'narečie', pa da ga posle utopimo u sveslavenski jezik."
U drugoj svesci Dubrovnika valja istaći Banov tekst o Palmotiću i nastavak razmišljanja o slavjanskom jeziku. Ban se ovde dotakao, dosta pojednostavljeno, i toga kako su "Hrvati odabrali narječje srbsko i nešto ga pohrvatiše". Od Banovih pesama ovde su ode Karađorđu i Njegošu, zatim pesma o Dunavu i Srpstvu, pesma posvećena Knićaninu i Materi Srbskoj, ispod koje je Ban napisao i ovo: "Mi Srbi, neki smo istočne vjere, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru – ništa manje svi smo Srbi." Tu je i ona Banova pesma Horvatom, u kojoj klikće Hrvatima "Na noge, na noge", a završava je stihom "Proklet izdajica naroda svog!" Ova Banova pesma objavljena je pre ovoga u poslednjem broju pomenutog Branislava. U ovoj svesci almanaha dalje dolazi opis dubrovačkih svatovskih običaja sa odgovarajućim pesmama, sve iz pera Petra Franasovića. Na kraju je svetosavska beseda Dubrovčanina Petra Martinovića, učitelja u Srbiji i člana tajnog Banovog udruženja u Beogradu.
Treća sveska almanaha, koju je izdala Matica ilirska u Zagrebu u dogovoru sa Banom, pored ostalog sadrži pesme prirođenog Dubrovčanina Marka Bruerevića sa Pucićevim uvodom, zatim nekoliko Pucićevih pesama, život Mara Getaldića, Banova književna rasuđivanja i moralne i povjesničke iskrice (takođe ranije napisane), zatim ep Razgovori pastierski Mata Vodopića, proznog pisca, budućeg dubrovačkog biskupa. Na kraju sveske je objavljen statut otoka Mljeta iz srednjeg veka.
No, Ban se nije zadržavao samo na ovom almanahu. On je imao nameru da u Dubrovniku pokrene jedan list, o čemu se već bio dogovorio i sa Njegošem. Za ovo je crnogorski vladika obećao Banu svoju štampariju na Cetinju. Međutim, događaji su krenuli drugim tokom.
Matija Ban, uvek u poslu, u Dubrovniku je ostao do marta 1850. Tada je dobio poziv da dođe u Beograd. Polazeći na put Ban je agentima izdao potrebna uputstva za rad dok on bude van Dubrovnika. Ali, Banu je iznenada u Beogradu rečeno da mora obustaviti svoj rad u Dubrovniku. Kako se događaji nisu kretali ka očekivanom opštem ustanku i kako je vlada u Beogradu morala da povede drukčiju politiku prema Austriji, koja je vrlo nepovoljno gledala na Banov rad, Banu je bilo jasno da ostvarenje svojih nadanja mora da ostavi za bolja vremena. Sve se odvijalo vrlo brzo: po povratku u Dubrovnik 6. maja 1850. Ban je poslao Njegošu pismo kneza Aleksandra Karađorđevića o novonastaloj situaciji; 18. maja svi agenti sa terena sastali su se u Nikolajevićevom domu u Dubrovniku, gde im je sve objašnjeno i svi, sem njih nekoliko, bili su oslobođeni obaveza; a u julu je Ban posetio Njegoša da bi se uzajamno izjadali i sahranili svoju borbenost. U očajanju, Njegoš je pomišljao da upadne u Bosnu sa svojim borcima, ali se od toga moralo odustati pošto se nije znalo da li bi Srbija pritekla u pomoć i obezbedila snabdevanje tolike vojske. Malo posle toga Ban se našao u Beogradu, gde je primio zvanje profesora francuskog jezika na Liceju. U Dubrovniku Bana je u poslu zamenio Đorđe Nikolajević. Međutim, Ban je morao još jednom da se vrati u Dubrovnik, da raspusti i one ostale agente sa terena i da ode Njegošu u oproštajnu posetu. Tada je Njegoš izrekao jednu proročansku misao: "Srpstvo će se preporoditi pre drskom [smelom] odvažnošću nego li preteranim obzirima na diplomaciju." Možda je ovim Njegoš naglasio osnovne slabe strane Garašaninove organizacije i njegovog Načertanija. Kasnije se, pak, Ban sećao svega ovoga: "Zaista, od kosovske propasti nikad se ne behu do tada složili pravoslavni, katolici i poturčenjaci u misli izbavljenja naroda i obnovljenja srpske države." Posledice toga neuspeha Srba sviju vera 1848/9. i danas osećamo, i sa velikom zabrinutošću pratimo koliko su različite vere za ovo kratko vreme udaljile istorodnu braću.
Ovaj prikaz zbivanja u Dubrovniku 1848/9. obuhvata delatnost Matije Bana kao izaslanika Ilije Garašanina. Međutim, potrebno je ovome dodati i druge značajne pojedinosti koje su se tada utapale u celokupna zbivanja. Prvo ćemo se zaustaviti na trima pojedinostima koje se pojavljuju u prethodnim redovima: na narodnoj skupštini u Prčanju (!), na Banovom priključenju pristalica "turske vere" Srbima pravoslavne, katoličke i unijatske vere i, najzad, na shvatanju da Dalmacija sa Dubrovnikom treba da bude sjedinjena sa Bosnom i Hercegovinom.
Kad je poitalijanjeni Srbin Nikola Tomašić-Tomazeo 1848. pozvao Dalmatince na ustanak, iako je želeo da se sve od Dalmacije na istok sjedini sa Srbijom, shvatilo se da on želi da se Dalmacija opet vrati Mletačkoj Republici, ako bi ona bila ponovo uspostavljena. Zato je Njegoš 20. maja Bokeljima i Dubrovčanima uputio "objavljenije" da budu složni, da čuvaju "svoju narodnost" i da budu "vjerni i poslušni Jelačiću". Pozivi u ovom duhu stigli su i iz mnogih hrvatskih gradova, iz Varaždina čak pisan ćirilicom. Već 5. juna na skupu u Perastu predstavnici naroda odlučili su da se sastanu ponovo 7. juna u Kotoru radi konačnog dogovora. Međutim, u Kotoru su se samo dogovorili da se 13. juna u Prčanju održi narodna skupština da bi se o svemu posavetovali i doneli konačnu odluku o tome kuda će i kako će. Na tu skupštinu je došlo oko 400 izaslanika. Posle duže rasprave odlučeno je da se odbije Njegošev predlog, kao i pozivi iz Hrvatske. Pored ostalog, Njegošu je otpisano da "mi Dalmatinci niesmo [drugo] no Bokezi"; ali, "mi nikakvo protivie nemamo soediniti se" sa ostalima samo da to bude u okviru "Slaveno-Serbskoga" naroda i bez stranog nadzora. Takođe je odbijeno i slanje izaslanika u hrvatski sabor sa ovim opravdanjem: [...] "današnja obstojateljstva a navlastito ona što ste vi Ungarskoi kruni podčinjeni, ne dopuštaju da mi za to soedinenie žertvujemo nezavisnost naše narodnosti" [...]. [62, 80] U nauci ova tri sastanka nose naziv peraštanski sastanak.
Srbi pravoslavne vere na dubrovačkom području održali su poseban sastanak u Dubrovniku još 18. (30) aprila 1848. i, pored ostalog, odlučili da pristanu na širu saradnju, ali ne i sa Italijanima, zatim da se ćirilici i narodnom jeziku obezbedi najšira upotreba, naročito u školskim udžbenicima i da se "srpski ili iliričeski jezik" uvede u sudsku praksu. O svemu ovome obaveštena je javnost i u Boki Kotorskoj, što navodi na zaključak da je ovaj stav Srba Dubrovčana uticao na odluku sastanka u Prčanju. Ovim sastankom u Dubrovniku rukovodio je Georgije Nikolajević dakle, pre nego što je Ban i stigao u Dubrovnik kao Garašaninov izaslanik. [32] Ovo se podvlači stoga što je Matija Ban zastupao Garašaninovo gledište da se pomogne sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske samo da bi već jednom otpočelo ostvarivanje našeg "soedinenia".
I Banov plan o prostranstvu buduće srpske države (upućen Knićaninu) i odluke Srba u Dubrovniku i Prčanju dokaz su zrelije promišljenosti o budućnosti Srba. Sve je to počivalo na osnovnoj misli o slobodnoj "srpskoj zemlji", što je Srbe vekovima držalo u jedinstvu. Međutim, pesnik Njegoš je u svom jugoslovenskom zanosu osnovnu misao o jedinstvu sagledavao u svoj njenoj čestitosti, ne uzimajući u obzir političke računice koje imaju druge ciljeve i neočekivane pokrete. Stoga je njega i obuzeo nemir kad je sve to uvideo, kad je Jelačić postao samo branitelj cara (i odbio ponuđenu Njegoševu pomoć), kad je uskoro i sveslovenski kongres u Pragu rasturen i kad su se ratni poklici iz Srbije čuli sve ređe i ređe. Bar malo oduške je našao kada je Medu Puciću na Đurđevdan 1849. uputio pismo puno očaja, u kome kaže i ovo: "Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja siječe, istrijebiti ih ne mogu, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogoše držati da robuju, a glupi ih misionari sa svojima lažima okružiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi, te provreše. [...] Dragi Grofe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa s volje nije urađeno. Ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim, da je za sad jugoslovenstvo idealna riječ, koja samo praznijem glasom lijepo zveči: Što je banovina (Trojedna kraljevina) i Vojvodstvo, to su mrtve istorijske riječi, drugo ništa. Jugosloveni sile svoje ne poznaju – pa i zasluge svoje ne vide – s toga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno robstvo tuđinu; ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju – nego sve jedno biva, kad naša braća ne umiju razumljeti što je dična svoboda." A u jednom drugom pismu Njegoš slično jadikuje i kaže: "Ko je ikoliko sumnjao da nijesu Slavjani rođeni za robstvo, neka danas njino poslovanje vidi". [75; 179, 144/5] S obzirom na ovo što se danas kod nas događa može se slobodno postaviti pitanje: da li su sva jugoslovenska plemena ili narodi što naučili za ovo vreme od kada ih je Njegoš ovako ocenio?
Na šta nam je još skrenuo pažnju Matija Ban? To je onaj dragoceni savet proistekao iz narodne mudrosti: Brat je mio koje vere bio. To je ono mudro shvatanje da vera ne sme da deli braću, shvatanje čije je poštovanje poslednjih stotinak godina vodilo našem ujedinjenju, kao što je dovelo i do ujedinjenja drugih u Evropi. To shvatanje danas napuštamo, između sebe udaramo sve više plotove i vraćamo se u mrak srednjeg veka. Mladi dubrovački pesnik Medo Pucić kao da je nešto ovako predosećao i još 1841, pre susreta sa Banom, podseća nas da vera ne može biti božja ako deli braću. Kasnije nas je opet opominjao da nam Grk i Latin "krst omraziše". Ban je istakao da Srba ima pravoslavnih, katolika, "turske vere" i unijata, ali nas to ne sme ometati da stvorimo zajednički dom i da se smatramo jednim kao što smo bili pre toliko stotina godina. Sve Srbe, a naročito one "turske vere", – ponavljamo – tome je davno učio islamizirani Srbin Bosanac pesnik Muhamed Hevai. Na to ih je upućivao i poznati umiritelj Bosne sredinom XIX veka, islamizirani Srbin Omer-paša Latas, kada im je upućivao proglase štampane ćirilicom, uvek u upotrebi kod muslimana; kada se za Bosnu i Hercegovinu štampa prvi list, opet ćirilicom (Bosanski vjesnik, 1866). Ono što je čvrsto postavilo Načertanije Ilije Garašanina, što su tako snažno naglasili Dubrovčani želeći naše potpuno oslobođenje i ujedinjenje, jasno su istakli i Srbi muslimani i pravoslavni u Bosni kada su 1907. zajednički zatražili od sultana široku prosvetnu, sudsku i opštu kulturnu slobodu; kada je Bosnu i Hercegovinu zatalasao omladinski "krug Osmana Đikića"; kada je u krilu Mlade Bosne, pored drugih, pokrenut i časopis Srpska omladina (1912/3) za prosvećivanje omladine islamske vere u Bosni i Hercegovini. Časopisom su rukovodili Vladimir Gaćinović i Smail-aga Ćemalović, koga je zbog njegovog nepokolebljivog Srpstva spalio 1945. Pavelić u Jasenovcu. Isto se mislilo kada je mnogo mladih bosansko-hercegovačkih muslimanskih dobrovoljaca u oslobodilačkim ratovima 1912-1918. pošlo na srpski front (jedan od braće Kurtovića bio je završio Vojnu akademiju u Beogradu i junački poginuo 1915). Tako se mislilo i kada je u poslednjem ratu negde u bosanskoj Posavini pokrenut današnji list Oslobođenje štampan ćirilicom i ne deleći Srbe na razne vere. Put na koji je upućivao Matija Ban sa Medom Pucićem nije nastavljen do danas. Čak nisu uspele ni opomene Meše Selimovića i njegovih jednomišljenika. Šta li bi stari Dubrovčani rekli ovim današnjim Dubrovčanima? Ovde smo namerno spojili dva dosta udaljena razdoblja da bi se videlo dokle je išlo to oštroumlje starih Dubrovčana i kako su oni još tada zamišljali buduću slobodnu srpsku zajednicu. Nismo mnogo naučili od Dubrovčana koji su toliko vekova čuvali svoje Slovinstvo, koje spojiše sa Srpstvom i Jugoslovenstvom, a mi hoćemo sve to danas da razvrgnemo.
I najzad, Matija Ban nam je nagovestio da Dalmacija i Dubrovnik moraju biti jedna privredna i ekonomska celina, ako su već i narodnosna, i da je Dubrovnik vekovima bio luka (tovarište) Bosne i Hercegovine, te da jedno bez drugog ne mogu napredovati. Ovo su mnogi političari u vreme Matije Bana i kasnije često ponavljali. Naveli smo šta je u tome pisao i Grga Novak. Međutim, ni u tome nismo poslušali mudre savete starijih. Prvo je to pitanje rešeno tako što je 1941. Dubrovnik ustupljen Italiji da bi se Hrvatska sjedinila s Bosnom i nju posejala brdima kostiju, a danas je prostor Bosne i Hercegovine s Dalmacijom i Dubrovnikom razgraničen sa još manje opravdanja, tako državno uklopljen da kod svakog mudrijeg izaziva iščuđavanje.
Rečeno je šta je sve Matija Ban uradio da bi se otklonila ona dubrovačka "ništota", pri čemu su vodeću ulogu imali već više puta isticani Srbin katolik Medo Pucić (1821-1882) i Srbin pravoslavne vere Georgije Nikolajević (1807-1896). Pored Meda uvek je bio i brat mu Niko Veliki, po učenosti nimalo ispod najučenijih. Kad je austrijski car dolazio u Dubrovnik, učinio je čast ovom "gosparu" da ga poseti i sa njim vodi visokouman razgovor. Za ovu braću Josip Bersa u svojim uspomenama Dubrovačke slike i prilike zapisao je i ovo: [...] "u više mahova oni određuju pravac književnom i nacionalnom životu svoga grada". [12, 228] Ne, ulazeći u svu delatnost Meda Pucića, s obzirom na našu temu, nećemo prećutati njegovu zbirku pesama "punih slovenskog i srpskog duha" Bosanske davorije (1841), gde se ističe nespokoj pesnika zbog magle u kojoj lutaju sinovi njegovog naroda. Kao što je Junije Palmotić u svoje stihove (Pavlimir) upleo svest Dubrovčana o svom bosanskom srpskom poreklu, tako i Pucić svoju pesničku misao vezuje za Bosnu i podvlači da je "srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike" – pesnički izliv koji predstavlja najverniji sud i najtananiju misao o narodnosnoj obojenosti književnog stvaranja starih Dubrovčana. Da bi dokazao da to nisu samo njegova pesnička maštanja, Medo Pucić izdaje dve sveske Spomenika Srpskih (1858, 1862), da bi svet obavestio kakve potvrde o srednjovekovnoj srpskoj slavi čuva Dubrovački arhiv i koliko je sav život Dubrovčana bio upleten u život njihovog zaleđa. Verujući u vaskrs srpske moći, Pucić u posebnom spisu razmatra složene probleme Istočnog pitanja i u okviru njih sagledava dalji put Srbije. Ovim se i on vezao za istu problematiku koju su obrađivali već pomenuti Dubrovčani Basiljević i Sorkočević. Pucić je ovo pisao u već pomenutom talijanskom listu Nuova antologia (1867). Tu je istakao mudrost Italijana što žele da se ujedine bez obzira na njihovu dugotrajnu razdvojenost u prošlosti i podvlači da to "predstavlja najveći trijumf nacionalnog načela nad sofizmima istorijskog prava". Tek kada se uzme u obzir ova duboka misao Pucića o istorijskom pravu oseti se koliko su Hrvati, koji toliko ističu to pravo, daleko od ovih Dubrovčana. Tu Pucić govori i o tome kako su Hrvati uzeli srpski jezik i dali mu svoje ime u duhu svoga pohrvaćivanja svega i svakoga. Govoreći o Dubrovniku i njegovoj sudbini, naziva ga "srpskom republikom". [109]
Godinu dana ranije izašla je i zbirka Medovih pesama u italijanskom prevodu pod naslovom La poesie serbe di M. Pozza. U predgovoru se o dubrovačkoj književnosti govori kao o srpskoj, a o Hrvatima nema ni pomena. Tako Pucić italijansku javnost obaveštava o karakteru Dubrovčana i njihove književnosti u isto vreme kada austrijska zvanična statistika svet obaveštava o tome da prostor Dubrovačke Republike naseljavaju Srbi.
Georgije-Đorđe Nikolajević, kao Sremac i karlovački đak, o Srpstvu je učio u velelepnim fruškogorskim manastirima, u srpskom Panteonu manastiru Krušedolu, ali i na primeru karlovačkog mitropolita Stevana Stratimirovića, koji je 1804. slao ruskom caru Aleksandru I onako podroban predlog o vaskrsavanju srpske nemanjićke države. Znajući kakva je dubrovačka sredina, mitropolit je baš Nikolajevića, posle školovanja, 1830. poslao u Dubrovnik za učitelja pravoslavnih, da mu 1833. uz ovu doda i svešteničku dužnost. Više od četvrt veka Nikolajević je savesno obavljao svoje obaveze kao učitelj i sveštenik, ali je prihvatao obaveze i kao narodnosni i opštekulturni prosvetar, pa i političar. Zato i njemu pripada zasluga za ono razbijanje dugogodišnje dubrovačke "ništote". Istorija srpske kulture svakako će mu kao prvu zaslugu upisati izdavanje srpskog časopisa pod nazivom Srbsko-dalmatinski magazin (Magazin srbsko-dalmatinski, Ljubitelj prosvjete i narodnog jezika, Ljubitelj prosveštenija). To je posle Letopisa Matice srpske drugi srpski časopis koji je bio namenjen Srbima. On je prvo povremeno glasilo na narodnom jeziku na jadranskom Primorju. Časopis je 1836. u Zadru pokrenuo Teodor-Božidar Petranović, ali ga je 1842. prihvatio Nikolajević i vodio punih dvadeset godina. Do 1873. izašlo je trideset svezaka ovog časopisa prepunih najdragocenijih podataka o Srpstvu i Jugoslovenstvu uopšte, a posebno na Jadranu. Hrvatski istoričar Grga Novak je najkraće odredio njegovu vrednost rečima da je on "počeo rad na narodnom buđenju u Dalmaciji", prihvatajući saradnike sa svih naših strana. Sve se to zbivalo dok su Hrvati u Dalmaciji – i tada i još kasnije – o svom narodu pisali u listu na italijanskom jeziku (Il Nazionale). Pored drugih priloga, Nikolajević nam je ovde ostavio amanet da čuvamo svoje Srpstvo u celini, baš kako nas je učio i Sava Tekelija:
"I mi isti [Srbi], – jedni iz neznanstva, kao što je prostij narod, koi je svoju davnašnju Srbsku slavu već zaboravio; drugi, koi tobož štogod pišu, od straha, da se nemilosrdnim poglavicama ne zamjere; treći, ugađajući politiku vremena, ime smo naše srbsko zabacili, rjedko spominjali, ali ako smo u rukopisu i spomenuli,- no stroga cenzura izbrisala ga je; pa smo se tako i sami mnogo i mnogo pocepali, i sebe po provincijama u koima živimo nazivali, a tome su se naši neprijatelji podmuklo smijali, i svoe zavidljivo srce naslađivali" [...] "Naše ime Srb, Srbin, Srbljin, koje mi, koje tuđinci zatrpali smo. Naši neprijatelji radovali su se, misleći da su ga sasvim utamanuli; no nie istina; prevarili su se u svojoj namjeri." [129, 4/5]
Da su Dubrovčani svesrdno poslušali ovaj savet o srpskoj uzajamnosti, pokazali su slanjem svojoj braći Srbima pobunjenim u Vojvodini, kao i Hrvatima, 1848/9 novčane pomoći, i to pola Srbima preko patrijarha Rajačića, a pola Hrvatima preko bana Jelačića. Novac je dalo kao dobrovoljne priloge više od 60 priložnika. Uz novac patrijarhu je poslat i pozdrav, u kome su pored ostalih potpisani Mato Natali, pesnik Antun Kaznačić i ruski konzul Jeremija Gagić, bivši Karađorđev borac rodom iz Gruže. [31]
Dom braće Pucića posle događaja 1848/9. postao je glavno sastajalište dubrovačke inteligencije i političara, svih onih koji su ovom gradu davali dušu. Uz Matiju Bana, dok je još bio u Dubrovniku, i braće domaćina, tu su dolazili pesnici otac i sin Antun i August Kaznačić, Antun Kazali, Mato Natali, Pero Marinović, Marin[ica] Đorđi, pripovedač Mato Vodopić itd. I apoteka Šarića bila je dugo godina isto što i kuća Pucića. [159, 128] Tu su se vodili politički razgovori i sklapali dogovori, recitovali stihovi i kritikovalo ono što se u gradu događalo, sve ono što je navelo Bersu da o tome piše u svojim sećanjima. U tom kružoku određivao se stav Dubrovčana o pitanjima Dalmacije, kao odvojene austrijske pokrajine, ali i o raznim pitanjima cele Hrvatske. Ovaj krug Srba katolika, zajedno sa onima koji su se uvek osećali Jugoslovenima [zapaženo mesto je tu zauzimao Mato Vodopić], želeli su da se sjedine sa Hrvatima, ali i sa svim Jugoslovenima. No, uvek se naglašavalo da se nije htelo ostati pod Austrijom, pored ostalog i zbog toga što je ona ukinula vekovnu slobodu grada 1814. Svi su oni bili članovi Narodne stranke (od 1861). Uskoro su pridošli Cavtaćani Valtazar Bogišić i Luko Zore, pa Petar Budmani i dum Ivan Stojanović, čime se krug ovih Srba katolika u Dubrovniku širio sve više i više. Sve je tako išlo dok se nisu namnožili starčevićanci i preko Mihovila Pavlinovića počeli pohrvaćivati sve redom. Želelo se da se sve poškropi Hrvatstvom: prošlost Dalmacije, svi njeni nekadašnji i tadašnji ljudi, grad Dubrovnik i njegova književnost, Marin Držić, Dživo Gundulić, Ruđer Bošković i tako unedogled. Sve što su ovi Srbi katolici prinosili opštoj stvari, po Pavlinoviću je bilo hrvatsko. Sve što se pisalo u Dubrovniku i pre i sada, bilo je pisano hrvatskim jezikom i uzdizalo hrvatsku književnost. Ako bi, recimo, Srbin Valtazar Bogišić poslao kakve knjige Zagrebu, to bi se odmah obeležilo kao znak njegovog Hrvatstva i nigde se ne beleži da to čini jedan Srbin odan jugoslovenskoj misli. Sve ono pohrvaćivanje, dakle, na prostoru od mora do Drine, provodilo se u duhu velikohrvatske propagande, na isti način, sa istom bezobzirnošću i to uvek uz poviku protiv velikosrpstva. Sve je ovo izvođeno po jednom smišljenom planu, koji se i danas najupornije sprovodi uz upotrebu svih dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava. Starčević i Pavlinović se nisu slagali u stavu prema Beču: prvi je bio protiv Beča a drugi se naslanjao na Beč, ali su protiv Srba imali isti stav i utrkivali se u pohrvaćivanju svega što je srpsko. Starčević se nije ustručavao da čak i Nemanjiće proglasi hrvatskom dinastijom. Taj talas suludog pohrvaćivanja naveo je Meda Pucića da u jednom pismu Bogišiću 1878. napiše i ovo: [...] "Hrvati bi šćeli da je sve njihovo i Dubrovački pisci i Bosna ponosna i Crnagora, a mal da ne i Dušanovo Carstvo. Do sad je sve to bilo djetinjska igra ("Zogo da putti") ali od sada, pošto je srpska grana Slovinstva već do nezavisnosti došla a Hrvatska s nesrećnijem mađarskijem ausgleich-om svaku političku važnost izgubila, što joj neće ni [Jugoslavenska] akademija ni univerzitet povratiti, nama ne stoji nipošto da dalje praštamo tu igru igrati (podvukao J.D.M.) i nas sebi prikopčavati. Amen, amen. Dixi et animam salvavi [Amin, rekoh i dušu spasih]." [114] Šteta što Srbi nisu na vreme shvatili Pucićev sud o velikohrvatskom pohodu na jug.
Ovakva hrvatska politika "prikopčavanja" onoga što je hrvatsko i onoga što nije hrvatsko dobro je došla Beču i katoličkoj crkvi da kod Hrvata razvijaju protivsrpsku propagandu i šire srbofobiju. Srbe Dalmatince, pak, i pravoslavne i katolike, gledali su blagonaklono i time su kod Hrvata u banskoj Hrvatskoj razvijali još veću mržnju protiv Srba. Mudri i razboriti Hrvati gubili su moć pred ovom navalom protivsrpskog talasa. Mnogo kasnije jedan od njih, Viktor Novak, ovako je sažeo svu ovu tragičnu velikohrvatsku zabludu: "Idealistički koncipirano hrvatstvo, ali i šovenski nametano u strastvenim sukobima, političkim, iza međa Srba i Hrvata, već u vreme Bahovog divide et impera, Bahovog razjedinjavanja Srba i Hrvata za jačanje svojih velikih imperijalističkih ciljeva na Balkanu uopšte". [132, 275] Zbog sve izraženijih sukoba Srba i Hrvata u Dalmaciji i u Dubrovniku najzad je i u Narodnoj stranci, koju su starčevićanci već nazivali "hrvatskom", došlo do potresa, a uskoro i do razdvajanja (1881). Jedan od njenih najvatrenijih pristalica Srbin Lovro Monti napustio ju je iz protesta zbog naglašenog pohrvaćivanja svega što je srpsko. Tada se govorilo: "Slaveni uvjek, Srbi možda, Hrvati nikad." Mato Natali je izjavio da je "Dubrovčanin Slaven srcem i dušom, a što se tiče jezika, Srbin, jer je naš dubrovački puk srpskog porijekla." Velikohrvatska propaganda je osuđivala oslanjanje Srba Dalmatinaca na Beč, uporno prećutkujući da se Srbi trenutnim oslanjanjem na Beč u stvari štite od bezobzirnog pohrvaćivanja, a koje je u osnovi odgovaralo austrijskoj politici razbijanja jedinstva Srba i Hrvata. Dubrovački Srbi, iako razočarani u Hrvate, i dalje su bili odani jugoslovenstvu i takvi su ostali sve do 1918, pa i danas nemaju drukčiji stav. Antun Kaznačić, koji je pevao i Gaju i Jelačiću, ali i srpskom patrijarhu Rajačiću i ćirilicom posvećivao stihove, uvek je potvrđivao svoje jugoslovenstvo u svojim stihovima, ne izdvajajući u njima svoje Srpstvo.
Posle 1860. Medo Pucić, brat mu Niko Veliki i brat od strica Rafo postaju još aktivniji u Dubrovniku. Iduće godine, na Medovo zauzimanje i uz Nikovu novčanu pomoć, u Dubrovniku je osnovana "štionica", kojoj će na čelu biti Niko, novčano joj pomagati i omogućiti razvijanje korisne delatnosti. Rafo je preuzeo vođstvo u gradskoj upravi kao narodnjak (do 1878). Tada je traženo od cara da se Dubrovnik i Kotor izdvoje iz opšte dalmatinske uprave u Zadru, jer je preovladavalo gledište da ovi krajevi nemaju nikakve veze sa Dalmacijom, koja u stvari dopire do Cetine, odnosno Neretve. U poznijim godinama Medo je napisao pesmu Poma (palma), koja je "osvojila srca omladine", kako se kasnije sećao Marko Car. Videćemo kakvu će ulogu odigrati ova pesma kod novopridošle srpske dubrovačke omladine oko 1900.
U međuvremenu su se Srbi katolici i pravoslavni sve više stapali, što je kod pravaša izazvalo sve jači otpor. Još ranije je rešeno i pitanje groblja za sahranu pravoslavnih. Da se ne bi i dalje sahranjivali tu i tamo na privatnim posedima, koji put i bez opela, već 1836. je odlučeno da se na Boninovu odredi prostor za sahranjivanje pravoslavnih, gde je podignuta i kapela svetoga Mihaila, kojoj je Njegoš poslao jednu ikonu. I ovo je uticalo na sve veće približavanje i stapanje Srba katolika i pravoslavnih. U toku ustanka u Bosni i Hercegovini 1875-1878. u Dubrovniku je bio stvoren centar za snabdevanje ustanika i za sprovođenje njihovih veza sa spoljnim svetom. Na čelu posebnog odbora (predsednik Pero Čingrija) stajali su Srbi obeju vera. U Dubrovniku je u pomenutoj pravoslavnoj kapeli na Boninovu 12. januara 1876. opojan ustanički vojvoda Maksim Baćević, koji je pao u boju blizu Trebinja. Njegov sprovod posle opela ovako je tekao: "Kovčeg sa mrtvim vojvodinim tijelom pratilo je pravoslavno i katoličko sveštenstvo, učenici i učenice svih škola i građanstvo Dubrovnika i okoline. Pjesnik grof Medo Pucić išao je u sprovodu gologlav za kovčegom vodeći bosonogo žensko dijete – bjegunicu iz Hercegovine, što je značilo da i hercegovačka nejač, za čiju je slobodu poginuo mladi vojvoda, učestvuje pri ispraćaju do vječne kuće svoga zatočnika." Posle ovoga telo pokojnika je poneto u rodno mesto.
Ovih godina privedeno je kraju i pitanje podizanja nove pravoslavne crkve. Zauzimanjem sveštenika Georgija Nikolajevića, još 1839. dubrovački pravoslavni parohijani su odlučili da se otpočnu pripreme za podizanje pravoslavne Saborne crkve. Novac je polako sakupljan, i 1865. od braće Boža i Nikole Boškovića otkupljeno je zemljište na kome će biti podignut novi hram. Ubrzo je obrazovan odbor za rukovođenje svim poslovima oko podizanja hrama. Glavnu reč su vodili sveštenik Božidar Janković, istaknuti dubrovački preduzetnik i viđena ličnost u gradu, pomenuti Božo Bošković, zatim Josif Kalik, Vaso Aleksić, Đuro Kovačević, Jovo Opujić, braća Nikola i Pero Kovačević, Ristan Golić, Jovo Vuković, Lazar Popović, Georgije Grkavac, Nikola Unković, Miloš Marić, Georgije Kovačević, Todor Mandić, Aleksa Jeftanović, Jovo Milaković i Mihailo Komnenović. Usvojen je plan arhitekte Vekijetija. No, kako se ispostavilo da kupljeno zemljište nije bilo pogodno za gradnju hrama, kupljeno je ovo na kome se danas nalazi hram. Tu je paroh Janković osvetio temelje novoga hrama 21. maja 1871. Hram je ozidan korčulanskim mermerom i već 9. oktobra 1877. bio je osvećen. Na svečanost osvećenja hrama pozvano je 37 gradova – od Beča, Pešte, Temišvara do susednog Mostara. Stiglo je 140 delegata. Najviše ih je došlo iz Boke, i to sa horom "Jedinstvo", koji će sa dubrovačkom "Slogom" učestvovati u svečanom činu. Među mnogim pozdravnim telegramima isticao se telegram beogradskog mitropolita Mihaila. Svečana litija je prošla kroz grad uz učešće mnogih Dubrovčana i gostiju. Posle obavljenog svečanog čina za goste je bila priređena večera. U to vreme u Dubrovniku je bilo oko 540 pravoslavnih parohijana. Posle odlaska Nikolajevića dubrovački pravoslavni sveštenici su bili: Jovan Novaković, Joanikije Avramović, Jovan Bućin, Sava Barbić, Božidar Mitrović, Radislav Vukomanović... Matične knjige hrama čuvaju se od 1826. [2, 82-85]
Pored nove crkve stvorena je i odgovarajuća biblioteka sa skromnim muzejom. Ovoj biblioteci 1910. pridodata je i biblioteka Boža Boškovića, a kasnije i biblioteka Srbina katolika sudije Rafa Marića (koji je umro 1966. godine). Biblioteka je dobijala mnoga vredna izdanja iz Srbije, pa ima čak i Glasnik Srpskog učenog društva.
Braća Pucići umrla su jedan za drugim – Medo 1882, a iduće godine i Niko. Medo je ožaljen u svem Srpstvu i kao pesnik, i kao kremeni Srbin, i kao čovek od posebne vrednosti. Na Medovoj sahrani na groblju sv. Mihailo na Lapadu okupilo se mnoštvo sveta. Ovako ju je ukratko opisao srpski list Slovinac u svom 20. broju iste godine: "Pogreb oplakanog Meda grofa Pucića beše 2. Julija. Sve što je odabranijega u gradu i Gružu zgrne se za lijesom put groblja u Mihailu uz tužne zvuke gradske muzike. Odar se mrtvački i ne viđaše od vijenaca". Na jednom vencu mogao se pročitati i ovaj natpis: "Medo Pucić, vlastelih dubrovački, grof od Zagorja, malteški vitez i ruski sv. Ane, član Srpskog učenog društva u Beogradu i Jugoslavenske akademije u Zagrebu, bivši dvorjanin Lukeškog vojvode Karla Ludovika a Milana Srpskog kralja mudri nastavnik, poštenjak i rodoljub, učenjak i književnik. Neumorni budilac stare naše slave" [...]. Bratu Niku stiglo je i saučešće srpskoga kralja Milana Obrenovića.
Tragovi Meda Pucića dugo su ostali vidni u Dubrovniku, u napisima mnogih naših ljudi od pera i u sećanjima savremenika. Bersa će mu posvetiti čitavu elegiju ističući njegove kosovske rane "S kojih Srbin još i danas strada" i nada se da nikad
ne iščezne sa vidika
ona divna srpska pjesma,
sjajna zv'jezda našeg Dubrovnika.
[kalendar Dubrovnik 1897, 131.]
Među mnogim ocenama rada i misli Meda Pucića posebno se ističe kako je Luko Zore uporedio Pucića i Pavlinovića: "U Meda široki vidici na prirodnoj narodnoj podlozi, u Pavlinovića uzano obzorje na plemenskoj stegnutoj osnovi [...], u Meda jednaka ljubav prema našijem plemenima, u Pavlinovića ukočenost takva da ne će Srbe ni da spomene, gde ih treba spomenuti" [...]. [67]
Iduće godine posle smrti Meda Pucića u Radu JAZU br. 67 objavljena je studija Franje Markovića o ovom vrlom Dubrovčaninu. Sudeći po mnogim Markovićevim stavovima, može se reći da je ostao blizu istine. Ali, kada se s jedne strane uzme u obzir kakve je sve narodnosne oznake nosila dubrovačka književnost, kakav je stav imao Medo Pucić prema prošlosti Dubrovnika i njegovoj književnosti, i s druge strane kada se pročita da Marković Dubrovnik naziva "roditeljem hrvatske književnosti" i da kaže da Pucić, Srbin nad Srbinom, "Izdaje god. 1856. prvu na hrvatskom jeziku 'Povjestnicu Dubrovnika'" [101] – mora nam biti jasno dokle je u Hrvatskoj za 30 godina prodrlo starčevićanstvo, velikohrvatska misao i pohrvaćivanje svega što nije hrvatsko, čemu je, evo, tome podlegla i sama Akademija. Već je tada počela da se ustaljuje više nego smešna – da ne kažemo nešto teže tvrdnja: da Srbi pišu hrvatski, pa čak i srpski pravoslavni sveštenici ne pišu više srpski nego hrvatski!
Glavnu intelektualnu snagu Srba Dubrovčana činili su Srbi katolici, jer Srbi pravoslavni su bili tek stali na svoje noge, trudili se da materijalno ojačaju i stoga su se više bavili raznim poslovima. Pada u oči veliki broj profesora Srba katolika u gimnaziji (Budmani, Kastrapeli, Zore, Pero Mali, Stijepo Lucijanović, Vicko Tripković i dr.), što je na protivnoj strani izazivalo prigovor kako ti profesori kvare omladinu i naturaju joj Srpstvo. Međutim, to dubrovačko Srpstvo nije se odricalo jugoslovenske misli i baš su to pristalice velikohrvatstva, sve više pod uticajem Pavlinovića i Starčevića, i napadali.
"Štionica", odnosno Narodna čitaonica, pored osnovne dužnosti da narodu obezbeđuje lepu i korisnu knjigu, oživela je onaj raniji Banov almanah-godišnjak Dubrovnik, iz 1849-1852. Almanah je izašao za 1867, 1868, 1870 i 1876. godinu, čuvajući svoj lik iz prvih godina i jugoslovensku obojenost. O almanahu su se starali Niko Pucić, Jozo Bunić i Stijepo Skurla. U svesci za 1867. na uvodnom mestu se nalazi već pomenuta pesma Meda Pucića Poma. Godina 1876. štampana je u sveščicama. Naravno, pravaši su odbijali i pomisao na saradnju u ovom almanahu, pri čemu je svakako prvo mesto zauzimao Mihovil Pavlinović. Pored pomenutih saradnika javili su se još Luko Zore, Petar Franasović, Ivo-Ivan Stojanović, Petar Budmani, Valtazar Bogišić, Đorđe Ban, Ivan Kukuljević Sakcinski, Stojan Novaković, Vuk Vrčević, Stjepan Mitrov Ljubiša, Antun i August Kaznačić, Jovan Sundečić i drugi.
Međutim, današnja obaveštenja o ovom almanahu ne pominju da je on dalje izlazio. U listu Slovincu za 1880, br. 8, nalazi se oglas za isti almanah, a oglašava ga "Nakladna knjižara i tiskara D[ragutina] Pretnera". Ovo izdanje nije viđeno, no, podaci govore da se almanah nastavlja i dalje. Tako se u Narodnoj biblioteci u Beogradu nalazi i ovakvo izdanje: Dubrovnik – Zabavnik Štionice dubrovačke. Ur. Ivan Stojanović. Godine 1885. izišle su sveščice almanaha, I, II, III/IV i V/VI. Štampan je ćirilicom i latinicom, ali se ne kaže nigde da je nastavak ranijeg almanaha istog imena niti se vidi da li je što izlazilo u međuvremenu. I sadržina ovog Dubrovnika bila je jugoslovenska, što je sasvim jasno po saradnicima i uredniku Stojanoviću, velikom Srbinu Jugoslovenu. Pored ostalog, ovde se nalazi i pesma Matije Bana "U hvalu Srbiji i Mihailu Obrenoviću".
Štamparija Dragutina Pretnera, uz ostalo, možda je najvidniji beleg ostavila izdajući kolekciju knjiga Srpska Dubrovačka Biblioteka. Prva sveska ove biblioteke pojavila se 1878, a izišlo je preko trideset svezaka. Među piscima nalaze se i: Mato Vodopić (3 knjige), Engel (Istorija Dubrovnika), August Kaznačić, Vuk Vrčević, Marko Car, Milan Đ. Milićević, Vid Vuletić Vukasović, Baldo Glavić (Nar. pjesme I, II), a od ranijih Gundulić, Palmotić... Sve do danas ni raniji pravaši ni ovi najmlađi nisu stigli da objasne kako su to njihovi "hrvatski" književnici Mato Vodopić i August Kaznačić, još dok su bili živi, mogli dospeti u ovu srpsku biblioteku.
Već smo se nekoliko puta zaustavljali na Matu Vodopiću, ističući njegovo jugoslovenstvo. Međutim, i iz onog što je ovde već rečeno o njemu i iz redova koji slede ipak se može reći da je u Vodopiću Srpstvo bilo najdublje ukorenjeno. Dum Ivan Stojanović je ostavio i ovo svedočenje. Jednom na ručku u užem krugu prijatelja, gde je bio i Stojanović, biskup Mato, pored ostaloga, reče: "Sinci, sila nam je da budemo Hrvati, i to valja biti, ako nećeš da te mnogi progone, premda ni mi u detinjstvu, ni naši oci, ni naši djedovi, nijesmo znali za to ime" (Engel-Stojanović "Povjest Dubrovačke Republike" 1902; [Dodatak] str. 9).
Što se tiče listova-časopisa, Srbi su ih u Dubrovniku imali više. Svakako zato što su bili utučeni zbog gubitka svoje slobode i svoje Republike, Dubrovčani su hteli da se ipak malo i vesele i da prikriju svoje pravo društveno stanje, te su svaki čas pokretali i šaljive listove. U drugoj polovini XIX veka nabrojano ih je 15. Sve su to bili listovi kratkog veka. Ne bi se moglo reći koji je od njih bio srpski, a koji hrvatski. Od ozbiljnih listova prva je bila Gušterica, koja je izlazila dve godine (1882-1883), ukupno 24 broja. Ovaj list je pripadao Srpskoj stranci i ostao je u dugom sećanju Dubrovčana po svojoj oštrini pisanja, zbog čega je i zabranjivan. Štampan je u srpskoj štampariji Antuna Pasarića. I Glas Dubrovnika (1885), koji je uređivao Mateja Šarić, bio je kratkoga veka. Takođe i list Radnik. Srpsku Zoru (1907-1914) izdavalo je istoimeno srpsko društvo ćirilicom i latinicom a uređivao ju je Mita Pušibrk. List se održao nešto duže i bio je posvećen privredi i javnom životu. Međutim, listovi Slovinac, Dubrovnik i časopis Srđ imali su širu namenu, uređivani su znatno stručnije, imali su dobre saradnike i na njima se treba duže zadržati.
Slovinac, list za književnost, umjetnost i obrtnost (1878-1884). Ideju za pokretanje lista dao je Luko Zore, a odmah su je prihvatili Medo Pucić i brat mu Niko, koji je list i novčano pomagao. U početku je Zore bio i odgovorni urednik, i vlasnik i izdavač, a posle su ga zamenili drugi, najduže Vjekoslav Pretner. U pokretanju lista učestvovali su još Pero Budmani, Antun Kazali, Ivan August Kaznačić, Jovan Sundečić i Vuk Vrčević. I ovde su pravaši ostali dužni objašnjenje kako su se njihovi hrvatski književnici Kazali i Kaznačić našli među Srbima. List se oglasio kao zastupnik Jugoslovenstva: "Od Varaždina do Bara i od Visa do Timoka jedan je narod." Zagrebački list Obzor, već vidno pod uticajem starčevićanaca, napadne Slovinac, a to isto urade i hrvatski klerikalci sa Pavlinovićem na čelu ružeći list čak i u crkvenim propovedima, a kanonik Mato Pišta čak ga je spaljivao na samoj predikaonici. List su nazivali "miljenikom Srba" i prkosno podvlačili da uzalud sjedinjuje Srbe i Hrvate. [109; 149] Njima nije bilo do Jugoslovenstva, a još manje do jačanja Srba u Dalmaciji. Tematika lista bila je široka. Objavljivane su i slike viđenih ljudi kao Konstantina Jirečeka, Milana Đ. Milićevića, Zmaja, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Jagića itd. Među saradnicima su se nalazili Matija Ban, V. V. Vukasović, Mato Vodopić, Laza Lazarević, Toma Oraovac, Petar Franasović, dum Ivan Stojanović i toliki drugi, i svetovna i duhovna lica. Štampan je u srpskim štamparijama, prvo kod Pasarića a zatim kod Mata Gracića.
Dubrovnik, nedeljne novine, 1892-1914, 1923-1925, 1937-1941. U svoje vreme bio je glavni list Dubrovnika uvek u toku događaja i kod Jugoslovena, posebno kod Srba, a i u svetu. Prateći zbivanja kod nas, uvek je pratio i zbivanja na književnom i kulturnom polju. Sve što je pisano o Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji i Makedoniji svrstavano je u posebnu rubriku "Srpske zemlje". Štampan je i ćirilicom i latinicom.
Prvi vlasnik, izdavač i odgovorni urednik bio je Stevo Vrčević, Vukov sin, a od 1895. Antun Fabris, vešt novinar i jedan od najvatrenijih Srba Dubrovčana, uvek na meti austrijskih vlasti, proganjan i najzad pre vremena umoren. Posle Fabrisa menjali su se odgovorni rukovodioci lista, ali su mu uvek čuvali prvobitnu putanju. Najduže se zadržao Krsto Dominković, koji je i obnovio list 1937.
Pre rata list je nekada izlazio i dva puta nedeljno. Kakvom važnijem događaju posvećivao je specijalan broj. Tako je bilo prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću u Dubrovniku 1893, ili prilikom prenosa kostiju Vuka Karadžića iz Beča u Beograd. Već na samom početku izlaženja, u broju 5, objavljen je specijalan proglas Braći muhamedancima Bosne i Hercegovine sa savetom da ne zaborave svoje Srpstvo, baš onako kako je mislio i Matija Ban 1848/9. i kako ih je pre 200 godina učio njihov zemljak, pesnik Muhamed Hevai. Naturena vera ne sme da im bude preča od narodnosti. Zbog ovakvog svoga stava list je postao posebno omiljen u svoj Bosni i Hercegovini i godinama je rado čitan. U listu je bio stalno otvoren front protiv pohrvaćivanja Dubrovčana i njihove književnosti, protiv pohrvaćivanja ne-Hrvata i tuđe teritorije, uz stalno isticanje narodnosne vezanosti Dubrovčana sa srpskim zaleđem. Odvijale su se česte prepirke sa pravaškim listom u Dubrovniku Crvena Hrvatska pod uredništvom Cavtaćanina Frana Supila, pravaša ali protivnika Starčevićevog stava prema Srbima. U pitanju: sa Zagrebom ili sa Beogradom, podržavan je stav "Zagreb nas priteže, Beograd nas ne priteže", stav koji je Medo Pucić bio odredio još pre 15 godina. U broju 21 navode se reči Koste Vojnovića, oca Iva i Luja Vojnovića, pokatoličenog Srbina, inače profesora Sveučilišta u Zagrebu: [...] "državno pravo hrvatsko ne dopire preko Neretve; pošto Dubrovnik, prem da je kroz stoleća uživao zaštitu hrvatsko-ugarskog kraljevstva, imao je svoju nezavisnost kao slobodna republika". Godine 1895. u br. 46, u prepirci sa zagrebačkim listom Obzor ovom su listu postavljena sledeća pitanja:
- Zar Obzor nije ružio Karađorđa, Hajduk-Veljka i Nemanjića?
- Je li istina da su Njegoš i Obrenovići uspeli zahvaljujući "hrvackoj velikodušnosti"?
- Da li Srbi žele hrvatske zemlje ili Hrvati žele srpske zemlje?
- Jesu li Srbi napadali latinicu kao Hrvati ćirilicu?
- Da li su Srbi Hrvatima oteli jezik ili je obratno?
List nije menjao svoje stavove i kad je zabranjivan, što je bio najbolji znak kome je bila naklonjena austrijska uprava u Dubrovniku, iz godine u godinu pojačavajući ovu naklonost.
Obnovljeni Dubrovnik i 1923. i 1937. u novim uslovima imao je drugi lik, iako se trudio da sačuva stare uspomene, da se što češće seti života u Dubrovniku pre 1914, iznoseći mnoge istorijske činjenice da bi ih spasao od zaborava.
Fabris je zaslužio da se i ovo ne zaboravi o njegovoj odanosti i Srpstvu i Jugoslovenstvu. Kad je Frano Supilo prešao u Rijeku i promenio svoj dotadašnji stav prema Jugoslovenstvu i kad se osetilo da sukobi između Hrvata i Srba vode u nesreću, Fabris dođe u Rijeku i tu se sa Supilom zagrli i bace u zaborav nepotrebne i štetne prepirke između Dubrovnika i Crvene Hrvatske.
To je prethodilo onom srpsko-hrvatskom izmirenju 1904/5.
Srđ, list za književnost i nauku (1902-1908). Časopis je pokrenuo Antun Fabris i ostao je njegov vlasnik, izdavač i urednik do smrti 1904. Posle su se o njemu starali Luko Zore, Miho Vaketi, Krsto Dominković i Antonije Vučetić. Izlazio je dva puta mesečno ćirilicom i latinicom. Iako je držao "srpski smer" i bio smatran "glasilom sviju Srba na Primorju", [149] ipak je ostao okrenut Jugoslovenstvu. Štampala ga je štamparija Pasarića.
Evo kako je Srđ bio oglašen u listu Dubrovniku:
"Stari Dubrovčani tijekom vremena stekli su dragocjeno iskustvo, iz koga su crpli sjajne plodove. Mi njihovi nasljednici, prekaljeni razlikama zgoda, dodali smo iskustvu iskustvo. Oružani tako stupamo na vidjelo, i smatramo se dužnim da priopćimo narodu ono što smo od našijeh starijeh obaznali i naučili, a i ono što smo sami doživjeli, eda nam to korisno bude. Taj uspjeh moći ćemo postignuti jediko ako pregalački prihvatamo se posla.
Srpski narod razvijao se u trima državama, biva u Srbiji, Bosni-Hercegovini i Dubrovniku. U Srbiji istočnom prosvjetom, u Bosni borbom istoka sa zapadom, a u Dubrovniku zapadnom pitominom. Ali unatoč te uglađenosti nije se nigde otrgnuo od duševne sveze sa svojim srpskim plemenom, nego je baš postignuo svoju književnu znamenitost najboljim srpskim govorom iz susjedne Hercegovine i svoje okolice. Dapače i danas, ako posmatramo pomljivo Dubrovačka sela uvidjet ćemo da jezik, običaji i nošnja srpska umjetnome prekrajanju odolijevaju, jer sada je narodni život srpski kod nas čio i zdrav. Mi mislimo u tom smislu raditi i napredovati, jer jedino pravijem i prirodnim putem narod može doprijeti do sreće i čestitosti". [28]
U Srđu su sarađivali braća Svetozar i Vladimir Ćorović, mladi Dubrovčanin Srbin katolik Petar Kolendić, Simo Matavulj, Dragutin Domjanić, Ivo Vojnović, Rikard Katalinić-Jeretov i dr. Donosio je sastave u stihu i prozi, književne prikaze, priloge iz istorije i lingvistike, a bilo je i prevoda. Austrijske su ga vlasti ugušile posle aneksije Bosne i Hercegovine (1908).
U okviru srpske izdavačke delatnosti u Dubrovniku nalaze se i dva kalendara: Dubrovnik (1897-1902) pod uredništvom i staranjem Antuna Fabrisa i Srpska zora (1905) pod staranjem istoimenog društva. Fabris je kao urednik kalendara razvio istu tematsku lepezu kao i u istoimenom listu. Velika pažnja bila je posvećena srpskoj istoriji i srpskim vladarima, posebno dolasku cara Dušana u Dubrovnik. Tu su i životopisi Josifa Pančića, kotorskog štampara Paltašića, dum Ivana Stojanovića, Nikole Tomazea, Valtazara Bogišića, poznatog srpskog novinara iz Zadra Save Bjelanovića, Matije Bana itd. Među njima se ističe životopis Meda Pucića, koji je "udario pečat ukupnom dubrovačkom pjesništu" svojom pesmom "Karađorđevka". U kalendaru je bilo i beletristike kao i narodnih pesama. Štampan je kod štampara Pasarića, latinicom i ćirilicom.
Antun Fabris je zbog Srđa i život izgubio pre vremena. On je u Srđu 1902, br. 19, objavio pesmu "Bokeljska noć" Bokeljca Uroša Trojanovića (1882), koji je sa svojim bratom Vladimirom visoko držao srpsku zastavu u Boki Kotorskoj. Zbog toga je bio trn u oku austrijskim vlastima, kojima ja pomenuta pesma ličila na bunt. Međutim, ova pesma je samo uzeta za izgovor, a pravi razlog hapšenja Fabrisa bilo je njegovo učešće na kongresu novinara u Beogradu krajem oktobra 1902. Na kongresu je bio posebno istaknut kao urednik lista Dubrovnik i izabran za potpredsednika kongresa. Pri povratku u Dubrovnik odmah u Gružu bude uhapšen i odveden u tamnicu Karmen. Tu dovedu i štampara Pasarića, kao i autora pesme Uroša Trojanovića. Zbog teških uslova u zatvoru i odlaganja suđenja uzbuni se štampa u Srbiji (naročito list Odjek), Francuskoj, Engleskoj, Rusiji, te zatvorenici budu pušteni iz zatvora posle dva meseca. Ali zbog grubih postupaka u zatvoru ubrzo je umro Trojanović, a 1904. i Fabris. Njegova sahrana okupila je sav Dubrovnik, kao što je bilo i na sahrani Meda Pucića. Sahranjen je u grobu svoga dragog dum Ivana Stojanovića.
U okviru ove borbe pohrvaćivanja Dubrovnika vođene kroz periodičnu štampu došlo je do jednog okršaja, do koga je došlo zbog knjiga pisanih u korist ove ili one strane. Sa velikohrvatske strane bili su Mihovil Pavlinović i dubrovački profesor Marcel Kušar a sa srpske strane, sa strane Srba Dubrovčana, bili su Lujo Vojnović i Luko Zore, koga je Kušar naročito napadao i ružio. [2a]
Prvo je Pavlinović u Zadru 1876. izdao knjižicu pod naslovom Razgovori, a zatim za godinu dana još tri izdanja iste knjižice sa nešto izmenjenim naslovima. Prvo ju je uneo u svoje Pučke spise, zatim ju je izdao pod naslovom Razgovori o Slovinstvu, Jugoslovenstvu, Srbo-Hrvatstvu i najzad 1877. pod naslovom Hrvatski razgovori. Posle ovoga Lujo Vojnović je u Dubrovniku 1888. objavio spis Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, gde je sakrio svoje ime pseudonimom "L. G. – Dubrovčanin". Onda je 1892, u izdanju lista Crvena Hrvatska izašla knjižica Dubrovčani, jesu li Hrvati s potpisom "Hrvati u Dubrovniku". Međutim, dum Ivan Stojanović je utvrdio da je to napisao profesor dubrovačke gimnazije Marcel Kušar, ogorčeni protivnik profesora Srba, koji tobože "kvare omladinu". O vrednosti ovog pamfleta dali su mišljenje Bogišić i Jagić, Srbin i Hrvat. Prvi je rekao da je "pisac vrlo vješt u izvrtanju istine; ta je knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice, jer u njoj neće naći [ništa drugo] nego istinu umjetnički izvrnutu". Bogišić kao da je predosećao pola veka unapred šta će ovakvim izvrtanjem istine 1941. napraviti ustaški primitivci, kojima je istina bila u kami, a kojima se i danas tako masovno oduševljavaju. Bogišić kao da je nazreo reči bogoljupca fra Dionizija Juričeva o ustaškom programu NDH 1941. Neće biti od štete da se i danas setimo tog primitivizma na koji nas je opominjao Bogišić još pre toliko godina. "U ovoj zemlji, kaže Juričev, ne može da živi više niko osim Hrvata, jer ovo je zemlja Hrvatska, a tko se neće pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima [Velebit] davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potrebno, učinit ću i ovde [Zagreb], jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od sedam godina, a smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da oduzmemo od drugih". [173a] Nije naodmet sve ovo reći da se vidi kako se jedna zla misao može razviti do najcrnje tragedije i postati osnovna nauka da je svaki zločin opravdan. Ovde smo namerno povezali navedenu Bogišićevu misao sa hrvatskom ustaškom genocidnošću baš zbog najnovijih događaja u Hrvatskoj, zbog potrebe da se uvidi gde treba tražiti seme te genocidnosti i zbog nužnosti da se sagleda kako se ta genocidnost ustaljivala kod Hrvata sve više napajanih srbofobijom i iznutra i sa strane.
Što se tiče Jagićeve ocene ove Kušarove knjige, ona je vrlo kratka. Jagić je rekao "da stari Dubrovčani nisu se hteli identifikovati ni sa Srbima ni sa Hrvatima, jer u ono vreme nacionalna ideja u sadašnjem shvatanju bijaše nepoznata", [73, II, 247/8; 110] istina koju smo već toliko puta podvukli.
Kušar je upravo odgovorio na knjigu: L. G. – Dubrovčanin – Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Dubrovnik 1888, a čiji je autor, rekosmo, u stvari Lujo Vojnović. Knjiga je izašla u izdanju dubrovačke Srpske omladine, i to povodom proslave 300 godišnjice rođenja Dživa Gundulića. Pored tolikih neistina u Kušarevoj knjizi, navedimo samo neke: "Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Južna Dalmacija nijesu ni od vladara srpskih ni od domaćih a niti ni kasnije za turskog vladanja igda smatrane bile srpskim zemljama" (str. 28). Za Cavtaćanina Ljudevita Vulićevića, koji je oštro osuđivao rad J. J. Štrosmajera, kaže da nije Dubrovčanin, jer je prešao u drugu veru. O tvorcu rečnika J. Stulija kaže da u svom rečniku nigde nije pomenuo Srbe, itd.
I Pavlinoviću i Kušaru odgovorio je Luko Zore (1846-1906), dobar poznavalac naše istorije, naše književnosti i naših jezičkih problema. Kao poznavalac dela Gundulića i Meda Pucića teško bi mogao dobiti takmaca. Zore je odgovorio Kušaru tek 1903. Naslov odgovora ja glasio Dubrovčani su Srbi, a potpis je bio Srbi Dubrovčani. Piscu nije bilo nimalo teško da pobija neistine Kušarove i njegova razna izvrtanja. Uzmimo samo ono što je Kušar rekao da Stuli u svome rečniku nigde nije pomenuo Srbe: Zore je u svom odgovoru naveo bezbroj mesta u Stulijevu rečniku u kojima se govori o Srbima. [82] Kušar je jasno pokazivao na koji se način širilo dubrovačko Hrvatstvo i Zore tu nije imao mnogo muke da mu na neistinu odgovori istinom.
Što se tiče odgovora Pavlinoviću, to je bio mnogo ozbiljniji podhvat i on je usledio takođe 1903. Te godine u Novom Sadu se pojavila knjiga Hrvatski razgovori i odgovori a sa potpisom Stjepan R. Ban. To je bio odgovor Luka Zore na Pavlinovićeve Hrvatske razgovore. [68] Knjiga je štampana latinicom. Zore je imao pseudonim Milivoj Strahinić (spis Objavljenje, Rijeka 1899), a ovde je uzeo nov pseudonim koji je tek kasnije razrešen. [124, 128] Ovaj odgovor Pavlinoviću ostao je nezapažen bez obzira na ogromnu građu i mnoge podatke koje je Zore upotrebio odgovarajući i ovde istinom na neistinu. Možda je na to uticalo što je knjiga štampana daleko od Dubrovnika ili što je uskoro nastalo izmirenje između Srba i Hrvata, te su raspre bile odložene. Na kraju, na zaboravljanje ove knjige možda je uticalo i to što nepoznati autor nije ulivao poverenje čitaocima. Međutim, ta građa upotrebljena u Zorinom odgovoru, mnoga navedena literatura i izvori baš odgovaraju i Zorinoj širini obrazovanja i tačnosti podataka što ih je on upotrebio. Knjiga je napisana u obliku razgovora koji se vodi između tri lica, dva neobaveštena i trećeg koje daje objašnjenja i odgovore na sva pokrsnuta pitanja. Zore je ovde pokazao i znanja i osećanja, naročito bliskost sa pitanjima vezanim za Dubrovnik. Ako je krajem XIX veka Dubrovnik imao tek pokoga pravaša intelektualca sličnog Kušaru, a s druge strane je imao na desetine istaknutih Srba katolika punih znanja i sposobnih da kažu i da napišu, onda je jasno što je sve davalo poleta Luku Zori da onako široko postavi i pretrese pitanje narodnosne pripadnosti Dubrovčana. On je znao koliko će Dubrovčana njegovo izlaganje i da shvati i dalje da širi.
Da bismo imali približnu sliku snage Srpstva tadašnjeg Dubrovnika, navešćemo neka imena Srba Dubrovčana, od kojih smo mnoge već i pomenuli: Medo, Niko i Rafo Pucić, Matija Ban, Valtazar Bogišić, Vlaho Bukovac (vaspitanik Meda Pucića, čiji je "majčin jezik srpski"), Stefan Ivićević, Jozo, Miše i Nikola Bona, Mato Šarić, Pero Budmani, Stefan Dragičeviđ, Nikša Gradić, Jovan i Božidar Đaja, Nikša Ogresta, Niko Lepeš, Niko Radulović, Stevo Mrđen, Vlaho Matijević, Stjepan Kastrapeli, Krsto Dominković, Lujo i Ivo Vojnović, Marko Murat, Josif Beran, Vice i Lujo Adamović, Antun Fabris, Marko Car (prešao u pravoslavlje sa još nekim Srbima katolicima), Lujo Ohmučević-Bizaro, Đino Galjuf, Ljudevit Vulićević, Antonije Vučetić, Niko Nardeli, Milan Rešetar, Stijepo Kobasica, Ivo Šubert, Vid Vuletić Vukasović, Pero Reljić, Pero Vidović, Rudolf Sardelić, Jero i Antun Puljezi, Antun Benusi, Frano Kulišić, Mato Gracić, Stijepo Stražičić, za njima će stići Petar Kolendić, braća Job, Henrih Barić i dr., a od sveštenika tu su Ivo Stojanović, Pero Franasović, Stijepo Škurla, Ivan Rajić, Pero Dežulović, Pero Ficović, Andro Murat, Lovro Kukuljica, Antun Kazali, Đuro Pulić, Bernard Marković, Augustin Pavić, Cavtaćanin Ivo Miljan i dr. I kad neko od hrvatskih istoričara kaže da je kod Srba katolika u Dubrovniku reč o plaćenim "pojedincima" i o "beznačajnom postotku", onda se svako mora upitati da li je ovde zla volja nadjačala svaku istinu ili se obelodanjuje stravično neznanje. Ma šta bilo od ovoga dvoga, ovakve tvrdnje predstavljaju otrovno oružje za nosioce velikohrvatskog genocidnog naleta.
Vremenom se Srbi katolici i Srbi pravoslavni u Dubrovniku sve više spajaju u narodnosnu celinu, o čemu je već bilo reči, i postaju meta pravaša i austrijskih vlasti. Prilikom opštinskih izbora 1890. ova sloga među Srbima Dubrovčanima omogućila je da i Srbi pravoslavni budu izabrani za opštinske odbornike u Dubrovniku, što je pravašima dalo podsticaj da za iduće izbore traže savezništvo same austrijske uprave. Ovo jedinstvo Srba Dubrovčana, njihov uspeh na privrednom i kulturnom polju za pravaše i one koji su širili svehrvatsku misao oslanjajući se na Austriju, bio je znak da se što pre preduzme juriš na Dubrovnik, tako srpski obeležen, da bi se otrgao od Srpstva i privezao za Hrvatsku. Otkrivanje spomenika Dživu Gunduliću u Dubrovniku 1893. trebalo je da se iskoristi za taj organizovani pothvat. [118] To će upravo biti onaj događaj koji smo nagovestili samim naslovom ovoga poglavlja. Ovaj sukob nije se izvodio strelama, kopljima, noževima i pištoljima, već svađom Srba i Hrvata, reskim poklicima, transparentima, raznim napisima, sa strane ali i pred likom samog Gundulića i pred celim svetom, našim i tuđim. Buka je potresala nebesa. Svuda se orilo "Slava srpskom pesniku Gunduliću" i "Slava hrvatskom pjesniku Gunduliću", "Slava srpskom Dubrovniku" i "Slava hrvatskom Dubrovniku". One desetine i desetine venaca stavljenih pored spomenika pesniku u Dubrovniku bile su najviše ukrašene bratskom tesnogrudošću. Gundulić je, čiste duše i mirne savesti, sa svoga postolja posmatrao te svoje potomke razmišljajući o njima: "Zašto, sinci moji, ne otvorite stranice moga Osmana i tamo ćete, ako u grudima imate srca a u glavi pameti, iščitati koji su me vetri prošlosti sveđ zapahnjivali i kakvu vam budućnost željah. Ne čekajte od mene pjesnika da vam o svojim precima pričam kao pred isljednikom ili ispovjednikom, već u rimama mojim potražite moju slovinsku vilu vodilju i pravac krila moje pjesničke mašte koja me je nosila kroz prošlost i budućnost. Hoćete da vam rečem čiji sam. A pitaju li Nemci Getea, Šilera, braću Grim da li su Prusi, Saksonci ili Bavarci; pitaju li Italijani Dantea, Mikelanđela i Bokača da li su iz Kraljevstva dveju Sicilija, Savojskog Vojvodstva ili Republike Venecije? Sve do juče ste govorili o Jugoslovenstvu a sada ste počeli plotove da stavljate kroz naše divne dubrave. O bezumlja!"
Nekada saradnik i saveznik najmoćnijih u Evropi, Dubrovnik sada nije imao snage da utiče na nabujale snage Beograda i Zagreba, Beograda koji je hteo jedinstvo i Zagreba koji je jednom trasom išao istim pravcem kao i Beograd a drugom, čuvajući štetnu tradiciju, upućivao se stranom zavojevaču i porobljivaču - fizičkom i duhovnom - razbijajući tako misao o bratskom jedinstvu kad svesno plaćenički, kad nesvesno, čak i suludo. Uvek postojani katolici, Dubrovčani su jednim delom naginjali katoličkom zapadu, a kao potomci doseljenika iz zaleđa i istočnih strana, vekovima upućivani u tom pravcu, dobrim delom su se okretali Beogradu, kao i Cetinju, gde su se već vijorile zastave slobode i pripremalo naše konačno oslobođenje. Zagreb je činilo privlačnim i to što je njegovo dosta naglašeno Jugoslovenstvo (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) uticalo na opredeljenje Dubrovčana zadojenih Slovinstvom i sveslovenskom idejom. Ali, kako je to Jugoslovenstvo zamišljeno i u okviru Austrije, odnosno Austro-Ugarske, Dubrovčani su se, kao odlučni protivnici Carevine, okretali već slobodnom Beogradu, koji je naše ujedinjenje zamislio samo u potpunoj slobodi. Pored ostalog, i u ovome su se razlikovali Srbi i Hrvati u vreme događaja u Dubrovniku o kojima sada govorimo.
Nekoliko godina pre proslave 300. godišnjice rođenja Ivana-Dživa Gundulića u Dubrovniku su bili otpočeli razgovori i dogovori o tome kako treba da izgleda ta značajna proslava. Kako je ona padala u vreme najizraženijeg srbovanja u Dubrovniku, skoro sve inicijative u ovim dogovaranjima ostale su u krugu Srba katolika. Što se tiče podizanja spomenika velikom pesniku, predlog za ovo dala je "Srpska dubrovačka omladina" još početkom 1880. Već 9. marta iste godine Općinsko vijeće grada usvaja predlog o proslavi i obrazuje odbor za vođenje svih potrebnih poslova. Odbor su sačinjavali Medo Pucić, Pero Budmani, Ivo Kaznačić, Mato Vodopić, Luko Zore - izraziti nosioci srpske i jugoslovenske misli u Dubrovniku. [55, 1893, br. 19 (53), 1] Idejom o ovoj proslavi, pored Srba, bio je zaokupljen i jedan deo Hrvata. Prva briga odbora za pripremu proslave bila je prikupljanje novca za izradu spomenika. Svakako, najveći trud su pokazali dubrovački omladinci Srbi. I naši ljudi na strani bili su pridobijeni da doprinesu uspehu predviđene proslave. Tako je srpsko đačko društvo "Zora" u Beču, kome je nešto kasnije neko vreme predsedavao Dubrovčanin Pero Vučetić, u svemu ovome bilo vrlo aktivno. Kako su, dakle, glavni deo poslova oko priprema proslave preuzeli Srbi, Hrvati su ubrzo zastali."U prvijem godinama [pripreme za proslavu] nešto dopriniješe, a u zadnje skoro sasvijem se oglušiše." [55, 1893, br. 50] Bilo je više razloga za uzdržanost Hrvata u poređenju sa onim što su činili Srbi u ovoj pripremi. Prvo, Srba je bilo mnogo više (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Vojvodina, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji) i njihovi novčani prilozi bili su mnogo veći od hrvatskih. Najveći novčani prilog dao je kralj Srbije Aleksandar Obrenović. Zatim, na ovo je uticao i nedostatak hrvatske inteligencije u Dubrovniku. Svakako, vidnog udela je imao i čvrst antihrvatski stav dubrovačkih Srba katolika, baš zbog pravaškog pohrvaćivanja svega što je srpsko.
Jasno je što se u ovakvoj antisrpskoj i antihrvatskoj atmosferi nije mogla očekivati bratska srpsko-hrvatska saradnja u pripremanju Gundulićeve proslave. Možda je ova nesloga uzrok što za proslavu godišnjice rođenja (1889) nije bio gotov spomenik Gunduliću. Kako se tom spomeniku pridavao veliki značaj, sva pompeznost ostavljena je za dan otkrivanja spomenika. Prvi deo proslave obavljen je skromnije. U Beogradu je održan svečani skup u Srpskoj kraljevskoj akademiji, a besedu je održao stari Dubrovčanin i buditelj narodne svesti akademik Matija Ban. Kao Srbin katolik Dubrovčanin Ban je naglašavao Srpstvo Dubrovnika, ali je i dalje ostajao pri svom Jugoslovenstvu. On kaže: "Preko dubrovačke knjige književnim se jezikom spojiše Hrvati sa Srbima." Ban se zalaže za narodnu solidarnost, kojoj nas je Gundulić učio, "a od koje su nas od nekog vremena otrgli ljudi koji malo misle a ni malo ne osjećaju" (Glas SKA 1888, IV, str. 32).
Osim ove proslave, u Srbiji je bio obrazovan poseban "Odbor za Gundulićev spomenik" i on je, da bi prikupio što više novca, pismo upućeno kraljevskom namesniku Jovanu Ristiću čak objavio u ovom obliku:
GOSPODINE NAMESNIČE
Vama će biti poznato da je grad Dubrovnik odlučio da svome i našem velikom pesniku Ivanu Gunduliću podigne dostojni spomenik. U našoj prestonici kupljeni su prilozi toga radi, ali primorska naša braća javljaju da su dosadašnja novčana sredstva nedovoljna, i ponavljaju molbu, da se i novim našim prilozima popuni suma što još nedostaje. Nećete s toga prigovoriti potpisanom mesnom odboru, što je slobodan obratiti se i vašoj uvaženoj ličnosti.
Nama Srbima ponos ispunjava grudi, kad god pomenemo naš stari i tolikom slavom uvenčani Dubrovnik. Nekada beše ovaj naš grad prvi među našim gradovima: i prosvetom i trgovinom i politikom i bogatstvom, ali najviše svojim pesništvom. I mnogi veći narodi nisu u ono vreme imali grada, koji bi se merio s Dubrovnikom. On ne samo sebi, svome narodu, nego svetu – dade nekoliko veličina naučničkih. Ali sve to nije toliko pronelo slavu njegovu, kao što ga uzdigoše sinovi njegovi, poznati u našoj književnosti po imenu: dubrovački pesnici. Čitavo kolo pesnika dade nam taj naš proslavljeni grad; njihova imena svetle svetlošću jarkom, koja se ne tuli, i koja se neće ugasiti dok je u životu i jednoga Srbina. Prva zvezda u ovom svetlom kolu jeste Gundulić, koji ugleda sveta pre trista godina, i čiju tristagodišnjicu svečano proslavismo i mi u Beogradu pri kraju 1887 godine.
Rođen od Srbina vlastelina, odnegovan u slobodi i bogatstvu, Gundulić se posveti nauci. Iz mladačke duše njegove počeše se odlegati pesme, u stihovima, najsavršenijima onoga vremena. Njegov pesnički rad beše obilat, ali se izdvajahu najznatnija i najslavnija dva dela: Dubravka i Osman. U prvom slavi slobodu svoga miloga Dubrovnika; u Osmanu peva pobednu pesmu krsta nad polumesecom i proriče bolju budućnost svome srpskom narodu. Ratoborni Osman, sultan turski, vodi veliku vojnu protivu Poljaka, iz koje najzad Poljaci izlaze kao pobedioci, a Osmana njegovi nezadovoljni janičari umore najužasnijom smrću. Uz ovaj istorijski događaj, peva Gundulić mnoge prizore iz povesnice našega naroda i nariče nad našom izgubljenom slobodom, nad jadnom svojom srpskom braćom što je pod teškim turskim gospodstvom. U ovom spevu naziva Aleksandra Maćedonskog Srbinom, pominje careve Dušana i Uroša i ostale Nemanjiće; slavi Miloša Obilića, Marka Kraljevića i druge srpske vitezove i junake, proriče srpskom narodu slobodu i kliče poljskom kraljeviću Vladislavu:
Skokni konja po Kosovu
Gdje ubi Miloš cara opaka,
A k b'jelomu Smederevu
Pošlji kitu tvojih junaka,
Duh da odahne, i počine
Ukopanih pepeo i kosti
Đurđa Despota i Jerine,
Što zet Murat ožalosti.
Ovakav pesnik doista je potpuno zaslužio da mu podigne spomenik ne samo Dubrovnik, nego ceo njegov narod. A poziv braće Dubrovčana, na nas upućen, ima prava očekivati najbolji odziv njihove braće u Kraljevini. Sveza između nas i Dubrovnika stara je poreklom; nje je vazda bilo, i biće je dokle god je i našega naroda. Kad zagledamo u prošlost, nalazimo da su u srpskim zemljama trgovina i obrt bili u rukama vrednih Dubrovčana; da je Srbija bila puna njihovih trgova i naseobina koje se pominju u našim letopisima; da su stare rudnike većinom oni otvarali i održavali, sa središtem u velikom, lepom i jako naseljenom gradu Novome Brdu; da su Nemanjići davali dubrovačkim trgovcima najveće povlastice; da je za to Dubrovnik davao skloništa i gostoprimstva srpskim vladarima u viteškoj vlasteli; da je primao na ostavu blago i imanje Srba potištenih od Turaka; da je, osem danka, davao bogate poklone srpskim poklisarima i odličnim gostima. Još nam letopisi pričaju: da je Dušan Silni, poštujući prosvetu dubrovačku, podigao u Dubrovniku veliku biblioteku, snabdevenu mnogim skupocenim knjigama iz grčke i latinske književnosti, a radi jačih veza s tim srpskim slobodnim i vanrednim gradom, poslao tamo poslanstvo s porukom: da mu Dubrovčani pošlju na dvor dvadeset mladića iz prvih svojih porodica, a on će poslati njima nekoliko mladića, da se u njih uče i naukom prosvete. Iz velikog uvaženja prema Dubrovniku, vladaoci srpski nazivahu sebe građanima dubrovačkim.
Pa kad su u slavnoj našoj starini bili ovakvi srdačni i neprekidni odnošaji između našega naroda, njegovih vladalaca i grada Dubrovnika, onda danas, u stoleću slobode i prosvete, ti odnošaji treba da se prihvate, neguju i učvršćuju. Zato su naša braća iz Dubrovnika, kao dobri sinovi svojih otaca i predaka, i potražila naše saučešće, i zato smo i mi dužni odazvati im se bratski i poslati im priloge za spomenik Gunduliću u onoliko, koliko se od nas, prema našim prilikama, s pravom može očekivati. I potpisani odbor, sastavljen da prikuplja priloge u Srbiji, nada se da će srpska kraljevina svojim odzivom zauzeti najuglednije mesto među darodavcima. To bi joj pristojalo kao sredsredi Srpstva, kao izvršiteljci velike srpske misli koja zagreva i u životu održava naš narod po svima krajevima. Ovo osećanje patriotske dužnosti i upućuje nas, da se obratimo s molbom i Vama, da izvolite prineti koliki bilo dar za Gundulićev spomenik, koji će se otkriti u Dubrovniku meseca maja 1893 godine, te i ovom prilikom pokazati: da su Dubrovčani krv od krvi naše, duh od duha našeg, da je Ivan Gundulić pesnik kojim se Srbi diče i na domu i među narodima.
Svi dobiveni prilozi – koji se upućuju odborskom blagajniku – objaviće se u "Srpskim Novinama" i ispratiti u Dubrovnik.
Kako se približavalo svečano otkrivanje spomenika Gunduliću, sve više se zaoštravalo nerazumevanje između Hrvata i Srba. Baš u vreme približavanja Starčevićeve Stranke prava i Štrosmajerove Narodne stranke, pri čemu se osetilo poklecavanje ove druge, evo kako se rasuđuje u Dubrovniku: "Kao Srbi mi moramo odlučno odbijati sve što nam iz Zagreba dolazi, jer ne samo da ubija sve najmilije osećaje, nego k tomu još draži nas na bratoubistvo [...] Beograd nas ne priteže [...] Zagreb nas priteže" (anonimni uvodnik "Ili k Zagrebu ili k Beogradu" – Dubrovnik 1892, br. 16).
U takvom "bratskom" raspoloženju između Srba i Hrvata dočekana je svečanost otkrivanja spomenika Gunduliću u Dubrovniku.
Izrada spomenika bila je poverena vajaru Ivanu Rendiću. Spomenik je od bronze, čini ga statua nešto iznad prirodne veličine Gundulića u svečanoj odori, na ukrašenom stubu od kamena, sve visine oko 6 metara. Spomenik je postavljen na Gundulićevoj poljani (današnja gradska pijaca), nedaleko od ulaza u Knežev dvor. Na spomeniku piše "Dživu Frana Gundulića – narod 1893".
Postavljanje spomenika počelo je 3. juna 1893. i to je u listu Dubrovnik (br. 49) objavljeno krupnim slovima, ćirilicom i latinicom. U istom slogu javnost se podseća da se to čini na predlog "dubrovačke omladine" a po odluci Općinskog vijeća od 9. marta 1880. Sa postavljanjem spomenika se žurilo, jer se približavao dan njegovog otkrivanja. Dan otkrivanja bio je naznačen u proglasu "Odbora za podignuće Gundulićeva spomenika" još 3. maja, a za dan otkrivanja spomenika bio je određen 14/26. jun, dan uoči srpskog praznika Vidovdana.
Za učešće u svečanosti otkrivanja spomenika "naroda se prijavilo sa svije strane srpstva". Kako se cela ova manifestacija pretvarala u opštesrpsko slavlje, nadležni "ozgo" su u tome videli propagiranje svesrpske oslobodilačke misli, te je preduzet niz mera da se svečanosti da drugo obeležje. I tu je još jače bilo obelodanjeno savezništvo između carskog Beča i pravaškog Zagreba. Prvo je zatraženo, i to zvanično, da se na svečanost pozovu i Hrvati, iako se oni "skoro sasvijem oglušiše" dok su sprovođene pripreme i novac se prikupljao za spomenik. Beč je sada ovako zahtevao, ali kada je 1890. u Makarskoj otkrivan spomenik Kačiću, nije mu padalo na pamet da naredi pozivanje i Srba na tu svečanost. Povodom ove naredbe iz Beča list Dubrovnik je podvlačio da Srbima poziv nije potreban, "jer oni idu braći u pohode [...] Kad Srbin slavu slavi, vrata su kućna širom otvorena". Hrvati su se prijavljivali nadležnom Odboru radi učešća tek tri nedelje pred svečanost. S obzirom na sve žešću borbenost pravaša i na njihovo nadvladavanje nad pripadnicima Narodne stranke u Hrvatskoj, ova je svečanost bila zgodna prilika za oštro i borbeno nastupanje Hrvata pravaša, te su Hrvati poziv na proslavu široko i oberučke prihvatili. Zatim je, opet "ozgo", naročito po Bosni i Hercegovini, Srbima onemogućavano da krenu na proslavu. Iz Mostara je mogla da krene u Dubrovnik na proslavu samo polovina prijavljenih. O značaju pripremanja svečanosti u Dubrovniku za odnose između Srba i Hrvata otvoreno je pisao i bečki list Neue Freie Presse u broju od 21. maja 1893: Ako bi u Dubrovnik došlo mnogo više Srba nego Hrvata, "Dubrovnik bi propao za Hrvate, koji ga zovu 'Hrvatska Atina' [...] Na svaki način otkriće Gundulićevog spomenika imaće posledica za ove nategnute odnose između Srba i Hrvata".
I u samom Dubrovniku sproveden je čitav niz mera da se umanji utisak o brojnosti Srba učesnika: zabrana srpskih zastava, cenzurisanje pesama srpskih horova na proslavi, čak cenzurisanje zvaničnih govora pri otkrivanju spomenika. S druge strane, pak, slobodno su deljene hrvatske zastave i zastavice kao naročite medalje (i to od strane nekih katoličkih sveštenika). Išlo se tako daleko da su hrvatske zastave deljene i onim Srbima koji nisu uočavali onu malu razliku između hrvatske i srpske zastave. Tako se i ovakvom prevarom uvećavao broj učesnika sa hrvatskim amblemima. Sve je, dakle, trebalo preduzeti da ova svečanost ne dobije isključivo srpski karakter. Javnost je bila zaprepašćena ovolikim nedostatkom narodnosne svesti Hrvata pravaša sklonih služenju sebičnom zavojevaču.
Prijave učesnika u proslavi u Beogradu je prikupljalo Beogradsko pevačko društvo i organizovalo put preko Zagreba i Rijeke za Dubrovnik. Iz Srbije se prijavilo 180 učesnika, među kojima su bili i izaslanici svih najvažnijih ustanova, počev od Srpske kraljevske akademije, kao i predstavnika raznih organizacija. Zvanični vođa puta bio je profesor Velike škole Đoka Stanojević, koji je zastupao i kralja Aleksandra Obrenovića. Ostali zvanični izaslanici bili su Svetomir Nikolajević, Sreta Stojković, Spira Kalik, Milan Andonović, slikar Stevan Todorović. Horom su rukovodili Mokranjac i Šram. Pre polaska na put stigli su ljudi iz Zagreba da vide kako su se organizovali Srbijanci, a i da ih pozovu da u Zagrebu prirede koncert. Međutim, u Zagrebu ne samo da nije bilo koncerta, nego nije bilo ni dočeka. (Trgovinski glasnik, br. 78-91, u obliku putopisa prikazao je ceo put do Dubrovnika, Cetinja i natrag, iz pera Vojislava Kujundžića.)
Iz Crne Gore stigla su samo četiri izaslanika; ali iz Boke Kotorske stiglo ih je oko 500, i to svi u narodnoj nošnji, sa poznatim horom "Jedinstvo" iz Kotora. Među njima su se isticala braća Trojanovići, Uroš i Vladimir, čija je jedna od pesama bila posvećena proslavi. Iz Ugarske je stiglo nešto više nego iz Srbije, sve Srbi na čelu sa baronom Jovanom Živkovićem, pesnikom Jovanom Jovanovićem-Zmajem, Stevom Popovićem Vackim, Đorđem Krasojevićem, Vasom Muačevićem, Bogdanom Medakovićem. I oni su vodili hor "Brankovo kolo". Oko 180 Mostaraca doveo je pesnik Aleksa Šantić, naravno sa proslavljenim horom "Gusle". Sa njima je došao i izvestan broj predstavnika Sarajeva.
I grupe Hrvata bile su brojne. Zagrepčani su došli sa horom "Kolo", Splićani sa muzikom i horom "Hrvatski soko", a zatim manje i veće grupe iz ostalih dalmatinskih gradova i sa ostrva. Padala je u oči grupa Dalmatinaca koju je predvodio već zapaženi velikohrvat Juraj Bijankini. Franjo Rački je zastupao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Manje grupe učesnika teško je bilo i prebrojati. Procenjuje se da je samo Srba učesnika bilo oko 4.000. Doneto je ukupno 46 srebrnih venaca i 127 venaca od cveća, od kojih je 69 bilo srpskih i 54 hrvatska. Posebno su padali u oči venac kralja Srbije Aleksandra Obrenovića od suvog cveća skupljenog sa sve "srpske zemlje", venac beogradske omladine i venac Zore iz Beča. Telegrami sa pozdravima stizali su sa svih strana. Bilo ih je oko 1500. Lujo Vojnović, rođeni brat Iva Vojnovića, spremio je za goste Vođ kroz Dubrovnik.
Odbor za proslavu napravio je program svečanosti objavljen posebno, a i u listu Dubrovnik. Sve priredbe bile su raspoređene u 3 dana, počev od dočeka gostiju u Gružu 25. juna. Program je bio znalački i sa ukusom sastavljen. Naravno, pri izvođenju programa mnogošta se dodavalo i oduzimalo, koliko se moglo i kako se moglo, a i kako se moralo prema nahođenju onih "ozgo".
Posle svečanog dočeka u Gružu, kada su i topovi gruvali, i dolaska u grad počelo je izvođenje programa na više mesta. Dubrovačka građanska muzika i Dubrovačka glazba izvodile su marševe, simfonije, operske arije. Izvođene su i čitave opere (Karmen, Faust). Horovi su pevali srpske i hrvatske narodne pesme. U pozorištu je davan Čermakov Ranjeni Crnogorac, Vojnovićev Gundulićev san itd. Pre predstave u pozorištu o Gunduliću je govorio njegov najbolji poznavalac Luko Zore.
Sutradan, 26. juna, svečanost otkrivanja spomenika počela je još u svanuće kad su obe gradske muzike prošle gradom, opet uz gruvanje topova. Oko 6 časova na Pilama je dočekivan narod iz okoline sa barjacima i svojom muzikom, da se svi posle ovoga upute Stradunom ka spomeniku. U 9 sati je počela misa u Stolnoj crkvi, a kroz pola sata sve se bilo sjatilo na Gundulićevoj poljani. Svečano pristupanje spomeniku uveličavale su muzike sa Visa, Korčule, iz Makarske, Splita, Dubrovnika uz zastave raznih ustanova, udruženja i društava. Zvanični predstavnici stizali su sa vencima, a uz prisustvo članova Odbora za proslavu i Općinskog vijeća grada. Tu je bio i carski namesnik David. Najzad je počeo svečani deo otkrivanja spomenika. Predsednik Odbora za proslavu Marin Đorđi Vojnović otvorio je svečanost kratkim govorom, koji mu je dan ranije bio cenzurisan i iz njega izbačen odeljak o caru Dušanu i njegovoj poseti Dubrovniku. Međutim, cenzor, ne znajući sva sporenja u hrvatsko-srpskim odnosima u Dubrovniku, ostavio je jednu Đorđijevu rečenicu mnogo značajniju nego što je ono pominjanje cara Dušana. Ta rečenica se odnosila na Hercegovinu, za koju je govornik rekao da je "naša kolijevka, iz koje su stari Dubrovčani crpili bogatstvo milog nam jezika, koji nam je postao dika u narodu". Zatim je Frano Gundulić, posle nekoliko prigodnih pozdravnih rečenica, otkrio spomenik, pozdravljen klicanjem iz hiljada grla i topovskim salvama. Odmah je zazvučala "Himna Gunduliću" i marš "Gundulić". Pošto je spomenik osvećen, primicali su se izaslanici da polože svoje vence pored spomenika. Ovim je bio završen glavni deo svečanosti, a za 5 sati po podne zakazan je nastavak u vidu raznih zabava i priredbi.
Kako Srbima nije bilo dozvoljeno da pristupe spomeniku kao grupisane celine i sa svojim horovima, to su se oni po podne, pre zakazanog nastavka programa u 5 sati, okupili i posebno se poklonili velikom pesniku. Dok je vlast prisutnim Hrvatima pravašima dozvoljavala da pevaju i neprijavljene pesme, čak i one protiv Srba, dotle su Srbima bile zabranjene i one već ranije prijavljene pesme. Posle ovog poklonjenja pred spomenikom većina učesnika iz uže Hrvatske i deo sa ostrvlja, pod vođstvom Bijankinija, otišli su da posete ostrvo Lokrum, a odmah potom uputili su se u Kotor da pozdrave tamo tek osnovanu hrvatsku opštinu, a svi ostali su se sakupili na Pilama, uz muziku i pesmu. Dok su Šumadinci igrali, guslar je pevao "Srbin ima Iva Gundulića", poznati cavtatski katolički sveštenik Srbin Ivo Miljan, držeći srpsku trobojku, besedio je o nesreći razjedinjene braće a zatim se ljubio i grlio sa jednim pravoslavnim protom iz Srema. U takvom raspoloženju svi su krenuli u Gruž.
Uveče su u pozorištu ponovo prikazane predstave od prošle večeri. U počasnim ložama u pozorištu sedeli su baron Gundulić, Svetomir Nikolajević, Đoka Stanojević, Franjo Rački i Marin Đorđi. Posle predstave opet su nastupali horovi. "Brankovo kolo", na žalost, nije moglo da otpeva predviđene pesme, ali je ipak otpevalo Jenkovo "Bogovi silni", dok je kotorsko "Jedinstvo" otpevalo Topalovićeve "Sokole".
Od početka izlaganja o ovom događaju nagoveštavano je da je na otkrivanju Gundulićevog spomenika sukob između Srba i Hrvata, sudeći po izlivu mržnje i netrpeljivosti, dosegao oštrinu pravog dvoboja. Dobivši prevagu u Provincijalu, pravaši su zaželeli da tu prevagu pokažu na celom prostoru obeleženom Hrvatstvom. Zagreb se sve više punio pravašima i onima na koje je Beč mogao da računa. To je i dalo povoda Franu Supilu, bivšem pravašu ali na vreme otrežnjenom, da kaže "Zagreb kvari narod". Ovim je Supilo najbolje ocenio moral inteligencije koja se odvaja od svoga naroda. Dubrovačka festa imala se iskoristiti da se Srpstvu zada što ubojitiji udarac. Kao saveznik u toj slepoj raboti pravašima je poslužila i državna vlast, kako je već napred naglašeno. Tako je Ante Starčević dočekao da mu se duhovni sinci nađu u savezništvu sa carskom upravom, iako je celog veka vojištio protiv nje! To savezništvo upereno protiv Srba Starčevićevi unuci su doveli do najkrvavijeg prikazanja.
Kako je austrijska vlast ometala dolazak velikog broja gostiju na dubrovačku svetkovinu, isto tako se umešala i u sastavljanju programa, što su njegovi sastavljači na jednom mestu nagovestili u samom programu. Počev od samog dočeka gostiju u Gružu, na zaprepašćenje celog Dubrovnika i svih prisutnih sa strane, proveden je čitav plan za sprečavanje Srba gostiju i dubrovačkih Srba da izraze svoje osećanje prema Dubrovniku i Gunduliću i svoje narodnosno osećanje. Prvo je zabranjeno Srbima da iz Gruža u grad pođu sa svojim zastavama i u grupama kako su stigli. Bokelji su bili razoružani, bez obzira na to što je to njihovo oružje samo upotpunjavalo bokeljski folklor. Gostima Srbima nisu se smele deliti nikakve posebne narodnosne oznake. Najzad, kao vrhunac svega, došlo je bučno nastupanje pravaša iz Zagreba i onih iz Dalmacije koje je predvodio Juraj Bijankini. On je lično dobacivao teške uvrede ponosnim Bokeljima. Usplamtelih očiju blatilo se sve što je ličilo na Gajev nauk da se "budućnost naša na bratstvu serbstva i hervatstva osniva".
No, sve ono što su Hrvati ispisivali na vencima kao "Hrvatski pjesnik", a Srbi "Srpski pesnik", ne bi mnogima ni palo u oči. Zato su se Hrvati poslužili bučnim uzvicima o Hrvatstvu Dubrovnika i Gundulića. Svakako, to je izazvalo Srbe, naročito braću Trojanoviće iz Boke, te su se i oni oglasili. Međutim, kad je buka počela da prelazi u pravi vihor i da. se kliče Starčeviću, Crvenoj Hrvatskoj i pevaju pogrdne pesme protiv Srba, srpski gosti su zaćutali. Tada se od strane Hrvata čula i tada poznata pesma "Slavo-Srbom štrik [uže] za vrat". Srbima je bilo jasno da se jedino ćutanjem može povratiti dostojanstvo celoj svečanosti i proslavljenom pesniku odati pravo poštovanje i zahvalnost. Ovakav postupak Srba dobio je punu pohvalu svih Dubrovčana, najvećeg dela prisutnih Splićana, a posebno su bili pozdravljeni od izvesnih katoličkih sveštenika. Naročito je palo u oči kako su Srbima klicali gosti sa ostrva Visa. Odgovor većine prisutnih na ovakvo istupanje pravaških gostiju najbolje govori ko je od braće dobio ovaj nemio dvoboj. "Nije se od njih [Srba] čula ni jedna riječ koja bi mogla ma koga uvrijediti." Neki hrvatski listovi, pa i Obzor, nisu mogli da shvate na čiju se vodenicu goni voda ovakvim postupkom pravaša upregnutih u kola Beča. Oni u Beču su to dobro znali i zadovoljno su trljali ruke. Urednik dubrovačke Crvene Hrvatske, mladi Franjo Supilo, iako se u nečemu nije slagao sa Starčevićevim i Frankovim pravaštvom, ipak je još bio daleko od jugoslovenske linije. Stoga je u svom listu pod naslovom "Slava Gunduliću" prikazao proslavu u duhu pravaških postupaka, zanemarujući sav onaj pravaški primitivizam pokazan na proslavi, prikrivajući slugansku saradnju sa okupatorskom vlašću u istupanju protiv Srba.
Treći dan dubrovačkog slavlja, po odlasku pravaša za Kotor, poklopio se sa srpskim Vidovdanom. U pravoslavnoj Uspenskoj crkvi održan je parastos kosovskim junacima, a služio je episkop Gerasim Petranović u prepunom hramu. Odgovaralo je "Beogradsko pevačko društvo". Posle ovoga posećena je Narodna štionica, koju je 30 godina ranije osnovao slavni Medo Pucić. Zatim je predstavnik Beogradske opštine predao poklon za dubrovačku sirotinju, a baron Gundulić je u svome domu gostima Srbima delio Gundulićevu medalju.
Popodne je opet bilo narodno veselje u Gružu. Ali, mnogi gosti su se sa svojim domaćinima uputili na groblje na Lapadu da se poklone grobu Meda Pucića. Na grobu je bokeljski hor "Jedinstvo" otpevao "Vječnaja pamjat", a Vladimir Trojanović je održao besedu o Puciću, podsećajući prisutne kako se prilikom sahrane Pucića budući dugogodišnji radnik na Rječniku JAZU Pero Budmani na grobu zakleo "da će Medovim stopama [Srpstva i Jugoslovenstva] ići dokle god u njega kuca Srpsko srce". Za pažnju ukazanu Medu Puciću prisutnima se zahvalio njegov rođak Marin Đorđi. Svakako, policija ovakvo srbovanje nije mogla da dozvoli, pa kad se čulo šta je Vlaho Matijević govorio o Srpstvu a pomenuti cavtatski sveštenik Miljan o hrvatsko-srpskom bratstvu, ona je zabranila dalje zadržavanje kod Pucićeva groba.
Narodno veselje u Gružu trajalo je skoro do ponoći. Deo gostiju ukrcao se u brod kojim se krstarilo po Gruškom zalivu. Među gostima se nalazio i francuski konzul. Pesmama i zdravicama starom baronu Gunduliću, braći Trojanovićima, Matijeviću i drugima nije bilo kraja, a u čast francuskog konzula zaorila se i "Marseljeza". Baron Gundulić se trudio da ublaži neprijatan utisak koji je ostavila ona bratska pesma o "štriku" oko srpskog vrata. S posebnom pažnjom prisutni su slušali baronovo tiho izlaganje: "Koliko ja znam, u kućama naših starih nikada se nije pričalo o Hrvatstvu u Dubrovniku već o Srpstvu."
Kad je u ponoć poseban brod krenuo za Kotor noseći u posetu Crnoj Gori Srbe učesnike u ovim dubrovačkim svečanostima, nikome od učesnika nije padalo na pamet šta će se dogoditi kad se budu vraćali istim putem prema Dubrovniku. Dok su se Hrvati na povratku iz Kotora bez zadržavanja uputili prema severu, Srbe je na povratku iz Crne Gore u Cavtatu čekalo posebno iznenađenje. Oko 150 Dubrovčana, među kojima i nekoliko desetina devojaka, udruženi sa Cavtaćanima, presretnu povratnike i svrate ih u Cavtat ("mali Beograd"), ali ne u samo mesto, već se svi zadrže u malom zalivu ispred ovog gradića. Tu na brodu nastane takvo veselje da se, upravo, tek ovo može smatrati bratskim završetkom svega onoga što se odigravalo prethodna tri dana u Dubrovniku. Pozdravljajući prisutne i preljubazne meštane, Zmaj se gušio od uzbuđenja. Cavtaćani Vragolovi, Kalačići, Kušelji, Petrici, Bogišići, Maloševići nisu znali kako sve da počaste svoje goste. Mato Vragolov je bio neumoran trudeći se oko gostiju i vajkajući se što mu sada nije tu očev brod "Miloš Obilić" da njime provoza razdragane goste. Kad je galama zamrla u dubokoj noći, tek tada je, u stvari, bio završen onaj bratski dvoboj Srba i Hrvata pred likom i spomenikom Dživa Gundulića.
Povodom otkrivanja spomenika Gunduliću stari Jovan Sundečić, uporni Jugosloven, objavio je podužu prigodnu pesmu u kojoj se nalazi i ova strofa:
Što je Hrvat bez Srbina;
Što li Srbin bez Hrvata?...
Dvje mrvice, dvije žrtve
Ognja prvog, prvog rata.
Ovi Sundečićevi stihovi upravo ponavljaju nauk koji je ostavio još Medo Pucić 1878. u Slovincu (str. 190):
Šta će Srbin bez Hrvata?
Što i brat bez brata!
A bez Srbina Hrvat? Što bez brata brat!
Ista misao Srbina pravoslavca i Srbina katoličke vere, ali neum potomaka nije mogao da ih shvati.
Sukob Srba i Hrvata pred Gundulićem imao je još jedan nemio odjek, koji je do sada bio zakopan u ondašnjoj prepisci savremenika i učesnika u ovom događaju.
Neophodno je podvući da su 1893. izgladile svoja neslaganja Neodvisna narodna stranka, na čelu sa Franjom Račkim, i Hrvatska stranka prava, i to u znaku nadmoćnosti ove druge. Već 4. februara 1893. Rački piše Valtazaru Bogišiću: "Naše opozicije jesu se složile, a nadam se, da će ta sloga ostati trajnom, tim više što je ona stara zađevica izgubila u stranci upliv. I moja bi želja bila sporazumeti se sa Srbima – za sada imade malo nade. U nas neima srpske samostalne stranke, jer svi su naši Srbi (u Hrvatskoj bez Dalmacije), osim nekolicine, koji nisu stranka, u mađarskom logoru." Na kraju Rački pozdravlja Luka Zore (Viktor Novak – "Valtazar Bogišić i Franjo Rački. Prepiska 1866-1893". Beogad 1960, str. 401).
Luko Zore 13. maja, pred proslavu u Dubrovniku, pored ostaloga piše Račkom: "Svetkovina će teći u smislu stare narodne stranke, eda bi se opet divna prijašnja sloga uspostavi" (Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1980, XVIII, str. 337). Podvlačeći onu reč "stare" Zore je hteo da naglasi kako se nada da će Rački i dalje čuvati svoje shvatanje Jugoslovenstva kakvo je imao pre dogovora sa pravašima.
Posle mesec dana, 13. juna, Štrosmajer piše takođe Račkom: "Zđerio se Folnegović [Fran, izmiritelj Starčevića i Štrosmajera] da idem u Dubrovnik, pa kad nije to postići mogao, onda me sad napastuje, da im na put poklonim 500 for.; i to u ime nekakvih pjevačkih društava. Ja, premda sam u tijesnih okolnosti, ipak sam im to dozvolio, da ne kažu, da im ne pomažem, gdi mogu. Iskreno sam pako Folnegoviću rekao, da mi se čini, da stvar sad već jedva ikakvoga smisla ima. Mi Hrvati, koji smo prvi izdavati počeli dubrovačke i dalmatinske pisce, mi smo se morali od prvoga početka cijeloj stvari na čelo staviti i značaj joj hrvatski utisnuti. Sad, kad su to Srbi učinili, sve, što mi u tom smislu učinili budemo, bit će samo sjena onoga sjaja, kojim se srpstvo u opreci prema hrvatstvu obasija. Sad svi mi, koji u Dubrovnik idemo, idemo više zabave radi, nego kakve političke demonstracije radi. Tako smo u svemu i svačemu nezrela djeca. To je – rekao sam Folnegoviću, koji se na to nekim načinom tuži – to je uzrok, da se naši narodni zavodi, Akademija i 'Matica [hrvatska]', sustežu u Dubrovnik putovati. Ja, iskreno velim, ne bi im ni mogao drugo svjetovati. Vi znadete, što vam je činiti (Ferdo Šišić – Korespondencija Rački-Štrosmajer, IV, Zagreb 1931, str. 376). Ovo su neporecive tvrdnje o snazi Srpstva u Dubrovniku, ali i o značaju pravaške sprege sa Bečom da bi se sve to miniralo.
Nedelju dana pred samu svečanost, 18. juna, Bogišić piše Račkom: "Ovijeh dana slušah da ćete i Vi doći ovamo na Gundulićevu svečanost, što me je, razumije se, jako obveselilo" (Viktor Novak – isto).
Vrativši se iz Dubrovnika Rački je 9. jula ovako izvestio Štrosmajera o dubrovačkoj svečanosti: "Iz Dubrovnika i Dalmacije nosim vam sijaset pozdrava. Svi žale, što niste svojom prisutnosti mogli uveličati Gundulićevo slavlje [...] Vojnovići osobito Vas pozdravljaju. Svečanost je nosila po svema hrvatski značaj (podvukao J.D.M.). Srbi, koji su se nadali drugom, ostali su razočarani. Ja sam čudio sam se onoliko probuđenoj hrvatskoj svijesti [podvukao J. D. M.]" (Ferdo Šišić – isto, str. 377).
Kako je Štrosmajer bio obavešten o celom događaju, bilo iz izveštaja Račkog bilo iz štampe, najbolje se vidi iz njegovog pisma upućenog Luju Vojnoviću 25. jula:
Hvala vam lijepa na poslanih darovi. "Gundulićev san", nježno je, tankoćutno je, divno je djelo kako ga samo naš Ivo, kog lijepo pozdravljam, stvoriti i proizvjesti ume. Dašto, moj dragi Lujo, svečanost u slavu neumrloga našeg pjesnika, imala je biti izvor i zalog bratske sloge među nami, ali tko bi razjarene strasti ukrotio i umirio? Nezreli smo i nedorasli smo za svaku višju zadaću; pak prem je s obih strast i krivica, nemože ipak biti dvojbe da našu braću Srbe ništ izmiriti ne može. I bolji, umniji naši Srbi govoreć o ljubavi slozi i miru nezadovoljni su kad jim mi označimo pozitivni temelj na komu se jedino prava sloga ljubav i mir ostvariti dade. Mi priznajemo da su braća Srbi krasnu državu osnovali na Balkanskom poluotoku, koja se država u dvoje razbi poslije nesrijetne Kosovske bitke, mi priznajemo da je naprijedak i iscjeljenje ojačanje srbske države i na istoku i na zapadu sveta stvar, i da u našemu interesu stoji da se država srpska u staroj svojoj veličini i slavi, bez starih mana, opet uskrisi? Ali suprotivnim načinom morali bi braća Srbi priznati, da smo i mi Hrvati našim radom, našom mukom i patnjom, našim znojem i našom krvju utemeljili ovde trojedinu kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju; pak ko što je država Srpska imala svojih svijetlih i slavnih, a opet nesretnih i tavnih dana, isto je tako Hrvatska država. Borimo se danas jedni i drugi pak ko što mi Hrvati pratimo borbu Srpsku sa živom željom da čim prije Srbi potpuno svoju svrhu postignu, ko što smo mi uvjereni da bi to bilo i nami od velike koristi isto tako imali bi i Srbi svetost i pravednost naše borbe priznati i željeti, da čim prije svrhu svoju polučimo, jerbo bi to nje ojačalo u cilju svomu bližje privelo. Mjesto toga, vidimo Srbe svagdje u ljutoj opreci prama nama, vidimo jih svud i svugdje sa vragovima našima prot nami u savezu. Misle siromasi da bi naš grob bio njihov uskrs, a kad tamo grob kog nami spremaju i nje bi za uvjeke progutao. Nadajmo se da će to prava prosvjeta svladati i činimo svaki što možemo da tako uzbude. Vaš opis Dubrovnika pročitao sam, vrlo je umno pisan. Čestitam vam, pozdravite lijepo sve vaše. Ljubim vas srdačno [2a].
Tri nedelje posle prvog pisma, 29. jula, Rački opet piše Štrosmajeru o dubrovačkim događajima: "Zar ne opažate u [baronu Jovanu] Živkoviću i [dr Bogdanu] Medakoviću, koji se pribrojavaju umerenijim Srbom, kako se od Hrvata otuđiše, osobito poslije Gundulićeve svečanosti? Kano da smo mi krivi, što smo nesmotreno mislili, da će u Dubrovniku i u Boki naći samo ovejane Srbe?" (Ferdo Šišić – isto, str. 382).
Već 1. avgusta Štrosmajer piše Račkom iz Rogaške Slatine: "Ovde ima naših Srba i Srba iz kraljevine [Srbije]. Svi se još više tuđe od nas, nego prije. Vladika Petranović lane je bio sa mnom na kruh i so; sad me ni pogledati ne će" (Ferdo Šišić – isto, str. 383).
Šta su jedan drugom još pisali Rački i Bogišić? Prvo je 20. jula Bogišić pisao Račkom da je morao ujutru trećeg dana svečanosti hitno da otputuje na Cetinje, te žali što nisu mogli da završe započete razgovore, a "bilo je dosta pitanja o kojima bih rad bio s Vama progovoriti" (Viktor Novak – isto, str. 403). Rački, pak, u pismu Bogišiću od 1. avgusta znatno je opširniji. Na početku je izrazio žaljenje što nisu dovršili započeti razgovor. "Toga radi nješto se je [Jovan] Sundečić ljutio. Stvar ona, ako je naš pop Jovo pogodio, ticala bi se nesretne hrvatsko-srpske razmirice. I zaista imade i odličnih Hrvata i Srba, koji su očekivali, da će se Gundulićeva svečanost upotrebiti za dogovor o onoj razmirici. Mi Hrvati nebismo se oglušili pozivu s koje budi strane; nu nismo mogli preuzeti inicijative [za razgovor], jer smo bili gosti Dubrovniku. Rodoljubima toga grada pristojala je najviše ona posredujuća uloga.
Vi znate moje mišljenje o toj razmirici. Ja je ne mogu shvatiti ni s gledišta predmeta ni s gledišta uzroka i razloga, te ju za sada držim narodnosno-patološkom pojavom, koju imade vrijeme liječiti. Sada kano da se glas razuma ne čuje već treba pustiti da se 'austobuje' [istreska se]" (Isto, str. 404).
Na ovo pismo Račkoga Bogišić je odgovorio tek 29. septembra. Pored drugih stvari, Bogišić je pisao i ovo: "Milo mi je da se nijeste začudili mome nenadnu odlasku iz Dubrovnika. U ostalom nije se bilo čemu ni čuditi! Ja sam opazio što no vele nastroenie jedne i druge strane, pa sam zaključio da bi svako pregovaranje o poslu izmirenja bilo zaludno, ako ne bi čak pogoršalo sadanji kukavni recimo upravo skandalozni (podvukao J. D. M.) položaj lude raspre. Ja sam takođe Vašega mišljenja da je ovo patološka epizoda te treba najprije da dopre do najoštrije krize, pa će tad, ako ima za tako ludilo lijeka, lijek bolje djejstvovati. Evo Vam dakle ključ mome nenadnom polasku iz Dubrovnika!
Ovdje [na Cetinju] pažljivo se prati razvoj razmirice i njene faze, – ali se misli da još nije došlo vrijeme ni k mirenju, ni k posredovanju. Ali da se mora naći njeka formula pomirenju svak je objeđen." [131, 405]
Mi ovde ne mislimo ići u širinu tumačeći sve ove izjave, nego ćemo se u svem ovom žalosnom bratskom sukobu držati naše teme. Ovo je nužno i zbog toga što je ovaj sukob u Dubrovniku bio nemali podsticaj daljem razilaženju Srba i Hrvata, a padao je baš u vreme kada su se mirile Štrosmajerova i Starčevićeva stranka u znaku pogoršanja položaja Srba u Hrvatskoj. Ići ćemo od pisma do pisma.
Kada je vlada bana Ivana Mažuranića Srbima 1875-1878. punila zatvore u Hrvatskoj (Pakrac, Karlovac, Osijek, Daruvar itd.), Rački je osuđivao takav postupak. Takođe je osuđivao oštar stav pravaša prema Srbima (Branislav Nedeljković "Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara Bogišića", Beograd, 1968, str. 117). To je bilo vreme kada je starčevićanac Mihovil Pavlinović primenjivao poglede na srpsko-hrvatske odnose iznete u svom programu Hrvatska misao, programu koji Štrosmajer tada nije odobravao. Govoreći o neslozi Srba i Hrvata pokazanoj naročito 1861, Rački kaže: "Sumnjičenje, nenavist, prepiranje može samo njihovim neprijateljima pruditi." Dvadeset godina kasnije Rački opominje: "Jedan od glavnih članaka političkog programa [Starčevićeve] stranke jeste isključivo Hrvatstvo. Da li ta isključivost potiče od vatrene ljubavi k hrvatskom narodu? Ljubav jest razborita; a ovakova ljubav, kakova se za Hrvatstvo izdaje, nije razborita; to je zgoljni fanatizam. Koji ljubi Hrvatstvo, tražit će mu prijatelja u rodu, u slavenstvu. Kad bi Hrvatstvo samo za sebe postojalo, bilo bi mu odavna odzvonilo. Otrgnite ga od Slavenstva, osudili ste ga na smrt od sušice. Sa samim Hrvatstvom bit će Madžari brzo gotovi. Preporod hrvatskog naroda iza 1835. uspio je, jer se je prislonio na slavensku uzajamnost. Ali nijedno pleme slavensko nije [Starčevićevoj] stranci tako mrsko, kano što je Hrvatima najsrodnije srpsko. Ovu mržnju ucijepio je stranci sam Starčević, od kojega je pokojni Kvaternik u tom pogledu i snošljiviji i umjereniji bio [!]. Ta se mržnja proteže na sve, što po istorijskom razvitku čini neku zasebnost srpskoga roda. Mrzi se nedužno ime, prem je ono tako staro kao svako drugo među Slavenima. Mrzi se istočno-pravoslavna vjera, prem se ovdje ni do zapadno-rimske mnogo ne drži. Mrzi se pismo ćirilsko, prem je ono i među Hrvatima u porabi bilo." [114a]
Govoreći ponovo o ćirilici u Hrvatskoj, Rački ovako uči Hrvate: "Ćirilica bijaše nekada i među Hrvatima i među jugoslovenskim katolicima u daleko većoj porabi nego li sada. Do XV. i XVI. stoljeća nisu Hrvati pisali svojim jezikom inače, nego li je glagoljski ili ćirilski. Najstarija hrvatska listina, s čistom hrvaštinom, od god. 1250, u kojoj se sadržaje [druga] starija od god. 1185, izdana na otoku Braču, za katolički samostan benediktinski, pisana je upravo takvim pismom ćirilskim." Posle ovoga, Rački iznosi mnoštvo primera upotrebe ćirilice u Hrvatskoj, pa kaže: "Gdjekoji pomislit će, da ovaj čini propagandu za ćirilicu. Jest utoliko, što bi u sveukupnom, a i u posebnom interesu bilo da svaki pismeni Hrvat pozna ćirilsko kano što latinsko pismo" (Pozor, 1884, br. 150).
Međutim, kada se našao na istoj liniji sa Starčevićem, Rački osuđujući Srbe što menjaju stav prema Hrvatima ne nalazi za potrebno da iznese uzrok tome i da prizna čime to Hrvati gone Srbe da se oslanjaju na nebraću. Zašto se Srbi na primer 1848, kada je srpski patrijarh u Zagrebu ustoličavao bana Jelačića, kad je Srbin komponovao hrvatsku himnu, nisu oslanjali na nekog drugog već su išli sa svojom braćom? Zašto se Rački ne priseti da su se Hrvati od germanizacije sredinom XIX veka branili zahtevom da se u školstvu Hrvatske uvede baš mađarski jezik, jer im je on bio manje opasan nego nemački? U svemu ovome žalosno je što su se Srbi sada branili od braće a ne od nebraće. Stranka Račkoga nekada je priznavala da je Bosna srpska, a sada Rački Hrvatstvo širi čak do Boke. Zar je on u onoj pravaškoj pretnji vešanjem braće Srba video "probuđenu hrvatsku svijest"? Da li zaista Rački nije uviđao kakvo se seme tada sejalo u Hrvatskoj? Ako je svečanost u Dubrovniku zaista "nosila posvema hrvatski značaj", zar mudri Franjo Rački nije mogao da uvidi da su pravaši samo halabukom nadmašili Srbe u Dubrovniku, u kome je Srpska stranka godinama imala većinu i Rafo Pucić godinama bio gradonačelnik? Najzad, zašto je o dubrovačkom događaju Štrosmajeru pisao u jednom tonu, a Bogišiću u drugom? Ne liči li to ipak na dvoličnost? Priklanjanjem glave pred Starčevićevom i Frankovom srbofobijom i odobravanjem postupka pravaša u Dubrovniku 1893, uz pesmu o štriku oko srpskoga vrata, Štrosmajer i Rački ne bi mogli da zadrže dotadašnje mesto na lestvici Jugoslovenstva – ukoliko su i ranije iskreno mislili o njemu.
Kada se uzme u obzir sadržina Štrosmajerovog pisma Luju Vojnoviću, jasno se vidi da su njegovi stavovi i stavovi Račkog istovetni kad je reč o Srbima. Biskup pred Vojnovićem otvoreno kritikuje stav Srba prema Hrvatima, iako u početku pisma tobože krivicu za spor baca na obe strane. Zar se i ovde ne vidi kako su Štrosmajer i Rački ujednačili svoje stavove prema Srbima, a sve u smislu njihovog sporazuma sa pravašima? Verujući u čvrst prohrvatski stav kuće Vojnovića u Dubrovniku, biskup je u pismu Luju bio sasvim otvoren. Ovim pismom Štrosmajer je pokazao, dakle, nešto što mu bez svake sumnje umanjuje, da ne kažem oduzima, status nepokolebljivog Jugoslovena. Štrosmajer je za nekoliko nedelja zaboravio, ili je hteo da zaboravi, ono što je pisao Račkom o srpskom uspehu u Dubrovniku, kada je ovome nagoveštavao da Hrvati u Dubrovniku ne bi imali šta da traže. Da li je zaista ovo bila samo staračka zaboravnost ili i ovde treba tražiti druge uzroke ovakvoj brzoj promeni stava prema Srbima u Dubrovniku i prema opštem stavu Srba prema ovom gradu? On ruži Srbe što se oslanjaju na Beč i Peštu, a ne seća se Pavlinovićeve propagande da su Srbi pravoslavni Hrvati, ne seća se stava bana Mažuranića prema srpskim školama u Hrvatskoj. On uopšte ne vidi kao problem i uzrok bratske nesloge hrvatsku teoriju da su u Hrvatskoj samo Hrvati "politički narod" a Srbi su doseljenici i gosti. Sve ovo izbegavanje i prećutkivanje Štrosmajera i Račkoga o srži srpsko-hrvatske nesloge samo su oštroumnom Luju Vojnoviću dali još jači podsticaj da posle dve godine napiše o Hrvatima ono što je izneo o načinu izdavanja narodnih pesama od strane Matice hrvatske.
Javnost je pre dubrovačkih svečanosti bila uvidela ovu promenu kod Račkoga i Štrosmajera (i u stavu Narodne stranke, odnosno posle Neodvisne narodne stranke). To se jasno vidi iz onih nekoliko reči Luka Zore upućenih Račkom: da će dubrovačka "svetkovina teći u smislu stare narodne stranke". Rekli smo kako je Zore, iako Srbin Dubrovčanin, i dalje ostao u krilu te stranke kao iskreni Jugosloven. Ali, Zore je uvideo značaj zaokreta svoje stranke i, ili u veri da će Rački ostati veran svojim dotadašnjim načelima ili u nameri da ga opomene da su napušteni stavovi "stare" Narodne stranke (iz vremena pre sporazuma sa pravašima), on se evo nada da će sve teći po starom. Međutim, o "starom" se više nije moglo govoriti. Rački je krenuo drugim pravcem i – ovo je bilo poslednje pismo između ova dva dugogodišnja prijatelja i saradnika.
U svom pismu Račkom, pred proslavu, Štrosmajer otvoreno priznaje da su Srbi postigli "sjaj" onim što su pripremili za Gundulićevu proslavu i da "sad svi mi [Hrvati], koji u Dubrovnik idemo [na proslavu], idemo više zabave radi". Ovo znači, prvo, da su Srbi zaista sami spremili sve što treba za svečanost i, drugo, da Štrosmajer nije znao kakav prepad za Dubrovnik pripremaju njegovi novi saveznici pravaši. Pravaši su najverovatnije krili svoje namere, jer ako bi mogli slobodno pevati o "štriku" oko srpskog vrata pred Račkim, to bi im ipak možda bilo teže izvodljivo pred sedim biskupom, ako bi i on pošao na tu svečanost.
Ako su Štrosmajer i Rački imali isti stav prema Srbima, nije jasno zašto Rački Štrosmajeru piše o uspehu Hrvata i neuspehu Srba u Dubrovniku, prećutkujući (podvukao J. D. M.) svu onu pravašku grubost prema Srbima i onu široku saradnju sa zvaničnim okupatorskim vlastima. Isto nas zbunjuje ono što Štrosmajer piše iz banje Račkom – bez podrobnijeg objašnjenja – kako ga Srbi u banji izbegavaju, pa čak i episkop Petranović. Ovakvo držanje Srba, prema mišljenju Štrosmajera, biće da ne dolazi samo zbog događaja u Dubrovniku već i zbog opšteg preokreta u Štrosmajerovoj politici prema Srbima, kako se to i "prije" primećivalo, a na šta Štrosmajer izbegava da da pravi odgovor. Na kraju krajeva, bilo da je ovde reč o Štrosmajerovoj neiskrenosti, bilo da je reč o njegovoj staračkoj klonulosti, on je već gubio snagu da određuje smer novim kretanjima u Hrvatskoj i da sprovodi ono čemu su i njega i sve njegove Hrvate učili Gaj i Sakcinski. Ili je, možda, ovde reč o onome što je najsvetija dužnost katoličke crkve, pa i Štrosmajera: da se širi prostor katoličke crkve, bez obzira kakvim sve sredstvima, makar i u saradnji sa bečkim vlastima kojima je ostao uvek veran. To je gonilo Štrosmajera da zatvori oči pred onim postupkom pravaša prema Srbima u Dubrovniku.
Pismo Račkog Bogišiću upravo je čitav program o srpskim pravima u Hrvatskoj, o čemu Srbi i Hrvati treba da se dogovore i o čemu se imalo razgovarati i u Dubrovniku prilikom svečanosti. Ove "razmirice" Rački je delom doveo i u vezu sa dubrovačkom proslavom. Iz redova Račkog izbija dosta nervoze, prećutkivanja pred Bogišićem a ima i nejasnoće, čega nema u onom pismu Štrosmajeru. To je dokaz da se posle dubrovačkih događaja Rački nije mogao lako srediti. Možda je i uviđao, u krajnjoj liniji, da je pogrešio stazu. Skorašnja smrt ga je spasla da tom stazom ne ide dalje. Tom stazom sejano je seme koje je donosilo kobne plodove, a ono ni do danas nije izgubilo svoju klijavost. I on i Štrosmajer pomogli su ojačanju tog semena.
Bogišić, iako Račkom odgovara tek posle skoro dva meseca, kao da zaobilazi reči Račkoga i sve svodi na zabrinutost u nadi da će doći do boljeg razumevanja među Srbima i Hrvatima. On je najverovatnije osetio da Rački prvenstveno misli na svoje katoličanstvo kao i Štrosmajer, te se raduje njegovom uspehu u svakom slučaju. Bogišić, pak, iako katolik ipak ostaje prvo Srbin i sa Račkim ne želi dalje razgovore o ovome već u pismu prelazi na sasvim druge teme.
Idući za svedočenjima o otkrivanju spomenika Dživu Gunduliću u Dubrovniku 1893. i opisujući tok događaja imali smo dva osnovna cilja: da utvrdimo ulogu onih koji su učestvovali u pripremi slavlja i da nađemo sigurne dokaze o konačnom uspehu celog pothvata. Smatramo da su nam u tome najviše pomogli biskup Štrosmajer i Franjo Rački: prvi što je potvrdio vodeću ulogu Srba u Dubrovniku uopšte i u pripremi dubrovačkih svečanosti, a drugi što je, prećutkujući Štrosmajeru sve one istupe pravaša u toku svečanosti, i nesvesno potvrdio postojanje genocidne prakse u njihovoj politici prema Srbima u Hrvatskoj, pa i van nje. Bili bismo mnogo bliži razrešenju enigme osnovnih misli ove dvojice nosilaca jugoslovenske misli da su negde nešto progovorili o onim rečima Sakcinskog o Srbima izgovorenim u Hrvatskom saboru 1884. i da su bar negde osudili onu pesmu o "štriku" oko srpskog vrata, tako često pevanu i u Hrvatskoj i pred spomenikom Dživu Gunduliću 1893. u Dubrovniku.
To vreme teških sukoba Srba i Hrvata, vreme burnog previranja u bratskim odnosima odslikavalo se – u tišini – i u domu Konstantina – Koste Vojnovića, oca Iva i Luja Vojnovića. Sa kakvom smelošću su nastupali velikohrvatski propagatori u otimanju svega što je tuđe, vidi se i po kući Vojnovića – "užičkih knezova". Vojnovići su krajem XVII veka prešli u Rusiju, kada i Savo Vladisavljević, admiral Zmajević i drugi, ali se početkom XIX veka jedan od njih, Ivan, vratio u otadžbinu i nastanio u Herceg-Novom. Tu su mu se rodili sinovi Đorđe i Kosta. Kosta se pokatoličio i Hrvati su ga odmah pohrvatili pa donekle i sina mu Iva, književnika. Otac Kosta se smatrao Jugoslovenom naklonjenim Zagrebu, sin Lujo Srbinom, a Ivo samo Jugoslovenom, ali je više bio "okrenut istoku". To je govorilo i ono knez-Orsatovo pominjanje "naših careva", a zna se na koje je careve mislio Ivo kad je ove reči stavio Orsatu u usta. On je patio što mu je otac "zbog Pavlinovića prekinuo [ne do kraja] sve niti s prošlošću roda i porodice". [163, 15] Ivo je, dakle, svoje narodnosno pripadništvo pokazivao, kao i Gundulić, u svojim delima a ne formalnim izjašnjenjima. I sve to ipak nije smetalo ovom domu da očuva svoje jednodušje. Kosta je kao pravni pisac i član Jugoslavenske akademije opominjao Hrvate da svoje istorijsko pravo ne proširuju na levu obalu Neretve. On se mnogo udubljivao u plan o našem budućem federativnom uređenju, smatrao je da su "hrvatska i srpska zastava dvije sestrinske zastave", da "Dalmacija ne sme biti apsorbovana od Hrvatske nego sa ovom federalno sjedinjena", a "Dubrovnik bi imao biti slobodan grad sa posebnim statutom". [25] Lujo je, kao istoričar, osvetljavao prošlost jugoslovenske Dalmacije i Dubrovnika, uvek sumnjajući u dobre namere veliko-Hrvata. Ivo je, bojeći se nerazumnih povika i postupaka nesložne braće, kakvih je bilo i na Gundulićevoj poljani, u svoje književno stvaranje uneo i dramsku igru Gundulićev san, san o slozi braće, da se prvi put izvede kao pozorišna predstava pred gostima prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću, sve u nadi da će se zabludeli opametiti. Igra je pred gostima izvedena uz odobravanje, iako se nije znalo ko je pisac, iako mnogi piščevu osnovnu misao nisu mogli ili nisu hteli da shvate.
Neslavni događaj koji se odigrao u Dubrovniku 1893. u pesnikovoj duši je ostavio dubok ožiljak. Kad je izašao iz tamnice u Prvom svetskom ratu, Ivo Vojnović se zadržao u Zagrebu i tu je 1917. objavio svoje Akorde, u kojima je štampan i Gundulićev san. Evo kako se posle četvrt veka pesnik sećao tog bolnog bratskog sukoba u Dubrovniku. "U istinu je ova dramska scena jedna Molitva za Slogu Roda našega, dok su uprav istorijskog dneva separatističke, nebratske kavge Srba i Hrvata dostigle okolo Spomenika Pjesnika Osmana kulminaciju uzbuđenosti i disonance". I tek posle deset godina, on podvlači, na dan sahrane Koste Vojnovića, 22. maja 1903, braća se izmire našav se zajedno "prvi put nakon Gundulićeve usudne Slave". [24, 182/3]
Ovo izmirenje prethodilo je onom poznatom izmirenju na Rijeci urednika srpskoga lista Dubrovnik Antuna Fabrisa i urednika hrvatskog lista Novi list Frana Supila. Sve je to nagoveštavalo više razumevanja među braćom, što će dovesti do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja će bar za neko vreme pokazati da je moguća bratska sloga ako se ludost razumom zameni.
Suprotnosti između Srba i Hrvata, kao istorijska pojava, izražene sukobom pred spomenikom Dživa Gundulića 1893. u Dubrovniku, dostigle su ovim vrhunac. Tome je simbolično poslužilo i ono "štrik o vrat" pokazujući držanje Hrvata prema Beču: do tada protiv Beča, odjednom pod vođstvom Josipa Franka pravaši postaju najbliži, najratoborniji saveznici Beča i Pešte. Frank je prisustvovao događaju u Dubrovniku i video kako ovo savezništvo može uspešno da se sprovodi. Čak je protiv Srba održao i jedan huškaški govor u nekoj kafani, oglašavajući "osvajanje" Dubrovnika od strane pravaša! Za ovo je malo posle dobio i otvoren pristanak već oveštalog Starčevića. Onom pohvalom pravaškom postupku u Dubrovniku i nekada vatreni Jugosloven Franjo Rački upreže se u ista kola zaboravljajući svoje Jugoslovenstvo i vukući na tu stranu i samog Štrosmajera, kome je, uostalom, kao doslednom katoliku, jugoslovenska misao u osnovi bila samo zavesa za borbu protiv srpskog pravoslavlja. Ovaj protivsrpski hrvatski front negde od 1905. pojačan je i prelaskom ratobornog Stjepana Radića u službu Beča. Ovim je katolička crkva, koju je još Pavlinović proglasio hrvatskom i pozvao hrvatski katolički kler uzvikom "Na noge", našla najplodnije polje za svoje militantno nastupanje na Balkanu. Iako je često hvaljena bistrina Radićeve pameti, ipak on nije mogao kao antiklerikalac da uvidi da je njegov protivsrpski stav značio samo jačanje udarne snage katoličke crkve. Sve je to toliko podiglo snagu katoličke crkve u nastupanju na Balkanu da joj čak ni nestanak Austro-Ugarske kao katoličkog žandarma nije mnogo smetao. Ono izmirenje Hrvata i Srba u Hrvatsko-srpskoj koaliciji i politika te koalicije bili su samo privid i zavaravanje, mali zastoj pred novi i žešći nasrtaj. Hrvatski narod, koji je znao da brani svoje interese u ranom srednjem veku pomažući borbu Grgura Ninskog za narodna prava i ubijajući kralja Zvonimira kao slepog slugu pape Grgura XII (1089), postao je vremenom testo za svakojako mešenje. On je bio poslušan prvo Franku pa Trumbiću, prvo Radiću i Mačeku pa Paveliću. Sve što se zbiva sa Hrvatima u njihovom stavu prema Srbima u poslednjih 100 godina, posle onog pristajanja uz austrijsku upravu u Bosni 1878, upravo je predstavljalo stalno pojačanje hrvatskog bojovništva protiv Srba, onako oštro prikazano u Dubrovniku 1893, bojovništva sa sve otvorenijom hrvatskom osvajačkom politikom prema delovima srpskog naroda i srpskoga prostora.
Događaji oko Gundulićevog spomenika 1893, dakle, otkrili su kuda smeraju pravaši udruženi sa austrijskim vlastima u Hrvatskoj i Dalmaciji i široko poduprti materinskom pomoći katoličke crkve. Ova se borba vodila na celom frontu protiv Srba, bili oni pravoslavni, bili katolici. U Bosni se pohrvaćivala i zemlja i ljudi, pravoslavni i muhamedanci. Gde god kakvu vlast imaju Srbi, trebalo ih je ukloniti. Tako je austrijska vlast otvoreno pomagala hrvatsku Narodnu stranku na izborima u dubrovačkoj opštini 1899, da bi se uklonilo srpsko opštinsko rukovodstvo posle desetogodišnjeg upravljanja. Tom prilikom je na staroga Frana Gundulića izvršen podmukao napad, od čega je on uskoro i umro. Naime, okrivili su ga kao načelnika grada, za neispravno poslovanje, a kada je izdahnuo objavljeno je da je naročita komisija utvrdila njegovu potpunu ispravnost. U tom opštem napadu na Srpstvo Dubrovnika odnekuda je doveden i pomenuti pop Jozo Crnica da izbriše svaki beleg Srpstva u Konavlima.
U isto vreme zavedena je i oštra kontrola nad srpskom decom. Ove su se mere naročito udvostručile u školama, posebno u dubrovačkoj gimnaziji. Slučaj gimnazijalca Petra Kolendića i Uroša Trojanovića potresao je celu gimnaziju u Dubrovniku, a i svu dubrovačku javnost. Znalo se da ovi omladinci nešto rade sa ostalim drugovima Srbima, na šta su skretali pažnju profesori pravaši, ali se nije imalo ništa određeno u rukama. Sve se okretalo oko Kolendića kao najokorelijeg Srbina među dubrovačkim omladincima. Ovako je opisano to rvanje Hrvatstva i Srpstva u Dubrovniku, čak i među đacima:
"Čitava stvar je počela od jednog zapenušenog i u pravom smislu reči denuncijantskog članka ('Srpska propaganda među učenicima u Dubrovniku'), koji je objavljen u onda besprimerno isključivom listu Crvena Hrvatska (11. okt. 1902) i koji su, kako izgleda, zajedničkim snagama napisali profesori Frano Anđeli-Radovani i Milorad Medini. Tim člankom skretala se pažnja austrijskoj policiji i školskim vlastima na organizaciju dubrovačkih Srba gimnazijalaca. Brižljiva istraga koja je smesta povedena srećom nije otkrila ovu istinu, ali je ipak mnogošta iznela na svetlost. Saznalo se, tako, za đački rukopisni list pod imenom Poma [prema istoimenoj pesmi Meda Pucića], koji su 1900. pokrenuli omladinci Stijepo Kobasica i Uroš Trojanović, a koji je od naredne godine uređivao i svojeručno ispisivao Petar Kolendić. List je izlazio jedanput mesečno i imao je prilično širok krug saradnika [među njima je bio i mladi Vladimir Ćorović], a bez sumnje i još širi krug čitalaca, iako je samo u jednom primerku kružio među učenicima. Njegova dva godišta nisu pala istrazi u ruke, jer su ih oprezni prijatelji na vreme uništili, pa se tako ni puni opseg "krivice" nije dao sagledati, ali je tako i istorija naše kulture lišena jednog svog zanimljivog spomenika. Istragom je utvrđeno i ponešto drugo što je teretilo buntovne omladince i o čemu je bilo mnogo govora u opsežnim zapisnicima sa saslušanja, koji su se donedavno čuvali među hartijama dubrovačke gimnazije, a sada su se nekako zaturili. Svedoci su govorili o sastancima iste grupe gimnazijalaca u čitaonici Dubrovačkog radničkog društva i u zabačenoj krčmi Nika Njirića na Trećem kanalu, na kojima se nije samo čitalo i raspravljalo o književnosti i politici već su se još pevale patriotske i borbene pesme, kakva je, na primer, pesma "Rado ide Srbin u vojnike". Na sastancima školskih vlasti 25. i 26. oktobra 1902. čitani su "zapisi istrage povedene u zavodu i dopis poglavarstva sa zapisima nekih istraga... zbog strančarenja između učenika" i tom prilikom je prevladalo uverenje, za koje je bio naročito zaslužan profesor M. Medini, da je P. Kolendić "jedan od kolovođa" u čitavoj "aferi". A kako je po istom uverenju Kolendić izgledao nepopravljiv jer je "već prošlih godina bio dva puta opomenut od g. upravitelja da je sumnja da se nedopušteno upliće u politiku a isto tako bio je već jednom kažnjen zbog nepristojna ponašanja prema vjeroučitelju", što sve nije ništa koristilo, doneta je odluka da se on kazni "mjesnim izgonom s nepristojnoga i stranačkoga ponašanja nadvoru i nedopuštena utjecanja na učenike u narodnom pogledu (istakao J. D. M.)." Tako je, posle ove kazne, P. Kolendić kao "eksternista" završio osmi razred polažući privatno ispite za prvi i drugi semestar, i takođe kao "eksternista" maturirao 18. jula 1903. [146, 15/16]
Petar Kolendić se razvio u odličnog naučnika. Bio je jedan od najboljih poznavalaca prošlosti i kulture Dubrovnika, o čemu je već bilo reči. Uroš Trojanović, pak, uskoro je tragično završio posle boravka u zatvoru sa Antunom Fabrisom, kako smo već rekli.
Istupanje protiv Srba na svečanosti 1893, otimanje opštinske uprave od Srba 1899, postupak sa Fabrisom, Trojanovićem i Kolendićem 1902, nasilno pohrvaćivanje Konavljana od strane popa Crnice – to je samo delić metoda borbe bečkih slugu Hrvata pravaša protiv Srba Dubrovčana a za jačanje Hrvatstva u Dubrovniku, čiji građani vekovima nisu ni znali gde su ti Hrvati i čiji je istoričar Mavro Orbin Hrvatsku nazvao "dalekom" zemljom.
Život Srba pravoslavne vere u Dubrovniku u početku se odvijao odvojeno od života Srba katoličke vere, jer je oštro vekovno deljenje Srba prema dvema razdvojenim hrišćanskim crkvama ostavilo duboke tragove. Ali, kako je vreme odmicalo dve grupe Srba su se polako približavale, da se u mnogo čemu i sjedine, što je dolazilo i kao posledica narodnosne svesti i kao nužnost zajedničkog otpora politici pohrvaćivanja i svih oblika protivsrpske politike.
Pre svega, prvo se zadržimo na crkvenom životu Srba u Dubrovniku. Kod katolika nije bilo značajnijih novina i crkveni život je tekao već ustaljenim putem. Na miran tok života svakako je dosta uticao i veliki Jugosloven, pisac Mato Vodopić, kao kanonik stolne crkve u Dubrovniku i kao dubrovački biskup. Da je on bio živ, možda katolički sveštenici ne bi pokazali one grubosti u toku proslave 1893. S obzirom na Vodopićevu vezanost za život njegovih Konavljana (setimo se samo njegovog opisa srpske slave u Konavlima) postoji osnova za verovanje da on kao biskup ne bi dozvolio popu Crnici da onako bezobzirno i jurišnički pohrvaćuje Konavljane, a da to posle sprovodi i kao sveštenik u Dubrovniku.
Srbi pravoslavne vere su koristili svoju staru bogomolju sve do 1877, kada su dobili novu crkvu.
Što se tiče srpskih škola u Dubrovniku, valja reći da je postojala posebna osnovna škola za pravoslavne. Ali, ostale škole bile su zajedničke (učiteljska škola od 1822, realka od 1850, građanska škola od 1869, ženska učiteljska škola od 1875, poljoprivredna škola od 1887). [150] Kako je i drugde bivalo, i u Dubrovniku je srpska osnovna škola počela od najprimitivnijeg oblika, i po sadržini nastave i po organizovanju škole kao ustanove. U početku je bilo sve na pravoslavnoj osnovi. Nekolicini prikupljenih đaka 1820. predavao je, kao prvi srpski pravoslavni učitelj u Dubrovniku, dobro poznati Sava Mrkalj. [155, 201] Škola nije imala pravo javnosti, te se na kraju polugodišnjeg rada polagao ispit u zvaničnoj školi u mestu. U 1821. učitelj je bio Jovo Vladislav Mrzikić rodom iz Hrvatske. Deca su se uglavnom učila pravoslavlju. Međutim, 1827. u srpskoj pravoslavnoj školi učitelj Jovo Rajević uči samo predškolsku decu, a redovni đaci idu u zvaničnu školu. Kako je sve ovo bilo privremeno, karlovački mitropolit Stevan Stratimirović 1830. odluči da u Dubrovniku srpska škola postane prava školska ustanova, makar bila i privatna, i stoga tamo za učitelja pošalje svršenog bogoslova Georgija Nikolajevića. Tada je škola imala 11 učenika a nalazila se u zgradi pored same crkve. I kad je primio sveštenički čin 1833, Nikolajević je ostao učitelj u Dubrovniku. Najzad, 1848. škola je dobila pravo javnosti. Nikolajević je odlikovan zlatnim krstom za svoj prosvetni i spisateljski rad. Njega je nasledio Lukijan Kundajica. Za njim je došao Jovo Brčić, čijom je zaslugom 1862. obrazovan Školski fond da bi škola bila materijalno obezbeđena i njen rad osiguran. Školskim fondom je rukovodio poseban odbor, a radilo se uvek u saglasnosti sa pravoslavnom crkvom. Fond je uskoro udvostručio svoju imovinu. U 1867. škola je imala 26 đaka. Međutim, primećivalo se da mnogi roditelji ipak šalju decu u glavnu mesnu školu, što je bio rđav znak sa gledišta narodnosnog prosvetnog jedinstva. Ovo je bila pojava od kojeg je najčešće otpočinjalo odnarođavanje, ali u ovom slučaju to se shvatalo kao približavanje i stapanje Srba pravoslavnih i katolika. U ovo vreme u Dubrovniku je veliki ugled imala kuća Boža i Nikole Boškovića, koja je posebno pomagala ovu školu i želela da se otvori i srpska ženska pravoslavna škola. Ali, kako je domaćin kuće Božo ubrzo umro, njegovu želju su 1879. ispunili brat Nikola, žena Teodora i sestra Marija, obrazovavši fond za izdržavanje jednogodišnje ženske škole. Tako je postala poznata "Zaklada Boža Boškovića". Muška škola, pak, dobija 1883. novu uredbu i naziv Pravoslavna srpska muška zakladna škola sa zadatkom "da se djeca usavršavaju u srpskom jeziku sa ćirilicom i pravopisu, u vjeronauci i crkvenom pojanju". Po ovom pravilniku učitelj je morao biti Srbin pravoslavne vere. Školom je upravljao odbor od tri lica. Iste godine u školi je osnovan i školski muzej. [1, II, 46, 62, 92] Sa ovim se uglavnom i dočekao rat 1914.
Nikola Bošković je umro 1896. i bio sahranjen uz pratnju brojnog građanstva i katoličke i pravoslavne vere, kako se to već uobičavalo u Dubrovniku u to vreme.
Ojačalo Srpstvo Dubrovnika u XIX veku stvaralo je i odgovarajuće društvene i privredne organizacije. U 1874. godini javljaju se "Pevačko društvo Sloga", "Dubrovačko radničko društvo" osnovano zauzimanjem Meda Pucića i dugo vođeno od strane Antuna Puljezija i "Dubrovački glazbeni zbor" (Dubrovačka građanska muzika – Srpska muzika). Zadruga Srpkinja Dubrovkinja osnovana je 1887, Srpska dubrovačka akademska omladina 1900, Srpska Zora 1901, Gimnastičko-sokolsko društvo Dušan Silni 1907 na čelu sa Matom Gracićem, a Matica srpska 1909. zauzimanjem Konstantina Vukovića. Srpske štamparije bile su Pasarićeva i Mata Gracića, a i Pretner je štampao ćirilska izdanja. Za razvitak dubrovačke privrede veliku je važnost imao Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i Srpska štedionica, jedan od najuglednijih novčanih zavoda u tadašnjoj Dalmaciji. Sve je ovo iz dana u dan jačalo snagu Srpstva Dubrovnika i uobličavalo jednu sredinu narodnosno obeleženu u najširem kulturnom, prosvetnom i privrednom pogledu.
Srpski list Dubrovnik redovno je pratio delatnost ovih društava i ustanova. Prikazivane su svetosavske proslave, dobro organizovani i uspešno izvedeni koncerti kao što su bili 1900. koncert Dubrovačke zadruge Srpkinja i koncert Dubrovačkog radničkog društva. Ovo društvo je te godine dobilo i nove velike prostorije. Prilikom useljenja u novi dom izveden je čitav niz priredbi, u muzici sa Mokranjcem na čelu, u pozorištu sa izvođenjem Hajduk-Stanka Đure Jakšića i drama Koste Tripkovića. Možda je u ovo vreme bila najaktivnija Srpska muzika, koja je već 1889. počela da priređuje javne koncerte. Matica srpska, za kratko vreme trajanja do početka Prvog svetskog rata, izdala je u kolekciji Mala biblioteka 16 knjiga (Ivo Vojnović, Marko Car, Svetozar Ćorović, Ivo Ćipiko, izbor srpskih narodnih pesama Tihomira Ostojića). Za njen rad najviše su bili zaslužni Stijepo Knežević i Frano Kulišić, koji je kao mučenik umro u austrijskom logoru u Volfsegu 1916. Društvo Srpska Zora imala je za zadatak opšte narodno prosvećivanje.
Kad govorimo o društvenim organizacijama i privrednom životu Dubrovnika, ne bismo smeli da izostavimo Cavtat u neposrednoj blizini Dubrovnika. U njemu je bilo toliko srpskih kuća da je dobio naziv "mali Beograd". Najveći deo privrednog i javnog života ovog gradića držali su Srbi Vragolovi, Kušelji, Kalačići, Petrici (Petrići), Kazali, Maloševići, Račići i dr. Još početkom druge polovine XIX veka jedan Vragolov kupio je prvi parobrod u mestu i dao mu ime "Miloš Obilić". To je još bilo ono vreme kada je Narodna stranka obuhvatala Srbe i Hrvate i kada su svi želeli ujedinjenje sa Hrvatskom. Tada je i mladi Valtazar Bogišić slao uzdarje u knjigama Jugoslavenskoj akademiji (to sada neki ističu, ali ne kao srpsku odanost Jugoslovenstvu već kao Bogišićevo Hrvatstvo i tako ispade da je i on bio Hrvat). Međutim, prilikom izbora poslanika za sabor u Zadru 1861. autonomaška stranka (tada podržana od Srba) tako je oštro istupila protiv politike hrvatskih narodnjaka, već zanetih pravaštvom, da su dva brata Vragolova (Đuro i Nikola) i župnik Antun Ramadan optuženi da spremaju sjedinjenje Dalmacije i Bosne (!) i sprovedeni u zadarski zatvor kao veleizdajnici. U zatvoru su ostali 15 meseci bez suđenja, i tek kada je Bogišić otišao u Beč da zatraži pravdu, Vragolovi su oslobođeni odgovornosti. [18, 135] Sve do početka XX veka Cavtat je bio ispunjen trgovinama, zanatskim radnjama, imao je svoju opštinu i svoj sud, a verski život u mestu bio je u rukama župnika Srba (pomenuti Ramadan, pa posle učesnik u dubrovačkoj svečanosti 1893, Miljan i dr.). Cavtat je tada srpskoj i jugoslovenskoj kulturi dao Luka Zore, Valtazara Bogišića, Ljudevita Vulićevića, Vlaha Bukovca. Kako je Dubrovnik imao Srpsku muziku, i Srbi Cavtaćani su osnovali svoje muzičko društvo Zahumlje, koje je godinama sarađivalo sa mesnom hrvatskom Zorom. U Cavtatu i danas postoji fotografija članova Zahumlja iz 1905. Na jednoj od tih fotografija ispisana su imena članova ovog društva koji se na njoj nalaze: 1. Rafe Stanoš, 2. Katica Petric, 3. Vlatko Rajčević, 4. Meri Račić, udata Kostopeć, 5. Vikica Pesjak, 6. Kate Kušelj, rođ. Moreti, 7. Darinka Malošević, udata Bartulica, 8. Stijepo Malošević, 9. Toni Bratić, 10. Pero Brautović, Bukovčev, model za sliku Mrtvi Isus, 11. Antun Osijan, 12. Niko Tisinović, 13. Đuro Vragolov, 14. Pero Franušić, 15. Antun Kušelj, 16. Pero Matijašević, 17. Vice Soldić, 18. Mici Malošević, 19. Iza Pesjak-Kovačević, 20. Lice Arkulin, 21. Kate Stanoš, udata Dujmović, 22. Toni Šulić – dirigent Zahumlja, 23. Marija Račić-Barić, 24. Ivka Malošević-Osijan, Katica Šodrnja, udata za protu Stefanovića, Tile Vragolov, rođ. Kušelj, 27. Pero Petric "Pušo", 28. Lele Miljan-Miljković, 29. Vanda Pesjak, 30. Ida Malošević-Picek (umrla 1990!) i 31. Andruško Miljan.
Dokument se čuva u kući Nikše Vragolova u Cavtatu.
Život u Cavtatu odvijao se u zajednici sa onim u Obodu i sa životom svih Srba Konavljana sve dok se nije pojavio već više puta pominjani župnik Jozo Crnica. Ovu zajednicu Cavtata sa okolnim mestima vidno su pomagale i žene svojom organizacijom Kolo srpskih sestara. Poslednja manifestacija ovog bratskog srpsko-hrvatskog življenja u Konavlima bila je u Cavtatu, kada je na mestu Markov kamen, nedaleko od današnjeg hotela "Kroacija", u oktobru 1904. prvi i poslednji put razvijena hrvatsko-srpska zastava. Zastavu je napravio narod u nameri da skrene pažnju sebičnoj i zavađenoj gospodi, koja smišljeno razdvaja narod, da narod želi da ide boljim putem nego što mu gospoda pripremaju. Događaj prikazujemo prema našem članku objavljenom 1984. [119]
Posle izmirenja Fabrisa i Supila na Rijeci 1903, dubrovačko Slovinstvo, i sa srpske i sa hrvatske strane, trenutno se osetilo ojačanim protiv svih pritisaka pravaša. Bukovčeva slika jedne cavtatske procesije sa sjedinjenim srpskim i hrvatskim zastavama i čuvena slika cavtatskog bala, na kojoj je Bukovac naslikao određene ličnosti (one su posle čak i popisane), sve u hrvatsko-srpskom raspoloženju. Na ovoj slici bala vidno mesto zauzima Valtazar Bogišić, čijem Slovenstvu i Jugoslovenstvu nije bilo granice. Fabris i Supilo se nisu slagali u pojedinim stavovima, ali to nije smelo da razdvoji njihove misli o srpsko-hrvatskom jedinstvu. Mnogi nisu mogli da shvate kako ova dva Dubrovčanina, Srbin i Hrvat, mogu imati iste poglede na srpsko-hrvatske odnose, naročito posle protivsrpskih demonstracija u Zagrebu 1902. Ugled ova dva Dubrovčanina i njihov stav u pitanju srpskih i hrvatskih odnosa upravo su bili stvorili utisak da Dalmacija, svojom širokogrudošću, hoće da preuzme vođstvo u sjedinjenju "Trojednice" i u usmeravanju njene narodnosne politike. I pri donošenju riječke i zadarske rezolucije sastancima su predsedavali Dubrovčani — pri donošenju prve (1904) Pero Čingrija a druge (1905) Antun Puljezi, Srbin katolik. To je bio trn u oku mnogima u Zagrebu, gde su čak i Jugoslovenstvu okrenutog Ivana Meštrovića smatrali "strancem".
Razvijanje hrvatsko-srpske zastave na Markovom kamenu u Cavtatu upravo je bio širok narodni pothvat Konavljana i Cavtaćana, rešenih da se oslobode "besvesnijeh i propalijeh političara". Oni su želeli da svoje narodnosne odnose rešavaju u interesu naroda, a ne u okviru političkih i sebičnih nadmudrivanja. U organizovanju ovog čina učestvovali su prvi ljudi iz konavoskih sela: Ivo Matković iz Dube, Vlaho Orepić iz Stravče, Đuro Miljanić iz Uskoplja, Baldo Miloglav iz Pičeta i dr., a iz Cavtata – sudija Josip-Jozo Ljubić sa suprugom Ivkom Gamulin i preduzetnik Miho Malošević. Sudija Ljubić je imao i pseudonim Ild Bogdanov. Osnovna misao ovih ljudi bila je da se više ne pojavljuju u posebnim organizacijama, već da stvore zajedničku organizaciju koja će ih svuda zastupati kao jednorodnu braću.
Veliki deo poslova oko pripreme za osnivanje zajedničke organizacije preuzeo je sudija Ljubić, uz pomoć svoje supruge, vrlo vešte i u narodu poznate vezilje. Prema osnovnoj zamisli, organizacija je dobila ime Cavtatsko i konavosko bratstvo. Na zastavi društva je pisalo "Cavtatsko i konavosko bratstvo – Narodni dom", a sama zastava je nazvana "Narodna zastava ujedinjenih Hrvata i Srba". Društvo je dobilo i svoju himnu. Zastavu je nacrtao sudija Ljubić u dogovoru sa članovima organizacije, a izvezla ju je sudijina supruga Ivka. Po tom prvom primerku cavtatske devojke i vezilje napravile su više velikih zastava i na stotine malih za kićenje učesnika manifestacije. Ta zastava je nastala spajanjem srpske i hrvatske zastave. Tako je nastala prva i, na žalost, poslednja srpsko-hrvatska zastava, kratko nazvana "Narodna zastava". Ona je ovako izgledala: crvena boja je ostala kako je već stajala i na jednoj i na drugoj zastavi. Ispod nje je došla plava boja do polovine da bi se nastavila belom, i najzad je došla bela do polovine da bi se nastavila plavom. Na sredini su u zelenom četvorouglu bila ova znamenja: dve muške bratski stegnute ruke, a iznad ruku zvezda Danica kao znak svanuća bolje budućnosti. Himnu društva takođe je sastavio Ljubić, a note je napisao muzičar Ivo Čižek. Ona glasi:
Hvala Bogu, Bogu slava!
Novi duh nas ogrijava,
Na Balkanu sviće zora,
Složni da smo, sad je hora!
Staroj kletvi nesta traga
U jedinstvu nam je snaga.
Ko da slomi oba brata,
Složna Srba i Hrvata?
Jedan miso, jedan rad,
Svi ko jedan, složno sad.
Zaman spletke s nutra, s polja
Jaka svijest, čvrsta volja,
Paklenike smrvit mora.
Složni da smo, sad je hora!
Staroj kletvi nesta traga.
U jedinstvu nam je snaga.
Ko da slomi oba brata,
Složna Srba i Hrvata?
Jedna miso, jedan rad,
Svi ko jedan, složno sad!
Do 1990. u Cavtatu je živela kći Miha Maloševića Ida, koja je, iako u dubokoj starosti, znala ceo tekst himne i ariju kako ju je ona pevala u srpskom cavtatskom horu. Tu ariju i danas zna još po koji živi Cavtaćanin.
Organizacija je dobila i svoj statut. U statutu, pored ostalog, predviđa se osnivanje podružnica po konavoskim selima. Organizaciji je bio cilj "buđenje narodne svijesti hrvatskoga i srpskoga plemena" i uspostavljanje "što tjesnijih odnošaja". Delatnost će se odvijati kroz razne priredbe, izlete, u čitaonicama itd. Svuda treba podizati "narodne domove" i "seoske kuće" kao sedišta podružnica. Iz rada se isključuje "svaka bilo vjerska bilo politička tendencija". Među geslima nalazilo se i ovo: "Jedini neprijatelj – neznanje"; "Jedino sredstvo – ljubav"; "Jedina svrha – sloboda"; "Brat je mio – bio Hrvat, Srbin bio". Podružnice su imale svoje vojvode, a cela organizacija glavnog vojvodu, pored ostalih članova rukovodstva. Prilikom stupanja u članstvo svaki član utemeljitelj je davao izjavu: "Pristupajući društvu 'Narodni dom' u Cavtatu, kao član utemeljitelj, izjavljujem da pristajem uz načelo da su Hrvati i Srbi dva ravnopravna plemena jednoga te istoga naroda"...
Čim je odobren rad organizacije, otpočela je aktivnost i već u julu 1904. video se njen venac na sahrani Fabrisa u Dubrovniku. Ubrzo je došla na red i svečanost razvijanja sjedinjene hrvatsko-srpske zastave.
Svečanost razvijanja zastave održana je u nedelju 23. oktobra 1904. Ova svečanost je u pojedinostima opisana u listu Dubrovnik, broj 44:
"Konavljani iz svijeh gotovo sela u narodnoj nošnji, izvezenoj zlatom i srebrom, sa handžarima i puškama o pasu, sakupiše se oko 7 sahati iz jutra pred crkvom Sv. Đurđa [u pravoslavnom groblju] daleko jedno dva kilometra od Cavtata, gdje su bila postavljena tri narodna barjaka, koja su označavala Konavosko sastajalište. Na čelu skupa bili su sedam najviđenih narodnih glavara iz konavoskih sela, zatim privremeno rukovodstvo novog društva. U toj masi bilo je i 'kršne mladosti', a bilo je i staraca preko 80 godina."
Sve je ličilo na davnašnje skupove naših predaka, na one čuvene narodne skupštine.
"Oko 7 1/2 sahata Konavljani, predvođeni od svojih barjaktara, koji su nosili tri narodne zastave ujedinjenih Hrvata i Srba, krenuše prema Cavtatu pucajući iz pušaka. U isto doba Cavtaćani, predvođeni od glavnog društvenog barjaka, s Ild Bogdanovom na čelu, krenuše u susret Konavljanima. Iza glavnoga barjaka išao je zbor od 30 mladića i djevojaka, koji su pjevali društvenu himnu".
Stigavši u Cavtat, sakupljeni narod je išao u franjevački samostan na službu božju. Posle ovoga održana je skupština "pod vedrim nebom" i izabrano stalno rukovodstvo prema statutu Društva: predsednik, potpredsednik, upravitelji, "redatelji predstava i pučkih igara", knjižničari, društveni sud, barjaktar Društva i seoski barjaktari. Po obavljenom poslu priređena je zakuska u restoranu Ulderika Kalačića, koji je tih dana bio dovršen i ukrašen Bukovčevim slikama [danas Narodni dom]. Zakusku nije pripremio Kalačić, već je sve bilo pripremljeno po cavtatskim kućama i doneto u restoran. Na Kalačićevom lokalu, određenom za sedište Društva, pisalo je "Hrvatski i Srpski Narodni Dom u Cavtatu", a ispod toga "Cavtatsko i Konavosko Društvo". Posle ovoga došao je najsvečaniji trenutak:
"U 10 sahata iz jutra krenuše svi članovi društva s društvenim barjakom i sa seoskim barjacima, praćeni gotovo od svega puka u Cavtatu, od mnogobrojnijeh gospođa, seljana i seljakinja itd., pucajući iz pušaka i uz gruvanje mužara, na brdo između Cavtata i Konavala, gdje je veliki 'Markov Kamen', na kome se pred 100 godina vijala zastava jedne francuske regimente.
Na brdu zbio se ovaj prizor.
Glavari seoski popeše se na kamen, gdje je podignut novi, veliki stup za društveni barjak, dok su seoski barjaktari stali u polukrugu okolo kamena, a u sredini glavni barjak i sve društveno predstavništvo.
Svečan je bio čas. Krasan bijaše dan. Na cavtatskim kućama vijalo se 38 društvenih zastava, naime na svijem glavnim kućama. Glavari na kamenu skidoše kape i glavar Baldo Miloglav, dozvavši pomoć Božiju, zavapi mnoštvu: 'Jesmo li ljudi?' Na to sav narod odgovori: 'Jesmo!' Reče zatim: 'Jesmo li braća?' a narod odgovori: 'Jesmo!' Reče opet: 'Jesmo li složni?' a narod reče: 'Jesmo!' Tad glavar Miloglav progovori jakim glasom: 'Sunce nam na istok a gospodin Bog na pomoći! Zagrlimo se braćo!'
Glavari na kamenu zagrliše se, a tako učini vas narod.
Tad glavari stadoše pucati iz pušaka i Baldo Miloglav podiže zastavu uz urnebesnu viku 'Slava barjaku' i uz gruvanje mužara s obližnjih brežuljaka."
Pod svečano podignutom prvom srpsko-hrvatskom zastavom održali su kraće besede Baldo Miloglav i sudija Ljubić. Sve njihove misli bile su vezane za čvrsto jedinstvo Hrvata i Srba, za njihovu bolju budućnost, uz više razuma. Razvijena zastava je pozivala "na vas glas, da bez ujedinjenja nema spasa" [...] "Dvostruka vrpca ne kida se lako" [...] "Ištemo da oni, koji siju mržnju, neslogu, nemoć, budu oboreni", da se narod oslobodi "besavesnijeh i nesposobnijeh političara".
Nazivajući razvijanje srpsko-hrvatske zastave "djelom ljubavi", narodni sudija Ljubić je naglasio:
"Djelo je to veliko. Ne po nama, jer smo maleni i časoviti ljudi, ali je veliko po misli, koja nas vodi. I ova stvar, danas nejaka, rašće daljinom i postaće snažna, jer je istinita!
U tom djelu nema nas još mnogo, tek nekoliko stotina.
Mala danas četa, ali iza nje doći će gusti redovi narodnih pobornika, od nas sretnijeh, koji će potvrditi i raširiti s visokih brda ono, što mi ovdje objavismo."
Na kraju narodnog zborovanja u Cavtatu je nastalo opšte veselje. Tom prilikom čula se i poznata narodna zdravica, čiji se tekst i danas često može čuti po konavoskim selima.
Ne možemo se oteti utisku da je i ovaj narodni zbor tekao kao i onaj u Orašcu ravno sto godina ranije. Čak su na skupu, kao kakva zakletva, došla i ona kratka pitanja na koja su došli još kraći potvrdni odgovori. Međutim, nije bila ista sudbina odluke na Markovom kamenu 1904. i odluke u Marićevićevoj jaruzi u Orašcu 1804. Odluka naroda u Orašcu zapalila je vatru slobode u Srbiji, a odluku naroda u Cavtatu dalje su sprovodili baš oni "besvesni političari" koje je narod onako ljuto osudio a koji su mu se tako uporno naturali, kako onda tako i sada.
Kao što je Josip Frank 1893. u Dubrovniku u toku Gundulićevih svečanosti mutio bistru vodu i snovao svoj pakleni plan, tako je i Jozo Crnica sada u Cavtatu snovao plan o razbijanju narodne sloge i o zatiranju Srpstva Konavljana. Nije prošlo ni tri godine a političari su pognute glave stupili u pregovore sa vlastodršcima u Pešti, što je Supila i njegove istomišljenike bacalo u očaj, naročito kada je Supilo upleten i u Fridjungov proces.
Mi nemamo podatke o držanju Valtazara Bogišića u vreme sastanka na Markovom kamenu. On je tada bio u Parizu. Ali, kada su objavljene riječka i zadarska rezolucija, sastavljene u duhu misli i želja naroda sakupljenog u Cavtatu, Bogišić je pisao Stojanu Novakoviću: "Jeste li čitali o novoj slozi između Srba i Hrvata u Dalmaciji? Mene je to, naravno, veoma oveselilo, tim više što je izjava bila impozantno jednodušna. Žali Bože ona nije rasprostrta na Hrvatsku, pa se bojim hoće li dugo trajati." Kao što se 1892, prilikom pojave knjige profesora Kušara protivu Srba, Bogišić veoma zabrinuo za budućnost srpsko-hrvatske uzajamnosti, i sada mu se nagoveštavaju slične slutnje. Misleći na postupanje Zagreba kao hrvatskog političkog centra i misleći na našu budućnost tih godina previranja i sve ljućeg istupanja protiv našeg jedinstva i protiv Srba, Supilo je podvlačio: "Nama [Hrvatima i Srbima] je jedini spas i naša jedina misija da danas budemo bedem, predziđe i štit Istoka, bedem Balkana od Njemačke najezde!" Supilo je nedavno u rodnom Cavtatu dobio bistu, ali je ova njegova misao proterana iza devet brda, unepovrat.
Da "Cavtatsko i konavosko bratstvo" nije, po želji osnivača, ostalo samo na opisanoj svečanosti u Cavtatu, vidi se iz namera o daljem radu ovoga Bratstva. Prvo su tekst statuta i opis svečanosti, prema tekstu iz lista Dubrovnik, objavljeni kao posebna brošura, u kojoj se nalazila i slika hrvatsko-srpske Narodne zastave u boji. Da su se ovi većinom prosti i neuki ljudi nadali širenju njihovog primera i na druge Srbe i Hrvate, vidi se i po tome što su ovu brošuru štampali u 5000 primeraka. Šaljući brošuru na sve strane, Društvo je uz primerke prilagalo i pismo u kome se mole ljudi dobre volje da šalju novčanu pomoć da bi se u Cavtatu nabavila štamparija radi štampanja lista Narodna zastava. Tako bi, pored posebnih srpskih i hrvatskih listova u Dubrovniku bio pokrenut i jedan zajednički srpsko-hrvatski list. Na žalost, i to je bila samo neostvarena želja dobronamernih ljudi koji su mnogo dalje videli nego oni koji su im se naturali kao vođe. Zborovanje kod Markovog kamena u Cavtatu upravo je bilo poslednji pokušaj dogovaranja srpskog i hrvatskog naroda bez mešanja političara sa strane. Da li će ikad ova dva naroda uspeti ponovo da se dogovore onako kako je to bilo kod Markovog kamena u Cavtatu, gospodnje 1904. godine?
Godine s kraja XIX i s početka XX veka obeležene su kao vrhunac jačanja Srpstva Dubrovnika i kao početak njegovog propadanja. Za idućih četrdeset godina Srpstvo Dubrovnika prvo će jedva primetno opadati do 1914, a posle ujedinjenja to će se ubrzati i preći u pravo obamiranje. Do Drugog svetskog rata Srpstvo Dubrovnika je posmatrano sve ravnodušnije, da u Drugom svetskom ratu i posle njega bude svedeno samo na izbledele uspomene, kojima je onemogućeno da se pojave i u najslabijoj osenčenosti. Uzroci su višestruki: protivsrpska lavina od strane Austro-Ugarske do 1918, zatim katolička propaganda protiv srpskog šizmatizma i srpske narodnosti uopšte, a uvek u otvorenom ili skrivenom savezništvu sa nekim izvana; zatim se kao uzrok slabljenja dubrovačkog Srpstva uzima i slabljenje intelektualne snage Srba Dubrovčana zbog raseljenja i zbog bezbračnosti dubrovačke vlastele, najzad zbog nebrige Beograda, a posle Drugog svetskog rata zbog opšte protivsrpske politike u Jugoslaviji.
Protivsrpska lavina od strane Austro-Ugarske imala je više oblika obuhvatajući Srbiju kao srpski Pijemont i sve krajeve u kojima su živeli Srbi. Srbi u Austro-Ugarskoj uvek su bili pod prismotrom ili pod udarom zbog odanosti svojoj narodnosti. To se naročito ogledalo kad je reč o slobodi rada na kulturnom i narodnosnom polju, zapošljavanju i preduzetništvu, a pogotovu ako je bio u pitanju javni ili politički rad. Zatim su u srpske predele u Carevini planski doseljavani katolici, Hrvati, Slovenci, pa čak i ukrajinski unijati. Kao što je Bosna punjena tim novim doseljenicima, tako je postupano i sa Dubrovnikom i njegovom okolinom. Ako su se pravi Hrvati oko 1890. u Dubrovniku mogli na prste izbrojati, već za desetak godina u Dubrovniku ih je bilo preko 5.000. Tom broju trebalo je dodati i one Hrvate napravljene od Dubrovčana raznim primamljivanjem, obmanama i materijalnim sredstvima. U nastojanju da uveća broj Hrvata u Dubrovniku, Carevini se na desnom boku nalazila katolička crkva sa svojim protivsrpski nastrojenim klerom. On je bio podstican od vrhovnog rukovodstva i brzo je nadjačao onaj deo katoličkog dubrovačkog klera koji je čuvao svoje Srpstvo. Kad je odlučeno da se onemogući Srpstvo u Dubrovniku i njegovoj okolini, preduzete su mere u više pravaca. Glavno je bilo da se Dubrovnik napuni doseljenim Hrvatima. Naravno, tu se mislilo i na Konavle, kolevku srpske tradicije i srpskog jezika u ovom delu srpske zemlje. Paroh Grude, kao središnjeg mesta Konavala, Jozo Crnica, imao je da preobrazi Konavljane u Hrvate i da im dokaže da oni nemaju nikakve veze sa Hercegovcima i Crnogorcima, iako su među Konavljanima mnogi znali čak iz koga su se mesta njihovi preci spustili u Konavosko polje. Ovo pohrvaćivanje zahvatilo je i Zavod sv. Jeronima u Rimu, kome je iznenada bilo oduzeto ilirsko ime i dodato hrvatsko. Protiv te izmene iz Dubrovnika i okoline stigao je protest sa skoro 400 potpisa Srba katolika (Dubrovnik 1901, br. 38). Ovaj broj Srba katolika u Dubrovniku najbolje svedoči o njihovoj narodnosnoj snazi još u početku ovog veka. I još više od toga: papa je vratio stari naziv Zavodu, iako su neki Hrvati zapretili prelaskom u pravoslavlje.
Novosadski list Zastava ovako je 1903. naslikao kako je izgledala ta navala habsburgovštine i katoličanstva na Srbe. Za banovanja slavnog pesnika Ivana Mažuranića u Hrvatskoj je nastala povika protiv "Veliko-Srba", uporno su se stvarali pravoslavni Hrvati, srpske knjige su se štampale latinicom, srpskih škola je bilo sve manje. Čak su se ispravljale ili pohrvaćivale srpske pesme (Jovan Jovanović Zmaj, Reljkovićev Satir). Srbi su sve teže primani u službu. Sve to što je sprovođeno u Hrvatskoj sprovođeno je i u Dubrovniku. Hrvatima se, dalje, sve više natura štokavština da bi ispalo kako je štokavski govor hrvatski. Posle 1878, kada su Hrvati široko pomogli okupaciju Bosne i Hercegovine kao germanofilski činovnici i propagatori Hrvatstva u Bosni (Vjekoslav Klaić i dr.), velikohrvatska ideja uzima maha, zahvata i Dubrovnik i svuda se čula pesma
Od Balkana [planine] do Triglava
Hrvatska će biti država.
Hrvatska omladina je pevala na sav glas:
Udri, udri in der štat
Slavosrbom štrik o vrat.
O ovom "štriku" gromko je pevano i u Dubrovniku na svečanosti 1893. Hrvatima su, isticala je Zastava, postali miliji Nemci, Italijani i Mađari negoli Srbi i Sloveni. [177]
Kao uzrok slabljenja Srpstva Dubrovnika naveli smo i naglo smanjenje broja intelektualaca Srba katolika. Prvo, za kratko vreme u Dubrovniku je umrlo više intelektualaca i javnih radnika: braća Pucići, A. Kaznačić, A. Fabris, G. Gundulić, V. Bogišić itd. Zatim, kako su se kod nas brzo uzdizali drugi značajni kulturni centri kao što su Zagreb, Beograd, Sarajevo, mnogi dubrovački intelektualci su nalazili zaposlenja u tim centrima i napuštali svoj rodni grad: Petar Budmani, Milan Rešetar, braća Vojnovići, Vlaho Bukovac, braća Adamovići, Luko Zore, Petar Kolendić, Henrih Barić, Ignjat Job, Marko Murat (neko vreme) itd. Napomenuli smo i bezbračnost dubrovačke "vlastele", koja više nije želela da rađa robove stranoj sili koja nije mogla da shvati šta je značila ta mala hiljadugodišnja jadranska republika sa svojom moći i kulturom, pa ju je grubo svela na daleku provinciju. Samo kuća Pucića imala je sedam neženja sa kojima se zauvek i ugasila. Ni naša nova država posle 1918. nije imala mnogo obzira prema Srpstvu u Dubrovniku, iako je Dubrovnik pokazao toliku upornost u svom Jugoslovenstvu i dao toliko ljudi od pera koji su pred stranim svetom ukazivali na nužnost ujedinjenja oko Srbije kao stožera. Ne shvatajući namere naših suseda, ne shvatajući opasnost od lažne propagande nekih hrvatskih istoričara, jugoslovensko vrhovno rukovodstvo 1925. je, prilikom proslave 1000-godišnjice Tomislavljevog kraljevstva, dozvolilo da se Tomislavljev znak postavi u svakom mestu pored mora do Albanije, pa i u Dubrovniku! A kad je to Dubrovnik bio u sastavu Hrvatske? Vezivanje sveg prostora južno od Neretve za Hrvatsku i kralja Tomislava bilo je posledica ili nepoznavanja prošlosti ili naglavačke postavljene celokupne narodnosne politike u zemlji. Dubrovnik i Cavtat uvek su bili izlazište njihovog zaleđa, luka za trgovinu i saobraćaj sa unutrašnjošću, bližom i daljom. Videli smo kako je Matija Ban govorio o Dubrovniku kao "tovarištu Hercegovine". Kako je taj i takav Dubrovnik mogao da bude ustupljen Hrvatskoj 1939? Kako su o Dubrovniku mislili odgovorni u Beogradu pred 1941, najbolje se vidi iz ovog slučaja: kada je 1938. u Dubrovniku predsedniku jugoslovenske vlade Milanu Stojadinoviću predat memorandum o problemima ovoga grada, Stojadinović ga je doneo u Beograd, predao ga nadležnoj arhivi da se zavede, a službenik je to odmah uradio i na njemu napisao "ad acta"! Da li u ovakvim postupcima Beograda treba tražiti dokaz o postojećoj velikosrpskoj politici ili dokaz o teškoj uspavanosti, koju je protivna strana vešto koristila i isticala srpsku opasnost po druge narode u zemlji! Zar se nije sa najvišeg mesta u Jugoslaviji nesvesno odobravala naopaka politika pravaša, koji su se onako predstavili 1941. i koji sada kažu da je Dubrovnik opravdano priključen Hrvatskoj? Nova vlast 1945. samo je prihvatila odluku iz 1939. Ta nova vlast nastavila je onu politiku prema Srpstvu Dubrovnika pokazanu pred rat samo u mnogo oštrijem obliku, držeći se politike Kominterne prema Srpstvu u celini. Tako su se u ovom pitanju dve suprotne ideje, katoličanstvo i boljševizam, našle na istoj liniji protiv Srba! Sve to ubrzavalo je obamrlost Srpstva Dubrovnika. Da bi se ovaj proces bolje i upoznao i shvatio, iznećemo izvesne pojedinosti koje mogu biti zanimljive i korisne za one koji osećaju tragičnost jednog grada napuštenog baš od one strane kojoj je on težio i kojoj su Dubrovčani toliko pažnje ukazivali.
Iako bez uglednih Pucića i Frana Gundulića, bez borbenog Fabrisa i imućnih Boškovića, bez učenog Zore i Kolendića, Srbi Dubrovnika su se u tišini zbližavali bez obzira na versku podvojenost, držeći se uvek svoga Jugoslovenstva. Tako se držala i kuća Pera Čingrije, dugogodišnjeg gradskog načelnika, koji se kao Hrvat dosta upadljivo držao Jugoslovenstva. To je preneo i na svoga sina Melka, naslednika u svakom pogledu. On je posle sporazuma Cvetković-Maček u knjižici štampanoj ćirilicom pod naslovom Dubrovnik i hrvatsko pitanje – dok je Maček već u Banovini hrvatskoj progonio Srbe i stvarao prve paravojne organizacije u ovoj zemlji – pored ostalog, skrenuo pažnju na opasnost po Dubrovnik što ga odvajaju od svoga zaleđa koje ga je podizalo i održavalo.
I pred Prvi svetski rat delala su već pomenuta Društva i organizacije Srba Dubrovčana, uz njih i one osnovane početkom XX veka, kao što su Srpska zora i Matica srpska, uvek dobrim delom zauzete brigom za opstanak i u savlađivanju sve novih i novih smetnji. U tome se preživela i aneksiona kriza, kada se iz Beča naređivala priprema za obračun sa Srbima, u tome se dočekala i burna 1914, kada je Austro-Ugarska najzad preduzela konačan obračun sa Srbima, i u Srbiji i na svojoj teritoriji.
Da bi se dobila verna slika života Srba u Dubrovniku u godinama pred Prvi svetski rat, zaustavićemo se na nekim događajima.
Kada se 1906. u opštinskom veću odlučivalo, u smislu odluka Srpsko-hrvatske koalicije, da se hrvatska i srpska zastava zajedno ističu u gradu, pravaši ustanu protiv toga i u znak protesta napuste sednicu veća.
Bliskost među Srbima i dobronamernim Hrvatima u Dubrovniku naročito se bila pokazala na sahrani književnika Milovana Glišića, koji je u Dubrovniku tražio leka i tu i umro. I danas Glišić leži na Boninovu. Tada je u Dubrovniku boravio i pesnik Požarevljanin Sava Petrović, poznat pod pseudonimom Arman Dival. On je u Dubrovniku ispevao i sada rado slušanu pesmu Adio mare, koju je kasnije komponovao Paljetak za dramu Amerikanska jahta u splitskoj luci Milana Begovića. Iste godine nekoliko Srba sa Vlahom Bukovcem pokrenu pitanje podizanja spomenika Valtazaru Bogišiću u Cavtatu. Spomenik je trebalo da bude otkriven 1914, ali je rat to omeo.
Prilikom glasanja za carevinsko veće 1912. Srpska stranka je dobila dva mesta a pravaši četiri. Tada je pop Crnica propao na izborima, iako je sva Gruda u Konavlima glasala za njega. Ti glasovi dati Crnici u Grudi bili su dokaz šta je on uspeo da napravi od tog čestitog i neobaveštenog naroda, i to samo osam godina posle one sjajne srpsko-hrvatske svečanosti u Cavtatu. I ne samo to, već je pred sam rat u Cavtatu bio predsednik opštine Mato-Mašan Magud, koji je hteo da stvori legiju od 500 Konavljana boraca da, tobože, štiti cara od Srba. A u vreme zagrebačkog veleizdajničkog procesa u Dubrovniku je održan uži proces Srbima članovima Dušana Silnog zbog demonstracija u gradu. Među kažnjenima bio je Hermenegild-Đildo Job, brat slikara Ignjata Joba. I pored svega toga, pravaši nisu imali mnogo uspeha u Dubrovniku, dobrim delom i stoga što je gradonačelnik Pero Čingrija (1899-1911) vodio politiku hrvatsko-srpske sloge, bar koliko je mogao. Na izborima za opštinske većnike Srpska stranka i Hrvatska stranka dobiju po 15 mesta, a pravaši su sasvim propali. Od Srba su bili izabrani Antun Puljezi, Mato Gracić, Kristo Laptalo, Niko Mišić, Antun Vujović, Đorđo Drašković, Anton Jakšić, Mićo Milišić, Antun Suhor, Ivo Šubert, Luko Bona, Dimitrije Bubalo, Baldo Gradić, Vlaho Matijević, Jaro Natali. Pravoslavne vere bili su Drašković, Milišić i Bubalo. I ovaj broj izabranih većnika u gradu, ovako podeljen između katolika i pravoslavnih, pokazuje koliko je novih katolika za ovo kratko vreme po planu naseljeno u Dubrovniku, dok je broj pravoslavnih uglavnom ostajao isti.
U takvoj srpsko-hrvatskoj slozi koja se ipak održavala razumljivo je što se u Dubrovniku u vreme balkanskih ratova, kad su se u celoj Dalmaciji bučno proslavljale pobede srpske vojske (naročito u Splitu i Šibeniku), i u Dubrovniku manifestovalo isto raspoloženje. Preko Crvenog krsta slata je pomoć Srbiji.
Kakvo je raspoloženje tada bilo u Dubrovniku, vidi se i po dočeku Stojana Novakovića i Jovana Skerlića uoči samog početka Prvog balkanskog rata:
"Dolazeći iz Sarajeva, gde su kao predstavnici Srpske književne zadruge prisustvovali godišnjoj skupštini 'Prosvjete', Stojan Novaković i Jovan Skerlić stigli su u Dubrovnik uveče 25. septembra 1912. U ime Općine na železničkoj stanici pozdravio ih je većnik dr Ivo De Đuli, a pred hotelom 'Imperijal', gde su odseli, omladina im priređuje ovacije. Sutradan uveče, Novakoviću i Skerliću građanstvo priređuje banket kod 'Imperijala', kome prisustvuje 50 osoba. De Đuli nazdravlja gostima u ime Hrvata, a dr Stijepo Knežević u ime Srba-Dubrovčana. Odgovorio je Stojan Novaković, biranim riječima, savršenom formom", a one su se "svih prisutnih dojmile kao da su bile izliv naše duše".
Na poziv Hrvatskog demokratskog društva Sloboda, Skerlić je u prepunom domu Hrvatskog sokola održao 27. septembra predavanje "O najnovijem srpsko-hrvatskom nacionalizmu". "Dok smo se mi borili između sebe da stvorimo Dušanovo, bilo Zvonimirovo carstvo, dotle su Nemci pravili kolonije i prodirahu u našu sredinu, a naš narod se listom seli u Ameriku ili na drugu stranu", rekao je u tom predavanju Skerlić. Na to je morala doći reakcija, i ona je došla koncem XIX veka. "Mi Srbi i Hrvati nemamo interesa, ni razloga, da se na radost trećemu dvojimo, da svoju snagu prepolovljavamo i time uništavamo svoju budućnost".
Manifestacije nisu prestajale za sve vreme boravka Novakovića i Skerlića u Dubrovniku. Pred Gundulićevim spomenikom pevalo se "Hej Sloveni", a u gradu se pevala pesma "Srbijanci i Hrvati pohrlite žurno", uz klicanje kralju Petru. [64, 102]
U tim predratnim godinama srpska društva i organizacije u Dubrovniku još su nekako napredovali. Posebno su bili česti koncerti srpske Građanske muzike pod vođstvom Iva Barića i koncert tamburaškog zbora Dubrovačkog radničkog društva. Koncerti su održavani i u dvoranama i na otvorenom prostoru. Pevalo se i sviralo "Marš konjičke divizije" D. Pokornog, Brodilov potpuri "Iz Niša i okoline", "Marš Srpske dubrovačke omladine", "Vesela je Srbadija" Čižeka itd. Treba se podsetiti da je još 1903. Binički komponovao uvertiru za Ekvinocij Iva Vojnovića.
Kad su austrijske vlasti najzad uvidele da masovno doseljavanje Hrvata u Dubrovnik i razne pravaške Crnice ne mogu da zaustave sve jače oduševljenje za Srbiju, odlučile su da preduzmu druge mere. Tako je počelo i vođenje evidencije o licima koja se ističu svojim srbovanjem, naročito o omladincima. Evidencija je obuhvatila i ova lica: Hermenegild-Đildo Job, Mato Gracić, Franjo Mišić, Anton Triva, Mato Šišić, Mito Pušibrk, Ivo Barić, Aleksandar-Iso Kurtović, trgovac iz Slanog Jelić, carinik Bartučević, Ljubo Leontić, Josip Dimović, Mirko Hope, Niko Caput. Svima ovima bile su upisane u greh veoma bučne antiaustrijske demonstracije u Dubrovniku 25. marta 1913. Iako evidentirani kod austrijskih policijskih vlasti, Mato Gracić i Anton Puljezi sa Melkom Čingrijom dođu na otkrivanje spomenika Dositeju Obradoviću u Beogradu 27. maja (po starom kalendaru) 1914. Ovaj događaj i iznenadna Skerlićeva smrt tih dana još jednom će – pred početak krvavog obračuna – u mislima sjediniti celokupno Srpstvo. To je bila, pred ratna stradanja, labudova pesma zatalasanog Srpstva koje je težilo slobodi i ujedinjenju. S takvom žarkom željom Srpstvo se više nikada neće ustalasati. U svemu tome Dubrovniku je pripadalo jedno od prvih mesta.
Nedelju dana posle sarajevskog atentata za Srpstvo Dubrovnika počelo je smrkavanje posle koga više nikada neće doživeti jutarnju sunčevu svetlost. Stotinak jurišnika i "šuckora", mahom prispelih sa strane, koje je predvodio Nikša Svilokosi, počeli su napade na sve što je srpsko. Prvo su sa opštine skinuli srpsku zastavu, pa uništili nameštaj Dušana Silnog, demolirali srpsku školu i tako redom. Srpska deca su napadana i ružena na ulicama. Bila je zabranjena ćirilica kao i rad srpskih društava. U znak protesta protiv ovakvog postupka prema Srbima Melko Čingrija, tada na čelu opštine, skine i hrvatsku zastavu. Naravno, opštinska uprava bila je odmah raspuštena, a za taoce su bili uzeti Melko Čingrija, Antun Puljezi i pravoslavni sveštenik Sava Barbić, čime je austrijska vlast najbolje potvrdila da se Srpstvo Dubrovnika bilo ujedinilo bez obzira na razliku između dveju crkava. Jula 16. uhapšen je i Ivo Vojnović kao "srpski pjesnik", jer ga je austrijska vlast uvek sumnjičila. Još 1907. Agramer Tagblatt prozvao ga je "srbomanom", a kad je uhapšen austrofilska dubrovačka Prava Crvena Hrvatska objavila je da je u okovima odveden u Šibenik "poznati srpski špijun Ivo Vojnović". Ako Hrvati nisu hteli da znaju, a ni sada mnogi ne znaju, koje je narodnosti pisac drame Smrt Majke Jugovića, austrijske vlasti su to dobro znale. Vojnović je neko vreme proveo u zatvoru u Šibeniku. Sa njim u zatvoru bio je i borac za slobodu Onisim Popović, koji je tu i obešen. Ivo je njegovu sliku stalno nosio u jednom medaljonu. I kakva tragedija: Onisimovog sina Miju "raščerečile" su hrvatske ustaše u NDH. [64, na više strana] Ovaj osećajni dubrovački gospar, potomak srednjovekovne srpske plemićke kuće Vojnovića, "knezova užičkih", nosilac ruske grofovske titule, noseći u medaljonu sliku jednog srpskog borca za slobodu koga vešaju samo zato što voli "srpsku zemlju", pokazao je kako je kao Srbin osećao i ono stradanje Srba daleke 1389. i ovo 1914. To osećanje u svom delu Smrt Majke Jugovića uzdigao je do najveće visine. On je otkrio dušu jedne majke koja sve polaže na oltar otadžbine ogrezle u krvi. Otkrio je i svoju dušu koja je mogla svo to stradanje, i one majke i ovog obešenog njenog dalekog potomka, da iskaže na dva načina, ali istom snagom misli, osećanja, rečju i postupkom. Ivo Vojnović nigde ne reče da je Srbin, kao što ni Gundulić nigde ne reče da svoj ep Osman piše kao Srbin, ali su obojica pesničkom mišlju i nabujalim rečima otkrili na koju su stranu okrenuti. I pozorišni dramaturg, pohrvaćeni Branko Gavela, tako blizak Ivu Vojnoviću, napisa baš to da je Ivo ipak bio okrenut istoku. Kad je 1895. sahranjivao strica Đorđa pored Savine u Herceg-Novom, on zapisa u knjizi posetilaca baš ono što najbliže govori ko je on – "Ivo knez Vojnović užički". Pored ovog potpisa Iva Vojnovića, pored njegove Majke Jugovića i one slike obešenog Onisima u medaljonu da li ima još što da se otkriva u narodnosnoj svesti Iva Vojnovića? Kao što je Rešetar zaključio da Srbi i Hrvati, ako žele bratsko jedinstvo, mogu svoj jezik da zovu srpskohrvatski i Dubrovčani to usvajaju; ali, ako Srbi i Hrvati to ne žele, onda je jezik Dubrovčana samo srpski. Tako isto je cela ona plejada dubrovačkih Srba katolika u XIX veku i u početku XX veka, zajedno sa kućom Vojnovića, želela da budu Srbohrvati i Hrvatosrbi, ali, ako se ne želi to jedinstvo, ti Dubrovčani su samo Srbi. Za Vojnoviće Lujo Vojnović u izjavi Branimiru Ćosiću 1927. jednostavno kaže: "Mi [Vojnovići] smo poreklom srpska vlasteoska porodica i pravoslavna".[2a]
Ivo Vojnović je umro u Beogradu 30. avgusta 1929. i ispraćen je u Dubrovnik kako dolikuje jednom srpskom knezu. Njegov brat Lujo umro je u Zagrebu 18. aprila 1953, provevši poslednje godine u neobičnom smirenju posle decenija punih poslovanja na dobro svoga naroda i uvek kao borbeni branilac Srpstva.
"Cvijet dubrovačke inteligencije" s vremenom je sveo u smrti ili iseljenju iz Dubrovnika, iz grada bez obnove, umirućih snaga, noseći ožiljke teškog rata i bez nade da se neko sa strane zauzme za njegovo Srpstvo sve više pritisnuto navalom Hrvatstva ojačalog stalnom potporom katoličke crkve, ničim neometanim rastućim velikohrvatstvom i bujanjem osvetničke ideje naoružane zastrašujućim planovima.
Oni koji su iz Beograda dali zeleno svetlo Hrvatima da 1925. postave znak kralja Tomislava sve do Ulcinja, a 1939. da granice Hrvatske pomaknu sve do Boke Kotorske nisu ni sanjali da, u stvari, pravašima i hrvatskim ustašama pokazuju pravac kojim će da krenu kad im naš vekovni neprijatelj stavi oružje u ruke i nahuška ih u bratoubilački rat. Tako se dogodilo da je Dubrovnik, za koji je Kosta Vojnović uporno zahtevao oživljavanje njegove istorijske posebnosti u okviru novih uslova, doživeo da bude sveden na jedan provincijski grad bez narodnosnog zaleđa, upravo na grad uskim pojasom odvojen od svog prirodnog zaleđa – baš kako su ga neki hrvatski istoričari videli i u prošlosti.
Sve dok nije stigla do ovog položaja, slavna srednjovekovna Raguza se otimala i Srpstvo u njoj se sve nadalo da će sa brda u grad opet dolaziti u posetu despoti, kraljevi i carevi, ali njih više nije bilo. Kao što ju je nekada pratila konkurencija u proizvodnji i trgovini sa zapadnih mora i obala, tako ju je sada iz istočnog zaleđa sve više gušio veo nemara. Da nije tog varljivog turizma, "Atina Jadrana" skapala bi u svojoj nemoći i opet dospela u onu prokletu "ništotu" od 1814.
Dok se broj katolika, smišljeno doseljavanih sa strane, iz hrvatskih sredina, u gradu peo na hiljade, dotle su se Srbi katolici Dubrovčani rastapali a Srbi pravoslavni samo životarili oko svoje crkve. Društveni i poslovni život Srba Dubrovčana posle ujedinjenja donekle je obnovljen, ali bez one ranije životnosti i poleta. Srpsko zadrugarstvo i novčarstvo je gubilo snagu, srpsko Dubrovačko radničko društvo i pevačko društvo Sloga čuvali su svoju ulogu, ali bez osetnog pojačanja. Srpska Građanska muzika držala se na početnoj visini. Delatnost Kola srpskih sestara i Knjeginje Zorke nije se mogla jače razviti. Matica srpska je obnovila rad tek 1936. pod rukovođenjem Svetozara Barbića. Isto se događalo i sa srpskim društvima u Cavtatu.
Posleratna srpska štampa u Dubrovniku sve je više gubila snagu. Pokretanje novih listova predstavljalo je samo neuspele pokušaje. List Narod, štampan ćirilicom i latinicom, pripadao je Narodnoj radikalnoj stranci i živeo samo od 1919. do 1920. Kraće vreme je štampan u Srpskoj dubrovačkoj štampariji. Iste godine pokrenut je list Rad, pod uredništvom Ljube Leontića, štampan takođe u Srpskoj dubrovačkoj štampariji. List je prestao da izlazi posle broja 148 već 1922. godine. List Sloga bio je još kraćeg veka: izašlo je svega 19 brojeva 1919-1920. Tu je i Jugosloven 1922-1923, pa kratko vreme Demokratija. Bilo je i nekih šaljivih listova, među njima Jež, pokretan četiri puta i gašen. Neki od ovih listova bili su okrenuti Jugoslovenstvu, pa je bilo teško u njima određivati narodnosnu obojenost.
Sličnu sudbinu je imao i dugogodišnji srpski list Dubrovnik. Njegova posleratna sudbina možda je najvernije ogledalo sudbine Srpstva Dubrovnika između dva rata. Nekada tako postojan kad je prkosio i tuđinskim vlastima i cenzuri i maltene pratio život svih Srba od 1892, po ujedinjenju nije mogao da stane na svoje noge. Posle pokušaja 1922-1923. i još kraće 1925, malo se uspravio od 1937. do 1941, pod uredništvom predratnog urednika Krsta Dominkovića.
U prvom broju obnovljenog Dubrovnika koji je izašao 2. februara 1937, u uvodniku se kaže da list "nastavlja" sa izlaženjem – toliko godina posle ujedinjenja – i ističe da opet podižu glavu potučene sile u službi bivše Austro-Ugarske. Pada u oči dobar prikaz obnove rada Matice srpske sa predavanjem Vladimira Ćorovića o Karađorđevim vezama sa Dubrovnikom, zatim opis svetosavske proslave u Dubrovniku sa posebnim zabavama Sloge i Dubrovačkog radničkog društva. U broju od 13. februara 1937. govori se o proslavi 150 godina od smrti Ruđera Boškovića, o proslavi 70. rođendana muzičara Ivana Čižeka, koji je pre rata dvadeset godina bio kapelnik Srpske muzike u gradu. U idućem broju nalazi se izveštaj o posebnoj proslavi 150. godišnjice smrti Ruđera Boškovića, proslave posebno organizovane u Dubrovniku od strane Hrvata. Istovremeno se podvlači kako se dubrovačka školska deca uče da viču protiv lista Dubrovnik. U broju 10 javljeno je kako je Božo Kolendić, brat Petra Kolendića, osuđen da plati 300 dinara kazne zato što je glasno protestovao u crkvi sv. Josipa što sveštenik u crkvenu besedu unosi i politiku. To je na izgled beznačajno, ali je upravo tu bila reč o sudbonosnoj pojavi sve izraženijeg stava protiv Srba, stava koji štiti i zvanični sud.
U idućem broju objavljen je članak posebne sadržine pod naslovom "Da se razumemo". Pisac članka je svakako Dominković, jedan od preostalih predratnih Srba katolika, koji je još dobro pamtio austro-pravašku saradnju u borbi protiv Srba u Dubrovniku. Katoličkoj crkvi nije mnogo nedostajala Austro-Ugarska, jer joj je u Hrvatskoj izrastao sigurniji protivsrpski saveznik. I ovde je to obelodanjeno. U članku se prvo ustaje protiv onih koji se odriču Srpstva. To je i onda podsećalo, a i sada nas podseća, kako je erozija nagrizala Srbe udaljene od matice i zanemarene u nesrpskoj sredini, uvek u neprijateljskom stavu. Zatim se opisuje kako zlonamerni sa strane planski uče Srbe u okolini Dubrovnika (Konavli i Župa), u vidu "narodnog prosvećivanja", da su oni svi Hrvati, da mrze Srbe, Jugoslovene i one koji se u selu "svojim srpskim porijeklom ponose". Naglašava se kako se organizuju razna slavlja sa protivsrpskim programima i propagiranjem, uz isticanje hrvatskih zastava čak i u crkvama [gde se Majci božjoj obraćalo ne kao "Majci kršćana" već kao "Majci Hrvata"]. Ne preza se ni od navođenja naroda na neposlušnost. Ti protivsrpski propagatori veruju da će se tako "iskorijeniti stari narodni duh Dubrovnika i Dubrovčana, duh zbratimljenog Srpstva i Hrvatstva". Ono srpskohrvatsko bratimljenje u Cavtatu 1904. pripadalo je već davnoj prošlosti. Tako se u broju 23 ističe opis vidovdanske proslave u Cavtatu, u kome su neke porodice čuvale svoje Srpstvo. Učestvovala je skoro osnovana Cavtatska diletantska muzika. Proslava je počela u crkvi sv. Nikole, pa se procesija uputila obalom do sokolane. Uveče je bilo narodno veselje. Ali, sve je to proteklo bez učešća opštine, jer je ona tada bila u pravaškim rukama.
U istom broju list posvećuje jedan članak i svetlijoj prošlosti dubrovačkog Srpstva, članak o Objavljenju Peru Čingriji. Ovo Objavljenje bilo je prvo objavljenje u srpskom listu Slovincu, pa posle prerađeno i prošireno kao knjižica objavljeno na Rijeci kao knjižica sa potpisom "Milivoj Strahinjić", što je u stvari bio pseudonim Luka Zore.
Na dan Fabrisove smrti, 14. oktobra 1937, svečano je obeležena 33-godišnjica Fabrisovog ranog nestanka i sutradan je Dubrovnik doneo opis odavanja ove počasti. Sve je bilo organizovalo Dubrovačko radničko društvo. Uz učešće mnogih građana na grobu je održano nekoliko govora, a među govornicima bio je i Cavtaćanin Niko Vragolov. Posle ovoga povorka je prošla kroz grad sve do zgrade pomenutog društva. Uskoro je u Dubrovačkom radničkom društvu održan sastanak povodom prenosa posmrtnih ostataka sekretara Matice srpske Frana Kulišića iz Austrije, gde je kao zatočenik umro 18. oktobra 1915. Tom prilikom besedu je održao Henrih Barić.
Srpstvo Cavtata se pokazalo i prilikom proslave Prvog decembra 1937. Pored ostalog, Đuro Lonza je pripremio Nušićevu dramu Svet a izvodili su je odabrani Cavtaćani, uz učešće mesne muzike. Zbog ovog srbovanja Đuro Lonza je 1941. jedva spasao glavu bekstvom u Beograd.
I u godini 1938. Dubrovnik je ostao na jugoslovenskom terenu. U broju od 2. marta objavljen je članak "Onima kojima smetamo" kao odgovor na niz članaka zagrebačkog Obzora protiv "tako zvanih Srba katolika", koje čini krug "nekoliko ljudi". Pored ostalog, Dubrovnik podvlači kako se u Hrvatskoj ne uviđa Starčevićeva tragična nelogičnost: da u isto vreme mrzi i Austriju i Srbe, koji ovu Carevinu gledaju kao najljućeg neprijatelja Jugoslovenstva.
List je opširnije pisao o proslavi 30-godišnjice Bogišićeve smrti u aprilu iste godine. Za ovu proslavu predsednik opštine Cavtata Niko Vragolov izdao je naročit proglas. Na proslavu je došlo mnogo gostiju, a najviše iz Dubrovnika.
Sa istom odanošću prikazana je i proslava 300-godišnjice smrti Dživa Gundulića u Dubrovniku. Povodom ove proslave u listu je preštampan članak Luka Zore o Gunduliću iz Dubrovnika 1893, broj 50/51.
Do kraja izlaženja list Dubrovnik je doneo tri posebno značajna priloga, koji su nagoveštavali tešku borbu i agoniju dubrovačkog Srpstva. U broju od 16. januara 1940. objavljen je članak pod naslovom "Nedonošče", u kome se ovim nazivom krsti sporazum Cvetković-Maček. Kao slika onoga što će sporazum doneti Srbima u Hrvatskoj javljalo se da je na pravoslavnom groblju na Boninovu opljačkano 14 grobova i da se Srbi činovnici u Banovini Hrvatskoj izbacuju na ulicu. Prve slike onoga što čeka Srbe u budućoj NDH već su se pojavljivale. Da bi dokazao da su mudri Hrvati predosećali kojim putem kreću kola, ali bez snage da ih zaustave, list je u broju 3, u članku "Zapadna kultura i Hrvati", doneo nekoliko redaka iz knjižice vinkovačkog župnika J. Stojanovića Za sveto pravo naše, za glagoljicu majku našu (1904): "Odgoj naš od malih nogu, sve nemački, pa latinski, odveo nas je manje više sve u teško kosmopolitstvo, izbio nam je iz srca i duše ponos, oduševljenje, energiju i požrtvovanost za narod svoj, za grudu hrvatsku". – Ništa nisu mogle da pomognu ovakve pouke: vezanost Hrvata za nacistički zapad i Vatikan kao zaraza je rasla sve više i više, da bi se razbuktala 1941.
Primičući se svome kraju, list Dubrovnik je posvetio i jedan tužan prilog ličnosti Luka Bunića-Bona povodom njegove sahrane 14. februara 1940. Luko je bio jedan od onih proređenih dubrovačkih gospara čiji su preci Dubrovnik izdigli u red prvih gradova Sredozemlja, prema kome je i silna Porta u Stambolu imala posebne obzire, a čiji potomci napuštaju svet, sada u potpuno slobodnoj otadžbini, kao izbledele senke. Pre rata još su se ti sve usamljeniji gospari uspinjali da svome gradu održe stečeni ugled, možda u skrivenoj nadi da će mu ipak doći vaskrs. Luko je bio među prvima. On je bio vredan član Srpske omladine, koja je podigla spomenik Gunduliću 1893, član Srpske stranke (posle razdvajanja Narodne stranke na srpski i hrvatski deo), član Narodne štionice, kojoj su dušu dala braća Pucići, član Matice srpske, koja se uzalud nadala da će za Srbe uraditi ono što je postigla i Matica srpska u Novom Sadu, član Sloge, Dubrovačkog radničkog društva, bio je osnivač sokolskog društva Dušan Silni, pomagač srpske Građanske muzike, pokretač ideje o uvođenju dubrovačkog tramvaja 1911, osnivač i pomagač Društva za poljepšavanje Dubrovnika, osnivač Saveza za unapređenje turizma u Dubrovniku i to nije sve. Takvo Lukovo srbovanje odvelo ga je u četvorogodišnje zatočenje za vreme Prvog svetskog rata. Ali to mu je, upravo, bio podsticaj da se i posle toga lati istog posla u ujedinjenoj zemlji: on i Pero Čingrija su 1918. osnovali Narodno veće za pripremanje ujedinjenja, pripajanja Dubrovnika svom slobodnom zaleđu.
Prema njegovom radu i ugledu bio je priređen i ispraćaj do groblja sv. Mihailo na Lapadu, da tamo počiva pored braće Pucića i tolikih drugih gospara koji vekovima čuvahu i sačuvahu dubrovačko Slovinstvo i Srpstvo. Na pogrebu je bio i kraljev izaslanik. Ispred mnogih građana i predstavnika tolikih društava nošeno je oko 50 venaca, među kojima i venac Srpskog kulturnog kluba iz Beograda, a koji je na sprovodu zastupao Dubrovčanin Rafo Marić. Održano je nekoliko govora, i opet je govorio Cavtaćanin Niko Vragolov. Sprovod je pratio hor Sloge i orkestar Građanske muzike, koja je na kraju odsvirala "Hej trubaču s bujne Drine". Bilo je ostalo tek nešto više od godinu dana pre nego što će ovu istu Drinu velikohrvatski bojovnici, u sluganjskoj ulozi kod nemačkih nacista, obojiti srpskom krvlju i ispuniti srpskim leševima. Što Srbi Dubrovnika i Cavtata, natovareni 1941. u ustaške kamione, nisu završili u hercegovačkim jamama, imaju da zahvale – kakva tragična igra sudbine – samo italijanskim fašistima koji su ih spasli od ustaša kojima je komandovao jedan župnik obuzet velikohrvatskom pomamom. Sve što je srpsko na velikohrvatskom prostoru imalo je ili da bude pohrvaćeno ili da bude uništeno! Samo odlučna borba protiv velikohrvatske pomame vratiće Srpstvu ono što je obmanom i silom pohrvaćeno, a što još postoji i što je živo dobiće novu snagu. Tako će i vekovno Srpstvo Dubrovnika ugledati svetlost dana i dobiti svoju pravu istoriju.
Mnogi istorijski izvori, nagoveštaji dubrovačkih pisaca i istoričara, objektivnih hrvatskih, srpskih i stranih istoričara, nameću zaključak da se Dubrovnik razvijao u srpskoj narodnosnoj sredini, da se njegov posed širio zahvaljujući predusretljivosti srpskih vladara i narodnosno se obnavljao najvećim delom srpskim doseljenicima iz bliže i dalje okoline. Jezik njegovih poslovenjenih žitelja i jezik njegovih pisaca bio je u osnovi jezik Hercegovaca, kao što su im bili hercegovački i mnogi običaji, tradicija i nošnja. Katolička vera Dubrovčana ustalila se još dok se crkve nisu bile formalno razišle 1054. i uvek se održavala oslonjena na Vatikan, koji je baš zbog ove verske odanosti grad Dubrovnik uzimao u zaštitu kad bi se zavist jačih okretala protiv njega. Poznato je kako su Srbi pravoslavne vere u severnoj Dalmaciji posle pokatoličavanja imenovani Hrvatima, a to je činjeno i u ostalim hrvatskim krajevima. Ali, u Dubrovniku nije bilo tog preimenovanja jednostavno stoga što je isti narod – Srbi – ovde pripadao obema crkvama; u gradu su bili Srbi katolici a Srbi pravoslavni pored grada.
Dubrovčani su sebe smatrali Slovinima, kako su zvali i susede. Kad bi, pak, govorili o raškoj i bosanskoj zemlji u latinskom i italijanskim tekstovima upotrebljavali su reč "Srbi" i "srpski", onako kako se to upotrebljavalo u titulama raških i bosanskih vladara. Kad bi u svojim kancelarijama hteli zapisati reč "slovinski" (jezik slovinski, pisar slovinski, dijak slovinski, "naški" jezik), upotrebljavali su i reč srpski (nikad hrvatski!). To je upravo otkrivalo narodnosnu pripadnost Dubrovčana. Zašto su Dubrovčani čuvali taj naziv "Slovini" i "slovinski"? Oni to nisu nigde otkrili. Može se reći da je to ostalo iz vremena uspostavljanja dubrovačke samostalnosti, kada su u gradu bili samo Romani a spolja Sloveni, pa se ta reč zadržala i kada su Sloveni počelo prodirati u grad i menjati narodnosni sastav njegovih građana. Možda je na održanje ovog slovenskog naziva uticalo i to što je katolička crkva (kasnije) pokazivala sve više netrpeljivosti prema Srbima "šizmaticima", te su Dubrovčani izbegavali reč "Srbi" čuvajući svoj stari naziv "Slovini".
Pored hiljada i hiljada potvrda Srpstva kod starih Dubrovčana, dakle, u njihovoj administraciji, i dubrovački pisci o tome daju neosporne potvrde. Dubrovački istoričar Mavro Orbin u svom Kraljevstvu Slovena Srbiji i Bosni posvećuje oko 200 strana, a Hrvatskoj posvećuje nekoliko desetina redaka i naziva je "dalekom zemljom". Dživo Gundulić je u svom istorijskom epu Osman prosečno svaki deseti stih posvetio Srbima, njihovoj prošlosti i životu, a Hrvate je pomenuo tek na nekoliko mesta. Čak se ne seti ni sigetske pogibije Nikole Zrinjskoga. A pesnik Antun Sasin je u svom spevu o stradanju Turaka krajem XVI veka najviše poštovanje ukazao srpskom pravoslavnom bogougodniku i prosvetitelju sv. Savi, uzdižući njegovo bezumno spaljivanje od strane Turaka do te visine da je svevišnji na ove silnike poslao najubojitije svoje gromove radi kazne za učinjeno nedelo.
Sve ovo nije se čuvalo samo u srcima i pamćenju pojedinaca, već je pripadalo svim Dubrovčanima. Srpska narodna pesma, i epska i lirska, preživljavala je i doživljavala sve ono što se sa njom događalo u zaleđu grada i nalazila odjeke u književnom stvaranju Dubrovčana. Ta pesma u Dubrovniku je čuvala i srpsku dušu, i srpsku prošlost i predanje. To je i dalo povoda Medu Puciću da zapeva kako je "srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike". Zbog svega ovog u XIX veku mogao se onako naglo izvršiti prelazak dubrovačkog Slovinstva u Srpstvo.
Ukazali smo na susret dveju slučajnosti, tragičnih za Srbe u Austriji (Austro-Ugarskoj), a to vredi i za Srbe u Dubrovniku: susret ili vremensko poklapanje austrijske ofanzive protiv rastuće opasnosti od srpskog oslobodilačkog pokreta i velikohrvatske pravaške protivsrpske borbe na svim frontovima i u svim oblicima. Austrijska sila ipak se skršila, ali je ostavila zlo nasleđe koje traje sve do danas, i svakako će trajati još mnogo godina. Nije li dugo robovanje naroda i uslužnost prvo plemstva a posle inteligencije prema Habsburškom carstvu promenilo i sam mentalitet Hrvata i ulilo mu nagon da drugom služi a brata mrzi? Katolička crkva na našem tlu nije mnogo izgubila od svoje životne snage i borbenosti sa nestankom ove Carevine. Ona je u Hrvatima, čija je inteligencija i gospoština dobrim delom sačuvala osvedočenu odanost tuđinu i sigurno gospodarenje nad politički još nerazvijenim narodom, našla najborbenije nosioce katoličanstva udruženog sa omamljujućim velikohrvatstvom, koje je tako snažno pritislo Dubrovnik. Hrvatska inteligencija je sve više postajala slepa za istinu i stvarnost. To je uviđao i Štrosmajer kada je još 1884. rekao da su Hrvati i Srbi "krvni neprijatelji". On nije naglasio ko ovde nosi glavnu odgovornost, ali je kasnije Frano Supilo bio bliži istini kada je rekao da "Zagreb kvari narod". Srbofobija je sve jače razjedala hrvatsku dušu. Ova mržnja je išla do samouništenja. Nije li August Košutić, Mačekov zamenik u HSS, pred rat rekao: neka Srbi propadnu, pa makar sutradan neka to bude i sa Hrvatima? Nije li sam Maček, pred početak rata 1939, dao poznatu izjavu engleskom novinaru Harisonu: "Ako Srbi krenu levo, mi ćemo morati desno. Ako oni krenu desno, mi ćemo levo. Ako dođe do rata, ništa nam drugo neće ostati nego da odemo na suprotnu stranu od one koju Beograd bude podržao." Da bismo vernije naslikali taj hrvatski mentalitet, dodajmo i ove Krležine reči: "Hrvatstvo teži rotaciji oko tuđih osovina... Hrvatstvo traži nekoga da mu se podredi, da potpiše s njime ugovor i da se onda buni protivu toga ugovora" dakle, da danas ide na "suprotnu stranu" od onoga što je juče usvojeno. Da li je ovde u pitanju zrela politika ili pak patologija? Ako je sve to uzelo tako širok zamah, nisu li Srbi prinuđeni da menjaju onu svoju večitu tvrdnju: kako hrvatski narod nije loš nego ima samo loše političare i učitelje?
Hrvatski narod, tako vođen i učen, nije ni mogao 1941. da postupi drukčije nego da s cvećem i tepisima dočeka Hitlerove horde i Pavelićeve bojovnike prilazeći im rado sa celokupnim državnim aparatom i spremnošću na svaku poslušnost. A evo sada se, posle tolikih bolnih iskustava, taj isti narod ponovo sve bučnije podiže i naoružava protiv Srba, da opet, po Mačekovoj nauci, krene na "suprotnu stranu".
Dok se današnji svet sve više udaljuje od krvavog nacizma, dotle se u Hrvatskoj sve žešće razbuktava želja za vaskrsavanjem Pavelićevog plana o uništenju Srba, plana uklopljenog u nacističke dahauovske programe. I dok se sve to tako izvodi, hrvatska inteligencija, nesvesna i potkupljiva, i dalje igra svoju ulogu stranog poslušnika: da tajno organizuje svoje paklene planove a javno grmi protiv velikosrpske torture i sprema potpuno uništenje Srba u Hrvatskoj i sve do Drine i Albanije.
Hrvatska inteligencija, dakle, prvo je iz onog magličastog ilirstva izvukla misao o tome da sav prostor do Drine i Albanije, pa i dalje sve do Bugarske, pripada Hrvatima, o čemu je i ovih dana bilo reči u javnosti. Zaneta svojom poslušnošću tuđinu, ona je slepo teglila švapski jaram. Imao je pravo profesor Jakov Grupković, Srbin katolik iz Splita, kad je ovako to iskazao samo u nekoliko reči: "Hrvatstvo je kljuse na kome Švabo po Bosni šeta." Oslonjena na katoličku crkvu, koja je od pokatoličenih Srba počev još od XVII veka pravila Hrvate, ta inteligencija, bez obzira na odupiranje mudrih Hrvata, u svojoj mašti punila je Hrvatima Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju sa Dubrovnikom i Kotorom kao i racku (srpsku) Slavoniju. Sada prelazi u Bačku (na Bunjevce) i na Banat, naš i rumunski! Do neba se trese od hrvatske propagande da Hrvati žive sve od Trsta od Temišvara, Drine i Albanije. Na tom prostoru sve što nosi srpski otisak i što može da se zatre – zatire se ili se pohrvaćuje. U ovom naletu velikohrvatskog talasa jednog zanesenog mačonosca ne mogu da opamete na hiljade mudrih Hrvata. Ovo zlo je još davno shvatio dubrovački sudija Rafo Marić kad je svoju decu krstio u pravoslavnoj crkvi da bi ih bar donekle osigurao od pohrvaćivanja, a što im 1941. ne bi pomoglo da spasu svoje glave.
Posle događaja 1941-1945. kao da je bilo nastalo izvesno zatišje; ali negde u predvečerje hrvatskog Maspoka počelo je vaskrsavanje velikohrvatskog pohoda protiv Srba i svega što je srpsko. Međutim, to je u stvari jedan oštar recidiv svega onoga što se događalo u Hrvatskoj posle one zlokobne Starčevićeve sekire za srpske glave i "štrika" za srpske vratove, koje su onako ushićeno upotrebljavali herojski sinovi NDH. Na podizanje temperature uticala je i polemika u Borbi 1967. o stavu Pavla Popovića prema dubrovačkoj književnosti kao srpskoj. Učesnici u polemici pripadali su i hrvatskoj i srpskoj strani. Učestvovali su Jorjo Tadić, Dimitrije Vučenov, Velibor Gligorić, Vladimir Košćak, Vaso Milinčević, Trpimir Macan, Zvonimir Kulundžić, Miroslav Pantić, Miodrag Popović, Vice Zaninović, Milan Anđelković uz učešće i redakcije lista. Ali, dok je srpska strana isticala, kao i uvek, neko zajedništvo, pa se čak u nečemu povlađivalo Hrvatima, dotle se sa hrvatske strane isticalo samo Hrvatstvo u Dubrovniku. [159a, 336, 344, 350-358] U to vreme nastao je i onaj navedeni članak Jorja Tadića "Sablasti kruže Jugoslavijom". U časopisu Kultura (Zagreb 1969) Ivan Bošković je povodom ove polemike objavio članak "Postoji li 'dubrovačka' književnost"? Tu je mnogim podacima dokazivao apsolutno Hrvatstvo ne samo u Dubrovniku nego sve do Kotora. Kad je počeo sa navodima Armina Pavića, odmah se jasno videlo šta je sve mogao napisati i kako postupiti: šta jednostavno izmisliti, šta navesti a šta izostaviti i prećutati, šta "jugoslovensko" i "srpskohrvatsko" i ono "naše" okrenuti na čisto "hrvatsko" itd. S kakvom je visinom počeo, kakvu je isključivost naglasio u samom početku izlaganja, vidi se po tome što je za polemiku rekao da liči "na borbu s vetrenjačama". I odmah je u Dubrovniku postavio kao čvrst hrvatski beleg: "Književni rad Dubrovčana već je davno definiran kao sastavni i nedeljivi dio hrvatske književnosti" i, dabome, odmah tu pozvao u pomoć Armina Pavića da potvrdi i da dokaže da je književnost Dubrovčana samo hrvatska a nikako srpska i dubrovačka. Dakle, Armin Pavić je "definirao" dubrovačku književnost kao hrvatsku! I u svom žaru Bošković navodi još jedan citat da bi dokazao ispravnost Pavićeve, odnosno svoje tvrdnje, a nije ni primetio da se baš u tom citatu nalazi izraz "dubrovačka književnost"! Za Boškovića Dalmacija je uvek sve do Albanije i svi tu rođeni mogu da budu samo Hrvati, pa čak i Medo Pucić, i Petar Budmani i sva ona plejada dubrovačkih Srba katolika. U njegov misaoni sklop spada i ona maltene paranoidna tvrdnja da postoji "hrvatsko-ugarsko kraljevstvo", iako se nigde u svoj mađarskoj istoriografiji ne može naći potvrda za ovo. Da se ne bi mučio sa isfantaziranom Crvenom Hrvatskom, uveo je izraz Južna Hrvatska sa granicama do Kotora. Našao je mnoge primere za dubrovačko Hrvatstvo, ali se nije setio da navede šta je to rekao Palmotić o poreklu Pavlimira, Marin Držić o Srbinu, sultanovom veziru Sokoloviću, Antun Sasin o svetom Savi i Gundulić u Osmanu o Nemanjićima i Brankovićima i Srbima uopšte. [20a]
Pohrvaćuje se, dakle, deo srpske zemlje, čitavi delovi srpskog naroda, pohrvaćuju se srpski književnici, naučnici, umetnici, svi Bosanci muhamedanci, i ovde u Bosni i oni na Porti u Stambolu, pa čak i bosansko-hercegovački stećci ispisani srpskom ćirilicom i ukrašeni pravoslavnim krstovima. Za propagatore velikohrvatstva svi Dubrovčani su Hrvati, i bili i sada jesu, ban Kulin pisao je hrvatski, Ruđer Bošković, Petar Preradović, Valtazar Bogišić, braća Pucići, Vlaho Bukovac, P. M. Katančić, M. Reljković, svi oni prema toj velikohrvatskoj logici uzdižu i neguju Hrvatstvo i nemaju nikakve veze sa Srpstvom! To velikohrvatsko obrušavanje na Srbe i na Srpstvo došlo je dotle da je pre tri godine, kako smo naveli, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, na naučnom skupu posvećenom Valtazaru Bogišiću, ovog Srbina iz Cavtata predstavnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti proglasio Hrvatom. Petar Preradović, o kome 1846. zadarska policija izveštava Beč da je pravoslavne vere a on iste godine Vuku piše o sebi "kao Srbinu", [160, 230] za velikohrvatsku propagandu je samo hrvatski književnik. Za nju i pravoslavni sveštenik Srbin Ognjeslav Utješenović Ostrožinski "piše hrvatski". Najzad, iz tako frontalnog nastupanja protiv Srba izašla je i tvrdnja da "Vuk Karadžić ima tu zaslugu da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnosti. On je među Srbe stanuo uvađati hrvatski književni jezik"! Eto dokle duhovna pometenost udružena sa neograničenom srbofobijom može da dopre: uzeti srpski jezik od Srba i taj jezik nazvati hrvatskim i sad Srbe učiti tom jeziku! Da li se ovako što može shvatiti? A to treba shvatiti što pre, pre nego što bude kasno. Podsetimo se da su ovo zlo nagovestili još pre 120 i više godina Medo Pucić, Luko Zore, Valtazar Bogišić, Vatroslav Jagić i do danas to zlo stalno je raslo. Široke mase, bez obzira na intelektualni sastav, zanete neistinama, pozdravljaju sve ovakve priče i usijavaju se za krvavu igru i bezumlje. Takve mase postaju rušilačka i ubilačka mašina, koju su Srbi videli i preteško osetili 1941, a i sada osećaju izbijanje istih poriva, samo treba da dođe novi Hitler sa najubojitijim oružjem. Od Srba je nešto i ostalo 1941, ali sada, ako bi se ponovila tragedija, od Srba u Hrvatskoj ne bi ostalo ni ljudsko uvo. Nužno je da se što pre podsetimo da je Stepinac pred rat zapisao u svom dnevniku: "Život Srba i Hrvata u jednoj državi je nemoguć." Ni u jednoj državi, ali ni u blizini(!) kad bi to moglo.
Na vulkanskom tlu velikohrvatske zahuktalosti, široko pomagane od strane Vatikana, koji žarko želi da satre srpske šizmatike pa makar tih Srba i nestalo – Srbi se moraju što pre i što ozbiljnije osigurati od konačnog uništenja u prvoj buri koja bude naišla na ovom prostoru i iskoristila hrvatsku srbofobiju i genocidnost onako strasno prikazanu 1941, a i sada u zabrinjavajućoj širini. Današnju situaciju u Jugoslaviji čini težom to što se Hrvatima, u slučaju njihove mimikrije i trenutnog smirenja, nipošto ne sme verovati. Bez obzira na mudrost i humanost izvesnih Hrvata, ne postoji iznutra nikakva sila koja bi mogla da savlada genocidni nastup lako povodljivih, neobuzdanih i okrenutih samo jednoj ličnosti sa mačem u ruci. Ostavimo ono kako su Hrvati postupali sa Srbima u Hrvatskoj u XIX i početkom XX veka, već se zaustavimo samo na onome što su u toku poslednjih decenija pokazali prema Srbima i u Hrvatskoj i van nje, sve do Dubrovnika. Uz gromko klicanje i pozdrave Franji Josifu, najbrutalnije huškane od strane Stjepana Radića, hrvatske divizije su 1914. pohrlile preko Save i Drine gde se klalo, vešalo i palilo bez mere; godine 1918. sa Srbima su stvarali zajedničku državu, iako su još mnogi i mnogi bili umazani bratskom krvlju; 1941. su najsvečanije dočekali naciste, primili od njih oružje i pošli u zatiranje Srba i njihovo pokatoličavanje – pri čemu je Stepincu čak i kardinal Tiseran iz Vatikana slao uputstva kako da uveličava stado katoličke crkve prevođenjem Srba u katoličku veru, umesto da Stepinca uputi kako da zaštiti Srbe od pobesnelih ustaša; 1945, na poznatom svesrpskom kongresu, priznali su Srbima u Hrvatskoj sva prava političkog naroda i oštro osudili nedela u logoru Jasenovac, "gde su ustaše uništavale Srbe na stotine i stotine hiljada"... a godine 1971. poznati hrvatski književnik Vjekoslav Kaleb u listu Hrvatski tjednik (izdanje Matice hrvatske) ovako piše: "Znam da oni koji udesetostručuju broj ubijenih recimo u Jasenovcu, jednostavno, znaju dobro da je u tome logoru ubijeno daleko najviše Hrvata ali oni hoće da unovče tuđu krv i potežu je za svoje nečiste svrhe". [75a] Da li se ovakvima može verovati i živeti sa njima u zajednici? Izgleda da je Stepinac zaista imao pravo kad je u svom dnevniku rekao da Srbi i Hrvati ne mogu živeti u istoj državi. Evo i sada Hrvatski sabor kliče protiv Srba kao razbojnika, a najviša ličnost u Hrvatskoj "naučno" potvrđuje Kalebove reči i dalje ih razvejava na sve strane, uporno i glasno. Sa svih strana u Hrvatskoj se traži da se u boračkim pravima izjednače i oni koji su kamama masakrirali Srbe i oni koji su masakrirani i bacani u jame ili gasne komore! I Kalebove reči od pre 20 godina, i njihova današnja potvrda sa svih strana u Hrvatskoj i onaj zapis Stepinčev u dnevniku oslobađaju nas svake nade u bolje dane u ovakvoj današnjoj zajednici Srba i Hrvata. Ne smemo se zavaravati: ako se ovde ne može kriviti hrvatski narod kao celina, od toga nema nikakve koristi, jer on ipak omogućuje da ga pojedinci za nešto više od pola veka povedu šest puta u raznim pravcima, pri čemu srbofobija ostaje uvek kao osnova zbivanja.
I šta uraditi u ovakvoj situaciji? Neka bi ovo bila neizmerna naša žalost, ali ipak moramo reći da se sa Hrvatima, ovakvim kakvim su se pokazali samo ovih nekoliko poslednjih decenija i kakvim se danas pokazuju, ne može i ne sme živeti u zajednici, čak ni u susedstvu bez posebnog obezbeđenja i iznutra i spolja. Hrvati treba sami da prožive najmanje deset generacija da bi se uvidelo da li se nešto izmenilo u njihovom mentalitetu i da li su mogli pupčanu vrpcu najzad da odseku od Rima i oslobode se poslušničke vezanosti sa Germanima.
Ovo odlepljenje od Rima, odnosno Vatikana, naročito podvlačimo, jer ta vezanost za Vatikan traje više od 1000 godina, uvek u znaku jačanja, u znaku sve veće odanosti Hrvata. Ova vezanost Hrvata za Vatikan postaje opasnije za Srbe posle odluke Tridentskog koncila sredinom XVI veka da katolička crkva mora borbeno nastupati tamo gde se otpadnici i ne-katolici odupiru nauci katoličkih misionara i gde se pokazuje sloboda ljudske misli. To nastupanje katoličke crkve najbolje je pokazala stravična inkvizicija i za njom neukrotivi monasi jezuiti, čije se hrišćanstvo osetilo i na našem tlu, tamo gde su se bili pojavili protestanti. Tada je počelo sve ono što smo izneli o pokatoličavanju Srba u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Mađarskoj. Kada su Hrvati uvideli da se pokatoličavanje srpskih šizmatika na njihovoj teritoriji može iskoristiti i za njihovo pohrvaćivanje, sve više su se priljubljivali uz Rim i otuda tražili pomoć. Tako se između Hrvata i katoličke crkve stvorio savez za borbu i na verskom i na narodnosnom polju protiv Srba. Nešto uzdržaniji stav Štrosmajera, njegovih jednomišljenika i naslednika bio je, a i sad je nedovoljan da se odupre protivsrpskom frontu Starčević-Pavlinović-Frank-Stjepan Radić-Pavelić i sadašnji njihovi verni i dostojni nastavljači.
Polazeći od svega ovoga, Srbima je sada najpreča dužnost sprovođenje nužnih preventivnih mera. Prva je da se postepeno osiguraju i spasavaju Srbi iz Hrvatske možda ničim sigurnijim nego putem razmene pojedinih oblasti, uz plansko preseljenje razbijenog življa iz oblasti koje se ne bi razmenjivale. Srbi u Hrvatsku nisu došli kao okupatori i njihovo uklanjanje sa tog prostora ne bi bilo ponižavajuće odstupanje već, naprotiv, ono bi predstavljalo udaljenje iz neukrotive sredine čiji primitivizam podržava sam Vatikan, uvek ustremljen protiv srpskih "šizmatika", koji vekovima prkose Vatikanu skoro pred samim Rimom. Ostanu li Srbi u Hrvatskoj ovako udaljeni od svoje matice, ili će biti uništeni čim Hrvati dobiju novog Hitlera za saveznika ili će se rastopiti u sve težim ekonomskim uslovima za rad i život. Drugo, u Bosni i Hercegovini pravoslavni dobronamerni i razboriti pripadnici muslimanske vere radi odupiranja velikohrvatskoj navali treba što pre da ožive međusobnu saradnju iz vremena Osmana Đikića, Smail-age Ćemalovića, braće Kurtovića, pesnika Avda Karabegovića i Avda Karabegovića Hasanbegova, Abasa Bijedića i svih onih muslimanskih dobrovoljaca koji sa mladobosancima pravoslavne vere padoše na Tarabošu, Kolubari i Dobrom Polju. Uz sve ovo, zatim, povesti, i to odmah, takvu spoljnu politiku da se prostor van Hrvatske što bolje obezbedi u slučaju kakvog novog hrvatskog genocidnog nastupa podstaknutog spolja kao 1941. Nastup velikohrvatske pomame na ovom prostoru može da zaustavi samo jedna čvrsta zajednica oslonjena na sigurnog saveznika koji će moći da se suprotstavi i samom Vatikanu. Što se tiče nade da se Vatikan ipak može pridobiti da promeni svoj stav prema Hrvatima kao srbofobima, smatramo da je ta nada uzaludna, jer su Hrvati najverniji vatikanski bojovnici na pravoslavnom Balkanu. Ako bi se od strane Vatikana za koji trenutak i pokazala neka dobra volja, ne bi se smelo u to mnogo verovati, bar za dosta dug period. Najzad, nužno je što pre spremiti dobro dokumentovan pregled pojave velikohrvatstva i njegovog nastupanja, njegove čvrste veze sa Vatikanom i Austro-Ugarskom, dok je postojala, i svih njegovih ispoljavanja do danas. Pokazati širinu zahvatanja velikohrvatstva: svojatanje srpskog prostora, masovno pohrvaćivanje dela srpskog naroda na celom prostoru današnje Hrvatske, naročito Slavonije, Dalmacije i bivše Dubrovačke Republike, Srba van Hrvatske, pohrvaćivanje srpskog jezika, književnosti, istorije, spomenika, pa zatim svojatanje bosansko-hercegovačkih pripadnika islama i svih naših islamiziranih ljudi u Turskoj, pokatoličenih Bosanaca i Hercegovaca, najzad pohrvaćivanje pojedinih istaknutih ljudi, književnika, naučnika, umetnika, od kojih smo neke već pomenuli. Spisu dati širok publicitet, na više jezika, i tako snažnim protivudarom zaustaviti ovaj zloslutni talas neobuzdanog pohrvaćivanja kao kulturnog genocida koji prethodi fizičkom. Treba, dakle, što pre pisanom rečju najoštrije nastupiti protiv novog pohrvaćivanja i tako široko svetsku javnost obavestiti šta se to krije u upornoj vatikansko-hrvatskoj i germanskoj propagandi protiv tobožnje "velikosrpske" opasnosti.
Srbi kao celina danas nemaju preči problem od problema suzbijanja velikohrvatske genocidne pomame: oni nipošto ne smeju da dočekaju novu buru bez dobrog osiguranja od tog velikohrvatskog naleta u znaku smrti za Srbe. Moramo se podsetiti kakve su otrove Hrvati sipali na Srbe pred rat 1941, kad je Maček sklapao ugovor sa Musolinijem o personalnoj uniji Italije i Hrvatske u isto vreme dok je vodio pregovore sa Beogradom, da je čak ugovarao i sastanak sa Pavelićem, sa kojim se sastajao i sam tvorac Jugoslavije Ante Trumbić. Srbi ne smeju mirno da čekaju bratski nož u leđa, niti da gube vreme slušajući izmišljenu priču o hrvatskom istorijskom pravu i da služe Hrvatima za isprobavanje dokle može ići njihova genocidnost. Srbi se moraju podsetiti da su ustaše 1942. tražile da se hrvatska i bugarska granica sretnu na Moravi – baš ono što su nedavno poželele i ove povampirene današnje ustaše.
Ovako čvrsto postavljeni protiv nastupanja velikohrvatstva, Srbi će možda vremenom uticati i na stišavanje hrvatske genocidnosti. To bi Hrvatima, svakako, pomoglo u iskrenom zbližavanju sa susedima, pa možda i sa Srbima.
Sa ovim pothvatom Srba za slamanje velikohrvatskog naleta na srpskom prostoru i Dubrovnik će se spasti velikohrvatskih okova, ponovo će se izvući iz provincijske učmalosti i dobiti mogućnost da oživi svoju malu republiku, lepo uređenu, da izgradi rivijeru privlačnu za turiste celog sveta, dobiti mogućnost za kulturni uspon kakav je imao dok je bio slobodna Dubrovačka Republika.
1. Adamović, Vice-Vicko – Građa za istoriju dubrovačke pedagogije, izdano u korist Gundulićeva spomenika, I, II, Zagreb, 1885, 1892.
2. Almanah – Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971.
2a. Andrić, Nadežda – "Razgovor Branimira Ćosića sa Lujom Vojnovićem" (neobjavljene beleške), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, LIII/LIV, 1-4, Beograd 1987/8.
3. "Apoteoza srpstva", Dubrovnik, br. 15, Dubrovnik 1897.
4. Bakotić, Lujo – Srpski narod u Dalmaciji od pada Mletačke Republike do ujedinjenja, Beograd 1938.
5. Ban, Matija – "Besjeda o Ivanu Gunduliću i dubrovačkoj književnosti", Glas SKA, 4, Beograd 1888.
6. Barac, Antun – P. A. Kazali – Rešetarov zbornik iz dubrovačke prošlosti, Dubrovnik 1931, 361368.
7. Isti – Hrvatska književnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije, I, II, Zagreb 1954, 1960.
8. Bataković, Dušan T. – Dečansko pitanje, Beograd 1989.
9. Bašagić, Safet beg – Znameniti Hrvati Bošnjaci, Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb 1931.
10. Beritić, Nada – "Iz korespondencije Nike Velikoga Pucića", Arhivski vjesnik, III, Zagreb 1960, 89117.
11. Berza, Mihail – "Dubrovnik et son pasée evoqués par Nicolas Iorga", Balkanika, VIII, Beograd 1979, 89101.
12. Bersa, Josip – Dubrovačke slike i prilike, Zagreb 1941.
13. Bešlagić, Šefik – "Stećci u Brotnicama", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1962, VIIIX, str. 65-84.
14. Bjelovučić, Nikola Zvonimira – "Poluostrvo Rat (Pelješac)", Naselja i poreklo stanovništva, knj. 11, Beograd 1922, str. 173-284.
15. Isti – "Pravilnik bratovštine sv. Stjepana u Janjini", Starine, 1902, sv. XXX, str. 244-256.
16. Isti – "Hrvatska kruna u Stonu", Starohrvatska prosvjeta, 1928, sv. 1/2, str. 122-126.
17. Bogdanov, Vasa – "Historijski uzroci sukobu između Hrvata i Srba", Rad JAZU, Zagreb, 1957, sv. 311, str. 353-477.
18. Bogišić, Valtazar – "Autobiografija" Spomenica dr-a Valtazara Bogišića o tridesetogodišnjici njegove smrti, Dubrovnik 1938.
19. Bogišić, Rafo – "Gundulićev san", Danas, Zagreb 1988, br. 354, str. 42-44.
20. Božić, Ivan – "Ekonomski i društveni razvitak Dubrovnika u XIV-XV veku", Istorijski glasnik, 1949, sv. 1, str. 21-61.
20a. Bošković, Ivan – "Postoji li dubrovačka književnost?" Kritika, Zagreb 1969, br. 8, str. 560-582.
21. Budimir, Milan – Sa balkanskih istočnika, Beograd 1969.
22. Varićak, Vladimir – "Ulomak Boškovićeve korespondencije", Rad JAZU, 1911, sv. 185, str. 244-449.
23. Vinaver, Vuk – "Karađorđe i Dubrovnik", NIN, Beograd, 1954, 1-1, str. 11.
24. Vojnović, Ivo – Akordi, Zagreb 1917.
25. Vojnović, Lujo – "Kosto Vojnović i sjedinjenje (1861-1901)", separat iz jubilarnog broja Narodnog lista 1911, Zadar 1912.
26. Isti – "Kratka istorija Dubrovačke Republike", Njujork 1962.
27. Vukmanović, Jovan – Konavli. Antropogeografska i etnološka ispitivanja, Beograd 1980.
28. Vukmirović, Vladimir – "Dopisivanje književnika s Dubrovčaninom Antunom Fabrisom", Zbornik istorije književnosti SANU, 1966, sv. 5, str. 121-169.
29. Vuletić-Vukasović, Vid – "Ćirilica kod pristaša rimokatoličke crkve do svršetka XVIII. v. u Bosni i Dalmaciji..." Spomenik SKA, 1903, sv. 39, str. 117-125.
30. Vučetić, Antonije – "Pisma kaluđera srpskih manastira na Svetoj Gori knezu i vlasteli Dubrovačkoj (god. 1520 do 1792)", Starine JAZU, 1885, sv. 17, str. 1-48.
31. Gavrilović, Slavko – "Dokumenti o pomoći Srba Tršćana i Dubrovčana srpskom pokretu u Vojvodini 1848-1849", Zbornik Matice srpske za istoriju, Novi Sad, 1970, sv. 1, str. 129-131.
32. Isti – "Program Srba u Dalmaciji i Boki 1848-1849. godine", Istorijski zapisi, 1973, sv. XX, str. 201-212.
33. Isti – "Srbi u Hrvatskoj u XVIII veku", Zbornik Matice srpske za istoriju 1975, sv. 16, str. 7-57.
34. Gaj, Ljudevit – "Izjavljenje radi Starčevićevih članakah o Serbima i serbskom jeziku", Narodne novine, 1852, br. 253, str. 1.
35. Isti – [Oglas "Istorije naroda srbskog" D. Davidovića], Danica, 1846, br. 36.
36. Glavić, Baldo Melkov – "Narodne pjesme iz naroda za narod" I, II, Dubrovnik 1889, 1897.
37. Glunčić, Pavo – "Iz prošlosti grada Stona XIV-XIX vjeka", Spomenik SANU, 1961, sv. 111.
38. Grujić, Kosta – "Dnevnik iz hercegovačkog ustanka", Beograd 1956.
39. Grujić, Radoslav M. – "Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obeležja", Novi Sad 1909.
40. Isti – "Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka", Spomenik SAN, 1926, sv. 66.
41. Gundulić, Dživo – Djela, II izdanje, Zagreb 1917.
42. Deanović, Mirko – "Milan Rešetar, 1. II. 1860. – 14. I. 1942", Ljetopis JAZU, 1949, sv. 54, str. 330-361.
43. Deretić, Jovan – Istorija srpske književnosti, Beograd 1983.
44. Dinić, Mihailo – "Dubrovački tributi", Glas SAN, 1935, sv. 168, str. 203-258.
45. Isti – "Nekoliko ćiriličnih spomenika iz Dubrovnika", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1958, sv. 24/1-2, str. 94-110.
46. Isti – "O nazivima srednjovekovne srpske države", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1966, sv. 32/1-2, str. 26-34.
47. Isti – "Slovenska služba na teritoriji Dubrovačke Republike", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1934, sv. 14, str. 50-65.
48. Isti – "Tri povelje iz spisa Ivana Lučića", Zbornik Filozofskog fakulteta Beogradskog univerziteta, 1955, sv. 3, str. 69-94.
49. Isti – "Tri francuska putopisca XVI veka o našim zemljama" Godišnjica Nikole Čupića, 1940, sv. 49, str. 85-118.
50. Isti – "Chiuriliza slovenskih popova dubrovačke građe" Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1960, sv. 26/1-4, str. 274-279.
51. Dinić-Knežević, Dušanka – "Migracije stanovništva iz bližnjeg zaleđa u Dubrovnik u XIV veku", Jugoslovenski istorijski časopis, 1974, sv. 1/2, str. 19-40.
52. Dominković, Krsto P. – "Piljci i kržine", Dubrovnik, štampa Srpske štamparije, 1922.
53. Dr Miho Klaić – Spomen knjiga, Spljet 1897.
54. Dubrovnik – Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb 1958, str. 143.
55. Dubrovnik [list] 1892-1941 s prekidima (više o listu u samom tekstu).
56. Dubrovnik – Zabavnik narodne štionice dubrovačke, Dubrovnik 1867.
57. Dubrovnik – Zabavnik Štionice dubrovačke, ur. Ivan Stojanović, 1885, sv. I, II, III/IV i V/VI (opširnije u tekstu).
58. Dubrovnik – "Cviet narodnog književstva", I-III, Dubrovnik 1849, 1850, 1852. (opširnije u tekstu).
59. Dubrovčani, jesu li Hrvati?, Dubrovnik 1892 [autor Marcel Kušar] (opširnije u tekstu).
60. Dubrovčani su Srbi!, Dubrovnik 1903 [autor Luko Zore] (u tekstu opširnije).
60a. Durković-Jakšić, Ljubomir – Mickijevič i Jugosloveni, Novi Sad 1987.
60b. Isti – Srbija i Vatikan 1804-1918, Kraljevo-Kragujevac 1990.
61. Đerić, Vasilije – O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda, II izdanje, Beograd 1914.
62. Đurđević, Ignjat – Biografska dela Ignjata Đurđevića, [Đorđića], Beograd 1935.
63. Žeželj, Mirko – Gospar Ivo, Zagreb 1977.
64. Živanović, Milan Ž. – Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908-1918, Beograd 1962.
65. Živančević, Milorad – Ivan Mažuranić, Novi Sad 1964.
66. Zore, Luko – "O ribanju po dubrovačkoj okolici sa dodatcima iz ostalog našeg primorja", Arkiv, 1869, sv. 10, str. 321-368.
67. Isti – "Paljetkovanje o Medu Puciću", Srđ, 1902, sv. 12, str. 520-529.
67a. Isti – "Kratki pregled razvitka naše književnosti u Dubrovniku", Dubrovnik 1939. Prilog listu Dubrovnik br. od 2. II.
68. Isti – "Hrvatski razgovori i odgovori", Novi Sad 1903 (potpisano sa Stjepan R. Ban).
69. Ivić, Pavle – Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971.
70. Ivić, Petar – "Kome smeta poreklo Ruđera Boškovića", Politika, 1990, br. 27549 od 18. VI, str. 19.
71. Istorija srpskog naroda II, Beograd 1982.
72. Jagić, Vatroslav – "Iz prošlosti Hrvatskog jezika", Književnik, 1864, sv. I/3-4, str. 332-358, 447-485.
73. Isti – Spomeni mojega života I, II, Beograd 1930, 1934.
73a. Isti – Istorija književnosti naroda hrvatskoga ili srpskoga, Zagreb, 1867.
74. Jireček, Konstantin – "Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka", Zbornik Konstantina Jirečeka, II, Beograd 1962.
75. Jovanović, Jagoš – "Crna Gora u revolucionarnoj 1848. godini", Istoriski zapisi, 1948, sv. 1/1-2, str. 3-9.
75a. Kaleb, Vjekoslav – "Govorim o toleranciji", Hrvatski tjednik, 1971, br. 31, str. 15.
76. Karadžić, Vuk Stefanović – "Srbi svi i svuda", Kovčežić, I, Beč 1849.
77. Klaić, Vjekoslav – Povjest Hrvata, 1-1U, Zagreb 1899.
78. Kovačević, Božidar – "Ivan Mažuranić – njegov rad i život s naročitim osvrtom na ilirski pokret", Ivan Mažuranić – Smrt Smail-age Čengića, Beograd 1935.
79. Isti – "Knez Antun Sorgo", Srpski književni glasnik, n. s. 1925, knj. XVI/3, str. 184-196.
80. Kojić, Nikola – "Boravak Ljudevita Gaja u Dubrovniku 1841", Dubrovnik, 1965, sv. 1, str. 45-56.
81. Kolendić, Petar – Jedan srpski ljetopis pisan u Dubrovniku", Srđ, 1904, str. 776-778.
82. Isti – "Prilozi historiji srpske knjige u Dubrovniku", Srđ, 1904, str. 521, 566, 606 i 663.
83. Isti – "Sofijski nadbiskup fra Petar Bogdan Bakšić", Glasnik Skopskog naučnog društva, 1927, sv. 2, str. 67-92.
84. Isti – "Ćirilicom štampane knjige za dubrovačke katolike iz 16 veka", Politika, 1933, br. 8860, str. 1-2.
85. Isti – "Fra Pavao Posilović i njegovo 'Naslađenje'". – Rad JAZU, 1915, sv. 206, str. 168-217.
86. Korespondencija Vatroslava Jagića, I, II Zagreb 1953, 1970.
87. Kostić, Lazo – Sporni predeli Srba i Hrvata, Čikago 1957.
88. Kulišić, Franjo – O Medu Puciću, Dubrovnik 1912. Mala biblioteka Matice srpske, knj. 3.
89. 'Kuntić, Alba – "Preporod bačkih Bunjevaca i uloga Ilije Garašanina", Istorijski časopis, 1985, sv. 32, str. 233-243.
90. Latković, Vido – "Nešto o Njegošu i Bokeljima u godini 1848", Zapisi, 1938, sv. 19/5, str. 329-335.
91. Liepopili, Ante – "Slavensko bogosluženije u Dubrovniku", Rad JAZU, 1919, sv. 220, str. 30-58.
92. Lopašić, Radoslav – Spomenici Hrvatske Krajine I, Zagreb 1884.
93. Isti – "Hrvatski izvještaj o velikom dubrovačkom potresu", Starine, 1892, sv. 25, str. 134-137.
94. Luković, Niko – "Velika Narodna skupština Bokelja 1848 godine", Istorijski zapisi, 1948, knj. 1/1-2, str. 12-23.
95. Lučić, Josip – "Dubrovački ljetopis od osnutka do danas", Dubrovački horizonti, 1988, sv. 28, str. 91-120.
96. Isti – "Nerazumnost optužbi", Balkanika, 1989, sv. 20, str. 399-403.
97. Majksner, Franja – "'Pastirski razgovori' u Katančićevih 'Fructus auctumnales'", Rad JAZU, 1883, sv. 65, str. 71-91.
98. Makale, Manfred – "Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji", Beč 1912.
99. Maretić, Tomislav – "Crtice iz hrvatske književnosti. Napisao Ivan Broz", Rad JAZU, 1888, sv. 89, str. 225-238.
100. Marinović, Ante – "O etničkom sastavu starog dubrovačkog društva", Dubrovnik, 1962, sv. 1/2, str. 82-90.
100a. Isti – "Povjesna istraživanja na poluotoku Pelješcu", Lj.etopis JAZU, 1962, sv. 66, str. 287-291.
101. Marković, Franjo – "Knez Medo Pucić", Rad JAZU, 1883, sv. 67, 125-206.
102. Isti – "O Dubravci, drami Ivana Gundulića", Rad JAZU, 1888, sv. 89, str. 1-24.
103. Macan, Trpimir – "Ivan Kukuljević i narodno-politički razvitak Dalmacije", Historijski zbornik, 1974-1975, sv. 27-28, str. 73-94.
104. Medini, Milorad – Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, I, Zagreb 1902.
105. Isti – Starine dubrovačke, Dubrovnik 1935.
107. Milaš, Nikodim – Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901.
108. Milutinović, Kosta – "Njegoš i Tomazeo", Zbornik istorije književnosti SANU, 1966, sv. 5, str. 35-68.
109. Isti – "Politička koncepcija dubrovačkih 'Slovinaca'", Jugoslovenski istorijski časopis, 1976, sv. 3-4, str. 57-92.
110. Isti – "O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj 1848-1914", Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 1989, sv. 1, str. 33-90.
111. Isti – "Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru 1888", Istorijski glasnik, 1981, sv. 1-2, str. 7-31.
112. Muljačić, Žarko – Tomo Basiljević-Baselji, predstavnik prosvećenja u Dubrovniku, Beograd 1958.
113. Mitrović, Aleksandar – Dvadeset godina političke borbe na Primorju, Kotor 1910.
114. Mitrović, Jeremija D. – "Vuk o Hrvatima – Hrvati o Vuku", Kovčežić 1987-1988, sv. 24-25, str. 75-88.
114a. Isti – "Kako je Franjo Rački Hrvate učio istini", Politika, 1990, br. 27640-27641, str. 9, 15 (u nastavku: O, Rački da li je zalud bio tvoj nauk Hrvatima).
115. Isti – Narodnosna svest u Srba, Beograd 1989.
116. Isti – "Rad Matije Bana u Dubrovniku 1848-1850, po nalogu vlade Srbije i Ilije Garašanina". Ilija Garašanin (1812-1874), Međunarodni naučni skup 9. i 10. decembra 1987, Beograd 1991, 361-368.
117. Isti – "Srbi u delima nekih hrvatskih istoričara", Balkanika, 1985-1986, sv. 16-17, str. 315-331.
118. Isti – "Sukob Srba i Hrvata prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku", – Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 1991, sv. 2, 195-224.
119. Isti – "Hrvatsko-srpska zastava na 'Markovom kamenu' u Cavtatu 1904. i njen pad u zaborav", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1983-1984, sv. 49-50, str. 19-26.
120. Nakić, Marija D. – "Izgradnja Dubrovnika u drugoj polovini XIII veka", Istorijski glasnik, 1954, sv. 3, str. 3-38.
121. Nedeljković, Branislav – "Dva Jagićeva pisma Valtazaru Bogišiću o bugaršticama", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1955, knj. 21, sv. 1, str. 106.
122. Isti – "Nekoliko podataka o našem jeziku iz Arhiva Dubrovačke Republike", Istorijski časopis, 1982-1983, sv. 29-30, str. 101-115.
123. Isti – "Položaj Dubrovnika prema Ugarskoj (1358-1460)", Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1967, sv. 15, str. 447-462.
124. Isti – Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara Bogišića, Beograd 1968.
125. Nedić, Vladan – "Antun Sasin i usmeno pesništvo", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1971, sv. 37/3-4, str. 255-262.
126. Nikolajević, Georgije – "Dalmacija-Okružje dubrovačko", Srbsko-dalmatinski magazin, 1848, sv. 13, str. 44-69.
127. Isti – "Okružje dubrovačko (Circolo di Ragusa)", Srbsko-dalmatinski magazin, 1849, sv. 14, str. 11-69.
128. Isti – "Rodoljubivim čitateljima Dalmatinskog magazina", Srbsko-dalmatinski magazin, 1849, sv. 14, str. 3-6.
129. Isti – "Slavjanskij, valjanij, vjernij, velikij no razsejanij i pogaženij narode srbskij!", Srbskodalmatinski magazin, 1848, sv. 13, str. 3-10.
130. Isti – "Spisatelji Dubrovački koji su u 1400, [i 1500] cvjetali", Srbsko-dalmatinski magazin, 1838, str. 3-7; 1839, str. 5-13.
131. Novak, Viktor – Valtazar Bogišić i Franjo Rački. Prepiska (1866-1893), Beograd 1960.
132. Isti – Vuk i Hrvati, Beograd 1967.
133. Isti – Franjo Rački u govorima i raspravama, Zagreb 1925.
134. Isti – Franjo Rački, Beograd 1929.
135. Novak, Grga – "Veleizdajnički proces u Dubrovniku godine 1861-1862", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1954, sv. 3, str. 75-83.
135a. "Novak, Slobodan P. – "Nešto građe o putu 'Hrvatskog dramskog društva' u Dubrovnik 1875. godine", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1976, sv. 13-14, str. 189-217.
136/7. Nodilo, Natko – "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka", Rad JAZU, 1883, sv. 65, str. 92-128.
138. Obad, Stijepo – "Stanovništvo Dubrovnika u doba pada Republike", Beritićev zbornik, Dubrovnik 1960, str. 241-256.
140. Ostojić, Tihomir – "Ivan Gundulić", Branik, 1888, br. 13-15.
141. Pavić, Armin – "Prilog k historiji Dubrovačke hrvatske književnosti", Rad JAZU, 1875, sv. 31, str. 134-196.
142. Isti – "O kompoziciji Gundulićeva Osmana", Rad JAZU, 1875, sv. 32, str. 104-150.
143. Pavičić, Stjepan – Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.
144. Pavlović, Dragoljub – "Novi podaci za biografiju Dominka Zlatarića", Glas SANU, 1957, sv. 229, str. 25-38.
145. Pantić, Miroslav – "Dubrovčanin Nikola Bošković i Raške starine", Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske, 1972, sv. 8, str. 229-261.
146. Isti – "Književni istoričar Petar Kolendić", predgovor u knjizi: Petar Kolendić – Iz staroga Dubrovnika, Beograd 1964, str. 7-60.
147. Isti – "Peraška bugarštica o Kosovskom boju", u knjizi: Nenad Ljubinković – Kosovo u pamćenju i stvaralaštvu, Beograd 1989, str. 73-84.
148. Isti – Sebastijan Slado-Dolči, Beograd 1957.
148a. Pejin, Jovan – "Hrvati i tamo gde ih nikad nije bilo", Politika, 1990, br. 27662, str. 15.
149. Perić, Ivo – "Dubrovačka periodika od 1848. do 1918. godine", Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 1980, sv. 18, 349-524.
150. Isti – "Dubrovačko školstvo od pada Republike do 1918. godine", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1978, sv. 15-16, str. 357-391.
151. Isti – "Pisma Luka Zore Valtazaru Bogišiću, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1980, sv. 18, str. 313-340.
152. Isti – "Pregled razvoja dubrovačke periodike između dva svetska rata", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1984, sv. 19,- 20, str. 291-. 327.
153. Isti – "Preporodno-politički i kulturni značaj almanaha 'Dubrovnik' sredinom devetnaestog vijeka" Dubrovnik, 1968, sv. 2, str. 81-92.
154. Isti – "Stranačko-politički odnosi u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, sv. 26, str. 175-221.
155. Perović, Jovica – "Srpska škola u Dubrovniku i njezini nastavnici", Učitelj u školi i narodu, 1930, br. 7-8, str. 271-278.
156. Petrović, Đurđica – "Odredba dubrovačke vlade o 'praznicima svetih' iz 1498. godine", Balkanika 1983, sv. 13-14, str. 403-413.
157. Petrović, Rade – Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću, Sarajevo 1968.
158. Pešut, Petar – "Gundulićev 'Osman' i narodna književnost", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1971, sv. 37/3-4, str. 263-278.
159. Popović, Pavle – Iz književnosti II, Beograd 1919.
159a. "Posle pola veka", Borba, Beograd 1967, br. 336, 334, 350-358. Polemika o nazivu "dubrovačka književnost".
160. Preradović, Petar – Jezik južnoslovenski, izabrana dela, Beograd, 1966, str. 215-223.
161. Isti – "Pismo Petra Preradovića Vuku Stefanoviću Karadžiću u Beč", Dubrovnik, 1897, br. 35, str. 1.
162. Radić, Antun – Izvještaj o putovanju po Bosni i Hercegovini, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb 1899, sv. 4.
163. Radonić, Jovan – "O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687 godine", Glas SANU, 1954, sv. 214, str. 119-127.
164. Rački, Franjo – "Nacrt hrvatske historiografije od 1835 do 1885 godine", Rad JAZU, 1885, sv. 80, str. 246-313.
165. Rešetar, Milan – "Dva izveštaja o velikoj dubrovačkoj trešnji", Starine, 1893, sv. 26, str. 27-32.
166. Isti – "Jezik Marina Držića", Rad JAZU, 1933, sv. 248, str. 99-240.
167. Isti – "Jezik srpskog Molitvenika od g. 1512", Glas SKA, 1938, sv. 176, str. 171-240.
168. Isti – "Libro od mnozijeh razloga. Dubrovački ćirilski zbornik od g. 1520", Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, sv. 15, Sremski Karlovci [Beograd] 1926.
169. Isti – "Najstariji dubrovački govor", Glas SAN, 1951, sv. 201, str. 1-48.
170. Isti – "Nikša Zvijezdić – Dubrovački srpski kancelar XV. vijeka", Glas SKA, 1936, sv. 169, str. 167-210..
171. Isti – "Pero Budmani", Ljetopis JAZU, 1926, sv. 39, str. 91-111.
172. Sikora, Greta – "Epika u šopluku", Prilozi proučavanju narodne poezije, 1934, sv. I/1-2, str. 247-251.
173. Isti – "Epske pesme sa otoka Visa", Venac, 1934, sv. 1/2, 3.
173a. Simonović, Budo – "Okupator ih spasava", Ilustrovana politika, 1990, br. 1654, str. 14.
174. Sindik, Ilija – Dubrovnik i okolina, Naselja i poreklo stanovništva, sv. 23. Beograd 1926.
175. Skok, Petar – Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950.
176. "Slava Gunduliću!", Crvena Hrvatska, 1893, br. 25, str. 1.
177. "Sloga Srba i Hrvata", Zastava, 1903, br. 258,262.
178. "Smrt i pogreb Frana baruna Gondole", Dubrovnik, 1899, br. 28, str. 1.
179. Spomenica Petra II Petrovića-Njegoša – vladike Rada, 1813-1851-1925, Cetinje 1926.
180. Stanojević, Gligor – Dalmatinske krajine u XVIII vijeku, Beograd-Zagreb, 1987.
181. Stipčević, Nikša – "Poglavlja o italijansko-srpskim kulturnim vezama", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1971, sv. 37/1-2, str. 27-38.
182. Stranjaković, Dragoslav – "Srbija, privlačno središte Jugoslovena (1884-1848)", Srpski književni glasnik, n.s. 1940, knj. 61/7.
183. Tadić, Jorjo – Marin Držić (1508-1567) - 450 godina od rođenja Marina Držića, Beograd 1958.
183. Isti – "Sablasti kruže Jugoslavijom", Istorijski časopis, 1971, sv. 18, str. 45-52.
184. Taljeran, Vladimir – Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik 1935.
185. Truhelka, Branimir – "Da nije bilo Srpske zemlje, Dubrovnika, kosovske i belasičke vune, mi oca Ruđa ne bismo slavili" Politika, 1937, br. 10321, str. 9.
186. Isti – "Staroraška sećanja Nikole Boškovića", Misao, 1930, sv. 1/2, str. 90-95.
187. Truhelka, Ćiro – "Tursko-slavjanski spomenici dubrovačke arhive", Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1911, sv. 1-2, 3.
188. Ćorović, Vladimir – Istorija Srba, I, II, III, Beograd 1989.
189. Isti – "Prikaz rada Radoslava Grujića o Konavlima", Glasnik Geografskog društva, 1928, sv. 12.
190. Isti – Sveta Gora i Hilandar, Beograd 1985.
191. Isti – Historija Bosne I, Beograd 1940.
192. "U Dubrovniku je umro i juče sahranjen veliki rodoljub Luko markiz Bona", Politika, 1940, br. od 16. II, str. 10.
193. Fancev, Franjo – "Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti", Ljetopis JAZU, 1940, sv. 52, str. 104-139.
194. Foretić, Vinko – "Godina 1358. u povijesti Dubrovnika", Starine, 1960, sv. 50, str. 251-278.
195. Isti – "Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151, godine", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1952, sv. 1, str. 63-71.
196. Isti – "O imenu i rodu Marina Getaldića", Dubrovnik, 1968, sv. 4, str. 117-128.
197. Isti – Povijest Dubrovnika do 1808, I – II, Zagreb 1960.
198. Isti – "Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku", Dubrovnik, 1969, sv. 4, str. 59-97.
199. Franičević, Marin – Povjest hrvatske književnosti od renesanse do prosvetiteljstva, Zagreb 1974.
200. Car, Marko – "Nikola Tomazeo prema srpstvu", Letopis Matice srpske 1904, sv. 225, str 1-24.
201. Cvjetković, Kiril – Aftobiografija, Beograd 1898.
202. Čremošnik, Gregor – "Isprave zahumskog kneza Dese", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1954, sv. 3, str. 71-73.
203. Isti – "Postanak i razvoj srpske ili hrvatske kancelarije u Dubrovniku", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1952, sv. 1, str. 73-83.
204. Švelec, Franjo – "Mavro Vetranović", Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1959, sv. 4-5, str. 175-214.
205. Šidak, Jaroslav – "Hrvatske zemlje u razdoblju nastajanja preporodnog pokreta (1790-1827)", Historijski zbornik, 1980/1, sv. 33-34/1, str. 51-98.
206. Šišić, Ferdo – "Korespondencija Rački-Štrosmajer", IV, Zagreb 1931.
207. Isti – Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928.
208. Škrivanić, Gavro – "Koronelijevi podaci o Dubrovačkoj Republici i o njegovoj izradi karte Republike", Istorijski časopis, 1959, sv. 9, 10, str. 199204.
209. Šurmin, Đuro – Hrvatski preporod, I, II, Zagreb 1903, 1904.
210. Šuflaj, Milan – "Pravoslavlje na Jadranu. Bjelovučić: Zahumska pravoslavna episkopija u XIII i XIV v., Dubrovnik 1928, Starohrvatska prosvjeta, 1928, sv. 1-2, str. 166-170.
Jeremija D. Mitrović jedan od još nekoliko preostalih učenika predratnih profesora istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Stanoja Stanojevića (11937) i Vladimira Ćorovića (11941), rođen je 15. avgusta 1910. u selu Brzanu, srez kragujevački. Osnovnu školu završio je u svom selu, gimnaziju u Kragujevcu 1930, a fakultet 1934. Kao studentu profesori su mu poverili poslove asistenta u Srpskom seminaru – Odeljenju za istoriju. Taj posao je obavljao i kad je postavljen za nastavnika Treće muške gimnazije u Beogradu, da bi ga Filozofski fakultet preuzeo za stalnog asistenta 1940. Sa te dužnosti je dva puta odstranjivan u toku rata, a 1945, i treći put. Od 1948. radio je u Bibliografskom institutu u Beogradu, odakle je prešao u Narodnu biblioteku 1953. i tu sačekao penziju 1970.
Prve radove objavio je još kao student; među njima monografiju Boj na Ivankovcu (1932) i Kragujevac do 1839. godine (1933). Pred rat je objavio kao udžbenik Istoriju Jugoslavije I, II (1939, 1940). Posle rata do penzionisanja više se bavio bibliotekarstvom i bibliografijom. Vrativši se istoriji objavio je: Dobrovoljci u ratovima 1912-1918. (1971), Batočina i okolina u prošlosti (1976), Bibliografija Vladimira Ćorovića (1976), Građa za istoriju i bibliografiju srpske periodike do 1920. (1984), Narodnosna svest u Srba (1989), Srbofobija i njeni izvori (1991). Dužih i kraćih članaka, prikaza, kritika po časopisima, listovima i zbornicima objavio je oko 200. Sarađivao je na izradi Srpske retrospektivne bibliografije knjiga, u Larusu srpskog izdanja, Leksikonu novinarstva kao i na Bibliografiji Jugoslovenskog leksikografskog zavoda.
// Projekat Rastko / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomož ]
Jeremija
D. Mitrović