Petar II Petrović Njegoš

Ogledalo srpsko
II

U ovom dokumentu objavili smo pesme za koje se smatra da nisu Njegoševe. U fajlu Ogledalo srpsko I dali smo pesme za koje se smatra da ih je napisao sam Njegoš.

• Sinovi Ivanbegovi
• Osveta Batrića Perovića
• Srpski Badnji veče
• Miloradović poslanik Petra Velikoga
• Carev Laz
• Ibraim-Paša i Velestovci
• Udar na Vuka Mandušića
• Ćuprilić Vezir
• Udar Turakah na selo Trnjine
• Petar Bošković
• Udar na selo Trnjine
• Ne daju vuci ovacah
• Carev sestrić i Piperi
• Vuk Tomanović
• Boj s Kučima
• Nikac od Rovinah
• Ovce Nikca od Rovinah
• Sinovi Obilića
• Stan polako, Rogoje, mnogo ti je oboje
• Udar na ovce kneza Vujadina
• Smrt Nikca od Rovinah
• Krvavi ručak
• Dva Baletića
• Šćepan Mali
• Junačka smrt
• Spužani i Piperi
• Brza osveta, gotova šteta
• Udar na Ćurilac
• Udar Mahmut-Paše na Pipere
• Klorinda Srpska
• Boj s vezirom Mahmut-Pašom
• Pogibija vezira Mahmut-Paše na selo Kruse
• Osveta bratska
• Boj za Pasište
• Osman Kapetan i Pješivci
• Razur Vranićah
• Osveta Bajova
• Početak bune protiv dahija
• Boj na Čokešini
• Boj na Salašu
• Knez Ivan Knežević
• Boj na Mišaru
• Miloš Stojićević i Meho Orugdžić
• Boj na Loznici
• Luko Lazarević i Pejzo
• Hvala Čupićeva
• Udar na selo Rogame
• Ovce Bajove
• Kula Karadžića
• Osveta za nevjeru tursku
• Gorsko kare
• Boj na Morači Gornjoj
• Osveta za nevjeru tursku
• Plač tri tavničara
• Oš, grivo, tuđe je mlivo
• Primječanije

  ---

  Sinovi Ivanbegovi

  (oko 1510. god.)

  Piju vino mladi Crnogorci
  pred Kotorom, gradom latinskijem.
  među njima Crnojević Ivo;
  no kada se ponapiše vina
  i junačka zbora nazboriše,
  u to dođe soko tica siva
  baš pred Kotor đe pijahu vino.
  te se savi soko do Pazara.
  Kad viđeše njega Crnogorci,
  poskočiše na noge lagahne,
  na šarke se puške opirahu,
  te s pušakah put sokola skaču
  ko će njega prvi uhvatiti.
  No kad viđe soko tica siva
  e se grabe mladi Crnogorci
  ko će pređe njega uhvatiti.
  prepade se, bi mu i nevolja.
  da mu zlatna ne poskubu perja.
  te se diže opet u oblake
  i nadvisi grada od Kotora.
  Kad to viđe Crnojević Ivo,
  uboja se, čudit mu se nije,
  da mu soko ne odskoči sivi
  i u tuđe jato ne odleti,
  pa razagna braću Crnogorce.
  a raširi s plećah kabanicu
  i poziva sivoga sokola.
  Soko mu se savi na Pazaru
  i pade mu na rame lijevo,
  te mu knjigu ispod krila dava.
  Al' ga pita Crnojević Ivo:
  "Moj sokole, crni glasonoša.
  da nijesi od Stambola grada,
  od Stambola od Otmanovića?
  Vidije li Stanišu mojega
  i uz njega braću Crnogorce,
  što su caru na vjeru otišli?
  Je l' ih care divno dočekao
  i lijepim darom darivao?
  Hoće l' k nama brzo došetati?"
  Tica krikom Ivu odgovara:
  "Ja sam juče od kleta Stambola;
  noćila sam noćas na Cetinju,
  na Cetinju, na dvoru tvojemu,
  kod Đorđija, kod tvojega sina;
  kazaše mi da si pred Kotorom,
  zato sam ti jutros doranila
  i tanku ti knjigu donijela
  od Staniše, od sina tvojega."
  No mu veli Crnojević Ivo:
  "A boga ti, soko tica siva,
  što mi kažeš za Stanišu moga?"
  Soko njemu opet odgovara:
  "Pred carom ti izide Staniša.
  car iz prve zamoli Stanišu:
  "Poturči se, Crnojević Stanko,
  a ja ću te pašom učiniti,
  pašaluk ti Skenderiju dati!"
  Al' Staniša caru odgovara:
  "Ne bih ti se, care, poturčio
  niti mojom vjerom prevrnuo
  da mi dadeš tvojega prestola,
  da mi dadeš dvanaest repovah
  navezene dragijem kamenjem,
  koje nosiš okolo turbana."
  Car Staniši opet reče tvome:
  "Čuj me dobro, Crnojević Stanko:
  al' ćeš tvojom vjerom prevrnuti,
  ali nećeš glave iznijeti
  s nijednijem bratom Crnogorcem
  iz mojega bijela Stambola!"
  Stanko ti se tad na muke nađe:
  bolje život i pašaluk turski
  nego sablju i crna dželata; -
  poturči se tvoj Staniša, Ivo!
  Sultan ga je pašom učinio.
  darova mu zemlju Skenderiju
  i svu tvoju do mora državu."
  Kad to začu Crnojević Ivo.
  smrtno pade glavom na Pazaru,
  te proklinje Otmanović cara:
  "Avaj, care, ranah dopanuo
  živoga te Srbi rasparali
  sa tobom se ljudi podrugali,
  Moskovi ti carstvo razorili!
  Bud' li si mi poturčio sina -
  jer mu dade za pašaluk kleti
  moje zemlje i moje države,
  jer mi đecu pokla, nečoeče?"
  Kad viđeše braća Crnogorci,
  dohvatiše Crnojević Iva,
  pa ga vode polju na Cetinje.
  Zatim vreme malo postajalo,
  vreme malo za sedam godinah,
  dok car uze Bagdat ukraj mora:
  na Bagdat je i Stanko hodio
  i trideset bratah izgubio;
  a kad se je natrag povratio,
  tada pođe izać pred sultana,
  pa sultanu progovara Stanko:
  "Sultan-care, mili gospodare,
  znaš li, care, što si obećao
  kada si me vjerom oskvrnio?
  Sad ispuni, vrijeme je došlo,
  ali ću se opet pokrstiti
  i katil se tebe učiniti,
  ka što ti je Musa u Primorje
  jal' Kraljević u Prilipa grada."
  Tada care na noge skočio,
  pa mu dade bijela fermana,
  i dade mu braću poturčenu
  i sa braćom vojske nekoliko.
  Glas dopade Crnojević Đuru
  na Cetinje pred bijelom crkvom
  (baš kad baba kopaše Ivana)
  da Staniša ide od Stambola
  da mu uzme babovu državu.
  Davno bilo kad s' o tom zborilo:
  misli Đuro zaboravilo se;
  no kad nove i nesrećne glase
  razumio i u dvor primio,
  trostruke ga suze popadoše;
  pa on odma mnoge knjige piše
  i šalje ih po svoj Gori Crnoj.
  S njima skupi braću Crnogorce.
  pred svijema glas i knjigu čita.
  Crnogorce na iskupu pita:
  "A što ćemo sada, Crnogorci,
  od Staniše i braće ostale,
  što su ni se, braćo, poturčili?
  Evo na nas idu s silnom vojskom,
  da nas turče i mukama muče!
  A da oće s mirom braća doći,
  mi bismo ih, braćo, prihvatili.
  kako svoju braću zagrlili:
  brat je mio koje vjere bio
  kada bratski čini i postupa;
  ali oni bratski s nama neće
  već krvnički, po turskom načinu!
  No što ćemo, ako boga znate?
  Ja sam brata u knjigi kumio
  da se prođe sile i vojštenja,
  a da dođe na mjesto babovo:
  ja ću mu se s mjesta ukloniti,
  to sam voli no mu krv popiti;
  al' se ne će bez đavola proći!"
  Crnogorci svi iz glasa viču:
  "Ko đavola traži, i naša ga!
  Mi smo vojska tebe, gospodaru.
  čuvaj nama obraz i poštenje,
  da te naše ne raznesu str'jele
  i zeleni ne zdrobe paloši!"
  Kad to začu Crnojević Đuro,
  on pokliče braću Crnogorce
  i otide ravnu Lješkopolju.
  Tu se dvije vojske sastadoše,
  ubiše se bojem žestokijem.
  Tu je Đuro Stanka predobio,
  mnogo njemu vojske pogubio,
  zarobio mlade Crnogorce
  što se bjehu poturčili s Stankom, -
  naseli ih na njih otačastvo.
  Stanko bježi Skadru bijelome.
  u nj ne daju skadarska gospoda.
  već ga gone selu u Bušate,
  te mi svoje nagrdi prezime:
  od plemena slavnog Crnovića
  prozva sebe Bušatlijom Stanko!
  Po dobiću Đuro knjigu piše,
  s knjigom šalje svoje poklisare
  pravo Turskoj u Otmanovića:
  "Slušaj, care, ne čuli te doma:
  kad si moga brata poturčio,
  ti si moga više učiniti,
  njemu sreću bolju darovati -
  ravnu Bosnu jal' Hercegovinu;
  no si posla njega na Cetinje,
  na stolicu oca njegovoga;
  u nju znadi, Turčin sjesti ne moa
  jer je brane ljuti Crnogorci,
  kojeno si vjerom prevario
  kad si njinu braću poturčio;
  sa tijem si vjeru izgubio,
  da je nikad u tebe nemaju
  doklen traješ u Stambola tvoga,
  a i oni u Gorici Crnoj!
  Posad nikad biti ne možemo
  umirnici niti uvjernici,
  jere vjere nije u nevjere, -
  mi smo vjera, a ti si nevjera.
  Ako posad bolji ne uzbudeš,
  ubila te bog i božja vjera!"

  ---

  Osveta Batrića Perovića

  (oko 1700. god.)

  Hvala bogu, čuda velikoga,
  što procvilje u selo Banjane:
  al' je zmija al' bijela vila,
  al' je oraj polomio krila,
  ali soko tiće pogubio?
  Nit' je zmija nit' bijela vila,
  nit' je oraj polomio krila,
  niti soko pilad pogubio,
  no je Cuca Perović Batriću
  u rukama Ćorović Osmana.
  Na vjeru ga Osman prevario,
  a pa vjeru i na pobratimstvo;
  u bijelu kulu Osmanovu
  velje mu je muke udario,
  velje muke u nevjerne ruke.
  Batriću su muke dodijale,
  pa Osmana bogom bratimljaše:
  "Bogom brate, Ćorović Osmane,
  posjeci me sabljom ćemerlijom
  ali ubij puškom iz kuburah -
  umori me smrću ka junaka,
  nemoj mene mukama mučiti!
  Ako li me izgubiti nećeš,
  meći mene, Ture, na otkupe:
  imam na dom sedam milih bratah,
  daće za me sedam džeferdarah
  i sedmoro tokah sa ramenah,
  sedam snahah sedam prijevjesah;
  daće Pero, ostareli babo,
  daće dobra ispod sebe đoga,
  i sa prsih toke ubojite,
  i sa sebe zelenu dolamu,
  i pedeset konjah i govedi,
  i suviše stado svekoliko;
  uzajmiće blaga u Latina:
  za me će ti teški otkup doći."
  Ali Turčin boga ne poznaje,
  no Batrića muči pobratima,
  i muke mu više udario,
  na muke mu život izvadio.
  To se čulo u Zaljuti tvrdoj.
  Kad glas čuo Pero za Batrića,
  skube bradu, vadi oči crne,
  kano, brate, za milijem sinom.
  No mu veli Perović Radule:
  "Nemoj tako, ostareli babo;
  iako je Batrić poginuo,
  na dom ti je dosta ostanulo,
  ostalo ti jošt sedam sinovah:
  ako bude staroga taliha,
  Turci će ni platiti Batrića!"
  No mu tako govorio Pero:
  "Muč, đevojko, a ne mio sine,
  a svi sedam da ste poginuli,
  da je sablja Batrić ostanuo,
  svijeh bi ve Batrić osvetio!"
  Radula je ukorio ljuto,
  te Radule skupi četu malu
  od Zaljuti, sela krvavoga,
  te četuje po planini s njome.
  Po planini traja ljeto drago,
  i siječe po Banjanah Turke,
  dok za brata tridest posjekao;
  ma sve čeka Ćorović Osmana,
  neće li ga dočekat Radule;
  dočekat ga ne moga nikako.
  Družini se dosadilo bilo,
  Radulu je društvo govorilo:
  "Arambašo, Perović Radule,
  razdrijesmo na noge opanke,
  otrkasmo sjajne džeferdare, -
  ti si brata osvetio divno,
  za njega si tridest izgubio -
  vrijeme je doma da idemo."
  No Radule njima govoraše:
  "Hajte, braćo, doma da idemo,
  no mi osta Ćorović Osmane,
  koji mi je brata izgubio:
  ta mi rana preboljeti neće
  dok ne viđu oči Osmanove!"
  U riječi koju govoraše
  dade mu se nešto pogledati
  od Velimnja uz ravne Banjane:
  ali jaše Turčin na halata!
  Tek ga viđe, pozna ga Radule,
  pa ovako riječ besjedio:
  "Blago meni, braćo Crnogorci,
  eno krvnik Ćorović Osmane,
  koji mi je oči izvadio,
  nego hajte da mu zapanemo!"
  Pa skočiše te mu zapadoše.
  Divno Rade ukrio družinu,
  po dva druga oko druma puta
  zapadoše u list i u travu,
  ukriše se ka i jarebice,
  a Radule na drum nasred puta.
  Dok evo ti Ćorović Osmana
  na halata konja od mejdana.
  Radule ga napuštio blizu,
  sinu junak iz trave zelene,
  za uzdu mu konja dohvatio,
  drugom rukom za toke Turčina;
  pade Turčin niz konja halata,
  divno pozna Perović Radula,
  pa Radula bogom bratimljaše:
  "Nemoj moju dobru posjeć glavu,
  no ti mene vrzi na otkupe:
  imam na dom milih devet bratah,
  devet bratah, devet Ćorovićah,
  laće za me devet džeferdarah,
  devetoro tokah sa ramenah,
  i još devet konjah pod sedlima;
  devet snahah devet prijevjesah;
  i stotinu konjah i govedi,
  i suviše ovce svekolike,
  i u zlatu hiljadu dukatah."
  A veli mu Perović Radule:
  "A ne luduj, Ćorović Osmane:
  da je mene Batrić na otkupe,
  vadio bih u Latine blago
  te bih brata otkupio moga;
  nema blaga da otkupiš glavu!"
  Nožem vrže, posječe mu glavu,
  i posječe kera Osmanova, -
  dvije pasje zijevaju glave!
  Radule se tada osmjehnuo,
  pa družini bio besjedio:
  "Ajte, braćo, doma da idemo!"
  Otolen se četa podignula,
  otidoše put Zaljuti tvrde,
  pjevajući i puške mećući.
  A kad došli u Zaljuti maloj,
  Pero mu je babo besjedio:
  "Blago meni, moj sine Radule!
  Kad si mene osvetio Batra,
  ka da si ga sa sobom doveo."

  ---

  Srpski Badnji veče

  (oko 1702. god.)

  Sabor čini hadži-pope Jovo,
  na sabor je Zetu okupio,
  pa pošto je Zetu okupio,
  ovako je pope besjedio:
  "O Zećani, jadna braćo draga,
  što hoćemo od života svoga:
  ne imamo crkve ni zakona!
  no pogibe Lazar u Kosovo,
  a kletizi priskočiše Turci,
  razvališe crkve i oltare,
  ogradiše sve turske munare!
  No ja velim, moja braćo draga,
  okupimo mi malo peškeša,
  da idemo Skadru krvavome,
  da molimo pašu zločesnoga
  da ni dade tursku bujruntiju,
  da bi malo crkve ogradili
  dabi svoju vjeru pridržali!"
  Sve Zećani kabul učiniše
  i za pašu peškeš pripraviše;
  pravo pošli Skadru bijelome,
  te pred pašom žalbu učiniše.
  d pošto je paša razumio,
  peškeš prima, bujruntiju piše
  da bi malo crkve ogradili
  da zakone svoje pridržaju.
  Pa otle se natrag povratiše,
  dozivaše kamene majstore, -
  oni malo crkve ogradiše
  i kamene platiše majstore,
  na svoje ih dome otpratiše.
  Ma govori hadži-pope Jovo:
  "O Zećani, moja braćo draga,
  evo b'jelu ogradismo crkvu;
  što je fajde đe je ograđena -
  ona nije bolja no pećina
  teke nije osveštena crkva!
  Neg' da opet peškeše kupimo.
  da idemo Skadru na Bojanu
  u našega paše opakoga,
  da bi smo ga kako umolili,
  eja bi ni hatar učinio,
  eja bi ni kako dopuštio
  da idemo maloj Gori Crnoj,
  na Cetinju vladici Danilu,
  a da bismo njega umolili
  da bi doša da ni svešta crkvu!"
  Svi Zećani na to pristadoše,
  te za pašu peškeš okupiše;
  pak se diže hadži-pope Jovo,
  s sobom uze tri četiri druga,
  pođe opet Skadru prokletome;
  tu pred pašu oni izlazahu,
  pred njim plaču i mole se ljuto.
  Peškeš prima, bujruntiju piše,
  bujruntiju tako napravljaše,
  u nju dobro pozdravlja vladiku:
  "Čuj, vladiko, crni kaluđere,
  ja ti paša tvrdu vjeru dajem,
  dođ', vladiko, Zeti Zemlji ravnoj
  da u Zetu sveštaš crkvu malu:
  evo ti je dajem na poklonu,
  Zetu ravnu i Brda ostala,
  dok im činiš crkovne načine
  da ti daju što se pogodite!"
  Otolen se natrag povratiše
  i dođoše zdravo na dvorove,
  Zećanima pravo kaževahu;
  pa uzeše tanahnu đemiju,
  te iđahu Blatom širokijem,
  dok dođoše na Rijeku malu,
  a s Rijeke na Cetinje ravno,
  na Cetinje vladici Danilu,
  te mu desnu poljubili ruku,
  na ruke mu bujruntiju daju.
  Kad je viđe vladika Danilo,
  ovako im besjedi vladika:
  "Pope Jovo, jadovna ti majka,
  nije vjera tvrda u Omera!
  Ma ću poći, da neću ni doći,
  radi vjere i zakona svoga
  dok ujutro zorica osvane!"
  On je svoje sluge dozivao,
  ovako je njima besjedio:
  "Hazrte mi dobra konja moga,
  e ću odit put Rijeke male,
  a s Rijeke Zeti Zemlji ravnoj, -
  bog da znade hoću l" igda doći!"
  Sluge su mu konja opremile;
  otole je put Rijeke poša,
  a s Rijeke Zeti Zemlji ravnoj;
  u popa je konak učinio.
  Sjutradan se Zeta okupila,
  Zeta ravna i Brda ostala,
  i gizdava varoš Podgorica,
  svak da gleda vladiku svojega.
  Vladika im osveštava crkvu...
  Al' ev', pobre, žalostivi glasi:
  kleti Turci uhvatiše njega,
  svezaše mu ruke naopako,
  pa ga vode varoš Podgorici;
  tu mu ruke malo popuštaju,
  u ruke mu stržev kolac daju
  na koji ga misle udariti.
  To kad viđe Zeta Zemlja ravna,
  Zeta ravna i Brda ostala,
  i gizdava varoš Podgorica,
  zaplaka se malo i veliko,
  pašu mole i kume ga ljuto:
  "Nemoj, pašo, za boga jednoga,
  nemoj, pašo, izgubit vladiku,
  nemoj Zetu Zemlju otrovati,
  e ti nigda ništa rodit neće,
  a suviše izgubićeš vjeru;
  no hodi ga vrzi na otkupe,
  uzmi blaga koliko ti drago!"
  Pošto se je psetu dosadilo,
  evo ga je vrga na otkupe,
  tri hiljade žutoga dukata:
  dvije daje vladika Danilo,
  onu treću Zeta Zemlja ravna.
  A kad viđe vladika Danilo
  e ga stavi pašče na otkupe,
  on napravi list knjige bijele,
  pa je šilje maloj Gori Crnoj,
  Crnogorcam', svojoj braći dragoj:
  "Otkup'te me, ne držite ovđe,
  prodajite krste i kandila,
  i putire od suhoga zlata,
  sve crkovno dajte za me blago,
  a da bi me samo izbavili
  iz nevolje, iz turskog sindžira!"
  To kad čuše braća Crnogorci,
  odmaha su blago sastavili,
  s njime idu na Rijeku malu;
  tu nađoše vladiku Danila,
  sastaše se tuna sa Turcima,
  blago daše, vladiku primiše.
  vratiše se zdravo na Cetinje.
  Tu vladika divno dočekuje
  u manastir braću Crnogorce,
  pak ovako zbore Crnogorci:
  "Blago nama, naše sunce jarko.
  kada ni te sreća iznijela,
  kako šćasmo živjeti bez tebe!"
  Te vladika njima odgovara:
  "Kami vi je blago, Crnogorci.
  jedan vama, a devet su mene,
  tek se kleti umnožiše Turci. -
  vladajte se, ne uzdajte s' u me;
  ako mene poslušat nećete,
  ja vi danas vjeru tvrdu dajem
  već me ovde vidjeti nećete."
  Svi mu oni tvrdu vjeru daju
  da će oni poslušat vladiku.
  "No ni kaži, mili gospodaru,
  kako bismo sade učinjeli?"
  "Ja ću vama kazat, braćo draga:
  evo su se umnožili Turci
  a u našoj maloj Gori Crnoj;
  nikoliko neće biti doba,
  a ludu će vašu turčit đecu
  đe gledate vašijem očima,
  da im ništa pomoći nećete!
  Nego, jadna braćo Crnogorci,
  među sobom vjeru uhvatite
  za slobodu krvcu prolijevat,
  za slobodu i za vjeru našu,
  da s' branimo od nevjere turske:
  pokoljimo Crnom Gorom Turke.
  koji su se međ' nas uselili
  na sramotu i na prijevaru!
  Branimo se, ne izdajimo se,
  i bog će ni pomoć, ako bog da!
  Ja ne žalim da ću poginuti
  radi vjere i zakona svoga!"
  Crnogorci njemu vjeru daju,
  vjeru daju i daju bjelegu,
  bjelega je mratinske poklade,
  tade s Turcim' da zametnu kavgu.
  Malo prođe, a poklade došle,
  ne bi kavge ni svađe nikakve.
  To kad viđe vladika Danilo,
  poboja se da ga prevariše,
  tere svoju slugu dozivaše,
  odasla ga k vojvodi Batriću:
  "Dođ', Batriću, s braćom tvojom dragom,
  e imamo nešto razgovora!"
  Batrić zove Marka i Miloša,
  i Tomaša i brata Ivana,
  svi pet poše k vladici Danilu.
  Lijepo ih bane dočekiva,
  pak im bane poučenja daje
  što su naši stari učinjeli
  i slobodu kako su čuvali
  dok pogibe Lazar u Kosovu.
  "... No kaž'te mi, o Martinovići,
  kamo vaše vjere i amanti,
  a koje ste sa mnom ogradili,
  do pokladah kletvu učinili,
  do pokladah zametnuti kavgu?
  Ev' poklade. ne bi drugog glasa,
  jao lele, do žalosna glasa!"
  Tada skoči vojvoda Batriću
  te mu desnu poljubio ruku,
  a ovako njemu besjedio:
  "Ču li mene, mio gospodare:
  ja se bojim i strah me je ljuto
  ere te me izdat Crnogorci;
  ja bih davno zametnuo kavgu,
  no pet bratah što smo od Martina,
  svi imamo našu đecu malu,
  a i naše stare roditelje -
  mili su ni ko caru carevi, -
  hote ni ih poturčit, zanago;
  pa te molim, dragi gospodaru,
  nađ' im mjesto, pa ne žali naske!"
  Vladika im za to odgovara:
  "Slušaj mene, vojevoda Batro:
  Crnogorci ako te izdadu,
  biće oni đe i moja glava!"
  Na to su se oni razdvojili,
  među sobom savjet učinjeli.
  Malo prođe, Badnji veče dođe,
  stadoše se braća na večeru,
  naložiše blažene palice.
  badnjakove pak i badnjačice,
  i uždiše voštanu svijeću.
  pak se milu bogu pomoliše,
  velikome Hristovu Roždestvu,
  da im vazda bude u pomoći;
  još donese jednu čašu vina,
  napijaju svi u slavu božu
  i u slavu Hrista spasitelja;
  tad sjedoše i povečeraše.
  Pošto braća slatko večerala,
  ovako im vojvoda zborio:
  "Sad na noge, moja braćo draga,
  prihvatite svijetlo oružje,
  da idemo đe smo uglavili!"
  Prihvatiše svijetlo oružje,
  na Inogor malo polje doše,
  ma bijelu kulu Mustafića:
  gu bijahu pet Turakah bratah,
  pet Alićah, sedam Mustafićah,
  njih poklaše i trideset s njima.
  Pa otole braća Martinići
  zdravo pošli na Jabuku selo,
  nešto Turak' i tu izgubili;
  al' im viču dvoje đece turske,
  oni viču da će s' pokrstiti;
  ne šćeše ih braća izgubiti,
  no ih vode vladici Danilu, -
  vladika ih oba pokrstio.
  Još otole s' braća podignula,
  na Dubovnik selo odlazila,
  i tu neke pogubili Turke;
  i tu vika jedno d'jete ludo
  da se hoće pokrstit zanago;
  tako su mu život oprostili,
  no i njega vladici poveli,-
  on ga krsti kako i ostale.
  To sve bilo dok ogrija sunce,
  ter osvanu Roždestvo Hristovo,
  pak se braća natrag povratila,
  a niz polje, niz Cetinje ravno,
  šenluk čineć i vesele drago.
  Glas dopade vladiku Danila,
  donese ga jedno momče mlado:
  "Muštuluk ti, dragi gospodare,
  pogiboše crnogorski Turci,
  a ostalim ni strva se ne zna!"
  Kad je bane glase razumio,
  sam sobom je bane besjedio:
  "Mili bože, na svemu ti hvala,
  baš veselja što žuđeh odavna!"
  U riječi u koju se nađe
  on je svoje sluge sazivao,
  žežijahu kratašne maškule,
  ter činjahu radost i veselje.
  A ev' idu pet Martinovićah
  i s njima je Borilović Vuče,
  krvavijeh do ramenah rukah!
  Od veselja pak ih sreta bane:
  ušetao u bijele crkve
  te odstoji belu leturđiju,
  pa izide iz bijele crkve,
  daje njima piva i jestiva;
  lijepo ih bane dočekiva,
  jošt ih ljepše darom darivaše:
  Batru daje konja ispod sebe,
  a Ivanu dvije puške male,
  daje Marku sablju na pojasu,
  i Tomašu zlatnu perjanicu,
  a Milošu tanku talijanku,
  brešku pušku sitnoga džefera;
  pak dariva Borilović Vuka
  i njim daje dvije puške male,
  samokrese po od četir' grla,
  a među njih merdžajli handžara,
  nek dušmane sve kolje i para,
  nek ih bije da ih nigđe nije,
  ka mu braća, družina uzdana.
  To sve bilo kad se i činilo;
  pokojnijem duševno spasenje,
  a živijem zdravlje i poštenje!

  ---

  Miloradović
  poslanik Petra velikoga

  (1711. god. mjeseca marta)

  Kad Rusija s Turcim' ratovaše,
  Petar Prvi, imperator ruski,
  opravio poslanika svoga
  Mihaila Miloradovića
  (od starine iz Hercegovine)
  da ponese Crnoj Gori knjige
  Petroviću Danilu vladici
  i glavarom od Gorice Crne.
  U knjizi ih milo pozdravljaše
  i ovako njima govoraše:
  "Evo ima doba nekoliko
  da vojujem i da boja bijem
  s jeretikom od Švecije kraljem,
  za obranu kralja poljačkoga,
  koga branih od kralja švedskoga;
  al' on mene učini nevjeru
  i pristupi dušmaninu svome.
  Pak ja jošte imam izdajnika,
  kao Srbi Brankovića Vuka,
  izdajnika, moga podložnika,
  prokletoga Mazepu Ivana,
  vojevodu od Rusije Male.
  Ni to meni dosadilo nije,
  ni vojnike moje utrudilo:
  mi smo Švede srećno rašćerali,
  pod Poltavom strašno pob'jedili,
  još Mazepa živa uhvatili
  i poljačkog povratili kralja,
  da se kaje što je učinio;
  nego mi je Turčin zaratio,
  i svu silu na me obratio,
  da osveti kralja od Švecije...
  Već mi kaže vjerna sluga moja,
  vjerni Savo Vladisavljeviću,
  od Popova iz Hercegovine,
  da vi slavni Crnogorci voljni
  s Turci mira nigda ne imati,
  i da mene pomoći možete, -
  pak ev' šiljem poslanika moga.
  Ja se uzdam u boga višnjega
  i u mišcu naroda srpskoga,
  osobito hrabra Crnogorca.
  da će meni biti u pomoći
  da hrišćanski narod izbavimo
  i slavensko ime proslavimo,
  da slomimo jarma agarjanska,
  blagovjerja uzdignemo hrame,
  omijemo nanešene srame
  od Turčina - svakom dušmanina
  tko ne liže prah njegovih stopah!
  Vi ste s Rusma i jednoga roda,
  jedne vjere, jednoga jezika:
  već srodniji bit nejmamo kuda
  kad ko Rusi jeste i junaci;
  no skočite kano vitezovi,
  pokliknite kako sokolovi,
  podignite okružne hrišćane,
  sve junake na stare nalike,
  pak na tursku zemlju navalite:
  razorajte što goder stignete,
  osvajajte što više možete,
  u Stambolu da se sastanemo,
  u Stambolu oli u Jedreni!
  Naša vojska već je udarila,
  s Turcim' bije s', nigda ne prestaje!"
  Taj poslanik na Cetinje dođe,
  vladika ga željno dočekao,
  Crnogorce na zbor okupio,
  ovu njima riječ govorio:
  "Evo, braćo, knjiga od Rusije,
  evo knjiga, evo i poslanik
  od slavnoga cara hristjanskoga!
  Knjiga piše i poslanik kaže
  da je Turčin caru zaratio;
  no sad, braćo, ako boga znate,
  svi budimo spravni i gotovi
  da hristjanskom caru pomožemo
  i da naše krvi ne žalimo
  a za naše carstvo pravovjerno
  i za našu vjeru samoslavnu!"
  Crnogorci kad to razumješe,
  svi kliknuše a jedinoglasno:
  "Hvala da je bogu velikomu
  te smo knjige mi ove vidjeli
  od našega cara slavenskoga,
  slavenskoga i hristijanskoga!
  jer nijesmo nigda pomišljali
  to da ćemo mi kad doživjeti
  da poznamo cara pravoslavna,
  nako negđe da je u svijetu
  đe on za nas ni čuti ne može!
  A kad čuo i za naske znade,
  evo naše sablje pri pojasu.
  evo naše puške u rukama,
  sad i vazda spravni i gotovi
  svi jedanak, srca veseloga,
  na ovi čas udriti Turcima,
  i što brže, to je nama draže,
  što li pređe, to je nama slađe!"
  Vladika je ovo saslušao,
  i vladika i poslanik sretni
  - cara knjige prepisati daše.
  pak prepise vladika opralja
  uza svoje knjige na sve strane:
  u svu Bosnu i Hercegovinu,
  u sva Brda i u Zetu plodnu,
  da hristjani podignu oružje,
  da se s Crnom Gorom sajedine!
  Iza toga priziva glavare;
  a glavari vojsku podignuli
  i na tursku zemlju udarili:
  opališe sela i varoši
  oko b'jela Onogošta grada,
  oko Spuža, oko Podgorice,
  i okolo grada žabljačkoga;
  zatvoriše u gradove Turke,
  a hristjane sebi prisvojiše.
  Da ti bješe vidijeti, pobre,
  kako s' ona vojska umnožava,
  kako trče Brđani junaci,
  Hercegovci i mladi Zećani
  pod barjake cara rusinskoga
  da se združe s vojskom crnogorskom,
  ne bi reka, dragi pobratime,
  da se ide s Turcim' boja biti,
  no na igru hladno vino piti
  i vesele pjesme zapjevati!
  No veselje ovo ne trajalo
  nako samo mjesec i pol danah,
  nego se je brzo obratilo
  na srbaljsku žalost i nesreću;
  jerbo hudi glasi dopadoše:
  da se Petre s Turcim' umirio,
  ne po volji, nego po nevolji,
  što ga bjehu Turci opkolili
  blizu Pruta, studene rijeke,
  ter mu pomoć doći ne mogaše,
  ni ostalo što je vojsci nužno.
  Ove glase kada razumješe
  i vladika i svi spasoljupci,
  uplaka se malo i veliko,
  svak žaljaše hristjanskoga cara.
  Mihailo pođe u Rusiju,
  a ostavi u rat Crnogorce.
  Kako tader, tako i dosader:
  vino piju, s Turcima se biju,
  i braniće s' dok jednoga ima
  od svakoga, toli od Turčina,
  od svojega dvojnog dušmanina,
  dušmanina vjere i slobode!
  Nije sjenka sloga crnogorska:
  nejma toga tko b' ih ujarmio,
  to l' ih otle nekuđ prizajmio!

  ---

  Carev Laz

  (1712)

  Knjigu piše carev serašćere,
  serašćere car' Otmanovića,
  sasred Zete, sasred zemlje ravne,
  iz ordije silne i velike,
  pak je šilje na Cetinje polje,
  a na ruke vladike Danila:
  "Pošlji mene maloga harača,
  a uz harač tri dobra junaka:
  s Čeva ravna Popovića Draška,
  s Velestova Mrvalja Vukotu,
  i sokola Mandušića Vuka;
  e carevo pero izgovara:
  ako mene harač poslat nećeš,
  svu ću Crnu Goru izgorjeti
  od Morače do mora slanoga,
  a tebe ću živa uhvatiti,
  na muke ti život izvaditi"
  Kad vladici taka knjiga dođe
  i kad viđe što mu knjiga kaže,
  grozne su ga suze propanule;
  pak je mnogo knjigah napisao
  po svoj maloj lomnoj Gori Crnoj,
  okupio zemaljske glavare,
  među njima knjigu proučio
  da svi čuju što im care piše.
  Svakoga se zbora zađedoše:
  neko veli: "Da mu harač damo"
  neko veli: "Da mu kami damo!"
  reče soko Mićunović Vuče:
  "Dajte harač, braćo Crnogorci;
  ja ne dajem Draška ni Vukotu,
  ni sokola Vuka Mandušića,
  nako s mojom od ramena glavom;
  nit' Turčinu nigda ništa dajem,
  dok je moja glava na ramena, -
  do krvave sablje i poljane!"
  Progovori vladika Danile:
  "Ada je li dobra Crnogorca
  ko će poći da uhodi Turke?"
  Progovori Mićunović Vuče:
  "Znam, vladiko, i dva Crnogorca:
  Đurašković Janka i Bogdana."
  Pa ih pita vladika Danile:
  "Oli poći, Janko i Bogdane?"
  "Poći ćemo, vladiko Danile,
  nego daj ni druga i trećega,
  golemoga Raslapčević Vuka,
  tursku zemlju jeste pohodio,
  znade turski, znade arbanaški."
  Dade njima Raslapčević Vuka.
  Otidoše tri dobra junaka
  a uzeše do tri džeferdara,
  otidoše niz polje Cetinje,
  niz Granicu, Riječkom Nahijom,
  uljegoše Nahiji Lješanskoj;
  a kad doše u Gornje Kokote,
  tu ih bijel danak ostavio,
  a tamna ih noćca prihvatila;
  tu pomalo hljeba založiše,
  pa odoše niz Gornje Kokote,
  pa Sitnicu vodu pregaziše;
  i Moraču brzo preplivaše,
  uljegoše Zeti Zemlji ravnoj.
  A kad paši u tabore došli -
  koliko je drage noći bilo,
  svu noć idu paši kroz tabore!
  Pita turski Raslapčević Vuče:
  "Koliko je vojske sehratline?"
  Ko znavaše, kazat ne hoćaše,
  a ko hćaše, za vojsku ne znaše;
  dokle dođu caru do čadora;
  opet pita Raslapčević Vuče:
  "Kolik' imaš, sehratlija, vojske?
  Kažuje mu carevi čauše:
  "Imam dosta, sehratlija, vojske?"
  sto hiljadah i sedam stotinah,
  a suviše Zeta Zemlja ravna
  i sva Brda do Nikšića grada
  poselice Nahije Lješanske -
  i to će sve lomnoj Gori Crnoj."
  Kaževaše Raslapčević Vuče,
  kaževaše Janku i Bogdanu,
  kolik' ima vojske sehratlija:
  "No, hajdete na Cetinje polje,
  ak' nađete na skup Crnogorce,
  pokažite njima i vladici,
  pokažite sve kako ste čuli;
  pa na troje dijelite vojsku,
  čekajte me na vodu Vlahinju,
  e ću ostat u taboru turskom
  da ja budem vojsci kalauze,
  da dovedem preko Sinjca Turke,
  preko Sinjca i preko Krinjicah,
  krajem Vranja, ka će ispod Hrida;
  vi gledajte, tu ih dočekajte,
  i za mene brige ne imajte,
  bog će dati da se zamijenim!"
  Oni pošli, Crnogorce našli;
  koliko im tvrdo milo bilo,
  opališe do dva džeferdara;
  odonuda pope Žutkoviću
  sa sokolom Mićunović Vukom,
  pod jednim se ogrnuli ćurkom
  da ih ljetnje ne upeče sunce,
  ts sretoše dva Đuraškovića;
  za b'jele se ruke dohvatiše,
  pa ih Vuče i za vojsku pita.
  Kažuje mu Đurašković Janko:
  "Mnogo ima sehratlija vojske,
  sto hiljadah i sedam stotinah,
  i suviše Zeta Zemlja ravna
  i sva Brda do grada Nikšića,
  poselice Nahije Lješanske, -
  s to sve će lomnoj Gori Crnoj;
  i tako mi boga, pobratime,
  da bismo se solju prometnuli,
  ne bismo im ručak osolili!"
  Govori mu Mićunović Vuče:
  "Nemoj tako kod vladike kazat!"
  Kada oni u vladike došli,
  vladici su pristupili divno,
  ljube njemu ruke i koljena;
  pa ih pita za vojsku vladika.
  Kažuje mu Đurašković Janko:
  "Mnogo ima sehratlija vojske -
  da bismo se solju prometnuli,
  ne bismo im ručak osolili;
  nego se je vojska poboljela,
  poboljela od daleka puta,
  hromi konji, a junaci bolni;
  da ja imam stotinu junakah
  ka sokola Mićunović Vuka,
  nasred bi mu Zete udario,
  nasred Zete i posred ordije,
  naš mejdan bi, ako bog da, bio!"
  Pitaše ga vladika Danile:
  "A za boga, dva Đuraškovića,
  kamo vam je Raslapčević Vuče?"
  Njemu zbore dva Đuraškovića:
  "On je ot'ša paši u taboru
  da dovede preko Sinjca Turke;
  no, vladiko, kupi Crnogorce,
  i na troje da ih dijelimo!"
  Vojsku d'jeli vladika Danile:
  dade jednu Mićunović Vuku
  i posla ga u Vranju planinu;
  drugu dade Đurašković Janku,
  posla njega na vodu Vlahinju;
  pa pred trećom sam vladika pođe.
  primače se njima obojici.
  Al' se sila turska podignula,
  a pred njima Vuče kalauzi;
  pa kad Vuče ispod Vranja dođe,
  on zapoja što mu grlo daje:
  "O sokole koji si u Vranji,
  ne udaraj vojski najprvojzi,
  e ćeš udrit na živome ognju,
  i ne udri na najzadnjoj vojsci,
  e su u njoj krvavi Spužani
  i ostala Brda svakolika!"
  Ono začu Aga Zečeviću,
  hoćaše mu dobru posjeć glavu,
  no se Vuče posjeć ne davaše,
  no srdito Agi govoraše:
  "Man' se, Ture, da te bog ubije,
  ovako je pjesma izvedena,
  a meni je drago zapjevati!"
  A kad vojski na srijedu bilo,
  udario Mićunović Vuče
  a pokliče vladiku Danila,
  pa udari vladika Danile
  i pokliče Đurašković Janka,
  udari im Đurašković Janko.
  Nu da ti je pogledati, pobre,
  kako srpske sablje sijevaju,
  a dušmanske glave zijevaju!
  Jošt srete ih drvlje i kamenje,
  ne uteče od njih ni kamena.
  To se mjesto Carev Laz nazvalo,
  i po danas vazda će se zvati;
  pak tko voli, nek se bogu moli
  da podrži mlade Crnogorce,
  sve viteze i junačke bojce.
  Amin bože, vazda im pomagaj!

  ---

  Ibraim-Paša i Velestovci

  (1713. god.)

  Knjigu piše skadarski vezire,
  a šilje je Spužu bijelome,
  Parmaković paši Ibrahimu:
  "Čuješ li me, pašo Ibrahime!
  Ja sam čuo i kažu mi ljudi
  da su sišle crnogorske ovce
  na zimnicu u Sađavac tvrdi
  sprama Spuža, grada krvavoga;
  pred ovcama do tri vojevode:
  Mićunović s Velestova Vuče,
  Mrvaljević Draško i Vukota;
  to su turske vazda krvopije,
  od nji plaču sve turske krajine;
  već pokupi tvoju silnu vojsku,
  posijeci do tri vojevode,
  spravi meni tri njihove glave
  da ih pošljem caru u Stambolu!"
  Kada pašu knjiga dopanula,
  nimalo mu mila ne bijaše.
  Znade divno paša Ibrahime
  e vojvode ovce puštit neće,
  niti svoje glave sa ramena,
  bez debele turske pogibije:
  pije šala Mićunović Vuče,
  nije šala Draško i Vukota,
  a oko njih momčad Velestovci,
  Velestovci kao mrki vuci!
  Ma se ino paši ne mogaše,
  no okupi silovitu vojsku
  po veljemu svome pašaluku:
  okupio pet hiljadah vojske
  sve po pušci i krvavoj ruci
  đe znavaše boljega junaka;
  pa dozivlje Đurović Hotaša:
  "O Hotašu, moja vjerna slugo,
  uzmi sobom druga tri četiri,
  pođi s njima pod Sađavac tvrdi
  širokome Dolu Riječkome,
  te uhodi crnogorske ovce;
  viđi divno ko je kod ovacah,
  je li kod njih Mićunović Vuče
  i dva brata, dva Mrvaljevića,
  Mrvaljević Draško i Vukota;
  koliko je strugah i čobanah, -
  smijemo li njima udariti?"
  Hotaš ga je hitro poslušao,
  uze sobom tri četiri druga
  i otide pod Sađavac tvrdi
  te uhodi velestovske ovce.
  L kada je uhodio ovce,
  natrag se je Hotaš povratio,
  doklen Hotaš na Praskvicu dođe,
  a tu pašu Ibrahima nađe,
  pa Hotaša zapituje paša:
  "Jesi l, slugo, ovce uhodio,
  smijemo li njima udariti?"
  "Gospodare, pašo Ibrahime,
  ja sam divno ovce uhodio:
  koliko je Dola Riječkoga,
  svega su ga struge pritisnule,
  po dolu se raširile ovce,
  na ovcama bijahu čaktari,
  a čobani biljegu gađaju;
  jest ovacah pedeset stotinah
  i hiljada konjah i volovah,
  a čobanah stotinu pušakah,
  sve momčadi ka mrke vučadi!
  Tu ne bješe Mićunović Vuka,
  ema bjehu dva Mrvaljevića,
  Mrvaljević Draško i Vukota.
  A najkranje bjehu od nas ovce
  Nenezića i Abramovića,
  i Katnića i Mrvaljevića."
  Ža Hotašu bilo Crnogorce,
  e mišljaše da će poginuti,
  pa je paši riječ besjedio:
  "Gospodaru, pašo Ibrahime,
  ja se bojim i strah me je ljuto
  da mi ovce uzeti nećemo,
  na njih će ti vojska izginuti;
  pa si dao vjeru vojvodama
  do vesela dana Đurđevoga, -
  puknuće ti bruka po svijetu,
  što ćeš tvoju vjeru pogaziti."
  Na njega se paša rasrdio:
  "Kopiljane, Đurović Hotašu,
  žao ti je crnogorske ovce,
  a ža ti je crnogorske glave,
  te mi mećeš stravu na družinu!"
  U to paša na noge skočio
  i pred turskom vojskom najavio,
  i zapade noću u Sađavac.
  Kad je saba zora otvorila,
  na torine udariše Turci,
  u meteriz padoše čobani;
  a zagna se Đurović Hotašu
  da otvori strugu od ovacah.
  a Vukota uždi džeferdara,
  Hotašu je srce opalio
  i s Hotašem strugu pritvrdio.
  Kad to kleti vidiješe Turci,
  jedno se je Ture zagonilo,
  Buljubaša Kučević Ferate,
  da odstruži prebijele ovce;
  Vukota ga gađa džeferdarom -
  pade Ferat na strugu krvavu.
  Nego sila turska udarila
  s mnogo krvi ovce odjaviše.
  No klikuje Mrvaljev Vukota:
  "Đe si, Draško, doma ne vidio,
  Turci naše odjaviše ovce!
  Znaš kako se kod ovacah hvališ,
  da ih puštit bez zamjene nećeš!"
  Dobro brata ukorio Draška,
  a Draško je junak za junaštvo,
  pa opali svoga džeferdara,
  i ubio dobroga Turčina,
  baš sokola Vranić Mehmed-agu, -
  ugrabi mu glavu i oružje.
  Kad posječe Draško Mehmed-agu,
  čobanima velji kredit dođe,
  te na Turke bolje udariše,
  jedanaest glavah ugrabiše,
  ema plijen oteti ne mogu,
  nego bojem zamamljuju Turke.
  Nego evo sreća za čobane:
  doleće im Mićunović Vuče,
  oko Vuka dvjesta sokolovah.
  Bješe Vuče vodio družinu
  i uzeo turskoga plijena
  sa dno Berih iskraj Lješkopolja:
  čuo Vuče udarac na ovce,
  pa potrča braći u pomoći,
  kod torinah Turke zastanuo
  i junački udrio na Turke.
  Kada Turci Vuka opaziše,
  pleća daše, a bježati staše.
  Ćeraju ih momčad Velestovci:
  dok dognaše na Sušicu Turke,
  sto i tri im posjekoše glave,
  svekolike povratiše ovce.
  No đe sreća, tu je i nesreća:
  puče puška Mićunov Andrije,
  te ubila dobra rišćanina,
  barjaktara Miću Popovića;
  s barjaka se smutiše čobani,
  koji će ga s Mića ugrabiti -
  utoliko pobjegoše Turci,
  još ih mlogo poginuti ćaše.

  ---

  Udar na Vuka Mandušića

  (1713. god.)

  Knjigu piše spuški kapetane,
  a šilje je vojevodi Radu
  i junaku Petru Boškoviću;
  ovako im Turčin nakitio:
  "Slušajte me, moje vjerne sluge!
  Aj te k meni Spužu krvavome,
  ne ostav'te Kadića Manojla!"
  Kada knjigu primiše glavari
  na ino se njima ne mogaše,
  dobrije se konja dovatiše,
  pa odoše Spužu na krajinu
  i dođoše na har kapetanu,
  te stadoše piti mrko vino.
  No im veli spuški kapetane:
  "A znate li, moje sluge prave,
  Crnogorci nama dosadiše,
  robe bule, a sijeku glave,
  a ćeraju ovce na zbojeve,
  i ćeraju konje i volove,
  pres'jecaju na drume karvana;
  na Ostrogu bogaz zatvoriše,
  dočekuju od Skadra trgovce,
  i od Bosne i od Sarajeva,
  sijeku im glave od ramenah,
  a grabe im na snosove blago,
  a sve bježe uz Budoš planinu,
  kako gorski od planine vuci;
  ia sad čujem i kažu mi ljudi
  e s' izdigle crnogorske ovce
  odvrh Garča do tvrda Budoša
  na široku Lastvu Ozrinićku,
  na silu se nama izdignuli:
  sve čobani idu pred ovcama,
  a sve zvjerad biju po planini.
  No ustajte na noge lagane
  da mi jednu vojsku pokupimo,
  Arbaniju i Brda prostrana
  i krvava grada nikšićkoga!"
  Kako rekli, tako učinili
  i silnu su vojsku pokupili
  od Nikšićah i krvava Spuža,
  i ostala Brda po izboru;
  tri hiljade vojske okupiše,
  a pred vojskom turski kapetane
  od krvava Spuža i Nikšićah,
  a od Brdah Petre Boškoviću.
  Ode vojska uz kršne Pješivce
  i izide Dolu Oranome.
  Tu je vojska počinula trudna,
  pa glavari uređuju vojsku.
  Zove Petar Kadića Manojla:
  "O sinovče, Kadiću Manojlo,
  ka si skoro ovce uhodio,
  kuda bismo s vojskom obrnuli:
  ali ćemo udrit na Liješće,
  na bijele Vukotića ovce
  i na ovce Domazetovića,
  oli ćemo udrit na Meoca,
  na bijele ovce Mandušića,
  i na ovce Mrgudović Gojka,
  i na ovce Dajičić Simona?"
  No mu veli Kadiću Manojlo:
  "O moj striče, Petre Boškoviću.
  ja sam skoro uhodio ovce:
  ne možemo udrit na Liješća -
  ovac' malo, a dosta čobanah:
  tu su devet bratah Vukotićah,
  i četiri Domazetovića,
  i dva brata, dva Vulaševića,
  i suviše ostali ovčari;
  no da našu vojsku obrnemo,
  da udrimo s vojskom na Meoca,
  tu je dosta za vojsku šićara,
  ovac' mnogo, a malo čobanah.
  No me slušaj, Petre, mio striče:
  zaspah malo, viđoh sanak ružan:
  mi udrismo s vojskom na Meoca
  i bijele ovce plijenismo
  ma uteče Vuče Mandušiću
  sa sokolom Dajičić Simonom,
  i doleće jedan pramak magle
  od te donje Lastve Ozrinićke,
  a iz magle zmije izlećahu,
  grabljahu nam sa glavah kapice, -
  strah je mene poginut hoćemo!"
  No mu reče Petre Boškoviću:
  "Muč, Manojlo, moj mio sinovče,
  san je laža, a bog je istina!
  Nemoj sanak u vojsku kazati,
  e ćeš našu vojsku prepanuti;
  no na noge, da im udarimo
  nećemo li izgubiti Vuka;
  da Vukovu glavu izgubimo,
  dari bi nam došli od vezira!"
  Otolen se vojska podignula,
  a pred vojskom idu kalauzi.
  Udarila vojska na Meoca
  i bijele ovce plijenila,
  jest ovacah pedeset stotinah
  i hiljadu konjah i volovah,
  i dvije tri glave posjekoše,
  pa pobježe vojska uz planinu.
  Nego evo za Turke nesreća,
  e uteče Mandušiću Vuče,
  a i soko Gojković Simone:
  prate tursku uz planinu vojsku,
  a klikuju ovčare čobane,
  sve spominju devet Vukotićah
  i četiri Domazetovića, -
  često gađu, a često pogađu!
  Do maloga Dola Oranoga
  devet glavah Vuče otkinuo.
  U to došli devet Vukotićah
  i četiri Domazetovića.
  A što ću ti lakrdiju duljit:
  od maloga Dola Oranoga
  te do Zete niže Drenovštice,
  sedamdeset glavah otkidoše
  i na Zetu vojsku naćeraše.
  Viđi Vuka iz Lješeva Stupa!
  Dockan bješe Vuče dolazio,
  pa u Turke juriš učinio
  i na Zetu ubio Turčina;
  i na tome boja razdvojiše.

  ---

  Ćuprilić Vezir

  (1714. god.)

  Glas dopade u Stambolu gradu
  na divanu cara čestitoga
  da je turska vojska poginula
  koju bješe care opravio
  da pohara lomnu Goru Crnu.
  A kad care glase razumio,
  on doziva Ćuprilić vezira:
  "Ćupriliću, moja vjerna slugo,
  ja opravih serašćera moga
  i s njim vojske pedeset hiljadah
  da osvetim moju žalost tešku,
  koju su mi dali Crnogorci,
  što na moju zemlju udariše
  da ugode caru moskovskome,
  kad mi bjesmo u rat s Moskovima;
  pak mi evo dopadoše glasi
  da je moja vojska poginula
  u nekakve šume i klisure,
  poginula od Crnogoracah,
  da glasnika ostanulo nije.
  I ovo su teški jadi moji,
  od kojijeh preboljet ne mogu
  dokle vojsku ne osvetim svoju;
  nego uzmi vojske sto hiljadah,
  ol' i više koliko ti drago,
  idi, slugo, Crnoj Gori lomnoj
  .da raskopaš crkvu na Cetinje
  I manastir kod bijele crkve,
  đe dohode knjige od Rusije
  za zlo tursko i za pakost ljutu!
  Pali redom sela svakolika,
  robi roblje, sijec' muške glave,
  ne ostavi crkve ni oltara
  što do zemlje raskopati nećeš,
  da istražiš crnogorska gn'jezda,
  u koja se ljute zmije legu!"
  Kad Ćuprilić zapovijed primi.
  on sakupi silnovitu vojsku,
  sto i dvadest hiljadah Turakah,
  A kad blizu Crne Gore dođe,
  na granice Crnogorce nađe:
  sve priteklo da se od njeg' brani:
  al' se njemu odbranit ne mogli,
  i što mogli ne imali čime,
  ne imali praha ni olova:
  jedan junak, a dvadest Turakah,
  jedna sablja na dvadest sabaljah,
  jedna puška na dvadest pušakah;
  nego oni natrag pobjegoše
  među tvrde gore i planine,
  eda bi se tuđer odbranili.
  Onda kleti Turci odolješe:
  popališe sela i plemena,
  raskopaše crkve i oltare
  i manastir na polje Cetinje.
  Što pobježe među gore tvrde,
  to ne dade sebi pristupiti
  i ostade u gorama živo;
  što l' u gore pobjeći ne moglo.
  to pobježe u Boku Kotorsku,
  u državu dužda od Mletakah,
  imajući tvrdu uzdanicu
  da ih Turkom nigda predat neće,
  nego da će dužde pomisliti
  na velike službe crnogorske,
  što je imo od Crnogoracah
  u različne rate i bojeve
  suprot silna Otmanović cara,
  đe su svoju krvcu prolivali.
  Al' se oni tužni prevariše,
  što imali lažnu uzdanicu:
  dužd za njima Turke napuštio
  po svoj Boki i svemu Primorju -
  pohvataše malo i veliko;
  što l' u ropstvo voditi ne hćeše,
  isjekoše malo i golemo,
  pak otale sablje okrenuše,
  s dopuštenjem dužda od Mletakah,
  ter se Turci otle pomakoše
  preko ravne zemlje Arbanije
  i uzeše duždu prijatelju
  svu Moriju među more slano.
  To mu hvala i to mu isplata
  za njegovo vrlo prijateljstvo
  što im dužde bješe učinio,
  predavavši tužne Crnogorce
  da ih kolju na zemlju njegovu.
  Hej, lacmanstvo, - daleko ti kuća!

  ---

  Udar Turakah na selo Trnjine

  (1717. god.)

  Zahvali se Čengić Sinan-beže
  pred gospodom od Hercegovine:
  "Ah da bi me bula ne rodila,
  no vlahinja, koja vlahe rađa,
  ako vojsku sakupiti neću
  da poharam selo na Trnjine,
  pa Trnjine nakraj Gore Crne,
  jer mi u njem čudan šićar kažu:
  b'jele ovce, konje i volove,
  što su oni kleti Trnjinari
  sve iz naše zemlje ugrabili!
  Opaliću kulu Roganovu,
  na koju se turske glave suše
  i u koju tursko roblje vode,
  te ih nama daje na otkupe;
  zarobiću ljubu Roganovu,
  mladu ljubu skoro dovedenu,
  jer mi kažu koji je poznaju
  da je ljepša od vile bijele!"
  mu stari veli Katlan-aga
  od Mostara grada bijeloga:
  "Prođ' se toga, Čengić Sinan-beže,
  nije lasno robit Crnogorce
  ni paliti sela crnogorska,
  dok se oni krvlju ne obliju!
  Znaš li, beže, što je skoro bilo
  kad udriše naši Hercegovci
  pa bijelu kulu Roganovu:
  niti oni roba zarobiše
  ni bijelu kulu opališe,
  no skočiše mladi Crnogorci,
  razagnaše Turke na buljuke,
  tridest i šest živih uhvatiše,
  sve begovah, agah i spahijah,
  a suviše ostalih Turakah!
  Ne šćeše ih pustit na otkupe
  za mletačke od zlata dukate,
  već za tursku bruku i sramotu
  zaiskaše mačvanske veprove.
  Što iskaše, to im Turci daše,
  za krmčeve Turke mijenjaše!
  Spomeni se, Čengić Sinan-beže:
  što se pređe moglo dogoditi,
  to s' i opet dogoditi može;
  no prođi se toga vojevanja,
  da te ljuta zmija ne udari!"
  Na to bego ne obraća glave,
  jer ga nosi želja prevelika
  na lijepu Roganovu ljubu,
  da je uzme za ljubovcu vjernu.
  Pak iskupi sedam hiljad' vojske.
  na Trnjine selo udario.
  Al' se brane tridest Trnjinarah
  kojino se doma namjeriše
  žestokijem ognjem iz pušakah.
  a klikuju braću Crnogorce
  iz bijele kule Roganove -
  ni pristupit do kule ne dadu!
  To začuše Čevljani junaci
  i ostali mladi krajičnici,
  Velestovci, Cuce i Bjelice;
  na junačke noge podskočiše
  i šarene puške prihvatiše,
  put Trnjinah brzo potekoše.
  Kliče dobar junak iz družine:
  "Stan postani, turski buljubaša.
  jer da imaš krila sokolova
  ne bi tebe danas odnijela!"
  Kad vidješe Turci Crnogorce,
  pobjegoše glavom bez obzira.
  No im loša sreća priskočila,
  što ih potoč skoro pristignula,
  ćeraše ih gorom i planinom:
  do Prentina Dola krvavoga
  devedeset glavah odsjekoše,
  a ostale dalje poćeraše
  i na tvrdi klanac naćeraše,
  sto i tridest i dva uvatiše,
  među njima agah i begovah
  sedamdeset i četiri druga.
  Sve ostale tuđer izgubiše,
  a gospodu živu povedoše
  nasred Čeva na gumno kameno.
  Hoćahu ih pustit na otkupe,
  no ih ženska glava ukorila,
  vjerna ljuba kneza Mojisija
  baš od Čeva, mjesta krajičnoga;
  ona reče Kojičiću Vuku,
  što držaše Čengić Sinan-bega
  svezanijeh rukah naopako:
  "Oj đevere, Kojičiću Vuče,
  vi hoćaste braću otkupiti
  u kletoga Ćuprilić-vezira,
  no ih ne šće dati na otkupe.
  Spomeni se, Vuče, udovicah,
  udovicah, crnih kukavicah,
  onomlani što su ostanule,
  kukajući i suze roneći
  bez muževah i bez braniteljah!
  Nije li vi zazor i sramota
  da vi braću svoju ne svetite,
  no puštate Turke na otkupe?"
  U junaku puče srce Vuku:
  sabljom mahnu Kojičiću Vuče
  i odsječe Sinan-begu glavu;
  svu gospodu tako pogubiše.
  Tad stadoše mijenjati Turke
  za junake mlade Crnogorce
  koji bjehu skoro poginuli
  od velike vojske Ćuprilića;
  tu prebiše, dragi pobratime:
  dva Čengića za popa Milića,
  Ljubovića za Đukanovića,
  a Mekića za Tomanovića,
  Jagličića za Mićunovića,
  dva Zv'jezdića za dva Baletića,
  a dizdara od Klobuka Zuka
  za sokola Mandušića Vuka:
  a ostale brojiti ne mogu,
  jer bi pjesma odveć duga bila.

  ---

  Petar Bošković

  (oko 1718. god.)

  Pade paša s vojskom na Doljane,
  na Doljane više Podgorice;
  đe panuo šator razapeo,
  pod šatorom noge prekrstio
  i dugački čibuk zapalio.
  Otlen paša knjigu nakitio,
  a posla je u selo Viniće,
  u Viniće u Bjelopavliće,
  a na ruke vojevodi Radu:
  "Čuješ mene, od Vinićah Rade,
  da si s prešom mene na Doljane,
  i dovedi pobratima tvoga
  sa Slatine Petra Boškovića,
  a dajem ti tursku vjeru tvrdu
  pišta Petru učiniti neću."
  Kad vojvodi knjiga dopanula,
  onu gleda, drugu nakitio,
  a posla je pobratimu svome
  u Slatinu Petru Boškoviću:
  "Boškoviću Petre, pobratime,
  hajde, pobre, dase sastanemo!"
  Kad je Petra knjiga dopanula
  i vidio što mu sitna piše,
  dobra se je konja dohvatio,
  iz Žabljaka Omer ćehajića,
  pa turskoga konja pojahao,
  i otide na sastanak k Radu,
  doklen dođe Zeti na obalu, -
  al' je prvi Rade izlazio.
  Kad se mili stali pobratimi,
  ruke šire, u obraz se ljube;
  no mu reče Petar Boškoviću:
  "Što si, pobre, poručiva za me?"
  A Rade mu pravo kaževaše:
  no mu Petar riječ besjedio:
  "Pobratime, sa Vinićah Rade,
  ja ti tamo ne smijem oditi,
  turske će me dave izgubiti."
  "A ne boj se, Petre pobratime,
  paša mi je zada vjeru tvrdu
  da ti ništa učiniti neće;
  no ostavi konja turačkoga,
  iz Žabljaka Omera ćehaje:
  to je paši najvjernija sluga..
  reče njemu Petar Boškoviću:
  "Hoću s tobom, pobratime, poći,
  a bojim se i strah me je ljuto
  da sramotno hoću poginuti."
  Pa skočiše oba pobratima,
  od mejdana konje pojahaše,
  otidoše niz Bjelopavliće.
  A kad došli više Spuža grada,
  tu je Petar konja odjahao,
  a otide pješke na opanke;
  dok dođoše na ravne Doljane,
  pašine ih sluge ugledaše.
  ugledaše pa ih susretoše
  da im prime konje i oružje.
  Rade konja i oružje daje,
  a Petar je konja ostavio,
  konja nema, a ne da oružje;
  pod oružjem paši pristupio:
  ne hće paši ruku poljubiti,
  već prekrsti noge pod šatorom.
  Dok evo ti dava od Turakah,
  od Žabljaka Omere ćehaja;
  pašinu je ruku poljubio,
  a paši je riječ besjedio:
  "Haj pomagaj, pašo gospodare.
  od krvnika Petra Boškovića!
  Dva je moja brata izgubio,
  i jaše mi konja bratinoga."
  No je paša riječ besjedio:
  "Je l' istina, Petre, moja slugo?"
  "Istina je, pašo gospodare,
  ma me za to kriva naći nećeš:
  jednom poslah dvoje slijepacah
  te odoše zemljom i svijetom,
  dok dođoše gradu u Žabljaku;
  tu ih kleti pohvataše Turci,
  baciše ih u vodu Moraču;
  pa ih moja braća osvetiše,
  posjekoše braću Omerovu,
  i mene su konja darovali.
  Mogu prebit dvoje slijepacah
  za dva brata Omera ćehaje,
  a za gusle konja ćehajina;
  ja nijesam ništa njima dužan."
  Ona prođe, druga dava dođe,
  od Turčina Osmanagić-bega,
  od bijele varoš Podgorice:
  "Haj pomagaj, pašo gospodare,
  od krvnika Petra Boškovića!
  Vjernu mi je zarobio ljubu,
  Turcima je ljubi na sramotu."
  "Je l' istina, Petre, moja slugo?"
  "Istina je, pašo gospodare,
  ma me za to kriva nećeš naći:
  majka joj je rišćanica bila,
  rišćanica pa se poturčila.
  njoj je vaša vjera omrznula,
  te je ona k mene uskočila
  i rišćansku vjeru prihvatila."
  To je paši tvrdo mučno bilo.
  Pa i treća dava ispanula,
  od Turčina bega Lisičića:
  "Haj pomagaj, pašo gospodare,
  od krvnika Petra Boškovića!
  Dva je moja izgubio sina
  i zajmio pet stotin ovacah."
  "Je l' istina, Petre, moja slugo?"
  "Istina je, pašo gospodare,
  ma me za to kriva naći nećeš,
  jer je prva turska zađevica:
  prvi su mi Turci udarili
  na Kopilju, polju piperskome,
  i mojega izgubili sina -
  bolji bješe od tri begovijeh,
  tri stotine zajmili ovacah -
  bolje bjehu no šest begovijeh!"
  Već su paši dave dojadile,
  ge slugama turski progovara:
  "Drž'te sluge, Petra posjecite!"
  Jadan Petar turski ne umije,
  ma razumje sa Vinićah Rade,
  na govori Petru pobratimu:
  "Bježi, Petre, glave ne unio,
  jer ti Turci posjekoše glavu!"
  "A kako ću, dobar pobratime?
  Da ja imam sokolova krila,
  ne bi perje meso iznijelo,
  akamoli noge pod junakom!"
  Opet mu je Rade besjedio:
  "Bježi, Petre, glave ne unio,
  uzmi konja moga al' pašina!"
  Skoči Petar kako soko sivi,
  a plamena noža izvadio -
  od Petra se razmakoše Turci,
  pašina je hata otkinuo,
  pa se njemu na ramena baci,
  pa pobježe poljem Zagoričem.
  Doklen Turci konje pojahaše,
  dotlen Petar nasred polja dođe;
  dokle Turci nasred polja ravna,
  dotle Petar u Glibavac ravni.
  Tu se Petru konjic opučio,
  bježi Petar pješke na opanke.
  Dotle Turci došli u Glibavac.
  Petar pješke više Spuža dođe;
  tu je konja nahodio svoga,
  i dobra se konja dohvatio,
  i uteče u selo Slatinu,
  u tanku se zatvorio kulu
  su dva brata i dva bratučeda,
  su dva strica i su tri sinovca.
  Na kulu mu udariše Turci,
  ma se Petar Boškoviću brani
  žestokijem ognjem iz pušakah.
  Branio se dva bijela dana,
  bog da znade predat se hoćaše,
  no mu viče iz planine vila:
  "Ne predaj se, Petre Boškoviću,
  e ti ide jedna pomoć vruća,
  pomoć vruća stotina Piperah!"
  Malo bilo, mnogo ne trajalo,
  dok evo ti Piperi junaci:
  na tursku su vojsku udarili,
  no je mnogo vojske u Turakah,
  razagnaše stotinu Piperah,
  a na Petra bolje navališe.
  Ma se Petar Boškoviću brani.
  branio se dva bijela dana;
  no su Petru muke odoljele,
  bog da znade predat im se ćaše,
  no zavika iz planine vila:
  "Boškoviću Petre, ne predaj se,
  e ti ide jedna pomoć vruća,
  pomoć vruća, trista Pješivacah.
  a pred njima Nikčević Ilija!"
  Malo bilo, mnogo ne trajalo,
  tri stotine dođe Pješivacah:
  na tursku su vojsku udarili,
  no je velja vojska u Turakah,
  razagnaše trista Pješivacah,
  uzgnaše ih uz Brda kamena,
  a na Petra bolje navališe.
  Ma se Petar Boškoviću brani.
  dva bijela dana bez prestanka;
  muke su mu ljute odoljele,
  zove Turke da im se predaje,
  i od kule vrata otvorio
  da izlazi na aman Turcima,
  no zavika iznad kule vila:
  "Ne predaj se, moj sokole sivi,
  nemoj tvoje popuštit poštenje,
  e ti sada ide pomoć vruća,
  pomoć vruća od Gorice Crne,
  baš dvanaest stotinah pušakah,
  a pred njima srpska vojevoda,
  s Čeva ravna Draško Popoviću!
  Ako li mi, Petre, ne vjeruješ,
  ti pogledaj između Garčevah:
  eto prvi na vodu Sušicu
  oni zadnji na selo Zagredu."
  Malo bilo, mnogo ne trajalo,
  Zetu vodu Draško prelazio,
  u Ždrebanik ravni ulazio;
  iz plećih su Turke zaminuli,
  i na tursku vojsku udarili...
  I kako se kolju polagano,
  svu je vojsku tama pritisnula
  od brzoga praha i olova
  i od pare konjske i junačke;
  sijevaju mači od pojasa,
  grme puške, nebo se prolama,
  stoji jeka mnogih ranjenikah,
  prolijeću konji bez junakah,
  a junaci bez dobrijeh konjah!
  Nego Turci pleći obratiše,
  oćera ih Draško Popoviću
  sa sokolom Petrom Boškovićem.
  Da ti se je nagledati, druže,
  ka se momci grabe na oružje!
  A šta ću ti duljit lakrdiju:
  od Slatine do Sige gradine
  tri stotine glavah posjekoše,
  tri stotine konjah ugrabiše;
  od Turakah studen kami osta -
  grdna glasa, crnoga obraza.
  Koliko je vojske crnogorske,
  svaki nosi biljeg od Turčina:
  neki glavu, a neki oružje,
  neki vodi konja sedlenika.
  U Slatinu vojska konačila
  pod bijelu Boškovića kulu;
  tu ih Petar dočekao divno,
  zaklao im stotinu ovnovah.
  A kad svanu i sunce ogranu,
  podiže se Draško Popoviću,
  a za njime sva njegova vojska,
  put krvava Čeva na krajinu,
  pjevajući i puškam' mećući.
  Petar osta zdravo u Slatinu
  i zadobi slavu i poštenje.

  ---

  Udar na selo Trnjine

  (1722. god.)

  Knjigu piše beže Ljuboviću
  od široka polja Nevesinja,
  a posla je paši trebinjskome;
  ovako mu u nju nakitio:
  "Moj ujače, pašo Huseine!
  Mož li znati, jesi l' zapazio,
  kad prolazi Ćuprelić vezire
  i pohara tvrdu Goru Crnu,
  crnogorske posječe glavare
  na sastanak i na vjeru tvrdu
  na Sitnicu pod Orahovicu?
  Ps ostade ništa do kamena
  i krvava sela na Trnjine
  od velike vojske Ćuprelića.
  Tu je dosta jada za Turakah.
  Jučer su mi brata izgubili,
  brata moga, a sestrića tvoga -
  bješe poša u lov u Sominu,
  oko njega sve njegove sluge,
  i njihove poniješe glave,
  poniješe u tvrde Trnjine -
  znaš sestrića, bega Ali-bega,
  do cara mu ne bijaše para!
  No, zaboga, moj mio ujače,
  ustaj brže da kupimo vojsku
  da i toga vraga istražimo,
  da od njega ne ostane traga,
  da mi naše jade osvetimo.
  Pa još da ti, moj ujače, kažem:
  jest u kneza u Roganovića,
  u njega je ljuba vjerenica,
  jest kneginja kako gorska vila,
  po dva konja uspored preskače:
  za tebe bi pašu trebovala,
  al' za mene, tvoga sestričića!"
  Kad je paša knjigu razumio,
  on ustade na noge junačke;
  zapucaše pašine lubarde
  za tri noći i tri b'jela dana,
  te se velja vojska pokupila
  od Nikšićah i od Korenićah.
  od Trebinja i od Nevesinja,
  od Ljubinja i od Ljubomira,
  od bijela Ključa i Klobuka,
  i široka Gacka prostranoga.
  od tvrdoga Stoca i Mostara,
  i od Foče i Novog Pazara.
  Kad su silnu vojsku pokupili
  na široko Gacko polje ravno,
  na tefter su vojsku izbrojili -
  vojske bješe dvadeset hiljadah.
  Otolen su vojsku podignuli
  i spadoše na Polje Nikšićko.
  Viđe vojsku od planine vila,
  pa poleće na lagana krila;
  više Čeva vila počinula
  navrh Lisca, visoke planine;
  otle kliče tanko glasovito
  u krvavo Čevo na krajinu,
  a na ime kneza Mojisija.
  No se doma kneže ne namjeri,
  no Krstinja, kneževa ljubovca.
  pa kneginja vili besjedila:
  "Što je, vilo, kamenom ti stale?
  "Kako šta je, kneževa kneginjo:
  evo sjutra vojska na Trnjine,
  a pred vojskom paša od Trebinja
  s Begler-begom, svojijem sestrićem,
  a za njima dvadeset hiljadah!
  Trnjine će selo poharati,
  crnogorsko krilo salomiti;
  no đe ti je kneže Mojisija,
  da pokupi mlade Crnogorce
  da dočeka Turke na Trnjine?"
  "Muči, vilo, kukavice crna,
  đe su njemu mladi Crnogorci?
  Da l' nijesu lani poginuli
  od velike vojske Ćuprelića?
  Đe gođ bješe od boja glavara
  na vjeru ih posjekoše Turci
  na Sitnicu pod Orahovicu;
  a ostali koji pogiboše
  od velike vojske Ćuprelića:
  đe gođ bješe lakca i bojnika,
  sve pogibe, ništa ne ostade,
  do momčadi lude i nevješte
  i crnijeh, vilo, udovicah,
  udovicah kako kukavicah!"
  U to kneže Mojisija dođe
  kad kneginja s vilom govoraše.
  Skoči kneže na noge junačke,
  pa okupi od Čeva Čevljane,
  sve im kaže što je i kako je.
  Otidoše Dolu Papratnome,
  a knez posla lake poklisare.
  Jednog posla selu Velestovu
  pobratimu od Jabukah Vuku:
  "Evo sjutra Turci na Trnjine,
  no pokupi, Vuče, Velestovce,
  hajde s njima Dolu Papratnome!"
  Pa poslao drugog poklisara,
  poslao ga u pleme Bjelice
  na dvorove Milića vojvode:
  "Na noge se, Miliću vojvodo,
  i pokupi Cuce i Bjelice,
  hajde s njima Dolu Papratnome;
  evo sjutra Turci na Trnjine,
  da svetimo jade od Turakah:
  jeda bi ti bog i sreća dala
  devet bratah tvojih da osvetiš,
  devet bratah kako Jugovićah,
  te ih lani Turci posjekoše
  u bijelu crkvu Svetu Petku,
  što ne kćeše crkvu ostaviti
  da je Turci bez krvi opale!"
  Crnogorci na noge skočiše
  kako haber od kneza primiše,
  skupiše se Dolu Papratnome,
  brojem bješe hiljadu pušakah.
  U Do tamnu noćcu prenoćiše.
  A kad noći ispred zore bilo,
  nešto trenu nebo od Trnjinah,
  na Trnjine Turci udariše,
  i Trnjine ognjem opališe,
  i golemi šićar zauzeše:
  krnji vagan i dvije ožice,
  i pijevca, Tomina kokota,
  i ćoroga konja Roganova.
  No skočio Nikolić Tomašu,
  a za njime mladi Crnogorci,
  i zajmiše Turke uz Trnjine,
  stigoše ih na vrh od Presjeke.
  Nego puče puška crnogorska,
  baš sokola od Jabukah Vuka,
  i pogodi tursku buljubašu
  Murčić Zuka od grada Klobuka.
  Iza Vuka obrnula ruka,
  a Turcima obrnu neruka!
  Gone Turke uz Dole Prentine:
  od Presjeke do navrh Dolovah,
  od Dolovah do Lastve Prentine -
  dvojinom ih više posjekoše.
  Kada bjehu uz Lastvu Prentinu,
  no zavika Matijašev Janko:
  "Na lijevo obrnite, Turci,
  a za dušu starca Matijaša,
  e piličnik od vas ne uteče!"
  Na lijevo Turci obrnuše,
  na stijene velje nagaziše,
  na krvavu Kokotovu glavu,
  koju ne bi soko preletio
  a kamoli junak priješao:
  tu sijeku i razgone Turke,
  dok junake zabolješe ruke;
  od Turakah jade počiniše,
  ne puštiše ništa do kamena.
  sedamdeset uhvatiše žive,
  sedamdeset i više četiri,
  sve gospode: agah i begovah,
  među njima pašu Huseina,
  sa sestrićem begom Ljubovićem,
  pa ih vode rukah svezanijeh.
  Mišljahu ih vrći na otkupe,
  e su jadni Crnogorci gladni,
  no kad došli Čevu krvavome,
  tu ih srele čevske pokajnice,
  a pred njima Krste Mojaševa;
  kako viđe bega Ljubovića
  kako viđe odmah ga poznade.
  pa đeveru svome besjedila:
  "Moj đevere, Nikolić Tomašu,
  kud mi vodiš bega Ljubovića?
  Zar sam malo njemu robovala, -
  lani me je beže uhvatio,
  kad pohara vezir Ćupriliću,
  kad pohara lomnu Crnu Goru, -
  robovala za godinu danah?
  Daj mi noža, a na ti kuđelju,
  da posječem bega Ljubovića."
  I kneginja ukori đevera:
  nožem vrže Nikolić Tomašu,
  te posječe bega Ljubovića.
  Tad svijema posjekoše glave
  i prebiše prve za potonje:
  Huseina pašu trebinjskoga
  za bijelu na Cetinju crkvu
  što Ćuprilić bješe izgorio,
  Ljubovića za Mićunovića,
  a Čengiće za braću Miliće,
  Jagličića za Tomanovića,
  Murčić Zuka za Mandušić Vuka.
  Sijerčića za Mrvaljevića,
  a Jaganca, tursku buljubašu,
  za našega Vukca arambašu,
  a iz Foče hodžu Sulejmana
  za ćoroga vranca Roganova,
  a ostale Turke vitezove
  za junake mlade Crnogorce
  koji bjehu u boj poginuli
  protiv velje vojske Ćuprilića;
  prebijaju deset za jednoga -
  pravo nije, ma lijeka nije.

  ---

  Ne daju vuci ovacah

  (oko 1725. god.)

  Knjigu piše Hadžimanić Duro
  od nesrećna grada nikšićkoga,
  a šilje je u lomne Pješivce,
  a na ruke Babiću Ivanu:
  "O Ivane, bogom pobratime,
  znaš li, pobro, davno bilo nije
  kada smo se lani pobratili
  o veselu danu Mitrovome,
  bratimili za zlo crnogorsko,
  da gonimo plijen crnogorski,
  da sječemo crnogorske glave?
  Svo ima po godine danah,
  nit' uzesmo s krajine plijena,
  nit' junačke glave posjekosmo!
  No na noge, mio pobratime;
  pokupi mi stotinu junakah
  koji nema kuće ni baštine,
  koji nema tora ni obora,
  ni drugoga blaga ni imuća
  dosim struke i oružja sjajna;
  dovedi ih gradu nikšićkome,
  jer sam dobar šićar uhodio
  u dno Bare u polje Grahovo,
  baš ovacah trideset krdovah,
  to su, pobro, ovce crnogorske."
  Kad Ivanu sitna knjiga dođe,
  on sakupi stotinu junakah
  i otide gradu nikšićkome.
  A kad gradu dođe na čaršiju,
  na čaršiju pred kafetariju,
  tu našao Dura pobratima
  i za Durom dv'je stotin Turakah.
  Ruke šire do dva pobratima,
  ruke šire. u lice se ljube,
  pitaju se za junačko zdravlje,
  i rekoše da su zdravo bili.
  Tada reče Babiću Ivane:
  "Pobratime, Hadžimanić Duro,
  smijemo li udriti na ovce,
  jer su vazda dobri Crnogorci?
  Strah je mene i bojim se ljuto
  bez krvi ih velje puštit neće!"
  Ma ga kleto Ture slobođaše:
  "Ne boj mi se, mio pobratime,
  sve su, kažu, đeca kod ovacah,
  kod njih nema dobroga junaka
  do sokola Markovića Vuka
  od Trnjinah sela krvavoga."
  Otolen se vojska podignula
  i otide u Zagoru malu.
  U Zagoru vojsku ostaviše,
  a odoše do dva pobratima
  da uhode ovce u Grahovo.
  Kad izišli na vrh od Derviša
  Crnogorci ovce otvoriše
  i puštiše trideset krdovah;
  svaki svoje ovce prišikuje,
  ma ne hoće Markoviću Vuče;
  junak ide nasprema ovacah,
  a pa ruke nosi džeferdara,
  a sve gleda kad će biti kavga;
  džeferdaru riječ progovara:
  Džeferdare, moj uzdani druže,
  ako bi mi udarili Turci,
  nemoj mene, druže, prevariti,
  već mi ubij danas građanina,
  te opošti i mene i sebe
  I bijele zamijeni ovce!
  A dajem ti moju vjeru tvrdu,
  ak' unesem glavu na ramenu,
  nosiću te Risnu na Gabelu,
  drven ću ti sanduk oturiti,
  a od srme kundak udariti, -
  zaisto te prevariti neću!"
  To slušaju do dva pobratima,
  nimalo im milo ne bijaše,
  pa među se zbora zametnuli,
  i tako su makul učinjeli:
  da ne smiju njemu udariti.
  U Zagoru došli u družinu,
  sve im što je i kako je kažu,
  i kakav je Markoviću Vuče, -
  da ne smiju njemu udariti.
  Kad to začu Hodo barjaktare,
  tako bješe njima besjedio:
  "Pi, đavole, oba pobratima!
  Đe se boje trista od jednoga,
  ne ščekala kuća nijednoga!
  A tako mi vjere i zakona,
  ja sam sade s uhode došao,
  i tek Vuče što zatvori ovce,
  on otpravi trideset čobanah,
  opravi ih Risnu na pazare
  da mu kupe vina i duvana
  i fišekah, zaire junačke;
  no na noge, da mu udarimo
  kako sine zora na istoku;
  lako ćemo ovce plijeniti
  i Vukovu glavu otkinuti."
  Sva je vojska Hoda poslušala
  i noću se Vuku primaknula.
  Viđi Vuče sreće kakve ti je!
  Dođoše mu do dva pobratima,
  Vuk Bojanović i Vuk Tomanović,
  na torinu Vuka Markovića,
  bjehu prošle noći tri sahata:
  "Dobar veče, Vuče pobratime!
  Hajd' u četu, pobro, da idemo!"
  Ema im se Vuče odgovara:
  "Ja ne mogu ovce ostaviti:
  druge puške kod ovacah nemam
  do mojega sjajna džeferdara,
  a strah me je i bojim se ljuto
  e će mene Turci udariti
  bijele mi ovce plijeniti;
  ma se uzdam u boga miloga,
  i u stari talih crnogorski
  i u moga bistra džeferdara
  da ih puštit bez zamjene neću.
  A divno sam ceka napunio:
  u nj sam vrga dva brata blizanka,
  za sindžir sam braću privezao,
  on će moje ovce osvetiti.
  A posla sam trideset čobanah
  bijelome Risnu na Gabelu
  da mi kupe vina i duvana
  i fišekah, zaire junačke."
  Gosti Vuče do dva pobratima,
  on im zakla brava jalovoga.
  Večeraše tri bijesna Vuka,
  pa čibuke svoje zapališe,
  uz čibuk se zbora zađedoše,
  a sve Vuci zbore za junaštvo:
  koliko su glavah otkinuli,
  koliko su uzeli pljenovah;
  bi l' na ovce Turci udarili
  kad bi znali ko je kod ovacah.
  Reče soko Tomanović Vuče:
  "Da bog dade, oba pobratima,
  ako igda kćeli udariti,
  jutros ni se Turci kojasili!"
  Malo prođe, ne bi nikoliko,
  udariše na torinu Turci,
  utekoše u glavicu Vuci.
  No se zagna Hodo barjaktare,
  la otvori strugu od torine,
  no ga gađa Markoviću Vuče,
  i divno je zgodio Turčina,
  zgodiše ga dva brata blizanka,
  na prsi mu toke oštetiše,
  a na leđa srce isturiše -
  mrtav Turčin strugu pritvorio.
  Ma Nikšići zorno kidisaše,
  sve bijele ovce zavrnuše.
  Al" tri Vuka trče u poćeru:
  no se brani Babiću Ivane,
  oko njega od Nikšićah Turci,
  ne daju se primaći poćeri.
  No klikuje Markoviću Vuče:
  "Pi, zla srećo, oba pobratima:
  kad se skupe na zbor Crnogorci
  na Cetinje kod bijele crkve,
  zađešće se za bijele ovce,
  tri će kazat kod ovacah Vuka,
  a ovce ni Turci odjaviše!
  To je naša bruka i sramota!"
  Pa se zagna Markoviću Vuče
  da preteče ovce u Prisoja,
  al' mu ne da Babiću Ivane,
  no ga Ivan gađa džeferdarom,
  desnu mu je nogu salomio.
  Pade Vuče u travu na glavu,
  a priskoči Babiću Ivane
  da Vukovu posiječe glavu,
  no se Vuče sjeći ne davaše:
  pa zdravu se nogu pridigao,
  a upiri svoga džeferdara,
  te pogodi Babića Ivana,
  obije mu noge salomio;
  pade Ivan mrtav ukraj Vuka.
  Kad pogibe turska buljumbaša,
  sva se turska vojska prepanula;
  kidisaše dva bijesna Vuka,
  kidisaše Vuci uz Prisoje,
  a Turci im pleća obrnuše:
  dok dođoše na vrh od Prisoja
  po dvije su glave otkinuli,
  polovinu oteli ovacah.
  U to prispje trideset čobanah
  sa Gabele Risna bijeloga,
  udariše jedino na Turke,
  razagnaše kroz Zagoru Turke,
  kako vuci bez pastira ovce.
  Otolen se natrag povratiše,
  svaki nosi od Turčina glavu,
  a dva Vuka nose po četiri
  i po dva su živa uhvatili.
  Kad dođoše na dno od Prisoja,
  tu nađoše Vuka ranjenoga,
  a do njega Ivana mrtvoga.
  A zagna se Tomanović Vuče
  da posječe glavu Ivanovu,
  no ga kumi Markoviću Vuče:
  "Ne, zaboga, Vuče pobratime,
  dosta si se glava nasjekao,
  no pones'te mene na Ivana
  da krvniku posiječem glavu
  koji mi je krilo salomio."
  Ponesoše Vuka ranjenoga
  te posječe glavu Ivanovu.
  Pošto Vuče posječe Ivana,
  on je tako riječ besjedio:
  "Slušajte me, oba pobratima:
  vi mi danas obraniste ovce
  i nikšićke iskopaste Turke,
  no uzmite dio od ovacah,
  od ovaca stotinu ovnovah!"
  Odgovara Tomanović Vuče:
  "Nećemo ti, pobro, đavoljega,
  niti ćemo više starešine
  do džeferdar Hadžimanić Dura, -
  njega ćemo uzet starešine;
  ja sam Duru otkinuo glavu
  i skinuo s njega džeferdara."
  Pa pođoše dva bijesna Vuka,
  otidoše u četu krvavu.
  Napraviše čobani nosila
  od svojijeh sjajnijeh pušakah,
  te snesoše Vuka Markovića,
  snesoše ga Risnu na krajinu.
  Liječi se za godinu danah,
  doklen Vuče rane izvidao,
  i ljekara podmirio divno:
  dade njemu sjajna džeferdara,
  džeferdara Babića Ivana,
  i šejšanu Hoda barjaktara!
  Opet Vuče kod ovaca pođe,
  ma ne može više četovati.

  ---

  Carev sestrić i Piperi

  (1732. god.)

  Hvala bogu, hvala velikome,
  što davije caru dojadiše
  od prostrane zemlje Arbanije,
  od Turakah s turskijeh krajinah,
  od Spužanah i Podgoričanah!
  Plaču Turci na pleme Pipere:
  "Aman, care, zemlji gospodare,
  ti pomagaj, ako znaš za boga,
  od Piperah, Brda krvavoga,
  roblje robe, a sijeku glave,
  a hvataju bule, kade mlade,
  ts ih vode bose po kamenju!
  Daj nam vojsku, dragi gospodare,
  da Pipere Brdo razorimo,
  Crnoj Gori krila salomimo,
  al' nas prati, dragi gospodare!"
  Kad davije caru dosadiše,
  on doziva sestričića svoga,
  Rusten-bega Džidi-Begovića:
  "Slušaj mene, mio sestričiću,
  kupi vojske trideset hiljadah,
  a ne žali haznu ni zahiru;
  vodi vojsku zemlji Arbaniji,
  doklen dođeš varoš Podgorici -
  davije mn od njih dojadiše
  na Pipere, na pleme kaursko:
  robe bule, a sijeku Turke,
  razuraju careve krajine.
  Na Pipere pušti silnu vojsku,
  te istraži u Pipere vraga,
  nemoj od njih ostaviti traga,
  da počinu Turci krajičnici!
  I ako bi tako učinio
  kako tebe tvoj daidža kaže,
  dobrim ću te darovati darom:
  vrć ću tebe, mio sestričiću,
  za valiju na Urumeliju."
  Rusten-begje giben na junaštvo,
  i cara je dobro poslušao,
  primio mu vojsku i zahiru.
  Vodi vojsku zemljom i svijetom
  doklen dođe Arbaniji ljutoj
  u široku polju Ćemovskome
  pod bijelu varoš Podgoricu;
  tu je silna vojska počinula.
  Beg okuplja turske krajičnike,
  pred vojskom ih meće kalauze
  da mu vode vojsku na Pipere.
  Kad lijepo uredio vojsku,
  tad udari na pleme Pipere,
  i Pipere ognjem izgorio,
  i na Drezgu tabor učinio
  i pobode bijelo šatorje.
  Tu mu vojska roblje dovođaše,
  beg za roblje Turke darivaše,
  i biše se za neđelju danah.
  A kad sedma noćca dolazila,
  al' Piperi, krvava krajina,
  među sobom čine dogovore
  da udare begu na tabore.
  I bjehu se složno poslušali,
  te na bega noću udariše,
  a na Drezgu, na polje široko,
  te Piperi udriše Turcima.
  Bog im dade i sreća junačka,
  ka da munja u Turke udari:
  pleći daše, tabor ostaviše,
  ostaviše bijele šatore,
  kod šatora konje povezane,
  ostaviše roblje pohvatano.
  Bježi grdan beže Rusten-beže,
  bježi Turčin glavom bez obzira.
  bez turbana i bez buzdovana,
  i bez konja, pješke bez obzira...
  I od Drezge, polja širokoga,
  do Morače više Podgorice
  tri stotine glavah posjekoše,
  Rusten-bega živa uhvatiše.
  No ih kumi beže Rusten-beže:
  "Nemojte me posjeći, Piperi,
  jer ja jesam carev sestričiću;
  od cara vi božju vjeru dajem,
  car će mene dobro otkupiti,
  on će vašu namirit poharu
  i daće vi nebrojeno blago:
  daće vama konje nekovane,
  i daće vi sablje nepasane,
  pisaće vi careve fermane."
  A kad čuše Piperi junaci,
  rugaju se begu Rusten-begu,
  s fermanima i s turskijem blago;
  "Ne budali, beže Rusten-beže!
  Ne tražimo blaga ni fermana,
  nego tvoju glavu sa ramenah."
  I njegovu glavu posjekoše.
  I na tome boja razdvojiše.

  ---

  Vuk Tomanović

  (oko 1735. god.)

  Tri su pila pobratima vino
  u Rovinu, u Tomanovića,
  u hajduka Tomanović Vuka:
  jedno s Čeva Gavrilov Turčine.
  drugo soko Radulović Simo,
  treće bješe Tomanović Vuče;
  Vukova im ljuba vino služi.
  Kada su se vina napojili
  i od vina ćefa zauzeli,
  u vinu se zbora zađedoše.
  Veli hajduk Tomanović Vuče:
  "O boga vi, do dva pobratima,
  zlo popili u Rovini vino!
  Što se turski drumi otvoriše,
  otvoriše drumi i karvani,
  u Rudine ovce izdigoše?
  Za nas niko ni habera nema!"
  Ali veli Gavrilov Turčine:
  "Nevolja je, mio pobratime:
  ustadoše Turci na oružje,
  a zabiti pogradiše kule,
  a na kule vrgoše pandure,
  drum čuvaju od Crnogoracah.
  Jedna se je ogradila kula
  na dio Gacka, na Krstac palanku,
  a nju gradi Zvizdić Asan-aga
  od široka Polja Gatačkoga;
  kad je Turčin prigradio kulu,
  na kulu je turio pandure,
  četrdeset i četiri druga,
  i pred njima Ibra buljubašu,
  čuva njemu Pivu i Goliju,
  i široko polje Gacko ravno
  od hajdukah, od Crnogoracah.
  Druga se je ogradila kula,
  ogradila na ravne Rudine,
  više b'jela grada nikšićkoga,
  a bijela kula na Trubjelu;
  a nju gradi Balabanoviću
  od krvava grada nikšićkoga;
  kad je beže ogradio kulu,
  na kulu je turio pandure,
  četrdeset i četiri druga,
  i pred njima tursku buljubašu,
  Ture zorno Mrku Useina,
  drume čuva od Crnogoracah,
  i bijela grada nikšićkoga.
  Treća se je ogradila kula,
  b'jela kula na ravne Rudine,
  a jest tvrda Omutić palanka,
  i nju gradi Osman kapetane
  od Nikšića, grada bijeloga;
  kad je Turčin prigradio kulu,
  pa kulu je turio pandure,
  četrdeset i četiri druga,
  i pred njima tursku buljubašu,
  buljubašu Sefera Pipera,
  čuvaju mu druma niz Rudine,
  i nikšićke u Rudine ovce.
  Četvrta se ogradila kula,
  ogradila kula na Banjane,
  i nju gradi Resulbegoviću
  od Trebinja, grada bijeloga;
  kad je Turčin ogradio kulu,
  na kulu je turio pandure,
  četrdeset i četiri druga,
  i pred njima klobučkog dizdara,
  čuva drume od Crnogoracah,
  i Trebinja, grada carevoga."
  Veli tako Nikac od Rovinah:
  "Istina je, dragi pobratime,
  ja sam skoro iz čete došao
  i vidio turske građevine,
  i na građe ubojne topove,
  i u građe od boja pandure.
  Još sam dobar šićar uhodio,
  uhodio Ljubovića ovce,
  na Zagornje polje Nevesinje,
  od begluka hiljadu ovnovah
  što mu raja u peškeše daje:
  lasno bismo šićar zauzeli
  su četrdest drugah uzdanijeh,
  na sramotu kulah i pandurah;
  no, Turčine, mio pobratime,
  hajde, pobro, u Čevo krvavo
  te mi kupi jednu četu malu:
  đe god nađeš boljega junaka
  sve sa sobom u četu uzimaj."
  A govori Tomanović Vuče:
  "Pobratime, Radulović Simo,
  hajde pođi u te Cuce Donje
  te pokupi drugu četu malu
  od Bjelicah i Malijeh Cucah:
  đe god nađeš boljega junaka
  sve sa sobom u četu uzimaj;
  hajde s njima na Dole Kobilje.
  Ja ću treću kupit četu malu
  od Rovinah i sela Trnjinah."
  Pa skočiše tri dobra junaka,
  Turčin pođe Čevu krvavome,
  Simo pođe u te Cuce Male,
  čete male dvije pokupiše,
  čete dvije trideset hajdukah
  i pred njima dvije harambaše.
  Otidoše u te Cuce Gornje,
  na Kobilje Dole dolazili,
  tu nađoše Tomanović Vuka
  i sa Vukom desetak hajdukah.
  Tu se staše tri dobra junaka
  i za njima četrdest hajdukah,
  otidoše uz Dole Kobilje,
  na Jabuku četa dolazila,
  na pogledu uz turske Rudine,
  te gledaju tursku građevinu
  i na građu od boja pandure.
  Dokle mrče i počinu sunce,
  a hajduci na noge skočiše,
  uljegoše noću uz Rudine,
  Rudine su zdravo pregazili;
  uljegoše uz Banjane ravne,
  i Banjane zdravo pregaziše;
  uljegoše uz Korita župna,
  i Korita zdravo pregaziše;
  uljegoše uz Babu planinu,
  a iz Babe uprav Đelasici,
  doklen došli polju Nevesinju,
  pod bijelu kulu Ljubovića;
  tu hajduci počinuli trudni.
  Doklen mrče i počinu sunce,
  udariše pod odžak bijeli
  i veliki šićar zauzeše,
  od begluka hiljadu ovnovah,
  uhvatiše dvanaest čobanah
  pod oružjem, živa svakojega,
  sve to bjehu vlasi siromasi -
  ne kćeše ih posjeć Crnogorci;
  pobjegoše preko Nevesinja.
  A glas begu na kasarmu dođe:
  "Haj na noge, Ljuboviću beže,
  udari ti Tomanović Vuče,
  oćera ti hiljadu ovnovah,
  povede ti dvanaest čobanah
  bez mrtvoga i bez ranjenoga!"
  Skočilo je dvanaest begovah,
  i veliku potoč pokupili
  od Rabinje i od Nevesinja
  do Mostara, grada bijeloga,
  i Proloma, turačke kasabe;
  podiglo se drugah pet stotinah,
  laka pješca i brza konjika,
  i za Vukom pošli u poćeru.
  Bježi Vuče kako soko sivi.
  A da vidiš bega Ljubovića,
  prepade se da će uteć Vuče,
  naprijed mu glase proturio
  širokomu Polju Gatačkomu,
  bijelome gradu Metohiji:
  "Ko je Turčin, za Muhamed sveca!
  Udario Tomanović Vuče
  na odžaku Ljubovića bega,
  sve porobi malo i veliko!"
  Hajducima loša sreća bila:
  paša bješe na to Gacko ravno,
  oko njega tri tabora vojske.
  Kad glas paši u šatoru dođe,
  ali paša na noge skočio
  a u vojsku puštio telala.
  Telal pašin u okolu viče:
  "Je li majka rodila junaka
  ko će uzet drugah tri stotine,
  laka pješca i brza konjika,
  po izboru birana junaka
  da poćera od Rovinah Vuka?
  Ako bi mu bog i sreća dala
  da bi Vuka živa uhvatio
  ali glavu od mrtva donio,
  dava paša blaga trista ćesah
  i sve Gacko polje pod aračem,
  da mu kupi groše i dukate
  da ne dava caru ni veziru,
  i vrć će ga u Ključ kapetanom!"
  Telal viče kroz pašinu vojsku;
  ne nađe se nikakva junaka
  do podockan sina pašinoga,
  po imenu Pašiću Osmane,
  pred pašom se dobro zahvalio:
  "Podaj mene drugah tri stotine,
  laka pješca i brza konjika,
  po izboru birana junaka,
  ja ću poći Vuka poćerati
  i njega ću živa uhvatiti."
  Dade mu ih, riječ ne činio.
  Pašić Osman konja okročio,
  i za njime drugah tri stotine,
  laka pješca i brza konjika,
  a tolika hrtah i sljednikah, -
  otidoše poćerati Vuka.
  Gacko polje oni prijeđoše,
  prihvatiše s' Troglave planine:
  Tomanović uz Korita ravna,
  Pašić Osman na vrh od tri glave:
  Tomanović uz hajdučke Lake,
  Pašić Osman na Crkvice ravne;
  Tomanović navrh Dubočakah,
  Pašić Osman u Lake hajdučke;
  Tomanović na dno Dubočakah,
  Pašić Osman navrh Dubočakah...
  Kad je Vuče sagledao Turke,
  ali zove Sima i Turčina:
  "Polako te, do dva pobratima,
  evo Turci niz Dubočke ravne,
  al' se, braćo, natrag povratite!
  Stoji fiska pješca i konjika,
  stoji štehta hrta i sljednika,
  a pred nama krvave Rudine,
  u koje su stotinu pandurah:
  da imamo krila sokolova,
  da ne danas ne bi unijela.
  Poslušajte mene, Crnogorci:
  ja ve kumim bogom istinijem -
  koji, braćo, danas pregnut neće
  da s Turčinom krvcu prolijeva,
  ja ga bogom velikijem kumim
  neka bježi uz Koplje planinu
  da mi moju ne plaši družinu!"
  Svi stadoše četrdest hajdukah;
  veli Senić iz Bjelicah Živko:
  "Buljubašo, Tomanović Vuče,
  ja nijesam no jedan u majke,
  rekla mi je majka na kretanju:
  - Hajde zbogom, sinko, Senić Živko:
  Nema mati no tebe jednoga:
  kad mi s puta donio sramotu,
  već te majka živa ne viđela,
  ostala ti majka kukavica!
  Ja sam prega danas poginuti
  i s Turčinom prolit krvcu crnu!"
  Već da vidiš četrdest hajdukah:
  evo dvadest pošli unaprijed,
  dvadest osta da čekaju Turke.
  Divno Vuče uredi hajduke,
  i slobodi mlade Crnogorce:
  "Crnogorci, sivi sokolovi,
  vi junačka srca iskorite!
  Slušajte me, moja braćo draga!
  Muka li je dobiti junaštvo,
  nakon sebe spomen ostaviti!
  Ovo su ti bosanske balije:
  ko se s njima boja bio nije,
  taj je od njih stravu zauzeo,
  a koji se s njima boja bio,
  taj će juriš bez uzmaka činit;
  no nemojte izdat, sokolovi!
  Ko pogine danas na Dubočke,
  taj nam, braćo, nigda mrijet neće,
  nakom sebe spomen ostaviće,
  a jednom će mrijet svakojako!"
  Divno Vuče uredi hajduke
  oko druma podno Dubočakah,
  i ovako njima govorio:
  "Crnogorci, sokolovi sivi,
  među sobom Turke upuštite,
  izdaleka kavgu ne činite."
  Veli s Čeva Gavrilov Turčine:
  "Slušajte me, braćo Crnogorci,
  nemoj koji pušku opaliti
  dok ne pukne moga džeferdara."
  Sva družina njega poslušala,
  uljegoše u list i u travu;
  evo Turci niz Dubočke ravno.
  Po da vidiš dvadeset hajdukah,
  svi gledaju jedan na drugoga
  ko će prvi da zametne kavgu:
  gleda Turčin Tomanović Vuka,
  gleda Vuče Nikca, sina svoga,
  gleda Nikac Radulović Sima,
  gleda Simo Baletića Rada,
  gleda Rade Perišić Aćima,
  gleda Aćim Gavrilov Osmana,
  gleda Osman Baletić Vukotu,
  a Vukota Dajičića Živka;
  gleda Živko Vukotića Vuka,
  a Vuk gleda Gavrilović Baja,
  gleda Bajo Roganović Jova,
  gleda Jovo s Dobre Vode Vuka,
  a Vuk gleda Žutka Lipljanina,
  Žutko gleda od Bjelicah Vuka,
  a Vuk gleda Živka Senijića -
  junak Živko ne gleda nikoga,
  od obraza pali džeferdara.
  Pukla puška ka da progrmljelo,
  puče puška, ubila Turčina,
  a zagna se Markoviću Pejo,
  te Turčinu glavu otkinuo.
  Ali veli Gavrilov Turčine:
  "O Čevljani, Čeva ne viđeli,
  ubi Cuca, posječe Bjelica!"
  Ono gleda Baletiću Rade,
  a u Turke juriš učinio,
  jednu tursku ugrabio glavu;
  Ono gleda Baletić Vukota,
  a u Turke juriš učinio
  i uhvati živoga Turčina
  na viteza konja pod oružjem.
  Ala banda zavrgla se kavga,
  Tomanović razagoni Turke,
  razagnaše Turke niz Dubočke:
  tri stotine - dvadest i četiri.
  Boj se bije, krv se prolijeva;
  Crnogorci, sokolovi sivi,
  osamdeset glavah posjekoše
  i Osmana živa uhvatiše
  na viteza konja pod oružjem;
  ama oni uteć ne oćahu,
  nego više svatit ne mogoše.
  Svaki nosi hajduk po tri glave,
  nose turske sjajne džeferdare,
  vode turske konje sedlanike,
  nose turske toke i dolame.
  Otolen se natrag povratili.
  Bogu hvala, Srbi zadobili
  i ćeraju velika šićara,
  nagnaše ga niz ravne Rudine,
  đe gledaju carevi panduri, -
  niko im se na put ne činjaše.
  Uljegoše uz Jabuku malu,
  zdravo došli na Dole Kobilje.
  Tu lijepo šićar dijelili:
  zlatne toke, svilene dolame,
  zlatne puške, sjajne džeferdare,
  i begovih hiljadu ovnovah.
  Oko svašta te se pogodiše,
  ma se nigda zgodit ne mogahu
  oko toka Pašića Osmana -
  ko će nosit toke sa Turčina.
  Ali veli Tomanović Vuče:
  "O Turčine, Pašiću Osmane,
  koliko ti staše toke puste?"
  Ali mu je Turčin govorio:
  "Stale su mi stotinu dukatah."
  Došlo im se bješe poklat tuna,
  ko će toke nosit sa Turčina,
  nego dobra riječ izlazila
  od Senića Živka iz Bjelicah:
  "Ja sam toke donio s Turčina
  i Turčina uhvatio živa,
  ma ih nosit na dijelu neću,
  ta mi moje ne ostale puste!
  Nego od'te mene poslušajte:
  dajmo toke Peju Markoviću,
  e je dobar, majka mu vesela,
  najprvi je posjeka Turčina,
  a dužan je dobra Crnogorca,
  a sinovca Draška Popovića
  od krvava Čeva na krajinu, -
  ne bi l' njima otkupio glavu!"
  Crnogorci njega poslušali.
  Otolen se razdvojili bili,
  vode živa Pašića Osmana;
  povede ga Gavrilović Turčin,
  povede ga Čevu krvavome;
  tu ga drža po godine danah,
  dokle njima buruntija dođe
  od silnoga od Bosne vezira,
  te se njima vezir zamolio -
  Turčina su na otkupe dali
  za hiljadu žutijeh dukatah.

  ---

  Boj s Kučima

  (1739. god.)

  Skadarski se paša podignuo,
  za njim vojske petnaest hiljadah,
  i paša je tabor učinio
  i bijelo raspeo šatorje
  na Doljane više Podgorice;
  pa otolen paša knjigu piše,
  a posla je u Kuče kamene,
  a na ruke vojvodi Iliji:
  "O Ilija, kučka vojevodo,
  nu pogledaj što ti knjiga piše,
  da si s prešom mene pod šatorom."
  Kad vojvodu knjiga dopanula,
  od knjige se uzmučio ljuto,
  ia se sjetno neveselo šeta;
  no ga gleda Jovoviću Đuro,
  a s Ilijom stricem govorio:
  "O moj striče, vojvoda Ilija,
  oklen knjiga, ognjem izgorjela?
  Eda te je mejdan dopanuo
  pa kojemu izić ne smijemo?"
  No mu reče vojvoda Ilija:
  "O sinovče, Đuro Jovoviću,
  da je mene mejdan dopanuo,
  ti bi poša na mejdan za mene,
  no je paša s vojskom na Doljane;
  za mene je paša poručio,
  a ja paši oditi ne smijem,
  da me turske ne izgube dave;
  da ne idem, hoću poginuti,
  hoće vojska na me udariti,
  a u Kuče uzdanice nemam
  da se oni pokolju s Turcima,
  e su oni soja Brankovića:
  izdaće me Kuči u Turakah!"
  A veli mu Jovoviću Đuro:
  "A ne boj se, vojvoda Ilija,
  ja ću paši odit na Doljane."
  "Strah me, Đuro, e ćeš poginuti
  Za to Đuro ni habera nema,
  ođede se što moga najljepše,
  pa posjede pretila dorata
  a otide paši na Doljane.
  Kade k paši na Doljane dođe,
  pašine ga sluge susretoše,
  primiše mu konja i oružje;
  pa pristupi paši pod šatore,
  poljubi ga u skut i u ruku
  ia mu sjede uz desno koljeno.
  S njim se paša razgovara divno:
  "O đetiću, Đuro Jovoviću,
  a đe ti je vojvoda Ilija?"
  "Što me. pašo, za Iliju pitaš?
  Ja sam doša namjesto Ilije,
  no što imaš zbori, gospodaru!"
  "Hoću, Đuro, da mi harač date!"
  "Daćemo ga, pašo gospodaru!
  Koliko ćeš uzeti harača?"
  "Oću, Đuro, dvjesti ćesah blaga,
  i veljijeh stotinu volovah,
  i najljepše pedeset nevjestah,
  da oženim pedeset levera!"
  "Voljan da si, pašo gospodare,
  daćemo ti blaga dvjesta ćesah
  i veljijeh stotinu volovah, -
  na Kuče se ništa poznat neće;
  ma ne damo pedeset nevjestah
  bez krvave sablje i poljane."
  Onda reče Averić kadija:
  "Što ga pitaš, pašo gospodare,
  što ih pitaš, a dat ti ih neće,
  no obrni silovitu vojsku
  da sa vojskom Kuče poharamo,
  da nevjestah trista uhvatimo
  i leverah trista oženimo."
  A veli mu Jovoviću Đuro:
  "Podgoričke age, ne ludujte;
  i prije ste na Kuče hodili,
  pa nijeste Kuče poharali."
  A paši je Đuro govorio:
  "Ne dam, pašo, ništa do kamena!"
  Ono reče, na noge skočio,
  a pretila konja zakročio,
  i vrati se u Kuče kamene.
  Tada paša riječ govorio:
  "Podgoričke age, moje sluge,
  je l' koliko Kučah na oružje?"
  A veli mu Averić kadija:
  "Ima, pašo, hiljada pušakah."
  No im paša riječ progovara:
  "Pi, zla sreća, age podgoričke,
  su čim nas je Đuro zatakao!
  A ja imam petnaest hiljadah
  što ću danas obrnut na njega."
  Tadar paša na noge skočio
  i u vojsku puštio telale:
  "Hazar da ste, pješci i konjici,
  evo ćemo Kuče da haramo!"
  Velja se je okrenula vojska
  i eto je uz Kuče kamene...
  Prije Đuro u Medunu dođe,
  i tu Kuče na iskupu nađe,
  pa je njima riječ besjedio:
  "Na noge se, moji sokolovi,
  ere sam se s pašom zatakao;
  evo vojske uz Kuče kamene,
  no na noge da ih dočekamo.
  A veli mu vojvoda Ilija:
  "Lakše, Đuro, jer ćeš poginuti!"
  No mu reče Jovoviću Đuro:
  "Čuj me, striče, vojvoda Ilija:
  al' ću moju glavu izgubiti
  al' turskijeh deset otkinuti."
  U riječi koju govorahu,
  dođe turska do Meduna vojska.
  U mnogo su zakročili Turci;
  iz Meduna Kuče izagnaše
  i bijeli Medun poharaše,
  ćeraju ih uz Kuče kamene,
  doklen vojska na Vrbicu dođe,
  oko kule Goge Rašovića.
  Dan je ljetni bio oko podne
  i Turci su požednjali ljuto,
  a namjera i bog nanijela
  od Rovacah vojvodu Savića,
  oko njega dva barjaka vojske;
  na tursku je vojsku udario,
  s bande druge vojvoda Ilija,
  s bande treće Jovoviću Đuro,
  i Turci im pleći obratiše.
  Vitezovi bolje navališe,
  nagnaše ih na Orlovu St'jenu:
  skaču Turci niz Orlove St'jene,
  skaču Turci nigda ne prestaju.
  Nego reče Jovoviću Đuro:
  "Ajme njemu do boga miloga!
  Jutros sam se stricu zahvalio
  da ću deset glava otkinuti,
  još je jedna da deset napunim."
  Pa povadi noža plamenoga,
  a u Turke juriš učinio;
  no ga takva nanese nesreća
  na nekakva bega gusinjskoga,
  ćeraše ga s nožem plamenijem
  da begovu posiječe glavu;
  za sobom se Turčin obrnuo,
  iza pasa kuburliju pali,
  Jovovića Đura pogodio,
  pogodio među oči crne -
  s crnom ga je zemljom poljubio.
  U to Toma Jovoviću dođe,
  Đura brata nahodio mrtva,
  na Đura je tursko odijelo,
  junak krvav te ga ne poznaje,
  te je bratu glavu otkinuo.
  U to dođe vojvoda Ilija,
  udari se rukom uz koljeno:
  "Ajme njemu do boga jednoga,
  đe se danas Kuči iskopaše!
  Nosiš, Toma, glavu brata tvoga,
  brata tvoga i sinovca moga,
  a pogibe vojvoda Saviću!"
  Ma mu laki glasi dopadoše
  ere Savić nije poginuo,
  no zatvori kulu Rašovića,
  a u kulu Averić kadiju,
  i uz njega dva pašina sina
  i Turakah jošte sedamdeset.
  Pa kulu se Kuči obratiše,
  no doziva Averić kadija:
  "Nemojte me, Kuči, pogubiti!
  Evo ovđen drugah sedamdeset,
  daće svaki deset ćesah blaga;
  evo ovđen dva pašina sina,
  oni će se izmjeriti blagom!"
  A veli im vojvoda Saviću:
  "Možete se, Turci, otkupiti,
  ma ne mogu dva pašina sina
  š go ih danas izgubiti neću
  za sestrića Đura Jovovića."
  U kulu je Savić ulazio,
  kroz nju traži dva pašina sina.
  Ma su Turci vazda nepokorni:
  puče tanka puška od Turakah,
  Saviću je srce izgorela;
  pade Savić nasred kule mrtav,
  u kulu ga posjekoše Turci.
  Tadar dobro Kuči navališe,
  navališe Kuči i Rovčani,
  naniješe travu i sijeno,
  zapališe kulu Rašovića,
  sedamdeset agah izgoreše,
  među njima dva pašina sina -
  od njih oka ne uteče živa.
  Grdan paša bježi na dvorove,
  glasa grdna a obraza crna.
  A neka ga, i nevolja mu je:
  na Kuče mu Turci izgiboše,
  pet stotinah manje nijednoga.

  ---

  Nikac od Rovinah

  (oko 1748. god.)

  Četa se je mala podignula
  sa krajine lomne Gore Crne,
  četa mala trideset hajdukah,
  a pred četom dva dobra junaka:
  jedno bješe Nikac od Rovinah,
  drugo s Čeva Rade Baletiću.
  Otidoše s četom uz planinu,
  dok na Vodu došli Miletinu;
  tu umorna četa počinula,
  vode pila, hljeba založila,
  osušila od rose opanke
  i junačke struke i torbice.
  Kada tamna noćca nastanula,
  pritvrdiše na noge opanke,
  po srijedi puške dohvatiše,
  uz Rudine ravne zagaziše;
  noćno prošli turske karaule,
  osvanuše nasred od Rudinah.
  Pred četom je Nikac odalio,
  ne bi mala puška doturila.
  Al' kakav je Nikac od Rovinah!
  Na njemu su toke ubojite,
  brci mu se po njima prosuli,
  a u ruke nosi džeferdara,
  a s puškom se Nikac razgovara:
  "Džeferdare, moj uzdani druže,
  ako mene dođe do nevolje
  na krvavo ovo razbojište,
  nemoj mene vatrom prevariti!
  E ako me vatrom ne prevari,
  svak će reći i mene i tebe:
  dobre puške u dobra junaka!
  Ako li me vatrom iznevjeri,
  nagrdićeš i sebe i mene,
  svak će reći i meni i tebi:
  loše puške i loša junaka! "
  No se druga četa namjerila
  od krvava grada nikšićkoga,
  a pred četom turske arambaše:
  junak dobar Sefere Pipere
  s pobratimom Sukić barjaktarom,
  a oko njih trideset građanah,
  sve birane zlice i krvavci -
  zapanuli oko druma puta,
  te čekaju četu crnogorsku.
  Kad viđeše Turci od Nikšićah
  e je Nikac četi arambaša,
  ne smjedoše četu dočekati,
  no se Nikcu ukloniše s puta.
  Pođe četa uz Dubočke male;
  nego veli Sefere Pipere:
  "Pobratime Sukić barjaktare,
  hajde, pobre, gradu nikšićkome,
  te pokupi po gradu građane;
  đe god nađeš zlice i krvavce,
  a pred njima Šaba barjaktara;
  dovedi ih Vodi Miletinoj
  da oko nje Turci zapadnemo.
  Kad umorni dođu Crnogorci,
  na vodu će žedni nasrnuti,
  hoćemo ih dočekat, zanago!"
  Posluša ga Sukić barjaktare,
  i otide gradu nikšićkome.
  i pokupi od grada građane,
  a pred njima Šaba barjaktara;
  povede ih Vodi Miletinoj.
  Tu mi Turci zapadoše divno,
  zapadoše šezdeset Turakah,
  no dva druga oko druma puta,
  nasred druma Sefere Pipere.
  Pa je zakrič Sefer učinio
  da ne pukne puška od Turakah
  dok ne pukne njegova latinka
  na sokola Nikca od Rovinah.
  A otide Nikac uz Korita
  i izvede četu crnogorsku
  u Sominu, visoku planinu,
  te seiri Gacko svekoliko
  i po Gacku uvodi šićare.
  I divan je šićar uhodio:
  tanku kulu Zvizdić Asan-age,
  oko kule kamenu avliju,
  u avliju stotinu volovah.
  Pa kad mrče i tamna noć dođe,
  spuštiše se trideset hajdukah
  iz Somine, visoke planine,
  do bijele Zvizdićeve kule,
  bijelu mu opkoliše kulu.
  Nego veli Nikac Tomanović:
  "Pobratime, Rade Baletiću,
  de se popni drugu na ramena,
  te preskoči kamenu avliju
  i otvori od avlije vrata
  da uzmemo golema šićara."
  Ne kće Nikca poslušati Rade;
  opet mu je Nikac besjedio:
  "Bivolice, Rade Baletiću,
  nu se sagni u zelenu travu
  da se primim tebe na ramena.
  da otvorim golema šićara."
  Saže mu se, riječ ne učini;
  primi mu se Nikac na ramena,
  a s ramena na tvrdu avliju,
  i uskoči među volovima,
  te otvori od avlije vrata
  i išćera stotinu volovah.
  Pa se natrag Nikac povratio
  u podrume Zvizdić Asan-age,
  te mu uze pod sedlom đogata,
  okroči ga Nikac od Rovinah;
  pa hajduci šićar zavratiše,
  utekoše niz Korita župna,
  uljegoše niz ravne Rudine;
  a kad došli preko Riječanah
  blizu male Vode Miletine,
  tu odjaha Nikac od đogata,
  te pješice pred četom krenuo
  put krvave Vode Miletine.
  No ih turska straža opazila,
  pa busije Turci pohvatali
  oko druma i zelena puta,
  nasred druma Sefere Pipere.
  Dok evo ti Nikca od Rovinah;
  prepade se Sefer buljubaša:
  da ga čeka, čekati ne smije,
  nije lako Nikca dočekati;
  i u strahu pušku opalio,
  te je Nikca ranom obranio,
  salomi mu nogu u koljenu.
  Pade Nikac nasred druma puta,
  a priskoči Šabo barjaktare
  da Nikčevu posiječe glavu;
  ranjen Nikac pali džeferdara,
  te pogodi Šaba barjaktara,
  živo mu je srce izgorio.
  viknu Šabo: "Kuku mene, babo!"
  Reče babo: "A što ću ti, Šabo?
  Zlo je meni, ma je gore tebi!"
  No se zagna Simonović Živko
  da Šabanu posiječe glavu,
  no ga ne da Sukić barjaktare,
  već upali sjajna džeferdara,
  te pogodi od Zaljuća Živka
  Viknu Živko: "Kuku meni, striko!"
  Reče striko: "A što ću ti, Živko
  Zlo je meni, ma je gore tebi!"
  Nego Nikac od Rovinah viknu:
  "Hj, đe si mi, Rade Baletiću?
  Ja nijesam jošte poginuo,
  nego me je rana dopanula,
  od rane mi ništa biti neće,
  ema će me pogubiti Turci,
  obije sam puške isturio."
  Al' da vidiš Rada Baletića!
  On ugleda Sefera Pipera
  đe put Nikca zagon učinio,
  pak upiri sjajna džeferdara,
  te pogodi Sefera Pipera;
  nož istrže, posječe mu glavu.
  Po hajduci bolje kidisaše
  i ranjena Nikca ugrabiše,
  primiše ga na konja đogata.
  Kad se Nikac na konja primio, -
  Crnogorci, od boja junaci,
  izagnaše iz busije Turke,
  zajmiše ih niz ravne Rudine,
  šesnaest im glavah posjekoše.
  Turci viču Muja i Aliju,
  Crnogorci blaženu Mariju;
  đe dopire blažena Marija,
  ne pomaže Mujo ni Alija!
  Te na bogaz naćeraše Turke.
  Staše Turci predavat oružje;
  no bog ubi druga najgrđega,
  iz Rovinah Vuču Reskovića,
  viče Vuča, što mu grlo dava:
  "Bježi, Nikče, glave ne unio,
  ka je bogme ni unijet nećeš:
  evo turske od Grahova vojske,
  ne može je snijeti planina,
  a ni tvoja četa dočekati!"
  Dobro ih je Vuča preplašio,
  pobjegoše, šićar ostaviše,
  a ugnaše Pikca ranjenoga,
  unesoše Žutka Lipljanina,
  unesoše Žutka ranjenoga,
  i mrtvoga iz Zaljuća Živka,
  i turskijeh osamnaest glavah,
  i turačko svijetlo oružje.

  ---

  Ovce Nikca od Rovinah

  (oko 1743. god.)

  Knjigu Nikac od Rovinah piše,
  a šilje je gradu nikšićkome,
  a na ruke Hamzi kapetanu:
  "Čuješ, Hamza, prijatelju stari,
  snijeg mi je ovce zatisnuo,
  ne smijem ih javit na Izvore
  da im travu i sijeno dajem.
  Ako mi se iskopaše ovce,
  tu ni tebi dobra biti neće!
  Daj mi vjeru za neđelju danah,
  a daću ti od imanja brava,
  a ugiča ispod klepetara."
  Kad je Hamzu knjiga dopanula,
  sve skupio gradske buljubaše:
  "Vidite li, mila braćo Turci,
  dušmanina Nikca od Rovinah,
  kako nas je s knjigom pozdravio?
  No hoćete l' da mu vjeru damo,
  ne bismo li Nikca prevarili,
  al' na vjeru kako izgubili."
  Svi rekoše: "Ela, kapetane!"
  Hamza mu je knjigu opravio:
  "Čuješ, Nikče, prijatelju stari.
  išteš vjeru za neđelju danah -
  jevo ti je za petnaest danah.
  Turska vjera, prevarit te neću!"
  Kad je Nikca knjiga dopanula
  i vidio šta mu knjiga kaže,
  od Rovinah ovce najavio,
  a bez druga i bez porednika,
  do njegove dvoje đece ludo,
  ludi Bogdan i ludi Vukajlo,
  a oboje đece bez pušakah;
  na Izvore ovce izjavio,
  te im travu i sijeno dava.
  Tu stojao za neđelju danah;
  kad se puna ispuni neđelja,
  tader Hamza vojsku pokupio,
  od Nikšićah drugah tri stotine.
  a pred njime gradske buljubaše.
  Otidoše Poljem Nikšićkijem,
  hvatiše se krajem kusidskijem,
  dok dođoše polju repeškomu;
  tu je turska vojska počinula,
  vode piše, hljeba založiše.
  Onda veli Hamza kapetane:
  "Je li majka rodila junaka
  ko će uzet tri četiri druga,
  ko će Nikcu na Izvore poći
  da uhodi Nikca kod ovacah:
  ima l' druga, ali sporednika,
  čuva li se ka se naučio,
  kakve su mu vaške na torinu,
  možemo li njemu udariti,
  na vjeru ga kako prevariti?"
  Sva družina nikom ponikoše.
  na planinu snijeg pogledaše,
  no ne hoće Derva buljubaša.
  Skoči Turčin na noge lagahne,
  s sobom uze dva golema druga,
  i trećega Šaban-agu luda,
  otidoše nikšićkom planinom,
  doklen Derva na Izvore dođe;
  a tu Nikca kod ovacah nađe:
  druga nema, sporednika nema,
  do njegovo dvoje đece lude,
  a oboje đece bez pušakah,
  te mu đeca ustavljahu ovce.
  Sjedi Nikac nakraj od ovacah,
  preko krila drži brešku sjajnu.
  a Nikac se s puškom razgovara:
  "Tanka puško, moj uzdani druže,
  mogu li se pouzdati u te
  ako bi mi Turci udarili?
  Iako su meni vjeru dali,
  ma je loša vjera u Turčina!
  Ako bi me, puško, prevarila,
  te mi ne bi oganj prihvatila,
  okudiće i mene i tebe:
  loša puška u rđave ruke!
  Ako li me ne bi prevarila,
  no bih s tobom ubio Turčina,
  pohvaliće i mene i tebe:
  dobra puška u dobra junaka!
  A jevo ti božju vjeru dajem,
  ako zdravo dođem u Rovine,
  steven ću ti drugi napraviti,
  srebren ću ti kundak napraviti,
  a uz tebe od zlata pasove,
  glavu ću ti srebrom okititi."
  Ono Derva i sluša i gleda
  pa se brzo u družinu vrnu,
  pa odoše strmom niz planinu,
  doklen dođe Hamzi kapetanu.
  Tu mu Turčin turski selam daje,
  kapetan mu zdravljem prihvatio:
  "Dobar doša, Derva, moja slugo!
  Jesi l' kako Nikca uvodio?
  Je li druga ali sporednika?
  Čuva li se ka se naučio,
  smijemo li njemu udariti?"
  A veli mu Derva buljubaša:
  "Ja sam Nikca uvodio divno,
  druga nema, sporednika nema,
  do njegovo dvoje đece lude,
  ludi Bogdan i ludi Vukajlo,
  oboje mu bješe bez pušakah;
  ma kako se s puškom razgovara,
  odista će ubiti Turčina!
  Ema ajte da mu udarimo,
  da Nikčevo stado dojavimo,
  a Nikčevu glavu donesemo."
  Skoči Turčin na noge junačke,
  a otide drumom pred družinom,
  dok izide gorom na planinu,
  na dno ravna Dola Kobiljega.
  Tu ih tamna noćca prihvatila
  a bio ih danak ostavio;
  tu su Turci oganj, naložili.
  A Nikac je ovce dojavio,
  u torinu ovce ujavio,
  pa večera s đecom u plužine,
  ema ne kće leći na gunjinu,
  no se čuva ka se naučio;
  po remiku pušku dofatio,
  na glavicu gore izlazio.
  Dade mu se nešto pogledati
  visokijem Kruškam' Savinijem:
  mnogi turski oganj ugledao,
  pa se Nikac osjetio divno.
  Istom Nikac u plužinu dođe,
  a probudi dvoje đece lude:
  "Na noge te, Bogdan i Vukajlo,
  hajte noćas Čevu na krajinu
  do sokola Gavrilović Tura
  i junaka Radulović Sima,
  neka s Čeva noćas kupe vojsku,
  s Čeva ravna i Malijeh Cucah,
  da osvanu Dolu Kobiljemu."
  Tad skočilo dvoje đece lude, -
  đeca luda, ma srca uzdana,
  kano, brate, pilad od sokola -
  pa skočiše strmom niz planine
  dok dođoše Čevu na krajinu
  do sokola Gavrilović Tura
  i junaka Radulović Sima -
  te u Čevu vojsku pokupiše,
  s Čeva ravna i Malijeh Cucah.
  Al' je Nikac ovce prejavio,
  iz torine u Ljutezu ljutu.
  A kad noći ispred zore bilo,
  na torinu Turci udariše,
  a torinu praznu nahodiše.
  No se zagna Derva buljubaša
  na plužinu Nikca od Rovinah,
  i plužinu nahodio praznu;
  u nju Derva namaricu nađe,
  zavrže je Derva na ramena;
  a u to je sunce ogranulo.
  Nego Nikac iz glavice viče:
  "Ostavi mi, Derva, namaricu,
  jere nemam čim ubrat palicu
  da ogrijem sebe i ovčare!"
  Tad zavika Hamza kapetane:
  "Ha sad, Turci, moja braćo drag
  eno Nikcu u Ljutezu ovce!"
  Na ovce mu zagon učiniše.
  Nikčev ih je garov dočekao,
  na Turke je garov navalio,
  a Derva ga ubi džeferdarom,
  pade garov na zelenu travu.
  Ono Nikac gleda od Rovinah,
  od obraza breški oganj dade,
  a pogodi Dervu buljubašu,
  na prsi mu puce opalio,
  a u njedra srce izgorio,
  a na pleći prozor otvorio -
  pade Derva na garova mrtav.
  Opet Turci zagon učiniše,
  ema Nikac puni pušku brzo, -
  ne dadu je napuniti Turci;
  bježi Nikac kroz bijele ovce.
  Ovce mu se ostružile same,
  te ih jave uz planinu Turci.
  Ide Nikac uspored ovacah,
  često puni, a jošt ljepše gađa:
  doklen Dolu Kobiljemu dođe,
  sedam ih je Nikac odvojio,
  odvojio puškom od družine.
  Viknu Nikac, što mu grlo daje:
  "A đe si mi, Gavrilović Turo
  i sokole Radulović Simo,
  na vas pukla munja iz oblaka!
  Što ste mi se jutros opoznili,
  nijeste se tako naučili!"
  No mu veli Hamza kapetane:
  "Ne krivi se, Nikče, čavko crna
  a tu Tura Gavrilova nema,
  no se igra plojke na okrajke;
  a tu nema Radulović Sima,
  no je siša u Dobrotu malu
  da ispija s ortacima vino
  i da konak s ortacima gradi."
  U riječi koju govoraše,
  u to Turo Gavrilović dođe
  sa sokolom Radulović Simom,
  a oko njih Cuce i Čevljani.
  S dvije strane oni udariše,
  s treće strane Nikac od Rovinah,
  prate ovce i nikšićke Turke:
  dok dođoše Dolu Repeškome
  sedamdeset glavah otkidoše,
  sedamdeset i više četiri.
  Još ih ćahu pratit Crnogorci,
  no im Nikac ne da od Rovinah:
  "Vrćite se natrag, braćo moja!
  Mi smo ovce osvetili divno:
  za svakoga ovna po Turčina,
  a za ovce svijetlo oružje,
  za garova Dervu buljubašu
  i njegova Šaban-agu luda, -
  garova smo osvetili divno!"
  Kad dođoše Dolu Kobiljemu,
  doniješe s Turakah oružje;
  al' banica Vaskova Danica
  sama nosi devet džeferdarah;
  tu dijele s Turakah oružje.
  Po namjera i bog nanijela
  s Čeva ravna Vukala serdara,
  iskaše im dio od oružja.
  Al" veli mu Gavrilov Turčine:
  "Prođi nam se, Vukale serdare,
  nije lako uzimat oružje!
  No ako si junak za oružje,
  eno Turci, a na njih oružje."
  Serdar se je na to razljutio,
  pa otide za Turcima tragom,
  dok ulježe niz aluge tvrde,
  serdar huknu, a Turčin zvijuknu,
  na zvijuk ga serdar namamio,
  bez rane ga živa uhvatio
  i uze mu glavu i oružje.
  Zdravo serdar u družinu dođe,
  zdravo dođe, vesela mu majka!

  ---

  Sinovi Obilića

  (1750. god.)

  Propjevala u planinu slavja,
  pripijeva do tri pobratima,
  tri junaka od Gorice Crne,
  a od Cucah Tomanović Nikca,
  od Njegušah Toma Žutkovića,
  kneza Stanka od sela Prediša:
  "Zlo vam jutro, sva tri pobratima,
  jevo na vas sile i Turakah,
  listom Bosna i Hercegovina,
  ali vojske trideset hiljadah,
  a pred vojskom Ćehaj-paša mladi.
  oko paše tridest kapetanah.
  Na Uble je Čevske počinuo,
  i veliki tabor raširio
  I bijelo popeo šatorje.
  Oće saći u Čevo krvavo
  i poharat lomnu Goru Crnu;
  ovde vama prijevare nema,
  bijesni su Bošnjaci junaci.
  A znate li, tri sokola sivi,
  ka se skoro u vino hvaljaste
  nakraj mora u Dobrotu malu,
  na visoku Kokotovu kulu,
  da nijeste gori za junaštvo
  od kosovske do tri pobratima?"
  Kad začuše tri dobra junaka,
  reče soko Nikac od Rovinah:
  "Slušajte me, oba pobratima!
  Turci su se posilili ljuto
  đe je umro vladika Danilo,
  poginuo Mićunović Vuče
  s pobratimom Đurašković Jankom
  đe ostala zemlja bez glavarah;
  već na noge, ako boga znate,
  da junački, braćo, poginemo,
  rad slobode i rad otečestva,
  da pričaju do poslijed ljudi
  za junaštvo do tri pobratima.
  Spomen'te se da smo uglavili:
  kako na nas turska dođe vojska,
  da oćemo, braćo, učiniti
  što i Miloš su dva pobratima
  na Kosovo te cara ubiše
  i besmrtno ime zadobiše."
  Tad skočiše na noge junaci,
  te govore Nikcu pobratimu:
  "Ha, za boga, Nikče pobratime,
  da idemo na Uble široke
  da pod šator pašu ubijemo,
  mrijet ćemo jednom svakojako."
  Pa skočiše do tri pobratima,
  otidoše preko Gore Crne,
  dok dođoše na Cucka Meoca;
  tu nađoše oko crnogorski -
  bješe vojske petnaest stotinah.
  Pobratimi u vojsku uđoše,
  sva se vojska njima ograšila;
  oni idu tamo i ovamo
  te po vojsci biraju junake,
  dok četrdest drugah izabraše.
  Svi četrdest vjeru uhvatiše
  na džeferdar Nikca od Rovinah
  da će ubit pašu pod šatorom,
  makar jedan ne unio glave.
  Tad se digli do tri pobratima,
  a za njima družina ostala,
  od vojske se komat odvojiše.
  No doziva Pejoviću kneže
  zove kneže crnogorskoj vojsci
  a na ime Đikana serdara:
  "O Đikane, od Čeva serdare,
  primaknite vojsku crnogorsku
  širokomu Dolu Stažerskome
  da budete nama na nevolju!"
  U Stažer se vojska primaknula,
  a dođoše do tri pobratima
  na pogledu od turske ordije.
  Kad viđeše Uble Ozrinićke,
  sve je Uble vojska uhvatila,
  svak bi reka i bi se zakleo
  da nijesu trideset hiljadah,
  nego da je stotinu hiljadah.
  Prepali se do tri pobratima
  i njihova družina ostala:
  tresu im se puške u rukama,
  a zveče im toke na prsima,
  svi nijemi sjede ka kamenje,
  pogledaju tamo i ovamo,
  kako. brate, e oće mrijeti,
  pa uzimlju želju od svijeta!
  Veli soko Nikac od Rovinah:
  "Crnogorci, moji sokolovi,
  nemojte se, braćo, prepanuti,
  imam dobar biljeg od junaštva:
  na meni je ustreslo tijelo,
  biće naša ako bog da ruka!"
  Pa doziva Nikac iz glavice,
  on doziva u tursku ordiju
  pobratima Zvizdić Arslan-agu:
  "Pobratime, Zvizdić Arslan-aga,
  sreti Nikca, pobratima tvoga,
  su njegovo četrdeset drugah
  sve birana, pobre, Crnogorca!
  Već je nama kavga dodijala
  i krvava četa dojadila,
  već smo došli, mio pobratime,
  da se silnu caru predademo
  i njegovu sa Bosne veziru,
  da turimo čete i bojeve,
  da krdimo ovce u Rudine."
  Zvizdić skoči na noge lagane,
  sobom uze deset pašajlijah,
  srete aga Nikca pobratima
  su njegovo četrdeset drugah.
  Hvala bogu, braćo, milosnome:
  kad uljegli Srbi u ordiju,
  ljuto im se posilili Turci,
  velji su im sokak učinili
  put šatora paše bosanskoga;
  svako gleda Nikca od Rovinah.
  Među sobom govorahu Turci:
  "Ala, more, negledna junaka,
  ama strašna u junaka brka,
  strašnijeh mu tokah na prsima!"
  U to vojsku magla pritisnula
  usred podne, kako da se smrači:
  Crnogorci pred šator dođoše,
  ugledaše pašu bosanskoga,
  oko njega bosanske begove,
  hitro svoje puške okrenuše,
  i pod šator vatru oboriše,
  i ubiše mlada Ćehaj-pašu,
  oko njega drugah sedam osam,
  pa plamene nože povadiše,
  utekoše kroz tursku ordiju,
  širok im se sokak učinio.
  A šta ću ti duljit lakrdiju:
  pogiboše tridest i četiri;
  tu pogibe Žutkoviću Tomo
  s pobratimom od Prediša knezom
  a šestina samo utekoše -
  šesti bješe Nikac od Rovinah,
  i na Nikcu sedam osam ranah.
  Ama oni uteć ne hoćahu,
  no ih srete crnogorska vojska.
  a pred vojskom Đikane serdare.
  te oteše svoje sokolove,
  na smućene Turke udariše
  u široke Uble Ozrinićke.
  A što ću ti duljit lakrdiju:
  od pred podne do mrkloga mraka
  razagone i sijeku Turke.
  Od Turakah jade počiniše,
  velji kami natrag im se vrati
  te mrtvoga pašu doniješe;
  ostaviše konje i šatore
  i zahiru svoju svukoliku.
  Crnogorci, od boja junaci,
  zadobiše slavu i poštenje
  kako su se vazda naučili.
  Ponesoše Nikca u Dobrotu,
  te se vida za godinu danah;
  i soko se Nikac izliječi,
  i eto ga opet kod ovacah
  na Izvore i Kobilje Dole.

  ---

  Stan polako, Rogoje,
  mnogo ti je oboje

  (1750. god.)

  Knjigu piše od Bosne vezire,
  pošilja je lomnoj Gori Crnoj,
  u manastir na polje Cetinje,
  Vasiliju Petrović vladici:
  "O vladiko, crni kaluđere,
  pošlji mene harač Gore Crne
  i dvanaest mladih đevojakah
  od dvanaest do šesnaest ljetah,
  i suviše Belu Stanišića.
  Ako li mi to poslati nećeš,
  kunem ti se vjerom i kuranom
  da ću Crnu Goru poharati,
  porobiti malo i veliko:
  što je muško, i staro i mlado,
  pogubiću sabljom svekoliko,
  što li žensko mlado i lijepo,
  to će biti u ropstvo uzeto!"
  Kad vladika knjigu razumio,
  od jada je suze oborio,
  videć što mu za đevojke piše;
  pak sakupi od zemlje glavare,
  glavarima knjigu kaževaše
  i ovako riječ govoraše:
  "Crnogorci, moja braćo draga:
  ako harač i đevojke damo,
  ja u Crnu stojat neću Goru;
  jer slobode imati nećemo,
  ni junačke glave ni poštenja,
  nego ćemo uv'jek ostanuti
  pod sramotom u nevolju tešku;
  vi nećete biti gospodari
  ni od sebe ni od svoje đece,
  ni od svojih mladijeh ljubovcah,
  ni od njive ni od ploda njena."
  Kad glavari knjigu vidiješe
  i kad ovu riječ razumješe,
  svaki misli što će koji reći.
  Veli Milić protopope Jovo:
  "Ja govorim: kami da mu damo,
  jer sam voli izgubiti glavu
  neg' sramotno vijek vjekovati."
  Reče serdar Popoviću Stano:
  "I ja velim da mu kami damo!"
  Svi ostali ovo potvrdiše
  i zakletvu strašnu učiniše
  da mu nigda ništa neće dati
  do studena i tvrda kamena
  i živoga ognja iz pušakah.
  To vladika jedva i čekaše,
  pa veseo pero prihvataše
  i veziru tako odgovara:
  "Čudim ti se, bosanski šljivaru,
  što budališ i u knjigu pišeš
  da ti pošljem harač Gore Crne
  i dvanaest mladih đevojakah!
  Poslaću ti za đevojke mlade
  od veprovah dvanaest repovah,
  a za samu Belu Stanišića
  od ovnovah dvanaest rogovah,
  da to nosiš na turbanu tvome,
  i suviše dvanaest kamenah
  da ih pošlješ caru za harače, -
  neka znate što je Gora Crna,
  da za Turke ne rađa đevojke,
  no za svoju đecu Crnogorce,
  koji bi se prije iskopali
  nego jednu tebi ustupili,
  jednu staru, ćoru i sakatu,
  a kamoli mladu i lijepu!
  Pak nam udri kad gođ ti je drago!"
  Kad veziru knjiga dopanula
  i kad začu što mu knjiga kaže,
  od velikog jada i čemera
  za bradu se rukom uhvatio
  a o patos nogom udario,
  i srdito vojsku sakupio
  od sve Bosne i Hercegovine,
  po izboru đe je junak bolji;
  pa ćehaju doziva svojega:
  "O ćehajo, vjerna moja slugo,
  eto tebi silovite vojske,
  četrdeset i više hiljadah;
  idi, slugo, lomnoj Gori Crnoj,
  robi, pali sela i plemena,
  što je muško, i staro i mlado,
  sve sijeci, nikoga ne pušti,
  a što žensko vidiš po prilici,
  mlado robi i na silu turči,
  doved' meni robinje lijepe!
  A ostali šićar što dobiješ,
  od njega ti ništa uzet neću."
  Crnogorci vojsku dočekaše
  na granicu od Hercegovine,
  pram bijela Onogošta grada;
  tu se biše za petnaest danah.
  Ali evo muke i žalosti
  za junake mlade Crnogorce:
  nestade im praha i olova,
  a kupit ga nigđe ne mogahu,
  jer Mlečići bjehu zabranili,
  pod kastigom samrti žestoke,
  da im niko ništa ne prodade.
  No brane se dobjenom džebanom
  što na mrtve Turke nahodiše
  koji u tom boju pogiboše.
  Doklen Turci na Čevo dođoše,
  na krajično mjesto crnogorsko;
  tu stadoše tri neđelje danah.
  No bog posla, bilo njemu hvala,
  od Primorja dobra prijatelja,
  koji noćno dođe i dodade
  nekoliko hiljadah fišekah -
  bog mu dao duši spasenije!
  Crnogorci kad to vidiješe,
  učiniše hisku i veselje,
  od radosti igrati stadoše,
  pjevajući pjesne od pobjede,
  štono bude srca na junaštvo.
  Jedno jutro, u zoru bijelu,
  halaknuše, boga spomenuše,
  i na tabor turski udariše:
  razagnaše Turke na buljuke,
  ćeraše ih gorom i planinom
  od zorice do mrkloga mraka.
  Kad ugnaše Turke do Broćanca,
  blizu b'jela Onogošta grada,
  tu ćehaju rane dopadoše,
  ranjena ga Turci unesoše
  u bijela Onogošta grada
  da on kaže od Bosne veziru
  kakvo mu je bilo putovanje
  za đevojke u Karadagliju
  i koliko vodi đevojakah,
  da mu ne bi koju potajili
  ol' za ljepšu ružnu podmetnuli.
  Vako, brate, junaci se brane:
  prije panu, nego se prepanu,
  prije udre, no Turci s' nadaju,
  i odole svakojako njima:
  jer pravicu sam bog potpomaže.
  Pak nam zdravo slavni Crnogorci!
  Dušmani im klanjali se mišci,
  koja vazda svoju vjeru brani
  i braniće do suđena danka,
  kad će Hristos prigledati svoje!

  ---

  Udar na ovce kneza Vujadina

  (oko 1754. god.)

  Knjigu piše kneže Vujadine
  od Crnacah, sela piperskoga,
  a posla je u Nikšiće ravne
  na rukama Hamzi kapetanu:
  "Čuješ, Hamza, turski kapetane,
  hot' li mene dati vjeru tvrdu
  da izjavim na Kopilje ovce
  da se one na Kopilju mlade,
  a daću ti kolač od ovacah,
  šiljaću ti grude i jaganjce,
  i ugiča ovna najboljega?"
  Kad je Hamzu knjiga dopanula
  i vidio što mu knjiga piše
  on pokupi turske buljubaše
  i kaže im što im kneže piše;
  pa ovako Hamza govorio:
  "Vidite li, moja braćo Turci,
  kako kneže Vujadine piše?
  No biste li mene poslušali
  da mi knezu tvrdu vjeru damo
  da izjavi na Kopilje ovce?
  On na vjeru oće se uzdati,
  a ja ću ga vjerom prevariti.
  Kad izjavi na Kopilje ovce,
  vi skupite od Nikšićah vojsku,
  preko vjere njemu udarite.
  Ako bi vi bog i sreća dala
  da bi koji ugrabio glavu
  od sokola Vujadinov Gaša,
  daću njemu dvije puške male,
  sve u srmu i u suho zlato."
  To slušaju dvije buljubaše,
  jedno Turčin Ruševiću Ramo,
  a drugo je Sefer od Piperah,
  pa su Hamzi govorili Turci:
  "Gospodaru, Hamza kapetane,
  podaj knezu tvoju vjeru tvrdu
  da izjavi na Kopilje ovce,
  a mi ćemo vojsku pokupiti
  i na ovce kneza udariti:
  ali ćemo oba poginuti
  al' posjeći Vujadinov Gaša
  i njegove ovce plijeniti."
  Kad to začu Hamza kapetane,
  on je sitnu knjigu napravio,
  a posla je Vujadinu knezu:
  "Čuješ mene, Vujadine kneže!
  Ti izjavi na Kopilje ovce,
  evo tebe tvrdu vjeru dajem
  da ti Turci udariti neće."
  Kad je knezu knjiga dopanula,
  na Kopilje izjavio ovce.
  To začuo Ruševiću Ramo
  s pobratimom Seferom Piperom.
  pa skupiše od Nikšićah Turke.
  đe gođ znadu boljega junaka,
  dok stotinu punu napuniše;
  pa odoše Poljem Nikšićkijem,
  uljegoše zelenom planinom,
  prijeđoše preko Buavicah.
  Ide vojska gorom i planinom,
  dok dođoše na Kopilje ravno;
  ugledaše ovce i torinu,
  pa su trudni Turci počinuli
  i dobru su stražu postavili,
  dobru stražu Sefera Pipera
  s pobratimom Ruševićem Ramom.
  te uhode Gaša kod ovacah.
  A kod njih je kneže Vujadine,
  pored njega Vujadinov Gašo;
  ide Gašo napored ovacah.
  Pa govori Ruševiću Ramo:
  "O Sefere, dragi pobratime,
  možemo li njima udariti?"
  No govori Sefer od Piperah:
  "Ne, zaboga, Ramo pobratime;
  ne možemo Gaša ni viđeti
  a kamoli da mu udarimo!
  Kunem ti se, mio pobratime,
  kakav ti je Vujadinov Gašo,
  da bismo mu danas udarili,
  a ne bismo izgubili Gaša,
  no b' uteka s puškom uz planinu:
  koliko bi imao fišekah,
  s svakijem bi ubio Turčina!
  No čekajmo dok dojavi ovce,
  dok dojavi ovce na torinu
  i postavi pušku u plužinu,
  pa će uljest Gašo u torinu
  da podmeće pod ovce jaganjce;
  tadar ćemo njemu udariti
  i Gašovu glavu izgubiti,
  a bijele ovce odjaviti!"
  Ka rekoše, tako ostaviše!
  Gašo ovce na torinu vrnu,
  a kleti se primicahu Turci.
  kad je Gašo došo na torinu,
  u torinu ujavio ovce,
  u plužinu pušku ostavio;
  pa uskoči u ovču torinu
  te postavlja pod ovce jaganjce;
  tad mu kleti udariše Turci.
  No da vidiš ljubovce njegove,
  đe ugrabi sjajna džeferdara,
  dodade ga Gašu gospodaru.
  Kad se Gašo puške dohvatio,.
  ka da se je krilah dohvatio!
  Pušku pali Ruševiću Ramo
  na sokola Vujadinov Gaša,
  al' je sreća, ne pogodi Gaša,
  no kod Gaša Vujadina starca, -
  pade mrtav u bijele ovce.
  Ramo misli da je mrtav Gašo,
  na njega je zagon učinio
  da mu rusu posiječe glavu;
  ma i Gašo ne stoji zaludu,
  nego pali sjajna džeferdara:
  tako mu je bog i sreća dala
  te pogodi Ruševića Rama
  posred živa srca junačkoga;
  pade mrtav u zelenu travu.
  Pa iskoči u glavicu Gašo,
  brzo Gašo pušku napunio.
  A Ture se jedno zagonilo
  na mrkalja ovna debeloga,
  da mu digne debela čaktora;
  ma mu Gašo iz glavice vika:
  "Stan' Turčine što si na mrkalja,
  ne skidaj mu debela čaktora!
  Ima puno četiri godine
  otkad sam mu čaktor objesio,
  tader sam se srcu zahvalio
  i mrkalju ovnu debelomu -
  dat mu zvono bez zamjene neću."
  Ono reče, pali džeferdara,
  i pogodi na ovna Turčina;
  pade Turčin na mrkalja mrtav.
  Tader Turci otvoriše ovce,
  odjaviše stado uz planinu,
  a Gašo se na torinu vrnu,
  na Turčina Ruševića Rama.
  S njega svlači tursko odijelo,
  s njega svlači na sebe navlači.
  A u to je noćca pritisnula,
  a Gašu je dobra sreća bila
  e on turski zborit umijaše;
  u tursku je vojsku ulazio,
  po planini Turke zavođaše.
  Često Gašo pali džeferdara;
  đe gođ vidi boljega Turčina,
  nijednoga ne propušta živa.
  Koliko mu tavne noći bilo,
  svu noć ih je Gašo zavodio;
  koliko je imao fišekah,
  s svakijem je ubio Turčina.
  A kad zora danak ukazala,
  al' su blizu kod torine Turci!
  Tad iskoči Gašo iz Turakah,
  on iskoči gore uz planinu.
  To viđela od planine vila,
  te doziva ona u Pipere,
  po imenu Nikolića Marka;
  a Marko se vili odzivaše:
  "Što je, vilo, nigđe te ne bilo!"
  "Kako što je, Nikoliću Marko?
  Pogibe ti Gašo kod ovacah,
  a Turci mu stado odjaviše!"
  Kad to čuo Nikoliću Marko,
  skoči junak, pali džeferdara,
  a poviknu Pipere junake;
  svi skočiše kako sokolovi.
  Kad dođoše na ovču torinu,
  tu nađoše Gašovu Krstinju
  više svekra kneza Vujadina.
  No je Marko Nikoliću pita:
  "Snaho moja, Gašova Krstinja,
  kaži mene štogođ za Gavrila:
  đe je mene Gašo poginuo,
  jesu li mu glavu ponijeli?"
  "O đevere, Nikoliću Marko,
  kad ni sinoć Turci udariše,
  dodadoh mu sjajna džeferdara,
  jednom ga je Gašo opalio,
  Ruševića Rama pogodio;
  već mu ne znam glasa ni avaza,
  ni od Gaša što se učinilo.
  No sam čula pušku džeferdara
  đe mu noćas puče po planini,
  čula sam ga sedamnaest putah,
  čula sam ga i poznala divno."
  Već se na nju Marko ne obrnu,
  no odoše tragom za ovcama;
  na planinu pristigoše ovce.
  A kada su pristignuli vojsku,
  đe je turska vojska počinula,
  no doziva Nikoliću Marko:
  "O Turčine, Sefere Pipere.
  odzovi se, amanat ti davam!
  Kaži mene štogođ za Gavrila,
  đe je mene Gašo poginuo?"
  Al' to začu Vujadinov Gašo,
  on je na kam junak iskočio.
  Ali Sefer Marku govoraše:
  "Moj rođače, Nikoliću Marko.
  ja ti ništa kazat ne umijem,
  nego sinoć kad im udarismo..."
  Jošt hoćaše Sefer kaževati,
  no se Gašo namjerio blizu.
  pa opali sjajna džeferdara
  i pogodi Sefera Pipera;
  pade Sefer na zelenu travu.
  A Piperi tada udariše,
  svaki puškom izgubio svoga,
  a u one nože povadiše,
  od njih mnoge jade počiniše.
  Piperi se natrag povratiše
  pjevajući, puškom mećajući.
  No da veli Vujadinov Gašo:
  "O Piperi, moja braćo draga,
  vi javite na torinu ovce,
  a dajte mi sedam osam drugah
  da otidem noćašnjijem tragom
  kudijen sam zavodio Turke."
  Dadoše mu sedam osam drugah
  te noćnijem tragom otidoše:
  sedamnaest nahodiše mrtve
  što je puškom izgubio Gašo.
  Tu se dosta glavah nakidaše
  i oružja turska nauzeše.

  ---

  Smrt Nikca od Rovinah

  (oko 1755. god.)

  Knjigu Nikac od Rovinah piše,
  šilje knjigu gradu nikšićkome,
  a na ruke Hamzi kapetanu:
  "Slušaj, Hamza, turski kapetane!
  Evo tebe sitnu knjigu pišem,
  sve okupi tvoje buljubaše,
  pa mi pošlji harač od Nikšićah:
  sa tvojijeh sedam buljubašah
  na mojijeh sedam arambašah;
  tvoje sjajne toke sa ramenah,
  toke pošlji mene Nikcu starcu;
  druge toke, Hadžimanić Dura,
  na mojega Gavrilović Tura;
  džeferdara Sukić barjaktara
  na sokola Baletića Rada;
  sjajne toke Babića Jakšara
  na viteza Radulović Sima:
  sjajnu brešu Mrke Huseina
  na mojega Žutka Lipljanina;
  sjajne toke Derve Barjovića
  na hajduka Peja Markovića;
  pa džeferdan Paripović Zuka
  na mojega s Dobre Vode Vuka!
  Ako li mi harač poslat nećeš,
  hoću dići sedam arambašah,
  a za njima mlade Crnogorce,
  udariti na bijele ovce,
  bijele ti ovce plijeniti
  svrh Trepača do dna Dubočakah,
  od Trubjele do Spile kamene."
  Kada knjiga u Nikšiće dođe,
  a na ruke Hamzi kapetanu, -
  knjigu uči, od knjige se muči.
  Pa je na har age okupio
  i ostale gradske buljubaše,
  a sitnu im knjigu kaževaše
  od sokola Nikca od Rovinah.
  Kad nikšićki Turci razumješe,
  svi rekoše: "Da mu harač damo!
  Bolje ni se s Nikcom pomiriti!"
  Ma imaju nepogodna druga,
  buljubašu Babića Jakšara,
  ovako je Jakšar govorio:
  "Ja mu nigda ništa dati neću,
  no sam voli junak poginuti
  nego Nikcu harač otpraviti.
  Već tako mi vjere u koju sam
  oću skupit vojsku od Nikšićah,
  vodiću je uz Rudine ravne,
  a uvesti u Tisovac tvrdi,
  udariti na Izvore ravne,
  na torinu Nikca od Rovinah.
  bijele mu ovce plijeniti
  i pozvati Nikca na mejdanu -
  kurva bio, ako prevario!"
  Kako reče, tako učinio:
  skoči Jakšar na noge junačke
  pa on kupi po gradu građane,
  Arbanase, krvave junake,
  sve po pušci i krvavoj ruci -
  đe gođ bješe boljega junaka,
  povede ih Poljem Nikšićkijem.
  Prijeđoše Ploču i Trubjelu
  i Nenadu, zelenu planinu,
  ulazio u Tisovac tvrdi;
  tu Jakšara danak ostavio.
  Noću svede u Izvore vojsku
  te Nikčeve opkolio ovce.
  Ma se čuva Nikac od Rovinah;
  on sve stražu na glavicu čuva
  dok bijela zora ogranula
  i Danica pomolila lice;
  tada Nikcu sanak odolio,
  - nije sanak, nego sudni danak! -
  pa uljeze Nikac u pružinu
  te mi leže malo na gunjinu.
  Malo stade, ne bi nikoliko,
  dok Nikčeve vaške zalajaše;
  misli Nikac da nijesu Turci,
  nego da su od planine vuci,
  i ugrabi sanjiv džeferdara.
  Tader Turci njemu udariše
  i bijele ovce opkoliše;
  ema Jakšar trči na pružinu.
  kako se je Turčin zahvalio,
  pa povika iz grla bijela:
  "Jesi l', stari Nikče, u pružinu
  Pozna Nikac Babića Jakšara,
  pa povika grlom bijelim:
  "Evo Nikca, turska buljubašo,
  đe je bio, on se nije krio!"
  Trče oni jedan put drugoga.
  sretoše se u bijele ovce -
  jedanak im pukli džeferdari,
  oba mrtvi pali među ovce.
  Ma uteče Nikčević Bogdane,
  ludo d'jete unese oružje
  i zapade u krš nad torinom,
  brani svoje ojađele ovce,
  a klikuje braću Crnogorce,
  al' ga niko čuti ne mogaše.
  Pet putah je gađa džeferdarom,
  petoricu zgodio Turakah,
  tri ubio, a dva obranio;
  ma fišeka njemu nestanulo,
  te mu Turci ovce odjaviše.
  Izdaše ga pogani Spahići,
  štono bjehu Nikcu sporednici;
  a tri brata, ka tri ženetine,
  od njih nigđe ne ostalo traga!
  Turci b'jele ovce odjaviše,
  a Bogdan se iz poćere vrati
  n posječe Babića Jakšara,
  a odnese Nikca u Rovine,
  ukopa ga i ožalova ga.

  ---

  Krvavi ručak

  (oko 1754. god.)

  Četa se je mala podignula
  od krajine s Čeva krvavoga,
  a pred četom Gavrilović Turo,
  a za Turom sedam osam drugah.
  Četa pođe u Uble pitome
  i ulježe nikšićkom planinom;
  Rudine je zdravo prelazila,
  dokle četa u Banjane dođe.
  Tu se s četom najavio Turo
  u jednoga dobra prijatelja,
  Mirkovića Ćetka iz Banjanah.
  Divno ih je Ćetko dočekao,
  daje njima konak i večeru.
  A kad piše i kad večeraše,
  veli tako Gavrilović Turo:
  "Mirkoviću Ćetko, pobratime,
  bi li mene, pobro, naučio
  đe bi s mojoj četom šićario?"
  L Ćetko mu na to odgovara:
  "Pobratime, Gavrilović Turo,
  ja ne znadem za četu šićara,
  no što ide sitna trgovina,
  trgovina Zvizdić Asan-age,
  od palanke Krsca krvavoga;
  ma su uz nju dobri pratioci,
  pratioci Mrke od Nikšićah, -
  a dobri su, jadi ih viđeli!
  Siće s njima deset pratiocah,
  a s tobom su sedam osam drugah,
  njima smjeti udariti nećeš."
  Peki veli: "Da ih počekamo!"
  Neki veli: "Čekat ne smijemo'"
  Ali veli Mrko Markoviću:
  "Ajde, Turo, da ih počekamo,
  da vidimo sitnu trgovinu,
  bismo li im smjeli udariti!"
  Pa skočiše na noge junačke,
  po srijedi puške prihvatiše,
  pohitaše kao mrki vuci,
  dokle četa u Dubočke dođe;
  počinuše na kraj Dubočakah,
  na dno Koplja, visoke planine;
  tu je četa malo počinula
  dok svanulo i sunce granulo;
  a kad svanu i ogranu sunce,
  stade jeka niz Utes planinu,
  al' eto ti sitne trgovine!
  Ma je Turo stražu postavio,
  dobru stražu Petrovića Draga,
  te gledaše sitnu trgovinu:
  praćahu je od Nikšićah Turci,
  a broji ih Drago džeferdarom,
  dok izbroji dvanaest Turakah.
  Kada ih je Drago prebrojio,
  pa doziva Gavrilović Tura:
  "Pobratime, Gavrilović Turo,
  ima puno hiljada ovnovah,
  a prate ih dvanaest Turakah -
  ja ne mogu poznat nijednoga;
  no tako ti, Turo pobratime,
  oli poznat Turčina kojega?"
  "Pobratime, Petroviću Drago,
  ja poznajem druga svakojega:
  sve su ono Mrke od Nikšićah;
  a najprvi što je pred ovcama,
  ono ti je Mrka Useine,
  jest Usein sa mnom pobratime.
  A kakvi su od Nikšićah Turci,
  takvije ih u Nikšiće nema:
  njima danas udrit ne smijemo
  da imamo i trideset drugah,
  a neka li sedam na dvanaest!
  No se oću javit pobratimu
  da ni dadu mesa od ovacah,
  da torbice mesa napunimo,
  pa otolen uz Hercegovinu,
  ako nama bog i sreća dade,
  da mi dobar šićar zauzmemo,
  al' turskoga roba uhvatimo
  ali mrtvu glavu donesemo!"
  Pa mi Turo grlom dozivaše:
  "Pobratime, Mrka Useine!"
  Al' Usein tako odgovara:
  "Koji, more, pobratime vičeš?
  S mrtvom ti se glavom bratimio!<.
  A veli mu Gavrilović Turo:
  "Ne kuni me, dobar pobratime.
  ovđen tebe dušmanina nema,
  no pobratim Gavrilović Turo,
  oko njega četa crnogorska.
  No me čuješ, Uso pobratime!
  Dajte nama od ovacah mesa
  da se danas ovđe ne svađamo!"
  A veli mu Mrka Useine:
  "Ne budali, Turo pobratime!
  Ovo nije begluk Ljubovića,
  no je ovo sitna trgovina
  s Krsca ravna Zvizdić Asan-ags.
  a uz njega ljuti pratioci,
  sve krvave Mrke od Nikšićah -
  ne dam mesa bez mrtvijeh glavah,
  no se miči, e si poginuo!"
  Kad to čuše mladi Crnogorci,
  pa pogleda junak na junaka.
  Reče soko Petroviću Drago:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  vi udrite svaki na svojega,
  ja ću Drago na dva ako bog da!"
  Veli tako Biočević Andro:
  "Ja ću Andro na dva ako bog da!"
  Veli tako Markoviću Mrko:
  "Neću na dva, oću na jednoga,
  da ostane majka bez jednoga."
  To rekoše, puške dohvatiše,
  na Dubočke Turke pretekoše,
  oko druma puta zapadoše;
  a zapade Turo nasred puta,
  ia na sebe napuštio Usa.
  Pali Turo sjajna džeferdara
  i pogodi Mrku Useina
  među toke u prsi široke;
  pade Turčin u zelenu travu.
  Tad ajdučke puške zapucaše,
  nijedna im ne puče zaludu,
  svaki puškom izgubio svoga;
  a u one nože povadiše
  rašćeraše niz Dubočke Turke,
  đavoljega ne puštiše živa.
  Uhvatiše Višnjića Iliju,
  i njega mi izgubiti ćahu,
  no se junak po imenu kaže,
  a krsti se krstom hristjanijem,
  a bogom ih i Jovanom kumi:
  "Nemojte me posjeć, Crnogorci!
  Ja sam glavom Višnjiću Ilija
  s Golinskoga Polja širokoga!
  A da li me, Turo, ne poznaješ?"
  Poznade ga Gavrilović Turo,
  odmoli ga u Crnogoracah.
  Hvala bogu, čuda velikoga,
  đe udriše sedam na dvanaest
  i svijema glave posjekoše;
  uzeše im glave i oružje,
  i uzeše mesa od ovacah;
  pobjegoše uz Kopje planinu,
  te tu peku meso od ovacah.
  Tu stajaše tri bijela dana,
  i dijele s Turakah oružje;
  Turu divno starešinstvo daju:
  džeferdara Mrke Useina,
  njegovoga mila pobratima.
  A kad treće jutro osvanulo,
  krenu četa niz Kopje planinu
  da mi ide na svoje dvorove.
  A kad biše navrh Dubočakah,
  dade im se nešto pogledati,
  ugledaše na Dubočke ovce
  đe ih mrki razagone vuci.
  Ali veli Gavrilović Turo:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  evo turske na Dubočke ovce,
  nije ovce niko prihvatio.
  No što ćemo, mila braćo moja,
  smijemo li ovce prihvatiti
  da javimo niz Rudine ovce?"
  Neki veli: "Da ih prihvatimo!"
  Neki veli: "Braćo, ne smijemo!"
  Ali veli Petroviću Drago:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  ovako ih ostaviti neću
  no javiti niz Rudine ravne."
  Ono reče, na noge skočio,
  a u ruke pušku dohvatio,
  i poleće niz Dubočke ravne,
  za njim soko Biočević Andro
  a za njima družina ostala.
  Na Dubočke okupiše ovce
  pa ih jave niz Rudine ravne,
  jave ovce sentom i ćenarom;
  zdravo došli u Uble pitome,
  tu su bratski šićar dijelili.

  ---

  Dva Baletića

  (oko 1758. god.)

  Zbor zborile age od Nikšićah
  na čaršiju Niša bijeloga,
  među njima Hamza kapetane.
  Svaki zbori o jadu srpskome,
  koliko je koji sa krajine
  Onogoštu donio poštenja.
  Ali veli Hamza kapetane:
  "Zle vi hvale, od Nikšićah Turci!
  Vidite li, jadi vas viđeli,
  dva hajduka od Čeva krvava,
  Baletića Rada i Vukotu,
  kakvi su ni zulum udarili:
  robe roblje, a sijeku glave,
  razbijaju turme i karvane
  i bijele kule i dućane.
  Sve su naše skale zatisnuli,
  ne dohodi lovca ni trgovca,
  ni nikakva ćara ni šićara, -
  od njih više živjet ne možemo!
  No, zaboga, turske buljubaše,
  je li bula rodila junaka
  ko će četu pokupiti malu
  i s njom poći Lastvi Ozrinićkoj?
  Izdigle su Baletića ovce
  prostranome dolu studenskome,
  biće kod njih Rade i Vukota!
  A kad bi mu bog i sreća dala
  da izgubi Rada i Vukotu,
  da dojavi stado Baletića,
  od boga mu božju vjeru dajem,
  divno ću ga darom darovati:
  laću njemu toke sa ramenah,
  i skrojit mu zelenu dolamu,
  i daću mu sjajna džeferdara -
  tvrda vjera, prevarit ga neću!"
  Svi su Turci mukom zamuknuli
  a u crnu zemlju pogledali,
  ma ne hote dva dobra junaka,
  Kalabića Minja i Mileta,
  nego Hamzu među oči crne,
  i ovako njemu govorahu:
  "Gospodare, Hamza kapetane,
  od boga ti božu vjeru dajem,
  mi oćemo četu pokupiti,
  s njome poći Lastvi Ozrinićkoj,
  i posjeći Rada i Vukotu
  i bijele dojaviti ovce,
  ali svoje izgubiti glave."
  To rekoše, na noge skočiše,
  i pođoše gradu niz čaršiju
  i birahu građane junake
  sve po pušci i krvavoj ruci,
  đe god znadu boljega Turčina,
  i skupiše dvadest i dva druga.
  Otidoše Poljem Nikšićkijem,
  uljegoše uz Međeđe ravno;
  i Međeđe četa prelazila,
  na široku Lastvu izlazila;
  i iđahu Lastvom Ozrinićkom,
  doklen Dolu Tutinome sišli;
  pa iđahu Vrhom Melačkijem,
  dok dođoše. u Lupoglav tvrdi.
  Kada četa u Lupoglav dođe,
  tu je trudna četa počinula,
  vode pila, leba založila,
  i sušahu struke i torbice,
  i od rose hajdučke opanke.
  Više sebe stražu postaviše,
  dobru stražu Minju i Miletu,
  ge gledahu ovce na Studeno.
  Ugledaše ovce Baletića,
  poznadoše ovce i ovčare,
  kod ovacah Baletiću Rade.
  No Mileta Minji govorio:
  "Eto krvnik Baletiću Rade,
  no sad, brate, da mu udarimo."
  A Minja je bratu govorio:
  "Ne, Mileta, brate od matere!
  Strah je mene i bojim se ljuto
  e će uteć ovčar od ovacah,
  glas će doći Lastvom Ozrinićkom,
  a skočiće ovčari čobani:
  Čevljani su sivi sokolovi,
  oće naše pogubiti glave.
  No čekajmo dokle dođe noćca,
  dok ujavi u torinu ovce,
  a čobani u plužinu pođu,
  tader ćemo Radu udariti.
  To rekoše, na to ostaviše,
  i uvode ovce i ovčare.
  Po je četi loša sreća bila,
  e se druga četa podignula
  s Čeva ravna i od Velestova,
  a pred četom dobre arambaše:
  s Velestova Mićunović Vuče,
  a od Čeva Baletić Vukota.
  sobom vode tridest i tri druga.
  Otidoše Lastvom Ozrinićkom,
  dok dođoše Dolu Tutinome.
  Kad dođoše Dolu Tutinome.
  tu dva dobra nahodiše traga.
  jedan vučki, a drugi ajdučki.
  No Vukota Vuku govoraše:
  "Pobratime, Mićunović Vuče:
  ali ćemo tragom za ajdukom
  ali s četom u Hercegovinu?
  A veli mu Mićunović Vuče:
  "Pobratime, Baletić Vukota.
  prođ' se vraga i ajdučkog -traga.
  no hajdemo uz Hercegovinu,
  ako bi ni bog i sreća dala,
  da na drumu Turke dočekamo
  ali dobar šićar uhvatimo!"
  No govori Baletić Vukota:
  "Pobratime, Mićunović Vuče,
  biće ovo četa od Nikšićah,
  a naše su u Studeno ovce,
  i sam Rade jeste kod ovacah, -
  strah je mene i bojim se ljuto
  da mi Rada ne izgube Turci;
  no družinu da podijelimo,
  pa ti hajde uz Hercegovinu,
  a ja hoću tragom ajdučkijem."
  Kako rekli, tako učinili.
  Tad Vukota na noge skočio,
  s sobom uze sedam osam drugah
  i otide tragom za ajdukom,
  a za Vukom družina ostala.
  Vuk otide uz Hercegovinu,
  a Vukota u Lupoglav pođe.
  Kade s četom u Lupoglav dođe,
  tu je trudan malo počinuo,
  nad glavom su stražu postavili,
  dobru stražu Baletić Vukotu;
  on mi gleda na Studeno ovce,
  kod ovacah viđe brata svoga, -
  dobro mu se junak ograšio
  kako mu se bješe prepanuo;
  glas mu dade, k njemu Rade dođe,
  za četu mu tursku kaževaše,
  da je njojzi traga nahodio,
  a sada joj niđe nema traga:
  "Nego hajde daje potražimo!"
  Otidoše do dva Baletića,
  tursku četu po planini traže.
  Bog im dade i sreća junačka,
  jesu četu brzo nahodili,
  na stražu je Minja i Mileta,
  te gledahu na Studeno ovce.
  Kad viđeše do dva Baletića
  tursku stražu, oba Kalabića,
  Vukota je Radu besjedio:
  "Al' ćeš poći da družini kažeš,
  ali sami da im udarimo?
  No govori Baletiću Rade:
  "Sami. brate, da im udarimo!
  Kada naše puške zapucaju,
  družina će nama priskočiti."
  Po srijedi puške prihvatiše,
  primiču se od jele do jele,
  dade im se primaknuti blizu;
  tader Rade pali džeferdara
  i pogodi Minju Kalabića,
  a Vuko ta ubio Miletu;
  tu padoše oba Kalabića
  priskočiše oba Baletića,
  uzeše im glave i oružje.
  Družina im priskočila brzo,
  te pa tursku četu navališe,
  svaki junak ubi po Turčina,
  svaki uze glavu i oružje.
  Tader kleti Turci pobjegoše
  bez obzira niz Lipovu Stranu.
  Ćerahu ih mladi Crnogorci,
  ugnaše ih u selo Ćurčiće,
  u bijelu Vasiljevu kulu,
  i u nju se zatvoriše Turci,
  te se brane ognjem iz pušakah.
  Kad viđeše do dva Baletića,
  nanesoše slamu i sijeno
  da izgore Vasiljevu kulu.
  Bog da znade, izgoret je ćahu,
  i u kulu Turke svekolike,
  al' da vidiš Ćurčića Vasilja:
  pred njima je kumu iznosio,
  pred dva brata, pred dva Baletića,
  pa ih bogom i Jovanom kumi
  da u kulu ne izgore Turke!
  Vjeran bješe Rade i Vukota:
  na kume mu oprostiše Turke,
  a junaštvo bjehu učinjeli
  deset glavah turskih otkinuli.

  ---

  Šćepan Mali

  (1768. god.)

  Knjigu piše dužde Mlečanine
  na hiljadu i sedme stotine
  i šezdeset i osme godine,
  pošalje je turskome sultanu
  u Stambolu bijelomu gradu.
  U knjizi ga milo pozdravljaše
  i ovako njemu govoraše:
  "Ali ne znaš, čestiti sultane,
  al' ne haješ ni obraćaš glave,
  što se jedan čovjek oglasio
  pod imenom cara rusiskoga
  među naše zemlje i države,
  u prokletu lomnu Goru Crnu.
  Šćepan Mali zove se imenom;
  za njega je narod prionuo,
  kako đeca za svojega oca.
  Glavare su svoje poturili,
  sve serdare, kneze i vojvode,
  i ostale gorske načalnike,
  načalnike ka mrke vukove,
  a dušmane i moje i tvoje;
  svak je oči k njemu obratio,
  za cara ga svaki pripoznao.
  On je jedna lažava budala,
  ma bi nama moga dojaditi
  i narode naše pobuniti
  iz krvava krša hajdučkoga.
  Znaj, sultane, dragi prijatelju.
  od toga ni lako biti neće!
  No sakupi silnovitu vojsku
  da mi Crnu Goru poharamo,
  da od vraga ne ostane traga;
  da mi vučju tragu iskopamo,
  koja para naše utrobice!
  Ja ću dići moje Dalmatince
  i Hrvate, plaćene soldate.
  postaviću vojsku po granici
  otkraj Bara do polja Grahova;
  što uteče ispod sablje tvoje,
  neće uteć ispod mača moga."
  Kad sultanu ona knjiga dođe,
  veoma se njojzi posilio,
  pa na lake noge uskočio,
  pa nakiti tri sitna fermana:
  jedan posla Bosni kalovitoj,
  drugi ravnoj zemlji Rumeliji,
  treći posla tvrdoj Arbaniji.
  U fermane care nakitio:
  "Tri vezira, tri moja većila.
  vi na noge brže ustanite,
  silnovitu vojsku pokupite
  od sve Bosne i Hercegovine,
  Rumelije i od Arbanije,
  k Crnoj Gori vojsku okrenite,
  udrite joj s kraja svakojega,
  sve robite i ognjem žežite
  i pod svoju sablju okrećite!
  Sad je zgoda i vrijeme došlo,
  pomoć će mi dužde od Mletakah:
  vi od polja, a on će od mora,
  dok se vaše smiješaju vojske.
  No slušajte, vjerne moje sluge:
  kunem vi se dinom i amanom
  i mojijem postom ramazanom,
  a najposlje ćabom i kuranom,
  ako Goru Crnu ne primite,
  ne primite i ne istražite,
  pod kopita konjma ne stavite
  i njihovo roblje porobite, -
  svjema trema posjeć ću vi glave.
  To ne stoji u našemu dinu
  što mi oni od Turakah rade,
  od Turakah, od mojih sinovah!
  Boja bismo sa sedam kraljevah,
  sve kraljeve vlaške nadjačasmo;
  boja bismo s Skender-begom banom,
  i njegovu zemlju osvojismo;
  boja bismo s vojevodom Jankom,
  i njegovu zemlju osvojismo;
  a malenu vlašku Goru Crnu
  ne mogasmo nigda osvojiti.
  Mnoge vojske turske posjekoše
  i fermane nogama gaziše.
  Već na noge, moji sokolovi,
  silnovitu vojsku okrenite
  i sa vojskom snažno udarite.
  Sad je zgoda i vrijeme došlo
  da zatrete gn'jezdo sokolovo,
  u koje se ljute zmije legu,
  te Turcima oči izbijaju."
  Kad veziri primiše fermane,
  a veziri rišćanski katili,
  pokupiše silnovitu vojsku,
  silne vojske pješca i konjika,
  sto i dvadest hiljadah vojnikah,
  a pred njima tri silna vezira;
  pa g-ranicu došli crnogorsku:
  dođe vezir od Urumelije
  kod bijele varoš Podgorice,
  ts veliki tabor postavio
  od Gorice blizu Podgorice
  do studene rijeke Sitnice;
  a bosanski na Polje Nikšićko
  na široke Bare pod Riđane;
  a skadarski kod sela Plavnice,
  baš nasprema Nahije Crničke.
  A Mlečići postaviše vojsku
  po granici krajem Gore Crne
  otkraj Bara do polja Grahova.
  Crnogorci kad to vidiješe
  jere ih je sila opkolila,
  opkolili Turci i Mlečići,
  stade piska žena i đeteta,
  do neba se glasi podizahu.
  Crnogorci, od boja junaci,
  među sobom sabor učiniše.
  sabor velji na polje Cetinje,
  te naredbu divno napraviše:
  među sobom žalost oprostiše,
  oprostiše i poljubiše se,
  kano, brate, kad će se mrijeti.
  Nema druge u njima riječi,
  no svak viče iz jednoga glasa:
  "Udri svaki za vjeru rišćansku,
  za slobodu i junačku diku,
  to je naša od starine hvala!
  Da bog dade i njegovi sveci,
  ko žalio život izgubiti
  za junačko ime crkogorsko,
  njegova se ne užegla sv'jeća
  na ovome ni na tom svijetu!"
  Otolen se oni podigoše,
  svak otide na svoju granicu,
  deset hiljad' vojske crnogorske,
  proću sile turske i mletačke.
  Tako traja za neđelju danah;
  kad neđelja napuni se danah,
  baš na praznik svetoga Jovana,
  tad je sila turska udarila,
  udarila sila sa tri strane!
  Crnogorci Turke dočekaše,
  dočekaše od Bosne vezira
  pod Ostrogom, visokom planinom.
  a vezira od Urumelije
  više ravna polja jednoškoga,
  Mehmed-pašu, skadarskog vezira.
  na krajeve Crničke Nahije.
  Tu se vojske bojem udariše,
  besprestana tri bijela dana.
  No ka će se, brate, održati,
  održati ali pob'jediti:
  deset hiljad' vojske crnogorske,
  a sto dvadest hiljadah Turakah!
  Crnogorci natrag uzmakoše;
  mnoga sela Turci opališe,
  mnogo jadna roblja zarobiše;
  dva vezira na Čevo dođoše
  i na Čevo oko razapeše;
  Mehmed-paša u Donju Crmnicu.
  Al' se kolju jadni Crnogorci
  kako mrki od planine vuci.
  Dva mjeseca od godine danah,
  svaki danak, a sve bez prestanka,
  jurišaju tri carska vezira,
  a za njima velike ordije,
  da prevale preko Gore Crne
  da se stanu s duždom prijateljem.
  al' ne daju mladi Crnogorci,
  već boj biju, a krv prolivaju;
  svakojemu hrabrom načalniku
  i junaku valjatnu bojniku
  u krvi su ruke ogreznule,
  ogreznule ruke do lakatah.
  Nego evo muke i nevolje
  za junake, jadne Crnogorce:
  nestade im praha i olova,
  nabavit ga nigđe ne mogahu,
  što s mrtvoga ne uzmu Turčina.
  No bog jaki i sreća njihova,
  bog im dade dobra prijatelja
  od bijela Risna na krajini,
  te im posla praha nekoliko
  u njihovu junačku nevolju.
  Viđi druge sreće crnogorske:
  glas im dođe i knjiga bijela
  od Srbina, dobra prijatelja.
  iz krvava na krajinu Spuža,
  o čestitu danu Mitrovome
  da čekaju tursku džebahanu
  koja ide od Skadra bijela
  u taboru dva silna vezira.
  Crnogorci kad to razumješe,
  ustadoše kako sokolovi,
  odvojiše drugah pet stotinah,
  pet stotinah momka biranoga,
  spraviše ih na drum od ordije
  da zapanu u Ljeskovac tvrdi
  kudano će džebahana doći.
  Uhvatiše klance i bogaze;
  malo stade, ne bi nikoliko,
  dok evo ti Turci kiridžije,
  sedamdeset i četiri druga;
  u Turakah ne ima oružja
  potlje duge britve o pojasu
  i u ruke sohe drvenice.
  Gone Turci velju džebahanu,
  debelijeh šezdeset tovarah.
  Kad uljegli među Crnogorce,
  u busije đe su zapanuli,
  zagrajaše momčad crnogorska
  i pa Turke oganj oboriše.
  Popadaše sohe kiridžinske:
  Crnogorci kako mrki vuci
  posjekoše jadne kiridžije,
  sedamdeset i četiri glave;
  džebehanu velju ugrabiše,
  u Bjelice tvrde uniješe,
  u Bjelice među Crnogorce.
  Džebehana kad u vojsku dođe,
  srpska se je vojska posilila;
  ma se turska vojska prepanula.
  A kad mrče i tamna noć dođe,
  na ustavke dana Mitrovoga,
  Crnogorci savjet učiniše
  da udare na tursku ordiju
  priđe zore i bijela dana;
  i na troje razrediše vojsku:
  dva dijela Katunske Nahije,
  treći dio Riječke Nahije.
  Otpraviše jedan dio vojske
  da udari u tursku ordiju
  od krvava sela Vojinića;
  pred tom vojskom bješe čelovođa
  Vukotiću Drago, vojevoda,
  sa sokolom Matom Markovićem,
  i od Cuca dobre arambaše,
  od Zaljuti Baja i Turčina.
  Drugi dio vojske otpraviše
  da udari na tursku ordiju
  od Zaljuća, sela malenoga;
  pred tom vojskom bjehu čelovođe:
  od Njeguša Petrović serdare
  sa serdarom popom Žutkovićem,
  od Cetinja Vukotiću Pero,
  od Bjelicah Miliću vojvoda.
  Otpraviše treći dio vojske,
  treći dio Riječku Nahiju,
  da udari na tursku ordiju
  preko Dosa a niz Potočinu;
  pred tom vojskom bješe čelovođa
  serdar Jovo od Đuraškovićah.
  Vojskovođe vojsku povedoše
  i vojnička mjesta zauzeše.
  Malo stade, ne bi nikoliko,
  doklen kratki pukoše maškuli
  navrh Lisca, visoke planine,
  skraj šatora Petrović vladike.
  Kada haber čuše Crnogorci,
  sa tri kraja udriše Turcima
  priđe zore i bijela dana,
  priđe zore po duga sahata.
  Jurišiše mladi Crnogorci,
  a miloga boga spomenuše;
  listom straže turske isjekoše.
  u ordiju juriš učiniše.
  Smetoše se dva velja vezira
  i njihova velika ordija,
  motaše se do zore bijele
  ka oblaci kad ih vihor muči.
  Bože mili, na svemu ti hvala.
  što tad pade mrtvoga junaka!
  doklen sinu zora na istoku.
  A kad sinu zora na istoku
  i viđeše Turci Crnogorce
  i veliku svoju kasapnicu,
  đ§ sve pao Turčin do Turčina
  ka svezano snoplje po njivama,
  pleći daše, a bježat počeše:
  a Srbi ih muški poćeraše.
  Bože mili, veljega grdila!
  Bježe turskih šezdeset hiljadah
  pred našijeh trideset stotinah!
  Grmi puška, Čevo se prolama,
  graču momčad kako sokolovi
  i po Čevu razagnaše Turke.
  Turci viču Muja i Aliju:
  "Pomozi nam, Mujo i Alija!"
  Crnogorci svetog Dimitriju.
  Đe dopire sveti Dimitrija,
  ne pomaga Mujo ni Alija.
  Prvijenci vojske crnogorske
  u crnu su krvcu ogreznuli
  odvrh glave do zelene trave,
  a sokole momčad crnogorsku
  i bogom ih kume velikijem:
  "Ostavite pjačke i šićare,
  da se danas, braćo, osvetimo
  od Turčina, srpskoga krvnika!"
  Divno momčad slušaju glavare
  i ne traže pjačke ni šićare,
  već boj biju, a sijeku glave.
  Od svanuća do mrkloga mraka
  ni sjedoše niti vode piše,
  no sve tursku silu razagone
  i uzimlju konje sedlanike
  i s Turakah svijetlo oružje;
  rade Srbi da glasnik ne ode.
  Ko će sili božjoj odoljeti
  ko l' iskopat carevu ordiju
  da mu glasnik od nje ne uteče?
  Ućeraše Turke Crnogorci
  niz maleno selo Zagarače,
  na pogledu Spuža krvavoga;
  u tome ih noćca pritisnula
  te krvava boja razdvojiše.
  Tako kažu i kunu se ljudi:
  od krvava Čeva na krajinu
  do maloga sela Zagarača,
  ima hoda tri puna sahata -
  iz oblaka da bačiš jabuku
  ne bi mogla na zemlju panuti
  no na mrtva konja i Turčina!
  Tu na tefter pogibe Turčina
  dvadest hiljad' manje nijednoga;
  a pogibe vojske crnogorske
  dv'je stotine i petnaest drugah;
  i trista ih rane dopadoše.
  Uzeše im đeca Crnogorci:
  tri hiljade konjah sedlanikah
  i hiljadu i trista šatorah;
  svu zahiru tursku u okolu, -
  mnogo blaga, hesapa mu nema;
  čadorove dva silna vezira
  i njihove bijesne hatove
  pokloniše svojemu vladici.
  Na Čevo je vojska konačila,
  pa sjutradan rano podranila
  put Crnice, da udre na Turke.
  No ih na put glasi susretoše
  e udrila munja iz oblaka
  usred vojske dužda Mlečanina,
  ukraj Budve, grada malenoga,
  i njegovu vojsku opržila;
  druga munja pukla od oblaka
  u taboru skadarskog vezira,
  ukraj Vira, na livade ravne,
  zaždila mu velju džebahanu
  i veliki tabor raskrhala.
  Crničani u to kidisali,
  razagnali niz Crnicu Turke.
  Od Crnice do sela Krnjice
  hiljadu im glavah otkinuli;
  a ostali Turci utekoše
  svak na svoju stranu bez obzira.
  Crnogorci kada razumješe,
  s veseljem se doma povratiše,
  dobra glasa, svijetla obraza.
  Blago tome, kome bog pomaže!

  ---

  Junačka smrt

  (oko 1772. god.)

  Mala se je četa podignula
  otkud se je i pređe dizala,
  od krvava na krajinu Spuža;
  pred četom je Zotoviću bego,
  a za begom Suja Džakoviću,
  i za njima trideset Turakah.
  Minu četa niz polje Ćemovsko
  i ulježe u selo Ponare
  na dvorove Šikmanović Vuka;
  ma ih Vuko dočekiva divno,
  tu im daje pića i jestiva.
  No, kad piše i kad večeraše,
  staše Turci zborit za junaštvo.
  baš kuđe će s četom obrnuti.
  Ma zavika Zotoviću bego:
  "Pobratime, Šikmanović Vuče,
  ka si vazda, pobre, na krajinu
  među ove dvije zmije ljute,
  turskom zemljom i međ' Gorom Crnom.
  kojom ćemo obrnuti stranom
  ali ćemo Viru crničkome,
  ali ćemo Lugu Naratskome
  na bijele ovce Perišića -
  eda bismo ovce plijenili
  ali kakvu glavu ugrabili -
  ali ćemo na Krsti krvave
  da čekamo ceklinske trgovce?"
  No mi Vuče begu progovara:
  "Pobratime, Zotoviću bego,
  ne idimo Viru dubokome,
  e je sjutra svijetla neđelja,
  na Viru se kupe Crničani,
  strah je mene i bojim se ljuto
  da ne sjutra, pobre, ne opaze;
  nit' idimo Lugu Naratskome
  na bijele ovce Perišića,
  e su kod njih tri dobra junaka.
  oni bez zla ovce ne puštaju;
  no hajdemo na Krsti krvave
  da čekamo mlade Crnogorce."
  To su njega poslušali Turci,
  pa su crnu prihvatili lađu,
  u lađu se uvozahu Turci -
  otidoše vozom Karatunom,
  dok dođoše na Krsti krvave;
  tu je turska četa zapanula,
  među Pejak i Gorom Ordinskom.
  Tu stajali do zore bijele;
  a kad svanu i ogrija sunce,
  no izlazi Šikmanović Vuče,
  on na jednu vrbu izlazio,
  pak pogleda uz tu vodu hladnu.
  al' se vozi niz vodu drijevo:
  ide momče u drijevo samo
  od Karuča, brda vladičina,
  ide junak niz toj vodi hladnoj.
  A kad bio na grlu Pejaka,
  među turskom četom ugazio;
  kad ulježe junak među njima.
  uzela ga od Turakah sujma;
  on pogleda su dvije tri strane.
  al' je četu tursku sagledao;
  sprešno ruke stavlja na oružje.
  Oko njega prionuše Turci,
  bez čuda ga uhvatit ne ćahu,
  no izide Šikmanović Vuče,
  pa mu Vuče božju vjeru daje:
  "A ne boj se, mladi Crnogorče,
  dok je moje na ramenu glave,
  da tvojojzi ništa biti neće!"
  Vjeran bješe, boga vjerovaše,
  među turskom četom ulazio;
  ma se junak jadu jošte nada,
  sakri svoga noža jatagana,
  sakrio je noža u potaju,
  pa ulježe u turskojzi lađi.
  Tek u turskoj lađi ulazio,
  njemu Turci uzeše oružje,
  pak su njemu Turci besjedili:
  "A zaboga, mladi Crnogorče,
  kojega si roda i plemena,
  kako li se zoveš po imenu?"
  Momče njima riječ besjedilo:
  "Što pitate, vitezovi Turci?
  Ja već viđu jesam poginuo,
  ma ja ime moje kriti neću:
  ja sam junak rodom od Ceklina,
  od Strugarah Nikolić Ivane;
  po tako vi, Turci vitezovi,
  kaž'te meni za vjeri turskojzi,
  je li bega Zotovića ovden?
  Stari su ni bili prijatelji,
  u njega se ja bih pouzdao
  da me ne bi pogubio bego."
  Do njega se Ture dogonilo,
  e Ivana šakom udarilo,
  koliko ga lako udario,
  bijeli mu obraz opučio,
  a ovako Turčin besjedio:
  "Kopiljane, Nikolin Ivane,
  ko ti reče pomenjivat bega?
  Ovde bega Zotovića nema,
  no delija Suja Džakoviću:
  ni grđević ni grđi od bega!"
  Al' zavika Nikolin Ivane:
  "Kopiljane, Suja Džakoviću,
  što me biješ udarcem ženskijem?
  Još me majka nije udarila,
  koja me je pasom opasala!"
  Vrže rukom za pleći junačke,
  izvadio jatagana noža,
  jatagana ispod talagana,
  i Turčina bio udario,
  udari ga pod grlo bijelo,
  do korah mu noža zagonio;
  koliko ga zorno udario,
  mače sobom i dva i tri puta,
  ne mogao noža izvaditi,
  a da može izvaditi noža,
  još kojega izgubiti ćaše.
  A kad noža izvadit ne moga,
  tader skoči u vodi studenoj.
  Bog da znade i uteći ćaše,
  no nesreća njemu priskočila,
  te se opet natrag povrnuo
  i za rebro lađu ugrabio:
  on hoćaše potopiti Turke;
  ma se nagna Šikmanović Vuče,
  e izvadi noža plamenoga,
  od rukah mu prste otkinuo.
  Taden opet natrag uplovio,
  ma ga crna krvca osvojila,
  pak iz vode glavu izmolio,
  on da vidi je li udaljio,
  ali puče tanka puška turska,
  te Ivana bila pogodila -
  Mrtav pade u vodi studenoj.
  Odande se podigoše Turci,
  te odoše u gradu Žabljaku,
  pak se kupi malo i veliko
  na deliju Suju Džakovića,
  te mu vade ispod grla noža.
  Teke su mu noža izvadili,
  Turčin pasju ispuštio dušu.
  Bog da prosti Nikolin Ivana!

  ---

  Spužani i Piperi

  (oko 1766. god.)

  Šetaju se tri dobra junaka
  po krvavu na krajinu Spužu;
  jedno bješe beže Zotoviću,
  ono drugo Bulić Huseine,
  a treće je Mariću Šabane.
  No govori Bulić Huseine:
  "Slušajte me, oba pobratima:
  sve Brđane likom opasasmo
  do tvrdoga sela Zagarača -
  daju nama harač i porezu,
  daju nama peškeš i poklone -
  do Piperah, krvave krajine.
  Na Pipere skoro vojevasmo
  i dobre im glave posjekosmo,
  posjekosmo vojvodu Holetu
  i sokola Mićkov Milutina,
  ma ih nikad nagnat ne možemo
  da ni s mirom predaju harača.
  No kupimo krvave Spužane;
  vidio sam zgodu i priliku
  među Crnce i među Stijenom,
  na granicu, tvrdu kačanicu,
  da tu tursku vojsku ukrijemo;
  tu ćemo se glavah nakidati
  i živoga roblja narobiti,
  tada će ni predati harače."
  Pa skočiše sva tri pobratima,
  te po Spužu pokupiše vojsku,
  U pipersku goru povedoše
  i lijepo vojsku namjestiše
  među Crnce i među Stijenom.
  No kad svanu i sunce ogranu,
  podranio Vujović Novelja
  od Stijene, sela piperskoga,
  i tursku je vojsku opazio,
  pa se mudro natrag povratio,
  te kažuje Bećku Bajoviću
  da je tursku vojsku opazio.
  A kad čuo Bećko barjaktare,
  on povika Ešnića Miliju,
  a Milija Radnića Pauna,
  viče Paun Marka i Vuksana.
  Jedanak se selo okupilo
  pred bijelu kulu Bajovića.
  Neki veli: "Da im se prođemo,
  da od turske vojske ne ginemo!"
  Neki veli: "Pleme da kupimo!"
  Dok je Vulić Marko dolazio,
  od krvave kuće Markovića,
  i za njime drugah nekoliko,
  ia je tako riječ besjedio:
  "Ha sad, braćo, crn vi obraz bio,
  da s Turcima krvcu prolijemo!
  A da bi me majka ne rodila
  ni muškijem pasom opasala
  ako jutros ne posječem glavu
  baš sokola Bulić Huseina,
  ne osvetim vojvodu Holetu
  i našega Mićkov Milutina!"
  Pa je Marko na noge skočio,
  s sobom uze dvadest i pet drugah,
  pa je junak pretekao Turke
  kuda će se u Spuž povraćati,
  a ostali Crnci i Stijena
  na Turke su odma udarili.
  Turci odma pleći obratiše,
  a za njima Piperi junaci.
  No da vidiš Bulić Huseina
  sa sokolom begom Zotovićem,
  pa oko njih turske buljubaše,
  kako brane krajičnike Turke!
  Probježuju na halaje Turci
  pokraj Marka i njegova društva,
  a vješt im se Marko ne činjaše
  ni na Turke puške izmetaše,
  no sve čeka Bulić Huseina
  sa Mahmutom begom Zotovićem.
  Dok evo ti Bulić Huseina;
  tada Marko na drum iskočio.
  Da ti se je nagledati, druže,
  kad s' udriše dobra dva junaka,
  Marko Vulin i Husein Bulin!
  Ma se Turčin bješe prepanuo
  i od straha bratimljaše Marka;
  za to Marko ne obraća glave,
  nego pušci dade vatru živu
  i Turčinu srce izgorio;
  nož istrže, posječe mu glavu.
  Po da vidiš bega Zotovića:
  golu sablju u ruke latio
  i pa Marka juriš učinio.
  Bog da znade, izgubit ga ćaše,
  nego puče puška isprijeka,
  tanka puška Bećka barjaktara,
  ts pogodi bega Zotovića;
  mrtav beže pade na Bulića.
  Nego viđi Marića Šabana:
  on njegovu sablju izvadio,
  na Marka je juriš učinio;
  odista ga izgubit oćaše,
  nego puče puška isprijeka,
  bješe puška Radnića Pauna,
  te položi Marića Šabana.
  Tad Piperi odsvud kidisaše.
  buljubaše turske posjekoše,
  posjekoše dvadest i četiri.
  I od toga dana suđenoga
  nema spuške čete u Pipere.

  ---

  Brza osveta, gotova šteta

  (1776. god.)

  Zakukala crna kukavica
  kad joj roka ni vremena nema,
  po Božiću, o Savinu danu,
  u tvrdome gradu nikšićkome.
  Ono nije crna kukavica,
  no je majka Beke Turčinova:
  skoro joj je Beka poginuo
  na prostranu Dolu Kobiljemu,
  posječe ga Knežević Golube
  sa sokolom Batrićević Dragom.
  A čuje je Beća buljubaša,
  Bekinoj je majci govorio:
  "Nemoj kukat, Bekičina majko,
  Beka mi je bogom pobratime:
  pričekaj me do Petrova dana,
  dok udari kosa u sijeno,
  pohara se trava na planinu,
  hoću Beća četu kupit malu,
  s četom poći krvavoj Zaljuti,
  posjeći ću Knežević Goluba
  al' sokola Batrićević Draga,
  osvetiću mila sina tvoga,
  sina tvoga, pobratima moga!"
  Što gođ ide, sve će doći brzo,
  a i ljetni Petrov danak dođe,
  u sijeno kosa udarila,
  pohara se trava na planinu.
  Odma Beća četu pokupio,
  od Nikšića trideset Turakah,
  a pred četom dobre arambaše,
  a uskoci, pobre, Crnogorci:
  jedno bješe Čevljanine Drago,
  drugo mali od Zaljute Tomo,
  a za njima Beća buljubaša,
  a za Bećom Turci serhatlije.
  Četa pođe sentom po ćenaru,
  doklen dođe Omutić palanki,
  a tu nađe Zvizdić Baki-agu.
  Divno aga Turke dočekao,
  služio im kafu i rakiju.
  Otolen se četa podignula,
  uz Jabuku ravnu ulazila
  i trešnjevsko polje prelazila,
  u Tisovac tvrdi osvanula.
  Tu je mala četa počinula,
  pa glavicu stražu postavila,
  dobru stražu od Zaljuta Tomu:
  gleda cucke na Izvore ovce.
  K sebi zove Beću buljubašu:
  "Dođi k meni, bogom pobratime,
  da ti ovce na Izvore kažem,
  čije ovce, koji su čobani."
  K njemu Beća buljubaša dođe.
  "Gledaj, Beća, dobar pobratime:
  što su ovce na Izvore Donje -
  Kneževića i Banićevića,
  one š to su na Izvore Gornje -
  pešikanske i batrićevićke.
  Ali da ti i ovčare kažem:
  kod ovijeh na Izvore Gornje,
  eno kod njih Pejo Pešikane
  i dva brata, dva Batrićevića,
  dva sokola, Drago i Golube;
  kod ovijeh na Izvore Donje,
  eto kod njih dva brata rođena,
  jedno Savo, a drugo Mijajlo,
  i dva brata, dva kneževa sina,
  Nikoliću Drago i Golube,
  već boljijeh u sve Cuce nema;
  go su. pobro, nikšićki krvnici!"
  Tada Beća riječ govoraše:
  "Je li majka rodila junaka,
  al' muškijem pasom opasala,
  ko će poći gradu nikšićkome
  da dovede stotinu građanah?"
  Sva družina nikom ponikoše,
  na planinu travu pogledaše,
  kako raste na Tisovac trava,
  no ne hoće od Zaljuta Tomo,
  već dohvati džeka po kaišu,
  a poskoči strmom niz planinu,
  kako jelen od dvije godine,
  doklen gradu nikšićkome dođe.
  A kad na har kapetanu dođe,
  njemu Tomo božju pomoć daje,
  kapetan mu zdravljem prihvatio:
  "Dobar doša, moja slugo, Tomo!
  A kamo ti Beća i družina?"
  A Tomo mu pravo kaževaše.
  No ga pita Hamza kapetane:
  "Čije ovce bjehu na Izvore?"
  - "Kneževića i Banićevića,
  pešikanske i batrićevićke."
  - "Je li kod njih Pejo Pešikane
  i dva brata dva Batrićevića,
  Batrićević Drago i Golube;
  al" dva brata, dva Banićevića,
  dvije zmije, Savo i Mijajlo;
  dva sokola, dva kneževa sina,
  Nikoliću Drago i Golube?"
  Tomo laže, a pravo ne kaže:
  "Tu od tijeh nema nijednoga,
  no sve luda đeca bez pušakah."
  Kad kapetan Toma razumio,
  on mu dade stotinu Turakah:
  od bijele kule Lekovića
  do nevjerne kuće Barjovića -
  đe gođ bješe boljega junaka,
  sve po pušci i krvavoj ruci.
  Od grada se Turci otiskoše
  i odoše Beći buljubaši,
  dok dođoše na Brajanovicu;
  zavi Tomo kako gorski vuče,
  a Beća ga začu buljubaša,
  graknu Turčin kako gavran crni:
  poznaše se do dva pobratima
  po grakanju i po zavijanju,
  poznaše se pa se sastadoše;
  zapadoše na Brajanovicu.
  Kad svanulo i sunce granulo,
  zaljućke se otvoriše ovce,
  a pred njima Knežević Golube.
  Kad dođoše na Brajanovicu,
  a ovčari puške ostaviše,
  a drvene vile dohvatiše,
  staše kupit sa okosa s'jeno.
  Nego puče puška od Turakah,
  baš uskoka Čevljanina Draga;
  ah, od Draga ne ostalo traga,
  zašto ubi sokola junaka,
  mlado momče, Knežević Goluba,
  slomio mu noge obadvije!
  Pade Golub na zelenu travu,
  a pobjegli ovčari ostali.
  No pokliče Knežević Golube:
  "Haj, đe si mi, Batrićević Drago?
  Da li, Drago, vjeru ne hvatasmo,
  ako bi nam Turci udarili,
  kojemu bi od nevolje bilo,
  da ga oni ostaviti neće?"
  Za se Drago od ukora nađe,
  te se junak na Goluba vrati;
  a kad Drago na Goluba dođe,
  puče druga puška od Turakah,
  te pogodi Batrićević Draga,
  srce mu je izgorjela živo;
  pade Drago do Goluba mrtav.
  Dobro zagon učiniše Turci,
  od ovacah odbiše ovčare,
  posjekoše Draga i Goluba,
  a bijele ovce odjaviše.
  A kad došli preko Kamen'ševa.
  za njima se potoč otisnula;
  a kad biše preko Kamen'ševa
  pristiže ih potoč crnogorska.
  Pušku pali Batrićev Golube;
  tako mu ga stara sreća dala
  te pogodi tursku buljubašu,
  zorno Ture, Paripović Husa, -
  ni živa ga zemlja ne dočeka.
  Nego viče Batrićev Golube:
  "Haj, đe si mi, Kneževiću Drago,
  i dva brata, dva Banićevića,
  da l' nećete osvetit Goluba?
  Haj, đe si mi, Pejo Pešikane,
  da li nećeš osvetiti Draga?
  Najprva ii puška okrvavi,
  biće naša ruka ako bog da!"
  Kako koji Turke sustizaše,
  od obraza pušku žežijaše,
  nijedna im ne puca zaludu.
  Jave Turci uz Trešnjevo ovce,
  no bog ubi jedno momče mlado,
  iz Grahova Lučić Vujadina,
  te pokliče grlom i avazom
  iz Dragoče, visoke planine:
  "Koji ovce uz Trešnjevo javiš!
  Ne obrni na Rokoče tvrde
  s će ti se zatrijet koljeno,
  no obrni Dobrogledom ovce,
  ka ćeš saći dolje u Grahovo."
  Dobrogledom Turci obrnuše
  ma za njima potoč pristavaše,
  potoč mala, ma vatre punana.
  Kada biše Dolu Zamlaćevu,
  no namjera i bog nanijela:
  panduri su stali na Trešnjevo
  a pred njima Lazar Kustodija
  od Njegušah, mjesta junačkoga.
  Kad se viđe Lazar Kustodija,
  od obraza pali džeferdara;
  stara mu ga sreća nanijela
  te pogodi Beću buljubašu,
  pošteti mu toke na prsima
  a otvori prozor na leđima;
  Beća pade na zelenu travu
  a pripade Kneževiću Drago,
  ugrabi mu glavu i oružje.
  Kad pogibe vojsci buljubaša,
  turska se je vojska uzvijala,
  uzvijala, ovce ostavila,
  ne ugnali brava đavoljega
  do jednoga ovna s klepetarom.
  Natrag Cuce ovce pojaviše;
  a kad biše na Izvore ravne,
  okupiše od Turakah glave -
  dvadest i šest glavah i oružje.
  Osvetiše Draga i Goluba:
  tridest i šest drugah potočnikah
  dvadest i šest glavah donesoše
  i suviše svijetlo oružje.
  Tu junaštvo dobiše čobani.

  ---

  Udar na Ćurilac

  (1792. god.)

  Polećeše dva siva sokola
  od bijela na krajinu Spuža,
  svu su ravnu Zetu prelećeli
  i široko Blato prebrodili,
  na Skadar su tice dolećele,
  na saraje Mahmuta vezira,
  savili se, pa su počinuli.
  To ne bjehu dva sokola siva,
  no dva brata, dva Mećikukića,
  od jednoga i oca i majke;
  Osman-aga i Husein-aga.
  Ljube ruke svome gospodaru,
  a veli im vezir Bušatlija:
  "Dobro došli, dva Mećikukića!
  Kakvi glasi od Bjelopavlićah?"
  Ali veli soko Osman-aga:
  "Al' ne čuješ, dragi gospodare,
  što se radi u Bjelopavliće?
  Oni su se tebe odmetnuli
  i ustali Srbi na oružje;
  sve prodaše turske kesimače
  i agačke hake i dovode,
  pokupiše konje i oružje
  i s Turčinom kavgu zaturiše!
  Skoro su ti na Cetinje bili,
  na Cetinje Petrović vladici,
  svi glavari od Bjelopavlićah,
  a pred njima pope Boškoviću
  sa vojvodom Radović Đukanom;
  vladici su tvrdu vjeru dali
  da s Turčinom hoće vojevati,
  vojevati i krv prol'jevati.
  Vladika je njima besjedio,
  a dao im božju vjeru tvrdu:
  da ih nikad ostaviti neće
  dokle mu je glave na ramenu,
  nego da će braniti Brđane
  ka ostale svoje Crnogorce.
  Tek se oni s Cetinja vratiše,
  Jovo Pajov ubi Asan-agu,
  i skide mu svijetlo oružje
  i uze mu konja sedlenika.
  Tad se svuda zametnula kavga!
  Što ćemo ti duljit lakrdiju:
  već su Spuža grada zatvorili
  i s Turčinom kavgu zaturili;
  duboki su hendek iskopali
  od rijeke Zete do Sušice,
  u nj stavili birane junake
  da čuvaju Brda od Turakah.
  No, zaboga, Mahmute vezire,
  al' mi podaj vojsku na Brđane
  ali Spuža grada ostavismo."
  No im veli vezir Bušatlija:
  "Dvije age, moje vjerne sluge,
  koliko će dosta biti vojske?"
  A veli mu spuški Osman-aga:
  "Daj nam vojske dvanaest hiljadah
  i suviše Zetu Zemlju ravnu
  i na Zetu tri bijela grada,
  iz gradovah turske krajičnike!"
  Pa im tako vezir besjedio:
  "Eto vojske dvanaest hiladah!
  No slušajte, moje vjerne sluge,
  kad široka Brda poharate,
  pošljite mi od Brdah glavare
  sne svezane Skadru bijelome;
  đe nađete prikladnu đevojku,
  na Skadar je meni opravite;
  Brđanima uzmite oružje,
  a dajte im rala i volove -
  tadar će mi biti prava raja."
  Ma ne veli vezir: "Ako bog da!"
  te bog njemu ni pomoći neće.
  Pa je vezir vojsku okupio,
  pokupio dvanaest hiljadah,
  pred njome su dva velja glavara:
  Đona Marka i Hota Hasana,
  a za njima dva Mećikukića.
  Otolen se sila podignula,
  usput uze zetske krajičnike,
  sehratlije Turke iz gradovah.
  Dođe sila Spužu na krajinu,
  i pod Spuž je oko učinila
  do Praskvice i vode Sušice,
  a glavari u Spuž otidoše
  na bijelu Osmanovu kulu;
  oko njih se age okupiše
  i veliki eglen otvoriše:
  do ponoći vijećali Turci
  ka će udrit s vojskom na Brđane.
  Veli tako soko Osman-aga:
  "Slušajte me, turske poglavice
  i uzdani brate Huseine!
  da na dvoje vojsku dijelimo:
  ti mi uzmi polovinu vojske
  da udariš na selo Ćurilac,
  ja ću uzet polovinu vojske
  da udarim s vojskom na endeku,
  na Mihajla Bošković, serdara,
  i sokola Jova Pajovića,
  i na njine šezdeset pandurah;
  nemoj udrit, brate, na Ćurilac
  dok ja udrim s vojskom na endeku,
  da te ljuta ne udari guja!"
  Osman-agu Turci pohvališe:
  "Be aferim, spuški Osman-aga!
  Ako bog da i sreća junačka
  te kaurska Brda dobijemo,
  milićemo našega vezira,
  u Spuž će te pašom postaviti."
  Tader Turci na noge skočiše,
  te napolu vojsku razrediše:
  Huseine k Ćuriocu pođe,
  Osman-aga put tvrda endeka.
  A kad svanu i zora se javi,
  Osman-aga udri na pandure;
  panduri ga muški dočekaše,
  svu su silnu vojsku ustavili.
  A Husein udri na Ćurilac,
  i Ćurilac selo opalio
  i zarobi malo i veliko.
  Kad to viđe pope Boškoviću,
  viknu pope iz grla bijela:
  "A Brđani, crn vi obraz bio,
  Ćurilac nam Turci opališe,
  i evo ih do Glavice Male,
  sad će Ćeklu opaliti crkvu!"
  Dok evo ti Pešića Rajiča,
  za Rajičem Vuletiću kneže,
  a za knezom Đurović vojvoda, -
  sve u pomoć trči Ćuriocu.
  Ma se bije jadni pope Rade,
  on se bije kako soko sivi:
  brani crkvu daje ne izgore.
  U pomoć mu dobar junak dođe,
  Kadić Marko od sela Vučice,
  a za njime drugah nekoliko;
  u to doba drugi junak dođe,
  Brajoviću Milutinov Vuče
  i za njime pedeset pušakah,
  pa i treća pomoć dolazila,
  od Zagrede Mitroviću Marko
  i za njime četrdest Burićah;
  od Veljega pola udariše.
  Puče puška od Bjelopavlićah.
  tanka puška Perka Ćipovića,
  te Turčina ubi najboljega,
  od Gusinja hocu prokletoga;
  pade hodža niz hata đogata.
  Kad pogibe hodža iz Gusinja,
  turska se je vojska prepanula.
  Turci pleći bježat okrenuše,
  Brđani ih muški poćeraše:
  od Glavice do tvrda endeka
  devedeset glavah posjekoše,
  na endeku boja razdvojiše.
  Bježe Turci glavom bez obzira.
  vuku sobom mrtve i ranjene;
  dobježaše od vojske glavari
  bezobrazni Skadru na Bojanu;
  srdito ih vezir zapituje:
  "Kamo meni od Brda glavari?
  Kamo harač od sedam godinah?"
  No Đon-Marko njemu besjedio:
  "Prođ' se, pašo, vraga i đavola!
  Ja na Brda nigda vojštit neću,
  no se prođi od Bjelopavlićah.
  Ako ne mož pokupiti vojsku
  do Jedrene i do Manastira,
  nemoj hodit na Bjelopavliće,
  da te ljuta zmija ne udari.

  ---

  Udar Mahmut-Paše na Pipere

  (1792. god.)

  Bijela je pokliknula vila
  od Zavale, sela piperskoga,
  kliče vila u selo Stijenu
  na bijelu kulu Bajovića,
  Vukašina zove barjaktara:
  "Jes' li doma, Vuče barjaktare,
  Pipere je vojska opalila.
  Al' ne vidiš, njima ne gledao,
  udari ti vojska na Pipere,
  a pred vojskom vezir Mahmut-paša;
  Pipere je vojska opalila,
  eto vojske pravo na Stijenu!"
  Kad to čuo Vuče barjaktare.
  bijeloj je vili govorio:
  "O, zaboga, od planine vilo,
  tegni, vilo, na bijela krila,
  te glas dadi u Ćeliju crkvu,
  a na ime igumnu Stefanu,
  da on pali topa habernika
  da glas dadne u Bjelopavliće
  da dotrče nama na pomoći."
  Hitro ga je vila poslušala
  i poleće na bijela krila,
  te glas dade igumnu Stefanu.
  Iguman se junak namjerio,
  vazda drži topa sigurana,
  jedanak mu dade oganj živi,
  top ispuče ka da progrmjelo,
  glas jedanak dade do Ostroga,
  do Ostroga i do Zagarača.
  To začulo šezdeset pandurah
  u Koprivu niže Martinićah,
  đe čuvahu od Turakah stražu;
  među njima Saveljić Stojane,
  pa govori Saveljić Stojane:
  "Na noge te, braćo i družino!
  Top progrmlje kod crkve Ćelije,
  srok je ono u našu krajinu,
  udrili su na Pipere Turci,
  Pipere će naše raskopati,
  svoj krajini krilo salomiti."
  Svi skočiše kako sokolovi
  i Župinu goru uminuše,
  u Pipere tvrde uljegoše,
  pa i Crnce selo uminuše,
  doklen došli na granicu tvrdu
  među Crnce i među Stijenu;
  tu sretoše serdara Pauna,
  oko njega ostale Pipere.
  Al' govori Saveljić Stojane:
  "O Paune, našoj zemlji glavo,
  jesu l' Turci dobili Pipere,
  jesu l" došli na selo Stijenu?"
  Al' govori Šušović Paune:
  "Pipere su Turci izgorjeli,
  a sad eto vezir na Stijenu,
  bijeli je šator razapeo
  pred bijelu kulu Bajovića;
  Stijenu je selo izgorio,
  do se nakraj nešto malo brane
  iz bijele Markovića kule,
  iz pećine, kule obzidane, -
  među njima Rašović Ilija.
  Već ne pitaj ništa za Pipere,
  no hajd' natrag da se povraćamo
  da uzmemo svetoga Stefana
  iz Ćelije, prebijele crkve,
  da ga nama ne izgore Turci!"
  Tad mu reče Saveljić Stojane:
  "Pi, serdare, ženska strašljivice!
  Boga mi ću na Stijenu poći,
  da znam svoju izgubiti glavu
  i mojega druga svakojega;
  kad Pipere iskopaju Turci,
  ne valja mi glava ni družina."
  Kad naprijed malo uminuše
  i Stijenu selo sagledaše,
  i viđeše šator na Zadolje,
  a pod šator Mahmuta vezira:
  pod šator je noge prekrstio
  a vezirski čibuk zapalio.
  Tade viknu Saveljić Stojane:
  "Aj, đe si mi, Radojev Saviću,
  i dva brata, do dva Bajovića,
  Bajoviću Vuče i Paviću?"
  Pa klikuje Rašović Iliju:
  "Drž, Ilija, kulu na krajinu,
  čekaj Turke kad ih polomimo,
  da ne bježe širokijem putom!".
  Pa družini Stojan govoraše:
  "Svi jednako boga spomenite,
  a jedanak puške isturite,
  na Mahmuta pašu udarite,
  ne žalite život za poštenje,
  ovo će se zadovijek pričat!"
  Družina ga dobro poslušala
  i na Turke hrabro udariše, -
  puška ječi, a Stijena zveči.
  A kad viđe od Skadra vezire,
  na obije noge ustanuo,
  i bijeli šator ostavio
  i pobježe glavom bez obzira;
  a pobježe selom put istoka,
  dočeka ga Rašović Ilija,
  iz pećine, kule obzidane,
  sa njegova nekoliko drugah,
  obrnuše u bespuće Turke
  na Orlovu visoku Stijenu.
  Hvala bogu, hvala velikome,
  kako Turci niz Stijenu skaču;
  što ne skoči ovđe niz Stijenu,
  to uteče s Mahmutom vezirom.
  Dovrh Drezge, polza širokoga,
  tri stotine glavah posjekoše, -
  jedva vezir glavu unosio;
  a dvojicu uhvatiše žive,
  Skadranina i Mećikukića;
  ne hćeše im izgubiti glave,
  no puštiše dvije poturice
  da kažuju kako im je bilo
  udariti s vojskom na Pipere.

  ---

  Klorinda Srpska

  (1795. god. 30. julija)

  Tanahna je klikovala vila
  sa Javorja, visoke planine;
  vila zove u Moraču Gornju,
  na Rosulje serdarovoj kuli:
  "Jes' li doma, Mališa serdare?
  Ako piješ u mehani vino,
  na grdne ti rane izlazilo,
  ako ljubiš u dušeku ljubu,
  šarena te poljubila guja!
  Al' ne čuješ al" habera nemaš?
  Eto pa te sile i Turakah
  od Nikšićah i od Kolašinah;
  od Nikšićah su tri strane vojska:
  eto vojske niz Čuke kamene,
  buljubaša Paripović Zuko,
  kalauzi Hrnković Paune,
  ts Turcima rasputice kaže:
  eto vojska jedna niz Rzaču,
  i pred vojskom Hadžajliću Mujo;
  eto jedne niz Ljeviške Strane,
  i pred njome Jusa i Avdija."
  Ma se serdar s vilom razgovara:
  "Luda ti si, od planine vilo!
  Ja s' ne bojim vojske od Turakah
  dok ja imam stotinu hajdukah,
  sve Uskoka, silnije junakah,
  a jošt imam dobru uzdanicu,
  uzdanicu pet stotin Rovčanah
  i pred njima Redža i Tapuško;
  i dok mi je sva Morača Donja,
  i pred njima Raško i Radule -
  i tu imam dobru uzdanicu;
  i dok mi je sva Morača Gornja,
  i pred njima Mijat i Radoje.
  Još sam dobre postavio straže:
  eto, vilo, na Ljeviške Strane
  dva Mandića i dva Vujačića!"
  No serdaru vila odgovara:
  "O serdare, žalosna ti majka,
  zaspala je na Stranama straža."
  Ali serdar vili govorio:
  "I drugu sam stražu postavio,
  iz Rzači Jokanović Marko!"
  U riječi u kojoj bijahu,
  dok pukoše puške na Rzači,
  a zavika Jokanović Marko:
  "Bjež, serdare, žalosna ti majka,
  eto na te vojske od Turakah."
  Kad to začu Mališa serdare,
  pa Uskoke braću klikovaše,
  a Uskoci puške dohvatiše.
  U to doba pristignuše Turci,
  pobiše se Turci i Uskoci.
  od sve Bosne i Hercegovine,
  u Ljevišta selo uljegoše,
  i Ljevišta selo opališe;
  poćeraše niz Moraču Gornju.
  A da vidiš Paripović Zuka!
  Na pitomo udario Starče
  i tu jednu glavu ugrabio:
  posjekoše Hrnković Radoja,
  imaše mu stotinu godinah;
  i na Ratnju vodu udario,
  i dobra je roba ugrabio,
  vjernu ljubu Dragović Tomaša,
  oteo joj iz naručja sina,
  bacio ga u vodu Moraču,
  Morača ga voda odnijela.
  Ciknu, pisnu Tomaševa Plana:
  "A đe si mi, Dragović Tomašu,
  đe je tvoja svijetla latinka
  što te diči po Morači Gornjoj
  i znadu te kićeni junaci!
  Mene mladu zarobiše Turci,
  uhvati me Paripović Zuko,
  ote mene sina iz naručja
  i baci ga u vodu Moraču,
  Morača ga voda odnijela,
  jadnu mladu ucvijeli majku!"
  A to Tomaš i sluša i gleda,
  pred očima pušku zaratio,
  a latinku bogom sestrimio:
  "Nemoj mene vatrom prevariti,
  za oči te ni moliti neću" -
  pa na Zuka nišan uhvatio,
  pa latinki dade vatru živu,
  te pogodi Paripović Zuka,
  živo mu je srce izgorio;
  pade Zuko u zelenu travu,
  Zuko pade, a Plana pripade,
  te mu skide svijetlo oružje.
  A drugi se Turčin zagonio,
  dočeka ga Tomaševa Plana
  malom puškom Paripović Zuka,
  te Turčina dobro pogodila:
  posred puca đe mu srce kuca;
  pade Turčin u zelenu travu.
  Tad ostali navališe Turci,
  a pobježe Tomaševa Plana
  i u Ratnju vodu zagazila,
  prešla vodu zdravo i veselo
  i unese svijetlo oružje.
  U to puče puška od Turakah
  te obrani Dragović Tomaša,
  pa otolen povratiše Turke.
  Viknu serdar ka da jelen riknu:
  "Moračani, crn vi obraz bio,
  ovđen boja ni junaštva nema,
  no hajdete da pratimo Turke!
  Pa su Srbi složno udarili,
  poćeraše uz Moraču Turke.
  Sve se dobri klikuju junaci,
  na Ljevišta išćeraše Turke,
  na Ljevišta na Ogorelišta,
  pognaše ih uz Ljeviške Strane:
  s jedne strane Mališa serdare,
  s druge strane Boško arambaša,
  po srijedi dva sokola siva,
  Bućić Luka i Pejović Drago.
  Ama Drago pali džeferdara,
  te pogodi Hadžajlina Muja,
  s crnom ga je zemljom sastavio;
  a doleti soko Bućić Luka
  te Mujovu posiječe glavu.
  Kad pogibe Hadžijliću Mujo,
  u Turke je munja udarila,
  a Srbi im dobro kidisaše,
  Turke gone, a sjeku im glave:
  dok na Stranu išćeraše Turke,
  tridest i pet otkidoše glavah,
  i pogibe Pejoviću Drago;
  i u tome boja razdvojiše,
  te se Srbi natrag povratiše
  pjevajući i puške mećući,
  a odoše u Nikšiće Turci
  kukajući i lelekajući.
  A kad Srbi sljegli na Ljevišta,
  knjigu piše Mališa serdare
  u Nikšiće Osman-kapetanu
  i ostalim agam' nikšićkijem:
  "Hajte, Turci, da se sastanemo,
  nije mnogo ni zijana bilo,
  no da tvrdu vjeru uhvatimo
  da mi naše roblje mijenjamo;
  dvadest nama roba zarobiste,
  evo u nas dvanaest Turakah
  što smo vi ih žive pohvatali,
  a za mrtve lasno ćemo svoje."
  Kada knjiga u Nikšiće dođe,
  a na ruke Hamzi kapetanu,
  a kad Turci knjigu vidiješe,
  iziđoše na Lolu planinu,
  a odovud stotinu Uskokah
  i pred njima Mališa serdare;
  pa Turcima serdar besjedio:
  "O Turčine, Osman-kapetane,
  hoćemo li vjeru uhvatiti?"
  No govori Osman-kapetane:
  "Mnogo si mi jada učinio!"
  A serdar mu na to odgovara:
  "Ja nijesam na te udario,
  već na sebi dočekao Turke;
  prebićemo jednog za drugoga;
  dva Lekića za Kostu Mandića,
  bilo mu je stotinu godinah;
  prebićemo Paripović Zuka
  za našega Hrnković Radoja;
  lijepoga Hadžajlina Muja
  za našega Pejovića Draga;
  a još vaše osta tridest glavah,
  pet stotina odjaviste bravah -
  tridest glavah za pet stotin bravah
  Ne dade im više govoriti,
  već uputa roblje mijenjaše;
  uhvatiše vjeru za godinu.
  Još se kleli Turci na pogaču
  da ne vojšte nigda na Moraču!

  ---

  Boj s vezirom Mahmut-Pašom

  (1796. god. 11. julija)

  Na tisuću i sedme stotine
  devedeset i šeste godine
  Mamut vezir sovjet učinio
  u bijelu Skadru na Bojanu;
  svu gospodu tursku izabranu
  na divan je bio sakupio,
  pa im vako Mamut govorio:
  "Evo zgoda, moji vitezovi,
  da mi silnu vojsku sakupimo
  i da Crnu Goru osvojimo,
  Crnu Goru i Primorje ravno,
  kakono smo žuđeli odavno,
  do bijela grada Dubrovnika, -
  to je moja želja prevelika.
  A sad nema u Boki Kotorskoj
  principova broda nikakvoga.
  ni golema u Primorje momka,
  no sve pođe u Taliju ravnu
  da čuvaju Mletke od Francuza
  kojizi su naši prijatelji,
  oni će nam u pomoći doći,
  kako su mi skoro obećali
  na dogovor što smo vijećali.
  Crna Gora nije u jedinstvo,
  s nama boja učinjeti neće,
  jer ja imam neke prijatelje
  kojizi su lakomni na blago -
  učinjeću što je meni drago.
  Ali evo moje rane ljute:
  Brđani mi zatvoriše pute,
  te ne mogu sastaviti vojsku
  od sve ravne zemlje Arbanije,
  Arbanije i Hercegovine;
  no ću pređe vojsku sakupiti
  i ognjene vjetre obratiti
  na Pipere i Bjelopavliće,
  porobiću malo i veliko
  i sažeći ognjem svekoliko;
  na Nikšiće tabor učiniti,
  tu na troje vojsku dijeliti:
  jednu slaću put novske države;
  druga vojska valja da se vrati
  i da ide preko Gore Crne
  da udari na Primorje župno,
  to da bude i principu jadno;
  treća vojska, po moru brodovi,
  neka voze bumbe i topove,
  prah, olovo i drugu zahiru,
  nek o boju radi, ne o miru.
  Postaviću brata Ibrahima
  u Novome, gradu bijelome,
  neka, reče, i Latini znadu
  kolik' znači sablja Mahmutova;
  a sinovca mladoga Mehmeda,
  u Dubrovnik neka gospoduje
  da se ovo nadaleko čuje."
  Pa je sitnu knjigu nakitio
  i šalje je preko Gore Crne
  na Cetinje, nasred Gore Crne,
  a na ime u Petra vladike.
  U knjigu je vezir besjedio
  i vladiku milo pozdravio:
  "Prijatelju, Petre Petroviću,
  mož li znati, jes' li zapazio, -
  otkada su Brda postanula,
  to je raja baba moga bila.
  A sad ima doba nekoliko
  ka su mi se Brda pohasila,
  ne daju mi pare ni dohotke
  i nikakva careva harača,
  no mi čine zulum po krajinah:
  provaljuju dvore i stobore,
  a ćeraju konje i volove,
  bule robe, a sijeku Turke
  i ćeraju ovce i jaganjce.
  No evo sam vojsku sakupio
  i općene vjetre obrnuo
  na Pipere i Bjelopavliće;
  no ako ćeš da smo prijatelji,
  nemoj njima biti u pomoći,
  nemoj njino roblje prifatiti
  da uteče usred Gore Crne,
  ti ako ćeš da se ne svadimo."
  Kad vladici taka knjiga dođe,
  te on viđe šta mu ona piše,
  tople su ga suze propanule,
  pak je tište u špag od dolame,
  a svoje je sluge okupio,
  te i posla preko Gore Crne.
  Crnu Goru na zbor sakupio,
  među njima sovjet učinio
  i ovako njima govorio:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  nuto nama nenadnoga vraga!
  Evo me je knjiga dopanula
  od Mamuta paše Bušatlije,
  kojino je pređe dolazio
  i kroz Crnu Goru prolazio,
  i neslogu našu opazio,
  jošt je pozno naše Košćelice,
  njima trza naše utrobice:
  kad sam bio u zemlju rusinsku,
  tad je moju crkvu opalio,
  naš manastir na Polje Cetinsko
  razorio, zemljom poravnio;
  pa opeta evo vojsku kupi
  na Pipere i Bjelopavliće.
  Ema nije Mamut opsilio,
  teke što se malo posilio,
  no sad, braćo, ako boga znate,
  da idemo u Bjelopavliće
  da čekamo Mamuta vezira!"
  Crnogorci kad ga razumješe,
  tu vladici tvrdu vjeru daše
  da Brđane nigda ne izdaju.
  To vladika jedva i čekaše,
  viđe slogu pak se veseljaše
  i ovako paši odgovara:
  "Što mi pišeš, Mamute vezire,
  da ne dadem pomoć Brđanima,
  to mi nemoj opet spomenuti,
  to mi ne da zakon učinjeti.
  Mož li znati, jes' li zapazio,
  kad si Crnu Goru prelazio,
  preko vjere i na prijevaru,
  kad si moju opalio crkvu
  i manastir na Polje Cetinsko:
  to si teške rane udario
  svakojemu redom Crnogorcu.
  No prođi se brdske sirotinje,
  ne vrijeđaj rane crnogorske,
  da te zmija ne udari ljuta!"
  Za to Mamut ne obrće glavu,
  no sakupi i podiže vojsku:
  na Doljane više Podgorice,
  tu razape bijele šatore
  i tu silan tabor učinio.
  Ma vladika tope užižaše
  na visoku goru Vrtijeljku
  i glavarma knjige opravljaše
  da klikuju braću Crnogorce.
  Sam pokliče najbliže junake,
  Cetinjane i Bajice hrabre,
  pa otide u Bjelopavliće
  su stotinu i pedeset druga
  To kad čuše mladi Crnogorci,
  da je kome stati pogledati
  kako hitro na noge skočiše
  a šarene puške dokopaše,
  ostaviše majke i ljubovce
  i čobani u planini ovce:
  svaki hita, za vladiku pita,
  doklen su ga pristignuli bili;
  preko Zete vode prelaziše,
  na Slatinu tabor učiniše.
  Mamut vezir diže čadorove
  sproću Spuža više Derdemeza
  pod zelenu goru Visočicu.
  U vezira dvadest hiljad' vojske,
  kod vladike tri hiljade druga
  Ema što je vladičina vojska,
  to su mrki od planina vuci;
  što pred vojskom jesu čelovođe,
  to su, pobro, krilati orlovi;
  što l' u vojski jesu barjaktari,
  to bijahu sivi sokolovi.
  Viče telal Mamuta vezira:
  "Ko će živa ufatit vladiku,
  evo njemu Zeta Zemlja ravna
  i u Zeti tri bijela grada
  i suviše tri tovara blaga."
  Veli Jakup Serdarović aga
  i delija Memed Kokotlija:
  "Mi ćemo ga živa ufatiti!"
  No ne vele Turci: "Ako bog da!"
  ne im bože ni pomoći neće.
  A vladika okupi glavare,
  te su oni obrnuli vojsku
  pred bijelu aranđelsku crkvu,
  tu im nauk i blagoslov daje:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  svi budite srca Kraljevića,
  a desnica od Sibinja Janka!
  Jednokupno nože povadite,
  a časnim se krstom prekrstite
  i višnjem se bogu preporuč'te
  pa u Turke juriš učinite!
  Bog će nama u pomoći biti,
  Mamuta će pomoć pridobiti."
  Pa je divno razredio vojsku:
  on sve meće pleme do plemena,
  a pred vojsku dobre načalnike
  koji žele s Turskom vojevati
  i načinom s njima boja biti.
  U četvrtak razredio vojsku,
  a u petak udariše Turci,
  na julija dan jedanaesti,
  baš na praznik svete Jefimije,
  u maleno selo Martiniće.
  Nad njima se tmina ufatila,
  a u tminu puške sijevaju:
  is bi reka, mio pobratime,
  da je ono bojak ognjeviti,
  nego sudnji danak strahoviti;
  šest sahatah boja žestokoga
  nemilo se krvca prol'jevaše
  po megdanu i oko megdana!
  A kad bilo dnevi oko podne,
  tada Turkom obrne neruka.
  To viđeše mladi Crnogorci,
  alaknuše, boga pomenuše,
  a časnim se krstom prekrstiše,
  jednokupno puške opališe,
  pak plamene nože povadiše
  i u Turke juriš učiniše,
  ćerajući, Turke sijekući
  niz krvave mline martinićke.
  Tu je turska pogibija bila;
  tu i serdar Bošković Mijajlo
  udario Turkom isprijeka;
  tu i sreća jeste nanijela
  baš junaka i gospodičića,
  po imenu Petrovića Sava,
  a mlađega brata vladičina,
  na deliju Memed Kokotliju,
  za grla se b'jela ufatiše,
  nosiše se tako nekoliko,
  dokle Savu bog i sreća dade,
  Turčin pred njim na koljena pade
  i Savo mu posiječe glavu.
  No da vidiš Vojvodića Bega:
  šta je Turak' pogubio tada
  broja s' ne zna, no je vas u krvi;
  jošt mu sreća nanijela bila
  te Jakupa Serdarović-agu
  desnu ruku Mahmuta vezira,
  ubiše se kako se zgledaše:
  mrtav pade Jakup Serdarović,
  a Bego mu posiječe glavu.
  Tu pogibe vojske od Turakah
  kolik' nije poginulo nigda
  na Brđane i na Crnogorce;
  a pogibe vladičine vojske
  svega na broj osamnaest drugah.
  no međ njima tri dobra viteza:
  Krcun Savov od mjesta Bjelicah
  i barjaktar Stanko s Ljubotina,
  a od Brdah Vojvodića Bego.
  No im ime nigda ne umira
  kad razbiše Mahmuta vezira,
  svojoj braći diku ostaviše,
  što u tome boju zadobiše.
  Bog im dao u raju naselje,
  a živijem zdravlje i veselje,
  Petru sv'jeta obraz na krajini
  ka i ljetnje sunce na planini!
  

  ---

  Pogibija vezira Mahmut-Paše
  na selo Kruse

  (1796. god. 22. septemvra)

  Otkada je vojsku izgubio
  Mahmut vezir od Skadra bijela,
  ratujući i boja bijući
  s Brđanima i Crnogorcima,
  niti spava nit' se razgovara,
  niti klanja ni avdes uzima,
  no srdi se na Petra vladiku,
  jere ima žalost preveliku
  na junake mlade Crnogorce
  koji s Petrom u Brda hodiše,
  te se boja junačkoga biše
  u gizdavo selo Martiniće,
  više Spuža u Bjelopavliće.
  đe je Mahmut sreću izgubio
  i junake mnoge ostavio,
  među njima age i begove,
  kuluglije i svoje delije;
  sedmi danak jedva progovara,
  šetajuć se Mahmut razgovara,
  a udari s' rukom uz koljeno:
  "Alah, reče, što sam učinio,
  od koga se jesam prepanuo!
  Ko će moju silu zadobiti?
  Dokle imam u ćesi novacah
  a u Crnu Goru trgovacah
  kojizi su lakomi na blago,
  učiniću što je meni drago,
  oni će mi prodat Crnogorce;
  poharat ću redom i Primorce
  do bijela grada Dubrovnika.
  Što će mene učinjet vladika?"
  te Jakupa Serdarović-agu
  desnu ruku Mahmuta vezira,
  ubiše se kako se zgledaše:
  mrtav pade Jakup Serdarović,
  a Bego mu posiječe glavu.
  Tu pogibe vojske od Turakah
  kolik' nije poginulo nigda
  na Brđane i na Crnogorce;
  a pogibe vladičine vojske
  svega na broj osamnaest drugah.
  no međ njima tri dobra viteza:
  Krcun Savov od mjesta Bjelicah
  i barjaktar Stanko s Ljubotina,
  a od Brdah Vojvodića Bego.
  No im ime nigda ne umira
  kad razbiše Mahmuta vezira,
  svojoj braći diku ostaviše,
  što u tome boju zadobiše.
  Bog im dao u raju naselje,
  a živijem zdravlje i veselje,
  Petru sv'jeta obraz na krajini
  ka i ljetnje sunce na planini!
  Pa opravi Mahmut poslanike,
  sto vojsku kupi i sabira.
  Arbanase pravo do Epira,
  Hercegovce do Bosne ponosne,
  prijatelje zove na pomoćcu:
  Ahmet-pašu Mahmudbegovića
  od Rasije i od Dukađina,
  i sestrića, bega od Kavaje;
  a Toskama mito obećaje:
  svaki danak kada boja biju
  po talijer svakojemu drugu.
  a kad nije, plaća polovinu,
  suviše je hrana i darovi,
  a što steku ali što ukradu,
  da nikome dijela ne dadu.
  Sakupio pješca i konjika
  tridest hiljad' po izbor vojnikah,
  izvan vojske što je ostavio
  po granicah na četiri strane
  suprot Brđan' i Gorice Crne
  da se ne bi mogli sastaviti
  i ujedno pašu dočekati;
  pa podiže i okupi vojsku
  na Doljane više Podgorice.
  Tu je vezir tabor učinio
  i zeleni šator razapeo;
  no kad viđe blizu prama sebe
  dva tabora crnogorske vojske, -
  jedan tabor bješe pod Sađavac,
  na livade, na Vuči Studenac
  drugi stoji na Krusku Glavicu,
  oba Turkom zadaju groznicu -
  to je paši tvrdo mučno bilo
  i njegovu vojsku zabunilo.
  Da je kome stati pogledati
  sokolovce mlade Crnogorce
  kako čine fiksu i veselje,
  igraju se igre svakojake,
  među sobom zbore i govore
  da udare paši na tabore.
  Još da ti je vidijeti, pobre,
  kako idu mlade Crnogorke,
  veseleć se i pjesme pojući,
  junacima tain donoseći,
  ne bi reka da su ženske glave,
  pi ženskoga srca ni pogleda,
  nego srca Ognjenoga Vuka,
  a pogleda od gore hajduka -
  malo ne bi puške prihvatile
  i s Turcima kavgu načinile.
  Tu stojaše za petnaest danah
  Crnogorci nasprama Turakah.
  Ali evo glasi dopadoše
  da se hoće vezir podignuti
  i na selo Kruse udariti.
  Kad vladika glase razumio,
  s glavarima sovjet učinio,
  pa na troje vojsku razredio,
  a pred vojskom redom postavio
  po izboru birane junake,
  koji znadu vojskom upravljati,
  a s Turcima žele vojevati.
  Tu vladika među vojskom stade
  i svijema blagoslove dade,
  boga moli, ovako govori:
  "Crnogorci, moja braćo draga,
  evo trista i trideset ljetah
  otkad naši stari vojevaše,
  boja biše i krv prol'jevaše,
  porad vjere i slobode drage,
  da u ropstvo tursko ne upanu
  i slobodu ne izgube dragu.
  Čujete li što Turci govore,
  kako oni vazda Srblje kore,
  a nesrećom boja Kosovoga
  kad smo naše carstvo izgubili
  od izdaje Brankovića Vuka.
  njemu zato bila vječna muka!
  Ema se je Mahmut posilio
  što je Goru Crnu pregazio
  kad je pređe kroz nju prolazio.
  a neslogu našu opazio:
  ne bi Turci znali Košćelice.
  ni trzali naše utrobice,
  nit' bi vezir sad se zahvalio
  da će konja na moru pojiti
  a porobit malo i veliko
  kroza Crnu Goru svekoliko.
  Još nas kori, ovako govori:
  da će dati nekoliko mita
  i sve stavit konju pod kopita.
  Bit može li rane žestočije
  no strijela kad srce probije?
  A ni ona nije tako jaka
  da razbije srce u junaka,
  ni ostala ikakva rabota
  ka je takvi ukor i sramota.
  Crna Gora, otečestvo naše.
  gnijezdo se sokolovo zvaše.
  đe sokoli u slobodi žive,
  koji love zmije grabežljive.
  Spomen'te se ko ve je rodio,
  koga li ste roda i plemena -
  slavenskoga odiskon imena!
  Svi budite srca Kraljić Marka
  i desnice ban-vojvode Janka;
  višnjemu se bogu pomolite,
  časnijem se krstom prekrstite.
  da vi, braćo, u pomoći bude
  i junačke da vi plati trude!
  A neću vi redom spominjati
  što je bilo u stara vremena
  na različna mjesta nebrojena:
  tek đedi vi u Župu krvavu
  kad razbiše pašu serašćera,
  opoštiše svu krajinu našu;
  ka i poslje u selo Trnjine,
  među Krugom i među Rovine,
  u dva puta kad razbiše Turke:
  jednom živih trista uhvatiše,
  za veprove na otkupe daše,
  a drugi put kada uhvatiše
  sedamdeset agah i begovah,
  na krvavo Čevo dovedoše
  i svijema glave odsjekoše.
  Još vas molim da se spomenete
  IIIto je bilo u vaša vremena
  od ćehaje, pa od dva vezira,
  bosanskoga i rumenliskoga,
  i Mehmeda paše Bušatlije,
  s kim ste skoro, braćo, bojak bili
  i junačku slavu zadobili.
  Bog će dati, za njegovo ime,
  da junaštvo naše ponovite
  i Mahmuta pašu razbijete.
  iska pozna što su Crnogorci."
  Crnogorci kada razumješe
  kojizi se onden namjeriše,
  u svakoga srce uzigralo
  od junačke želje i radosti.
  Barjaktari razviše barjake,
  četovođe vojsku postaviše
  sve po redu pleme do plemena.
  Pa kad sjutra zora zabijelje,
  prije no je ogrijalo sunce,
  podiže se Mahmute vezire
  i postavi u širinu vojsku
  od zelene gore Visočice
  do Komanah i Orahovice:
  to će biti hoda dva sahata.
  Tridest hiljad' na šest udariše,
  živijem se ognjem pogoniše
  po mejdanu tamo i ovamo;
  a kad bilo dnevi oko podne.
  Crnogorci boga pomenuše,
  jednokupno puške opališe
  a jedanak juriš učiniše,
  ćerajući, Turke sijekući,
  a drug druga često klikujući
  da osvete zulum i sramotu
  od Mahmuta paše učinjenu.
  Sad da ti je vidijeti, pobre,
  vi tezove mlade Crnogorce
  (oni jesu srca Kraljić Marka
  i desnice vojevode Janka)
  kako mute i razgone Turke
  kano vuci u planinu ovce.
  Mili bože, na svemu ti hvala,
  kamo sila Mahmuta vezira?
  Jutros bješe silan i bijesan
  ia đogata konja golemoga,
  s golom sabljom u ruci junačkoj,
  oštru sablju bješe povadio
  da siječe crnogorske glave,
  nagonjaše svoje na junaštvo,
  da porobi malo i veliko
  i opali ognjem svekoliko;
  a sad viđoh crnogorsko momče
  koje nosi glavu Mahmutovu;
  drugo kapu, a treće dolamu,
  i četvrto sablju okovanu,
  peto velju pušku sermaliju,
  šesto male puške pozlaćene,
  sedmo jaše konja Mahmutova;
  a ostali vitezi junaci,
  svaki nosi bjeleg od Turčina
  krvavijeh rukah do lakatah:
  neki jednu, neki dvije glave,
  neko i tri, neko i četiri,
  neki nose zelene barjake,
  mnogi puške, sablje i gadare.
  viši dio srebrom okovane,
  neki nose čalme i dolame,
  neki vode konje sedlanike.
  Eto, pobre, sad junačke dike,
  pa nek svaki vazda boga hvali
  i veliko ime bože slavi!
  Tu pogibe cvijet od Turakah,
  a gospoda starijeh odžakah
  od Prizrena i od Vučitrna,
  od Kosova i od Prijepolja,
  Mitrovice i od Đakovice,
  i od Peći, Hasa i Gusinja,
  od Bihora i od Kolašina,
  od ravnoga mjesta Bjelopolja
  i prostrana šeher-Boskopolja,
  od Tirana i od Albasana,
  od Kavaje, Lješa i Mokrina,
  od Valonje i od Dibre donje,
  od Vodena i od Tepelena,
  i Ulcinja, bijeloga grada,
  još od tvrdog Skadra na Bojanu,
  i krvava Spuža na krajinu,
  i gizdave varoš-Podgorice.
  Al' uteče paša Ibrahime;
  evo i on uteći ne hćaše,
  no ga sreća nanijela bješe
  na Lazara popa Kneževića
  od ravnoga mjesta Lješkopolja,
  iznese ga na pleći junačke.
  To je bilo kad se i činilo.

  ---

  Osveta bratska

  (1798. god.)

  Sitna knjiga od Cetinja minu,
  od Cetinja od Petra vladike,
  a otide preko Gore Crne
  pravo, zdravo Nahijom Katunskom
  na krvavu Čevu na krajinu,
  a na ruke Perku Šaletiću:
  "Čuj me, Perko, vjerna moja slugo!
  Mož li znati, davno nije bilo,
  kad naselih selo na krajinu
  od sve Bosne i Hercegovine:
  na to ravno polje na Trešnjevo
  ja naselih Cuce i Bjelice;
  takvi su me glasi dopanuli
  jere su se oni zavadili
  oko zemlje polja na Trešnjevo.
  Po me čuješ, vjerna slugo moja,
  brzo skoči na noge junačke.
  uzmi sobom sedam osam drugah,
  hajde pođi na polje Trešnjevo
  da umiriš Cuce i Bjelice:
  i kad bi ih umirio, slugo,
  dođi k meni na Cetinje ravno."
  Već kad Perka knjiga dopanula,
  ali junak pa noge skočio,
  uze s sobom sedam osam drugah
  i otide preko Čeva ravna,
  doklen dođe na pol"e Trešnjevo,
  na dvorove vojvode Vuksana;
  vojvoda ga dočekiva divno.
  Kad ujutru jutro osvanulo,
  ali rano rani Šaletiću
  i okupi Cuce i Bjelice,
  te su pred njim davu učinili.
  Pogodi ih Šaletiću divno
  i umiri pleme na krajinu.
  Ali veli vojvoda Vuksane:
  "Slušaj mene, Perko Šaletiću,
  ja te molim kako starijega:
  sitna me je knjiga dopanula
  od Nikšićah, grada na krajinu,
  od Turčina Kučević Ahmeta,
  da izidem da se sastanemo
  u Rudine pa Jabuku ravnu
  da od mira vjeru uhvatimo
  I ri mjeseca od godine danah,
  da izdignu s ovcam' u Rudine,
  jer ne smjedu od Crnogoracah.
  Poslušaj me, Perko Šaletiću!
  Ja bih njima na stanak iziša,
  no me Cuce poslušati neće,
  a tebe će dobro poslušati
  i sva listom Nahija Katunska,
  i tvoja će vjera biti tvrda."
  A kad čuo Perko Šaletiću,
  ali junak na noge skočio,
  s sobom uze desetak junakah,
  ia on pođe uz Trešnjevo ravno,
  doklen Perko na Rudine dođe,
  na Rudine na ravne Jabuke,
  i tu nađe Kučević Ahmeta,
  oko njega dvadeset građanah.
  Kad se stali dva dobra junaka,
  za b'jele se ruke uhvatiše,
  pitaju se za mir i za zdravlje,
  pa sjedoše jedan do drugoga,
  a ostali - đe je mjesto kome.
  Svakijem se zborom zađedoše
  i u tome vjeru uhvatiše:
  tri mjeseca od godine danah
  da nam bude ova vjera tvrda.
  I krenuše da se razdvajaju,
  ali veli Kučević Ahmete:
  "Slušaj mene, Perko Šaletiću!
  Otišla je četa od Nikšićah,
  a pred četom gradska buljubaša
  Jusa Ljuca, da ga bog ubije,
  no se danas uz Jabuku čuvaj."
  Za to Perko ni habera nema,
  no Šaletić uz Jabuku pođe;
  a kad malo bio ponaprijed,
  a evo ti četa od Nikšićah,
  uhvatili klance i bogaze;
  a evo ti mladi Crnogorci,
  ide jedan naprema drugoga,
  a najprvi Perko Šaletiću.
  Naljegoše na krvavi klanac;
  ali turske puške popucaše,
  prva puška puče od Turakah
  Juse Ljuce, da ga bog ubije,
  i pogodi Perka Šaletića,
  slomila mu nogu u koljenu.
  Ala banda, zavrgla se kavga!
  Ali turske puške popucaše,
  puče tanka puška od Turakah,
  a pogodi golema junaka,
  od Bjelicah Vasovića Kosta,
  posred pasa, ne dade mu glasa.
  Ali ranjen Perko pokliknuo:
  "Đe si, brate, Šaletiću Đuro,
  evo su me rane dopanule,
  desna mi je noga salomljena;
  od rane mi ništa biti neće,
  no me hoće živa posjeć Turci."
  Al' da vidiš Šaletića Đura
  đe na Perka ranjenoga dođe.
  od obraza pali džeferdara
  a pogodi dobroga Turčina,
  od Nikšićah Njuharević Deda,
  među oči u turačku glavu, -
  ni živa ga zemlja ne ščekiva;
  pade Turčin niz dobra dorina,
  ali Đuro juriš učinio,
  te posječe glavu od Turčina
  i uze mu svijetlo oružje.
  Ali puče puška crnogorska,
  s Velestova Remiković Živka,
  a pogodi dobroga Turčina,
  od Nikšićah Skočić barjaktara,
  na zlo ga je mjesto pogodio
  ,među toke u prsi široke;
  pade Turčin u zelenu travu.
  Al' da vidiš dobroga junaka
  a od Čeva Šaletića Đura:
  na Turčina juriš učinio,
  i posječe od Turčina glavu
  i uze mu glavu i oružje.
  Pobjegoše uz Jabuku Turci,
  ugnaše ih niz Rudine ravne,
  na Rudine boja razdvojiše;
  grdni Turci bježe put Nikšićah
  ostaviše struke i saruke,
  ostaviše torbe i obuću,
  čuku sobom mrtve i ranjene.
  Al' da vidiš Šaletića Đura
  kad do Perka ranjenoga dođe
  i donese dvije turske glave;
  ali veli Perko Šaletiću:
  "Blago meni, mili brate Đuro,
  nijesu mi rane od vidanja,
  ma mi nije žao umrijeti,
  ti si mene dobro osvetio
  kad posječe dvije turske glave;
  no napravi drvena nosila
  i nosi me na Trešnjevo ravno,
  na dvorove vojvode Vuksana.
  I čuj dobro, mili brate Đuro:
  ja ti teški amanet predajem,
  nemoj mene kopat u Trešnjevo,
  no me nosi Čevu na krajinu,
  pa ćeš mene ukopati divno,
  jer od ranah izvidat se neću."
  Ali Đuro napravi nosila,
  i on nosi Perka ranjenoga
  doklen s njime na Trešnjevo dođe,
  na dvorove vojvode Vuksana.
  Tu su noćcu prenoćili crnu,
  drži Đuro Perka pod ramena:
  a kad noći ispred zore bilo,
  gad se Perko s dušom razd'jelio;
  pa mi nosi Đuro brata svoga,
  donese ga na Čevo krvavo,
  ukopa ga i ožalova ga.

  ---

  Boj za Pasište

  (oko 1799. god.)

  Mili bože, pa svemu ti hvala,
  ka pokliče Radojev Saviću
  u zeleno polje Lukavicu;
  Savić viknu ka da soko kriknu,
  baš u rasvit zore na istoku:
  "Čekajte se, gradske buljubaše,
  evo vama Savić na torine,
  za Savićem pet stotin Piperah;
  vrijeme je da se obidemo
  oko ravna polja Lukavice:
  jedna paša, a dvoje čobanah,
  go ne može više podnijeti,
  ne slažu se ovce s vukovima
  niti mogu Turci sa Srbima.
  No jesu l' se bule preobule
  da ne skaču bose po kamenu,
  da Pipere jutros ne griješe?"
  Oćahu mu odgovarat Turci,
  no piperska đeca ne dadoše,
  no miloga boga pomenuše,
  na katune turske udariše.
  Mili bože, na svemu ti hvala,
  kako sinu Lukavica ravna
  od brzoga praha i olova:
  puška grmi na četiri strane,
  nož sijeva, krv se prolijeva,
  stoji cika malo i veliko,
  pomami se tursko svekoliko!
  Kad ogrija sunce Lukavicu,
  al' u Strmac imaš šta viđeti:
  su tri strane idu tri plijena.
  Al' klikuje Stakov Radovane:
  "Jes' u život, Radojev Saviću,
  al' si jutros, brate, poginuo,
  ka na jaku udari Turakah?"
  Tada kliknu Radojev Saviću:
  "Moj sokole, Stakov Radovane,
  hvala bogu na njegovu daru,
  jošt mi nije druga poginulo;
  no pogledaj, brate Radovane,
  Stijenjane, moje sokolove,
  i ostale što su oko mene,
  nije mene bez biljega druga,
  što ne nosi biljeg od Turakah:
  neki glavu, a neki oružje,
  neki živa roba uhvatio.
  No pogledaj, Stakov Radovane.
  u široko polje Lukavicu.
  evo ide sila od Turakah,
  a pred njima gradska buljubaša,
  Hadži-Mušo na konja mrkova,
  i oće nas sila pritisnuti,
  mnogo od nas jadah učiniti,
  e je naša posustala vojska
  po planini razgoneći Turke."
  Kad izljegli Lukavici Maloj,
  lijepo ti bješe pogledati
  kad se turski plijen sastavio:
  pet hiljada drobne životinje,
  a hiljada konjah i volovah,
  a za njima vojske pet stotinah.
  sve Pipera, ljuta ubojnika.
  Nego evo muke i nevolje,
  e ih stiže potoč od Turakah,
  Hadži-Mušo na konja mrkova,
  za hadžijom od grada građani;
  na Pipere juriš učiniše,
  Piperi se dobro prepadoše,
  no bog dade i sreća njihova
  te Pipere srete pomoć mala
  od Liješnja i od Dubokoga,
  te Pipere dobro izručiše.
  Nego viknu Radojev Saviću:
  "Ha, Piperi, moji sokolovi,
  bjelodano da se obidemo,
  da vidimo ko je za junaštvo!"
  Tad Piperi na Turke udriše;
  bog im dade i sreća junačka,
  posjekoše gradsku buljubašu,
  Hadži-Muša na konja mrkova.
  Kad pogibe turska buljubaša,
  tada Turci pleći obratiše
  niz široko polje Lukavicu
  tu desetak posjekli Piperi,
  i na to su boja razdvojili.
  No doziva pandur-baša Mujo,
  on doziva Radojev Savića:
  "O Saviću, od Piperah glavo,
  je li tebe kogođ poginuo
  od turskoga boja nesretnoga?"
  Ali njemu Savić govoraše:
  "Što me pitaš, pravo ću ti kazat:
  Pipera mi nije poginulo
  tek ste jedno momče obranili,
  sa Stijene Savova Mušiku,
  od rane mu ništa biti neće;
  no boga ti, pandur-baša Mujo,
  koliko je pogiblo Turakah
  od našega boja žestokoga,
  jer nijesam izbrojio glave?"
  Odgovara pandur-baša Mujo:
  "Hajde zbogom, Radojev Saviću,
  izgubi mi tridest i jednoga,
  da ne vidi bula nijednoga,
  a suviše roblje porobljeno -
  teže mi je nego mrtve glave;
  ti me dobi jutros na junaštvo,
  dobi jutros dvije Lukavice
  i Trebiješ, zelenu planinu, -
  neka ti ih, čestite ti bile.
  već se na njih ne vraćaju Turci!

  ---

  Osman Kapetan i Pješivci

  (oko 1800. god.)

  Piju vino age od Nikšićah
  na bijelu haru Mušovića,
  među njima Osman kapetane,
  do Osmana Njuharević Salko,
  s druge strane Nikčeviću Pejo,
  do njih agah dvadest i četiri.
  Pošto su se nakitili vina,
  o svačem se Turci zađedoše,
  ma sve Turci zbore o junaštvu,
  ko je bolji junak na krajini.
  Reče aga Njuharević Salko:
  "Nema u nas boljega junaka
  od uskoka Peja Nikčevića."
  Svi mu age riječ pofermaše,
  no ne hoće Osman kapetane,
  već je Osman riječ besjedio:
  "Kamenom se pohvalili, Turci,
  što hvalite Peja Nikčevića?
  Nit' je junak nit' ga je rodio:
  da je junak Pejo Nikčeviću,
  ne bi sjeka braću Stubičane,
  ne bi svoja polomio krila,
  ne bi sjeka ostale Pješivce.
  A da bi mu šake zapanulo,
  što bi od nas Pejo učinio
  kad siječe tako Stubičane?"
  To ža Peju na svijetu bilo,
  nasrdi se, na noge skočio,
  a šareni čibuk pripalio,
  otište se gradu niz čaršiju
  dokle Pejo dođe pred džamiju,
  a tu nađe svoga pobratima,
  pobratima, Ahmet Mustafagić'.
  Viđe Peja Ahmet Mustafagić,
  pozna Peja e se nasrdio,
  pa se s njime Turčin razgovara:
  "Što si mi se, pobre, nasrdio?
  Eja su te Turci prekoreli
  na nesretnu haru Mušovića?"
  - "O Ahmete, mio pobratime,
  ljuto su me Turci prekoreli,
  od ukora živjeti ne mogu;
  no, Ahmete, bogom pobratime,
  ka si skoro iz čete došao,
  da nijesi šićar uhodio,
  šićar velji za malo družine,
  đe bi naša četa šićarila
  ali koju glavu ugrabila?"
  No mu Ahmet riječ govoraše:
  "Jesam skoro iz čete došao,
  dobar sam ti šićar uhodio
  u Njivice u Liješće Gornje:
  b'jele ovce Mrkoja serdara;
  kod ovacah nigđe niko nema
  do ludoga Neška i Mijuška,
  oni poje ovce na Žljebove;
  tu možemo njima udariti
  i bijele ovce plijeniti,
  a posjeći Neška i Mijuška
  bez mrtvoga i ranjena druga."
  Tada njemu Pejo govorio:
  "Ne, Ahmete, bogom pobratime,
  e su ovce Mrkoja serdara,
  on nagleda Neška i Mijuška,
  da mu đecu ne pokolju Turci;
  Mrkoje je junak za junaštvo,
  oće našu četu iskopati."
  S tijem ti ga preturio pobre.
  te ne smješe udrit na Mrkoja.
  No mu opet Ahmet besjedio:
  "Ja sam drugi šićar uhodio
  za Kupićem, zelenom planinom,
  na široku Lokvu Radojevu,
  prebijele ovce Lješkovića;
  kod ovacah nigđe nitko nema
  do samoga Živković Lazara,
  i s njime je popadija mlada
  te uzvrće ovce po planini,
  a Lazar se u planinu čuva,
  a od tebe, Pejo pobratime."
  Pa se digli oba pobratima
  i pođoše haru Mušovića,
  pa govore Osman kapetanu:
  "Čuj nas dobro, Osman kapetane:
  mi hoćemo četu podignuti,
  povesti je u pleme Pješivce,
  da sa malom četom udarimo
  na široku Lokvu Radojevu,
  a s trah nas je, bojimo se ljuto,
  ere će ne preteći Pješivci,
  te ni dobre pogubiti glave;
  već podigni od grada građane,
  svedi vojsku niza Slive ravne
  te zađedi boja s Pješivcima,
  da izručiš Peja i Ahmeta."
  Kapetan je na noge skočio,
  te okupi od Nikšićah Turke,
  pa tek svanu zora na istoku,
  povede ih niza Slive ravne
  i zametnu boja s Pješivcima.
  Puške grme, kliču se junaci,
  konji fište, sokolovi pište,
  a krive se sehratlije Turci,
  sne spominju Mrkoja serdara
  i Nikčević Ivana i Marka,
  e su oba od boja junaka.
  Boj začuo Pejo i Ahmete,
  pa skočiše iz gore zelene
  i udriše na bijele ovce,
  i bijele ovce zavrnuše.
  Ma Turcima loša sreća bila:
  uteče im mlada popadija
  i dijete Živković Lazare,
  haber daše u pleme Pješivce
  s im Turci plijeniše ovce.
  Malo bilo, mnogo ne trajalo,
  dok im mala pomoć priskočila,
  priskočila dva Goličevića,
  ts u zadnje Turke udariše,
  posjekoše dvije turske glave,
  Džulupović Usa i Abdiju;
  pa je druga pomoć priskočila,
  druga pomoć, dva Roganovića,
  i Turcima štetu učiniše,
  izagnaše Turke iz plijena;
  pa je treća pomoć priskočila,
  od Cerova dva Vukićevića,
  u srednje su Turke udarili:
  Marko tuče, a Bojica sječe,
  a stari ih Šutan nagonjaše -
  četiri su glave otkinuli.
  Malo bilo, mnogo ne trajalo,
  udari im zmija isprijeka,
  ljuta zmija Kontić Radosave;
  kada njega Turci opaziše,
  utekoše Turci bez obzira.
  V što ću ti lakrdiju duljit:
  kad pogibe Ahmet Mustafagić,
  koji bješe čete arambaša,
  sva je turska četa poginula,
  od Turakah niko ne uteče
  do uskoka Peja Nikčevića,
  a i Pejo uteć ne oćaše,
  no ga lake noge uniješe.
  Pješivci se najedno skupiše,
  malo drugah, dvadest i četiri.
  Izbrojiše posječene glave:
  al' su glavah petnaest posjekli;
  ma je bolja Ahmetova glava
  nego pola nikšićkoga grada!

  ---

  Razur Vranićah

  (oko 1800. god.)

  Prošeta se Vranić Muhamede
  do saraja Koskić Ahmet-bega,
  al' mu veli Vranić Muhamede:
  "Gospodare, Koskić Ahmet-bego,
  da mi dadeš sedamdeset drugah
  od odžakah od podgoričkijeh,
  od odžakah dobrijeh junakah,
  da zatvorim dva vlaška plemena.
  da povedem Turke u Vraniće,
  da se na nas četa ne podigne.
  četa mala od Gorice Crne,
  i da do nas ne dohode vojske."
  No govori Koskić Ahmet-bego:
  "O Turčine, Vranić Muhamede,
  hajde biraj sedamdeset drugah,
  od odžakah dobrijeh junakah,
  pa ih vodi u tvoje Vraniće,
  i daću ti harač za družinu!"
  On izabra sedamdeset drugah,
  od odžakah dobrijeh junakah,
  odvede ih Ture u Vraniće.
  Kad zapade Ture u Vraniće,
  ne da četi od Brđanah doći,
  od Piperah, al' od Crne Gore.
  No začuo Radojev Saviću,
  pa pokupi tri četiri druga,
  i pred njima Bećković Pavića,
  te otide s njima niz Lazine,
  doklen dođe na vrh od Trijepča.
  te zamjeri vranićke pandure,
  u Vraniće, kraje podgoričke.
  mnoge konje i bijele ovce;
  pa govori Radojev Saviću:
  "Barjaktare, Bajović Paviću,
  smijemo li udarit Turcima?"
  No mu tader Pavić govoraše:
  "Oj moj brate, Radojev Saviću,
  velika je sila od Turakah,
  strah je mene i bojim se ljuto
  jere će nam poginut Piperi."
  Na to Savić govori Paviću:
  "Hajde mene pokupi Pipere,
  jer su, brate, presilili Turci,
  ako bog da, hoće poginuti!"
  Tader Pavić posluša Savića,
  i Pipere bješe pokupio
  na široko polje Strganicu,
  i pred njima serdar Šušoviću.
  Tader Paun govori Saviću:
  "O Saviću, naša kupivojsko,
  nemoj zađet raju sirotinju,
  da nas, brate, ne ukune raja."
  No mu tader Savić govorio:
  "A ne bo j se, serdare Paune.
  a nećemo zađet sirotinju.
  no na silne Turke u Vraniće."
  Pa su Zetu vodu pregazili
  a na troje razd'jeliše vojsku:
  pred jednom je serdare Paune,
  a pred drugom Radojev Saviću,
  a pred trećom barjaktar Paviću;
  Savić ide s vojskom na pandure,
  a Šušović u Njive Vranićke
  da on čeka silnu Podgoricu,
  a barjaktar Pavić u Vraniće
  pa bijele ovce podgoričke.
  Kad svanulo i ogrija sunce,
  al' se jedno stado otvorilo -
  od Lužana Vratnica Šćepane:
  bješe Šćepan rodom Crnogorac
  a pobratim Bajović Pavića.
  Žao bješe Bajović Paviću
  da pogine Vratnica Šćepane,
  no mu vika iz grla bijela:
  "Bjež, Šćepane, zlo ti jutro bilo,
  Piperi te jutros posjekoše!"
  Ne kće Šćepan mučke biježati,
  pušku meće, a iz grla viče,
  a Turčina Vranić Muhameda:
  "Zlo ti jutro, Vranić Muhamede,
  Piperi ti jutros udariše!"
  A kad začu Vranić Muhamede,
  on glas dade brzo Podgorici,
  brzo silna dođe Podgorica.
  A kad viđe serdar Šušoviću,
  papuči se serdar na Pavića,
  vojsku kupi, a glasove daje,
  pa je tader serdar govorio:
  "O Piperi, moja braćo draga,
  ko ć' izmetat pušku na Turčina
  bez Stijene ali Rogamljanah -
  da bog da mu pusta ostanula!
  No mi hajte doma da idemo."
  Piperi ga bjehu poslušali,
  svi Piperi za njim otidoše;
  sam ostade Rogam i Stijena;
  a kad dođe silna Podgorica,
  ugnala ih uz Rupu Vranićku,
  hoćahu ih pohvatati žive.
  No kad viđe Radojev Saviću,
  uze sobom sedam osam drugah,
  pa je s bande zaminuo Turke;
  tankoj puški živi oganj dade,
  te pogodi Tura Đečevića,
  pa mu dobru odsiječe glavu.
  Halaknuše, boga spomenuše,
  a u Turke juriš učiniše,
  sedamnaest posjekoše glavah;
  još toliko posjeći hoćahu,
  no se nagna junak na junaka,
  od Stijene Noveljić Nikola
  na Turčina Đečević Mehmeda;
  ćaše Nika uhvatit Turčina,
  no mi Turčin pušku opalio,
  te Nikoli srce opalio;
  puče druga, obali Mehmeda,
  uzeše mu glavu i oružje.
  Svi se vrsni Turci pobiraše
  od odžakah od podgoričkijeh,
  pobiraše, te ispogibaše,
  i pogibe Vranić Muhamede;
  i na tome boja razdvojiše.

  ---

  Osveta Bajova

  Knjigu piše Vujošev Šabane
  sa Jezerah ispod Durmitora,
  opravi je u Moraču Gornju,
  a na ruke Mijatu serdaru:
  "O Mijate, dragi pobratime.
  jesi l' čuo, jesi l' razumio,
  pobratime, što je prije bilo.
  kad je Pivski Bajo udario,
  udario na Grdijevića,
  te mu grdno i žalosno bilo?
  Tader mu je društvo poginulo,
  on uteče u Primorje ravno -
  već se amo ne povrnu Bajo,
  ostade nam neosvećen Bajo.
  Sada evo zgode prevelike:
  Tara voda spala na gazove;
  pokupi mi jednu četu malu,
  nemoj četu, no veliku vojsku,
  hajde meni na Jezera ravna
  da idemo preko Tare ladne
  da udrimo na Grdijeviće,
  nećemo li osvetiti Baja!"
  Kad Mijatu tanka knjiga dođe
  te vidio što mu knjiga piše.
  on okupi moračke glavare,
  a među njih Minu Radovića.
  pa kazuje što je i kako je.
  A bijaše Mina govorio:
  "O Mijate, dragi pobratime.
  da otideš u Jezera ravna
  do našega bogom pobratima.
  da vi četu jednu okupite,
  te vodite u Grdijeviće,
  te palanke turske uhodite.
  Ako vidiš lijepe prilike
  đe možemo njima udariti
  i našega Baja osvetiti,
  vi ćete mi knjigu opraviti,
  ja ću vama vojsku pokupiti
  i izvesti na Jezera ravna-"
  A kad Mijat riječ razumio,
  iz podruma izvede kulaša,
  osedla ga i opusati ga,
  priteže mu na spone kolane;
  pa iznosi torbu obramnicu,
  objesi je konju o unkašu,
  o unkašu debelu kulašu,
  i debela zauzda kulaša,
  prekrsti se, sjede na kulaša.
  Ode Mijat uz Moraču Gornju,
  na Javorje zdravo izlazio;
  tu debela odsjede kulaša
  a svede ga u Tušinu ravnu,
  pa debela posjede kulaša
  otište ga uz Tušinu ravnu
  tankoj kuli popa Milutina.
  Daleko ga pope ugledao,
  malo bliže te ga susretao:
  ruke šire u lice se ljube,
  pitaju se za mir i za zdravlje,
  uzeše se za bijele ruke,
  pa odoše na popovu kulu;
  za gotovu sofru zasjedoše,
  pa se hladna vina nakitiše
  a o svačem heglen zauzeše,
  a najviše o dobru junaštvu.
  To bijaše pope govorio:
  "O Mijate, dragi pobratime,
  ta doklen si konja zamučio?"
  "Bogme, pobro, u Grdijeviće,
  da palanke turske uhodimo,
  da ako nam bog i sreća dade,
  nećemo li njima udariti
  da našega Baja osvetimo."
  A kad čuo pope Milutine,
  tu ga pope dobro naučio,
  a otolen na noge skočili.
  Mijat svoga posjede kulaša,
  pa okrenu uz Jezera s njime.
  A kad bio niže Durmitora,
  tankoj kuli Vujošev Šabana,
  daleko ga Šaban opazio,
  malo bliže te ga susretao.
  Mijat svoga odsjede kulaša,
  ruke šire u lice se ljube,
  pitaju se za junačko zdravlje,
  pa odoše Šabanovoj kuli.
  Piše vino za neđelju danah;
  tada Mijat bješe govorio:
  "O Šabane, dragi pobratime,
  ja nijesam ožednio vina,
  imam vina i kod moje kule,
  sve u ime boga milosnoga
  a u zdravlje moga gospodara,
  gospodara Petrović vladike;
  no sam doša, dragi pobratime,
  da idemo u Grdijeviće
  da palanke turske uhodimo.
  možemo li njima udariti."
  To rekoše, na noge skočiše,
  priprtiše torbe obramnice.
  preturiše struke singavice,
  granajlije puške dohvatiše,
  pa pođoše uz Jezera ravna;
  dok siđoše Tari vodi hladnoj.
  sedam osam drugah sakupiše.
  Taru vodu zdravo prelaziše;
  dok izišli na Bobovo ravno,
  tu ih b'jeli danak ostavio.
  a tamna ih noćca prihvatila:
  i hajduci zdravo pregazili
  sve Bobovo i Ograđenicu,
  i Ljubičnu, zelenu planinu.
  pa sađoše u Grdijeviće.
  Tu ih tavna noćca ostavila.
  a bijeli danak prihvatio.
  viš' palanke turske zadanili;
  tu su bili i dva i tri dana,
  dok palanke turske uhodili,
  pa otolen na noge skočiše.
  Kud god pošli, na Jezera došli.
  pa otolen knjige nakitiše,
  opraviše u Moraču Gornju
  na vojvodu Minu Radovića:
  "Haj na noge, krvava gazijo,
  palanke smo turske uhodili,
  vojsku kupi, na Jezera hodi!"
  A drugu su knjigu napravili,
  opravili u Tušinu ravnu.
  a na ruke popu Ceroviću:
  "Milutine, pope Ceroviću,
  vojsku kupi na Jezera hodi!"
  Kad vojvodi tanka knjiga dođe.
  Moračane listom okupio:
  "Na noge te, moji sokolovi!"
  A sahiju jednu opravio,
  opravio u Ljevišta ravna,
  na Uskoke, na turske krvnike:
  "Na noge te, moji sokolovi,
  dođ'te brzo na Javorje ravno!"
  A vojvoda posjede đogata,
  na Javorje vojsku iskupio;
  tu je svoju vojsku prebrojio,
  taman na broj pet stotinah druge
  i krenuše uz Jezera s njome
  tankoj kuli Vujošev Šabana.
  Dok evo ti pope Milutine,
  oko njega drugah pet stotinah.
  Do dva su ih pobra opazili,
  te su svoju vojsku susretali:
  preko Tare okrenuše vojsku.
  A kad bili na Bobovo ravno,
  tu su jedno ostavili društvo,
  a pred njima Taušana Rada,
  da ih čuva od Kolašinacah.
  Tu ih tavna noćca ostavila,
  dok su sašli u Grdijeviće,
  pa tu Mijat razredio vojsku;
  on razredi na četvoro vojsku,
  a družini bješe govorio:
  "Nemoj koji otklen udariti
  dok ja dođem pred tursku palanku,
  dok ja zovnem Mehovića Muja,
  jer je silan turski buljubaša."
  A da vidiš serdara Mijata!
  Kad opuči zora od istoka,
  privuče se pred bijelu kulu,
  pak zavika grlom i avazom:
  "O Turčine, Mehoviću Mujo,
  ja sam čuo jesi junak dobar.
  a ni mene ne kudi družina:
  no izidi pred bijelu kulu,
  jer te zove Mijate serdare."
  Turčin skoči iz meka dušeka,
  iznad sebe dohvati šišanu;
  desnom rukom otvorio vrata,
  u lijevu iznese šišanu,
  pa zarati vezenu šišanu.
  A da vidiš serdara Mijata:
  on zarati svoga džeferdara,
  prinese ga oku i obrazu,
  pa okrenu junak na junaka:
  Mijatova puška ugrabila,
  te Turčina dobro pogodila
  pod al-kalpak, u čelo junačko, -
  sve mu čelo puče na četvoro!
  Pade Turčin na dolinu mrtav,
  Turčin pade, a Mijat dopade,
  te mu rusu posiječe glavu
  i skide mu vezenu šišanu.
  Dok zagrmlje sa četiri strane,
  na palanke turske udariše.
  Da je kome stati te gledati:
  puške breče, a junaci ječe,
  nož sijeva, krvca se prol'jeva!
  Taman tridest glavah posjekoše
  i dosta im jada napraviše,
  i palanke turske poharaše,
  poharaše pa ih zapališe,
  i pl'jeniše ovce i goveda,
  i velike konje i volove.
  Tu veliki šićar zadobiše
  i idoše zdravo i veselo.

  ---

  Početak bune protiv dahija

  (1804. god.)

  Bože mili, čuda velikoga,
  kad se hćaše po zemlji Srbiji,
  po Srbiji zemlji da prevrne
  i da druga postane sudija!
  Tu knezovi nisu radi kavzi,
  nit' su radi Turci izjelice,
  al' je rada sirotinja raja,
  koja globa davati ne može
  ni trpiti turskoga zuluma,
  i radi su božji ugodnici,
  jer je krvca iz zemlje provrela.
  zeman došo, valja vojevati,
  za krst časni krvcu proljevati,
  svaki svoje da pokaje stare.
  Nebom sveci staše vojevati
  I prilike različne metati
  viš' Srbije na nebu vedrome.
  'Vaku prvu priliku vrgoše:
  od Tripuna do Svetoga Đurđa
  svaku noćcu mjesec se hvataše
  da se Srbi na oružje dižu,
  al' se Srbi dignut ne smjedoše;
  drugu sveci vrgoše priliku:
  od Đurđeva do Dmitrova dana
  sve barjaci krvavi idoše
  viš' Srbije po nebu vedrome
  da se Srbi na oružje dižu
  al' se Srbi dignut ne smjedoše:
  treću sveci vrgoše priliku:
  grom zagrmi na Svetoga Savu,
  usred zime, kad mu vreme nije.
  sinu munja na časne verige,
  potrese se zemlja od istoka
  da se Srblji na oružje dižu,
  al' se Srblji dignut ne smjedoše;
  a četvrtu vrgoše priliku:
  viš' Srbije na nebu vedrome
  uhvati se sunce u proljeće,
  u proljeće na Svetog Tripuna,
  jedan danak tri puta se hvata
  a tri puta igra na istoku.
  To gledaju Turci Biograci
  i iz grada svi sedam dahija:
  Aganlija i Kučuk-Alija
  i dva brata, dva Fočića mlada,
  Mehmed-aga i s njime Mus-aga,
  Mula-Jusuf, veliki dahija.
  Derviš-aga, gradski taindžija,
  starac Fočo od stotine ljeta.
  Sve sedam se sastalo dahija
  Biogradu na Stambol-kapiji,
  ogrnuli skerletli binjiše,
  suze rone a prilike glede:
  "Alah, kardaš, čudnijeh prilika!
  Ono, joldaš, po nas dobro nije."
  Pa od jada svi sedam dahija
  načiniše od stakla tepsiju.
  zagrabiše vode iz Dunava,
  na Nebojšu kulu iznesoše,
  na vrh kule vrgoše tepsiju,
  u tepsiju zv'jezde pohvataše
  da gledaju nebeske prilike,
  što će njima biti do pošljetka.
  Oko nje se sastaše dahije,
  nad tepsijom lice ogledaše.
  Kad dahije lice ogledaše,
  sve dahije očima viđeše:
  ni na jednom glave ne bijaše.
  Kad to viđe sve sedam dahija,
  potegoše nadžak od čelika,
  ge razbiše od stakla tepsiju,
  baciše je niz bijelu kulu,
  niz bijelu kulu u Dunavo,
  od tepsije nek potroška nema;
  pa od jada svi sedam dahija
  pošetaše brižni neveseli
  niz Nebojšu, kulu Jakšićevu,
  odšetaše u kafu veliku,
  pak sjedoše po kafi velikoj,
  sve sjedoše jedan do drugoga,
  starca Foču vrgli u začelje,
  bijela mu brada do pojasa;
  pak povika sve sedam dahija:
  "K nama brže, hoce i 'vaizi,
  ponesite knjige indžijele,
  te gledajte što nam knjige kažu,
  što će nama biti do pošljetka."
  Potekoše hodže i 'vaizi,
  donesoše knjige indžijele;
  knjige glede, grozne suze rone,
  dahijama ovako govore:
  "Turci braćo, sve sedam dahija,
  'vako nama indžijeli kažu:
  kad su 'nake bivale prilike
  viš' Srbije, po nebu vedrome,
  ev' od onda pet stotin' godina,
  gad je srpsko poginulo carstvo.
  Mi smo onda carstvo zadobili
  i dva vlaška cara pogubili:
  Konstantina nasred Carigrada,
  ukraj Šarca, ukraj vode hladne,
  i Lazara na polju Kosovu.
  Miloš ubi za Lazu Murata,
  al' ga dobro Miloš ne dotuče,
  već sve Murat u životu bješe
  dok mi srpsko carstvo osvojismo;
  onda sebi vezire doziva:
  "Turci braćo, lale i veziri,
  ja umrijeh, vama dobih carstvo,
  nego ovo mene poslušajte
  da vam carstvo dugovječno bude:
  vi nemojte raji gorki biti,
  veće raji vrlo dobri bud'te;
  nek je harač petnaest dinari,
  nek je harač i tridest dinari,
  ne iznos'te globa ni poreza,
  ne iznos'te na raju bijeda;
  ne dirajte u njihove crkve,
  ni u zakon, niti u poštenje;
  ne ćerajte osvete na raji
  što je mene Miloš rasporio -
  no je sreća vojnička don'jela:
  ne može se carstvo zadobiti
  na dušeku sve duvan pušeći;
  vi nemojte raju razgoniti
  po šumama da od vas zazire,
  nego paz'te raju ka sinove;
  tako će vam dugo biti carstvo.
  Ako l' mene to ne poslušate,
  već počnete zulum činit raji,
  vi ćet' onda izgubiti carstvo.' -
  Car umrije, a mi ostadosmo,
  a mi našeg cara ne slušasmo,
  već veliki zulum podigosmo:
  pogazismo njihovo poštenje.
  svakojake b'jede iznosismo.
  i na raju globe navalismo.
  i grjehotu bogu učinismo.
  Sad su 'nake postale prilike.
  sad će neko izgubiti carstvo:
  ne bojte se kralja nijednoga
  kralj na cara udariti neće,
  niti može kraljevstvo na carstvo.
  jer je tako od boga postalo -
  čuvajte se raje sirotinje!
  Kad ustane kuka i motika,
  biće Turkom po Mediji muka.
  u Šamu će kade proplakati,
  jera će ih raja ucv'jeliti.
  Turci braćo, sve sedam dahija,
  tako naši indžijeli kažu
  da će vaše kuće izgorjeti,
  vi dahije glave pogubiti;
  iz ognjišta pronić će vam trava
  a munare popast paučina,
  neće imat ko jezan učiti;
  kud su naši drumi i kaldrme.
  i kuda su Turci prolazili
  i s konjskijem pločam' zadirali,
  iz klina će poniknuti trava,
  drumovi će poželjet Turaka.
  a Turaka niđe biti neće!
  Tako knjige indžijeli kažu."
  Kad to čuše svi sedam dahija,
  sve dahije nikom ponikoše
  i preda se u zemlju pogl'aše -
  s knjigom ne zna niko besjediti
  ni kako će knjizi otkazati:
  starac Fočo podavio bradu.
  pa je b'jelu sa zubima grize,
  ni on ne zna s knjigom besjediti.
  već se i on tome poslu čudi;
  ne poniče Fočić Mehmed-aga.
  ne poniče, već junak pokliče:
  "Dišer, more, hodže i 'vaizi!
  Mol'te boga i jezan učite
  svaki danak, a sve po pet puta.
  ne brin'te se nama dahijama:
  dok je nama zdravlja i pameti
  i dok nam je biogradskog grada.
  mi smo kadri upraviti gradom.
  oko grada sirotinjom rajom.
  Kad kraljevi na nas vojštit neće,
  kako će nam raja dosaditi,
  kod nas ima u sedam dahija
  u svakoga po magaza blaga,
  kakva blaga! sve meka dukata.
  a sve pusta blaga ležećega.
  U nas, braćo, četiri dahije.
  Aganlije i Kučuk-Alije
  i u mene i Mula-Jusufa,
  u svakoga ima pusta blaga
  nebrojena po dvije magaze.
  Nas četiri kada ustanemo,
  ustanemo pa noge lagane,
  a magaze blagom otvorimo,
  prosućemo rušpe po kaldrmi,
  na dukate pokupiti vojsku;
  pas četiri velike dahije
  pa četvoro razd'jeliti vojsku,
  pa četvoro, ko četiri brata;
  poći ćemo iz našega grada
  kroz našijeh sedamn'est nahija,
  isjeć ćemo sve srpske knezove,
  sve knezove srpske poglavice,
  i kmetove što su za potrebe,
  i popove srpske učitelje.
  samo ludu đecu ostaviti,
  ludu đecu od sedam godina.
  pak će ono prava biti raja
  i dobro će Turke poslužiti.
  Dok pogubim kneza Palaliju
  iz lijepa sela Begaljice,
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok pogubim i Jovana kneza
  iz Landova sela malenoga,
  on je paša, a ja sam subaša;
  i Stanoja kneza iz Zeoka,
  on je paša, a ja sam subaša:
  dok pogubim Stevu Jakovljeva
  iz Lijevča gn'jezda hajdučkoga;
  on je paša, a ja sam subaša;
  i Jovana kneza iz Krsnice;
  dok pogubim do dva Čarapića
  iz Potoka B'jelog od Avale,
  koj' su kadri na Vračar izaći,
  u Biograd Turke zatvoriti.
  oni s' paše, a ja sam subaša;
  dok pogubim Crnoga Đorđija
  iz Topole sela ponosita,
  koji s bečkim trguje ćesarom:
  on je kadar svu džebanu kupit
  od bijela grada Varadina
  i oružje što je za potrebe,
  on je kadar na nas zavojštiti -
  on caruje, a ja subašujem;
  dok pogubim protopop' Nikolu
  iz lijepa sela Ritopeka,
  on pašuje, a ja subašujem;
  dok pogubim Đorđija Guzonju
  i njegova brata Arsenija
  iz lijepa sela Željeznika,
  koj' je kadar Topčider zatvorit;
  dok pogubim protopopa Marka
  iz lijepa sela Ostružnice,
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok pogubim do dva igumana,
  Hadži-Đeru i Hadži-Ruvima,
  koji znadu zlato rastapati
  i sa njime sitne knjige pisat,
  nas dahije caru opadati,
  oko sebe raju sjetovati,
  oni paše, a mi smo subaše;
  dok pogubim Birčanin Iliju,
  oborkneza ispod Međednika -
  evo ima tri godine dana
  otkako se vrlo posilio:
  kud gođ ide, sve krhata jaše.
  a drugoga u povodu vodi,
  on buzdovan o unkašu nosi,
  a brkove pod kalpakom drži,
  on Turčinu ne da u knežinu;
  kad Turčina u knežini nađe,
  topuzom mu rebra isprebija,
  a kad Turčin stade umirati,
  a on viče na svoje hajduke:
  "More, sluge, tamo pašče bac'te
  đe mu gavran kosti naći neće!"
  a kad nama porezu donese,
  pod oružjem na divan iziđe,
  desnu ruku na jatagan metne,
  a lijevom porezu dodaje:
  "Mehmed-aga, evo ti poreze,
  sirotinja te je pozdravila:
  više tebi davati ne može!"
  ja porezu započnem brojati,
  a on na me očima strijelja:
  "Mehmed-aga, zar ćeš je brojiti?
  Ta ja sam je jednom izbrojio!"
  a ja više brojati ne smijem,
  već porezu ukraj sebe bacim,
  jedva čekam da se skine b'jeda
  jer ne mogu da gledam u njega -
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok pogubim kneza Grbovića
  iz lijepa sela Mratišića,
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok pogubim i Aleksu kneza
  iz lijepa sela Brankovine,
  i Jakova, brata Aleksina -
  car i ćesar kad se zavadiše,
  kod ćesara obršteri biše
  i nosiše od zlata kaškete
  popl'jeniše sve turske palanke.
  porobiše, vatrom popališe;
  car i ćesar kad mir učiniše,
  a oni se caru predadoše
  i kod cara knezovi postaše,
  mnoge Turke caru opadoše;
  sedam paša što su opadnuli,
  opadnuli, pa ih pomorili; -
  oni paše, a mi smo subaše;
  dok pogubim kneza tavnavskoga,
  iz Ljutica Stanka oborkneza;
  dok pogubim kneza mačvanskoga,
  s Bogatića Martinović Lazu,
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok pogubim kneza pocerskoga,
  s Metkovića Ružičić Mihajla,
  on je paša, a ja sam subaša;
  dok zapalim Raču ukraj Drine
  i pogubim Hadži-Melentija,
  koj' je išo preko mora sinjeg,
  te je vlašku ćabu polazio,
  pak se uzgred u Stambol svratio
  i od cara ferman izlagao
  ča stotinu žutijeh dukata.
  da vlasima bogomolju gradi,
  da je gradi za sedam godina -
  pačini je za godinu dana;
  evo ima šest godina dana
  kako zida pokraj crkve kule,
  a u kule nabavlja džebanu
  i po mraku topove privlači -
  vidiš, joldaš, da se nečem nada!
  Pak ćem' onda zaći kroz nahije,
  te isjeći sve srpske kmetove. -
  Kako bi nam raja dodijala?"
  Sve dahije na noge skočiše,
  Mehmed-agi svi se pokloniše:
  "Hvala, joldaš, Fočić Mehmed-aga!
  Tvoja pamet pašovati može,
  mi ćemo te pašom učiniti,
  tebe ćemo svagđe poslušati."
  Starac Fočo poče govoriti:
  "Nuto momka i nuto pameti,
  s kojom r'ječi na pašaluk sjede!
  Uzmi sinko, Fočić Mehmed-aga,
  uzmi slame u bijelu ruku,
  mahni slamom preko vatre žive:
  il' ćeš vatru sa tim ugasiti
  ili ćeš je većma raspaliti?
  Vi možete, i bog vam je dao,
  tako silnu pokupiti vojsku,
  i poć ćete, sinko, kroz nahije;
  jednog kneza prevarit možete
  i na vjeru njega domamiti -
  svoju ćete vjeru izgubiti,
  jednog posjeć, a dva će uteći,
  dva pos'jeci, četiri odoše:
  oni će vam kuće popaliti,
  vi dahije od njih izginuti.
  Al' vi tako nemojte raditi.
  nego mene starca poslušajte!
  Ja sam gledo u našem indžilu:
  ono naše dugo biti neće,
  nego će se promj'eniti carstvo;
  već se. sinko, podobrite raji:
  od harača raji otpustite,
  nek je harač ko što Murat reče;
  prođite se globa i poreza;
  s knezovima vi se pobratite,
  knezovima hate poklanjajte,
  kmetovima osrednje paripe,
  s popovima u dosluku bud'te,
  ne bi l' i mi uz njih preživljeli,
  jera naše dugo biti neće.
  A što će vam više pusto blago?
  Da meljete, izjest ne možete."
  Al' govori Fočić Mehmed-aga:
  "Moj babajko, ne slušam te, stari!"
  To izreče, a na noge skoči,
  a za njime ostale dahije,
  pak na gradu baciše topove,
  na dukate pokupiše vojsku.
  Njih četiri velike dahije,
  Aganlija i Kučuk-Alija,
  Mula-Jusuf, Fočić Mehmed-aga,
  na četvoro razd'jeliše vojsku,
  njih četiri, ko četiri brata,
  pak na gradu otvoriše vrata
  i odoše s vojskom po teftišu
  kroz njihovih sedamn'est nahija.
  Prvog srpskog kneza prevariše:
  domamiše kneza Palaliju
  i u Grockoj njega pogubiše;
  i Stanoja kneza iz Zeoka
  prevariše, pa ga pogubiše
  u njegovom dvoru bijelome;
  prevariše Marka Čarapića,
  prevariše, te ga pogubiše;
  i Gagića Janka buljubašu
  iz Boleča sela malenoga;
  pogubiše kneza Teofana
  iz Orašja Smederevske Nah'je
  pa i kneza Petra iz Resave;
  prevariše Mata buljubašu
  iz Lipovca blizu Kragujevca,
  te i njega mlada pogubiše.
  Moravcima crkvi dopadoše
  i tu Hadži-Đera pogubiše,
  a Ruvima u grad opremiše
  i u gradu njega pogubiše.
  Mehmed-aga u Valjevo dođe:
  Grbović se bješe osjetio,
  pa Grbović na stranu pobježe,
  a dođe mu oborknez Aleksa
  i dođe mu Birčanin Ilija,
  obojicu hvata Mehmed-aga,
  bijele im savezao ruke,
  pa ih vodi na most Kolubari:
  a kad viđe oborknez Aleksa
  da će Turci oba pogubiti,
  tad on reče Fočić Mehmed-agi:
  "Gospodaru, Fočić Mehmed-aga.
  pokloni mi život na mejdanu,
  evo tebi šeset kesa blaga!"
  Mehmed-aga govori Aleksi:
  "Ne mogu te, Aleksa, pustiti
  da mi dadeš i sto kesa blaga."
  Al' besjedi Birčanin Ilija:
  "Gospodaru, Fočić Mehmed-aga,
  evo tebi i sto kesa blaga,
  pokloni mi Život na mejdanu!"
  Veli njemu Fočić Mehmed-aga:
  "Ne budali, Birčanin Ilija!
  Ko bi gorskog upustio vuka?"
  Mehmed-aga viknu na dželata,
  dželat trže sablju ispod skuta.
  te Iliji odsiječe glavu;
  a Aleksa sjede na ćupriju,
  pa ovako poče govoriti:
  "Bog ubio svakog hrišćanina
  koji drži vjere u Turčinu!
  Ah. Jakove, moj rođeni brate,
  ti ne drži vjere u Turcima,
  đe s' udesiš, udri se s Turcima!.
  Jošt Aleksa govoriti šćaše,
  ali dželat govorit ne dade,
  trže sablju ods'ječe mu glavu.
  Kada do dva kneza pogiboše
  na ćupriji nasred Kolubare,
  knez Aleksa, Birčanin Ilija,
  Hadži-Ruvim nasred Biograda,
  jednog dana, a jednoga časa,
  viš' njih jarko pomrčalo sunce.
  Mehmed-aga konaku pohiti
  ne bi l' još kog Srba zastanuo,
  da još bira đekog da pos'ječe,
  al' kad Srbi žalost opaziše,
  iz čaršije namah pobjegoše.
  Mehmed-agi nijedan ne dođe.
  Kad to viđe Fočić Mehmed-aga,
  odmah pozna da gore uradi,
  i odmah se bješe pokajao,
  al' se veće dockan pokajati,
  već povika dvanaest delija
  i Uzuna, svoga kafedžiju:
  "Čujete li, moji sokolovi:
  brzo dobre konje posjednite,
  pak trčite u selo Topolu
  ne bi l' Crnog pogubili Đorđa;
  ako li nam sad uteče Đorđe,
  neka znate dobra biti neće."
  Kad to čuše dvanaest delija,
  odmah dobre konje posjedoše,
  i pred njima Uzun kafedžija,
  otidoše u selo Topolu
  u subotu uoči neđelje;
  na osvitak neđelji dođoše,
  prije zore i bijela dana,
  i Đorđine opkoliše dvore,
  udariše s obadvije strane,
  a sa dvije strane povikaše:
  "Iziđ' amo, Petroviću Đorđe!"
  Ko će ljuta zmaja prevariti,
  ko li njega spavaćiva naći?
  Đorđe se je junak naučio
  prije zore svagda uraniti,
  umiti se i bogu moliti,
  i popiti po čašu rakije:
  bješe Đorđe prije uranio
  i otišo u donje podrume.
  Kada viđe oko kuće Turke,
  on se njima javiti ne hćede;
  javi im se mlada Đorđinica:
  "Da bog s vama, Turci, noćas bi<
  šta tražite ovđe u to doba?
  Đorđe sada pred kućom bijaše,
  tu sad bješe, pak nekud otide,
  aja ne znam kud Je otišao;"
  a to Đorđe i gleda i sluša.
  Kad je Đorđe izbrojio Turke,
  čašu popi, a pušku potpraši,
  uze dosta praha i olova,
  pa iziđe svojemu oboru
  među svojih dvanaest čobana;
  a kad dođe, čobane izbudi
  i ovako čobanima reče:
  "Braćo moja, dvanaest čobana,
  ustanite, obor otvorite,
  iz obora išćerajte svinje
  neka idu kuda kome drago;
  a vi, braćo, mene poslušajte
  i šarene puške potprašite,
  ako bog da te se ono steče
  što sam danas radit naumio,
  čestite ću vas sve učiniti,
  okovati u srebro i zlato,
  a u svilu obuć i kadivu."
  Svi čobani jedva dočekaše.
  išćeraše svinje iz obora,
  pak šarene puške potprašiše,
  namah oni za Đorđem pođoše.
  Ode Đorđe pravo svome dvoru:
  a kad Turke s čobanima viđe.
  onda Đorđe ovako govori:
  "Čujete li, dvanaest čobana,
  svaki jako glajte po Turčina,
  al' nemojte pušaka metati
  dokle moja najprije ne pukne,
  ja ću gledat Uzuna Mehmeda,
  viđećete što ć' od njega biti."
  To izreče Petroviću Đorđe,
  zemlji pade, pušci oganj dade,
  puče puška, ostat pusta neće:
  đe je gledo, Đorđe pogodio,
  mrtav pade Uzun sa kulaša.
  Kad to viđe dvanaest čobana.
  namah puče dvanaest pušaka, -
  mrtvih pade onđe šest Turaka,
  šestorica na konjma pobježe.
  Namah Đorđe viknu po Topoli,
  te sakupi jošte više društva;
  sve po tragu Turke poćeraše,
  do Sibnice sela doćeraše,
  i tu Turci u han pobjegoše...
  Kami majci da ostati mogu!
  Tu ih Đorđe opkoli sa društvom,
  pa on viknu u selo Sibnicu,
  Sibnićani svi mu dolećeše,
  tu se sasta stotina junaka;
  namah Srbi hana zapališe,
  i trojica Turak' izgorješe,
  a trojica pred njih istrčaše
  i Srbini sva tri pogubiše.
  Na sve strane Đorđe knjige posla,
  u svih gradskih sedamn'est nahija,
  na kmetove, selske poglavare:
  "Svaki svoga ubijte subašu;
  žene, đecu u zbjegove krijte."
  Kad to čuše srpske poglavice.
  namah oni poslušaše Đorđa;
  svi skočiše na noge lagane,
  pripasaše svijetlo oružje,
  svaki svoga ubiše subašu,
  žene, đecu u zbjeg odvedoše.
  Kad je Đorđe Srblje uzbunio
  i s Turcima veće zavadio,
  onda Đorđe prođe kroz nahije,
  pa popali turske karaule,
  i obori turske teferiče,
  i udari na turske palanke,
  sve palanke on turske popali,
  žensko, muško, sve pod mač udari,
  teško Srblje s Turcima zavadi.
  Turci misle da je raja šala,
  al' je raja gradovima glava;
  usta raja ko iz zemlje trava,
  u gradove saćeraše Turke.
  Trči Đorđe od grada do grada
  i građane svagđe dovikuje:
  "Čujete li, vi Turci građani,
  na gradov'ma otvarajte vrata,
  izmeđ' sebe dajte zulumćare,
  ak' hoćete mirni da budete -
  da gradove caru ne kvarimo;
  jer ako ih vi dati nećete.
  izmeđ' sebe Turke zulumćare,
  te gradove raja načinila,
  gradila ih po devet godina,
  kadra ih je za dan oboriti
  i sa carem kavgu zametnuti;
  a kada se s carem zavadimo,
  da ustane svi sedam kraljeva
  da nas mire, pomirit nas neće:
  bićemo se, more, do jednoga!"
  Tad građani suze proljevahu
  i Đorđiji 'vako govorahu:
  Beg-Đorđije, od Srbije glavo,
  davaćemo što gođ raja ište,
  ne kvarite carevih gradova
  ni sa carem zamećite kavge,
  mi daćemo Turke zulumćare."
  Pa građani ustadoše Turci,
  na gradove otvoriše vrata,
  izmeđ' sebe daju zulumćare,
  zulumćare izjelice Turke,
  predaju ih u srbinjske ruke.
  Bože mili i bogorodice,
  kada Srblji dokopaše Turke
  zulumćare u bijele ruke,
  pa ih staše Srbi razvoditi
  preko polja bez svijeh aljina,
  bez ćuraka i bez anterija,
  bez saruka, u malim kapama,
  bez čizama i bez jemenija,
  gole, bose topuzima tuku:
  "More, baša, kam' poreza naša?"
  U po polja Đorđe sablju vadi,
  zulumćarske odsijeca glave.
  A kad Đorđe isiječe Turke,
  isiječe Turke zulumćare,
  onda Đorđe u gradove uđe:
  što bi Turak' po gradov'ma 6'jelim.
  što bi Turak' za sječe is'ječe.
  za predaje što bi, to predade.
  za krštenje što bi, to iskrsti.
  Kad je Đorđe Srbijom zavlado
  i Srbiju krstom prekrstio
  i svojijem krilom zakrilio
  od Vidina pak do vode Drine,
  od Kosova te do Biograda,
  'vako Đorđe Drini govorio:
  "Drino vodo, plemenita međo
  izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije,
  naskoro će i to vreme doći
  kada ću ja i tebeka preći
  i čestitu Bosnu polaziti."

  ---

  Boj na Čokešini

  (1804. god.)

  Polećeše dva vrana gavrana
  savrh Cera, iznad Čokešine,
  krvavijeh kljuna do očiju
  i krvavih nogu do koljena,
  salećeše u bogatu Mačvu,
  te padoše nasred Prnjavora,
  na bijele Krsmanove dvore,
  baš Krsmana kneza Vujičića.
  Tu izlazi ljuba Krsmanova,
  izlazila, pa je govorila:
  "Ja dva vrana, dva po bogu brata.
  jeste l' skoro sa Cera planine?
  Jeste l' vid'li crkvu Čokešinu
  i u crkvi slavna igumana
  igumana Hadži-Kostantina?
  Jeste l' vid'li Ćurč'ju harambašu,
  koji čuva straže od Turaka
  s njegovijeh trista i tri druga
  da ne bude roblja iz Pocerja?
  Jeste l' vid'li moga gospodara,
  a Krsmana kneza Vujičića?
  Jeste l' vid'li Valjevca Jakova,
  ta Jakova srpskog komandanta?
  Je li došo Valjevac Jakove,
  je li došo i doveo vojsku?
  Je l' koliko vojske u Jakova?
  Otišo je Krsman pred Jakova
  da dočeka vojsku Jakovljevu,
  pod Jakovom konja da prihvati.
  Đe je Krsman, voda g' odnijela,
  što s' ne nađe kod svojega dvora?
  Turska ću se nazvati robinja
  za života njemu i za zdravlja;
  mene Turci jesu dodijali
  svako veče dvoru dolazeći,
  svako veče i svako mi Jutro.
  ne mogu im vatre nadavati,
  ja kako ću hljeba nam'jesiti,
  kako li ću vode nanijeti;
  svi pitaju kud je Krsman ot'šo,
  a ja jadna kazati ne smijem.
  Juče su se puške ispucale.
  svu je Mačvu tama popanula;
  nije tama oda zla vremena
  ni godina što roditi neće,
  već je tama od prah' puščanoga."
  Al' besjede dvije ptice vrane:
  "O gospođo, Krsmanova ljubo,
  radi bismo dobre kazat glase,
  ne možemo, već kakono jeste.
  Mi smo jutros sa Cera planine,
  a juče smo vazdan počivali
  pa bijeloj crkvi Čokešini.
  Viđeli smo Hadži-Kostantina,
  Kostantina, slavna igumana,
  đe Srbinje junak pričešćuje
  bez kanona i bez ispov'jedi,
  jer Srbinje na boj opremaše,
  zaklinje ih krstom i zakonom
  da brat brata u boju ne izda;
  i vid'li smo Ćurč'ju harambašu,
  s njegovijeh trista i tri druga,
  koji čuva straže od Turaka
  da ne bude roblja od Pocerja;
  i vid'li smo Valjevca Jakova;
  u Jakova nije mnogo vojske
  nema više već trista Srbova
  i četiri s njime harambaše:
  od dva brata, dva Nedića mlada,
  Dimitrije i s njim Gligorije,
  treće bješe Damjan Kutišanac,
  a četvrti Damjanović Panto -
  sva četiri jesu jednolika
  jednog rasta, a jednog pogleda,
  jedne ćudi, a jedne pomisli;
  na njima je ruho jednoliko,
  čista svila do zemlje spušćena,
  a kadifa u kraćem skrojena;
  sve oružje u zlato oblito,
  u rukama puške jednolike,
  jednog harča od dvanaest drama;
  na glavi im kape kadiflije,
  zlatne kite biju po pojasu;
  jadnoj majci svi ti su jednaci!
  Kada dođe Valjevac Jakove,
  kada dođe i dovede vojsku,
  pod Jakovom Krsman konja primi,
  dobra konja krilata đogata;
  kako dođe Valjevac Jakove,
  kako dođe i dovede vojsku,
  te se Jakov sasta sa Ćurčijom,
  u obraz se oni poljubiše,
  al' za zdravlje pitat se ne hćeše,
  veće odmah kavgu zametnuše.
  'Vako reče Ćurč'ja harambaša:
  "Ta Jakove, srpski komandante.
  hoćeš, bolan, više dovest vojske?
  Ako l' nećeš više dovest vojske,
  ja se prvi s Turci biti neću,
  jer ja nisam drvo vrbovina,
  kad pos'jeku da s' omladit mogu,
  pa da budem vrba ko i bila,
  već Ćurčija, gorski harambaša.
  kad pos'jeku, omladit se neću.
  Ja sam junak dušu ogr'ješio
  i uz časne poste omrsio,
  u Lješnici tri noći noćio
  i tri dana po njojzi hodio;
  dok sam tursku uhodio vojsku,
  s Turcima sam mrsno večerao,
  večerao mrsno i ručao,
  s Turcima sam išo u džamiju.
  turski klanjam, srpski boga molim:
  u Turaka ima mnogo vojske:
  sedam hiljad' i trista Turaka
  i pred vojskom do dva serašćera:
  Derviš-aga iz grada Zvornika,
  Nožin-aga od sela Maoče;
  pa sam čuo što govore Turci:
  Turci vele da Pocerje robe,
  da zapale crkvu Čokešinu,
  da pogube Hadži-Kostantina."
  Al' besjedi Valjevac Jakove:
  "Ti Ćurčija, jedan pržibabo,
  ni stari ti četovali nisu,
  već čuvali krave po Srijemu!