Srpska pjesma od srpskog pjesnika koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih naroda. Kome je po volji, neka je čita. Nije opširna, da se čitalac ne bi zamorio.

Plemenitoj i mnogo poštovanoj gospodi Matu i Jozu Ivanovićima, koje neka nebo podrži i usreći za dugi niz godina na korist njihove porodice.

Ova kratka pjesma koju je nadahnula ljubav prema domovini nosi ime "Glas kamenštaka"; u njoj sam, ukoliko sam uspio, zabilježio neka junačka djela crnogorskih i brđanskih junaka koja su izvedena od 1711. do 1813. godine.

Kome bih bolje i sa većim zadovoljstvom mogao da je posvetim nego vama, poštovana moja braćo, ne iz druge namjere nego iz istinskog, iskrenog i srdačnog osjećanja, iz blagodarnosti koju dugujem vašem dobročinstvu i dobrom držanju, kojima ste, ne u jednoj, nego u mnogobrojnim prilikama obilato pomogli vašim i mojim oskudnim i potlačenim zemljacima.

Jedino u toj svrsi odlučio sam da vam posvetim ovu pjesmu, u uvjerenju da ćete je, zajedno sa svim prijateljima srpskog naroda, primiti s onom istom srdačnošću koja me je pobudila da je ispjevam u čast vašega i moga naroda.

Pisano na Cetinju, na dan Sv. Nikole, 9. maja 1833. godine.

Vaš srdačni i vjerni prijatelj u duši

O gnjijezdo stare crnogorske slave,
savijeno usred turskog carstva,
što u sebi hraniš slavne sokolove
spremne da polete u visine
na odbranu dičnog srpskog imena,
nasilje te aga pritisnulo,
ali ti nijesi naviklo da prigneš šiju pred ičijom junačkom slavom
ni da strijepiš pred nebrojenom turskom gomilom.
Zna se, i u svijetu uspomena traje
na pale u bici na Kosovu,
sedmoglava aždaja pamti,
slavu koju je zadobila u borbi protiv vas:
kad god vas je oružjem napala,
našla vas je spremne na odbranu,
i narodnom slavom ohrabreni hitali ste im u susret
da im svojim oružjem kao junaci na pozdrav odgovorite,
sve do doba Petra Velikoga i do carske poruke poslate
po glasniku Srbinu Miloradoviću,
upućenom dičnim srpskim junacima.
U toj poruci Petar uzdiže svakog od vas
i zahvaljuje vam na vašem junaštvu;
u njoj vas naziva svojim sinovima
da biste se za njega borili protiv Turčina,
i obećava da će vam pružiti svaku zaštitu
i pomoći vaš način ratovanja
darivajući vas sabljama i odlikovanjima
i stavljajući u izgled vašem narodu proširenje granica.
Kad su Crnogorci čuli poruku,
odustali su od međusobnih razmirica i ubistava
sinovi jednog naroda i jedne iste vjere,
jer su imali u vidu moć velikog vladara
i teške nevolje Rusije,
koja je bila uznemiravana od strane Švedske u isto vrijeme
kada je Turčin protiv nje pokrenuo nepravedni rat
i kad je na nju krenuo s ogromnim snagama.
Oni su odmah razvili zastave
i položili čvrstu zakletvu
da će zaratiti na Turčina
i da će krv svoju liti u korist Rusa.
Obratili su se Bogu, i došao im je glasnik
poslat glavarima sakupljenim u vijeću,
u ime Petra Velikog i cijelog ruskog naroda,
s obećanjima da ih nikada neće zaboraviti
i da se kreće
da obezbijedi junacima
zaštitu kao najboljim ruskim sinovima,
s obećanjima da će im odrediti starješine vojske
i da će proširiti njihove granice.
Crnogorci, kada sve ovo čuše,
povjerovaše, i dobro uradiše,
pod zastave sakupiše čete,
malobrojne, ali junačke,
hranjene oskudno,
a isto tako i novcem nesnabdjevene,
i krenuše put Hercegovine
paleći usput sve što je tursko.
grad Nikšić opkoliše,
i digoše Brđane na pobunu protiv sultana.
Glas stiže Ahmet-paši
baš kad se s vojskom spremao,
po naređenju svoga gospodara.
u posjetu novom caru u Moskvi,
da se Crna Gora podigla na ustanak,
sa svojom vojskom napala Nikšić
i podigla na ustanak sultanove podanike,
pružajući pomoć i podršku slavi ruskog cara.
Tada on krenu s vojskom,
brzo napredova, i pade pred Nikšić
s vojskom od dvadeset hiljada vojnika
hercegovačkih i dijelom bosanskih.
Iznenađen, paša vidje grad opkoljen,
brđanskim i crnogorskim četama,
utvrđeni grad čvrstim obručem pritiješnjen
i cijelu varoš zapaljenu vatrom i plamenom.
Gleda paša i srce mu puca.
I s vojskom se potom ulogori u ravnici,
odmah izvrši napad i proboj
i unese metež u okolinu grada.
Mjesec dana se produži žestoki rat,
u kojem je proliveno mnogo junačke krvi
i koji ne bi zaista još prestao
(čuli su se izmiješani pucnjn topova i pušaka),
ali gle nesreće! - neka je nebo satjera
sasvim u Tursku ili neka je sasvim uništi -
tužna se vila u to pojavi
i u gustom okršaju dođe među Crnogorce,
većim dijelom Brđane, a u malom broju Primorce
Svako je pita: "Šta si došla
i kakve nam glasove donosiš?
Da li srećne ili kobne vijesti
ti nama donese dolazeći sa sjevera,
iz Vlaške i iz moćne Rusije?
Jesi li vidjela borbu, čija je pobjeda?
Da li naša ili tuđa? - Sada objasni,
govori istinu, i ni u čemu ne slaži."
Vila im svima odgovori,
i umorna se među njima odmorn:
"Crnogorci, vjerni junaci
i vjerni sinovi slavenskog plemena,
zašto me tako željno pitate,
i svi ispoljavate zadovoljstvo što me slušate?
Ja sam tek prošlog dana odletjela,
i došla sam iz sjeverne zemlje,
sa bojnog polja ruske vojske.
Čujte šta je s carem ruskim i carem otomanskim
i sa Vlaškom, i šta je s one strane Dunava,
na granicama Pruta između dvojice divova:
svojim rođenim očima sam gledala
i procijenila snage obojice.
Carevi su se malo ili nimalo borili,
a zatim se kao carevi nagodili o miru;
za vas, nesrećna braćo Crnogorci,
Petar nije mogao od Turaka da postigne mir.
Ovo možete zaista poznati po mojoj tuzi
i primijetiti na mojem tužnom licu,
Teško onima kojima tužne stižu vile,
kao i onima od kojih se tužno rastaju!
Ali ja među vas ne bih došla
da nijesam primorana ozbiljnom zakletvom
da vam ispričam sve što mi je poznato
i da vam ne prećutim ni dobro ni zlo.
A sad neću da vam sakrijem
da se protiv vas kreću silne vojske,
poslušajte me svi, protiv vas idu vojske
sa kojima bi se teško borila i Moskva;
na čelu vojske stoji serašćer-vezir
koji se smatra prvi do emina,
vojskovođa od sto hiljada boraca;
ali ako budete vješti, zlo mu se piše.
Nastupaju vojske, blago i topovi
koji su bili određeni za rat s Rusijom;
blizu su, nijesu daleko,
i hoće zaista da vas napadnu.
Ova je snaga sinoć prenoćila
na obalama jezera kraj Skadra,
a sjutra će preći Malesiju
padinama Prokletija
i zatim će se spustiti u Ćemovsko polje,
čuveni vojnički logor,
Stoga se, braćo, povucite na svoje granice
prema Zeti i Podgorici,
i onda se borite s vojskom, oduprite joj se
i junački lijte krv;
ne očekujte zasad pomoć od Rusije,
već se oslonite na svoju snagu, ne na tuđu.
Prostrana Rusija veoma je daleko,
a poletjeti k nebu čovjek ne može."
Kad ovo Crnogorci čuše,
povukoše se tužni na svoje granice
prema niziji Riječke nahije,
na dogled Albanije.
Malo je vremena trebalo silnoj vojsci
dok se jednoga jutra pojavila,
godine hiljadu sedamsto dvanaeste,
dvadeset trećega aprila,
na praznik srpskog Sv. Đorđa,
i cijeloga toga dana
nije prestalo pristizanje Turaka.
Zemlja se pokri i zastenja
kada trkom dojuri turska konjica;
pješadija zacrni ravnicu,
kao kad vrane popadaju po smreci,
i u navali iskopa rovove
i razvi još neviđene šatore.
Dok su Turci odmarali konje,
Crnogorci su ih iz šume posmatrali,
vodili svakovrsne razgovore i premišljali,
a na pogled logora obuzimala ih je groza;
ali su se međusobno uzajamno hrabrili,
junački govoreći ovim riječima:
"Snaga je velika, ali je snaga svemoćnog još veća;
ima boraca koliko i kapalja guste kiše,
ali stijene su naše veoma jake
a ovo će se trnje oduprijeti
napadu ulogorene snage;
i sva je prilika da će Turčin biti prinuđen na bjekstvo,
mada će obadvije vojske biti u nevolji.
Mi ne smijemo odstupiti do posljednjeg daha,
a tada će Stambolije početi da preskaču trnje,
i ravnicom ćemo morati da ih gonimo;
svila će se kačiti o trnje,
a razmrskani mozgovi prskaće naše oružje."
Čim su ove riječi izgovorene,
začu se tutanj topova u šančevima,
razviše se svilene zastave
i nastade urlanje turskih janičara;
prema ravnici i brdu uputi se vojska
i uzvitla gusti oblak prašine.
Kada Crnogorci ovo vidješe,
vješto podijeliše svoju vojsku
na tri odvojena odjeljenja da bi se tako borili
i sa više strana otvorili vatru na Turke.
U blizini vlahinjskog druma sakrili su jedno odjeljenje
odabranih ratnika pod komandom svoga vladike;
a dva krila razvijena na padinama brda
sakriše se u uvalama.
Čim napadači krenuše,
požuriše se da izvojuju pobjedu;
u tren oka nagomila se nebrojena vojska
i spoji se s vojskom postrojenom protiv vladike,
i nasrnu na njegovu vojsku.
Obijesna vojska nije primijetila pritajena krila,
već je brzo prošla pored njih,
u tren oka jurnu, i zametnu se okršaj,
a krila počeše pažljivo da posmatraju;
stade pucanje svake puške
kojom je rukovala vješta i junačka ruka,
šište ispaljeni meci kao guje;
gordi Turci dižu užasnu vrisku
zakrčujući puteve poginulima i prolivenom krvi.
U to krila stupiše u boj
hvatajući se u koštac sa srednjim dijelom vojske,
i boreći se protiv slavnog oružja Arbanasa
izvršiše proboj na srednjem dijelu i presjekoše tursku vojsku
sijekući nebrojene glave;
trideset hiljada njih se zbilo
zatvorenih u nepristupačnim brdima.
Trnje je sprečavalo put janičarima
i sad svako misli na sopstvenu odbranu.
Osmanlijskim četama pade pocijepana svilena zastava,
a vila mrka pogleda izgovori kobno predskazanje.
Puške počeše da obaraju Turke
i da njihova krzna krvlju maste;
nesta džebana crnogorskoj vojsci,
i ona presta da puške pali,
te isuka teške handžare;
i pošto je nadiranje unakrsno presječeno,
u jarkovima se zapletoše Turci,
napadnuti od Crnogoraca, kao vukovi,
kao junaci se odupiru,
a trnje im smeta.
Urlaju Turci i dižu užasnu graju.
dok se junacima ne zamoriše ruke
sijekući nevjerne Turke;
posjekoše već tri hiljade glava
i pobiše devet hiljada.
Serašćer se sa preostalom vojskom,
s vrlo malim brojem, uputi ka Carigradu
da bi dobio priznanje svoga srećnoga vladara,
koga Turci smatraju kao velikog sveca.
I dok mu izlaže način kako je izliječio ranu
dobijenu kada je namjeravao pregaziti Crnu Goru,
u vrijeme kada se njegova vojska borila sa vojskom moćnih vladara
i Moskovljaninu pričinila ne male neprilike,
Crnogorci se vraćaju svojim kućama
i dijele plijen svoje pobjede:
sablje, puške, mačeve i ćorde;
svaki junak likuje od radosti
što su oteli trideset dvije turske zastave,
i priznaje da je pobjeda došla od svemoćne ruke,
a mjestu gdje se bitka bila
nadjenuše ime Carev laz.
I to će ime dok bude postojalo kamena
izgovarati svaki srpski sin;
što se sudbini bude svidjelo doći će s vremenom,
a prošlost se teško može opet zadobiti.
Nesrećni serašćer već je donio kobnu vijest
i Mustafi je u vijeću dostavio,
izlažući kako je bio poražen
i kako je izgubio vojsku u kamenitom predjelu.
Kada je Mustafa čuo izlaganje vezira,
on planu od bijesa i nemira,
istog trenutka izdade naredbu svome pratiocu,
koji spreman odsiječe veziru glavu.
I odmah odredi za vojskovođu
od svih priznatog vještog i vjernog
Ćuprilića, povjerivši mu veliki pečat,
pošto je već bio, tako reći, gospodar pola carstva.
Ćuprilić dođe na divan
i zapita cara što želi od njega.
Car mu reče: "O slugo Ćupriliću,
koji za čast ratuješ već odavno,
znaš dobro, i sve ti je ispričano
kako smo poslali vojsku
pod vođstvom serašćer vezira
da bi se predao zaboravu onaj mali strah
koji su nam zadali buntovnici Crnogorci,
pomagači svakog nevjernika,
kada ono podigoše ustanak
napavši naše carstvo
kada smo sa Rusom ratovali
i kada smo po nas časno na Prutu mir sklopili.
Tada su mi oni uvredu nanijeli
pružajući jaku pomoć Rusu.
Ah, teške sudbine i nesreće!
U želji da se osvetim, ostadoh poražen,
prokleti nevjernici vojsku mi uništiše,
mnogo hiljada mrtvih rasuše po bojištu
i trideset dvije zastave mi zaplijeniše,
i ti prokletnici sramotu mi naniješe.
Ali, ti, vjerni moj, osveti moja prava,
inače ću poludjeti,
jer ovako ponižen ne mogu živjeti
kad pomislim ko je sebi uvrtio u glavu da
pomrači moju neizmjernu slavu,
koju je stekao sultan Murat
podjarmivši sve kraljeve nevjernike.
Da mi je barem ovu slavu pomračio neko od vladara
ili od kraljeva dalekih,
nego je pomrači šačica jada,
stanovnici nevjernog kamenog brda!
Deder, sakupi odmah vojsku,
s njome izvrši, znam već što se može,
stavi ih na muke na najsvirepiji način,
njihovo imanje rasturi,
posijeci muške, ne poštedi nikoga,
u ropstvo ženske povedi,
pretraži svako gnijezdo Crnogoraca
da ne bi zvijezda sjala uporedo sa suncem
i da se baklja ne izjednači sa mjesecom;
ne treba se obazirati na baštinu starih vremena,
moji preci me učiniše njenim vladarom.
A, ako su je krvlju uprljali,
treba ipak svečevu bradu čuvati od nevjernika,
jer je nepovoljno nebo nama nepoznato."
Kada je Ćuprilić čuo sultana,
preuze povjerenu mu komandu
i sakupi golemu vojsku od vojnika
najslavnijih u Aziji i u Stambolu,
krenu iz Carigrada, pređe Rumeliju
i druge zemlje, i stiže u Skadar,
gdje izvrši smotru nebrojenih odreda
koji su sačinjavali broj od sto hiljada,
ne računajući čete skadarske,
ni albanske, ni one slavnih Toska.
Zatim krenu sva vojska,
prešavši Albaniju i Zetu.
i ubrzanim marševima ugleda Moraču,
te se na Lješkopolje spusti cijela vojska
i razape šatore na tom polju
zauzevši ga cijelo do Morače.
Od Morače sve do Žute stijene
i od Gorice preko Sitnice
osta zemlja pokrivena vojskom i šatorima,
kao da su se Turci skupili da slušaju čitanje
Korana koji je objavio njihov svetac
ili da bace u pećinu kamen zakonom propisan.
Kada su Crnogorci primijetili
približavanje turske vojske,
krenuše brzim korakom prema svojim granicama,
kao sokolovi koji uoče pticu za plijen,
te iskustvom poučeni utvrdiše svoju granicu.
Ćuprilić sa Turcima ih je gledao
i, spremajući se da ih sa svojom vojskom napadne,
predviđao je tešku borbu, i bio je neodlučan;
a međutim stalno mu se po glavi vrzla
pogibija nebrojenih Turaka,
kao i sramota koju je doživio njegov gospodar.
Stoga se ne usudi da ih napadne
od straha da ne podlegne,
te pribježe raznim spletkama
razapinjući mreže kao lukava lija.
Napisa svojom rukom pismo na srpskom,
upućeno vojnim glavarima Crne Gore,
i posla im ga u šančeve,
a pročita ga glavnom stanu.
U istom pismu svečano se zaklinjao
izražavajući se ovim riječima:
"O, glavari Crne Gore,
zašto se spremate na odbranu?
Mislite li, možda, da sam ja ovamo stigao s vojskom
da zapalim vaša naselja i vašu imovinu,
da odvedem u ropstvo one koji padnu pod moju vlast,
da udovoljim na taj način namjerama svoga gospodara?
Niko se nije nikada mogao da podnči vašim plijenom,
a ko se toga prihvatio rđavu je nagradu izvukao,
jer je teško zmiji oteti plijen
dok napadaču zadaje otrovni ujed;
naprotiv, ja sam poslat s vojskom
prema ugovorenom naređenju dvojice vladara,
to jest Mustafe, cara stambolskog,
i Petra Velikog, cara prostrane Rusije.
Sjećate se, kada se ratovalo sa Petrom
te se zaključio pravedan mir.
onda kada ste se vi odrekli slobodnog života,
i više voljeli da u mutnom lovite,
pa, krenuvši u pomoć ruskom carstvu
i napavši zemlju koja je otomanska svojina,
uništili ste ognjem i mačem sela i varoši
i privukli na sebe našu vojsku;
od njenog napada junački ste se odbranili
bez ikakve pomoći od strane ruskog carstva.
Petar se tada jako razljutio
jer je bio dobronamjeran i obmanut od strane našeg cara,
koji nije održao svetu riječ datu za mir,
već je naredio veziru da napadne Crnu Goru.
Petar Veliki se stoga uvrijedio
izražavajući svoje žaljenje mome i ostalim vladarima.
zbog nepravednog rata protivu Crne Gore
smatrajući je kao dio ruskog carstva
i računajući mnogo na Crnu Goru.
Stvarno, godine hiljadu
sedam stotina jedanaeste
zaprijeti Petar našemu vladaru
tražeći za to odmazdu;
i prinudi ga da sklopi mir,
jer bi u protivnom slučaju zaratio na njega.
Moj vladar preplaši se Rusa
i istog trenutka zapovijedi da se pogubi serašćer
zbog nepravednog rata protivu vas.
I bio je primoran da me uputi vama
da se dogovorimo i uglavimo mir,
naredivši mi da se ne upuštam s vama u rat,
već da vam odredim slobodu fermanom.
Sada možete ugrabiti najbolju zgodnu priliku,
biće vam dozvoljena slobodna trgovina
koju ćete moći da vodite sve do Carigrada.
Svako će biti dužan da vas poštuje kao što se vladar poštuje
i da vam odaje priznanje kao slavnim ratnicima.
Uputite se mostu hladne rijeke Sitnice
da učvrstimo mir za budućnost.
Ne morate se nimalo bojati
da bih ja bio kadar da pokušam time kakvu prevaru;
od riječi sam ja, i, ako lažem, grom me ubio,
a ako istinu kažem, neka me nebo štiti.
Ja, vezir Ćuprilić, glavni zapovjednik,
koji bez miješanja svoga vladara sklapam mir sa kraljevima,
rođen sam u srpskoj zemlji, iako ispovijedam muslimanski zakon,
svijet dobro poznaje moj pošteni rad,
moja je riječ čvršća od riječi moga sultana.
Ja upravljam po svojoj volji otomanskim carstvom
i znaću da održim datu riječ po cijenu sopstvenog života.
A kad je ne bih održao, sasvim bi potamnjela otomanska slava.
Uputite se mostu, ubrzajte korak
sa brojem gore traženim, ja ću doći da vas nađem."
Pismo pročitaše crnogorskoj vojsci
i svi su ga dobro razumjeli.
Čim su junaci upoznali njegov smisao,
sastadoše se u tajno vijeće.
Neki su se plašili smišljene prijevare
u času sastanka sa nevjernicima
i govorili su: "Ne dolikuje nam da se miješamo sa krvnicima,
jer je dostojan smrti svaki Srbin i Hrišćanin
koji misli da se može imati vjere u Turke."
Drugi su bili voljni da se sastanu na mostu
smatrajući da se na taj način neće pokazati kao kukavice
jer su mnogi govorili da će se Turci ponositi time
što se Crnogorci ne usuđuju prići k njima,
i reći će da se poznaje kukavičluk po tome
što se plaše da pređu svoje granice.
Drugi su uzvikivali; "Nema tu izdaje,
ne čuste li što su Turci izjavili?
Niko se neće usuditi da nam sprema zamke
da se ne bi upleo u siguran rat sa Rusima;
jer ako nam učine kakvu prijevaru,
od toga ćemo biti oslobođeni čim Petar ustane,
pa nas neće držati kao svoje zarobljenike,
nego će brzo morati da nas oslobode okova.
Deder krenimo, jer, ako odustanemo,
mora se opet umrijeti. Što da izaberemo?"
Mnogi pristadoše na posljednju odluku.
Kada to čuše, glavari krenuše prema mostu
da se sastanu na razgovor sa Ćuprilićem.
Trideset tri glavara pođoše, a ne šezdeset,
i stigavši na most od rijeke Sitnice,
koja nije daleko od varoši Podgorice,
- bezumnima, o Bože, ne budi na pomoći -
nesrećnike napade veliki broj Turaka
koje je vješto Ćuprilić bio sakrio.
Trideset tri glavara počeše da se brane,
tako da ostadoše pritisnuti teškim ranama;
šesnaest od njih ostadoše mrtvi na mostu,
a sedamnaest teško ranjeni;
ranjenike odvedoše u ropstvo.
Od Turaka palo je šezdeset.
Nesrećnike dovedoše u rovove turske
i predadoše ih u šator velikog Ćuprilića.
Tu im je vrat okovan teškim lancima,
a tabani izudarani debelim batinama.
Kada ih je Ćuprilić ugledao pred sobom,
nevjernik im ovako progovori:
"Lancima ste okovani, vi glavari vjerolomnih,
pa se, tako okovani, ništa više ne možete pouzdati u sebe.
Evo vam divit i pero,
i pišite sami svojoj braći
da ste dočekani,
da ste bogato obdareni
i da sam s vama sklopio vječiti mir
i potvrdio ga doista fermanom,
zato neka se vaša vojska povuče sa granica
ako želi da sačuva svoj opstanak;
a ako vam nije po volji da tako pišete,
svi ćete za čas pasti ubijeni."
Svaki od glavara izdajniku povika:
"O Ćupriliću, nevjerniče pred bogom,
nakazo bez časti i bez vjere,
takav postupak ne dolikuje poštenu čovjeku;
mi nikad nećemo biti voljni da to napišemo,
nego smo spremni da izgubimo glave.
Ako ste nas bezbožnom zakletvom prevarili,
i ako ste nas od naše vojske odvojili,
mislite li da ćete nas zato primorati da to napišemo?
Da pismima prevarimo svoju braću
koja će nas osvetiti, vidjećete!
Za svakog od nas desetorica od vas će da plati.
Ali, kukavice, nemoj se služiti prijevarom
da zavladaš sračunatim izdajama,
pošto u prijevari nema časti.
Ne može da se nazove junak ko bježi od boja,
ne drži nas žive, već nam odmah odsijeci glave,
naredi da to urade tvoje sluge."
Ćuprilić svirepo planu gnjevom i prezirom
i odmah naredi da se nabiju na kolac,
izloživši ih na strmoj obali Morače
da bi veći strah zadao ratnicima.
Zatim napisa lažno pismo,
i uputi ga u logor Crnogoraca
u ime nesrećne njihove braće,
kao da su svi u životu:
"3dravo, braćo Crnogorci,
nas su ljubazno primili Turci
i sklopili smo s njima mir
kako se nikad nijesmo nadaln;
zdravo smo, braćo naša,
stanujemo s Ćuprilićem u šatoru,
stoga, čim vam stigne naše pismo,
povucite se slobodno vašim kućama
i radite svoje poslove;
nemojte da se za nas ništa brinete,
jer je blizu naš povratak vama -
iduće nedjelje prvog dana prije zalaska sunca."
Pismo je stiglo skupštini Crnogoraca,
prekaljenih i vještih ratnika,
brzo je stiglo, a još brže pročitano,
i svaki vojnik, čuvši sadržaj,
i ne misleći na tursko lukavstvo,
smatrao je da su ga zaista napisali njihovi glavari.
Vjerujući da su još u životu,
i ne pomišljajući na njihov užasan svršetak,
veselo se povratiše svojim kućama
paleći od veselja puške pred licem Turaka.
Kada je Ćuprilić zajedno sa Turcima primijetio
da su se Crnogorci razišli i vratili se svojim kućama
on navali na gnjijezda sokolova
i zakloni sunce gustim oblakom
koji se podigao iz plamena zapaljene imovine,
i povede sto robova tada zarobljenih.
Čim se Crnogorci dosjetiše
da su kobno prevareni,
ponesoše u brda sve što je moglo Turcima da padne kao plijen,
a oni koji su bili blizu mora
skloniše se u pokrajinu dužda mletačkoga,
uvjereni da se sklanjaju u krilo hrišćana,
koji nikako ne bi pristali da ih predadu Turcima
i od kojih se nadahu da će biti primljeni
za znatne usluge koje su im ranije učinili,
a i po svetoj dužnosti prema bližnjemu,
pošto su se često za njihovu stvar izložili u bitkama
lijući protiv Turaka potoke krvi.
Ali posle smrti šta koristi kajanje
i ratovanje onome koji je lišen države?
Njihove kuće Turci zapališe
i razoriše crkvu na Cetinju,
zatim izvršiše napad na imovinu sakrivenu u brdima
čvrsto riješeni da je opljačkaju nli da nađu smrt.
Težak je bio poduhvat, pošto ju je svako branio po cijenu sopstvenog života,
jer je svakome tažak gubitak imovine.
Turci vidješe da im je uzaludan pokušaj
pa, pritisnuti golemom nevoljom,
odstupiše povlačeći se sa brda,
i ostavljajući, međutim, ne mali broj mrtvih,
i uputiše se prema širokom moru,
prema prijatelju duždu (nedostojni dužde!),
putem sve ognjem i mačem uništiše,
u čvrstom ubjeđenju da to nije nikakav zločin;
zapališe cio kraj Njeguša i Cetinja
i spržiše potpuno sva sela.
Sve dok su se spustili do Solila
gonili su ih oružjem Crnogorci,
koji otuda odstupiše put svoje granice
i u svoja sela prenesoše imovinu spasenu od Turaka...
Kad se cijela turska vojska sakupila na morskoj obali
da se pod šatorima malo odmori,
Kotorani vidješe željeni cnlj
koji njihovi preci nisu mogli da vide ispunjen,
pa su likovali zbog pustošenja Crne Gore
i zbog gubitka slobode Srpstva,
pošto su smatrali da je turska vojska sve uništila
i da nije ostavila živa ni jednog piličnika.
Prema naređenju njihovog dužda
i Senata, neraspoloženog prema Crnogorcima,
uhvatiše sve koji su se sklonili među njih,
a nisu mogli da se bjekstvom spasu,
i sedam sto šezdeset robova predadoše Turcima u ruke,
bez obzira na buduću osvetu.
Svi nesrećni robovi bili su djeca
koju su jadne majke u naručju nosile.
Čim Ćuprilić ugleda muškarce,
naredi da se svi smjesta zakolju.
Sinove zaklaše pred očima onih što su ih rodile;
svuda jecaju samohrane majke
oplakujući djecu. Avaj, od bola bi kamen zaplakao
i crni gavran bi zagraktao
da ima koga ko bi čuo njegovo graktanje
ili kad bi bilo krova da se spusti na nj.
Mrtve majke na zemlju popadaše
vidjevši zaklane sinove svoje,
koji pred smrt prema njima
pružahu svoje nejake ruke,
zaklinjući ih da ih ne predadu Turcima,
već da pribjegnu tajnom načinu odbrane.
Proklet si i svirep
i potpuno nemilosrdan, o turski zakone!
Nije ti bilo dosta da djecu učiniš robljem,
već si ih učinio žrtvama svoga bijesa!
Ti u grudima nemaš ljudskog srca,
tvoja pravda svuda ostaje tupa,
tigar i ris bi se zaplakali
kad bi vidjeli takav svirepi zločin.
O Ćupriliću, gadna nakazo,
sjeti se što si uradio,
pomračio si sjaj svoje slave,
i sramotom se pokrio pred licem svijeta;
našto klati nevinu djecu
i nesrećne majke odvoditi kao roblje!
Njih su ukrcali na lađu za prevoz preko mora
i držali ih skrivene od sunca
dok ne stigoše do ostrva Kandije
i do strašne Moreje.
Tada su ropkinje poslate u Carigrad,
a vojska je iznenada napala neka ostrva,
zauzela Kandiju i Kipar
i druga neka mala ostrva Moreje,
otela ih silom duždu mletačkom
da bi mu vratila dužnu nagradu za usluge koje joj je učinio
kad joj je predao u ropstvo Crnogorce,
svoje pogranične susjede, koji su vjerovali
da će kod njega naći utočišta,
a koji su potpuno istrijebljeni
pljačkom, požarom i ropstvom.
Evo kakvu su nagradu Turci dali svima,
ne oružjem, srebrom ili novcem,
već nasiljem najodabranijih turskih četa;
i u zamjenu za svakog Turčina koga je dužd zarobio
predali su deset koje su oni zarobili.
Sem toga upada u njegove zemlje
i ratuje po primorskim gradovima.
Tako je Turčin produžio nekoliko godina.
Svjesni prošlosti, Crnogorci čuvaju uspomenu,
vazda spremni da prigrabe oružje
i da svoj život žrtvuju za slavu.
Srpski sinovi lete oko svojih gnijezda
uništavajući mnogo guja svojim susjedima.
Dođe vrijeme kad Petar prestade živjeti
i slavna Jelena stupi,
naslijedivši ga, na prijesto Rusije,
koja je bila u svađi sa raznim pograničnim susjedima.
Čim Jelena stupi na prijesto, napisa poruku
i uputi je crnogorskim glavarima;
u svojstvu vladarke napisa pismo,
obećavajući veće povlastice Crnoj Gori,
i izjavi: "Neka vam je poznato, Srbi Crnogorci,
kako su drugi na mene nepravedno zaratili
i kako su me Tatari napali sa mnogobrojnom vojskom,
a sultan mi objavio rat
zahtijevajući da se džamijama zamijene crkve
i da se njihova minareta još više uzdignu.
Deder, ako ste pravi junaci
i sinovi vaših slavnih otaca,
napadnite snažno tursku zemlju,
jer tako možete pomoći.
Malo muke imaćete da podnosite,
ali vam obećavam da ćemo zajedno nametnuti uslove mira,
ako nam svemogući pomogne da pobijedimo
i ako na korist naše vjere prolijemo krv."
Kada su Crnogorci pročitali poruku,
pristadoše na molbe vladarkinog glasa
i napadoše otomansku zemlju
odvodeći roblje, pljačkajući i paleći kuće
sve do Pive, Stoca i Klobuka.
Turke je to već uznemirilo
i oni napisaše izvještaje perom umočenim u sopstvenu krv
kako su ih napali Crnogorci,
i mnoge nesrećnike u ropstvo odveli,
uništavajući požarom sve kuće u blizini gradova.
Takve izvještaje uputiše travničkom veziru
tražeći čete sebi u pomoć.
Kada je vezir primio njihova pisma
i iz njih tačno sve razumio,
pozva silnu vojsku
odabranih Bošnjaka pod zapovjedništvom svoga zamjenika,
koja je ranije bila poslata protiv Moskovljana,
i sad je cijelu uputi protiv Crne Gore.
Vojska je sastavljena od četrdeset hiljada
najglasovitijih konjanika i pješaka,
i čim se sretoše, dođe do bitke.
Crnogorci se povukoše na svoje granice,
a oholi Turci pođoše za njima u stopu
s namjerom da idu primjerom Ćuprilića
pljačkajući imovinu i paleći kuće,
a zatim da se kao pobjednici skupe na morskoj obali.
Ali vezirov zamjenik osta jadno razočaran:
kad se s vojskom uputio da silom probije prolaze,
gdje neće moći da spase nijednog druga
i odakle neće moći da se zdrav vrati u Travnik,
Turci su mirno napredovali
sve do mjesta gdje ih srete snaga Crnogoraca,
koja silovito napade Turke,
i u crveno oboji njihova zelena krzna.
Obje se vojske silno sudariše
i s obje strane do podne izdržaše vatru,
ali kad je podne prošlo, među Turcima nasta zabuna,
a nadjača snaga Crnogoraca.
Turci okrenuše leđa i udariše u bjekstvo
od junaka koji ih stadoše goniti
i koji odsjekoše glavu zamjeniku
kao i mnogim drugima i ne prebrojavajući ih.
Osam stotina zarobiše,
pa i njih pustiše na slobodu a ne odsjekoše im glave;
a ostatak okupljene vojske noć i sudbina
sakri i omogući im srećno bjekstvo,
tako da idućeg dana, kada je sunce ogranulo,
svako od spasenih je računao kao da je dobio život na poklon.
Vasiliju, crnogorskom vladici,
dostojnom zaista da nosi srpsko ime
(posle junačke pobjede nad Turcnma)
stigoše sasvim pouzdane vijesti
da je Jelena sklopila mir s Turcima
zauzevši sasvim Krim.
Rusi su ostali gospodari ove pokrajine
i uništili sve turske pomorske lađe,
te se pokazali nadmoćniji od otomanske vojske,
s kojim su sklopili mir po svom nahođenju,
ali ne obuhvatajući u ugovoru Crnogorce,
koji, zanemareni, osetiše jal,
ostavši zapanjeni kad su čuli tu vijest,
te su sami sebe pitali čime su se zamjerili.
Neki se na ovo nijesu mnogo obazirali,
pošto su živjeli u uvjerenju
da neko mora da ratuje, a drugi da uživa mir
i da pred bijelim ovcama svira u diple,
Slabiji je ponajviše žrtvovan,
i dok je živ, mora da bude na oprezi,
jer jadnik, ako nije budan, može
lako da izgubi ili glavu ili kožu.
A više treba voljeti trodnevnu bolest
nego hiljadu godina podle dangube.
Suviše brza je izgledala smrt starom Matusalemu
kao dječaku nježnom poput komarca.
Sunce je više puta izvršilo svoj krug
i zemlju više puta obavilo zorom;
poslije smrti bosanskog paše
obje su vojske prešle u stanje mira,
Turci se izmiriše sa Crnogorcima
zamislivši sasvim nov način
da bi na udicu ulovili sokolove.
a nijesu htjeli razumjeti
da se udica ne može da osloni na vazduh,
nego da je podešena za vodu,
i da soko ne spušta svoj let do same vode,
nego se letom diže nebu pod oblake da pribavi plijen,
i u njegovom je prirodnom nagonu
da leti vazduhom daleko od vode.
Glupi Turci zamisliše da hrabre junake poklonima pridobiju,
pošto debela greda ne može da prođe
kroz sitnu mrežu rešeta,
ali se Crnogorci prisjetiše prijevare
i Turcima muški progovoriše:
"Mi ne možemo da se uporedimo s vama Turcima,
a ne možemo s vama ni da se složimo:
vi ste počeli da nam poklone dajete,
jasno se vidi da vas nužda goni da lažete,
ali, susjedi naši, mi vas pozdravljamo,
i kad nas vidite, onda ćete moći na nas računati."
Vrativši se svojim kućama, Crnogorci se odmoriše,
a u to, prema pouzdanim vijestima, saznadoše
da je Čengić paša napao
Trnjine sa svojom vojskom i da je ona uništena;
Crnogorci iziđoše pobjednici,
posjekoše hiljadu glava
i privevši sto pedeset robova,
uglednih lica, aga i gospode,
a za veću porugu Turcima
i da sasvim zamrače njihovu slavu.
age predadoše u zamjenu za veprove,
a gospodu u zamjenu za vlaške volove.
Ova kobna vijest stiže u Travnik,
i kada je vezir za nju saznao,
uputi opširan izvještaj u Carigrad,
pooštrivši ga najjeđim riječima,
opisujući poraz paše Čengića
i velikog janičara Ljubovića.
U istom izvještaju on je vapio svome caru:
"Pomozi, sunce! Jesi li čuo
šta ti se sada dešava
i da je osramoćena cijela Bosna!
Tvoje vjerne podanike, koji su ti časno služili,
zarobili su nevjernici,
i ropstvo bi bilo manje zlo od sramote
do koje je došlo pri razmjeni
kada su age zamijenjene za veprove
a gospoda za velike volove,
pošto nije bio moguć drugi otkup,
jer bi inače propali naši hrabri ratnici
koje su nevjernici htjeli lišiti života,
i na taj način ugrabiti nam valjane ratnike.
Nego pomozi, za milost, ili uradi tako da se iskorijene nevjernici,
da bi svijetu ostala trajna uspomena.
Ne smije se podnositi ta sramota
da sinovi tvoji ne budu osvećeni."
Kad je sultan Abdula bio obaviješten
o sadržaju vezirovog izvještaja,
začuđen otkri nešto što u životu svom nije osjetio;
desnicom gladeći bradu
i slušajući o nečuvenom pazaru Srba,
sramnom za cijelu Bosnu i Hercegovinu,
kojim su age zamijenjene za veprove
a gospoda za vlaške volove, -
izbezumi se od bijesa i mržnje
i odluči da napiše kratko pismo.
Sultan ga morskim putem posla
u Mletke duždu i prvacima.
I sultan ovako napisa duždu
i ispriča mu nesreću i sramotu
koju su mu nanijeli mladi Crnogorci,
kao i to kako namjerava da postupi protiv njih.
U istom pismu sultan moli dužda,
ako hoće da sačuva njegovo prijateljstvo,
da zatvori potpuno svoje granice i da nijednog
Crnogorca ne primi u svoju zemlju,
da ne propušta džebanu Crnogorcima,
i da svojim podanicima na granici naredi da se
pridržavaju stroge neutralnosti,
jer on namjerava da skupi silnu tursku vojsku
i da sa svih strana napadne Crnu Goru
i porobi Crnogorce,
bez obzira na godine i stalež, sve bez izuzetka.
Kada je dužd razumio volju moćnoga sultana,
primio je s velikom radošću njegovo pismo
i odmah mu odgovorio
izražavajući svoje žaljenje za onim što se desilo;
"O Abdula, vladaru Carigrada.
razumio sam sadržaj tvoga pisma,
i što si mi naredio izvršiću;
zatvoriću s vojskom svoje granice,
neću dati džebanu i odbiću pristup svim izbjeglicama,
ali neka odmah krene tvoja vojska,
sada kada je vrijeme za to pogodno,
jer se ja sjećam što se dogodilo u prošlosti.
Možeš slobodno napasti Crnu Goru
i potpuno uništiti svoje neprijatelje."
Kada je sultan razumio duždev odgovor,
poslao je tri razna fermana,
jedan u Bosnu, drugi u Rumeliju,
a treći ljutoj Arbaniji,
u njima sultan naređuje vezirima:
"O sluge, sakupite sa svih strana vojske,
i s njima hitno krenite
da osvetite sramotu našu i velikog sveca.
Ti, vezire kamenite Bosne,
pređi s vojskom Hercegovinu,
i hrabro napadni kod Ostroga Crnu Goru
pljačkajući sva brda nevjernika,
i ulogori se na Čevu
da se spojiš sa drugim odredom naše vojske.
A ti, slugo, valija Rumelije,
poslušaj ferman i kreni s vojskom,
polazeći iz Rumelije sve do iza Skadra
pređi zemlju arbanašku,
i spoji se u Čevu sa vezirom iz Bosne,
ne daj nikad mira Crnoj Gori,
stavi sve pod mač i plamen, i pljačkaj,
i oružjem žari i pali;
ti, o pašo Skadra na granici,
daj dokaz svoje vjernosti da ne navučeš moj gnjev,
skupi svoju hrabru vojsku
i napreduj s njome sve do Crmnice;
pošto je slavno opljačkaš i spališ,
ne štedi živote muškaraca;
kad junački izvršiš ovo djelo
i pretvoriš Crmnicu u pepeo,
tada s vojskom kreni stanovnicnma Rijeke,
uništi ih kao stanovnike Crmnice
i ulogori se na Cetinju
gdje ćeš uništiti čuvenu crkvu;
u ravnici ćeš napraviti oko,
pa ćeš ugledati dva vezira ulogorena u Čevu.
Kada vojske budu sakupljene, -
onda, paše, krenite prema moru,
i sve izbjeglice na mletačkom tlu
moraće vam biti predane,
a onda ćete se s vojskom ulogoriti kod Solila,
po primjeru moga dragoga Ćuprilića.
Tu će vam se na raspolaganju naći paša
koji će ukrcati na lađe rumelijsku vojsku.
Ti, bosanski vezire, povuci se s vojskom
udarivši prema Risnu i Grahovu;
a ti, skadarski pašo, kretaćeš se
krajem morske obale sve do Bara."
Stoj! O Abdula, lako je govoriti,
ali je teško poduhvat u djelo privesti:
i kad bi se djela mogla onako brzo izvršiti
kako se zamisle,
odavno bi u ovom djelu bilo srušeno tvoje gospodstvo,
i ti bi sa svojim svecem razgovarao na nebu.
Veziri odmah poslušaše svog sultana,
sakupiše silne vojske
i poslaše ih prema Crnoj Gori.
Ta vijest stiže do svih Crnogoraca,
i oni žurno dođoše na nikšićki put
koji vodi prema Bjelopavlićima.
Pod nepristupačnim Ostroškim gredama
Crnogorci skupiše svoje snage
i sretoše se smjela čela sa bosanskom vojskom.
Tri je dana bez predaha trajala bitka,
ali u svanuće četvrte zore
vješto primijetiše Crnogorci da se iz Zagarča
podigla gusta magla
izmiješana sa žućkastim svjetlucanjem
od požara koji je upalila nebrojena vojska
koja je, prešavši ga, bila u pokretu prema Čevu.
Kada Crnogorci otkriše ovo,
ubrzanim korakom krenuše put Čeva.
Ali, obaviješteni da je njegov položaj vrlo podesan
za odbranu Crnogoraca,
Turci su ga bili zauzeli
i spalili ognjem i plamenom,
okružili ga širokim obručem vojske,
kroz koji bi teško i soko proletio.
Zatim se rumelijska vojska sjedinila sa bosanskom
i čvrsto su se ulogorile;
sastavivši se tako, dvije silne vojske
razapele su u polju svoje šatore.
Razjareni Crnogorci borili su se s turskom vojskom
a Turci su bili kao lavovi,
ali nijesu mogli ni jednog koraka naprijed
pa su ih Srbi u logore potisnuli.
U to stiže ovima sigurna vijest,
koju svi primiše s velikom radošću,
iz Crmnice, njihovog izvora za snabdijevanje
i vazda srećne zaštite,
kako je skadarski vezir napao Crmnicu
i pola nje vatrom uništio,
ali krvlju je platio kaznu
za sve svireposti,
pošto je, potučen i natjeran u pravo bjekstvo,
ostavio na bojnom polju hiljadu poginulih.
Na obali Blata rasporedili su čete
u obliku dva srpa za košenje sijena
da ne bi dali da se spase ijedan Turčin,
zatvorivši čvrsto klanac Albanije
koja, pritisnuta sa svih strana, bi potučena.
Obradovaše se junaci kada čuše ovu vijest
i smjela čela zametnuše bitku s Turcima.
Sa svih strana započe žestoko puškaranje,
ali na nesreću ponestade džebane Crnogorcima.
Mletački podanici nisu smjeli da ih snabdijevaju,
jer je njihov dužd izdao pod prijetnjom zabranu,
rasporedio vojsku i namjestio straže na granici
od Spiča pa do Grahova.
Taj je pogranični pojas zatvoren mletačkim četama,
kojima je naređeno da uhapse svakog izbjeglicu,
bilo dijete ili odrasla čovjeka,
koji bi došao iz Crne Gore
od straha da ne padne Turcima u ruke,
i još da im budu predati živi dječaci
kao jaganjci za plijen proždrljivim vucima;
a ko god prekrši zabranu dajući džebanu Crnogorcima
biće potpuno uništen.
Ali ko može da u šaci stisne svijet,
ko li će spriječiti da se pritekne u pomoć susjedu?
Rišnjani, prijatelji Crnogoraca,
od starine na glasu kao pravi junaci,
požališe jednoplemenu braću
i spremiše mnogo vreća džebane.
Istina, nije bila velika količina,
već hiljadu metaka, ni manje ni više,
i ovo je bilo otpremljeno njihovoj braći.
O upućivanju ove pošiljke
odmah stiže glas junacima,
koji, dobivši je u svoje ruke,
brzo je svima podijeliše,
pa, udarivši u bok turskog logora,
brzo zaplijeniše i džebanu,
koja je imala da posluži bosanskoj vojsci.
Čim dobiše džebanu,
razdijeliše je svojim borcima
čiji je broj iznosio četiri hiljade,
sve najodabranijih i najhrabrijih mladića
iz Katunske i Riječke nahije,
ne brojeći rasturene manje čete.
Odmah zatim izvedoše prividno povlačenje
i dogovoriše se za napad na Turke
pa se ukopaše u rovove i stisnuše se u obruč
za žestoki napad.
U pola noći uputiše nebu molitve
i svaki se borac pričesti,
i kad zora na istoku zarudi,
jurnuše na silnu vojsku.
Dovedeni u zabunu
strahovitom vikom Crnogoraca,
Turci se daše u bjekstvo, sudarajući se jedni s drugim,
tako da brat zaboravi brata.
Brzi Crnogorci prodriješe do vezira
pregazivši mnoge Turke,
koji napustiše svilene zastave i šatore,
i mnogim Turcima pripremiše neočekivane grobnice
ne dajući im vremena ni da čizme obuju
i prinudivši ih da se bosonogi dadu u bjekstvo;
trnje ih međutim bode, kamenje im noge reže.
Svaki Turčin je htio prvi da odatle pobjegne.
Junaci poklaše mnoge, mnoge uhvatiše žive
skačući na njih sve do konjske grive.
Reže nesrećni rumelijski Turci,
na zečeve liče hercegovački ratnici,
urliču bijesni Bošnjaci;
kao gladni medvjedi
gonjeni su Turci sve do polja Počkalja
i do grobnice Vukote Mrvaljevića,
pa su primorani da padnu u ruke Brđana
koji ih dočekuju udarcima motke,
i svako obara na zemlju svoga dušmanina
lišavajući ga za uvijek života.
Dok su Turci bili satjerani u Spuž,
ostavili su mnogo mrtvih ratnih drugova.
Zatim se Crnogorci vratiše prema Čevu,
silni plijen razdijeliše kao prava braća,
sablje i mačeve predadoše u ruke glavarima,
najbolje puške u ruke nišandžijama,
a skupocjene u ruke barjaktarima,
ostalo oružje podijeliše među sve ratnike,
šatorsko platno, odijela i turske šalove
razdijeliše na jednake djelove.
U to zanoći crnogorska vojska.
Lagana magla bila se digla u noći.
a kad zora zarudi i sinu sunce,
izvrši se smotra, vojska bi uređena
i upućena pravo prema Crmnici
da svojoj braći pritekne u pomoć.
Pohitaše da zametnu bitku,
ali kad padoše na Cetinjsko polje,
čuveno mjesto gde se Crnogorci sastaju,
vojsci stiže vijest
potpuno istinita i bez ikakve laži:
"Stoj i počuj, crnogorska vojsko,
šta se dogodilo turskoj i mletačkoj vojsci:
sinoć se podiže crn oblak
iz kog sitna kiša pade na zemlju;
munja sijevnu iz oblaka
usred gustog noćnog mraka,
i grom udari kod grada Budve
pored lijeve obale rijeke,
posred logora vojske mletačkog dužda
i pretvori u pepeo nebrojene vojnike;
preživjeli iz ovog logora
dadoše se u bjekstvo, većinom goli,
prema Kotoru, držeći se obale morske,
i o toj vojsci nije stigla druga vijest.
Drugi grom udari nad Crmnicom,
u blizini izvora male rijeke,
usred skadarske vojske
i obasja cio kraj koji je ona bila zauzela,
zapali Turcima svu džebanu
i uništi im hiljadu boraca,
raznese im šatore u vazduh
i pričini neizmjernu štetu.
U to stanovnici Crmnice napadoše Turke
i uništiše paši mnogo vojske,
veliki broj vojnika se udavio,
a svi oni koji se nijesu mogli spasiti čamcima
ostali su s pašom između močvara,
i imali su muke da spasu život.
Stanovnici Crmnice podijelili su plijen
kako im se zgodno učinilo."
Doznavši to Crnogorci,
radosno se vratiše svojim kućama.
O nesrećni sultane Abdula,
i ti, nevjerni mletački dužde,
možda ste se obmanjivali da je lako
uništiti hrabre Crnogorce;
vidjeli ste, božji otpadnici,
da ih brani štit pravde,
i zato što se toga ne sjetiste prije nego ste ih napali,
nego što ste obojica pretrpjeli štetu, -
svemogući vam je dao na znanje glasom gromova
da ostavite na miru Crnu Goru
na mjestu gdje vas nije mogao da pogodi metak iz puške
i gdje vam ravna zemlja nije mogla da olakša spas.
Dvadeset do trideset godina prođoše u miru,
poslije kojih stigoše pisma i šest izaslanika.
Ova pisma uputiše Josif i Katarina:
da se spremaju da napadnu Turke,
i da šalju vojsku da navale
žestoko na tursko carstvo,
da bi primorali nevjernike da se isele iz Evrope
i da bi ih prinudili da se odreknu svih prava na nju.
U pismu se Crnogorcima ovako govori
i ovako se sokole da podupru taj poduhvat:
"O, silni, rođeni i hrabri junaci,
o, orlovi, koji ste se izlegli iz srpskog gnijezda,
priznajemo patnje i muke koje ste pretrpjeli
i sve što ste podnijeli od vremena Petra Velikoga;
deder, ostaje vam još kratko vrijeme da se mučite,
spremite se da napadnete za zajedničko dobro,
a evo vam kao pomoć šaljemo
džebanu i vojske koliko nam je moguće;
molimo vas da primite Filipa i njegovu vojsku
i trudite se da se suprotstavite Kara-paši,
a za vašu sigurnost dajemo vam carsku riječ
da vam je istina kazana bez ikakve laži.
Ako oružjem uništimo Turčina
i ako ostanemo pobjednici na bojnom polju,
uvrstićemo vas u ugovor
da vam tako omogućimo trajan mir s Turcima,
samo ih odvažno napadnite i zbunite Mahmuda,
i gledajte da privučete na sebe tursku vojsku."
O svemu su tome dobro razmislili Crnogorci,
i prema pismu očekivali su Filipa.
Neki su bili mišljenja da ne treba uzimati učešća u ovom poduhvatu,
ni ulaziti u neprijateljstvo sa Mahmudom
baš sada kad je zgodno da budu u miru:
"Filip će nas napustiti, a mi nećemo biti sposobni da produžimo rat,
svako od nas zna Mahmudovu silu,
on je uništio Otomanovu vojsku
prošle godine kad je s njime ratovao, svima vam je to poznato,
a tri vezira se sasvim dobro sjećaju
da je svu trojicu odveo u ropstvo
pošto im je sasjekao čitave vojske
i zaplijenio stotinu topova,
koje ste čuli da tutnje kao gromovi.
U korist Josifa i Rusije
ne ulazimo u borbu, ostavimo ih da sami ratuju.
Vazda su nas gurali u borbu s Turcima,
a potom zaključivali mir ne vodeći računa o nama.
Kada je trebalo ulaziti u rat, molili su nas,
a kada se raspravljalo o mnru, bili smo isključeni.
No, braćo riješimo
da odgovorimo kako dolikuje,
da smo s Turcima dosta ratovali
i da nam je mnogo patnji donijelo to ratovanje
usred naših klisura i brda,
a da nikakve pomoći nismo dobili ni od koga
osim od boga svemoćnoga,
koji je u svako vrijeme ukazivao pomoć vjernima."
"Vi ste vladari bogate zemlje
i oko vas imate mnoge kraljeve,
sa Turcima lako vam je ratovati,
samo ako se za ovaj pothvat pripremite;
ostavite, dakle, na miru naše siromaštvo,
mi nijesmo još mogli pokriti spaljene krovove,
a to su bile posljedice ratovanja s Turcima,
s kojima smo stupili u neprijateljstvo po vašoj volji.
Ako bude među vama sloge,
sa svih strana možete na njih zaratiti,
sasvim ih istjerati iz Evrope
i satjerati ih u žarku Aziju,
ali mi znamo da se vi međusobno ne slažete
i da djelimično ulazite u rat s Turcima,
i da se, ratujući i boreći se sa Turcima,
trudite da prevarite jedni druge.
Ko vara, Bog mu ne pomaže,
a pravda i prijevara ne idu nikad zajedno.
Zbog vašeg neslaganja i razjedinjenosti
mogu Turci da nekažnjeno vrše zločine."
U to Filip stiže među njih
i dade svima čvrstu vjeru,
pozivajući Boga za svjedoka,
da će biti zahvalan za svaku njihovu uslugu
i da će ratovati i sklopiti mir zajedno s njima.
"Evo vam spremne vojske za pomoć, a druga će uskoro stići,
evo vam potrebne džebane
da se možete svim žarom spremiti za boj,
samo pružite pomoć svoju vladarima
kao što ste je ranije pružali,
pokažite se sada odvažni."
Na te se riječi svi Crnogorci
podigoše na oružje kao i ranije,
opasaše šančevima tvrdi položaj Spuža,
stavivši ga u odbrambeno stanje, sa svih strana,
da bi mogli da se odupru svakoj sili.
U toj borbi proliveno je mnogo junačke krvi;
sva Brda se podigoše na oružje
da opkole gradove i Turke u njima.
Mjesec i po ratovalo se bez prestanka
i smjelo se odolijevalo turskoj sili,
kad stiže kobna vijest
da su dva vladara sklopila mir s Turcima
isključujući iz ugovora Crnogorce,
i smatrajući ih kao pobunjenike protiv Turaka.
Kad Filip Vukasović saznade
da se s Turcima sklopio mir,
pođe s vojskom na svoje granice
i ubrza povlačenje
napuštajući u nevolji Crnogorce
koji su se sami morali boriti i ratovati sa Turcima.
Čim je Filip izvršio povlačenje,
vezir je izjavio: "Sad ćemo preduzeti sve da padnu Brda.
I u tren oka skupi vojsku,
navali na selo Ćurilac,
mnoge kuće uništi vatrom
i uspje da opkoli pedeset Crnogoraca.
Ali pedeset junaka pružiše snažnu odbranu
ne štedeći nijednog Turčina koji bi im u susret naišao,
iz busije snažno viknuše
pozivajući u pomoć najbližu braću.
Bjelopavlići primijetiše odmah borbu
i hitno na ovaj glas stigoše u pomoć;
u selu Ćuriocu napadoše Turke
i oslobodiše opkoljene drugove.
Nastavi se bitka usred Kosovog luga
uz velike gubitke Turaka,
Mahmud se borio, zatim je okrenuo leđa,
progonjen od Crnogoraca,
koji mu pobiše pet stotina ljudi
i zaplijeniše stotinu konja.
Crveneći se od stida, pobježe u Skadar,
hitro je bilo njegovo bjekstvo, bez ikakvog zaustavljanja.
Malo vremena zatim prođe
kada mu stidljivo pade na pamet misao
da je sramotom okaljao svoje junačko ime
i da je njegova vojska uništena.
Obiđe zatim Skadar i Malesiju,
Ulcinj i cijelu Albaniju.
Sakupiše deset hiljada boraca,
kradom se paša približi stanovnicima crnogorskih krševa,
a odatle krenu sa svojom vojskom
na hrabre Pipere.
Junaci se spremno nađoše na odbranu,
ali ne prihvatiše borbu u ravnici,
nego se povukoše prema selu Stijeni i zakopaše se u rovove.
U ovom selu uhvatiše se u koštac s vezirom,
pa na oružje ustadoše i starci.
Za bitku se proču među susjednim Brđanima,
koji odmah poslaše pomoć male vojske
od Pipera i Bjelopavlića
i nešto iz plemena Vasojevića.
Na tursku vojsku jurišaše Brđani,
preplašeni Turci dadoše se odmah u bjekstvo;
prvi pobježe vezir Bušatlija,
a za njim skadarska konjica.
Jedan dio Turaka rasturi se među klisure,
od njih se tri stotine survaše sa brda,
a ostatak vojske su gonili
pješaci koji su prestizali konjanike,
sabljama ih sijekući sve do Drezge.
Stotina ih se udavi u rijeci Morači,
dvije stotine turskih glava bi posječeno,
i više bi ih bilo da se Turci bjekstvom ne spasoše.
Sav postiđen, povuče se paša
i smjesti se u Podgorici
gde zaustavi preplašenu vojsku.
pa je poče i pojačavati
dok je ne poveća na petnaest hiljada.
S tom vojskom junak upade u Crnu Goru,
ali mu svaki napor ostade uzaludan, pa se sramno povuče
spasivši jedva svoj goli život.
Sav posramljen stiže do Skadra grada,
a kad se nađe u skadarskom seraju,
poče opet da sakuplja golemu vojsku
smišljajući da s njom napadne Brda,
pa čim uredi odabranu vojsku,
izvrši smotru odahnuvši malo,
Tada napisa pismo
i posla ga u Crnu Goru
glavarima i vladici Petru
[stih nerazumljiv]
i reče im u pismu ovako:
"Istina je ovo što kažem i ništa vam ne lažem
o, vladiko Petre, i vi, glavari,
sudbina krajišnika se mijenja.
Slavni Kara-paša vam piše,
njemu je prezime Bušatlija,
prvi vezir je, viši od ostalih u carstvu,
a to mu po zasluzi i pripada;
sultan mu sa svojom sabljom ne može odsjeći glavu,
ni svi kraljevi zajedno ako na njega zarate.
Otkad je trgao mač
i otkad na ramenima nosi junačku glavu,
čuveni postadoše njegovi podanici i njegova krajina,
a njegova slava ih je ojačala.
Vi dobro znate da su meni podložni svi Brđani,
a sad, kako vam je poznato, počeše se došaptavati,
mnogi od njih spremaju ustanak
i neće da me više priznaju za svoga pašu,
ali uvjerite se da to ne može biti
dok moja mišica bude upravljala mačem.
Istina je da sam se tri put s vojskom kretao
i da sam sva tri puta bio primoravan na povlačenje.
Zato su Brđani postali oholi
vjerujući da su mi uništili vojsku,
ali se oni ljuto varaju
i maštaju da su, boreći se s mojim četama,
potpuno ih uništili;
međutim, i ne upoznaše ih i ne vidješe ih.
Sad sam zaista skupio vojsku
i evo njen tačan broj:
Ona se sastoji od trideset šest hiljada ratnika,
većim dijelom pješaka, a manjim dijelom konjanika.
S njom imam namjeru da krenem u rat,
da opljačkam i spalim sela u Brdima
sveteći se za svu sramotu
nanesenu u tri razna maha mojoj vojsci.
Nego čujte me, vladiko i glavari,
i pamtite dobro što ću vam reći:
nemojte pružati pomoć Brđanima
ni sklanjati nikakvu njihovu imovinu,
već budite moji prijatelji
i iskreni moji saradnici;
a, ako ne htjednete da tako postupite,
kunem vam se mojim imenom Bušatlije,
i imenom Malesije, meni najmilijim,
čim opljačkam i popalim sela u Brdima
i stignem s vojskom u Nikšić,
uputiću svoju vojsku da vas napadne
i uništi kao što budem uništio Brda;
silom ću prodrijeti u Crnu Goru
da se potom spustim na obale mora."
Kad je vladika primio pismo
i zajedno sa glavarima razumio sadržaj,
održao je uže vijeće:
"Mi ne smijemo nikada prepustiti Brda."
Kada to odlučiše u vijeću,
poslaše odgovor Mahmud-paši:
"Šta nam pišeš, obijesni Bušatlijo,
pouzdavajući se u veliki broj svoje vojske,
da misliš s njom napasti Brda
i oteti plijen koji će ti ostaviti,
sve se ovo može i ne dogoditi,
i ne zavisi od tebe, već od božje volje
da li ćeš ih popaliti ili ćeš poginuti,
ili ćeš se kao ranije sramno povući.
Zašto nam pišeš i bijesniš,
a u isto vrijeme se ponizuješ moleći nas
da ne damo pomoć Brđanima?
Ti znaš da mi nemamo druge braće
i da smo s njima zajednica.
Čuj, mi ćemo zajedno ginuti!
Zašto nam prijetiš da ćeš nas opljačkati
i da ćeš nas sa svojom vojskom opkoliti do Solila?
Prije nego to izvršiš, nemoj se hvaliti,
jer ćeš imati mnogo posla dok savladaš Brda!
Ali ostavi na miru, pašo, ova Brda
i znaj da ona nama pripadaju.
Ako pak ne promijeniš namjeru,
nego se uputiš da ih oružjem uznemiruješ,
objavi rat kao pravi junak
i pokušaj da nas istrijebiš zajedno sa Brdima."
Kad je Mahmud primio odgovor,
krenu s vojskom i to objavi,
pa se s njom uputi u polje Zagorič
kraj glasitog mjesta Podgorice.
Kad je vladika s glavarima čuo
da Mahmud sa ogromnom vojskom
zaista kreće sa namjerom da pohara Brda,
stade hrabriti slavne junake.
Pisma su na sve strane poslata
na ruke viteških ratnika,
svakome redom od barjaktara
i hrabrih momaka i glavara:
"Na oružje, srpski sokolovi,
napale su nas aždaje turske,
koje su naumile da nam opustoše Brda
i da nas bace u vječitu tugu,
ako se ne pokažemo sada složni u borbi
ne štedeći krv, koliko god bude moguće."
Kada pismo razumješe ubojnici
i vješti otimači turskog plijena,
svi spremno na noge skočiše
i zajedno sa vladikom krenuše prema Brdima
noseći sa sobom mnogo džebane
odlične vrste, poklon Josifa.
bečkoga ćesara,
čija su djela slavom ovjenčana.
Kada stigoše na brdo,
u Slatini se ulogoriše,
a prema njima ulogori se Mahmud
u blizini grada Spuža.
Spreman da zametne bitku,
on obavijesti Crnogorce
da je naumio da ih napadne s vojskom.
Crnogorci, željni borbe,
rasporediše svoju vojsku
u svanuće petnaestog jula.
Napade ih vezir zajedno sa Malisorima
i pregazi hrabro selo Martiniće,
cijelo ga spalivši sve do kule Radovića,
gdje mu se Crnogorci odupriješe
prolivši mnogo njihove krvn.
Sedam sati je trajala ogorčena bitka.
U njoj pade nebrojeno turskih vojnika,
a ostatak bi natjeran u bjekstvo.
Vezir pokuša da ih silom zadrži
i uspje da vrati u borbu vojsku iz Malesije.
Još nekoliko puta učini ovo isto
dok ga nesreća i zla kob za njega,
kao i za sve ostale njegove borce,
ne namjeri na mlada pastira
od jedva dvanaest godina.
Bijesno vezir skoči na dijete
trgnuvši britku sablju,
zamahnu da mu odsiječe mladu glavu
da bi se time proslavio pred svojom vojskom,
ali se dijete pokaza vrlo hrabro,
opali protiv paše metak iz puške
i pogodi ga tako
da mu zadade tešku ranu,
probivši mu grudi i lijevo rame.
Hitro vezir naže u bjekstvo,
za njime cijela njegova silna vojska.
Tada nastade užasan pokolj:
dok su vojsku gonili do Spuža
tri hiljade mrtvih Turaka pade na zemlju,
trideset zastava ostaviše kao plijen Crnogorcima
i hiljadu pušaka srebrom bogato ukrašenih.
Ranjeni paša dade se sa vojskom u vratolomno
bjekstvo, na veliku svoju sramotu,
noseći urezanu uspomenu na selo Martiniće
više nego na Stambol i mnoge druge gradove.
Poslije dva mjeseca ozdravi od rane,
i ustade iz kreveta stavši na noge,
pa prisutnima ovako progovori:
"Teško meni! Šta se to dogodi
s mojom ogromnom slavom
i s cijelom mojom hrabrom vojskom,
s kojom sam pokorio sedam pašaluka
otevši ih iz ruku sultana i Turaka?
Oh! neka mi bog oduzme život
ako, na onom ko me pokorio, ko me ranio
učinivši me ruglom cijelog svijeta,
ne osvetim nanesenu ljagu
i ako odustanem od skupljanja još jedne vojske
sa čvrstom odlukom da poginem ili dobijem zadovoljenje.
Jer bolje mi je poginuti
nego izgubiti slavu!"
Čim junak prozbori ove riječi,
iziđe iz svoga dvora
i naredi da se ispali šezdeset topovskih metaka,
znak da se skuplja vojska.
Za kratko vrijeme sakupi četrdeset hiljada boraca
da s njima podjarmi Crnu Goru.
Odatle se uputi vojska
krenuvši prema Crnoj Gori.
Na čelu stupa vezir sa četiri paše.
Čim Crnogorci primijetiše
vojsku upućenu protiv sebe,
i da je došao vezir u Lješkopolje
da bi olakšao svojim mukama,
odmah se junaci latiše oružja
i u selu Krusima se ulogoriše da dočekaju Turke.
Vezir sa silnom vojskom zametnu bitku
i popali mali broj kuća,
ali ga Crnogorci odvratiše od zamišljenog
poduhvata namamivši mu vojsku u Busovnik.
Vezir pomisli da su se Crnogorci dali u bjekstvo,
pa cijela turska vojska stade da ih goni.
Kada junaci primijetiše
da su privukli Turke među kamenje,
napadoše ih sa tri strane
dozivajući u pomoć junake iz Brda,
i tako uništiše silnu vojsku
goneći je do sela Krusa,
gdje dostigoše vezira,
koji, dok mu je dah trajao, nije htio da miruje.
Devet mu rana zadadoše
i od pratnje mu tri stotine ubiše;
snažnu mu odbranu pružiše Malisori,
i već su svi od njegove pratnje ležali mrtvi,
dok najzad ne osjeti deseti metak iz puške protiv sebe uperen
(pomogla mu sveta božija pravda),
koji rani pašu baš
u koljeno, i slomi mu nogu.
Kad Crnogorci ovo spaziše,
sa svih strana nasrnuše na njega.
Vezir se junački držao i branio
zadajući rane nekolicini okretnih mladića,
ali ga pritiskoše, pa mu nije pomogla odbrana,
i nad glavom mu je sijevnuo mač.
Prvi od Crnogoraca odrubi mu glavu,
drugi mu oduze skupocjene male puške,
treći sablju, četvrti konja,
i dobiše darove kao da su bili na svadbi,
U to Brđani Turke napadoše s leđa
i razbiše preostali dio vojske;
samo se mali njen dio spase bjekstvom,
a i od njih polovina umrije od gologa straha.
Vratiše se Crnogorci
i pašinu glavu doniješe vladici na poklon
zajedno sa sabljom dimiskijom i konjem
natovarenim drugim biranim oružjem,
pa podijeliše sav plijen
oduzet u ratu s Turcima.
O Josife, vladaru po djelima,
a ne samo po praznim riječima,
na kako li si veliko dobro spomen ostavio,
na korist svih pokoljenja i na korist nejakih,
kakvo li si tada veliko djelo izvršio
poklonivši Crnogorcima prah
koji im je pomogao da pobijede groznog pašu,
velikog i nepobjedivog turskog zmaja.
Istina, prah je bio skupo plaćen
razmjenom za dragocjenu mitru (Kaunic to zna).
Ona je bila teška kao tri hiljade cekina
i bila posuta velikim brojem dragog kamenja,
a Jelisaveta ju je poklonila
Vasiliju, koji vam je dobro poznat.
Ne žale Crnogorci
što su je poklonili,
i oni će te, Josife, vječno hvaliti.
Iako za taj poklon nisi uopšte znao,
ti si izvršio plemenito djelo, svi to priznaju.
Kad je već uništen grozni vezir
i njemu odrubljena junačka glava,
neka je Kaunicu prosta mitra,
iako je vrijedila sto hiljada cekina.
Jer šta su cekini
prema dobru otadžbine sačuvanom s toliko truda!
Ortak Evrope dobro se sjeća vojevanja
i pamti kad je stupio s vama u borbu,
dvaput ga napadoste
prema primljenim porukama koje ste poslušali.
Francuzima oteste gradove
i sve topove u čitavom Kotorskom zalivu
sve do slavnoga grada Dubrovnika,
u kojem se bila skupila silna vojska Francuza.
Mnoge od njih zarobiste,
a mnoge hiljade poslaste u vječni san;
zajedno sa Rusima proliste krv
znajući da pripadate istom plemenu,
a sve po naređenju cara samodršca,
prave krune srpskoga naroda;
sa Turcima i Francuzima se boriste
dajući mu dokaz svoje vjernosti,
na zemljištu Boke Kotorske i sve do Dubrovnika,
kao i na osmanlijskoj teritoriji sve do Konjica,
u nikšićkom i korjenićkom kraju
i oko mnogih turskih varošica,
pod vođstvom cara Aleksandra
dok nije uništen francuski Bonaparta.
Pošto biše pokoreni Pariz i Francuska,
očuva se tursko carstvo.
Aleksandar sastavi pismo
naređujući Crnogorcima
da predadu Boku Kotorsku,
Austrijancima bez oklijevanja
da se povuku na svoje granice,
i da sačuvaju vjeru u Rusiju.
Kad ova vijest stiže do glavara i vladike,
izazva veliko ogorčenje,
ali protiv svršenog čina nije bilo pomoći.
I prignuvši šiju pred glavom Slovenstva,
Crnogorci se povukoše iz Boke Kotorske
i krenuše put svojih brda
zahvaljujući svemogućem Bogu
što su se odbranili od svih napada.
A tako će nastaviti po cijenu svoga života
sve dok Evropa ne otjera đavola.

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /