Veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš

Junački spomenik

Pjesme o bojevima Crnogoraca sa Turcima
(1852-1862)

Vojvoda Mirko Petrović, stariji brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, rođen je u Njegušima 1820. godine. Ovaj čovjek izrazitog vojničkog i diplomatskog dara, vatreni pobornik svesrpskog ujedinjenja, pokazao je i pjesnički talenat u svojoj zbirci epskih pjesama Junački spomenik koja je prvi put štampana 1864. na Cetinju. U ovom gradu je umro od kolere 1867. godine.

Ovo elektronsko izdanje zbirke, odnosno, sabranih djela vojvode Mirka Petrovića Njegoša objavljuje se zahvaljujući projektu Srpska zemlja Crna Gora.

Sadržaj

Pogibija Đulek-bega u Dugi
Početak bune u Drobnjacima
Pogibija Bećka Adžimanića
Osveta popa Radosava
Boj na Zupcima
Boj na Kolašinu
Osveta Joka Jovićevića
Četovanje Jovana Lučića
Boj u Kolovozu
Boj u Vranjini
Udarac na Turke u Dugi
Udarac na Turke na Kusinju
Boj na Pilatovcima
Boj na Kolašinu
Boj na Zabrđu u Pivi
Boj u Pivi
Boj na Krnjicima
Pogibija tri srpska sokola
Boj u Vasojevićima i pogibija Selim-paše
Boj na Ništicama
Boj na Medunu u Kučima
Boj na Ponarima
Udarac na grad nikšićki
Boj na Presjeci u Dugi
Boj u Kiti i pogibija Salik-paše
Boj na Novom Selu
Boj na Martinićima
Ratovanje Omer-paše na Crnu Goru
Boj na Šarancima

Pogibija Đulek-bega u Dugi
(1852 god.)

Pošto Omer Bosnu umirio,
Ravnu Bosnu i Hercegovinu
Do granicah blizu Gore Crne,
On is'ječe sve turske glavare
Od dobrijeh kućah i odžakah,
Još izgubi zmaja najžešćega,
Ali-pašu Rizvan-begovića;
Zarobi mu dva nejaka sina
I opravi caru u Stambolu.
I ostaše jadni Hercegovci,
Pa iznova stavljaju glavare
Od žalosnih kućah i odžakah;
Pak se stali u Mostaru gradu,
Piju Turci kafe i duhana
I žestoke mostarske rakije,
O svačemu zbore i govore,
A najviše oko Gore Crne,
Za junake, mrke Crnogorce,
Uto dođe jedno momče mlado
Po imenu Čengiću Ded-aga,
Pa Turcima turski selam zvaše,
A Turci mu selam prifatiše
I divno mu mjesto načiniše;
Sjede Dedo među poglavice,
Britku sablju drži preko krila;
Pa mu daju kafe i duhana.
Poče im se tugovati Dedo
Na valjanu srpsku Goru Crnu,
Da on više živovat' ne može
Od Srbalja od te Gore Crne,
Od sokola protopopa Luke
I sokola serdara Šćepana:
"Vazda idu po Hercegovini,
Robe, pale i sijeku glave;
Sve su zbili u kasabe Turke,
Već mi, Turci, življet' ne možemo!"
Age muče, ništa ne govore,
Dok podockan jedno Ture zorno,
Arnautin beže, Đulek beže:
"Aj, da bi me ne rodila majka,
Već kobila, koja ata rađa!
Ako sjutra uraniti neću,
Baš sa moje hiljadu momakah,
Pa izaći na Gacko široko
Pod Čengića prebijelu kulu;
Tu ću jednu noćcu prenoćiti,
Pa otolen rano uraniti,
Obrnuti niz Dugu krvavu
Dokle sidem gradu nikšićkome;
Niže grada nasred polja ravna,
Bijele ću popeti šatore,
A na gradu staviti barjake,
A upalit' zelene lubarde,
Nek' se mene straše Crnogorci;
A otlen ću sitne knjige pisat'
Po svoj Bosni i Hercegovini
Na careve age i begove,
Da pokupe Bošnjake junake,
I krvave ljute Hercegovce:
Biće vojske trideset hiljadah,
Da poharam lomnu Goru Crnu
I zapalim na Cetinju crkvu;
Ostala je zemlja bez glavarah;
Vladika se Petar prestavio,
Knez Danilo poša' u Rusiju;
Učiniću sve, što mi je drago,
A koji mi po tefter ne dođe,
Mojom ću mu sabljom posjeć' glavu!"
Al' mu veli Čengiću Ded-aga:
"Arnaute, beže Đulek-beže!
Ja znam da si carev kapidžija,
Jesi l' izam od cara uzeo?
I je li ti više dao vojske,
Nako Bosnu i Hercegovinu?
Hoće li ni pomoć' Arbanija?
Hoće li doć' iz Stambola vojska,
Iz Stambola i iz Anadola
I Misira, mjesta pitomoga?
Jer ako ta vojska doći neće,
Nemaš rašta vodit' Hercegovce
I Bošnjake, mrtve poturice,
Na đaursku đecu Crnogorce."
Tada Đulek njemu odgovara:
"Muči, Dedo, kurvino kopile!
Kako su te Vlasi uplašili,
Otkad su ti baba izgubili,
Što će meni Arnauti ljuti,
I što će mi od Stambola Turci,
I što će mi Turci Anadolci?
Što li će mi vojska iz Misira,
Kad ću povest' trideset hiljadah,
Od sve Bosne i Hercegovine?
A u jadnu malu Goru Crnu
Nema više neg' deset hiljadah;
Nas će biti po tri na jednoga;
Još nemaju praha ni olova,.
A mi silnu imamo džebanu
I carevu haznu i zairu."
U mlađega pogovora nema.
Otolen se Turci podigoše,
Đulek uze dva hata krilata,
Dora jaše, a đogata vodi,
I četiri bule u kavezu;
Za njim ide hiljada konjikah;
Izađoše Gacku širokome,
Ispod kule Čengića Ded-age;
Tu je turska počinula vojska,
A na kuli silan Đulek-bego
I njegove bule sve četiri;
Tu noćili, i divno im bilo,
Pa ujutru rano uraniše,
Obrnuše niz Dugu krvavu;
Ugleda ih protopope Luka,
Š njim je druga četiri stotine,
Pa Šćepana zove pobratima:
"A, Šćepane, moj sivi sokole!
Evo sreće, a evo Turakah!
Zapanimo oko druma puta,
Oko druma poredi družinu,
Zaprijeti drugu svakojemu,
Da se ne bi koji prevario,
Ni na Turke srce pregrabio,
Da opali svoga džeferdara,
Da ni dalje ne poplaše Turke;
E su brzi na hatove Turci,
Uteć'će ni Gacku širokome;
Dok ne čuju tvoga džeferdara,
Ali moju vezenu šišanu."
Skoči Šćepan, kao soko sivi,
Oko druma busije poredi,
A on sjede nasred druma puta,
Pa Đuleka čeka na dorina,
Još družini tako progovara:
"Nemoj koji pušku isturiti,
Dok čujete moga džeferdara
I popovu vezenu šišanu;
Mi smo oba jedan do drugoga."
Crnogorci njega poslušaše.
Utoliko Turci nagaziše;
Gađe Šćepan bega Đulek-bega,
No Đuleku dobra sreća bješe,
Te ga tanka puška ne pogodi,
No kod njega Omera sinovca;
Pade Turčin u zelenu travu,
A Šćepan mu osiječe glavu,
Puče puška protopopa Luke
I pogodi odžu iz Mostara,
Pop Luka mu ugrabio glavu;
Zaciktaše bistri džeferdari
Oko druma sa obije strane,
A podviknu serdare Šćepane,
On podviknu, ka' da pije vino:
"A na glave, braćo Crnogorci!"
Tu pop Luka razagoni Turke,
Kao kurjak u planini ovce:
Tu im trista glava posjekoše,
A ostali natrag utekoše:
A sam Đulek osta na doratu,
Golu drži u rukama ćordu,
Oko sebe s'ječe Crnogorce;
Ža' mu bješe bule ostaviti,
Da u srpske ne upanu ruke,
No ga ljuta guja opazila,
Baš od Cucah Mika Vukoviću,
Na Turčina juriš učinio
S golim nožem u bijele ruke;
Na sablju ga Turčin dočekiva,
Mahnuli su po dva po tri puta,
No ga Turčin sabljom ošinuo
Po kapici i po perjanici,
Na obraz mu dade ranu grdnu.
Onda Mika riječ besjedio:
"Davor kapo, ne ostala pusta!
Mislio sam, da si na junaka
I još moje zlatne perjanice,
Koje no sam na krv zadobio!"
Mahnu bolje, primače se bliže:
Pos'ječe mu iza sablje ruku;
Drugom mahnu, posječe mu glavu;
Ugrabi mu konja i oružje
I zarobi bule sve četiri;
Na tome su boja razdvojili.
Arambaše vojsku okupiše,
Pa pogibšu braću izbrojiše:
Četrdeset i četiri više,
Što na mrtvo u boj pogiboše:
A turskijeh glavah tri stotine,
Među njima Đulekova glava
I četiri bule zarobljene;
To je grđe svoj turskoj krajini,
No njihove pos'ječene glave!
Arambaše bule prifatiše,
Pa ih pita protopope Luka:
"Sad šta ćete, bule Đulekove!
Ali ćete sa mnom Gori Crnoj?
Al' ćete se natrag povratiti
Do Čengića prebijele kule,
E ću vi dat' dobre pratioce?
Nos' te vaše ruho svekoliko
I na grlu đerdane od zlata;
Jer adeta u Srbina nema,
Ko bi tursku bulu zarobio,
Srbin zulum učinit' joj neće,
Niti će joj obraz oštetiti."
Zaplakaše bule sve četiri,
Pa ovako riječ besjeđahu:
"Be aferim, srpski arambašo!
Baš su takvi pošteni junaci,
Što na mejdan dobivaju glave!
Bog ti dao sreću u junaštvu,
Kad si nama život poklonio
I kad si ni obraz sačuvao!
Hodićemo Gacku širokome."
Tad' im pope pratioce daje,
Opravi ih Gacku širokome
Do Čengića prebijele kule.
Onđe stoje Turci kukajući,
Otiđoše Srbi pjevajući:
Nose turske ćurke i saruke;
Nose tursko svijetlo oružje;
Turske glave na strževo kolje,
Među njima Đulekova glava
Po granicah na strževo kolje.
Eto sada, Arnaute ljuti!
Piši knjige i zovi Bošnjake
I valjane tvoje Hercegovce,
Da poharaš s njima Goru Crnu.
To je bilo, istina je bilo.
Domaćine, daj mi čašu vina,
Ma dobroga, a čašu od oke,
Da nazdravim starac junacima!
 

Početak bune u Drobnjacima
(1855 god.)

Na hiljadu i osme stotine
I pedeset i pete godine:
Tužni Drobnjak Turci pritisnuli;
Po Drobnjaku svake jade rade:
Pogradili karaule tvrde,
Na Jezera više Durmitora,
I na Previš, selo ponosito;
Tu im raja predaje arače;
Izmet čine sve, što vele Turci,
Jer u raje neima oružja;
Više muke snositi ne može!
Oni misle, niko ne viđaše,
Ali vidi Begane serdare,
Od Uskokah, krvave krajine,
Žao njemu žalosne Drobnjake,
Koje muke snose od Turakah,
Pa Uskoke braću pokupio,
Uskocima riječ besjedio:
"Braćo moja, uzmite oružje!
Da idemo niz pleme Drobnjake,
Baš Previšu selu ponositu,
Kod bijele Milanove kule,
U kuli je stotina pandurah,
Svake jade po Drobnjaku grade;
Već su meni dodijale dave
Od drobnjačke sirotinje ljute;
No s Turcima da se pokoljemo,
Zapalimo turske karaule,
Iz Drobnjakah Turke išćeramo,
Da počinu jadna braća naša,
Od zuluma i od zulumćarah."
Svi Uskoci njega poslušaše.
Ode Began žalosnu Drobnjaku,
Dokle dođe kod sela Previša;
Tu su jednu noćcu zanoćili,
Pa ujutru rano uraniše;
Stade serdar dijeliti vojsku:
Jednu dade Bajagiću Šundu
I sokolu Aleksiću Mirku,
Da prevedu niz Previšu vojsku,
Pod Kojića ojađelu kulu;
U kuli je aga Šaban-aga
I kod njega su pedeset drugih;
Pa da skriju usred polja vojsku,
Dokle serdar udari na kulu,
Na bijelu Milanovu kulu,
Jer su u njoj pedeset Turakah,
Među njima Asan-buljukbaša,
A tvrda je ojađela kula;
Pa kad serdar udri na Asana,
Onda će se Šaban otvoriti,
Da Asanu dođe u pomoći:
"Vi udrite, dva siva sokola!
Požen' te se poljem širokijem:
Pa što kome bog i sreća dade!
A ja kulu ostaviti neću.
Ni u kuli Asan-buljukbašu,
Zadajem vi božju vjeru tvrdu!"
To rekoše, vojsku razdvojiše:
Ode Šundo u polje zeleno,
Pod Kojića ojađelu kulu;
Tada serdar ud'ri na Asana
I na b'jelu Milanovu kulu,
No s' iz kule Arnauti brane,
Jer se kuli ništa ne mogaše;
Oko kule biju Crnogorce.
Ono viđe Begane serdare,
Viknu serdar kao soko sivi:
"Đe ste, momci, na vas progrmjelo!
Što bijelu ne uzmete kulu?"
Ono čuše dva dobra junaka:
Od Uskokah Grdinić Stefane,
A od župe Bojović Milošu,
Pa drvene saoni uzeše;
Uz saoni koše naturiše,
A u koše slamu i sijeno,
Poćeraše put bijele kule:
Puču puške sa obije strane;
Ma ne misli Grdina Stefane
Sa sokolom Bajović Milošem;
U saonu vatru uturiše,
Te zaždiše slamu i sijeno,
Pa još bolje kuli primakoše,
Dokle kula vatru prihvatila,
Dok stadoše padati ugarci,
A iz ognja iskakati Turci;
Vataju ih mladi Crnogorci,
Svakojemu pos'jekoše glavu.
Dim je cio Previš pritisnuo,
Od brzoga praha i olova,
I nesrećne Milanove kule.
A šeta se Begane serdare,
Jer on hoda i dorata voda,
Začudi se, što se uradilo:
Đe su turske glave i oružje.
Al' evo ti tri Jelića mlada,
Nose mrtve od Turakah glave;
Pa ih pita Begane serdare:
"Što bi, braćo, na visoku kulu?
I kamo vi Asan-buljukbaša
I njegova glava i oružje?"
A vele mu tri Jelića mlada:
"Ti, serdare, od krajine glavo!
Pedeset smo glavah otkinuli
I uzeli ruho i oružje;
A bijelu izgorjeli kulu,
Ne šće izać' iz bijele kule,
No u vatri izgorio živu,
Pod pusatom i svijem oružjem."
Šaban-aga, kurvino kopile,
Bojeći se Begana serdara
I njegova velikog junaštva.
Ne smje Turčin otvoriti kulu,
Ni Asanu u pomoći doći;
Pa ga zove Begane serdare:
"Šaban-ago, turski kapetane!
Vidiš divno, što se amo radi
Od Asana, buljukbaše tvoga,
Šta sam jutros njemu učinno,
I sjutra ću tebi, akobogda!
Ako Previš ostaviti nećeš
I Kojića prebijelu kulu."
A veli mu aga Šaban-aga:
"Hajde zbogom, Begane serdare!
Ja ću b'jelu ostaviti kulu,
Već na Previš Turci hodit' neće,
Kad ih tako znadeš pozdraviti
S junacima od vaše krajine."
Began pođe dvoru bijelome
I odvede Uskoke junake.
To je bilo, istina je bilo.
 

Pogibija Bećka Adžimanića
(1857 god.)

Pili vino dva sokola siva,
Crnogorske dvije arambaše,
U malenom selu Markovini:
Jedno ti je protopope Luka,
Drugo soko serdare Šćepane;
Vino služi popadija mlada,
Vjerna ljuba protopopa Luke,
Bratučeda serdara Šćepana;
Pak se fale dvije arambaše:
Koliko su pos'jekli Turakah,
Koliko su uzeli šićara
I turskijeh zapalili selah,
I gradove turske zatvorili,
Do granicah na svakoju stranu,
I u Gacko četiri kasabe.
Ono čula popadija mlada,
Živo joj se srce raspučilo,
Od žalosti za bratom rodnijem,
Iz rukah joj pade čaša vina,
Baš na sofru među arambaše;
Nit' se slomi nit' se prosu vino!
Pogleda je serdare Šćepane,
Al' je tople suze propadoše,
Tople suze niz bijelo lice,
Kao biser niz bijelu svilu;
Pak je Šćepan rukom zagrlio:
"Što je, sele, da od boga nađeš!
Što mi ne daš s mirom piti vino?"
A ona mu mlada odgovara:
"Ja vas čujem, obje arambaše,
Kad pijete, kako se falite;
Pa se sjetih milog' brata moga,
Te ga ljetos posjekoše Turci,
Na Lukovu, krvavu palangu,
Pred Ljucine prebijele dvore:
Pa se turske arambaše fale,
Po kafana i po mehanama;
No, Šćepane, mio bratučede!
Osveti mi brata rođenoga,
A na čast ti kuća i baština
I mog' brata zelena planina,
Ništa nosit' u mirazu neću."
Kada Šćepan sestru razumio,
Ali Šćepan njojzi besjedio:
"Sestro moja, popadijo mlada!
Ja sam njega osvetio davno,
I opet ću njega osvetiti,
Ali moju glavu izgubiti."
Pa se š njome u obraz poljubi,
S čiviluka uze džeferdara,
Pa otide preko Markovine;
Sobom uze sedam, osam drugah,
Š njima ide preko Gore Crne,
Pa Nikšićko Polje pregazio,
Dođe serdar u Dugu krvavu,
Posjedaše nakraj druma puta:
Serdar Šćepan na visoku jelu;
Gleda Šćepan na svakoju stranu,
Ne bi li đe ugledao Turke.
Tu trajali tri, četiri dana,
Šćepanu se pogledati dalo
Put Nozdarah, vrela studenoga,
Al' ugleda dvanaest Turakah,
Među njima tursku arambašu,
Arambašu Bećka iz Nikšićah,
Žešće guje u Turakah nema;
Čim ga viđe, tim ga i poznade;
Pa potrča i družini kaza,
Oko puta naredio društvo,
Pa ovako njima besjedio:
"O družino, moja braćo draga!
Nemoj koji palit' džeferdara,
Dok ne gađem Bećka arambašu,
E se Turčin po krajini fali,
Da je trides't pos'jekao glavah,
I još više bratučeda moga."
Sjede serdar na drumu široku,
A družina nakraj druma puta,
Na serdara nagaziše Turci,
Neće serdar daleko da gađe,
No ga viđe Bećko buljukbaša,
Pa sa ruke pali džeferdara,
Jedanak im pukli džeferdari;
Obojici dobra sreća bila:
Jedan drugom rane ne zadade;
Ali tanka puška Šćepanova
Omer-bega pogodila mlada:
Pade Omer u zelenu travu,
Na njega se Bećko obrnuo;
Al' se Šćepan obratiti neće,
No za oštro gvožđe prionuo,
Pa put Bećka juriš učinio,
A Bećko mu pleći obrnuo;
Šćepan dođe ka Omera mrtva,
Pa mu rusu posiječe glavu.
Kad to viđe društvo Šćepanovo,
Namah puče osam džeferdarah,
Pade mrtvih do osam Turakah;
A četiri konja odjahaše,
Pobjegoše kroz goru zelenu.
Ali ko će uteć' Crnogorcu?
Što ne leti, uteći mu neće;
Što ne leti, dostići ga neće;
Akamoli mrtva poturica
S kalčinama i s opančinama!
Crnogorci njega pristigoše
I njegovi tri četiri druga
Pri jednome bukovu omaru,
Svakojemu pos'jekoše glavu.
Tu Šćepanu ne pogibe druga,
Do ranjena Pavlovića Krsta.
Tu dvanaest konjah ugrabiše
I s Turakah ruho i oružje,
Turske glave na strževo kolje.
Otidoše selu Markovini,
Pred bijelom kulom serdarevom
Jedanaest glavah ostaviše
Za lijepu Jovanovu glavu;
A Bećkovu nose na Cetinje
Baš na Tablju više Manastira,
Đe su dosad mnoge okapale,
I posad će koja, akobogda!
Od turskijeh pašah i vezirah,
Od turskijeh agah i begovah,
Od turskijeh dobrih arambašah,
Ka' što bješe Bećko buljukbaša;
Tu je serdar dobro šićario
I lijepo dobio poštenje,
Bog živio serdara Šćepana!
 

Osveta popa Radosava
(1858 god.)

Pili vino riječki glavari
U mehani Jovićević Luke,
Uto dođe Đoko kapetane,
Lijepo mu mjesto načiniše;
Sjede Đoko među glavarima,
A Srbi mu daju piti vina,
Vino piju razgovaraju se,
A najviše zbore za junaštvo;
No govori Đoko kapetane:
"Čujte mene, riječki glavari,
Ja sam sada sa polja Cetinja,
A glas dođe iz Bjelopavlićah,
Da su Turci vjeru preturili
I posjekli sivoga sokola,
Radovića popa Radosava,
Koji bješe Brđanima glava,
Ne bješe mu para do divana!
No na noge, moji sokolovi,
Da idemo, da ga osvetimo!
No je njega muka osvetnti
Bez careva paše al' vezira."
Kad to čuše riječki glavari,
Svaki žali popa Radosava,
Pa šarene puške dohvatiše
I stotinu drugah pokupiše,
Pak se u tri lađe uvezoše,
Obrnuše studenom rijekom,
Dok dođoše pod tvrdu Lesendru,
Pod topove cara čestitoga;
Za gorom su zaklonili lađe,
Pa da noćno kraj Lesendra minu
I da idu pod Skadar bijeli,
Da sijeku Arnaute ljute,
Al' nizame cara čestitoga
Na Kazinu Skadra bijeloga,
Ka' što su se vazda naučili.
Sunce zađe, tamna noćca dođe,
Kraj Lesendra suminuše lađe;
Al' evo ti sreće crnogorske:
Dvije turske okrenule lađe
Od Lesendra careve palanke,
Put zelena Vira crničkoga;
U lađe je šezdeset Turakah,
A na lađe dva topa ognjena;
Ta ne bi li kamen šićarili,
Al' srpskoga roba zarobili;
Sretoše se š njima Ceklinjani,
Među Virom i među Lesendrom
Nasred hladna Blata zelenoga,
Pobiše se ognjem iz pušakah,
Zapucaše dva topa ognjena;
A da vidiš mlade Crnogorce,
Kad od prve vatre ostadoše,
Turcima se bliže primakoše,
Dokle im se lađe sastadoše;
Krmu drže dva Jovićevića:
Jedno Pero, a drugo Nikola
I biju se kao sokolovi,
Dok ih tursko svladalo olovo:
Oba pala jedan vrh drugoga
I ostalih deset Ceklinjanah,
Kad to viđe Đoko kapetane,
On poviknu mlade Ceklinjane:
"Juriš za mnom u njihove lađe,
Pa što kome bog i sreća dade!"
Tek uskoči, uvati Turčina,
Pa mu rusu posiječe glavu;
Za njim skoči Đurašković Gajo,
A za Gajom do dva perjanika:
Jedno ti je Milošević Joko,
A drugo je Markišić Stefane
I ostali neki vitezovi,
Te u tursku uskočiše lađu,
S Turcima se po njojzi poklaše,
Trides't i tri tlave posjekoše,
Đavoljega živa ne pustiše,
I crnu im lađu povezoše,
I na lađi topa ognjenoga,
I s Turakah ruho i oružje;
Druga im je umaknula lađa
Na brzine Blata zelenoga,
Te uteče ona u Lesendro;
Al' ni ona uteći ne ćaše
No je s grada topi obraniše.
Ceklinjani, kao sokolovi,
Trides't i tri glave dovatiše,
Odnesoše u Bjelopavliće
Više Spuža, grada krvavoga,
Poperiše na strževo kolje;
Nek' gledaju bule i kadune,
Đe je mramor popa Radosava,
Na njega su trides't i tri glave
Od Turakah, carskijeh sinovah;
Nek' ih kljuju vrane i gavrani,
Nek' ih skubu tice i lisice,
Osveta je ovo poturice!
 

Boj na Zupcima
(1858 god. 10 febr.)

Otkako je nastala krajina,
Među našom srpskom Gorom Crnom,
Crnom Gorom i Hercegovinom,
Zulum viši nije postanuo,
Što je danas u Hercegovini,
Osobeno Šumi n Popovu
I žalosne na krajini Zupce
I pitomu polju Sutorini;
Oni više življeti ne mogu
Od zuluma i od zulumćarah
I Turčina Salik-paše mlada,
Ne može ih podnositi raja,
Pa se raja trže na oružje;
Al' se raja odbranit' ne može
Od velike carske nalbaane,
Pa glavare svoje odabraše,
I poslaše srpskoj Gori Crnoj
Na Cetinje Petroviću knezu.
Kad glavari na Cetinje došli,
Kneževu su poljubili ruku,
Pa ovako Srbi besjedili:
"Pomagaj nam, dragi gospodare!
Od zuluma i od zulumćarah
I Turčina, paše, Salik paše,
Isturči nam Šumu i Popovo
I krvave na krajini Zupce;
Pritište nam polje Sutorinu,
Na dnu polja načinio kule,
Na dnu polja, nakraj sinja mora;
Naše roblje pribježišta nema,
Ne u Tursku, a ne u Latinsku;
Nako tebi, srpska kruno sjajna!"
Kada kneže Srbe razumio.
Kad razumje njihove davije,
Na živo ga srce zaboljelo,
Pa ovako njima besjedio:
"Hajd'te zbogom, moja braćo draga!
Tek dođete, bijte se s Turcima,
I slušajte Vukalović Luku,
Jer postavljam njega kapetanom
Nad Zupcima i nad Sutorinom;
Još branite Šumu i Popovo,
Pa kad bi vam do nevolje bilo,
Ja ću vama biti u nevolji,
I u indat poslat' Crnogorce,
Štogod bude s vama dijeliti,
Ka' s' Srbljima i ka' s braćom mojom,
Dijeliti sreću i nesreću;
Ama biće sreća, akobogda!
Ko se moli, odmolit' se neće;
Ko se brani, taj se i odbrani;
Spomente se imena srpskoga!"
Ono reče, opravi glavare.
Al' ne prođe ni petnaest danah,
Ono začu paša Salik-paša,
Poče sebi prizivati raju,
Prizivati raju i glavare,
Š njima zove Vukalović Luku,
Pa da Srbi idu u Mostaru,
Al' mu Srbi poći ne šćedoše
Ni glavara poslat' nijednoga,
Ne šće poći Vukalović Luka.
To Turčinu vrlo žao bilo,
Pa je svoju podignuo vojsku,
Ima vojske puno šest hiljada,
Da pregazi Šumu i Popovo,
Pak da ide na krvave Zupce,
Da pohara i da ih popali,
I da pita Vukalović Luku:
Ko je njemu dao kapetanstvo
I ko smije stavljat' kapetana
U carevu zemlju i državu,
Bez pitanja cara i vezira.
Ovo reče i odvede vojsku,
I sa vojskom ognjene topove;
On pregazi Šumu i Popovo,
Pa ga eto na široke Zupce,
Niže kule Vukalović Luke,
Pa na kulu obori topove,
Dok svu diže iz temelja kulu,
Jer se niko kod nje ne nagnao,
Ni s Turcima boja zametao,
No u goru pobjegoše Zupci,
Jer su Zupci turska raja bili;
Al' se nagna pedeset momakah
Od valjane srpske Gore Crne,
Pobiše se boja sa Turcima,
Tu im dvades't posjekoše glava.
Kad viđeše Zupci Crnogorce,
Ka' dijele mejdan sa Turcima,
Malo im se srce ograšilo.
Sjede Turci na široke Zupce,
Roblje cmili po gori zelenoj,
Slobode ih braća Conogorci:
"Do'će nama indat od Cetinja,
Viđećete jada od Turakah".
Glas dopade na polje Cetinje
Pred sokolom Petrovićem knezom
Da su Turci Zupce poharali,
I na Zupce tabor učinili,
Pa preda se mlađe dozivaše,
Zeta svoga vojvodu vjernoga,
Od Njeguša Radonjića Iva:
"Da si brže na široke Zupce,
Uzmi vojske, koliko ti drago,
Pa pozdravi Salik-pašu mlada,
Ka' što valja i kako trebuje,
Da se spazi tužni Osmanlija,
Kako raju na krajini davi,
I neka zna, što su Crnogorci!"
U mlađega pogovora nema,
No pohita preko Gore Crne
I povede hiljadu momakah
Od krvave Nahije katunske,
Dokle dođe u Grahovo ravno
Pod bijelu vojvodinu kulu;
Ode Ivo na visoku kulu,
Pa s vojvodom pije vino hladno,
A vojnici na polje zeleno;
Tu noćili i divno im bilo,
Pa ujutru rano uraniše,
Dv'je vojvode ka' dva gorska zmaja,
A za njima hiljada momakah;
B'jelu Goru zdravo prijeđoše,
Kod Zubacah polja uljegoše:
Bije raja, kao mrki vuci,
A po polju alakaju Turci!
Kad viđoše dv'je srpske vojvode,
Tad stadoše uređivat' vojsku,
Uto dođe vojvoda Ilija,
Crnogorski hrabri megdandžija,
I vojvoda Matanović Đuro;
Pa kad divno razrediše vojsku,
Pa na Turke složno udariše:
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Junaci su bolji Crnogorci,
A bolje su njihove vojvode;
Boj se bije od jutra do mraka,
Po široku polju zubačkome;
U najvišem boju žestokome
Viknu soko Radoniću Ivo:
"Juriš sada, braćo Crnogorci!
Jer se ovđe dijeli poštenje,
Jer ću gledat' ko će odvojiti
U ovome boju krvavome."
Ono čuo soko tica siva,
Po imenu vojvoda Ilija,
Golu nosi u rukama ćordu,
On najprvi poče s'jeći Turke;
Pored njega junak izdvojio,
Krasan junak kao gorska vila,
Po imenu Manojlović Risto.
Kidisaše mrki Crnogorci
S noževima u bijele ruke,
Pa niz Draču poćeraše Turke
Do Trebinja, grada bijeloga,
Sokoli ih Radonjić vojvoda.
Crnogorci, kao mrki vuci,
Pet stotina glavah pos'jekoše,
Hiljadu im na mrtvo ubiše,
Tri hiljade ranam obraniše;
Neka znade tužni Osmanlija,
Đe su Zupci, što su Crnogorci.
Tu ostavi aznu i džebanu;
Tu je Salik sreću izgubio;
Poznavaće bolje Crnogorce.
Tad vojvoda vojsku okupio,
Okupio pa je izbrojio,
Koliko je njemu poginulo:
Sto i trides't mrtva i ranjena!
Pa vojnike grdi i celiva,
Osobeno vojvodu Iliju
I deliju Manojlović Rista.
To je bilo, istina je bilo.
 

Boj na Kolašinu
(1858 god.)

Na hiljadu i osme stotine
I pedeset i osme godine,
Pili vino dv'je srpske vojvode
U manastir u Moraču donju:
Jedno ti je Cerović Novica,
A drugo je vojvoda Miljane,
A kod njih su sedam kapetanah.
Služi vino crni kaluđere,
Rukom desnom, a čašom od zlata;
O svačem se Srbi zađedoše,
A najviše zbore za junaštvo:
Kako je ko os'jeka' krajinu,
Kako je ko dobiva' poštenje,
A veli im crni kaluđere:
"Rđave vam fale, vojevode,
Kad Kolašin nasred brdah spava,
Za vas niko ni habera nema!
A znate li što je ljetos bilo
Na Grahovac na polje zeleno?
Što učini vojevoda Mirko
I njegovi mrki Crnogorci
Od Kadrije^[1] i njegove vojske,
Kad pos'ječe dvanaest hiljadah,
A uze mu dvanaest topovah,
I svu tursku haznu i džebanu,
I s Turakah svijetlo oružje;
Nek' se oni i slave i fale,
A vi sjed'te, pijte vino hladno!"
Kad Novica njega razumio,
Tada junak riječ besjedio:
"Hajd', Miljane, na noge ustani,
Piši knjigu u Bratanožiće
Milošević Vuku kapetanu,
I ti digni sve Vasojeviće,
Ja ću skupit' Rovca i Moraču
S komandirom Mišnić Milisavom
I Drobnjake, zadrte junake;
U neđelju, koja prva dođe,
Na planini da se sastanemo,
Da ud'rimo Kolašinu gradu,
Na Mekića i na Mušovića.
Akobogda, te ih poharamo,
Tu će biti golemo šićara,
I poštenja za našu krajinu!"
Tada Miljan na noge skočio,
Pa Novici tako besjedio:
"Blago meni, mio pobratime!
Što sam htio, to sam dočekao;
A ja sam se bogu zafalio,
I mojemu srcu junačkome,
Da ću na grad barjak iznijeti,
I da ću ga ognjem izgorjeti,
Jer su moje oči izvadili:
Ljetos su mi brata izgubili,
Brata moga, Vukovića Đoka,
Pa se Turci u Kolašin fale
Sa njegovom glavom i oružjem;
Bog će dati, brzo da mi plate!"
Tad vojvoda poklopi đogata,
Kuli pođe i pokupi vojsku,
I otide gorje u planinu:
Tu začama dva bijela dana,
Kad evo ti Cerovića bana,
I za njime hiljadu momakah;
Tu su jednu noćcu zanoćili,
Tu su svoju vojsku odmorili;
Poneđeljnik jutro osvanulo,
A Turcima na zlo, akobogda!
Dv'je vojvode razdvojiše vojsku,
S dvije strane na grad udariše:
Na gornji kraj vojvoda Miljane,
Na bijele Mušovića kule,
Što je reka', nije prevario;
Kroz sokake proćera đogata,
A siječe i razgoni Turke;
Navrh grada barjak poperio,
Za njim hita hiljada momakah,
Vaso'vićah i Bratonožićah,
Mnoge turske glave pos'jekoše
I pb grada vatri predadoše.
No da vidiš Cerovića bana
S komandirom Mišnić Milisavom
I njegovo hiljadu momakah,
On junački bješe udario
Na Mekiće i na Mušoviće;
Ćera bane pretila Krnjaša,
Mnoge turske popalio kule,
Mnoge turske pos'jekoše glave,
Dokle vas grad ognju predadoše;
Šest stotinah robah zarobiše,
A hiljadu glavah pos'jekoše.
Be aferim, dv'je srpske vojvode!
Već ko klanja, tu se selit' neće,
Tek ih znate, tako pozdraviti,
No se neka sele Crnogorci.
Onda roblje pred vojvode dođe:
Stoji cika bulah i kadunah,
Stoji piska đece kod vojvodah;
Neke bule stale među njima,
Suze rone, a vojvode mole:
"Puštite nas, srpski vitezovi!
Da bježimo s ovom sirotinjom
U carevu zemlju i državu,
Jer se ovđe niko selit' neće;
Vi ste dosta dobili poštenja,
I satrli ljutu kočanicu
Kolašina grada bijeloga."
Porobljeno roblje oprostiše,
U carsku ih zemlju predadoše.
Pa pogibšu braću izbrojiše
Od junačke vojske Miljanove,
Sedamdeset i četiri više,
Što na mrtvo Turci tu ubiše;
Novičinih šesdeset junakah.
Junaci se rađu, da umiru
Za krst časni i vjeru hrišćansku,
I za slavu imena srpskoga.
Be aferim, moji sokolovi!
Kad' dajete život za poštenje,
Kad turskoga grada satrijeste,
I kad vuč'je jato iskopaste,
Evo slave, a evo poštenja
Za krajinu brdsku svukoliku!
To je bilo, istina je bilo,
Ja sam bio na Kom na planini,
Tu sam bio i očim' vidio.

^[1] Kadri-paša, koji je tu poginuo.
 

Osveta Joka Jovićevića
(1858 god.)

Pošetalo jedno momče mlado
Od valjane srpske Gore Crne,
Po imenu Jovićević Joko;
Šeta momče preko Podgorice,
Onđe age podgoričke nađe,
Piju Turci kafe i duhana,
Pa im momče božju pomoć zvaše,
A Turci mu boga prihvatiše,
I divno mu mjesto načiniše,
Dodaše mu kafe i duhana,
O svačemu zbora zađedoše,
A najviše zbore za junaštvo;
Pitaju ga podgorički Turci:
"O dijete, Jovićević Joko,
Al' su bolji Turci za junaštvo,
Ali vaši mrki Crnogorci?"
A momče im tako odgovara:
"Velim da su bolji Crnogorci,
A koji mi vjerovati neće
Neka pita pašu Ferik-pašu,
Što je s vojskom bio na Grahovcu
I s Kadrijom pašom carevijem,
Kakvo mu je vojevanje bilo,
I đe osta Kadri-paša mladi
Sa nizama dvanaest hiljadah
I turskijeh dvanaest topovah
I ostala vojnička oprava;
Sve je ovo došlo na Cetinje
U arsenal Petrovića kneza;
A koji mi neće vjerovati,
Neka pođe, pa će sve viđeti;
Pa će onda bolje vjerovati."
To Turcima vrlo žao bilo.
Tu se nagna tursko momče mlado,
Bicko Krnjić, da ga bog ubije!
On izvadi dvije kumburlije,
Sasu mu ih u prsi junačke.
Onda momče riječ progovara:
"Da si zdravo, dragi gospodare!
Koji ćeš me osvetiti brzo,
Ka' sve druge Srbe od Kosova."
Ono reče, ispade mu duša.
Taj glas brzo na Cetinje dođe,
Kod Danila Petrovića kneza,
To mu momče vrlo žao bilo,
Pa ovako riječ besjedio:
"Bog ubio svakog hrišćanina,
Koji drži vjeru u Turčina!
Priješlo ja toliko v'jekova,
Ka' se š njima klasmo i ćerasmo,
I ljetos se dobro pozdravismo
Na Grahovcu i na druga mjesta;
Hrišćanske se sile sve složiše,
Među nama konsule poslaše,
Ali vjere nije u nevjere!"
Pa pogleda Boška kapetana
Od pitoma Zagarča ravna
I tako mu riječ progovara:
"Hajde, Boško, Zagarču ravnu,
I pokupi jednu četu malu,
Š njom ćeš sići u Kolovoz tvrdi,
Đe su turske karaule česte,
Čekaj onđe podgoričke Turke,
Al' nizame cara od Stambola;
Ko gođ dođe pokolji se š njime,
I osveti Jovićević Joka,
Ja ću tebe darovati divno."
U mlađega pogovora nema,
Nego lati tanka džeferdara,
Pa pohita preko Gore Crne,
Dokle dođe Zagaraču ravnu,
Tu nahodi Sima barjaktara
I sokola popa Matijaša
I deliju Blagotića Luku,
Junaštva mu u hiljadu nema,
I sa njima dvjesta sokolovah
Od Komanah i od Zagarača;
Š njima pođe u Kolovoz tvrdi,
Pokri društvo u goru zelenu,
Pa on čeka podgoričke Turke.
Malo bilo, dugo ne trajalo,
Niz Kadrmu navališe Turci,
Jest Turakah četiri stotine,
Uljegoše među Crnogorce;
A pogleda Boško kapetane,
Na njegove ljute Zagarčane,
Ko će prvi da zametne kavgu;
Ponajprvi Simo barjaktare,
Puškom gađe, a iz grla viče:
"A na glave, braćo Crnogorci!"
Otsvud tanke puške zapucaše,
Mnogi Turci zemlji popadaše,
Crnogorci juriš učiniše
S noževima u bijele ruke,
Ponajprvi Blagotiću Luka,
Tu dvije, tri posiječe glave;
Zapucaše puške od nizamah,
Ubi jedna Blagotića Luku,
Ni živa ga zemlja ne ščekala.
Boj se bije niz Kolovoz tvrdi,
Ginu Turci, ginu Crnogorci,
Sijeku se mladi ubojnici;
Sokoli ih Boško kapetane,
Golu nosi u rukama ćordu
I nagoni svoje na junaštvo,
Dok u kule Turke zatvoriše,
Pa se Srbi natrag povratiše,
Te pogibšu braću izbrojiše,
Tu dvanaest na mrtvo nađoše,
Među njima Blagotića Luku;
A neka ga, vesela mu duša,
Jer je život za poštenje dao!
Pa stadoše brojit' turske glave:
Sedamdeset i četiri više,
Što turskijeh glavah izbrojiše;
A ne broje mrtve ni ranjene,
Kojijema glave ne s'jekoše.
Bogu fala, Srbi zadobiše!
Neka leže u Kolovoz Turci,
Nek ih skubu tice i lisice,
Osveta je ovo, poturice!
 

Četovanje Jovana Lučića
(1859 god.)

Obor zborile age od Nikšićah
Na bijelu aru Mušovića,
Među sobom zbore i govore:
"Što hoćemo od života svoga?
Jer smo grdne muke dopanuli,
Grdne muke, a od srpske ruke;
Od Srbina Petrovića kneza,
On razjari mlade Crnogorce,
Uze nama Župu i Grahovo
I Lukovo krvavu palanku,
Svu planinu ravnu do Drobnjakah;
Osvoji ni sve Rudine ravne,
Tudijen se sele Crnogorci,
Koji nama svake jade grade:
Roblje robe, sijeku ni glave;
Mnogo su se Vlasi posilili,
Otkad carsku isjekoše vojsku
Na Grahovcu polju krvavome;
Pa su pukli uz Hercegovinu,
Počeše nam odmetati raju,
Protivu nas dizat' na oružje;
Uzeše nam zemlje i timare
I iz raje mnoge kesimače;
Već čujemo vlaške arambaše,
Kao što je serdare Šćepane,
Vazda stoji Gacku širokome,
Sve je zbio u kasabe Turke;
S druge strane vojvoda Ilija,
Koji sjedi na Lukovo ravno
Na žalosne Ibričića kule,
Vazda š njime trideset momakah,
Š njima ide uz Hercegovinu,
Dok se s'tane s' serdarom Šćepanom,
Kad se s'tanu, tu šićar dijele;
Da je majka rodila junaka,
Da posječe serdara Šćepana,
Ali zmiju vojvodu Iliju,
Bismo s mirom uz Dugu hodili,
Put Mostara i put Sarajeva."
U riječi u koje bijahu,
Al' evo ti jedno momče mlado,
Po imenu Lučiću Jovane,
Od krvave kuće Nikolića,
Dobro mu se Turci ograšiše
I divno mu mjesto načiniše.
Sjede Srbin među Nikšićima,
Bojali mu čibuk napališe,
A mrku mu kafu priniješe,
Onda bego Mušoviću viče:
"O Jovane, carski rajetniče!
Bi li mene nešto poslušao?
Da mi izdaš vojvodu Iliju,
Al' sokola serdara Šćepana,
Da ih izdaš, ali posiječeš,
A davam ti tursku vjeru tvrdu,
Ja ću tebe dobro darovati:
Nasred Slivja sedam agalukah,
I bijelu u Nikšiću kulu,
Pored moje, a ljepšu od moje;
Još ću ti dat' sitnu buruntiju,
Da ne daješ groše ni arače,
Za vijeka i života tvoga."
Kada Jovan ono razumio,
Fildžan slomi, a čibuk poturi,
Pa ovako riječ besjedio:
"Ne bih izda' serdara Šćepana
Ni sokola vojvodu Iliju
Za sve blago, što imaju Turci."
Rasrdi se Mušiviću Bego,
Za sablju se rukom privatio,
Odista ga i pos'jeći šćaše,
No mu bula iz kaveza viknu:
"Arslan-beže, crna kukavice!
Šta ćeš na ar' zametati kavgu?
Pa da je s kim, ne bi ni žalila,
Nego s našom najvjernijom rajom;
Možeš njega danas izgubiti,
Ma ti na ar drugi doći neće,
Ni donijet' danka ni arača."
Tad se Turčin natrag povratio
I britku je sablju ostavio.
No da vidiš Lučića Jovana,
Lako ide niz bijelu kulu,
Ma se jošte boji od Turakah,
Drži obje na kumbure ruke,
Dok izađe pred bijelu kulu,
Do njegova vranca pretiloga,
Pa on sjede vrancu na ramena,
Pa ovako riječ progovara:
"Arslan-beže od Nikšićah glavo!
Dosad sam ti bio raja prava,
Na vjeru te varao nijesam,
Ni posad te prevariti neću;
Zadajem ti božju vjeru tvrdu,
Već me viđet' u Nikšiću nećeš,
Kao raju s kukom i motikom,
Nego sabljom u bijele ruke,
Da siječem kroz Nikšiće Turke!"
"To slušaše Bego Mušoviću
I njegovo trideset građanah,
Zaista im milo ne bijaše,
Ali Jovan zato ne mišljaše,
Nego poljem napustio vrznca,
Dok u selo Ozriniće dođe:
Ozriniće na iskupu nađe,
Pa im poče Jovan kazivati,
Kako su mu govorili Turci,
Još ovako njima progovara:
"Ne šćeh izdat' dva srpska sokola
Ni se srpskom nazvati izdajom;
No ću b'jelu ostaviti kulu,
A otiđoh danas u hajduke,
Da siječem od Nikšićah Turke,
Ka' što čine mrki Crnogorci;
Dok poginem biću se s Turcima.
No je li se pridesilo druga,
Ko će sa mnom u četu hoditi?"
Tu junaka ne bi ni jednoga,
Do momčeta Miletića Jevta,
Od junačke kuće Nikolića;
Otidoše oba u hajduke,
A kad Jovan u planinu dođe,
I tu nađe tri četiri druga,
Tu su Srbi iz Hercegovine,
Koje bjehu išćerali Turci.
Sa sobom ih Jovan prihvatio,
Pa kad dalje uz planinu pođe,
Ali nađe golema junaka,
Arambašu Pivljanina Vula
I kod njega tri četiri druga;
Pa se Srbi taj čas poznadoše,
Među sobom vjeru uvatiše,
Da četuju do Mitrova dana.
Dokle snijeg pane na planine,
Da četuju, da se ne razdvaju.
To trajalo tri, četiri dana,
Dok evo ti kar'van od Nikšićah,
Ide putem šesnaeset Turakah;
Dočeka ih Lučiću Jovane
Sa njegovo sedam, osam drugah,
Svakojemu posiječe glavu
I uze im ruho i oružje.
A šta ću ti duljit' i kazivat'?
Od Nikšićah do Gacka široka
Tu preleti Lučiću Jovane,
Često s'ječe na drumove Turke!
Dok najposlje, kada naljegoše
U busiju dvanaest Turakah,
Na dvanaest debelijeh konjah,
Koji bjehu bili u Mostaru,
Na Nikšiće ajluk izvadili,
A pred njima Adem Verizović,
Zgodan Turčin, ka' na gori vila,
Vas u srmu i u čisto zlato;
Za pojas mu dvije kumburlije,
A o bedri pozvekuje ćorda,
A šišanu nosi preko krila,
Pa Turcima tako progovara:
"O građani, moja braćo draga!
Ja se bojim od Crnogoracah,
E će nama đe gođ udariti;
U Dugi su vazda Crnogorci,
Ja se bojim Lučića Jovana,
Skoro nam se Vlašče odmetnulo
I otišlo Vlašče u hajduke."
Adem mnjaše, niko ne čujaše;
Ono sluša Lučiću Jovane
S pobratimom Pivljaninom Vulom,
Jovanu se živo srce smije,
Pokraj druma naredi družinu,
A on siđe drumu širokome,
Pa Ademu ide u sretanje;
Na njega su sve turske haljine.
Adem gleda, ma ga ne poznaje:
Misli ide Nikšić u sretanje,
Dokle Jovan do Adema dođe,
Pa mu pruži vezenu šišanu
Ispod grive pretilu doratu;
Kad mu Turčin oči sagledao,
A pod grlu vezenu šišanu,
Tad poznade Lučića Jovana;
Prepade se i uteći šćaše,
Nego Jovan opali šišanu:
Pade Turčin u zelenu travu,
A Jovan mu posiječe glavu,
Skide s njega ruho i oružje.
Ono viđe Pivljanine Vule,
Na družinu ršum učinio,
Dok hajdučke puške zapucaše:
Jed'nak padne dvanaest Turakah,
Svakojemu pos'jekoše glavu,
Uzeše im ruho i oružje
I njihove kolje sedlenike
I vas ajluk, što je za Nikšiće;
Pa sjedoše ob'je harambaše,
Reče Jovan Pivljaninu Vulu:
"Pobratime, Pivljanine Vule!
Evo ima šest mjesecah danah
Otkako smo pošli u hajduke
Sa desetak valjanijeh drugah,
Koliko smo otkinuli glavah?"
Reče njemu Pivljanine Vule:
"Do danas smo otkinuli glavah:
Sto i dvades't i više četiri."
Onda Jovan riječ progovara:
"Više volim Ademovu glavu,
No sve turske pos'ječene glave
I njegovo ruho i oružje."
Pa stadoše šićar dijeliti,
Svakojemu drugu podjednako,
Starješinstvo Lučiću Jovanu
Sve s' Adema ruho i oružje,
Koje valja kutiju dukatah;
A dorata konja Ademova
Darovaše Pivljaninu Vulu.
Otolen se digoše hajduci,
Otiđoše đe će zimovati
U Bijelu, u pleme drobnjačko,
Kod Kekića Jova kapetana.
Tada bilo, sad se spominjalo.
 

Boj u Kolovozu
(1861 god.)

Procviljela spuška sirotinja
Uz koljeno spuškog kapetana,
Ovako mu Turci besjeđahu:
"Selman-ago od krajine glavo!
Mi durasmo, više ne mogasmo,
Od srbinske ruke i oružja:
Uzeše nam polja i livade,
Što držaše carove gradove;
Sad su nama pute prekinuli
Put nesrećne varoš Podgorice,
A nemamo praha i olova,
A nemamo azne ni džebane,
Ni tajina za naše građane,
No ćemo se predat' Brđanima."
Selman-aga njima progovara:
"Ne bojte se njemu, braćo draga,
Ja ću sada knjigu napraviti
U gizdavu varoš Podgoricu
Ali-paši glavi od nizamah,
Dognaće nam hiljadu tovarah,
Što tajina, a što džebeane,
Na sramotu svoj srpskoj krajini.
Ovo reče, sitnu knjigu piše
I posla je varoš Podgorici
Ali-paši na bijele ruke:
"Ali-pašo, glavo od nizamah!
Hitaj, more, do prve neđelje,
Daj mi indant Spužu bijelome,
I doćeraj aznu i džebanu,
Koju ti je sultan povjerio
Na gradove oko Gore Crne,
Ja l' ćemo se predati Srbima."
Ali-paša, kada knjigu primi,
I kad viđe što mu knjiga kaže,
Skoči Turčin na noge lagane,
A po gradu telal učinio,
Da hiljadu bude komordžijah,
Da mu gone hiljadu tovarah
Pod zatvorom Spužu bijelome;
A on stade poređivat' vojsku
Do četiri hiljade nizamah;
To vidjelo crnogorsko momče,
Kojeno se namjerilo onđe,
Pa pohita noćno bez mjeseca,
Brzo ide, ka' da grije sunce,
Dokle dođe u Bjelopavliće,
U glavicu na Orju-Luku,
Baš na kulu Boškovića Baja,
Komandira od Bjelopavlićah;
Sve mu pravo po istini kaže,
Kad će proći niz Kolovoz tvrdi,
Tada Bajo na noge skočio,
Ruku u špag od dolame turi,
Darova mu tri dukata žuta:
"Na ti ovo, te se napij vina,
Akobogda, te dočekamo Turke,
Onda ću te bolje darovati."
Pa napravi list knjige bijele,
Pa je posla u Pipere ravne,
Na serdara Piletića Jola,
Sve mu pravo po istini kaže:
"Nego da si u prvu neđelju
S pet stotinah dobrijeh junakah
Od Piperah, krvave krajine,
Da te nađem u Kolovoz tvrdi."
Drugu šilje Zagaraču ravnom,
Baš sokolu Bošku kapetanu,
Sve mu što je i kako je kaže:
"Nego čuješ, Boško kapetane,
Pokupi mi drugah pet stotinah
Od Komanah i od Zagarača,
U neđelju koja prva dođe,
Da te nađem u Kolovoz tvrdi,
Ja ću dovest' hiljadu Brđanah
I pred njima do tri kapetana."
Teke Bajo knjige rasturio,
Po Brdima vojsku pokupio,
S Brđanima u Kolovoz minu,
I tu nađe Boška kapetana
I kod njega pet stotin' momakah,
Crnogorca, kao vatre žive,
Pa ga divno uredio Bajo:
S desne strane zelene kaldrme,
Pri ćavskome lugu zelenome,
Kad navale uz kaldrmu Turci,
Da za njega Turci i ne znadu,
Nego će im udariti ozada,
Da Turcima bude iznenada.
Taman ono poredio društvo,
Uto dođe Piletić serdare,
Sa sokolom Ramom kapetanom
I za njima drugah pet stotinah
Od Piperah, krvave krajine,
Pa ih poče Bajo uređivat':
S druge strane zelene kaldrme
Pri Veljemu brdu zelenome,
Te u goru sakriše družinu;
A komandir u Kolovoz tvrdi
Sa njegovo hiljadu Brđanah
Na kaldrmu među karaule,
Kod njega su do tri kapetana
Od ravnijeh, širokijeh Brdah.
Teke što je uredio vojsku,
A neđelja jutro osvanula
I svijetlo ogranulo sunce,
A Turcima na zlo, akobogda!
Mnoge više nikad grijat' neće.
Uto silan Ali-paša dođe
Sa njegove četiri hiljade,
Sve nizamah carevih soldatah.
On prominu Boška kapetana,
Ne viđe ga, žalosna mu majka,
Vodi tursku ponaprijed vojsku;
A prominu Piletić serdara
I Pipere, krvave junake,
Dok na Baja Boškovića dođe.
Gleda Bajo na svoje vojnike,
A naprijed Toka kapetana,
Što će prvi da zameće kavgu,
Za njim druga četiri stotine
Papkovićah, kao vatre žive.
Tek njihove puške zapucaše,
Mnogi Turci zemlji popadaše;
Ono viđe kapetan Radoje
I za njim su drugah tri stotine,
S druge strane udari na Turke
I kapetan Radović-Ilija
I za njime trista Martinićah;
Ubiše se bojem nz pušakah,
Sokoli ih Boškoviću Bajo,
I nagoni svoje na junaštvo.
Tu se crna prolijeva krvca:
Ginu Turci, ginu Crnogorci,
Bože dragi, strašne mješavine!
Dok udari Boško kapetane
Sa njegovo drugah pet stotinah,
S druge strane Piletić-serdare,
A za njime Piperi junaci
Iz potaje, iz gore zelene;
Smetoše se niz Kolovoz Turci,
Pleći daše, bježati stadoše:
Ostavljaju mrtve i ranjene;
Ostavljaju konje i komore;
Ko će prvi počet' s'jeći glave?
Ponajprvi Nišiću Mijajlo,
Koj' s' ne boji sablje ni gadare,
No siječe i razgoni Turke,
I ostali mrki Crnogorci.
Pala tama niz Kolovoz tvrdi
Od brzoga praha i olova,
Od pušakah i od lubaradah
S karaulah cara čestitoga.
Tu boj bio za četir' sahata,
A četvrti kad se navršio,
Na tome su boja razdvojili.
Al' da vidiš Boškovića Baja,
Zove sebi Boška kapetana:
"A đe si mi, Boško kapetane!
Koje su te savladale vile
Usred polja, u zelenu lugu,
Te te k meni nije na biljegu?"
Al' evo ti Boška kapetana
I za njime drugah pet stotinah.
Pita njega Boškoviću Bajo:
"Kolika ti pogiboše drugah
U ovome boju krvavome?"
Kapetan mu pravo kazivaše:
"Petnaest su jutrost poginuli,
A trideset ima ranjenijeh."
Pa mu stade brojit' turske glave:
Sto i dvades't i više četiri;
Dosta konjah, ruha i oružja
I uzeli turske džebeane.
Zove Bajo Piletića Jola
I Pipere na glasu junake:
"Đe si, Jole, moj sokole sivi!
Koje su te savladale vile
U Veljemu brdu zelenom,
Te te k meni na biljegu nema?"
Uto serdar Piletiću Jole
Sa sokolom Ramom kapetanom
I za njima Piperi junaci.
A pita ga Boškoviću Bajo:
"Kolika ti pogiboše drugah?"
A serdar mu pravo kazivaše:
"Pogibe mi dvanaest Piperah,
A četrdest ima ranjenikah,
Od ranah im ništa biti neće."
Pa mu stade brojit' turske glave:
Sto i trides't i više četiri;
I suviše ruho i oružje.
Zove Bajo do tri kapetana
I za njima hiljadu Brđanah,
Najprijed su izbrojili mrtve,
Što u tome boju pogiboše:
Četrdeset i četiri više,
A turskijeh glavah pet stotinah.
Glavari se onđe sastadoše,
Pak stadoše šićar dijeliti:
Svakojemu drugu podjednako,
Najgoremu, kao najboljemu;
A serdaru Boškoviću Matu
Britku sablju mule Sarajlije,
Što je u tom' boju poginuo.
Ali-pašo, sramota te bila!
Što uteče glavom bezobzira,
I ostavi onoliku vojsku
Pod mač srpski u Kolovoz tvrdi!
To je bilo, istina je bilo,
Ja sam bio na Sađavac tvrdi
I gledao ovu kasapnicu.
 

Boj u Vranjini
(1861 god.)

Pile vino ceklinske gazije
Na Rijeku u pjanu mehanu,
U mehani Jovićević Luke,
Među njima Savo kapetane;
To je serdar od ravna Ceklina;
A kad bili u najviše piće,
Al' evo ti dva dobra junaka
Od Vranjine, žalosne krajine:
Jedno ti je Đurakiću Savo,
Drugo junak Markoviću Kole,
Pak serdaru bož'ju pomoć zvahu:
"Bož'ja pomoć, ceklinski serdare!'
A serdar im boga privatio,
Kod sebe im mjesto načinio,
Pa im serdar daje piti vina.
No govori Đurakiću Savo:
"O serdare, od krajine glavo!
Vi sjedite i vino pijete,
A mi smo ti muke dočekali,
Od zuluma i od zulumćarah,
Od Turakah, carskijeh vojnikah.
Turci nama svake jade rade,
Fortice su načinili tvrde,
Pa fortice vojskom popunili,
Ima više od trista Turakah,
U Lesendru i selu Vranjini;
Sve bismo im jade oprostili,
Dokle našu razoriše crkvu
I manastir kod bijele crkve;
Napravili crkvu za kazermu;
U njoj sjede carevi nizami;
To nam vjera podnijet' ne može,
Ni možemo ovo pretrpljeti,
Svi da ćemo glavom poginuti!
No nam indat, ako znaš za boga
I za našu crkvu pravoslavnu!"
Kad to čuo serdar od Ceklina,
Ovako je riječ besjedio:
"Hajd'te zbogom, braćo Vranjinaši!
A ja pođoh na polje Cetinje,
Gospodaru knezu Nikolaju:
U njega ću izan^[1] izvaditi,
Pak ću doći u Dodoše ravne
I dovesti Riječku nahiju;
Otlen mi je ponajbliže doći,
I prevesti preko vode vojsku,
Da udarim na carske palange;
Vi ćete mi u sretanje doći
I doved'te Đurović Grujicu,
Jer bez njega ne prevodim vojsku,
Preko vode studene Morače."
Onda serdar na noge skočio,
Pa pojaha pretiloga vranca,
Pred njim idu ceklinski glavari,
Pa kad serdar na Cetinje dođe,
S glavarima pred kneza izađe.
Svi kneževu poljubiše ruku,
Pa sam serdar govoriti pođe:
"Nikolaje, crnogorski kneže!
Mnogesu mi dodijale dave
Od Vranjine i od Vranjinašah,
Sada su im poturčili crkvu,
I u crkvu turili nizame;
Druge dvije u Vranjini kule,
A kule su punane Turakah;
Koliko je zulum odolio,
Oni će se poklati s Turcima;
Ma zaludu, kad ih pomoć' neće:
Njih je malo, a Turakah mnogo,
Podaviće sirotinju raju.
Ako ćeš im izan dopustiti,
Ja im mogu biti u indatu
Sa hiljadu Riječke nahije,
Svakog časa, a svakog sahata."
Žao knezu sirotinju ljutu,
A kad začu za bijelu crkvu,
Izan daje, a spravi serdara
I glavare Riječke nahije,
Pa ovako njima progovara:
"Hajd'te zbogom, moji sokolovi!
Pa branite raju od Turakah,
Karaule turske popalite,
Careve nizame dos'jecnte
I bijelu operite crkvu,
Operite vodom, ali krvlju!
To je sveti tamjan junacima!"
Ode serdar i za njim glavari,
Pak su usput pokupili vojsku,
Dok dođaše u selo Dodoše;
Tu je serdar s vojskom počinuo.
Al evo ti Đurakića Sava
Sa dva mila svoja pobratima,
Ka' što mu je serdar naredio;
Pa po noći navezoše vojsku,
Na Moraču, studenu rijeku,
Navezoše, pa je prevezoše,
U Vranjinu selo uljegoše;
Tek dođoše, dženjak zametnuše,
Po selu se s Turcima pobiše,
Dok im trides't glavah posj'koše!
Utekoše, pa se zatvoriše,
Pa se brane ognjem iz pušakah:
Ginu Turci, ginu Crnogorci;
Ma zaludu, kad im ne pomaga:
Crnogorci, sokolovi hrabri,
Kulama se primicaju blizu,
Naturuju studeno kamenje
Na pendžere i na puškarice,
Na šljemena prebijele kule,
Polomiše ćeramide žute.
Al' su Turci odviše junaci:
Osman-Kuka među njima glava
Slobodi ih, te se ne predaju,
No se brane ognjem iz pušakah.
Kad to viđe Jovićević-Savo,
On pokliče bogom pobratima,
Kapetana Golubović-Stanka:
"A naprijed, Stanko kapetane!
Đe su tvoji hrabri Ljubotinci?
Ti otuda, ja ću odovuda,
Navalimo slamu i sijeno,
Da u kule zapalimo Turke,
E se ljuto iz zatvora brane;
Ubiše mi sada kapetana,
Iz Dobroga Radonića Nika,
I još neke momke i junake."
Tada Stanko juriš učinio,
A za njime hrabri Ljubotinci;
S druge strane serdar od Ceklina
I za njim su ceklinske gazije!
Navališe slamu i sijeno
Na žalosne turske karaule,
Navališe, pa ih zapališe;
Dok stadoše padati ugarci.
A iz kule iskakati Turci.
Hvataju ih mrki Crnogorci,
Svakojemu pos'jekoše glavu.
Osman-Kuka, skadarski gazija,
Ne šće izić' iz bijele kule,
Da se š njime Srbin ne nasladi,
Sa njegovom glavom i oružjem,
No izgorje u bijelu kulu.
Kad svršiše turske karaule,
Onda serdar povratio vojsku,
Pa pogibšu braću izbrojio,
Al' su njemu dvades't poginuli,
A trides't je ranah dopanulo.
Poče brojit' mrtve turske glave:
Sto i trides't i više četiri,
Što baciše onđe pred serdarom.
Neka znadu Turci Anadolci,
Što su naši ljuti Crnogorci,
Jere su se oni potežili
Iz ravnine iz Anadolije
Do našijeh krvavijeh kršah,
Da čuvaju carevu granicu
I careve tvrde karaule;
Kami će ih oni sačuvati,
Kod našijeh krvavijeh kršah,
Od našijeh dobrijeh junakah;
A drugi se potežiti neće,
Koji bi zna' kako im je bilo.

^[1] Izan, turska riječ; srpski - dopuštenje.
 

Udarac na Turke u Dugi
(1861 god.)

Polećelo trides't kukavicah,
Tamo gore iz Hercegovine,
Iz bijela grada nikšićkoga;
Lete tice zemljom i svijetom,
Dok dođoše u Stambolu gradu
Pred divanom cara čestitoga,
Kako pale, tako zakukale.
To začuo Abdule sultane,
Začudi se pa na noge skoči,
Pak pogleda kuli na pendžeru,
Da on vidi, gdje su kukavice:
To ne bilo trides' kukavicah,
No trideset od Nikšićah agah,
Trides't agah bijelijeh bradah.
Oni viču svi jednijem glasom:
"Aman, jedan zemlji gospodare!
Al' pomagaj, al' sve posijeci!
Od kaurah ljutijeh zmajevah,
Veće od njih življet' ne možemo!
Evo ima šest godinah danah,
Otkad tvoju pos'jekoše vojsku
Na Grahovcu, polju malenome,
I otada Nikšić zatvoriše:
Uzeše nam zelene planine,
Đe širasmo prebijela ovce;
Uzeše nam polja i livade,
Što držaše careve gradove!
Opsjeli su grada nikšićkoga,
Ne smijemo iz grada izaći,
Preko Duge polju gatačkome,
Da ćeramo ranu na samaru,
No izlj'eću iz krvavih gorah,
Te nam ruse osiječu glave!"
Onda Abdul njima odgovara:
"Ne bojte se, moja đeco draga!
Ja ću vašu želju ispuniti,
I putove vaše pročistiti,
I u grad vaš tajina dognati
S mojom glavom i mojom mudrošću;
Zamoliću hrišćanske kraljeve,
Da oprave njihove konzule,
Da jaoše kroz goru ćeraju;
Onda će se Duga otvoriti,
U Nikšiće tajin navrijeti,
Da vi ništa nikad manjkat' neće."
Otolen se age podigoše,
Pa odoše zemljom i svijetom,
Dok dođoše Gacku širokome,
Pa iz Gacka niz Dugu krvavu
Put bijela grada nikšićkoga.
Đe je sreće, ima i nesreće:
Dočeka ih vojvoda Ilija,
Crnogorski strašni megdandžija,
Svakojemu posiječe glavu
I uze im od cara darove.
To vrijeme za dugo ne bilo,
Al' evo ti hrišćanski konzuli
Iz Mostara i iz Sarajeva,
Po naredbi od svojijeh carah;
Dok dođoše Gacku širokome,
Uljegoše niz Dugu krvavu,
No na srpski logor navriješe,
Đe sjeđahu oko druma puta:
Po dvojica i po četvorica,
Po petina i po devetina,
Ima Srbah četiri stotine;
Među njima srpske arambaše:
Soko sivi serdare Šćepane
Sa serdarom Banjaninom Đokom
I sokolom vojvodom Ilijom
I s delijom Pavlovićem Pekom.
Pod jelama piju vino hladno
I čekaju Turke Hercegovce,
Al' nizame careve soldate;
Ko gođ dođe, da se biju š njime,
Da bez krvi Dugu ne pasaju;
Nek lipsaju u Nikšiću Turci,
Jerbo Nikšić u zatvoru tuži.
No da vidiš serdara Šćepana,
Oko mu je hitro i žestoko,
Vazda gleda Krstcu i Goliji,
Dok ugleda hrišćanske konzule;
Prepade se, začudo mu nije,
Jer konzuli njega poznavahu,
Pa on taj čas svoj družini kaza:
"Nemoj koji pušku isturiti
Bez svojega čuda i grdila;
A ti, Peko, mladi arambašo!
Sjed' na drumu među konzulima,
Pa se š njima razgovaraj divno,
Ka' što valja i kako trebuje;
Ako bi te oni upitali:
Đe je Šćepan i đe je Ilija,
Đe je serdar Banjanine Đoko,
Reci njima da ih ovđe nema,
No su pošli u Njegoš Planinu."
Uto Peko na drum izlazio,
A konzuli konje naćeraše,
Pak su Peku božju pomoć zvali,
A on njima divno odgovara:
"Dobro došli, hrišćanski konzuli!"
Pitaju ga, ko je i odakle
I kako se zove po imenu;
A on njima pravo kazivaše.
Pitaju ga hrišćanski konzuli:
"Đe je serdar Šćepan i Ilija?
Đe li serdar Đoko Banjanine?"
Peko njima tako odgovara:
"Otišli su u Njegoš Planinu,
Ja sam osta' u Dugu krvavu
S' ovo malo valjanijeh drugah,
Čekam Turke, nevjerne hajduke,
Koji gaze srpsku sirotinju,
Da ih svetim u ovu planinu;
Mi smo dobro i gladni i žedni,
A suviše trudni i umorni;
Al' odovle ja se micat' neću
S' ovo malo valjanijeh drugah,
Bez nečije velike pogiblje!"
Konzuli se onda pogledaše,
A najviše ruskoga konzula,
Pa on ruke u džepove tura,
Pa izvadi šezdeset dukatah,
I dade ih arambaši Peku:
"Na ti ovo, srpska arambašo!
Pa ti hajde u tvoju družinu,
To potroši pa ih napij vina,
I da dadeš vjeru konzulima
Od neđelje do druge neđelje,
Da s' ućera tajin u Nikšiće,
I da nećeš zametati kavgu."
Peko im se smjerno poklonio,
Pare primi i vjeru im dade,
Pa im Peko tako progovara:
"Vi, gospodo hrišćanski konzuli!
Od mene je vjera za neđelju,
Al' vi bogme vjeru dat' ne mogu
Od Ilije sa njegozim društvom;
No ja mislim, nn desit' se neće."
Pak konzuli tada otrgoše
Put bijela grada nikšićkoga,
A sahiju Gacku opraviše
Da najavi tajin u Nikšiće.
No ni Peko ne sjedi zaludu,
No onaj čas u družinu minu,
Hitro dođe među arambaše,
Sve im što je i kako je kaže.
Tada reče serdare Šćepane:
"Dragi brate, arambaša Peko!
Ti si dao vjeru konzulima,
Oni tebi dukate od zlata;
Vjeru drži, a dukate nosi,
Ne daj dio drugu nijednome,
Grehota je vjeru prevariti;
Uzmi čibuk i uzmi duhana,
Pa iziđi na klisuru tvrdu,
Sjedi vjerno i sjedi pošteno,
Nemoj pušku okretat' na Turke.
Ja ću ostat' sa mojom družinom,
I od Gacka kar'van dočekati,
Ti ćeš viđet', što ću učinnti!
Pa smo oba dosta šićarili:
Ti dukatah, ja turskijeh glavah
I turskoga ruha i oružja
I njihovih jaićijeh konjah,
Jaićijeh i tovarećijeh."
Uto Turci niz Dugu krvavu,
A udari Šćepan arambaša
Sa njegova oba pobratima
I sa društva četiri stotine;
Tri stotine glavah posjekoše
I uzeše ruha i oružja,
I stotinu jaićijeh konjah,
I drugijeh konjah pet stotina,
Što ćerahu tajin u Nikšiće;
Oćeraše uz Dugu zelenu,
Iziđoše uz Njegoš planinu,
Onda Srbi šićar dijeljahu.
Na razboju u Dugu krvavu,
Tu ostade jedno tursko momče,
Malo bješe ranom obranjeno,
Od rane se malo razabralo,
Viđe tursku grdnu kasapnicu,
Pa pobježe niz Dugu krvavu,
Dokle gradu nikšićkome dođe:
Sretaju ga od Nikšićah Turci
I nikšićke bule i kadune,
Hoće li im glasa donijeti,
Ide li im tajin u Nikšiće.
A on njima tako odgovara:
"Kam' da vi je, turske kukavice!
Kami će vi u Nnkšiće doći!
Udari nn serdare Šćepane
Sa njegova oba pobratima,
Pos'jekoše nam trista Turakah,
Poćeraše konje i komore
Do studena bijela kamena,
Dok u Dugi sjede Crnogorci!"
To se brzo po glasu razglasi,
Stade cika žene i đeteta;
Zavijahu oko grada Turci,
Kao gladni u planini vuci!
Ono čuše hrišćanski konsuli
Pod čadorom niže b'jela grada,
Pak se bjehu grdno prepanuli,
Da će svoje izgubiti glave;
Tu razgovor među sobom grade,
Što će činit' od života svoga,
Dok svi oni bjehu obrnuli,
Na sokola Vaclika Jovana,
Sekretara crnogorskog kneza:
"O Jovane, knežev sekretare,
Ka' si juče doša' sa Cetinja,
Ti znaš ove klance i bogaze,
Možemo li uteć' Gori Crnoj,
Da mi naše glave sačuvamo?"
Ali Jovan njima progovara:
"Braćo moja, hrišćanski konsul
Pogledajte polje pod Nikšiće,
Jeste mnogo dugo i široko,
Njega ne bi oraj preletio,
Dok bi dobro krila umorio,
Akamoli junak pregazio
S kalčinama i opančinama,
A brži su na hatove Turci;
Da bježimo, uteć' ne možemo,
Da čekamo, čekat' ne smijemo,
Pogani su od Nikšićah Turci,
Svakojemu posjeći će glavu!
Ovđe ima careva nizama,
Jakup-aga Turcima je glava;
Da bježimo k njemu navrh grada
Održaće nas nekoliko danah,
Pa ako nas ne šćede da pusti,
Da idemo Crnoj Gori slavnoj,
Ja vi dajem božju vjeru tvrdu,
Izvadiće mene Crnogorci
Sa svom mojom uzdanom družinom.
Svi konsuli njega poslušaše,
I Jakupu na grad otiđoše,
U kulu ih stavi navrh grada,
I dade im četiri nizama,
Da im čine stražu od građanah;
Tu ih drža jedan mjesec danah;
Kad to čuše srpski kapetani,
Koji bjehu do b'jela Nikšića,
Da konsuli sjede pod zatvorom,
U bijelu gradu nikšićkome,
Piše knjigu Jovan kapetane,
Vukotiću s Čeva krvavoga,
Na Jakupa turskoga dizdara:
"Ja sam čuo, turski kapetane!
Evo ima jedan mjesec danah,
Da ti držiš konsule hrišćanske,
Pod zatvorom u tvojemu gradu!
No ih pušti, turski kapetane!
Do krvava mosta nikšićkoga,
Jer ja idem da sretem konzule,
Po naredbi moga gospodara
Sa Cetinja Petrovića kneza.
Ako li ih, more, puštat' nećeš,
Drži mi se gradu na kapiji!
Zadajem ti božju vjeru tvrdu,
Ali ću ih junak izvaditi,
Ali moju glavu izgubiti
Sa svakijem bratom Crnogorcem!
Ali znadi, grdni Osmanlija!
Biće krke po b'jelu Nikšiću,
Ako tamo dođu Crnogorci!"
Kad bimbaši takva knjiga dođe,
Da je mila, mila mu ne bila!
Al' mu mila na sramotu bila.
Kad sjutradan ogranulo sunce
Konsulima konje izvedoše,
A sokolu Vacliku Jovanu,
Njemu daje ispod sebe đoga
I četiri stotine nizama
I građana četiri stotine,
Da poprate kaurske konsule;
Popratiše do mosta nikšićkog,
Pa se š njima onđe razdvojiše;
Vrnuše se Turci kukajući,
A konzuli idu pjevajući,
Dok ih srete Jovan-kapetane,
I odoše na Cetinje ravno,
Pretstavi ih svome gospodaru,
Gospodaru knezu Nikolaju,
Odvede ih u njegovu dvoru;
Tu ih kneže lijepo častio,
Pa ih zdravo kući opravio.
 

Udarac na Turke na Kusinju
(1861 god.)

Bijela je klikovala vila
Svrh Njegoša, visoke planine,
Kliče vila u ravne Rudine
Po imenu serdara Šćepana:
"O Šćepane, rudinski serdare
I glavaru srpskih sokolovah!
Al' ne čuješ, ali baš ne haješ?
Ućera se tajin u Nikšiće."
Ali Šćepan vili odgovara:
"Muči, vilo, boljela te glava!
Tajin neće u Nikšiće doći,
Jer sam juče dočekao Turke
U krvavu Dugu od Nikšićah,
Pos'jeka sam tri stotine glavah,
Danas šićar s družinom dijelim
Pod Njegošom zelenom planinom,
A osta' je vojvoda Ilija,
Moja desna iz ramena ruka,
U krvavu Dugu od Nikšićah;
Š njim je vojske četiri stotine,
Puštit' neće prije svoje glave."
Onda vila Šćepu govorila:
"Bogme su te Turci prevarili,
Drugijem su putem obrnuli,
U kneza su izan izvadili,
Da slobodno mogu trgovati,
Prek' njegove zemlje i države,
Jer su njega primoraln bili
Svikolici hrišćanski kraljevi:
On je njima tvrdu vjeru dao
Za njegovu vjeru i državu
Da im loše ništa biti neće.
Pak su pošli Risnu bijelome,
I veliki tajin okrenuli,
Sada su ti Dvrsnu i Grahovu,
Uljegli su uz Rudine ravne;
Sad će Turci na Kusinje sići
Kod tvrdoga mosta kusinjkoga;
No se pazi rudinski serdare,
Nemoj s vojskom njima udariti
U granicu Petrovića kneza;
Nemoj njemu obraz oštetiti,
E ćeš tvoju glavu izgubiti;
No zapani u Polje Nikšićko
U zelenu lugu nikšićkome,
Pa ćeš tada ud'riti na Turke,
Pa što bog da i sreća junačka!"
Kada serdar razumio vilu,
On dofati laka džeferdara
I pripasa svijetlo oružje,
Pa posjede vranca od mejdana,
Obrnu ga zelenom planinom,
I otide Polju Nikšićkome;
Za njim ide uzdana družina:
Dv'je stotine i pedeset drugah;
Dok sidoše Polju Nikšićkome
I zelenu uljegoše lugu,
Tu su jednu noćcu prenoćili,
Dok ujutru ogranulo sunce,
Al' evo ti pet stotin' Turakah,
Đe su Turci na Kusinje sišli,
Pa otolen poljem nikšićkijem,
Lako idu, a teško pjevaju,
Pripjevaju serdara Šćepana:
"Đe si, kurvo, serdare Šćepane?
Čuvaj sade Dugu i Goliju!
Barem danas udariti nećeš
Na 'voliko silnijeh Turakah,
Usred ravna Polja Nikšićkoga."
Oni misle da niko ne čuje,
Ono serdar i sluša i gleda,
Pa namignu okom na družinu;
Dok pješaci puške isturiše,
A konjici na konje sjedoše,
Svoje britke sablje povadiše,
A u Turke juriš učiniše,
Ala banda zaturi se kavga,
Po ravnome polju zelenome,
Serdar Šćepan poče sjeći Turke
Sa serdarom Banjaninom Đokom,
Dva junaka oba podjednaka,
Pa po dvije posjekoše glave;
No da vidiš arambašu Peka
Sa sokolom Mašović Bogdanom
I sokolom Lučićem Jovanom,
Oni s'jeku bez prilike Turke,
A ostali kako koji može;
Mole boga, da im pripomože,
Brzo mejdan š njima podjeliše,
Sto i trides't glavah pos'jekoše,
Pet stotinah konjah uzeše;
Pobjegoše u Njegoš planinu
Kod studene vode Čepelice,
Pod bijelom serdarevom kulom.
Tu junački šićar pod'jeliše,
Svakojemu drugu podjednako,
Najboljemu kao najgoremu.
Tu ostaše Srbi pjevajući,
A nikšićki Turci kukajući,
Sada da si zdrava' domaćine!
Donesi mi čašu vina dobra,
Vina dobra i čašu od oke,
Da nazdravim starac junacima.
 

Boj na Pilatovcima
(1861 god.)

Pije vino vojvoda Jovane,
U Banjane na visoku kulu;
Kod vojvode trista sokolovah
Od Banjanah i dvije Rudine
I valjane srpske Gore Crne;
Do njega su dva sokola siva,
Dva junaka oba podjednaka:
Jedno serdar Radojev Šćepane,
Drugo serdar Banjanine Đoko
I ostalo trista vitezovah;
Svakom dosta piva izobilja.
Kad su bili u najviše pivo,
Al' eto ti golema junaka,
Od Rudine Aleksića Vuka,
Ni božju im pomoć ne naziva,
Sjede Vuče, poče piti vino,
A pita ga serdare Šćepane:
"Što je tebi, Aleksiću Vuče?
Te si nešto sjetan neveseo,
A srdito piješ vino hladno,
Još nam božju pomoć ne nazivaš,
Ka' da nam o nevjeri radiš!"
Tada Vuče njemu odgovara:
"Zlo vam pivo i gore vam bilo!
Iz Bileća izljegoše Turci,
Hvatiše se našijeh planinah,
Gone jadnu sirotinju raju,
Robe, pale i sijeku glave.
Još su Turci tabor učinili
Na krvavo selo Pilatovce:
Turakah je četiri hiljade;
No na noge, ako boga znate!
I kupite iz dubine vojsku,
Da idemo da ih dočekamo."
Onda reče vojvoda Jovane:
"Čujete li ovo, Crnogorci?!"
Odgovara serdare Šćepane:
"Svi čujemo, vojvoda Jovane,
Ali slušaj, što ti serdar kaže:
Nama više ne trebuje vojske,
Nako ovo trista sokolovah,
Ja znam dobro Turke Hercegovce
I nizame cara od Stambola,
Od mene su straha zauzeli
I od moga bogom pobratima,
Baš serdara Banjanina Đoka;
Evo ima četiri godine,
Kako hodam i čete provodam,
Zatvorio careve gradove:
Kolašina, Foču i Taslidžu
I bijela grada nikšićkoga
I u Gacko četiri kasabe
I Trebinja grada carevoga
I Klobuk im u nevolji cmili;
A ne, onaj mrtvi Osmanlija,
Da grad gradi, đe ga nije bilo
U krvavo mjesto Pilatovce."
Onda Šćepan na družinu viknu,
A družina na noge skočila;
Stade Šćepan dijeliti vojsku:
Jedan dio vojvodi Jovanu
I serdaru Banjaninu Đoku;
Drugi dio Aleksiću Vuku;
Treći dio sebi ostavio.
Serdar uči Đoka i Jovana,
Da se skriju u goru zelenu
Da s' Turcima ne zameću kavgu,
Dok ne sine sablja serdareva;
A nauči Aleksića Vuka,
Da on prvi udari na Turke,
Pa da bježi uz goru zelenu,
Da zamami uz planinu Turke;
Ud'riće im Šćepan isprijeka,
Daće njima rane bez lijeka.
Ka' rekoše, tako učiniše:
Vojskovođe vojsku povedoše,
Logoru se turskom primakoše;
Prvi ud'ri Aleksiću Vuče
Na šančeve i na čadorove.
Kada njega opaziše Turci,
Trgoše se iz okola Turci,
Poćeraše Aleksića Vuka
I njegovo stotinu momakah,
Zajmiše ih gorje uz planinu
Bijući se bojem iz pušakah.
To gledaju dva srpska serdara
Sa sokolom vojvodom Jovanom,
Šćepan viknu, ka' da jelen riknu:
"A sad, Đoko, bogom pobratime!
Ti otuda, ja ću odovuda,
Kroz ordiju da se sastanemo!"
Sinu Đoko, kako soko sivi,
Pored njega vojvoda Jovane,
A za njima stotina junakah,
Pa u Turke juriš učiniše;
S ove strane serdare Šćepane,
A za njime sedam arambašah
I drugijeh stotina junakah,
U ordiju tursku udariše,
Ko će prvi počet' s'jeći Turke?
Ponajprvi Banjanine Đoko,
Pa ostali momci i junaci:
Stoji cika tankijeh pušakah
I lomljava mačah i andžarah;
Povrnu se Aleksiću Vuče
I njegovo stotinu junakah,
Svi su snažno ud'rili na Turke.
Bože dragi, čuda velikoga!
Đe udari trista sokolovah
Crnogorca, kao mrka vuka
Na četiri hiljade Turakah!
Put Bileća Turke prićeraše,
Tri stotine glavah pos'jekoše,
A ranjene mnoge uniješe.
Ali Srbi dobro šićariše:
Dobro glavah, a dosta oružja,
Vode turske konje sedlenike
I s' Turakah čohu i kadivu.
Od srpske je vojske poginulo
Taman dvades't i četiri druga
I ranjeno šezdeset momakah:
Od ranah im ništa biti neće.
Veseli se, ti krajino naša,
Dokle rađaš onake junake,
Kao što je Đoko i Šćepane
I delija vojvoda Jovane!
A vi bež'te, tužne Osmanlije,
Put Misira i put Carigrada,
I vodite bule i kadune,
Jer će vi ih Srbi pograbiti
Pa se š njima Srbi oženiti!
 

Boj na Kolašinu
(1861 god.)

Čudne treske u Pivu krvavu!
Ima dvades't hiljada nizamah
Kod Omera, careva vezira;
Š njim se kolju braća Hercegovci
I krvavi mrki Crnogorci,
Dva mjeseca od godine danah;
Malo Srbah, a mnogo Turakah,
S vojskom vlada Radonjić-vojvoda
Od Njegušah, mjesta gospockoga;
Sve krajine zove u pomoći:
Krajičnici, kao mrki vuci,
Svaki hita, za vojvodu pita;
Ali neće drobnjački glavari,
E je njima ponajdalje doći!^[1]
No Novica i šest kapetanah
U Drobnjake okupiše vojsku,
Pa Novica riječ govorio:
"O, Drobnjaci i vi Moračani,
I Uskoci, na glasu junaci,
I Rovčani, sokolovi sivi!
Hoćemo li u Pivu hoditi,
Da branimo Pivu od Turakah,
Ali ćemo obrnuti vojsku
Na široka Polja i Podbišće ^[2]
I tvrdome Kolašinu gradu?
Koji su nam mnogo jada dali,
I mnoge nam odnijeli glave
Na tvrdome Kolašinu gradu,
Na junačku kuću Mušovića,
Ako bog da, da ih poharamo,
Da sve naše jade pokajemo,
Koje su nam učinili Turci."
Pa opravi Boža kapetana
I staroga Miletu serdara
S komandirom Mišnjić-Milisavom
I dijete Miletina Pura,
I za njime kitne Moračane,
Na Podbišće, na bijele kule,
Na bijele kule Ljaljevića;
A opravi Savu kapetana,
I Uskoke krvave junake,
Sa sokolom Petrom kapetanom,
I Rovčane, sokolove sive,
Na bijele Kajovića kule;
A opravi Joksim-kapetana,
Od junačke kuće Kneževića,
I za njime sve Šarance listom
Na Dizdara, na Martinovića,
Na njihove kule i čardake.
Kad Novica opravio vojsku,
Pa ovako njima progovara:
"Hajd'te zbogom, moji sokolovi!
Đe sam kome naredio divno,
Svaki ćete ud'riti junački,
Koji ne bi prihvatio kule,
I živijem ognjem izgorio,
Da dijela nema od poštenja!
Ja ću gledat' vojsku u poredu,
Izići ću na Kravar planinu
Sa vojvodom Martinović Markom.
Tu ću gledat' momke i junake,
Đe se d'jeli slava i poštenje;
Nemojte se u što poumiti,
Al' druga izdat' na nevolju,
Da ga mojom ne posječem ćordom!"
Kapetani vojsku povedoše,
Barjaktari barjake razviše,
Kulama se noćno primakoše,
Pa ujutru rano uraniše.
Ko će prvi da zametne kavgu?
Ponajprvi Božo kapetane,
Na bijele Ljaljevića kule;
Pobiše se ognjem iz pušakah,
A iz kule iskočiše Turci.
Ko najprvi poče s'jeći Turke?
Ponajprvi Mileta serdare
I dijete Miletiću Puro,
Pa ostali kitni Moračani;
Glave s'jeku i žive hvataju:
Mnogo roblje tursko porobiše,
B'jele kule vatrom opališe.
Viknu Novko s visoke planine:
"Be aferim, kitni Moračani!
Vaš početak i vaše poštenje!"
Pa Novica sa planine vika,
Kapetana Boškovića Sava
I sokola Begana serdara:
"Koje su vas savladale vile?
Što činite, te se ne bijete?"
Dva serdara i dva kapetana,
Oni dobre konje pojahaše,
Pa na ravna polja išćeraše,
A za njima sva njihova vojska;
Na bijele kule udariše,
B'jele kule vatrom opališe,
Mnoge turske glave os'jekoše;
Batrićević razagoni Turke
Na njegova vranca mahnitoga:
Triputa ga na Taru nagoni,
Kroz busije mrtvijeh Turakah,
Golom sabljom u bijele ruke;
U Taru je potopio Turke,
A ud'rio Knežević Joksime
Na bijele Dizdareve kule:
Neke kule vatrom popalio,
Nekoliko glavah otkinuo,
Al' se Dizdar iz zatvora brani,
A klikuje ljute Kolašince,
Koji će mu u pomoći doći.
To viđeše drobnjački glavari:
Kapetane Kaljević Jokica
Od Bijele s Jovom kapetanom,
Izdadoše Knežević Joksima,
Pobjegoše glavom bezobzira!
No se brani Joksim kapetane
Sa njegovo dvjesta sokolovah,
Mnogo mu je vojske poginulo;
Na tome su boja razdvojili.
Kad se skupi kod Novice vojska:
Evo ide Božo kapetane,
Nosi tursko ruho i oružje,
Vodi turske konje sedlenike
I stotinu glavah od Turakah;
Al' evo ti Petra kapetana
I za njime Rovčani junaci,
Nose tursko ruho i oružje,
Vode turske konje sedlenike
I stotinu glavah od Turakah;
Al' evo ti Save kapetana
I za njime svi Uskoci listom,
Nose tursko ruho i oružje,
Vode turske konje sedlenike
I stotinu glavah od Turakah;
Al' evo ti Knežević Joksima,
On je malo uzeo šićara,
Ama nosi sedamdeset glavah,
Još su njega rane dopanule.
Od junačke crnogorske vojske,
Tu pogibe šezdeset momakah,
Među njima Orman-barjaktare;
Žešće guje u krajini nema
Pa Novica saziva glavare,
Svakojega grli i celiva,
Pobratime, kao svoga sina;
A sramoti Kaljević-Jokicu
I Kekića Jova kapetana,
I njihovu svukoliku vojsku:
"Đe ste bili, crn vam obraz bio!
Đe je vaša nevaljala vojska?
Đe su turske glave i oružje?
Đe li su vi konji sedlenici?
Nego ste im vaše ostavili!
Kunem vi se vjerom pravoslavnom!
Ako ikad na Cetinje dođem,
I u zdravlje nađem gospodara,
Vi nećete biti kapetani!"
Što je reka', nije prevario,
Da si zdravo, brate domaćine!
Tebi pjesma, meni čaša vina,
Ma dobroga i čašu od oke,
Da nazdravim starac junacima.

^[1] Drobnjacima je najbliže bilo doći, no nijesu došli; za to veliki vojvoda, koreći ih, naprotia, veli da im je najdalje bilo.

^[2] Ovo su prva turska sela do Kolašina.
 

Boj na Zabrđu u Pivi
1861 god.

Kad se Omer iz Pive povrati,
On ostavn Čengića Ded-agu
Sa njegovo hiljadu Turakah,
Na Zabrđe, na polje široko,
Među Gackom i Pivom prostranom;
Tu mu b'jelu načinio kulu,
Oko kule šance i čardake;
Tu naredi careve pandure,
Da čuvaju goru i planinu,
Da u Pivu s mirom idu Turci.
Ono čuše naši krajičnici,
Mlado momče, Ceroviću Đuro,
Za njim idu do dva kapetana
I četiri stotine Drobnjakah;
Još to čuo Jovan kapetane,
Vukotiću s Čeva krvavoga,
Sa sokolom serdarom Šćepanom
I sokolom vojvodom Jovanom,
I serdarom Banjaninom Đokom;
Pa odoše na Zabrđe ravno,
Put bijele Ded-agine kule,
Za njima su četiri stotine
Crnogorca, kao mrka vuka;
S druge strzne Ceroviću Đuro
Sa četiri stotine Drobnjakah;
Kada su se kuli primaknuli,
Tu su tamnu noćcu prenoćili,
Dok su svoju vojsku odmorili,
Dok je sjutra jutro osvanulo,
A Turcima na zlo, akobogda!
Uranio Jovan kapetane,
Pa povika Cerovića Đura:
"Ustaj, Đuro, i podigni vojsku,
Da ud'rimo agi na šančeve,
Ti otuda, ja ću odovuda,
Dok se naše smiješaju vojske!"
Tada Đuro na noge skočio,
I poviknu drobnjačke glavare:
"A sad, braćo, ako boga znate!
Da junački danas kidišemo,
E nas kore vazda Katunjani,
Da nijesmo dobri za junaštvo."
Alaknuše, boga spomenuše,
Na šančeve muški udariše:
S jedne strane Jovan kapetane,
S druge strane Cerović Đuro;
Al' su Turci odviše junaci,
Brane šance i bijele kule;
Jurišaju mladi Crnogorci;
Puču puške, padaju junaci,
Ma ne mogu osvojiti šance.
Onda reče Jovan kapetane:
"Ozdrinići, na vas progrmjelo!
Đe su turske glave i oružje?
Još vam niko nije počinjao!"
Kad to čuše Ozdrinići ljuti,
Na šančeve juriš učiniše,
A najprvi Đuroviću Luka
Od našega svakojega vojnika,
S golim nožem u bijele ruke
U šančeve skoči među Turke!
Pa ostali momci kidisaše,
Tri stotine glavah ugrabiše,
U kule se Turci zatvoriše,
Brane sebe i bijelu kulu;
Boj se bije nikad ne prestaje;
A izaša' serdare Šćepane
Nasred polja pod bijelom kulom,
Na vrančića konja debeloga,
Pa on hoda i vrančića voda,
A zaziva Čengića Ded-agu:
"Hod', Ded-aga, na polje široko,
I išćeraj krilata đogata,
Jer te serdar čeka na vrančića
Da junački megdan pod'jelimo;
Jer sam čuo, turski kapetane,
Da se Gacku hvzliš prostranome,
Da se Srbin nije porodio
Ni na sebe turio oružja,
Ko bi tebi na megdan iziša'!
Evo Srbin sasred Gore Crne,
Iz maloga sela Markovine,
Koji tebe na megdan poziva;
No ako si junak od junaka,
I ako te bula porodila,
Ponosita mlada Hercegovka,
Ti ćeš meni izić' na megdanu.
Spomeni se starca, baba tvoga,
Kakav junak bješe na megdanu,
On ne šćaše uzmaći Srbinu".
A Ded-aga iz zatvora viče:
"Hajde zbogom, serdare Šćepane!
Vi ste dosta jada učinili,
Trista ste ni glavah otkinuli;
Vaš je megdan, vaše je poštenje!'
Od junačke crnogorske vojske,
Tu pogibe trideset junakah,
Među njima Jakšiću Šaule,
I rani se Mašo kapetane,
Još ranjenih pedeset momakah
Na pohvalu Jovan kapetanu!
I mladome Ceroviću Đuru.
 

Boj u Pivi
(1861 god.)

Pa hiljadu i osme stotine
I šezdeset i prve godine,
Devetoga aprila mjeseca,
Omer paša iz Stambola krenu,
Pa izađe na Hercegovinu,
Da uhapsi raju sirotinju;
Pa da ide proću Gore Crne.
A kad Omer u Mostaru dođe,
Onda diže dvadeset hiljadah,
Otište se niz Hercegovinu;
Pravo ide Pivi valovitoj,
Da pohara Pivu i opali,
I is'ječe sve pivske glavare.
Paša mnjaše niko ne viđaše;
To vidio soko tica siva,
Od Grahova Obrenović Drago,
Jer se bješe junak pridesio
Baš u četi u Hercegovini;
Pak se spusti na Krstac planinu,
Ukaza se bratu hrišćaninu,
Po imenu Todorović Peju;
Pa ga Drago za Omera pita,
Za Omera i njegovu vojsku,
Kud je Omer s vojskom nakastio.
A Pejo mu pravo kazivaše:
Da pohara Pivu i Drobnjake
I Šarance, gnijezdo junačko.
Već ga Drago ništa pitat' ne šće,
No potrča momak niz planine,
Kao jelen od dvije godine;
Dokle dođe u ravne Rudine,
Kod studene vode Čepelice,
Baš kod kule serdara Šćepana;
Pa istrča na visoku kulu,
Tu nahodi serdara Šćepana,
Pa mu božju pomoć nazivaše,
A Šćepan mu divno odgovara:
"Dobro doša', naša arambašo!
I pričaj mi što je tamo bilo,
Ka' si bio u Hercegovini?
Je si li đe Turke uhodio?
Bismo li đe mogli udariti?"
A Drago mu tiho odgovara:
"Ti, serdare, od krajine glavo!
Ja sam jutros iz Gacka široka,
Vidio sam, što prije nijesam:
Turske vojske dvadeset hiljadah;
Među njima careva mušira,
Omer-pašu velika vezira,
Te carevom vojskom komandira.
On otide Pivi i Drobnjaku,
Da is'ječe sve srpske glavare,
Sve vojvode i sve kapetane.
No, serdare, ako znaš za boga!
Da hitamo da im pomožemo;
A znaš dobro Pivu i Drobnjake,
Isklaće se u one planine,
Da pas pasu do vijeka priča."
A Šćepan mu tako odgovara:
"Kami će se isklati Drobnjaci
I Pivljani, siromasi ljuti,
To je vazda turska raja bila!
Ma hajdemo da im pomožemo,
Pa što bog da i sreća junačka
I lijepa sreća crnogorska."
To izreče sitnu knjigu piše,
A šilje je u pleme Pješivce
Na Nikolu mlada kapetana:
"Dovedi mi trista Pješivacah
U neđelju, koja prva dođe,
Te na Brezna da se sastanemo,
E u Pivu uljegoše Turci,
Povadiše sirotinju raju;
Od knjaza sam izan izvadio,
Da idemo, da im pomožemo;
Da branimo raju od Turakah,
E su ono jadna braća naša."
Drugu posla u pitomu Župu
Na serdara Nikolića Šoga:
"Da si brže u prvu neđelju,
Baš sa tvoje tri stotine drugah,
Te na Brezna da se sastanemo,
E u Pivu uljegoše Turci,
Da hitamo da im pomožemo."
Treću posla na Lukovo ravno
Pobratimu vojvodi Iliji,
Sve mu što je i kako je kaže:
"Hitaj, brate, da im pomožemo,
I povedi sve Lukovce listom."
Kad glavare knjige dopadoše,
Te na lake noge ustadoše,
Iz plemena vojsku povedoše,
Na ravna se Brezna sastadoše,
Tri glavara, ka' tri gorska vuka,
A za njima hiljada momakah.
Kad evo ti serdara Šćepana,
Za njime su trista sokolovah,
Od Rudine mjesta junačkoga.
Glavari se onđe izljubiše,
I rekoše, da su zdravo bili;
Pa su svoju smiješali vojsku,
Pak pođoše Pivi valovitoj:
Đe je sreće, ima i nesreće!
Jer je Omer prije ugrabio,
Na Goransko kule načinio,
I veliki tabor postavio,
Pa niz Pivu upuštuje Turke,
Te ćeraju sirotinju raju.
Kad to viđe serdare Šćepane,
Pokri društvo u goru zelenu,
Glavarima riječ progovara:
"Sad šta ćemo od života svoga?
Nas je malo, a Turakah mnogo;
Sve su nama pohvatali klance,
Na Goransko načinili kule,
Na bijelu vojvodinu kulu;
Đe je vojska pivska i drobnjačka?"
A veli mu vojvoda Ilija:
"Ja znam, brate, đe je njina vojska,
Sinoć su mi kalauzi došli
Skraj Novice i njegove vojske,
I tako mi kalauzi kažu:
Kod njega su sedam kapetanah
Od žalosne Pive i Drobnjakah;
Ima vojske dvanaest stotinah;
Mogli bismo Turcima ud'riti."
Tad reče serdare Šćepane:
"A ti, brate, vojvoda Ilija!
Hajde, pođi k njima na logoru,
Pozdravi mi Cerovića bana,
I pozdravi sedam kapetanah
I njegovu svukoliku vojsku,
Da hitaju na Zakamen tvrdi,
Jer su k nama obrnuli Turci;
Neće trajat' puna dva sahata,
Dok mi š njima zametnemo kavgu.
A oprosti, moj sokole sivi!
E te k njima šaljem na sastanku,
Znam, mlađega ne bi poslušali,
Kakvi su ti oni poglavice."
Pa Ilija niz planinu minu,
Kad Novica u taboru dođe,
Cijela se ograšila vojska,
Kad viđeše orla krilatoga,
Baš Iliju, tursku krvopiju;
A Ilija kroz ordiju minu,
Kad Ilija kod Novice dođe
I njegovo sedam kapetanah,
Ilija im božju pomoć zvaše,
Ali njemu niko ne odziva;
No se čude od vojske glavari:
Ko je došo', ko boga spominje!
Izbečili oči, kao tenci,
A zinuli ka' kurjaci gladni!
Među njima jedan mijeh vina
I mješina fočanske rakije:
Tu drug druga, brate, ne poznaje,
Akamoli da o boju rade.
Opet reče vojvoda Ilija:
"Ti, Novica, i svi kapetani!
Što činite jeste li pri sebi,
I držite ovoliku vojsku?
A svi Pivu pogaziše Turci!
Ja sam doša' i doveo vojsku,
Sa sokolom serdarom Šćepanom
I serdarom Nikolićem Šogom:
Ostali su na Zakamen tvrdi.
Oni će sad zametnuti kavgu,
No se diž'te da im pomožemo!
Nas je malo, a Turakah mnogo,
Strah je mene i bojim se ljuto,
Izginuće nama Crnogorci."
Ni na to mu niko odgovara,
No podockan Mimov Milovane,
Grdno reče sivome sokolu,
A neka ga, crn mu obraz bio:
"Ja ću hodit' kad je meni drago,
Ne pitamo tebe, Crnogorče!
Ka' ćeš s našom vojskom upravljati,
Mi se znamo pobiti s Turcima."
I još nešto govoriti šćaše,
Nego tanke puške zapucaše,
Na Šćepana Turci udariše.
Ono čuo vojvoda Ilija,
Pa povika grlom bijelijem:
"A Novica i braćo Drobnjaci,
I Pivljani, sivi sokolovi!
Da hitamo, da im pomožemo."
Ali vojska gleda na glavare,
A glavari jedan na drugoga,
Ni boj čuju niti za boj znadu,
A kolju se mrki Crnogorci;
Serdar Šćepan razagoni Turke
Sa serdarom Nikolićem Šogom
I Nikolom, mladim kapetanom.
Već Ilija ništa ne govori,
No pohita junak niz planinu,
Kao jelen od dvije godine;
A Drobnjaci onđe ostadoše:
U pjanice nema uzdanice!
Kako dođe urinu u Turke
Golom sabljom u bijele ruke,
Dvije turske posiječe glave;
U boj viđe serdara Šćepana,
Golu nosi u rukama ćordu,
A sokoli braću Crnogorce:
"Juriš, braćo, ako boga znate!
Turci su ni pleći obrnuli,
S'jeci svaki koji bolje može,
Da idemo paši na tabore,
Jer ga onđe zanoćiti neće;
A evo ni vojvoda Ilija,
Sad će nama dobar indat doći:
Ceroviću, sedam kapetanah
I njihovo dvanaest stotinah."
Onda reče vojvoda Ilija:
"O Šćepane, naša arambašo!
Udri, s'jeci, dok umoriš ruke!
I sokoli braću Crnogorce,
E na drugog uzdanice nema,
Što ne rodi mrka Crnogorka;
Novice ti nema ni glavarah,
Ni njihova nikakva vojnika."
Zato serdar ni habera nema,
No siječe i razgoni Turke,
I sokoli braću Crnogorce;
Do šančevah Turke doćeraše,
A izide nizam u parade,
Upališe zelene lubarde,
Te Šćepana natrag povratiše
I serdara Nikolića Šoga,
I Iliju, tursku krvopiju;
Glavari se natrag povratiše
I za sobom vojsku povukoše,
A na tabor Turci ostadoše;
Kad glavari na Zakamen bili,
Oko njih se kupe Crnogorci:
Nose turske glave i oružje;
Nose turske ćurke i saruke;
Vode turske konje sedlenike;
Mnogi momci u krv ogreznuli;
Tu ne bješe nikakva junaka,
Kome nije krvavo oružje.
Pa vojvoda među vojskom stade,
I kod njega obadva serdara,
Sva tri, brate, u krv ogreznuli,
Pa stadoše brojit' turske glave:
Na broj našli dvanaest stotinah,
I toliko jaićijeh konjah,
Jaićijeh i tovarećijeh,
Pa pogibšu braću izbrojiše:
Sedamdeset i četiri više,
Što na mrtvo onđe pogiboše;
Ranjenijeh ima i stotina,
Od ranah im ništa biti neće;
Jer medizi njima ne trebuju:
Liječe se sami Crnogorci,
Kao mrki kroz planinu vuci.
Bogu hvala, Srbi zadobiše!
A sram bio sve one junake,
Što mogahu u taj boj prispjeti,
Što mogoše, ali ne šćedoše!
To je bilo, istina je bilo.
Tu sam bio, očima gledao;
Bog živio ovakve junake:
Kao što je Šćepan i Ilija
Sa serdarom Nikolićem Šogom!
 

Boj na Krnjicima
(1861 god.)

Pili vino crnički glavari
Na pazaru Viru crničkome:
Serdar Turo i vojvoda Mašo
I kod njih su sedam kapetanah;
Uto dođe Kusovac serdare
Od valjana sela Ljubotinja
S pobratimom popom Pejovićem
I sokolom Kolom kapetanom
Iz Krnjicah, mjesta junačkoga,
Pa on dođe među glavarima,
Pa im serdar božju pomoć zvaše;
Glavari mu boga prihvatiše
I serdaru mjesto načiniše,
Kod serdara i vojvoda Maša;
Pa počeše piti vino hladno,
O svačemu eglen zaturili,
A najviše zbore za junaštvo;
Progovara vojvoda Mašo:
"O glavari, moja braćo draga,
Čujete li tresku i grmljavu,
Oko naše srpske Gore Crne,
Osobeno u Hercegovini?
Ta šta rade mrki Katunjani
I Brđani, sokolovi hrabri;
Vazda biju boja sa Turcima,
Brane raju od silnih Turakah;
Brane Šumu, a brane Popovo,
Zatvorili Klobuk i Trebinje!
Brane Gacko, Pivu i Goliju,
I još brane široke Drobnjake;
Tu se crna prolijeva krvca:
Ginu Turci, ginu Crnogorci!
Ja se desi među Katunjane
Sa desetak crničkih momčadi,
Pod komandu Radonić vojvode,
U pitomu Pivu potočljivu;
Uto Omer sa dvades't hiljadah,
Nas ne bješe no dvije hiljade.
Ud'rismo mu nasred polja ravna,
Na njihove krvave šančeve:
Kako naše puške zapucaše,
Uvrsti se nizam u parade,
Opališe zelene lubarde,
Konjanici konje pojahaše,
Katunjani, sivi sokolovi,
Od Turakah prepanut' se neće
Ni njihove silne grmljavine,
No trgoše sablje i handžare,
Pa u Turke juriš učiniše;
I tu vidjeh sivoga sokola
Na vrančiću serdara Šćepana,
Golu nosi u rukama ćordu,
Sve siječe nizam u paradi;
Pored njega do dva pobratima:
S desne strane vojvoda Ilija,
A s lijeve Banjanine Đoko;
Š njima vidjeh nagnutu deliju
Na alata, konja pretiloga,
Vojvodu iz Grahova Anta;
Pored njega vojvoda Jovane,
Na dva konja, ka' na dvije vile,
Sve sijeku i razgone Turke,
Š njima serdar Piletiću Jole
I ostali mrki Crnogorci;
Osobeno Mašović Bogdane,
A perjanik knjaza svijetloga,
Jatagana nosi u rukama,
Pa ulježe među nizamima,
Poče s'jeći nizam u paradu;
Dokle njega odnese lubarda,
A neka ga, vesela mu duša!
Ja se blizu njega bjeh desio,
Držah samur-kalpak nad očima
I na kalpak grba pozlaćena,
Jatagana nosih u rukama,
Sijecijah oko sebe Turke.
Puče jedna puška od Turakah,
Mene gađa i pogodi divno
Uvrh čela u grb pozlaćeni,
Crna krvca proli niz očiju,
Već ne viđoh, đe sam i kako sam!
Tu me moja braća ugrabiše,
Iz živa me ognja izniješe,
Od očiju krvcu očistiše.
A što ću vi duljit' i kazivat'?
Od rane sam ljute prebolio,
A svi znate, što se tamo radi,
Mi sjedimo, ništa ne činimo,
Ali nema Srba ni jednoga,
U krajini Skadra bijeloga,
Ko bi smio započeti kavgu,
A mi bismo bili u indatu,
Ka' što čine braća Hercegovci."
Uto reče Kusovac serdare:
"Stani malo, vojevoda Mašo,
Ja sam juče bio na Cetinju
I vodio Kolu Petrovoga
Kod našega Nikolaja knjaza,
Te se Kola knjazu požalio,
Da ne može življet' od Turakah,
I dade mu božju vjeru tvrdu;
Pak se Kola u Krnjice vrati,
Da išćera iz Krnjicah Turke,
Iz Krnjicah i iz Dračevicah;
A knjaz ga je privatio divno,
Pod desno ga zagrlio krilo,
I dao mu dvije puške male,
Sve od srme i čistoga zlata,
I postavi Kolu kapetanom
Nad Krnjice i nad svom Krajinom.
Još sam izan uzeo od knjaza,
Kad bi Koli do nevolje bilo,
Da vam kažem, crnički glavari,
Da budemo njemu u nevolji."
Pak dadoše Koli čašu vina
I da'še mu božju vjeru tvrdu,
Da ga Srbi iznevjerit' neće.
Pođe Kola u Krnjice tvrde,
A glavari isto piju vino.
To se čudo i na dalje čulo,
U tvrdome Skadru bijelome;
To su čule bule i kadune,
Pa sramote Skadrane junake
I njihova pašu Abdi-pašu
I Turčina Hota Asan-agu:
"Što činite, što se ne bijete?
Jer se vaša sad odmeće raja!
Čujete li u Krnjice tvrde,
Petrovića Kolu kapetana,
Đe se Kola na Krajini fali:
"Jutros sam im uzeo Krnjice,
A sjutra ću Skadar ako bog da!"
Kad to čuo paša Abdi-paša,
Al' je Čerkez roda junačkoga,
Pa on zove u Skadar glavare,
Buljuk-bašu od Krajine Murta,
I Turčina Hota Asan-agu,
Što je glava nad svom Malesijom;
I vojvode hotske i kastratske,
Pa im dade pogolemo vojske,
Što Skadrana, a što Arnauta,
Pet hiljadah na tefteru kažu;
I dade im zile i borije,
Od strašivca te grade junaka,
I četiri hiljade nizama,
Da su tvrđa pleća Albanasu,
Pa im tako Abdi-paša viče:
"Hajd'te zbogom, turske buljuk-baše!
Predajem vi silnu vojsku moju
I za njome haznu i džebanu,
Obrnite Skadarskom Krajinom,
Te Krajinu kletu poharajte,
Poharajte ognjem popalite,
Do granice crnogorskog knjaza,
Nemojte se nigđe ustaviti,
Jer su Vlasi uši podignuli,
A pazite Kolu kapetana,
Radite ga uvatiti živa,
I sprav'te ga Skadru bijelome,
Da ga vidim i da ga raspitam,
Ko je njemu dao kapetanstvo."
Ovo reče i otpravi vojsku:
Jedna pođe Skadarskom Krajinom,
Za Turčinom buljuk-bašom Murtom;
Druga ide Blatom zelenijem,
U velike turske parabrode,
Pred njima je Hote Asan-aga,
Izveze se na Krnjičku Luku,
Turčin spravi tatarina svoga
U Krnjice protopopu Jovu:
"Pope Jovo, kaurska gazio,
A od vazda turski prijatelju!
Izdaj meni Kolu kapetana
I bijele u Krnjice kule,
A evo ti stotina dukatah,
Tebe ćemo stavit' kapetanom,
Nad Krnjice i nad svom Krajinom"
Lakom Srbin, da ga bog ubije!
Te izdade Kolu kapetana,
Te on ode na Krnjičku Luku
Kod Turčina Hota Asan-age,
Pare primi i povede Turke,
I pred njima Hota Asan-agu,
U svoju ih uvodio kulu,
Turske vojske tri stotine drugah;
A u drugu buljuk-bašu Murta
I sa njime tri stotine drugah-;
A ostalu oko sela vojsku,
Dok je sjutra jutro osvanulo
Hasan-agi na zlo, ako bog da!
Zove Hasan Kolu kapetana:
"Vidiš, Vlaše, silnu vojsku iašu,
Sve sam tvoje povatao kule,
Izda'še te braća Krnjičani,
Sve je selo opasala vojska;
No se predaj, mrki kaurine!
A nemoj se u ništa uzdati,
Ti u knjaza, ali Crnogorce,
Jer ti doći u pomoći neće,
U carsku si zemlju zapanuo;
Pa da imaš sokolova krila
I bijelo od labuda meso
Ne bi krila tebe unijela,
Koja te je sila opasala!
Sam se Kola u kuli nagnao,
I kod Kole sedam, osam drugah:,
Sva od kule zazidao vrata,
I razbio puškarice često,
Pa na pendžer naslonio glavu,
A u ruke drži džeferdara,
Pa ovako Kola progovara:
"Hasan Hote, Malesiji glavo!
Ja sve čujem, što meni govoriš,
Al' te okom viđeti ne mogu,
Pokaži se, da ti viđu lice."
Mudar bješe, al' se prevario,
A Kola mu riječ progovara:
"Što budališ, mrtva poturice,
I Srbina zoveš na predaju!"
Pa opali Kola džeferdarom,
Te on Hota Asan-agu gađa,
Ne pogodi Hota Asan-agu,
No Omera, njegova sinovca;
Mrtav pade u mermer avliju,
A Hasan se zatvori u kulu,
Pa ovakvu zapovijed dade:
Da sva vojska ud'ri kapetanu,
I na juriš da mu uzmu kulu.
Ma se ne da Kola kapetane
Sa njegove sedam, osam drugah,
Valja Srbin oko kule Turke,
Već mišljaše da je poginuo,
Ali njemu mali indat dođe
Od Seocah pedeset momakah
I pred njima Mitroviću Stefo;
Teke dođe udari na Turke,
Ma zaludu, kad ga ne pomaže,
Zajmiše ih uz planinu Turci.
Al' se bije Kola kapetane,
Brani sebe i bijelu kulu,
Dokle njemu drugi indat dođe
Od Crnice kapetan Ilija
I za njime dvjesta sokolovah;
Tek dođoše, na Turke ud'riše,
I stotinu glavah pos'jekoše;
Dok dođoše do Koline kule,
Tada Kola otvorio kulu,
S Turcima se biju i ćeraju:
Uto dođe Plamenac serdare
Sa vojvodom Dup'ljaninom Mašom
I ostalih sedam kapetanah
I cijela Crnička nahija;
Tek dođoše, na Turke ud'riše
Od Krnjicah Turke proćeraše,
Od Krnjicah preko Dračevicah;
Tu se mnoga prolijevala krvca
Od Turakah n Crnogoracah;
U tome ih noćca razdvojila,
Ali osta' buljuk-baša Murto
Sa njegovo tri stotine drugah
Pod zatvorom u Krnjice Gornje,
A ostao Hote-Asan-aga,
I glavari od sve Malesije
U izdajnu kulu popa Jova
I š njime je trista sokolovah;
Ma ih čuva Kola kapetane
Sa serdarom Sredanović Đukom
I Vrbicom Mašom kapetanom,
Koji vode topa knjaževoga,
Često agu na pendžeru gađu
I straha mu velika zadaju,
Ne dadu mu otvoriti vrata,
Dok se vrnu crnogorska vojska.
Uto prispje Kusovac serdare
I njegovi hrabri Ljubotinci;
Stadoše se crnički glavari
Sa sokolom Kusovac serdarom.
Kazaše mu, šta je kod njih bilo,
Da su dosta glavah otkinuli,
Mnogo kućah ognjem izgorjeli
I natrag su Turke poduzbili;
Ali turska ne odlazi vojska,
No prilazi, u indat dolazi,
Da izbavi Murta buljuk-bašu
I sokola Hota Asan-agu
I njegovo drugah šest stotinah:
"No što ćemo, Kusovac serdare?
Kule tvrde, a zorni junaci,
Nećemo ih na juriš uzeti,
Mnogo ćemo izgubiti vojske."
Tada serdar njima progovara:
"Ne bojte se, crnički glavari!
Nego našu prevedite vojsku,
Među Blatom i među Krnjice,
Ja ću čuvat' u zatvoru Turke,
Dok nam indat od Cetinja dođe,
Da čuvamo, da ih ne puštimo."
Taj čas serdar sitnu knjigu piše,
A šalje je na Cetinje ravno,
Na Cetinje svome gospodaru,
Sve mu pravo po istini kaže,
Još mu indat od Cetilja traži.
Tada knjaže sluge sazivaše,
Koji brzo pred njim izidoše,
Onda zove milog kuma svoga,
Kuma svoga vojvodu vjernoga,
Vujovića Petra s Ljubotinja,
Pa ga spremi u Krnjice tvrde
I dade mu Riječku nahiju
I katunskih hiljadu momakah,
Pa mu tako knjaže progovara:
"Hajde, zbogom, vjerna slugo moja!
Pazi indat od Skadra bijela,
Što će Hotu u obranu doći;
Ako bog da te razbiješ Turke,
Predaće se Hote Asan-aga."
U mlađega pogovora nema,
Pođe hitro u Krnjice tvrde,
Za njim dvije hiljade momakah,
Tu nahodi crničke glavare.
Vojvoda im božju pomoć zvaše,
A oni mu boga privatiše,
I divno mu mjesto načiniše;
Sjede junak među glavarima,
Pa im poče kazivat' vojvoda,
Zapovijed svoga gospodara:
"Vlast mi daje i daje komandu
Nad svom našom u Krnjice vojskom,
I koji me ne bi poslušao,
Da mu sabljom posiječem glavu."
Svi glavari vojvodi rekoše:
"Mi slušamo svoga gospodara
I onoga koga nam on spremi,
No na noge, naša vojevodo,
Jer će ni sad udariti Turci,
A silna je vojska u Turakah,
Biće muke niz krnjičke luke!"
Tad vojvoda razredio vojsku,
Kapetane meće u poredu,
A za njima sva plemena redom,
Među njima Plamenca serdara,
I sokola vojevodu Maša;
S druge strane Riječku nahiju,
A pred njima Jovićević Sava,
To je serdar ravnoga Ceklina,
I kapetan Stanka s Ljubotinja.
Tek vojvoda razredio vojsku,
A udari Albanija ljuta
Na krvavu Crničku nahiju.
Tu se crna prolijeva krvca:
Boj se bije, nigda ne prestaje!
Ginu Turci, ginu Crnogorci,
Na muci se poznaju junaci!
Muški su im navalili Turci.
Onda reče Plamenac serdare:
"A sad, braćo, ako boga znate!
Da l' nijesmo vjeru učinili,
A s Turcima đe se sastanemo,
Da nećemo dugo razmicati.
No pojednom puške isturiti,
Pa u Turke juriš učiniti?
Đe su turske glave i oružje,
No svakoga unijaše mrtva?"
Tada viknu vojevoda Petro
Na junake Riječke nahije,
Kapetana Golubović Stanka:
"Juriš, brate, Stanko kapetane!
Jer se danas dijeli poštenje!"
Tada momci juriš učiniše
S noževima u bijele ruke,
Zajmiše ih niz široke kule,
Poćeraše preko Dračevicah,
Zajmiše ih skadarskom krajinom,
Dokle ih je noćca razdvojila.
Tu hiljadu glavah pos'jekoše,
I Srbi se natrag povratiše:
Nose tursko ruho i oružje,
Turske glave na strževo kolje,
Dok su došli u Krnjice tvrde,
Onda zove Petar vojvoda,
Zove Srbin Hota Asan-agu
I Turčina buljuk-bašu Murta:
"Predajte se, turska dva glavara,
A dajem vi božju vjeru tvrdu,
Životu vi ništa biti neće,
Samo vaše predajte oružje;
Vas ću vodit' svome gospodaru,
Ka' robove svezanijeh rukah!"
Onda reče Hote Asan-aga:
"Slušaj dobro, srpska vojevodo!
Ja ti doći na predaju neću,
Dokle mi je Skadar na Bojani,
I u Skadru birani junaci,
I carevi valjatni nizami,
Oni će mi u pohode doći,
I odavle mene izvaditi."
A veli mu srpska vojevoda:
"Ne uzdaj se, mrtva poturice!
Na Skadrane careve nizame,
Jutros su se tebi opravili,
A mi smo im na susretu bili,
Hiljadu im glavah otkinuli,
Još hiljadu na mrtvo ubili,
Dv'je hiljade bilo ranjenikah;
Ako meni, ago, ne vjeruješ,
Ti pomoli na pendžeru glavu,
Pa pogledaj mrke Crnogorce,
Na njih tursko ruho i oružje,
Svi u crnu obojeni krvcu;
Iznad kule Kole kapetana,
Turske glave na straževo kolje;
A nemoj se uzdat' na Skadrane,
Što ne vidiš, ni viđeti nećeš;
No ćeš u tu izgorjeti kulu,
Zadajem ti božju vjeru tvrdu!"
Kad to viđe Murto buljuk-baša,
Tada junak riječ progovara:
"Asan-aga, da se predajemo,
Već na Turke uzdanice nema,
Kad je 'vako kasapnica bila
Od Skadranah i od Albanasah!"
Ma mu Hote Asan-aga vika:
"Nema, more, vjere u Srbina,
Osobeno ka' u Crnogorca!"
Ali Murto njemu odgovara:
"Imam vjeru u njihova knjaza
I njegove velike vojvode,
A drugoga ni pitati neću."
Pa svojemu društvu govorio:
"Haj'te, Turci, da se predajemo,
Svi oružje nos'te naopako,
Dok dođemo do Petra vojvode."
Pa za Murtom izađoše Turci,
Predadoše svijetlo oružje
Pred vojvodom i pred glavarima.
Kad to viđe Hote Asan-aga,
Divno viđe, da je poginuo;
Predade se Petru vojevodi
S njegovijem društvom valjanijem,
Sve oružje pred njima predaše,
A u ropstvu Turci ostadoše.
A neka ih, crn im obraz bio!
Nagrdiše Albaniju ljutu!
Neka znadu, pasje vjere Turci,
Neka znadu, šta su Crnogorci!
Pita Turčin Hote Asan-aga:
"O vojvodo, Petre s Ljubotinja,
Bud' li tako pos'jekoste Turke
I ćeraste svom turskom krajinom,
Je li tvoje vojske poginulo
U krvavu tursku kasapnicu?"
Tada Petar njemu odgovara:
"Nije naše mnogo poginulo:
Sto i trides't na mrtvo junakah,
Među njima tri sokola siva,
Tri sokola, do tri kapetana:
S Ljubotinja Golubović Stanko,
Od Crnice Mićanović Tomo
I delija Vojvodiću Miko;
U raju im počinule duše,
Jer su život za poštenje dali!
Još nam ima trista ranjenikah,
Od ranah im ništa biti neće,
Jer medizi njima ne trebuju,
Liječe se sami Crnogorci,
Kao mrki u planini vuci."
I još aga nešto zborit' šćaše,
No mu ne da Petar vojevoda:
"Diž' se, aga, doma da idemo,
Ja se bojim moga gospodara,
Jer sam mu se nešto zakasnio,
Da me knjaže štogođ ne pokara"
Onda stavi gardu u paradu,
Među njima roblje povezano,
A pred robljem Murtu i Asana
Svezanijeh rukah naopako,
A pred njima srpske vojevode;
A predaše hadži-popa Jova,
Š njim njegovu nevjernu družinu,
Što u sela dovedoše Turke,
Kapetanu preda'še u ruke,
Svakojemu posiječe glavu.
Da se ne bi drugi prevario,
Ni izdao Srbe u Turakah!
Zdravo došli na polje Cetinje,
I sve tursko roblje dovedoše,
Pod palatom crnogorskog knjaza,
Koliko je Polja Cetinjskoga,
Po njega je pritisnula vojska,
Što robovah, što Crnogoracah.
Onda knjaže među vojskom stade,
Barjaktari digoše barjake,
A u šemluk pucaju lubarde,
U manastir zvona zazvoniše,
A u zemlju Turci pogledaše;
Al' je knjaže srca milostiva,
Robovima popuštaše ruke,
Pa im daje kafe i duhana,
A Srbima vina izobila.
Tu trajaše dva mjeseca danah,
Dok se Turci doma uželješe,
Pa pred knjazom na zemlju padoše:
"Aman, knjaže, imena ti tvoga!
Il' nas pušti, il' nas posijeci!
Jerbo smo se uželjeli Turci,
Svoga roblja i svojega doma,
A najviše svoga zavičaja."
Al' je knjaže srca milostiva,
Te otvori iz tamnice Turke,
Svaki Turčin ode pjevajući,
Asan-aga crni kukajući:
Žali Asan obraz i poštenje,
Pošlje boja već kajanja nema.
To j'e bilo, istina je bilo,
Tu sam bio, očima gledao.
 

Pogibija tri srpska sokola
(1862 god. u Dugi)

Turska se je vojska sakupila,
Baš na Gacko pod Čengića kulom,
Kod Derviša paše carevoga,
Ima vojske dvanaest hiljadah;
Goni Turčin tajin i komore,
Da doćera gradu nikšićkome,
Pa on uze šest hiljadah vojske,
Š njima ide niz Dugu krvavu;
Sobom vodi ubojne topove,
Goni silni tajin u Nikšiće.
Zdravo bješe Dugu pregazio
I doćera tajin u Nikšiće,
Pak se opet u Dugu povrati,
Š njim je vojske puno šest hiljadah.
Vozi Turčin ubojne topove,
Jer se boji od Crnogoracah.
To viđeli do tri pobratima:
Jedno bješe serdare Šćepane,
Drugo serdar Banjanine Đoko,
Treće bješe vojvoda Ilija,
Crnogorski strašni megdandžija,
Sa serdarom Nikolićem Šogom;
Š njima ima tri stotine drugah.
Reče soko vojvoda Ilija:
"Slušajte me, oba pobratima,
I sva moja družino uzdana!
Ja bih danas, da im udarimo
Na Derviša i njegovu vojsku,
Nek' je u njeg' vojske šest hiljadah,
A u nas je trista sokolovah.
Kad zacikte naši džeferdari,
Kad se stanu premetati Turci,
Smutiće se po gori zelenoj,
Ostaviće zile i borije
I njihove ubojne topove."
Onda reče serdare Šćepane:
"Ne, vojvodo, ako znaš za boga!
Nas je malo, a Turakah mnogo,
Ludo ćemo izgubiti glave."
Onda reče vojvoda Ilija:
"Čuj, serdare i družino redom!
Ja ću danas ud'riti na Turke,
Na Derviša i njegovu vojsku
I njegove zelene topove
Da bih znao, e ću poginuti!"
Što je reka', nije prevario,
Oko puta poredio društvo:
Po dvojicu i po četvoricu,
Po petinu i po desetinu;
A on sjede sa tri pobratima
Nakraj druma, pod zelenu jelu,
I družini riječ besjedio:
"Nemoj koji pušku isturiti,
Dok ne pukne moga džeferdara
Na Derviša, pašu carevoga,
Neka drumom propasaju Turci,
Ja ću znati, kad ću započeti;
A Derviš će biti s topovima,
Đe j' najviša snaga od Turakah."
Prevari se, žalosna mu majka!
Pa uz Dugu najaviše Turci:
Derviš minu u prvu družinu,
A topovi u srednju družinu.
Sve ih pazi vojvoda Ilija,
Mnoge Turke broji džeferdarom,
Namjera mu nanijela bila
Iz Mostara Dizdarević Salka,
Vas u srmu i u čisto zlato
Na đogatu, ka' na gorsku vilu;
Golu nosi u rukama ćordu,
A sve ide na prema topovah.
On pomisli, da je Derviš paša,
Vojvoda ga gađa džeferdarom,
On ga gađa i pogodi divno
Niže fesa u čelo bijelo:
Slomio mu čelo pod sarukom.
Pade Turčin niz konja đogata,
Iz ruka mu ispanula ćorda,
A pritrča vojvoda Ilija,
Pa mu britku ugrabio ćordu,
I rusu mu posiječe glavu.
Kad to viđe serdare Šćepane,
Sa serdarom Banjaninom Đokom
I serdarom Nikolićem Šogom,
Jedanak im pukli džeferdari.
To viđela družina uzdana:
Zaciktaše tanki džeferdari
Oko druma sa obije strane,
Smetoše se po planini Turci,
A gone ih mrki Crnogorci;
Tri serdara s vojvodom Ilijom
Jesu britke sablje povadili,
Pa sijeku i razgone Turke;
Dok topove Turci ostaviše,
A Ilija na topove dođe
I na tursku silnu džebeanu;
Serdar Šćepan razagoni Turke
Sa serdarom Banjaninom Đokom
I ostali mrki Crnogorci;
Đe je sreće, ima i nesreće:
Puče tanka puška od Turakah,
I pogodi serdara Šćepana
Pod kalpakom u čelo bijelo,
Ni živa ga zemlja ne dočeka!
A neka ga, već mu ne pucala,
Koja ubi onakoga zmaja!
Serdar Đoko ustavit' se neće,
No siječe i razgoni Turke.
Puče druga puška od Turakah
I pogodi Banjanina Đoka
Posred puca, đe mu duša kuca,
Ni živa ga zemlja ne ščekala!
A neka ga, već mu ne pucala!
No Ilija uzmaknuti neće
I uz njega ljuti Crnogorci,
S Turcima se biju i ćeraju:
Ginu Turci, ginu Crnogorci,
Prolama se zelena planina.
Opet puče puška od Turakah
I pogodi vojvodu Iliju,
Živo mu je srce ponijela!
Al' se opet biju Crnogorci,
Sokoli ih Nikoliću Šogo,
Dok i njega rane dopadoše,
Na tome su boja razdvojili.
Tu pogibe vojvoda Ilija,
Sa njegova oba pobratima,
I suviše šezdeset momakah
Od valjane naše Gore Crne;
Crnogorci, kao sokolovi,
Tu pogibšu braću ukopaše;
Ondar turske glave izbrojiše:
Tri stotine i šezdeset više,
I dvadeset živih uhvatiše,
Kojijema život oprostiše,
I careva dva topa ognjena
I veliku carevu džebanu;
I tu Srbi šićar zarobiše:
Dosta konjah, ruha i oružja
I žutijeh engleskijeh lirah
Be aferim, naši vitezovi!
Iako ste tako izginuli,
Vi ste rodu slavu napravili!
A, Dervišu, sramota te bila!
Što ostavi careve lubarde.
I tolike pos'ječene glave!
Sa čim ćeš se caru pofaliti?
Koja te je sila naćerala?
Je li bilo prema tebi vojske?
Al' neka znaš, carev kapedžija!
Junaci su bolji Crnogorci,
Nego tvoji Osmanlije Turci.
Ti, Ilija, sa dva pobratima,
I sa tvojom pogibšom družinom!
U raju vi počinule duše,
Jer ste život za poštenje dali
I lijepo ime crnogorsko:
Vaše će se ime spominjati
Dokle teče sunca i mjeseca!
 

Boj u Vasojevićima i pogibija Selim-paše
(1862 god.)

Sultan Azis otpravio vojsku
Na Nikolu Petrovića knjaza
I njegovu lomnu Goru Crnu,
Pa na troje razd'jelio vojsku:
Jednu spremi niz Hercegovinu,
A pred vojskom Derviš-pašu svoga;
Drugu spremi Albanijom ravnom,
Da udari na Brda široka,
A pred vojskom pašu Abdi-pašu;
Treću vojsku na Vasojeviće,
A pred vojskom dvije paše silne:
Selim-paša i Husein-paša,
A za njima dvadeset hiljadah,
Što nizamah, a što Arbanasah;
A u Skadar svojega mušira,
Omer-pašu veljega vezira,
Da s cijelom vojskom komandira;
U Prizren su razd'jelili vojsku:
Selim-paša na Budimlje pođe,
A Husein u Gusinje pođe.
Glas dopade u Vasojeviće
Baš sokolu vojvodi Miljanu,
Da će njemu udariti Turci;
Onda junak na noge skočio,
Poče kupit' po nahiji vojsku,
Brže trče sedam kapetanah
I dvadeset mladih perjanikah
Od zenđile Vasove nahije;
Dok evo ti mladi barjaktari,
Pod barjake uređena vojska
U široke Đurđeve Stupove,
Kod bijele crkve svetog Đorđa;
Pa vojvoda među vojskom stade
I poče im junak besjediti:
"Vaso'vići, moja braćo draga!
Čujete li tresku i grmljavu
Oko naše srpske Gore Crne,
Crne Gore i ravnijeh Brdah,
I kako se kolju Crnogorci
I Brđani, na glasu junaci,
Sa Turcima na svakoju stranu?
Turska ih je sila oklopila,
Mi sjedimo, ništa ne činimo!
I nama se sultan potežio,
Posla' nam je dvije paše svoje
I za njima dvadeset hiljadah;
No junački da ih dočekamo
Na svijetle sablje i gadare,
Pa što kome bog i sreća dade!
Ja se uzdam u boga višnjega
A u staru sreću crnogorsku,
Da hoćemo pridobiti Turke."
Stade Miljan uređivat' vojsku:
Kapetane jedan do drugoga,
A za njima uređena vojska,
Nije šala, dragi pobratime,
Ko pogleda vojvodu Miljana
Na đogatu konju od megdana,
Junaštva mu u hiljadu nema,
I ljuckoga uma i razuma;
Još ovako riječ besjedio:
"Vaso'vići, moja braćo draga!
Ja se u vas mogu pouzdati,
Ka' u moje srce u njedrima,
Ka' u moje svijetlo oružje;
Ja znam da ste dobri za junaštvo;
U koga se ponajbolje nadam?
U dva brata do dva Dedovića,
Jedno Mira, drugo Radisava;
Od Turakah prepanut' se neće,
Najprvi će počet' s'jeći Turke,
Ka' što su se vazda naučili;
I sokola kapetan Radula,
Peča sitna, ma je ognjevita,
Njega fale naši krajičnici,
Da siječe dobro turske glave;
I sokola Popović Ivana,
I deliju Miletića Đola,
Vazda sam ga u boju gledao
S golim nožem u bijele ruke
Đe siječe oko sebe Turke;
I sjutra će tako, ako bog da!"
Vaso'vići, sivi sokolovi,
Počeše se međ' sobom da fale,
Koliko će koji posjeć' glave;
Utoliko navališe Turci
Na Kruševo do Polimlja ravna.
Pred njima je paša Huseine;
Dočeka ga vojvoda Miljane:
Tu se vazdan biše i ćeraše:
Tu se crna prolijeva krvca.
Jedan drugom odolet' ne može,
Dokle ih je noćca razdvojila;
Malo Srbah, a malo Turakah,
Junaci su bolji Crnogorci,
Nego grdni Osmanlije Turci.
Kod vojvode okuplja se vojska,
Prema turske tabor načinio,
Pa doziva pašu Huseina:
"Husejine, turska kukavice!
Jesam li te kako dočekao?
Jesam li ti napravio mesa
Od tvojijeh baša i bimbaša?
Mnoge sam ti otkinuo glave,
I mnogo li ti uzeo oružja
I dobrijeh konjah sedlenikah,
Kako će ti na konaku biti?
U jad će ti ova noći doći,
A na gore jutro osvanuti,
Ako bog da da te nađem tuna!"
Paša šuti, ništa ne govori,
Vidi tursku grdnu kasapnicu,
Vidi mnoge mrtve i ranjene,
Vidi mnoge pos'ječene glave
Od Turakah carskijeh sinovah;
Prepade se, sramota ga bila,
Pa uteče glavom bez obzira,
A za njime sva ostala vojska,
Utekoše plavu i Gusinju,
A glas dođe vojvodi Miljanu,
Al' se Miljan grdno rasrdio
Na glavare i na kapetane
I na mladu momčad barjaktare:
"Što činiste, što ih ne gledaste?
No puštiste da pobjegnu Turci!"
Tu iskori sve glavara redom
I njegove cijele vojnike,
Pa im strogo govori vojvoda:
"Slušajte me, moja braćo draga,
Uteče ni paša Huseine;
A neka ga, sramota ga bila!
No pazite pašu, Selim pašu,
U Budimlju na polju Rudešu,
Radite ga uhvatiti živa
I njegovu zatrijeti vojsku."
Ode Miljan kod Budimlja ravna
I razgleda pašine čadore,
Đe je Turčin utvrdio šance,
A u šance nizam u parade,
A oko njih brze konjanike,
Među njima zelene lubarde.
Pa kad Miljan uredio vojsku
Oko polja na svakoju stranu,
Tad doziva pašu, Selim pašu,
I ovako njemu progovara:
"Selim pašo, izgubio dušu,
Kao što ćeš izgubiti glavu
I svu tvoju nesrećnu družinu
I topove cara od Stambola
I njegovu aznu i džebanu,
Da te nije knjiga dopanula,
Od tvojega paše Huseina,
S kojijem si razdvojio vojsku
I na našu zemlju udario?
Je li ti se dobro pohvalio?
Je li dosta roblja zarobio?
Juče sam se š njime pozdravio
U Kruševu do Polimlja ravna;
Mi smo njemu mnogo jada dali
I mnogo mu vojske izgubili,
Pa me jutros ne smje iščekati,
Da i jutros megdan dijelimo,
No uteče Plavu i Gusinju
I uvede nekoliko vojske;
Pa sam se ja k tebi potešio,
I tebe ću znati pozdraviti."
Selim paša vjerovati neće,
Što mu kaže vojvoda Miljane,
No sve bolje uređuje vojsku
I ovako govori vojvodi:
"Drži mi se, vojvodo Miljane!
Ti ne možeš meni udariti,
U mene je azna i džebana;
U mene su konji i topovi
I carevi birani vojnici;
Ćeraću te uz Kom, uz planinu,
Goniću te niz Brda široka,
Zajmiću te preko Gore Crne,
U sinje te more utopiti."
U riječi, u kojoj bijahu,
Al' eto ti jednog konjanika,
Arnauta iz grada Gusinja,
Vas u crnu ogreznuo krvcu;
Kad pred pašom u taboru dođe,
Selim paši riječ progovara:
"Husein je mene otpravio,
Da ti kažem, šta je juče bilo,
Na Kruševu i Polimlju ravnom;
Mi smo juče grdno izginuli,
Pa utekli glavom bez obzira,
Od Miljana i Vasojevića,
Nego bježi, ne unio glave!
Ka' je bome ni unijet' nećeš."
Kada paša riječ razumio,
Prepade se, sramota ga bila,
Pa uteče glavom bez obzira,
A ostavi popete čadore.
To vidio vojvoda Miljane,
Pa je za njim uredio vojsku
Vaso'vićah dvadeset stotinah.
Jaše Miljan pretila đogata,
Golu nosi u rukama ćordu;
Zove Miljan pašu Selim pašu:
"Obrni se, sramota te bila!
I obrni pretila alata,
Da junački megdan dijelimo,
Đe gledaju obadvije vojske'"
Paša šuti, ništa ne govori,
No pogleda Miralaja sina,
A miralaj u zelenu travu,
Oba bježe, ne osvrću glavu;
A goni ga vojvoda Miljane,
S' dv'je hiljade Srbah vitezova.
Pobiše se Srbi sa Turcima,
Cikte tanke breške i latinke ^[1],
A pucaju turske kumburlije;
Stade jeka careve lubarde,
Stadoše se premetati momci,
Ubojnici sa obije strane:
Ginu Turci, ginu Crnogorci,
Sokoli ih vojvoda Miljane,
Pak poviknu do dva Dedovića:
"Đe su turske glave i oružje?
No svakoga uniješe mrgva!"
No da vidiš dva sokola siva,
Đe u Turke juriš učiniše,
A pored njih kapetan Radule,
S pobratimom Vuletićem Đolom,
Pa u Turke juriš učiniše,
I počeše prvi s'jeći Turke.
Ovo viđe Milun kapetane,
Pa poviknu barjaktara svoga,
Barjaktara Marnića Novaka:
"A Novače, moj sokole sivi!
Sad u Turke da se ogledamo."
Skoči Novko kao soko sivi,
Pa u Turke juriš učinio,
Nosi barjak u bijele ruke,
Pa on junak poče s'jeći Turke.
Kad viđeše mladi barjaktari,
Đe zagazi Milun kapetane,
S barjaktarom Marnićem Novakom,
Sad kidisa dvades't barjaktarah,
A za njima dvadeset stotinah,
Svi u Turke juriš učiniše
S noževima u bijele ruke.
Stade klepet uz Budimlje ravno,
Tu se lome mači i andžari
I od žive vatre džeferdari;
Tu se lome sablje i gadare;
Tu se kolju mladi ubojnici;
Ginu Turci, ginu Crnogorci;
Tu se mnoga prolijeva krvca
Od Turakah i Crnogoracah;
Sokoli ih Miljan sa đogata,
Krvava mu sablja do balčaka,
A desnica do ramena ruka;
Dok u Bior doćeraše Turke,
Na tome su boja razdvojili.
Tada Miljan povratio vojsku,
S vojskom siđe u Budimlje ravno,
Sjede Miljan na polju Rudešu,
Đe su turski popeti čadori,
Za njim ide vojska svakolika;
Tada svoju izbrojio vojsku,
Ali mu je vojske izginulo
Sto i trides't i četiri druga,
Među njima dva sokola siva:
Jedno ti je kapetan Radule,
A drugo je Miletiću Đole;
Još imaše trista ranjenikah,
Što su rane u boju dobili.
Pak stadoše brojit' turske glave,
Tu nađoše šesnaest stotinah,
Među njima Selim paše glava
I njegova Miralaja sina.
Nosi glavu Dedoviću Miro
Od silnoga paše Selim paše,
Pa je junak pred vojvodu tura,
Još ovako njemu progovara:
"Evo glava Selim paše silna
Za mojega brata Radisava,
Kojega sam jutros izgubio
U ovome boju krvavome."
Stade Miljan šićar dijeliti,
On dijeli ćurke i saruke,
Pa dijeli konje sedlenike
I s Turakah svijetlo oružje,
A izabra dvanaest sabaljah,
Te ih posla svome gospodaru
Na Cetinje Petroviću knjazu,
I posla mu list knjige bijele,
Sve mu kaže što je kod njih bilo,
I kako su Turke propratili.
Kada knjaza glasi dopadoše,
To je knjazu mnogo milo bilo,
Na Tablji mu pukoše lubarde,
Šemluk čini vojvodi Miljanu
I njegovu svakome vojniku;
Još ovako knjaže progovara:
"Be aferim, moj vojvodo pravi!
Kad znaš tako dočekati Turke,
Ti si Srbin, srpskoga imena
I od srpske krvi i plemena,
Zdravo bio sa svijem Srbima!"

^[1] Ovo su puške gvozdenjače, duge sedam malih pedi; u Vasojevićima su sve takve puške, i rijetko koji džeferdar nosi, kao god i njihovi susjedi Arnauti. U Hercegovini ove puške zovu: "lazarine".
 

Boj na Ništicama
(1862 god.)

Šetnju šeta crnogorski knjaže
Po ravnome Polju Cetinjskome,
Oko njega dvanaest vojvodah;
O svačemu zbore vojevode;
A najviše zbore za junaštvo,
No govori Petroviću knjaže:
"Fala bogu, moje vojevode!
Evo sada po godine danah,
Otkako se biju Crnogorci
Sa Turcima po Hercegovini
I pitomoj zemlji Albaniji,
Ja svud čujem munje i gromove,
Đe no puca i đe odliježe!
Otsvud srećni dolaze glasovi,
Ne mogu vi svuda spominjati,
Kao što bi u Krnjice tvrde
Od Asana, hotskoga glavara;
Ali što bi na polju Rudešu,
Na Rudešu i Vasojeviće
Od Miljana s pašom Selim-pašom
I ostale različne bojeve;
Ja se nadam sreći i poštenju,
Ako bog da i bogorodica!
I lijepa sreća crnogorska!"
Vojvode se svi pred knjazom fale,
Kolike će koji pos'jeć' glave;
No se knjazu oči otiskoše
Širokijem Poljem Cetiljskijem,
Dok ugleda crnogorsko momče,
Koje bjehu rane dopanule:
Nosi desnu u lijevu ruku,
A lijevu o grlu bijelu,
Vas u crnu ogreznuo krvcu;
Pravo ide svome gospodaru,
Gospodaru, knjazu Nikolaju,
Pa on knjazu božju pomoć zvaše,
A knjaz njemu riječ odgovara:
"Da si zdravo, mladi ubojniče!
Vidim da si s krvave poljane,
Gazio si neđe vatru živu,
I bog da zna do tebe samoga,
Je li iko tu živ ostanuo!
No mi pričaj što gođ, ubojniče!"
Ali momče tako progovara:
"Da si zdravo, dragi gospodare,
Juče smo se poklali s Turcima
U krvavu Dugu od Nikšićah
S Derviš-pašom i silom njegovom:
Tri stotine i šezdeset više,
Što turskijeh glavah pos'jekosmo,
I dvades't im živih uhvatismo,
Kojijema život oprostismo;
Uzesmo im dva topa ognjena
I veliku tursku džebeanu;
Nas šezdeset u boju pogibe;
Među nama tri sokola siva:
Serdar Šćepan s Banjaninom Đokom
I sokolom vojvodom Ilijom!"
Kada knjaže njega razumio,
Žali knjaže Đoka i Šćepana
I sokola vojvodu Iliju,
Kao desnu iz ramena ruku,
Pa pogleda sve vojvode redom
I ovako njima progovara:
"Zbilja smo se s carem zavadili?
Valja se bit' š njime do jednoga!'
Kad to čuo Petar vojevoda,
Dobro žali tri sokola siva,
Pa se moli svome gospodaru:
"Podaj meni nekoliko vojske,
Ja ću poći na Hercegovinu,
I potražit' pašu Derviš-pašu,
Pokajaću Đoka i Šćepana
I sokola vojvodu Iliju,
Koji su se osvetili sami
I još mnoge Srbe od Kosova."
Knjaz mu dade nekoliko vojske,
Ode Petar na Hercegovinu;
Dok iziđe u Dugu krvavu,
Kod njega se okupila vojska
Do četiri hiljade momakah,
Katunjanah i Bjelopavlićah.
Glas dopade Petru u ordiji,
Da se Derviš s Gacka otisnuo
Sa dvadeset hiljadah Turakah,
Hoće hodit' niz Dugu krvavu
Bijelome gradu nikšićkome.
Ondar Petar poredio vojsku!
S jedne strane Boškovića Baja
I Nikića Toka kapetana
I za njima hiljadu Brđanah;
S druge strane bratučeda svoga,
Kapetana Mašanović Stanka,
Sa sokolom vojvodom Jovanom
I sokolom vojvodom Antom
I za njima mrki Katunjani;
Jedan dio sebi ostavio,
Pa družini riječ govorio:
"Slušajte me, braćo Crnogorci!
Nemoj koji pušku isturiti
Na daleko Turke poplašiti,
Da ga mojom ne pos'ječem ćordom!
Ja ću znati, kad ću započeti."
Pa otpravi arambašu Peka
Š njim momakah četiri stotine
Kod Ništice u goru zelenu,
Da za njega Turci i ne znaju;
Utoliko naljegoše Turci,
Pod jelama sjede Crnogorci,
Dok se gora napuni Turakah,
Onda viknu Petar vojevoda:
"A na noge, moji sokolovi!
Došle su ni utve zlatokrile,
Same su ni glave donijele!"
Pa opali vezenu šišanu,
Zaciktaše srpski džeferdari
Oko druma sa obije strane,
Smetoše se u planini Turci,
Kidisaše mrki Crogorci!
Ko će prvi počet' s'jeći glave?
Ponajprvi arambaša Peko,
Baš sa drugah četiri stotine
Ozrinićah, kao mrka vuka;
On Turcima uzmaknuti neće,
Ponajprvi pomiješa vojsku:
S druge strane vojvoda Jovane
Sa vojvodom Dakovićem Antom
I sokolom Stankom kapetanom;
S treće strane Boškoviću Bajo
Sa Nikićem Tokom kapetanom
I za njima hiljadu Brđanah;
A s četvrte Petar Vukotiću,
Vojvoda od knjaževe garde,
Golu nosi u rukama ćordu,
A nagoni svoje na junaštvo;
Boj se bije, nigda ne prestaje;
Ginu Turci, ginu Crnogorci;
Tu se lome mači i andžari
I od žive vatre džeferdari;
Tu se kolju ljetnji dan do podne,
Dok Turcima muka odoljela,
Utekoše uz Ništice ravne,
Na tome su boja razdvojili.
Pa vojvoda sjede na razboju,
Te glavare sebi sazivaše
I njihovu svukoliku vojsku,
Tu pogibšu braću izbrojiše:
Pet stotinah mrtva i ranjena,
Što u boju tome ostadoše;
Dok stadoše brojit' turske glave:
Tri hiljade i sedam stotinah,
A ranjene ni brojiti neću;
Još su mnogo uzeli šićara:
Tu hiljadu konjah ugrabiše,
Pod sedlima i pod ratovima
I veliku tursku džebeanu.
Tu su Srbi šićar dijelili,
Svakojemu drugu pojednako,
Najboljemu, kao najgoremu,
A pogibšu braću ukopaše,
Ranjenike doma otpraviše.
Onda Petar sitnu knjigu piše
Jednu šalje na polje Cetinje,
Gospodaru Nikolaju knjazu,
Sve mu što je i kako je kaže,
Ka' je divno popratio Turke,
Još mu posla dva hata krilata
I trideset i sedam sabaljah,
Što nosahu baše i bimbaše;
Pa vojvoda drugu knjigu piše,
Pa je šalje Gacku širokome
Na Derviša pašu carevoga:
Znaš, Dervišu, ne znali te ljudi!
Da ja žalim Đola i Šćepana
I sokola vojvodu Iliju,
Koje si mi skoro izgubio,
Kad ostavi careve topove:
Oni su se osvetili sami.
I ja sam ih jutros pokajao;
Dervišu se, nemoj prevariti,
Kad izbrojiš na tefteru vojsku,
Ni tražit' ih po ovoj planini,
Ja sam ti ih danas izbrojio:
Tri hiljade i sedam stotinah,
Što ostaše na ravne Ništice,
Osveta je ovo, poturice!
Još ti dajem božju vjeru tvrdu,
Čekaću te u ove planine,
Da bez krvi Dugu ne pasaješ!"
 

Boj na Medunu u Kučima
(1862 god.)

Cmili nešto gore u planini:
Al' je zmija, al' bijela vila?
Al' je oraj polomio krila?
Ali soko pilad pogubio?
Nit' je zmija nit' bijela vila,
Nit' je oraj polomio krila,
Niti soko pilad pogubio,
Nego Srbin iz kučke krajine,
Skraj Meduna, grada bijeloga,
Vojvoda Miljanović Marko;
Evo ima četiri godine,
Otkad Kuče Turci poharaše,
Turcima se Kuči predadoše,
I krvavu sablju poljubiše,
Ma ne hoće vojvoda Marko,
Sam se drži pri Komu planini,
Sobom nema druga ni jednoga,
Do sokola Stanojević Joša.
Bije Turke, nikad ne prestaje,
Od Meduna dokraj Podgorice,
Četrdeset glavah otkinuli,
I to im se malo učinilo,
Na se meću turačke haljine,
Šetaju se po Zeti prostranoj
I lijepoj šeher Podgorici;
Turski idu, a turski govore,
A po turski povezali čalme,
Po turski su sablje pripasali,
Po gradu ih niko ne poznaje;
Dok udari akšam i jacija,
Tad po jednu posjekoše glavu,
Pa je nose Komu na planinu.
To trajalo četiri godine,
Dok pogibe Stanojević. Jošo,
Sam ostade vojevoda Marko,
Misli junak šta će od života;
Sve mislio na jednu smislio,
Ode Srbin preko Gore Crne
Dokle dođe na polje Cetinje,
Pred svojijem Nikolajem knjazom,
Pa se knjazu smjerno poklonio,
Ljubi njega u skut i u ruku,
Pita njega crnogorski knjaže:
"Oklen si sad, kučki vojevodo!
Zar nijesi poša' kod Turakah,
Ka' ostali svi kučki glavari?"
A vojvoda knjazu odgovara:
"Slušaj dobro, dragi gospodare!
Ja nijesam bio u Turakah,
Niti ću se predati Turcima,
Dok je moja na ramenu glava;
Evo ima četiri godine
Kako se sam bijem sa Turcima;
Sa mnom nema druga ni jednoga,
Do sokola Stanojević Joša,
Juče mi je Jošo poginuo,
Pod gizdavom varoš Podgoricom!
Sad sam osta', bez nigđe nikoga
Od kučkoga roda žalosnoga!
Al' te molim, dragi gospodare!
Da mi podaš nekoliko vojske,
To Piperah i Bratonožićah
I serdara Piletića Jola,
Da udarim na Medunu gradu,
I popalim turske karaule;
Od Meduna do Zete prostrane,
I krvave varoš Podgorice
Biće Kuči, đe i moja glava."
Ali knjaže njemu odgovara:
"O vojvodo, Miljanović Marko!
Sad ne mogu da ti indat dajem,
Evo ima po godine danah,
Ka' se biju Katunjani mladi
I Brđani, sokolovi hrabri,
Po granicah od Hercegovine.
Oni raju brane od Turakah;
A znaš šta je na Krnjice bilo,
Na Krnjice i tvrde Ponare?
Tu i danas našu vojsku kažu:
Još, čuješ li, što se tamo radi
U zenđilu Vasovu nahiju
Na sokola vojvodu Miljana,
Na Miljana i Vasojeviće,
Dvije paše sa dvades't hiljadah?"
Al' vojvoda od njeg' ne otstupa,
Nego bolje pri njemu pristupi,
Pa ga ljubi u skut i u ruku:
"Ja ti mnogo i ne tražim vojske,
No Pipere i Bratonožiće,
I podaj mi dva topa ognjena,
Pa što bog da i sreća junačka!"
Knjaz mu više ni zboriti neće,
No mu dade dva topa ognjena,
I Vrbicu Maša kapetana,
I njegovo dvadeset tobdžijah
I serdara Piletića Jola,
I za njime hiljadu momakah;
Otidoše pravo na Medunu.
Kad vojvoda na Medunu dođe,
Prema grada namjesti lubarde
I četiri stotine momakah,
Da čuvaju grada i kapiju,
Pa vojvoda svoju braću zvaše:
"Đe ste, Kuči, moja braćo draga?
Vi ste ovđe načinili grada,
I fortice dokraj Podgorice
Turci su ih vojskom popunili,
A ja ću ih vatrom opaliti,
Ali moju glavu izgubiti!
Ko će sa mnom, neka ide za mnom
Na krvave turske karaule!"
Kad ga jadni Kuči razumješe,
Svi veselo na noge skočiše
I na kule turske udariše,
Devet kulah na juriš uzeše
Od Meduna dokraj Podgorice,
I svakoju ognjem izgorješe;
Tri stotine glavah pos'jekoše,
A stotinu robah zarobiše,
Poslaše ih na Cetinje ravno
U tamnicu svijetloga knjaza.
Sjedi serdar Piletiću Jole,
Kod njega je petnaest stotinah,
Listom Kuči i Bratonožići,
I Piperi na glasu junaci,
Bije grada dva mjeseca danah,
Ma se brane carevi nizami,
Žestokijem ognjem iz pušakah,
Iz pušakah i iz lubaradah.
To začuo Čerkez Abdi-paša,
Al' je Čerkez roda junačkoga,
Te on spravi Skadrane junake
I nizame cara od Stambola,
Do dvanaest hiljadah vojnikah,
A pred njima starca Osman pašu,
Da na Kuče on povede vojsku,
Da rašćera Kuče i Pipere,
Da izbavi grada medunskoga,
I nizame cara od Stambola;
Osman mu se divno poklonio,
Pa otide i dovede vojsku,
Jedan dio na Fundinu tvrdu,
Drugi dio preko Orahova,
Treći dio na Koće^[1] proklete,
Što nemaju vjere ni zakona,
Ni klanjaju, ni boga poznaju,
Ni poznaju boga ni zakona,
Ni u Rimu papu velikoga.
Dočeka ih protopope Đoko
Na Zatrebač na selo krvavo:
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Tu se prva prolijeva krvca;
Druga vojska na Koće krvave,
Oko kule Marašević Asa;
Tu se bije protopope Zeko,
Oko njega kučki sokolovi;
Na Fundine, na bijele kule,
Na bijele kule Rašovića
Velika je sila navrijela,
Na Pipere, krvave junake,
Boj se bije, nigda ne prestaje;
Tu se prva prolijeva krvca
Od Turakah i Crnogoracah!
Tu se lome mači i andžari
I od žive vatre džeferdari!
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Sokoli ih Piletić serdare,
Pa doziva bratučeda svoga,
Kapetana Piletić Maksima:
"A, Maksime, moj sokole sivi!
S'jeci Turke dokle mahat' možeš.'
Među njima vojevoda Marko,
On siječe i razgoni Turke,
Ne stidi se cara ni vezira,
Ni Osmana, paše carevoga;
Ginu Turci, ginu Crnogorci!
Već je muka odoljela živa!
Nestade im praha i olova;
Uzmakoše natrag Crnogorci,
A za njima kidisaše Turci,
Sa tri strane naglo navalili,
Stadoše se kod tvrda Meduna,
Kod Vrbica Maša kapetana
I serdara Radovića Blaža;
Na njih Turci naglo navališe,
Iz grada se oni otvoriše,
Na topove juriš učiniše,
Ma tobdžije, hrabri sokolovi,
Braniše se, što su bili kadri,
Dok im traja praha i olova,
A već su ih okolili Turci;
Ostaviše zelene topove,
A za oštra gvožđa prihvatiše,
I kroz Turke juriš učiniše,
Dok topovi u krv ostadoše,
A Meduna Turci osvojiše;
Osman paša na Medun izađe,
Pa dozivlje Piletić serdara:
"O serdare Piletiću Jole!
Kaži pravo, tako bio zdravo!
Koliko si vojske izgubio
U ovome boju krvavome?"
A Jole mu pravo kazivaše:
"Osman pašo, turski kapetane!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem,
Od moje je vojske poginulo,
Sto i trides't na mrtvo junakah;
Među njima dva sokola siva:
Piletiću Maksim kapetane,
I od Kučah protopope Zeko;
U raju im počinule duše,
Jer su život za poštenje dali!
Tri stotine ima ranjenikah;
Više žalim dva topa ognjena,
Nego naše posječene glave!
Al' me š njima prekoriti nećeš,
Nije mi ih majka napravila,
Ni ljubovca u dar donijela,
No sam ti ih skoro zadobio
Na Grahovcu, polzu krvavome,
Kada tursku pos'jekoše vojsku.
No, Turčine, amanet ti teški!
Kaži pravo, svečeve ti brade!
Je li tebi iko poginuo
Od našega boja junačkoga?"
Turčin bješe, za boga hajaše,
I za bradu sveca njegovoga,
Pa mu pravo po istini kaže:
"Na mrtvo je šesnaest stotinah;
Ranjenijeh ima tri hiljade;
Ma ne žalim našu mnogu vojsku,
Kad zadobih dva topa ognjena,
Našeg cara, moga gospodara,
Da se š njima ne diče kauri,
Ja se mogu š njima pohvaliti
I Medunom gradom bijelijem."
A veli mu Piletiću Jole:
"Kamenom se pohvalili Turci!
Kad toliko ostaviste mesa
Na Fundini i na Orahovu
I na Koće izdajno koljeno!"
To je bilo, istina je bilo.

^[1] Pleme rimske crkve
 

Boj na Ponarima
(1862 god.)

Vino pili riječki glavari
Na Rijeku u bijelu kulu,
U bijelu kulu popa Joka,
Da ti neke po imenu kažem:
Vojevoda Petar s Ljubotinja
Sa serdarom Jovićević Savom
I sokolom serdarom Kusovcem,
Kod njih serdar Sredanović Đuko;
Piju Srbi vina i duhana,
Serdar Đuko kafu i rakiju;
Veli serdar Jovićević Savo:
"Ti, vojvodo, od nahije glavo!
Vidiš, brate, svuda što se radi,
Nahije se naše opoštiše,
S Turcima se kolju i ćeraju,
Svaki sebi dobiva poštenje!
Mi sjedimo, ništa ne činimo,
Da nahiju našu podignemo
I krajinu tursku pomutimo,
Odmetnimo široke Ponare,
Pa Vukovce i drugu krajinu;
Pandurice turske razurimo,
Koje sjede na Adžove vrbe,
Ka' i što smo prokletu Vranjinu."
Tad vojvoda riječ besjedio:
"Be aferim, ceklinski serdare!
Ja se jesam davno zafalio,
Na Cetinju mome gospodaru,
Da poharam svu tursku krajinu
Do Morače, rijeke studene,
B'jele kule na Adžove-vrbe,
I pos'jeći careve pandure
I njihova dobra arambašu,
Alil-agu Kopilićevića,
I razurit' turske karaule,
Ali moju izgubiti glavu!"
Tad vojvoda na noge skočio
I za njime tri serdara mlada,
Tri serdara vojsku pokupiše,
Pa Vukovce selo uvatiše,
Pritiskoše široke Ponare,
Popališe turske karaule,
Udariše na Adžove-vrbe,
Na Alila Kopilićevića,
Na njegove tvrde karaule
I njegovo stotinu pandurah;
Od kulah je pritvorio vrata,
Pa sokoli turske vitezove,
Često gađe iz bijele kule,
Oko kule bije Crnogorce.
Ma da vidiš riječke junake,
Kulama se prikopaju blizu,
Često gađu na pendžer od kulah
I na turske puškarice česte;
Al' se brani Kopilićeviću,
Ne da sebe i bijele kule,
No sokoli Arbanase ljute.
Kad to viđe vojevoda Petro
Sa njegova dobra tri serdara,
Pa ovako Petar besjedio:
"Ti serdare, Sredanović Đuko!
Uzmi hitrih dvanaest momakah,
U crnu se lađu uvezite,
Hajde brže na Dodoše ravne,
Dovezi mi topa zelenoga
Iz fortice knjaza svijetloga,
Dokle svane i sunce ograne,
Da si s topom na Adžove-vrbe.
Ja ću našu odmaknuti vojsku,
Jer Turcima ništa ne možemo;
U kule su Arnauti ljuti,
A na Žabljak careve lubarde,
Ne daju ni oka otvoriti,
A kamoli kule privatiti;
A drugi top na Pandžulju spremi,
Neka bije grada žabljačkoga,
Neka smete u Žabljaku Turke,
Da Alilu indat ne dohodi."
U mlađega pogovora nema,
Brzo pođe, a još brže dođe,
Sve naredi što vojvoda kaže,
Dok ujutru jutro osvanulo,
A Alilu na zlo, ako bog da!
Njega zove Sredanović Đuko:
"Predaj mi se, turski kapetane,
Jer sad vidiš, da si poginuo!
Ako li mi vjerovati nećeš,
Poslaću ti jabuku od zlata,
U tvojojzi zatvorenoj kuli,
Još je skuplja, ma da je od zlata."
To izreče, upali lubardu,
Prošika mu prebijelu kulu,
Dva pendžera serdar načinio
Bez majstora, tamo i ovamo;
Opet zove Kopilićevića:
"Drž' se dobro, Kopilićeviću!
Znaj, da ćeš me brzo zamoliti."
Sa Žabljaka pukoše lubarde
Na vojvodu i njegovu vojsku.
I serdara Sredanović Đuka;
Malo pobi, a mnogo ne traja,
Dok s Pandžulje pukoše lubarde,
Na tvrdome gradu žabljačkome,
Stade lomit' po Žabljaku kule,
Stade piska bulah i kadunah,
Smetoše se turske tobdžibaše,
Ma ne smeta Sredanović Đuko
I junaci Riječke nahije,
No Alilu kidisaše živo:
S jedne strane topovima tuku,
S druge strane lagum potkopaju;
S treće strane juriš besprestanka,
Viđe Alil da je poginuo,
Pa on zove tri srpska serdara
I vojvodu što je njima glava:
"Aman te mi malo, Crnogorci!
Ja ću vama na aman izaći,
Predaću vi kulu i oružje;
Ja znam dobro riječke glavare,
Koliko ste dobro za junaštvo,
Toliko ste vjerni i pošteni,
Mojoj glavi ništa biti neće,
Kao što ste juče učinili
U Krnjice, krvavu krajinu:
Uvatili Hota Asan agu
I sa njime vojske šest stotinah
I glavare od Skadra bijela;
Nijeste mu muke zadavali,
Niti ste mu obraz oštetili,
No se danas po Cetinju šeta;
I ja ću se predat', Crnogorci!"
Pa od kule otvorio vrata,
Te izide među glavarima
I izvede družinu uzdanu;
Glavarima predaše oružje;
Što mu društvo bješe izginulo
U njegovu ojađelu kulu:
Četrdeset i četiri mrtva,
A šezdeset u ropstvo predade.
Crnogorci uzeše oružje,
Carske kule redom zapališe,
Povezano roblje odvedoše
Na Cetinje svome gospodaru,
Pa knjaz taku zapovijed daje,
Te Turcima ruke popuštiše.
Kod Asana staviše Alila,
Da duhana puše iz komuna.
To je bilo, istina je bilo
Ja sam bio na Vezac planini,
Tu sam bio i očim' vidio.
 

Udarac na grad nikšićki
(1862 god.)

Pošlje boja na Ništice ravne
I krvave turske kasapnice,
Što im daše mrki Crnogorci,
Na Gacko se okupljaju Turci,
Ne bi l' kako Dugu prolomili;
Ma u Dugi sjede Crnogorci,
Među njima Petar vojevoda;
Čekali ih za petnaest danah,
Dok evo ti mrka Crnogorca,
Arambaše Pavlovića Peka
I sokola Ramović Novaka,
Pa besjedi Petru vojevodi:
"Čuj, vojvodo, od sve naše vojske!
Mi smo juče do Nikšića bili,
I veliki šićar uvodili:
Šest hiljadah b'jelijeh ovacah,
Dv'je hiljade konjah i volovah,
A kod njih stotina čobanah;
No da ni daš hiljadu momakah,
Mogli bismo njima udariti,
I posjeći stotinu čobanah,
I veliki šićar šićariti,
Pa ga dognat' u ovu planinu,
Biće mesa za svu našu vojsku,
Nek se mesom rane Crnogorci."
Tada Petar doziva glavare:
Vojevodu Radonjića Iva,
I vojvodu Matanović Đura,
Od Grahova vojevodu Anta,
I mladoga Cerovića Đura,
Pa im priča, što im Peko kaže.
Svi rekoše, da bi dobro bilo,
Pa im Petar odvojio vojske
Baš na broju dvanaest stotinah,
I otpravi srpske poglavice;
Noćno sišli niz Dugu široku,
Uljegoše Polju Nikšićkome,
Pa u polju razdvojiše vojsku:
Jednu uze Radonjiću Ivo
Sa vojvodom Matanović Đurom;
Drugu uze vojvoda Anto
I dijete Ceroviću Đuro;
S treće strane Pavloviću Peko,
Da najprvi udari na Turke,
Skriše vojsku u zelenu lugu,
Dok ujutru obas'jalo sunce,
Na gradu se otvoriše vrata,
A iz grada izvrvjela marva,
A pred njome stotina čobanah,
Koji pješke, koj' na konju brza;
Daleko se odmaknuli grada,
Pretražuju poljem nikšićkijem,
Jer se boje od Crnogoracah.
Riknu vojska iz zelena luga,
A pred vojskom Arambaša Peko,
S pored Peka dva sokola siva:
Mlado momče Ramović Novače
Na đogatu konju od megdana;
S druge strane nagnuta delija
Po imenu Lučiću Jovane
Na njegova vranca pretiloga;
Svi trojica idu uporedo,
Gole nose u rakama ćorde,
A za njima četiri stotine
Crnogorca, kao mrka vuka;
S druge strane vojvoda Anto
I dijete Ceroviću Đuro
I za njime četiri stotine;
S treće strane Radonjiću Ivo
Na njegova vranca od megdana,
I dva brata, dva Matanovića:
Serdar Pero i vojvoda Đuro
Na dva konja, ka' na dvije vile,
I sa njima četiri stotine.
Kad na turski plijen udariše,
Iz Nikšića, kao sokolovi,
Pobiše se bojem iz pušakah,
Ma zaludu, kad im ne pomaga;
Dok vojvode konje proćeraše,
U po polja pretekoše Turke
Sa sabljama u bijele ruke;
Ko će prvi počet' sjeći Turke?
Ponajprvi Ramović Novače,
Sa sokolom Lučićem Jovanom
I sokolom arambašom Pekom;
S druge strane Radonjić vojvoda
I dva brata, dva Matanovića,
Tu po jednu pos'jekoše glavu;
One druge mladi ubojnici;
Tu stotinu glavah pos'jekoše,
I veliki šićar zadobiše,
Pa na polje staše Crnogorci.
No zavika Lučiću Jovane:
Ja ću nagnat" u čaršiju vranca,
Da bi znao, e ću poginuti."
Ono reče, a poćera vranca,
Pored njega Novak na đoginu,
Gole nose u rukama ćorde,
A za njima vojska i vojvode;
Pred gradom ih susretoše Turci,
Ali Srbi uzmaknuti neće,
No u Turke juriš učiniše;
Tu se stade prolijevat' krvca,
Od Turakah i Crnogoracah,
Boj se bije, nigda ne prestaje;
Sijevaju sablje i gadare,
U momčadi oštri jatagani;
A konjici konje proćeraše,
Dok u varoš kule zadimiše,
A natrag se Turci povukoše;
Bježe Turci tabij i kapiji
Pod nizamom i pod topovima,
Ostavljahu kule i kadune.
U kule se mnogi zatvoriše,
Pa se brane ognjem iz pušakah,
Kroz čaršiju biju Crnogorce.
No da vidiš jedno Ture zorno,
Po imenu Adžika Ljuharu,
Sa pendžera gađa džeferdarom
Kaurina Lučića Jovana,
Među toke u prsi široke;
No Jovanu dobra sreća bila,
Ima Jovan vranca od megdana,
Drži glavu prema gospodara,
Pa mu glavom prsa zaklanjaše,
Te Jovana puška ne zgodila,
Nego vranca među oči crne;
Pade vranac gradu na čaršiju,
Al' je Jovan dobar binjadžija:
Niti pade, niti se prepade,
Ni iz rukah sablju izpuštio,
Na obje se noge dočekao,
Na vrancu se Jovan obrnuo,
Koliko mu vranca žao bilo,
Gotovo mu suze polećele,
Pa ovako vrancu besjedio;
"Tebe hoću ostaviti ovđe,
Ma Ljuhara ostaviti neću,
Što mu glavu otkinuti neću,
Pa ću prebit' Adža za vrančića."
Što je reka' nije prevario;
No istrča na visoku kulu,
Te Adžiki posiječe glavu,
Kod grive je podmetnuo vrancu;
Stoji krka po bijelu gradu,
Za grada se hvataju junaci,
A lome se oštri jatagani
I od žive vatre džeferdari,
A u dim se pretvaraju kule;
Robe Srbi bule i kadune
I hvataju pod oružjem Turke,
Dok po grada ognju predadoše,
Pa se Srbi natrag izmakoše,
Uhvaćeno roblje odvedoše,
Pa na polju Turke prebrojiše:
Sedamdeset i četiri više,
Što u boju žive zarobiše;
Poslaše ih na Cetinje ravno,
Ka robove svezanijeh rukah,
U tamnicu Nikolaja knjaza;
Žensko roblje onđe oprostiše,
I natrag ih u grad propratiše,
Pos'ječene glave prebrojiše:
Tri stotine i šezdeset više;
A pogibe crnogorske vojske
Od udarca do gradske kapije
Baš šezdeset dobrijeh momakah,
Među njima Giljan barjaktare.
Tad vojvode šićar najaviše
I s Turakah ruho i oružje,
Dok dođoše u Dugu krvavu,
Kod vojvode Petra Vukotića,
Vidi Petar velika šićara,
Vidi zdravo svoje arambaše,
Pa se njemu živo srce smije;
Još ih pita, što je tamo bilo,
A oni mu sve kazuju divno,
Što je bilo i kako je bilo,
Koliko su uzeli šićara,
Koliko su otkinuli glavah,
Koliko su roblja zarobili,
I poslali na Cetinje ravno,
Svezanijeh rukah naopako,
U tamnicu svoga gospodara.
To je bilo, istina je bilo,
Tu sam bio, očima gledao.
 

Boj na Presjeci u Dugi
(1862 god.)

Šetnju šeta Derviš paša silni
Po ravnome Polju Gatačkome,
Oko njega mnoga turska vojska,
Evo ima po godine danah
Više puta niz Dugu okreta
Sa njegovom silom i ordijom,
Sa tajinom i sa komorama,
Svaki put se povrnuo grdan:
Njemu tajin otmu Crnogorci,
Oćeraju konje i komore
I careve zelene topove.
Al' Dervišu sve je malo bilo,
No ga juče pogibija nađe
Na Ništice od Petra vojvode,
Od vojvode i Crnogoracah,
Te mu mnogu is'jekoše vojsku:
Tri hiljade i sedam stotinah,
Još toliko ima ranjenijeh;
U Gacku se kod Derviša krive,
I još plaču, kao mala đeca.
Dervišu se grdno ražalilo,
Za tri dana nn s kim ne govori,
No se srdi na Petra vojvodu
I njegovu valjanu družinu.
Onda Turčin sitne knjige piše
Put Mostara i put Sarajeva
I Travnika, grada bijeloga;
Zove Turčin bosanske balije,
I još zove mlade Sarajlije
I Mostarce do mora junake,
Da mu dođu Gacku širokome,
Da namiri pos'ječenu vojsku,
Da prokrči gradu nikšićkome;
Knjige spremi i dođe mu vojska,
Baš upravo dvanaest hiljadah,
A kod njega dvadeset hiljadah,
U sve tridest i dvije hiljade;
Pak se mnogo Turčin posilio,
Kada viđe bosanske balije,
I kad viđe mlade Sarajlije
I Mostarce do mora junake,
Pa napisa list knjige bijele,
A šilje je Petru Vukotiću
Nasred druma u Dugu krvavu,
Još ovako u knjizi govori:
"Čuj, vojvodo od knjaževe garde!
Miči mi se s druma zelenoga
I ukloni svoje Crnogorce,
E sam silnu pokupio vojsku,
Koja ćete znati popratiti,
I iz naše gore išćerati,
Pa te gonit' preko Gore Crne,
U sinje te more utopiti,
A eto me u prvu neđelju."
A ne reče Turčin, ako bog da,
Kao što mu ni pomoći neće.
Kada Petru takva knjiga dođe,
On okuplja braću Crnogorce,
Pa im Petar za Derviša priča.
Za Derviša i njegovu vojsku,
Još ovako njima progovara:
"Crnogorci, moja braćo draga!
Skoro smo se poklali s Turcima
Na Ništice i na druga mjesta,
Mi smo svuda Turke dobivali;
Ja se uzdam u boga velikog
I lijepi talih crnogorski,
Sjutra ćemo pobijediti Turke
I Derviša natrag poćerati,
Ako ćete mene poslušati."
Onda Petar uredi vojnike:
S jedne strane vojvodu Arta,
Za njim spremi trista vitezovah,
I vojvodu Baćević Jovana,
Za Jovanom Banjane junake
I sokola vojvodu Miloša
Sa serdarom Krivokapom Krstom,
Još za njima Cuce i Rudince;
A otpravn bratučeda svoga,
Vukotića Stanka kapetana,
A za njime mrke Ozriniće;
Pa vojvodu Matanović Đura,
A za njime sve Ćekliće listom,
Sa vojvodom jedno momče mlado,
Momče mlado, vojvodu Gorčina
I dijete Vukan-kapetana
Od Bjelica mjesta junačkoga,
I za njime sve Bjelice listom;
Pa otpravi Boška kapetana
I za Boškom Zagarčane mlade
I Komane, sokolove hrabre;
Pa otpravi sve Pješivce listom
Sa Nikolom, mladim kapetanom,
I sokolom Borkovićem Pekom;
I uredi Boškovići Baja,
Komandira od Bjelopavlićah,
Za njim jednu hiljadu momakah,
Brđanina, kao vatre žive,
A od njega Petra kapetana
I sokola Pavića serdara
I Rovčane na glasu junake
I vojvodu Bojović-Jovana
S kapetanom Đukanović Markom;
Za njima su Župljani junaci
I Lukovci, naši krajičnici;
A otpravi bratučeda svoga,
Radonjića vojevodu Iva,
Da prevede za Presjeku gardu,
Da Turcima udari ozada,
To će njima biti iznenada;
Onda Petar riječ progovara:
"Crnogorci, moja braćo draga!
Danas će bit' boja sa Turcima,
Krijući im udariti neću,
Nego javno da ih dočekamo
Pod Presjekom u polju zelenom
Na svijetle sablje i gadare,
Pa što kome bog i sreća dade!
Barjaktari, dignite barjake,
Nek' ih Turci izdaleko vide!"
Istom Petar uredio vojsku,
Al' zatutnje Krstac i Golija,
Odjekuje Duga do Nikšićah,
Zapucaše careve lubarde,
Popucuju s konjah kuburlije,
A sa konjah podvikuju Turci:
"Čekajte nas, mrki Crnogorci!"
Strašno bješe pogledati Turke,
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Al' se Srbi prepanuti neće,
Junaci su bolji Crnogorci;
Među sobom zbore i govore,
Junaci se jedan drugom fale,
Kolike će posijeći glave.
Uto Derviš na Presjeku dođe,
I ugleda srpske barjaktare,
Pod barjake uređenu vojsku;
Tada Derviš vatru oborio
Sa njegovom silom i ordijom
Na barjake i na barjaktare
Po Presjeki na svakoju stranu;
Al' da vidiš mlade Crnogorce,
Te ih ona vatra preturila,
Hitro momci na noge skočiše,
Barjaktari, kao sokolovi,
Svi u Turke juriš učiniše:
Stoji cika tankijeh pušakah,
Stoji fiska mladijeh momakah,
A grmljava carevih topovah;
Puška presta, a top odumili,
Pade tama u Presjeku ravnu,
Ubiše se mladi ubojnici
Na svijetle sablje i gadare,
Trzaju se oštri jatagani,
Sijeku se mladi ubojnici;
Ginu Turci, ginu Crnogorci;
Bože dragi, strašne lomjavine
Po Presjeci i oko Presjeke!
Turci viču: "Umeti Muhamed!"
Srbi viču: "Za vjeru hrišćansku!"
A vojvode razagone Turke
Sa sabljama u bijele ruke;
Tu se vazdan klaše i ćeraše,
Jedan drugom odoljet' ne može,
Dokle ih je noćca razdvojila.
Osta Derviš pod Presjeku ravnu,
Oko njega mrki Crnogorci,
Dosta ima mrtva i ranjena:
Šest stotinah crnogorske vojske,
Što bi mrtva, i što bi ranjena,
Među njima dva dobra junaka:
Vojevoda Miliću Gorčine
Sa serdarom Krivokapom Krstom,
I ostali mnogi barjaktari
I knjaževi birani junaci.
A stadoše brojit' turske glave:
Dv'je hiljade i dvije stotine
Od Bošnjakah i Hercegovacah
I nizamah cara čestitoga,
Od turskijeh bašah i bimbašah;
Tu je glava Čengić-Muhameda
I Turčina Toske Arsan-bega,
Što je glava nad svom Toskaniom.
Zbili su se uokolo Turci
Kod Derviša i oko topovah,
Ma ga zove Petar vojevoda:
"O Dervišu, carev kapidžija!
Kako ti je na uranku bilo?
Jesam li te muški dočekao?
Kako će ti na konaku biti?
U jad će ti noćca omrknuti,
A na gore jutro osvanuti
Pod Presjekom u goru zelenu!
Jer mi sade sitna knjiga dođe
Od miloga gospodara moga,
Da je k meni otpravio gardu,
I pred gardom Novaković Mila,
Koji nosi knjažev alajbarjak,
Baš nad garde dvanaest stotinah,
Dokle svane kod mene će doći,
Ma za tebe u jad, ako bog da!"
To Dervišu mnogo jada daje,
Dok ujutro jutro osvanulo,
A Turcima na zlo, ako bog da!
Dok stadoše pucat' džeferdari
Širokijem Poljem Nikšićkijem;
Pomoli se vojska i barjaci
U tome se ograšiše Turci.
Misle kami, da im indat gredi,
Od praznoga grada nikšićkoga;
Kod Derviša jedno Ture zorno
Iz Nikšićah Mušoviću Bego;
On okrenu srčali durbina,
Pa Dervišu tako progovara:
"Derviš-pašo, izgubio dušu!
Kao što ćeš izgubiti glavu
I svu tvoju nesrećnu družinu
I topove cara čestitoga,
Ono nije indat od Nikšićah,
No je ono crnogorska vojska:
To je garda Petrovića knjaza;
Ja poznajem Mila barjaktara,
S kaluđerom Dučić Nićiforom,
Koji s' caru skoro odmetnuo
I odvrga' Šumu i Popovo,
Od njega nam dobra biti neće.
Jaše kale debela đogina,
Golu nosi u rukama ćordu,
Te siječe i razgoni Turke;
Ja poznajem gardu svukoliku:
U njih ti je od boja oružje,
Koje no su skoro zadobili
Na Grahovcu polju krvavome,
Na glave im crveni šišaci,
Na njima su lafi i orlovi,
U zlato im krila omaknuta;
Nego bježi, ne unio glave!
Ka' je bogme ni unijet' nećeš,
Ako bi te zastanuli ovđe."
Prepade se, sramota ga bila,
Pa uteče Gacku širokome,
A za njime svakolika vojska;
Ćeraju ih mrki Crnogorci,
Dok na Gacko išćeraše Turke,
Neke njima pos'jekoše glave,
Pak se opet natrag povratiše,
Na logoru u Dugu krvavu.
Moli boga, carev kapidžija,
E te ovđe ne zastade garda
Sa sokolom Milom barjaktarom.
Sjede Petar, sitnu knjigu piše,
Pa je šilje svome gospodaru,
Sve mu, što je i kako je kaže
I kako je popratio Turke,
Šilje knjazu dva hata golema
I trideset britkijeh sabaljah
I ordene cara čestitoga,
Koje Turci bjehu zadobili
Na Rusiju zemlju pravoslavnu;
Opet Petar drugu knjigu piše,
Pa je šilje na Gacko Dervišu
U knjizi mu tako besjedio:
"Jesmo li te tako popratili?
A ja mislim, potežit' se nećeš,
Opet hodit' gradu nikšićkome,
Dok u Dugi sjede Crnogorci;
Ja te čekam prevarit' te neću!"
To je bilo, istina je bilo,
Tu sam bio, očima gledao.
Domaćine, daj mi čašu vina,
Ma dobroga, a čašu od oke,
Da nazdravim starac junacima!
 

Boj u Kiti i pogibija Salik-paše
(1862 god.)

Začudi se paša Derviš-paša,
Više puta niz Dugu idući,
Đe ga grdna pogibija nađe
Od vojvode Petra Vukotića,
Od vojvode i Crnogoraca,
Osobeno na Ništice ravne,
Na Ništice i Presjeku ravnu,
Đe je carsku izgubio vojsku
I carevu aznu i džebanu,
Da prodere gradu nikšićkome,
No nikako proći ne mogaše.
Pa se muči Derviš-paša silni,
Što će Turčin od života svoga,
Sve je misli u jednu skupio:
Pa niz Gacko vojsku okrenuo
Put Bileće, grada bijeloga,
A otolen niz Banjane ravne;
Hoće Turčin niz Rudine proći,
Da uvali niz Kitu planinu;
Sobom vodi trideset hiljadah
I još vodi Salik-pašu mlada,
Koji s vojskom za Dervišom vlada,
Misle Turci, da krijući prođu,
Da zaminu od Duge krvave,
Da ne vide Turke Crnogorci.
Đe je sreće, ima i nesreće,
Ma za Turke biće, ako bog da!
Glas dopade Petru Vukotiću:
"Uljegoše Turci niz Banjane,
A sjutra će niz Rudine ravne,
Bez boja će u Nikšiće doći."
Kad vojvoda razumio glase,
On je svoju podignuo vojsku,
Povede je u Kitu planinu,
Kudijen će najaviti Turci;
Stade Petar razređivat' vojsku
Oko druma na svakoju stranu:
S jedne strane vojvodu Anta
I vojvodu Banjević Jovana,
A za njima Banjce i Grahovce;
S druge strane vojvodu Miloša
S kapetanom Vuković Golubom,
A za njima Cuce i Rudince;
S treće strane vojvodu Iva
I vojvodu Martinović Marka
I sokola Novaković Mila
I za njima hiljadu momakah,
A pored njih Matanović Đura
I dijete Vukan kapetana,
A za njima sve Ćekliće listom
I Bjelice na glasu junake;
A pored njih bratučeda svoga,
Kapetana Vukotića Stanka,
I serdara Nikolića Šoga,
I za njime Župu i Lukovce
I Čevljane, na glasu junake;
Istom Petar uredio vojsku,
Al' evo ti carev kapidžija,
Za njim ide sila i ordija,
Kad pred sobom viđe Crnogorce
Zaista mu milo ne bijaše,
Ali mu se ino ne mogaše,
On se natrag povratiti šćaše,
Ma mu ne da Salik-paša mladi,
No na vojsku ršum učinio,
Golu nosi u rukama ćordu,
A proćera pretilog putalja,
Za njim nizam sve u duge vrste;
Pored njega Derviša na đogina,
Golu nosi u rukama đordu,
Pa nagoni svoje na junaštvo:
Na busije srpske navriješe,
Zagrmješe careve lubarde,
Zapucaše s konjah kuburlije,
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Pala tama na Kitu planinu
Od brzoga praha i olova,
Kao da je oblak ufatio;
Tu brat brata poznat' ne mogaše,
A kamoli Turčin Crnogorca;
Tu se bješe smiješala vojska,
Ud'rili se mladi ubojnici
Na muškete i na bajunete,
Na svijetle sablje i gadare
I na srpske oštre jatagane;
Dva dana se klaše i ćeraše,
Ma na silu Turci provriješe,
Uljegoše niz Kitu planinu;
Sijeku ih 'straga Crnogorci,
Sokoli ih Petar vojevoda,
Dok na Slano saćeraše Turke:
Oteše im konje i komore,
Od Turakah šićar zadobiše;
Tu pogibšu braću izbrojiše:
Pet stotinah mrtva i ranjena,
Što u Kitu pade Crnogorca;
A stadoše brojit' turske glave:
Dv'je hiljade i sedam stotinah,
Što turiše pred vojvodom glavah;
Tu je glava Salik paše mlada
I mnogijeh bašah i bimbašah,
Onda reče Petar vojevoda:
"Bogu fala, braćo Crnogorci!
Ja ne žalim, što prođoše Turci
Preko Kite u Nikšiće ravne,
Kad je 'vaka kasapnica bila,
I kad vidim ovoliko glavah
Od Turakah, carskijeh sinovah.
Salik pašo, crna kukavice,
Što ne sjeđe u Stambolu gradu
U kavezu među kadunama,
Da duhana pušiš iz komuna
I da grku prisrkuješ kafu?
Nego su te vrazi donijeli
Od Stambola u Hercegovinu,
Pa si htio i put Gore Crne,
Ca poharaš našu Goru Crnu,
Pa izgubi tvoju glavu grdnu;
Neka znadu Osmajlije Turci,
Što su naši hrabri Crnogorci!"
 

Boj na Novom Selu
(1862 god.)

U Spuž dođe dvanaest hiljadah
Sve nizama, careva soldata,
Pred njima je paša Ali paša,
Koji bješe glava od nizama;
Ispod grada počinula vojska,
Ispod grada, nasred polja ravna:
Tu bijele popeli čadore,
Ali paša Spužu na kapiju,
Š njim su mnoge baše i bimbaše,
Među njima spuški kapetane,
Pa im služi kafu i rakiju;
O svem' Turci eglen zaturili,
A najviše zbore za junaštvo,
Đe će sjutra s vojskom udariti;
Neki kaže: "Okrenimo vojsku
Put Pipera, krvave krajine,
Koji su nam mnogo jada dali;"
Drugi veli: "Da dignemo vojsku
Na krvavo selo Martiniće,
Da mi vuč'je jato iskopamo,
Koje nam je mnogo jada dalo."
Dockan reče spuški kapetane:
"Ali pašo, glavo od nizama!
Da hoćete mene poslušati,
Prođite se piperske krajine,
Piperi su krvavi junaci,
Mogli bismo na zlo nagaziti;
Prođite se i od Martinićah,
Jer su oni od vazda junaci,
Martinići i Bjelopavlići,
Mnoge su nam polomili vojske
I nama su mnogo jada dali;
Nego vidiš, glavo od nizamah!
Novo selo pod Sađevac tvrdi
I u selu vlaška pandurica,
B'jela vila popa Vujovića,
Što je teža svoj turskoj krajini
Od Piperah i od Martinićah;
A evo ti zgoda prevelika,
Doći niko u indatu neće:
Doma nije Boška kapetana,
No je poša' u Hercegovinu
I poveo Zagarčane mlade
I Komane, sokolove hrabre;
Suviše je voda u bregove,
Ne može je oraj prelećeti,
Akamoli momak preplivati
Pod pusatom i svijem oružjem;
Tu ćeš srpsko selo poharati,
I nas'jeć' se dobrijeh junakah,
I upalit' srpsku karaulu."
Turčin mnjaše, niko ne čujaše,
To začula njegova Orfana,
Pa izide iz bijela grada,
I obrnu preko polja ravna,
Kao srna od godine danah.
Hitro ide, a još brže dođe,
B'jeloj kuli popa Vujovića,
Pod kulom je uhvatila straža,
Pa je vode na popovu kulu;
Tu nađoše dobra dva junaka:
Šetkovića Toma kapetana
I sokola popa Vujovića,
Pa im poče pričati Orfana,
Što je mlada čula od Turakah.
Onda pope na noge skočio,
Pa napravi list knjige bijele,
A na ruke Boškoviću Ristu,
Vojevodi od Bjelopavlićah:
"Na znanje ti, srpska vojevodo!
Sjutra će ni udariti Turci,
Nas je malo, a Turakah mnogo,
Mogli bismo ludo izginuti,
Nego hitaj, dok ogrije sunce,
Da im, brate, budeš u indatu,
I dovedi Brđane junake."
Vojevodi, kada knjiga dođe,
Taj čas junak pokupio vojsku,
Prevede je na most od Sušice.
Pokri vojsku u goru zelenu,
A on pođe na popovu kulu;
Tu Tomicu nađe kapetana
I sokola popa Vujovića,
Š njima bjehu šezdeset momakah,
U b'jelu se zatvorili kulu
I razbili puškarice često,
Misle Srbi, da čekaju Turke;
Vojevoda im pridade vojske:
Od Brđanah dvadeset momakah,
Među njima Mirkovića Rista,
Neka starac Srbadiju hrabri;
A vojvoda među vojskom pođe,
Pa se skrili u goru zelenu,
Ali-paša, krijući ne hoće,
Nego javno, kad ogrije sunce,
Krenu vojske dvanaest hiljadah,
Put Novoga Sela udariše,
Tek Praskicu polje uminuše,
Zapucaše careve lubarde
Na popovu prebijelu kulu,
Ma se Srbi prepanuti neće
Od kumbarah i od lumbarada,
Dok se Turci primakoše blizu
I u selo Novo uljegoše,
Manje kuće vatrom popališe;
Onda srpske puške zapucaše,
Staše tući oko kule Turke;
Al' su Turci odviše junaci,
Te na kulu jurišaju često,
I prinose slamu i sijeno,
Ne bi li je vatrom izgorjeli;
Al' se Srbi prepanuti neće,
Sokoli ih Risto kapetane:
"Pun'te puške, a tucite Turke,
Sad će ud'rit' vojevoda Risto,
A za njime sva tri kapetana
I Brđanah dvadeset stotinah."
Uto skoči vojevoda Risto
I za njime brcki krajičnici.
Oni složno na Turke ud'riše,
Ubiše se bojem iz pušakah,
Dok iz sela oćeraše Turke,
Ma ne mogu od bijele kule,
Pregone se oko b'jele kule;
No Srbima mali indat dođe
Od Glizice i od Martinićah,
Ima brojem stotina junakah,
Pred njima je Neškoviću Vule,
Junaštva mu u hiljadu nema
I ljuckoga uma i razgovora;
Vidi tešku muku na junake
Pod zatvorom u bijelu kulu:
Crven plamen kulu uhvatio,
A oko nje mrki krajičnici,
Đe se kolju, kao mrki vuci;
Pa tek dođe, udari na Turke,
A Turci mu sokak napraviše;
Go jatagan nosi u rukama,
Presijeca crne soldatine,
Ka' mrki vuk u planini ovce,
I njegovo stotinu momakah
Martinićah, brcke ključanice,
Kako tuku i razgone Turke;
A Brđani življe kidisali
I od kule Turke poćeraše,
Te pred Spužom boja razdvojiše,
Pa pogibšu braću izbrojiše.:
Sedamdeset i četiri više,
Među njima Neškoviću Vule;
Neka ginu, vesele im duše,
Jer su život za poštenje dali
I lijepo ime crnogorsko!
Pa stadoše brojit' Turske glave:
Tri stotine i šezdeset više,
Što u tome boju pos'jekoše,
A hiljadu na mrtvo ubiše,
Te ih Turci mrtve odvukoše
Da im Srbi ne sijeku glave,
Veseli se, ti krajino naša!
Dokle rađaš onake junake,
Ka' što bješe Neškoviću Vule
I ostali naši vitezovi,
Crna Goro, majko od junakah,
Koja no se ne bojiš Turakah!
Crna Goro, kamenito st'jenje,
Srpske krune drago si kamenje!
 

Boj na Martinićima
(1862 god.)

Turska se je vojska prikupila
U krvavu Spužu na krajinu,
A pred vojskom silan Omer paša,
Još su š njime sedam, osam paša,
Ima vojske četrdeset hiljadah;
Među sobom zbore i govore,
Đe će sjutra s vojskom udariti:
"Ali ćemo Lugom Kosovijem,
Da mi srpska sela popalimo?
Ali ćemo na Pipere tvrde,
Od vazda su krvaći junaci,
Al' su vazda naši predajnici?
Ali ćemo uz Bjelopavliće,
Na gizdavo selo Martiniće,
Na bijele kula Radovića?"
Onda reče Omer-paša stari:
"Slušajte me, moji kapetani!
Hodit' neću Kosovijem Lugom,
Niti ćemo na Pipere tvrde,
Nego ćemo uz Bjelopavliće
Na gizdavo selo Martiniće,
Na bijele kule Radovića,
Da mi vučje jato iskopamo,
Koje nam je dosta jada dalo;
A još Srbah na iskupu nema:
Vojvoda je na Cetinju Mirko,
A doma su ljuti Crnogorci;
Pa kad vuč'je jato iskopamo,
Učiniću sve, što mi je drago;
S mirom ćemo uz Brda široka,
S nama boja niko činit' neće,
Predaće se Brđani junaci."
Prevari se, kukala mu majka!
To začula u gradu Orfana,
Pa izleće iz bijela grada
I pohita preko polja ravna,
Kao srna od godine danah,
Dok u selo Martiniće dođe
Na odžaku vojevode Mata,
Onđe Krca Petrovića nađe
I vojvodu Radovića Mata
I serdara Piletića Jola
I vojvodu Boškovića Rista
I serdara Radovića Blaža;
Kod njih ima tri hiljade Srbah,
Što čekaju Omerovu vojsku,
Pa Orfana Krci besjedila:
"Petroviću, gospocko koljeno!
Dobro sjediš, piješ vino hladno
S vojvodama na visoku kulu,
No je li ti na iskupu vojska
I đe su ti ljuti Crnogorci?
Sjutra će ti udariti Turci"
Tu sve kaza, što je čula mlada
Od Omera, veljega vezira.
Kad je Krco razumio glase,
Turi ruku u špag od dolame,
Pa izvadi dvanaest dukatah,
Dariva ih Orfani đevojci,
I ovako njojzi progovara:
"Hajde zbogom, lijepa đevojko!
Imam dosta za Omera vojske;
Sjutra će mi doći Crnogorci,
Mi ćemo znat' dočekati Turke."
Onda Krco na noge skočio,
Stade Srbin razdvajati vojsku:
Od Glizice iznad Martinićah,
Tu opravi Boškovića Baja,
Komandira od Bjelopavlićah,
I dade mu hiljadu momakah;
A vojvodu Boškovića Rista
Iznad sela u goru zelenu
I za njime hiljadu Brđanah;
A serdara Radovića Blaža
U zatvoru u bijelu kulu
I za njime šezdeset momakah;
A vojvodu Radovića Mata
Sa njegovo četrnaest bratah
Nasred sela u bijelu crkvu;
Sobom uze Piletić serdara
I za njime hiljadu Piperah,
Š njima junak u Župinu pođe;
Dokle svanu, razredio vojsku.
Kako sinu na istoku sunce,
Omer paša na noge se nađe,
I pojaha pretila đogata,
Dok izide pred spuškom kapijom,
Onđe vojsku siguranu nađe,
Š njome pođe uz Bjelopavliće.
Bože dragi, čuda velikoga!
Ko bi stao, na vojsku gledao,
Đe' Turakah četrdest hiljadah,
A Srbaljah puno tri hiljade;
Što će reći, što li promisliti?
Što će jadni Srbi učiniti!
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Bog će pomoć' i bogorodica!
Junaci su bolji Crnogorci,
Omer pušti silu i ordiju,
Baš na selo i bijelu crkvu,
Dokle tanke puške zapucaše,
Oko crkve Turci popadoše,
A na kule mnogi navriješe,
A iz kulah puške zapucaše,
Povaljaše Turke na gomile.
Al' su Turci od boja junaci,
Prva vojska selo uminula,
Išćeraše na selo Glizicu,
Tu se bješe zatvorilo, druže,
Četrdeset dobrijeh junakah
U njihove dvije b'jele kule;
U Žarića i u Radovića;
Na njih grdno kidisali Turci,
Manje kule vatrom popalili,
A za duvar rukom privatili,
Strašnu uru vide pred očima:
Puču puške, a padaju Turci.
Ovo gleda Boškoviću Bajo,
Viknu junak, što mu grlo daje
Perjanika Raška Radovića:
"Drž' se, Raško, brcka perjanice!
Ja l' ću moju glavu izgubiti,
Ja l' iz kule tebe izbaviti!"
Onda Bajo zagon učinio,
A za njime hiljada momakah,
Kako dođe, udari na Turke;
Od njega se Turci prepadoše,
Dokle Turci natrag uzmakoše;
Onader se Raško otvorio
Sa njegovo četrdeset drugah,
Pos'jekoše četrdeset glavah;
Puška puca, nigda ne prestaje
I topovi na bijelu crkvu
I na b'jele Radovića kule.
To vidio Boškoviću Risto,
Pa na Turke juriš učinio,
Za njim ide hiljada momakah;
S treće strane Niketić serdare;
Grdno li se polomiše Turci,
Ćeraju ih naši krajišnici,
Sijeku ih i hvataju žive;
Sokoli ih Petroviću Krco,
Golu nosi u rukama ćordu,
I nagoni svoje na junaštvo;
Dok do Spuža doćeraše Turke,
Šest stotinah glavah pos'jekoše,
Još hiljadu na mrtvo ubiše,
Koje Turci mrtve uniješe,
Da im Srbi ne sijeku glave,
A Srbi se natrag povratiše,
Pa pogibšu braću izbrojaše:
Sto i trides't na mrtvo junakah,
Među njima vojvodu Mata,
Sa njegovo četrnaest bratah.
Neka ginu vesele im duše,
Jer su život za poštenje dali
I lijepo ime crnogorsko.
Petroviću, na tvoje poštenje!
Kad znaš tako razrediti vojsku
I junački popratiti Turke,
Ti ne žališ krvaviti ruke.
 

Ratovanje Omer-paše na Crnu Goru *
(1862 god.)

* Veliki vojvoda Mirko nije htio, da spjeva pjesme za one velike i žestoke bojeve, koji se učiniše u Bjelopavlićima od njegova dolaska u vojsku; tako i u Zagaraču i u Lješanskoj i Riječkoj nahiji zato, što je on, kao glavni upravitelj sve vojske, lično vojsku predvodio i golom sabljom u ruci junački naprijed juriš činio. Kad mi je ove pjesme za druge bojeve pjevao, ja ga molih, da mi spjeva koju pjesmu i za one bojeve, koje je on lično činio, ali mi odgovori ovo: "Ja sam za sebe ne mogu pjevati pjesme." Vidjeći ja, da u ovoj knjizi ni jedna pjesma neće biti za te velike bojeve, napišem ovu pjesmu za žestoki i krvavi boj na Rasalinoj Glavici i umolim velikoga vojvodu, te mi dopušti, da je priložim u ovu knjigu.

N. Dučić.

Na hiljadu i osme stotine
I šezdeset i druge godine
Azis sultan divan učinio
I na divan gospodu skupio,
Sve iz reda paše i vezire,
Pa im 'vako sultan besjedio:
"Turci braćo, paše i veziri!
Ima mnogo doba i zemana,
Otkako smo iz Azije došli,
Dva đaurska cara pogubili,
I trećega kralja bugarskoga:
Konstantina nasred Carigrada,
A Lazara na polju Kosovu,
Pritiskosmo njima oba carstva
I kraljevstvo kralja bugarskoga,
S Rusima smo mnogo vojevali,
I na Beč smo negda udarali,
I svuda smo slavu dobijali;
Ali znate, moja braćo Turci!
Od prostrana carstva Dušanova,
Ostala je đaurska krajina,
A na ime lomna Gora Crna,
Koja nam je mnogo jada dala
I mnogu nam vojsku pogubila,
Turske majke u crno zavila;
Još je niko nije poharao,
Ni pod svoju ruku pritisnuo;
Sve bih jade otsad oprostio,
No znate li, nije davno bilo,
Na hiljadu i osme stotine
I pedeset i druge godine,
Naš padiša kad otpravi vojsku
I Omera svojega mušira,
Te udari na din-dušmanina,
Na Danila Petrovića knjaza,
Sa stotinu hiljadah Turakah?
Dočeka ga Petroviću knjaže
I njegovi mrki Crnogorci,
Te se š njima klaše i ćeraše
Tri mjeseca od godine danah,
I Omera grdna povratiše,
I svu našu vojsku rašćeraše.
To padiši mnogo žao bješe
I mnogo mu jada zadavaše,
Pa je svoju otpravio vojsku:
Na hiljadu i osme stotine
I pedeset i osme godine;
Otpravio dvanaest hiljadah
Sve nizamah biranih vojnikah,
A pred njima Kadri-pašu svoga,
I svu Bosnu i Hercegovinu;
Da udari lomnoj Gori Crnoj,
Ne bi li je kako pregazio
I đaursku slavu uništio,
Našu braću Turke pokajao;
Dočeka ih Petroviću knjaže
S bratom svojim vojevodom Mirkom,
Ljutom zmijom i din-dušmaninom,
I ostali mrki Crnogorci;
Tri se dana klaše i ćeraše
Po Grahovcu polju malenome,
Dok Turcima muka dodijala,
Ostaviše popete šatore,
Među njima ubojne topove
I svu tursku aznu i džebanu,
Utekoše glavom bez obzira,
Utekoše put Klobuka grada:
Kami majci, da mogu uteći!
Što ćeraju mrki Crnogorci,
Što ne leti, uteći im neće,
Što ne leti, ni stići ih neće!
Od Grahovca do grada Klobuka
Pos'jekoše Kadri-pašu mlada
I š njim vojske dvanaest hiljadah;
Odvezoše zelene topove
I s Turakah ruho i oružje
I svu tursku aznu i džebanu,
To i danas na Cetinju kažu.
Naš se sultan Abdul prestavio
I meni je carstvo ostavio,
Na amanat, da ovo osvetim
Od dušmanske lomne Gore Crne.
Al' ću ove jade osvetiti,
Ali moje carstvo izgubiti!"
Pa doziva Omer-pašu starca,
Omer-pašu svoju vjernu slugu,
Pa mu dade vojske sto hiljadah
I dade mu deset, dvan'est pašah,
Koji će mu vojsku predvoditi
I vazda mu u pomoći biti,
I spravi ga lomnoj Gori Crnoj,
Pa mu 'vako bio besjedio:
"Čuj, Omere, moje pouzdanje!
Danilo se skoro prestavio,
Al' je ljuta zmaja ostavio,
Ljuta zmaja, knjaza Nikolaja,
Nakon sebe ne grđeg od sebe;
Da upravlja lomnom Gorom Crnom
I vojuje s našom carevinom,
Da povrati svoju đedovinu,
Đedovinu, Ivanbegovinu,
Ravnu Bosnu i Hercegovinu,
I pitomu zemlju Albaniju,
Do Prizrena, grada Dušanova;
A to za nas dobra biti neće!
No Omere, sve moje uzdanje!
Vodi vojsku lomnoj Gori Crnoj,
Pregazi je i ognjem opali,
Žensko, muško, pod sablju okreni,
Da od vraga ne ostaje traga;
Da ja mogu mirno caroviti,
Moju raju u ropstvu držati,
Na sramotu đaurskoj Jevropi!"
Kad je Omer riječ razumio,
Smjerno se je caru poklonio,
Pa se dobro caru zafalio,
Crnu Goru, da će pregaziti,
Nikolaja knjaza uhvatiti,
I živa ga u Stambol poslati;
Na Cetinju kršlu ograditi,
A pored nje džamiju dignuti;
No ne reče Turčin, ako bog da,
Kao što mu ni pomoći neće.
Omer-paša razd'jelio vojsku:
Jednu dade Dervišu muširu
I Saliku paši komandiru,
Da prokrče Dugu i Goliju,
Pa da idu pravo niz Poviju,
Baš u Brda u Bjelopavliće;
Drugu dade paši Salik-paši,
Da udari na Vasojeviće;
Treću dade Čerkez Abdi-paši,
Da on ide na Brda široka.
S Čerkezom je pedeset hiljadah
I suviše ubojni topovi
I velika azna i džebana.
Omer sjedi u Skadru bijelom,
Abdi-paša u Spužu krvavom.
To sačuo Petroviću knjaže,
Samodržac i slavni viteže,
Koji no se prepanuti neće
Od toliko sile i ordije
I cijele turske carevine;
Već otpravlja vojsku i vojvode;
Ponajprije vojvodu Miljana
U nahiju, u Vasojeviće,
Da on čeka Selik-pašu mlada,
I da s njime dijeli megdana;
A otpravi jedan dio vojske
I vojvodu Petra Vukotića,
Milog tasta s Čeva ponosita,
Da on čeka Derviš pašu silna
Na krajini od Hercegovine;
Iz druge ćeš pjesme razumjeti,
Kako će se tamo dočekati
I krvave bojeve učinit'.
Nego da ti za Abdiju pričam:
K njemu spravi svoga milog strica,
Baš sokola Petrovića Krca,
I vojvodu Petra s Ljubotinja
I sokola Plamenca serdara
I ostale srpske poglavare,
I za njima nekoliko vojske;
Š njima šalje milog baba svoga,
Baba svoga vojevodu Mirka,
Da s cijelom vojskom komandira;
Vješt je Mirko ratu i bojevim',
Vazda boja bije i ratuje
Sa Turcima divljijem vucima;
Od njih radi jade i pokore,
I siječe nebrojene glave,
Turske glave, kao sitne mrave;
Od njega su Turci strah uzeli:
Kad ga čuju, groznica ih trese,
Kad ga glede, oči im bliješte!
Za Mirkom je pet hiljadah vojske,
Turske vojske pedeset hiljadah;
Bili su se tri mjeseca danah,
Junaci su bolji Crnogorci,
S megdana se pomaknuti neće,
No se muški kolju i ćeraju,
Đe je sv'jetu bilo na vidiku,
Bjelodano usred polja ravna,
Ne mogu im nauditi Turci.
S one strane Zete vode hladne,
Crnogorci, kao sokolovi,
Noćno hladnu vodu prijeđoše,
Ispod Spuža vojsku prevedoše.
Dok dođoše u Kolovoz tvrdi,
Pred njima je Petroviću Krco
S komandirom Boškovićem Bajom
I serdarom Piletićem Jolom
I sokolom Boškom kapetanom;
Turski indat tu su dočekali,
Pet stotinah glavah pos'jekoše,
Pet stotinah konjah ugrabiše,
I svu tursku aznu i džebanu.
Doćeraše kod vojvode Mirka;
Džebeanu tursku pod'jeliše,
Kad se Srbi praha dobaviše
I turskoga ruha i oružja,
Tada Mirko na noge skočio,
Pa pojaha pretila đogata,
A galeša u jedeku voda,
I za njime hrabri Crnogorci;
Oni s leđah zaigraše Turke,
Otidoše na Kolovoz tvrdi,
Pogradiše meterize tvrde
Od Sušice dokraj Crkovnice:
Na šančeve pobiše barjake,
Pod barjake uređena vojska.
Ono viđe paša Abdi-paša,
Pa izvede naprema njih vojsku,
Među vojskom trideset topovah;
Kad se vojska primaknula blizu,
Zapucaše trideset topovah
Na barjake i na barjaktare
I na hrabre mrke Crnogorce:
Poigraše Arnauti ljuti,
Što su željni glavah i oružja;
Dočekaše mrki Crnogorci:
Zaciktaše breške i latinke,
Zapucaše srpski džeferdari,
Mnogi Turci mrtvi popadoše,
Barjaci im pusti ostadoše;
Paša pušti nizam u paradu
I Zebeke nevjerne hajduke;
Puške prašte, a topovi ječe,
A kolju se mladi ubojnici,
Ne daju se lako Crnogorci;
Bože dragi, strašne grmljavine!
Sto putah sam u boju hodio,
Još ovakog' boja krvavoga,
Nit' sam čuo, niti kad vidio!
Od brzoga praha i olova,
Pala tama od neba do tala,
Sve je bojno polje pritisnula:
Od krvava Spuža do Sađavca,
Od Sušice, te do Crkovnice:
Ni brat brata ne može poznati,
Kamo li će Turčin Crnogorca:
Konji vrište, a junaci pište;
Grmi, tutnji, zemlja se potresa!
Prolijeću konji bez junakah,
A junaci bez svojijeh konjah,
Neki druže uz dolinu struže,
Neki viče: "Ne ostav' me, druže!"
Boj se bije, nigda ne prestaje;
Ginu Turci, ginu Crnogorci;
Sijeku se mladi ubojnici;
Sokoli ih vojevoda Mirko;
Vazda jaše na konju gavranu
U najvišem boju krvavome,
Đe se kolju momci i junaci,
Njemu blista sablja preko vranca,
Kao munja iz oblaka gusta!
On naprijed muški juriš čini,
Te sa sabljom u bijele ruke,
Razagoni i siječe Turke
I nagoni svoje na junaštvo;
U tome ih .noćca zastanula,
Te krvava boja razdvojila.
Od Sušice dokraj Crkovnice,
Tu pogibe crnogorske vojske:
Šest stotinah ljuta Crnogorca,
A Turakah i sedam hiljadah.
Opet Srbi meterize grade,
Pokraj Suka i krvave Plane,
Abdi-paša zapovijed dade,
Te im Turci opet udariše;
Dočekaše ljuti Crnogorci
I Brđani na glasu junaci,
Tu se vazdan biše i ćeraše,
Sokole se hrabri Crnogorci,
I otimlju glave od Turakah,
Tu pogibe crnogorske vojske,
Dv'je stotine valjanijeh drugah,
Tri stotine ima ranjenikah,
Među njima vojevoda Petro,
Grdne su ga rane dopanule,
Od kojijeh ni preboljet' neće!
Pa su turske glave prebrojili:
Dv'je hiljade i dvije stotine,
Što u tome boju otkidoše.
Neka znate, Osmajlije Turci,
I Zebeci, nevjerni hajduci,
Što su naši hrabri Crnogorci!
Dugo ćete pamtit' gore naše,
I u gore krvave junake.
A šta ću vam duljit' i kazivat'?
Tu pogibe ljuta Crnogorca:
Dv'je hiljade i dvije stotine,
Tri hiljade ima ranjenikah,
A Turakah četrdese't hiljadah,
Što ostade mrtva na gomile
Po granicam oko Gore Crne,
A ranjene ni brojiti neću;
A ostalu vojsku rašćeraše,
Na poštenje Srbi ostadoše.
Veseli se, srpska banovino!
Dokle rađaš dobre gospodare,
Kao što je knjaže Nikolaje
I njegovi hrabri Crnogorci,
Tebi niko nauditi neće.
 

Boj na Šarancima
(1862 god.)

Bijela je klikovala vila
Svrh Jablana zelene planine,
Zove vila u pleme Šarance
Kneževića Joksim kapetana,
Al' Joksima doma ne bijaše,
Već se od'zva Joksimova ljuba:
"Šta je, vilo, bogom posestrimo?
Doma nije moga gospodara,
No je poša' u Brda široka,
Đe se biju dvije silne vojske,
Eno ima po godine danah,
Jedno turska, drugo crnogorska."
Onda vila njojzi besjedila:
"Zlo da ti je, Joksimova ljubo!
Jutros će ti udariti Turci,
Turska ćeš se nazvati robinja,
Kad Joksima u Šarance nema."
Ali mlada vili odgovara:
"Muči, vilo, boljela te glava!
Ne bojim se mlada od Turakah,
Dok su ova brda i planine,
Mi imamo dobrijeh junakah,
Koji znaju dočekati Turke:
Od Šaranah Radulović Rada,
Perjanika svijetloga knjaza
I sokola Zejaković Sima,
I viteza Šarčevića Rista,
I Zakića Bećka stotinaša
I staroga od Aluge Zuka
I sa njima dvjesta Šaranacah;
A doće ni u pomoć Jezerci,
Soko sivi, Gluščeviću Mićo,
Sa sokolom Šibaliom Živkom,
Koji znade ošibati Turke,
Kao što se junak naučio."
Onda mlada u čardaku minu,
Tu nahodi dva svoja đevera,
I sokola Radulović Rada
I staroga Kneževića Marka.
Đe se hladno ispijaše vino,
Pa im poče kaživati mlada,
Što joj reče sa Jablana vila.
Onda Rade na noge skočio,
Za Jezerce taj čas otpravio,
A Šarance braću okupio,
Pa im kaže, da će ud'rit' Turci,
U brzo se Srbi okupiše,
Do četiri stotine momakah,
Koje bješe Joksim ostavio
Na brodove pokraj Tare hladne,
Da čuvaju ćenar i krajinu;
A kada se Srbi iskupiše,
Među sobom zbore i govore,
Boga mole, da Turci udare:
"Da vidimo ko će bolji biti,
Ko li više glavah otkinuti."
U riječi, u koje bijahu,.
Preko Tare Turci pregaziše,
Turske vojske ima šest hiljadah;
Pred njome su dobre poglavice:
Od Mostara Alaj-begoviću,
Što je glava nad cijelom vojskom,
S kapetanom Amzom Mušovićem
Od tvrdoga Kolašina grada;
Asan-Drnda na konju gavranu
I ostale turske poglavice,
Koji znaju s vojskom upravljati;
Na šaranska sela udariše,
Na bijele kule Kneževića,
Naše kule vatri predadoše,
Još ne puca puške ni lubarde,
Nit' se tržu oštri jatagani,
Onda Turci s konjah počinuše
Pod žalosnu Joksimovu kulu,
Za koju je crven plamen svezan;
Vesele se turske seratlije,
Pucaju im sjajne kuburlije,
A sve zovu Kneževića bana:
"Đe si, Vlaše, što ne braniš kulu?
Oni misle da niko ne vidi,
To viđoše naši sokolovi,
Pa na dvoje razdvojiše društvo,
I na Turke složno udariše:
S jedne strane Radulović Rade
Sa starijem od Aluge Zukom
I za njima dvjesta Šaranacah;
S druge strane Gluščeviću Mićo
S pobratimom Šibaliom Živkom
I za njima dvjesta Jezerčanah;
Pa jedanak na Turke ud'riše,
Poćeraše Turke niz Rudance,
Ćerajući Turke sijekući,
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Klikuju se momci i junaci;
Podnu polja ukočiše Turci,
Boja biju, boja dočekuju;
Mloš Turakah, a malo Srbaljah,
Al' su bolji naši vitezovi;
Sve pogleda junak na junaka,
Arambaše sablje povadiše,
Staše turske preskakati šance
Podno polja u ravne Rudance,
A pored njih naši vitezovi,
I otolen pođeraše Turke
Baš do Tare, rijeke studene,
Sijeku ih i hvataju žive
Na hatima i pod mizdracima;
Tu se crna prolijeva krvca
Od Turakah i Crnogoracah;
Tu se lome mači i handžari
I od žive vatre džeferdari,
Ko ne gleda, kazat' ne umije,
Što se čini u ravne Rudance,
Baš do Tare, vode valovite;
Dokle Taru Turci prijeđoše,
A Srbi se natrag povratiše,
I pogibšu braću izbrojiše:
Sedamdeset i četiri više,
Što na mrtvo u boj pogiboše,
Među njima od krajine krilo,
Soko sivi Glučeviću Mićo;
Neka ginu vesele im duše!
Jer su život za poštenje dali,
Pa stadoše brojit' turske glave:
Na broj našli dvanaest stotinah,
Tu je glava Alaj-begovića,
I Turčina bega Mušovića
I Turčina Selmanović Šiša;
Tu su glave sedam Sijerčićah;
Tu je glava Micanović Kuja,
Što je nama mnogo jada dao
I drugijeh agah i begovah;
Tu su Srbi dobro šićarili,
Dosta glavah, ruha i oružja;
Nose turske ćurke i saruke
I s Turakah sablje i gadare,
Pa kad staše šićar dijeliti,
Izabraše dva hata krilata
I najboljih dvanaest sabaljah,
Otpraviše na polje Cetinje,
Nikolaju Petroviću knjazu,
I poslaše Bećka stotinaša,
Da on kaže, što je kod njih bilo,
I kako su pozdravili Turke;
A knjaz njima krste i medalje
Za njihovu hrabrost i junaštvo.
A Šaranci, gnijezdo junačko,
I krvavo tursko razbojište,
Vazda će se ovo spominjati!
Pa stadoše šićar dijeliti:
Svakojemu drugu pojednako
Najboljemu, ka' i najgoremu.
Sad se kunu Turci na munaru
Da već neće prelaziti Taru;
A Šaranci pogleduju Rosnu,
Kako ćemo pregaziti Bosnu.

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /