• Proglas povodom proglašenja Crne Gore za Kraljevinu
• Svečani govor povodom promovisanja zemlje za Kraljevinu
• Poziv Crnogorcima uoči Balkanskog rata
• Govor crnogorskim trupama pred Skadrom
• Narodnim poslanicima povodom osvajanja Skadra i odluke velesila o njegovom napuštanju
• Govor Dečanskom odredu pred odlazak na bugarski front
• Odavanje priznanja crnogorskim trupama poslije Balkanskih ratova
• Govor uz 100-godišnjicu Njegoševog rođenja
• Govor povodom prisajedinjenja oslobođenih krajeva Matici zemlji
  
  

Mome dragome narodu!

Narodno predstavništvo, kao izraz tvojih misli i osjećanja, zaneseno željom da kruniše dan pedesetogodišnjice moga vladanja djelom koje će nagraditi moj dobri narod za njegove vjekovne borbe, za njegovu hrabrost, požrtvovanje i nadčovječanske napore, a s pogledom na slavnu prošlost naše otadžbine, koja je dala Srpstvu prvu moćnu i priznatu kraljevinu, donijelo je jednodušno u današnjoj svojoj sjednici prijedlog da se obnovi naše staro kraljevstvo i da se na današnji dan Crna Gora proglasi kraljevinom, a ja da primim dostojanstvo kralja.

Pošto sam prihvatio taj prijedlog narodnog predstavništva i svojim ga potpisom uzakonio, proglašujem u ime gospoda Boga našu otadžbinu kraljevinom, a sebe, po milosti božjoj, nasljednim kraljem Crne Gore.

Objavljujući ovo mojemu dragome narodu, prizivam milost božju na našu zemlju i molim Svevišnjega da blagoslovi naše djelo, kako bi ono bilo na sreću, slavu i veličinu Crne Gore! 

Dragi moji Crnogorci!

Svagda sam bio proniknut vjerom u plemenitost svojega naroda, a plemenit može biti samo junak; svagda sam vjerovao u njegovu odanost meni i mome domu, a takav može biti samo čestit narod; nikada nijesam posumnjao u rodoljubive osjećaje njegove, a to stoga što je svagda priskakao u pomoć rodu svome i za njega krv lio. Vaši osjećaji, vjerni moji, izraženi sada meni, prilikom ovoga našeg trostrukog slavlja, došli su, da me u toj vjeri mojoj još više učvrste.

Ja se radujem što je tako. Ta je radost tolika da je moja duša slaba da joj stanem na put da se ona oda.

Prelistavajući listove naše bliže i dalje prošlosti, našli ste puno lijepih riječi da za napredak Crne Gore za ovo pedeset godina blagodarite meni. Koliko od toga meni pripada, izmjeriće potomstvo, a ja ću sada da kažem i vama i potomstvu da sam ja mogao uspijevati, koliko sam uspijevao, samo sa ovakvim narodom, a na temelju koji su u ovoj zemlji udarili mudri i slavni gospodari, moji prethodnici.

Narod moj, jak duhom, jak mišicom, junački izdržljiv i svjestan svoje velike prošlosti, a poslije i složan oko moga prijestola, on je bio ona rodna zemlja, koja je posijano zrno sa ljubavlju pritisla na svoje grudi, i poslije donijela plod, koji je mnogostruko nagradio vrijednoga sijača. Bez te i take zemlje uginulo bi svako zrno.

I napredak u zemlji i ugled spolja mogao je biti postignut samo vrlinama mojega naroda. On je dao ruke koje su sabljom sjekle: on snagu koja je planine krčila: on srce koje je kucalo svo za Srpstvo: on je, najzad, rađao sinove, koji nijesu potamnili junačku slavu svojih predaka. Precima našim slava i vječni pokoj! - Samo s takvim narodom mogao sam uspijevati, a uz bratsku pripomoć pravoslavne Rusije.

Poslije pedeset godina mukotrpnog rada stali smo danas da odahnemo. Sjećajući se preko kakvih smo teškoća Crne Gore prelazili, krčeći put ljutim krvavim i beskrvnim borbama, ne bismo bili ljudi, ni zemaljska bića, kad se na današnji dan ne bismo radovali. Zlatni pir mojega Bogom blagoslovenoga bračnoga života uvećava ovi moj praznik, uvećava prisustvo mojega milog zeta, kralja lijepe Italije. Ja i moja supruga, kraljica Milena, spajamo naša srca s vašima i zajedno s vama slavimo Boga, koji ne je dovde doveo. Združeni naši osjećaji čine jedan plam na ognjištu naše zajedničke otadžbine.

Taj se plamen nikada utulio nije, a danas je buknuo novim životom. Prošlost puna junačkih opasnosti, nije ga ugasila, a to ni jemči da se neće utasiti ni u budućnosti, koja je manje pogibaona. Naprotiv, tu će se razlistati punom snagom i na daleko svijetliti svima koji srpski misle i osjećaju. Božja je volja bila da današnji dan bude u povjesnici naše otadžbine to, što je kamen znak na dugom putu, gdje skreće bliže ka cilju. Proglas kraljevine je taj veliki znak. On će kao gorostas stojati pred očima našega potomstva. S visine njegove posmatraće ono prošlost i nas u njoj. Imaće čime i s kime da se ponosi. Diviće se snažnim plećima vašim, na koje ste danas podigli našu otadžbinu, prvu obnovljenu kraljevinu nemanjićke Zete, i time vratili slavne dane moćnih zetskih gospodara. Vaskrsli ste zemlji njeno staro kraljevsko dostojanstvo.

Duboki su temelji ovoj obnovljenoj kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Vrijeme je rušilo samo ono, što je nad zemljom bilo, ali što je izidano bilo u njoj i što je usađeno bilo u srcima slobodnih gorštaka ovih planina, to nijedan silnik, koji je na našu otadžbinu nasrtao, nije mogao porušiti. Na tome dubokom temelju počeli smo mi zidati, i danas evo staroga kraljevstva našeg opet da blista pod suncem nebeskim. Savili smo nad njim svod od blagoslova božjeg i pribiramo narod svoj za dalje pregnuće na putu napretka i jačanja.

Ja se tvrdo uzdam da će prosvijećena Evropa, koja je do sada vazda uvažavala žrtve, koje je knjaževina Crna Gora prinosila na oltar slobode i napretka, gledati u obnovljenoj kraljevini na ovoj strani Srpstva jemstvo i zalogu za održavanje mira u ovim krajevima.

Ovo što smo stekli i što je danas tu, možemo pravilno cijeniti samo kad sravnimo s onim, što je bilo prije pedeset godina, da ne idemo dalje. Malo je vremena da se na tome ovdje duže zadržimo. To ste, uostalom, učinili vi, vjerni moji velikodostojnici, u vašim današnji.m govorima. Posebne prilike naše i one ispolinske borbe, koje smo izdržali, daju tim uspjesima naročito cijenu - veću nego da su bili postignuti u prilikama pogodnim. Ni budućnost naša neće biti bez junačkih teškoća, ali, uzdajmo se u Boga, savladaćemo i njih.

Rabotnicima iz prošlosti neka je slava, - vama koji ste mi pomagali u sadašnjosti, hvala! Hvala svemu mome junačkom narodu! Ne klonimo, nego sa ovoga praga novoga života pođimo junački opet naprijed. Otadžbina to od nas zahtijeva, a kad ona od nas to traži, dužnost je sveta da joj se odazovemo bez obzira na žrtve, koje smo prinijeli, i na zub vremena koji naše snage troši.

Vrijeme je i moje lice izbrazdalo, ali srce moje, ovako srpsko srce moje, brazda nema. Prekaljeno je ono u dugim borbama i radu; svježe je da i dalje ide u korak s otkucajima novoga vremena. Ono je i sad, kao što je bilo vazda i do sada, kadro da očinskom ljubavlju zagrli sve vas, svu Crnu Goru i sav moj dobri narod, koji je bio i koji će i nadalje vazda biti moja potonja ljubav i potonje moje svjetlo. Slava tebi, narode moj! Živjela junačka otadžbina naša! Slavna i blagoslovljena bila i ti, obnovljena kraljevino naša! A vama, vjerni moji, neka je na vašim rodoljubivim izjavama i opet moja najtoplija zahvalnost!

Crnogorci!

Tužni vapaj, koji dopire iz Stare Srbije od tamošnje naše potlačene braće, ne može se dalje podnositi,

Onamo nemilosno kolju ne samo ljude, nego žene i nejaku djecu srpsku. Gladno, jadno i plijenjeno srpsko se roblje potuca po gorama i oko garišta svojih domova, klikujući ve da ga zaštitite i izbavite.

Dužnost i ljubav roda nalažu vi da pohitate braći u pomoć. Znam da biste vi to i dosad učinili sa urođenom vi odvažnošću da me nijeste slušali i iščekivali ishod mojih miroljubivih napora za zaštitu mučenika ispreko granice.

Moje nade da će se naći način da se bez prolivanja krvi Srbi u Turskoj oslobode muka, ne ostvariše se, te sad, koliko god je mojem srcu teško narušiti tišinu evropskoga mira, ne ostaje mi do latati se sablje - one sablje koju su vaši očevi neustrašivo sljedovali na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i Ulcinju.

Crnogorci,

Uz nas je pravda, a kocka je bačena, pa šta bog da i sreća junačka.

Za mnom, junaci, da ruku pružimo braći u nevolji. kao i viteškoj Malesiji, koja se evo dvije godine lavovski bori za svoje pravo, slobodu i sjedinjenje sa Crnom Gorom.

Nijesmo sami. S nama je bog, s nama su balkanske hrišćanske kraljevine, sa kojima smo udruženi u zajednicu, za kojom sam vazda čeznuo i koju su sve od navale azijatskog osvajača željno očekivali toliki pasovi balkanskih naroda.

Imam tvrdu nadu u mišice, red i poslušnost sinova mojih starih vojnika da im ništa neće biti nemoguće, no da će sad visočije nego ikad uzdignuti ugled drage domovine i proslavljeno crnogorsko oružje novim sjajem obasjati.

Smjelost je uhvatiti se u koštac sa jednom velikom carevinom, ali to baš priliči mojem vitezu, mojem Crnogorcu, utoliko prije, što mu je najmilije uložiti se za braću. Pratiće nas simpatije svega obrazovanog svijeta, svega našega srpskoga roda i ostalog Slovenstva, a viteške ruke sa mačevima pružaju ni kraljevi Srbije, Bugarske i Grčke, čiji su narodi u svome svetome preduzeću s nama zbratimljeni. Mi tu carevinu ne zatičemo iz obijesti, već iz najplemenitijih pobuda, da spriječimo konačno unošenje svoje prekogranične braće.

Crnogorci!

Vaši.m muškim krokom pohitajte onamo gdje se strada, gdje se muči, gdje se plače. Neka povezana braća Starosrbijanci čas prije utledaju vaše slavne barjake; neka reknu: "Evo braće, evo osvetnika ispod Lovćena, Koma i Durmitora; evo sinova Crne Gore, gdje dolijeću u naš zagrljaj, i sad nijesmo više mi ni siraci ni robovi!'' Ta.mo ćemo se sresti sa našom dragom braćom iz Srbije, koju predvodi njen viteški kralj, moj ljubljeni zet, da se s njime željno zagrlimo, zajedno noseći potlačenima slobodu.

Neka se blagoslovom božjim i sv. Petra Cetinjskog i svih naših svetaca ostvare snovi iz rane moje mladosti, kad sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijevao srpske grudi vjerom da oružani moramo poć' onamo, 'namo, za brda ona!

Živjeli Crnogorci!

Živio Balkanski savez! 

Hrabri moji vojnici!

Duž cijele sve burne i pune uzbuđenja jeseni pod vedrim mi nebom stojite, moji vitezovi, sa oružjem u ruci da oslobođavate što nijeste oslobodili, da osvajate što osvojili nijeste, da domovinu proširite donde dok pravo imate proširiti je. Sve ste to vršili i vršite i s voljom i sa pregnućem vi urođenim. Ni česti bojevi, ni česti pohodi, ni zlo vrijeme, ni trud, ni muke vašu čeličnu volju ne oslabiše. Pošto viteška ruka drage ni braće iz Srbije podžeže najsjajnijim plamenom plačuće kandilo svetoga hrama Gračanice na Kosovu, pošto vi velikoljepno osvijetliste Visoke Dečane i svetu Patrijaršiju za nastupajuće Hristovo roždestvo, vi ste mi isto čili danas kao i ono jutro kad neustrašivo prvi zavrgoste borbu sa turskom carevinom.

Ja se ponosim s vama, vitezovi moji, jer sam opojen vjerom da ste kadri biti još veličanstveniji u mogućim iskušenjima takne li se ko vaših prava i ospori li ni sjesti na ognjišta vaših djedova i mojih predšastvenika Nemanjića, Grebljanovića, Brankovića, Balšića i Crnojevića. Sjesti na njihov prijeklad, okupiti se oko njihovih grobova - to je i naša dužnost i naše neosporno pravo. Za to izginuti bilo bi nam slatko.

A doživi li se to bez iznenadnih žrtava, zahvalićemo bogu, pa ćemo drugi Božić po milosti njegovoj slaviti u miru i tišini u svojim domovima, među svojim porodicama, svijećama u ruci mjesto smrtonosnog oružja koje danas držimo.

Sretno ni bilo Badnjeveče vladike Danila, Crnogorci moji!

Sretno ni bilo i ovo Roždestvo Hristovo koje pod šatorom slavite!

Sretni ni srpski badnjaci koje ovu godinu pod vedrim nebom nalažete!

Knjaz prestolonasljednik i njegova braća, Mirko i Petar, izručiće vi moj srdačan pozdrav i moj očinski blagoslov, a ja i nejač vaša slavićemo ovamo Božić sa milom pomišlju na vas i željom da se ovaj krvavi rat što prije svrši i da ni najsvježije i najljepše lovorove otud donesete. 

Gospodo poslanici!

Pozvah ve na savjetovanje radi mučnog stanja, u kojem smo se potonjih dana nalazili. Još dok se ne bijeste skupili, pod iznenadnim pritiskom velike opasnosti za zemlju, a na preklinjanje prijatelja, donio sam u cilju spasenja odluku za koju primam odgovornost pred bogom i istorijom.

Skupljene nakoh teških, ali slavnih dana, radosno ve pozdravljam i zagrljam, i uz vas moj cijeli hrabri narod.

Rekoh teških dana; jest teških, kroz koje se moja zemlja jako napatila, istrošila, okrvavila i suzama okupala, ali se i proslavila. Kako smo poveli ovo strašno kolo, svi znate, a milo mi je da vi ga ukratko objasnim.

Iza teškog i dugačkog rata od 1876, 1877. i 1878. godine dadoše se na berlinskom kongresu mojoj zemlji nepravilne granice, po kojima se zbivahu neprekidni sukobi i nemiri. Turci ne samo što su proizvoljno posjeli Čakor, Jezerski vrh i Polja kolašinska, naša zemljišta, nego su neprestane sukobe na tim granicama sa mojim podanicima izvodili. Razuzdani Arbanasi tukli su moje mirne žitelje u samim njihovim selima, njihovo živo zatvarali u kuće, pleme Veliku skoro raselili, u Zeti prošloga ljeta posjekli petnaest Zećana, a u Poljima toliko isto Poljana. A što me je najviše boljelo, to je bilo stradanje naše prekogranične braće koja postepeno, ali stalno linjahu sa lica zemlje, gonjena nasiljem i konačnim istrebljenjem. Pa da i nije bilo svega malo prije pomenutog, radi njih samih morao sam izvući mač iz korica. Protesti moje vlade kod turske bili su uzaludni. U početku prošloga avgusta moja se vlada obratila velikim silama da posreduje da se red vaspostavi na granicama koje je sama Evropa zasjekla među Turskom i Crnom Gorom i da se olakša sudba prekogranične braće, Vlada je u svojem protestu naglasila velikim silama da će sa-ma tražiti zadovoljenje, ako se one ogluše o naš pravedni zahtjev. Šest nedjelja očekivah intervenciju Evrope. Zaludu je očekivah, a angažovan da ću je sam tražiti, morao sam sljedovati svojoj izjavi. Stupih u pregovore sa bratskom Srbijom, Butarskom i Grčkom.

Saopštio sam im moju odluku da Turskoj rat objavim, kao četiri srećna brata iz srećne kuće krenusmo na srećne puteve i carstvo tursko u Evropi razorismo.

Pravda božja, pregnuće i smjelost naših ujedinjenih snaga krunisa i Crna Gora, naša otadžbina, prva otpoče rat za oslobođenje a potonja potonji bedem turske carevine u Evropi sruši zauzećem grada Skadra. I ispuni se onaj moj zavještaj: čiji Skadar, toga i Cetinje.

Tako i bi, no na žalost, za kratko vrijeme. Velike sile izmijeniše svoju odluku u cilju održavanja neutralnosti i naglasiše mi bez ikakva prava da usred rata neprijateljstva prekinem, da opsadu Skadra napustim.

Naš svagdašnji pokrovitelj, car ruski, prvo savjetima, zatim strogim prijetnjama zahtijevaše da se odluci Evrope pokorimo. Pokraj sve sinovlje privrženosti, ja se ne mogah odazvati njegovoj visočajšoj volji, jer mi se zahtjev sila učinio vapijućim grijehom i nepravdom i opsadu Skadra produžim. Evropa, da me utrozi zbog neposlušnosti, posla spram naše morske obale i gradova svoje ratne lađe i strogo zatvori Crnu Goru, - ona s mora, Austrija s kopna. Toj mjeri dadoše i drugu, nagovještavajući Srbiji iste mjere strogosti, ako bratsku pomoć, koju nam je bila poslala pod Skadar, odmah ne povuče.

Nađoh se dakle sam, opkoljen s mora i sa suha i pomislih da pokraj svega toga čast Crne Gore zahtijeva da se Skadar uzme. Skadar, kao što malo prije rekoh, potonji bedem turske carevine u Evropi. I uzesmo ga. Cio svijet zbog toga dade javno izraza svojoj radosti. Diplomatija sama nađe se kao pobijeđena od naše pravedne upornosti. Ona produži svoje strogosti protivu nas, prijeteći ni zauzimanjem našega primorja i napadom na naš Skadar s jedne strane, a s druge dozvoli Austriji da ne može napasti.

I u toj prilici, uoči stvaranja tih neprijateljstva, pokroviteljska Rusija, bratska Srbija, jednovjerna Grčka najprijateljskije preklinjahu me da Skadar napustim, da ne izložim opasnosti opstanak moje zemlje i tekovine ovoga rata.

Pred očiglednom propašću moje zemlje držao sam za mudro i cijelom Srpstvu spasonosno, a opštem miru korisno, da popustim udruženoj Evropi, predajući Skadar u njene ruke. Imao sam pred očima i gorko iskustvo bratske Srbije. I njoj je kao i nama učinjena ista nepravda koja me je ljuto zaboljela, jer joj je na sličan način oduzeto srpsko Primorje koje je zalila krvlju svojih viteških sinova.

Skadar ne je stao dosta žrtava. Njegov pad, juriši mojih vitezova na utvrđenja Taraboša i Bardanjolta osvijetliše još jednom oružje crnogorsko.

Čast toga oružja visoko ostaje. S te strane duša vi može biti mirna i ponosna. To je oružje uveličalo Crnu Goru dvojno, i zemljištem i narodom. To je oružje, ulruženo s oružjem braće iz Srbije, oslobolilo Srpstvo od Turaka, od mora do Dunava. Naši su barjaci pobodeni na međi Saniaka i Bosne, u Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Plavu, Gusinju, Rožaju, Peći, Đakovici, na dogled stonoga Prizrena.

Obnovljena i uvećana, naša domovina poljepšava se i biće sretna i bogata, a duh unutrašnje sloge i ljubavi učiniće je jakom i sposobnom za nova nacionalna preduzeća. 

Crnogorci!

Kad sunce izbavljenja i slobode obasja mnogo napaćene hrišćanske narode Balkanskog poluostrva; kad s njega iščeznu sjenka Prorokova barjaka da je zamijeni ona savezničkih; kad vlast iz jakih šaka Otmanovića prijeđe u ruke balkanskih saveznika; kad ograšeni narodi, željni pravde i kulture, dahnuše dušom, otvoriše vrata boljoj budućnosti i padoše jedan drugom u zagrljaj - Balkan se natmuši crnim oblacima i gustom tamom, u kojoj više brat brata ne poznaje već jedan na drugoga trza ubilačko oružje.

Bratska krv lije se od Dunava do Soluna. Gomilaju se nove žrtve kao da na.m malo bijaše onih na Skadru, Kumanovu, Janjini i Jedrenu. Žrtve koje prve padoše kao posljedica jednog mučkog napada, naše su, srpske su žrtve, - žrtve bratoubilačke ruke butarske. Od iste ruke prolivena je i krv hrabrih Grka, naših vjernih saveznika, koji su i na kopnu i na moru toliko zadužili Balkanski savez.

Crnogorci!

Opijen svečanim uspjesima i slavom saveznika, naš četvrti drug htjede nasilno da prigrabi naše zajedničke tekovine, ne osvrćući se ni na pravdu božju, ni na očinski sud cara pokrovitelja, koji ni ga pružaše za dobro i slogu našu, a radost njegovu. Bugari, zavedeni otrgoše se od našeg slovenskog jata. Bugari nasrnuše na braću i saveznike. Bugare treba suzbiti istim oružjem i uputiti ih uvaženju zajedničkih interesa i slovenske uzajamnosti. Ova je odluka bolno pala na moje srce, jer se ruko.m ruka mora sjeći, ali se inače nije moglo. Moju dušu tuga obuzima što sam prinuđen vašu hrabrost obodravati da bugarske nasrtaje oštro odbijete, ali nadu gajim da će iz međusobne naše savezničke krvi, kad jednom anđeo mira raširi svoja krila nad Balkanom, iznići svježe i jako drvo slovenske zajednnce.

Crnogorci!

I vi sakupljeni u Dečanskom odredu iz redova pobjedilaca sa Lima i Skadra, koji se već borite u dolinama Vardara, Bregalnice i Strumice rame uz rame sa svojom braćom iz Srbije, vitezovima od Kumanova i Bitolja u odbrani naših srpskih interesa, pokažite i ovom prilikom da ste zaštitnici pravde i slobode, "zatočnici mrijeg naviknuti".

A vi ostali, moji dragi Crnogorci, budite spremni da i sada kao vazda izvršite svoju dužnost prema otadžbini i Srpstvu.

Na našoj je strani pravda. Gdje je ona, tu je i bog kojem preporučujem našu svetu zajedničku stvar.

Živjela Crna Gora!

Živjeli, moji mili Crnogorci!

Hrabri moji vojnici!

Poslije srećno zaključenog mira, željno sam iščekivao povratak iz Makedonije mojega dičnog Dečanskog odreda da svi zajedno podignemo hvalu bogu za naše velike uspjehe, za osvećeno Kosovo i obnovljenja međa našega divnoga carstva.

Iščekivao sam ovu priliku da mir ovaj radosno pozdravimo i blagoslovimo. Iščekivao sam je neprestano da iz dubine blagodarne duše zahvalim još i mojoj hrabroj vojsci za njeno junačko držanje u dva ovogodišnja rata. Vi, gordi moji vojnici, ispod vedroga neba drage nam domovine, pobijediste vjekovnog neprijatelja. Njegov barjak je daleko pred vama uzmakao; on ne zahlađuje više srpske zemlje; zemlja je srpska na jugu oslobođena od Mora do Dunava. Nade živih i umrlih miliona Srba ostvarene su. Neizbrojne žrtve i muke naše naknađene su.

Krvavim rukama vi ste, moji slavni vojnici, raspučili lance ropstva podjarmljenoj braći. Zato sam ve izveo na polje od megdana i iskušenja. Vi ste tamo vidjeli uz rame svoga brata Srbijanca, gdje poji konja na Sinjem moru a na dogled našem Skadru, Na dogled tužnom Skadru, prijestonici Zete i naših kraljeva, Skadru, potonjem bedemu turske carevine — Skadru, žalosnome robu s čije katarke Evropa nagovorena zahtje da se, nakon dvadeset dana poslije osvojenja, spusti naš barjak; ali ni tada mi se njega ne odrekosmo, niti na naših istorijskih prava. Vi ste poraz kosovski osvetili i čast oružju srpskom uzdigli i povratili. Vi ste tamo našli i uzdane i jednovjerne naše saveznike, hrabre Grke, kad ste zajedno kaznili našega mlađega brata Bugarina za bratoubilački nasrtaj na druta i saveznika. Čauricama prosutih iz vaših smrtonosnih moskovka, vi zabilježiste i obnoviste s one strane Vardara i Bregalnice međe na jugu stare naše divne carevine.

Hrabri moji junaci!

Pjesmu pobjedničku sada pojte i uzdignite vaša junačka čela s ponosom i mirnom dušom, da ste vašim pregnućem i hrabrošću dužnost ispunili i odužili se domovini. Vaše nepobjedivo oružje povješajte danas o klin i odajte se dobro zasluženome miru i blagotvornom radu i kulturi; ali svakojako milujte to oružje i držite ga svijetlo i naredno.

Pobožno se sjećajte u ljubavi i spomenu poginule braće, javljajte se napuštenim njihovom smrću: samoranšša, udovicama i siročadima, jer oni, vitezovi slava i.m, ne poštedješe kao god ni vi, svoje živote za ugled našeg barjaka; onoga barjaka koji je vazda prije od pet stotina godina pred oltarom domovine razvijen bio i koji se prvi zalepršao kad s Gradine i fundinskih strana crnogorski top dade znak svemu Balkanu da složno ustane.

Ponavljajući vi, hrabri moji vojnici, iskrenu zahvalnost za vaša junačka djela svakojega u čelo junačko ljubim.

Živjeli, moji sokolovi, uzdanice domovine, radosti i ponose mojih starih dana!

Živjeli nesravnjivi zaštitnici vjere, pravde i slobode! 

Kao kralj crnogorski, kao nasljednik i sinovac velikoga današnjeg slavljenika, zahvalan sam ovome zboru i cijelom srpskome narodu na čuvstvima blagodarnosti, ljubavi i divljenja, kojima se oduševljava spram njegova spomena.

Kao lav iz grmena, iz davno umrle, iz davno pretuljene vulkanske kotline njeguške, izletio je moj stric Rade da srpski svijet potkrijepi u njegovim idealima i dužnosti za izvršenje velikog narodnog zadatka. U dušu mu je vjeru ulivao za uspjeh, sablju mu je oštrio, a pjesmom ga je zagrijavao.

Naš mu se dobri srpski narod divno odazvao.

Kosovo, ranu njegovog velikog srca, mu je izliječio, jer u dane stogodišnjice od njegova rođenja taj mu je narod Kosovo osvetio.

Jedan duhom veliki narod nije se mogao ljepše odužiti duhu najvećega genija.

Slava srpskom narodu!

Slava gospodaru Crne Gore, vladici Radu! 

Hvala Bogu i pregalaštvu savezničkih vojska, na Balkanu je stvoreno novo, bolje i srećnije stanje. Balkanski narodi oslobođeni su ropstva i našli su se u kolu svoje braće i plemenika. Hrabre vojske dviju srpskih kralevina - Crne Gore i Srbije, u junačkom poletu srušile su pregradu, koja ne vjekovima razdvajaše a bratskim zagrljajem na Pljevljima, kod Sjenice i na Ćakovici objavile cijelom svijetu da je Srpstvo na jugoistoku Balkana oslobođeno.

Tako zagrljene srpske vojske branile su i odbranile srpske tekovine u Maćedoniji od nelojalnih prohtjeva našeg četvrtog saveznika - Butarske, kao i naše stare pune slave i veličine spomenike u Staroj Srbiji od najezde zavedenih Arnauta.

Poslije svega toga - poslije pune godine borbe i junačkih podviga srpskih - pristupilo se razgraničenju među dvjema srpskim kraljevinama, koje je sada bratskim sporazumom dovršeno, te ovim proglašavam prisajedinjenje kraljevini Crnoj Gori svih osvojenih oblasti u granicama koje su određene:

Prema kraljevini Srbiji ugovorom o razgraničenju, zaključenom u Beogradu;

prema Arbaniji riješenjem Ambasadorske konferencije u Londonu do konačnog razgraničenja, koje će izvršiti naročita komisija;

prema Bosni i Hercegovini dosadašnjom granicom.

Objavljujući ovaj radosni čin mome dragom narodu, dužnost nam je da se na prvom mjestu s pijetetom poklonimo grobovima naših vitezova, koji krv svoju proliše i život svoj dadoše za braću svoju, i da odamo hvalu i priznanje preteklim našim herojima koji će, uvjereni smo, sa isto toliko pregalaštva i požrtvovanja čuvati naše tekovine. Te tekovine, iako nijesu srazmjerne našim žrtvama, iako smo morali napustiti naš starodrevni Skadar i zauzeto Primorje u interesu evropskog mira, a pod pritiskom evropske sile, opet su znatne da možemo s pouzdanjem vjerovati u sjajnu budućnost,

Budućnost naša od nas zavisi.

Potreban nam je složan rad i red.

Ja sam uvjeren da će moji novi podanici biti elemenat mira i rada i da će, prelazeći preko sviju zabluda i razdora, koje strana vladavina među njih unese, ruku pod ruku sa braćom iz starih granica Crne Gore biti nadahnuti jednom istom idejom - idejom sreće i veličine mile ni domovine Crne Gore.

Ja i moja Vlada uložićemo sve svoje staranje da im osiguramo ličnu imovnu bezbjednost, dobro sudstvo, savremeno školstvo i stvorimo uslove bolje budućnosti po svim granama privrede.

Sloboda vjere i savjesti biće svakome najstrožije poštovana i čuvana. To im garantuju moji lični osjećaji i tradicionalno načelo mojega doma: "Brat je mio koje vjere bio".

Mojim podanicima rimokatolicima, pored duha široke vjerske snošljivosti, kojim je Crna Gora vazda prožeta, i konkordat sa sv. Rimskom Stolicom jamči potpunu slobodu savjesti. Oni će uz braću pravoslavnu i muslimane 6iti jak član narodne ni zajednice i osnov snage naše države.

Pripadnici Islama imaće u meni i mojim vlastima stalnu zaštitu. Oni će isto tako biti vjerni sinovi otadžbine kao i branitelji svoje vjere.

Dok se zakonskim putem uprave novih prisajedinjenih oblasti ne utvrde, njima će se upravljati prema mojim uredbama i rješenjima moje vlade o primjenjivanju pojedinih postojećih zakona.

Šaljući moj vladarski pozdrav svima mojim milim podanicima, molim Svemogućega da ih zakrili svojom neizmjernom milošću.

Živjeli moji dragi i vjerni podanici!

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /