• Namjesništvu Srbije o realnim vidovima crnogorsko-srbijanske saradnje
• Proklamacija Hercegovcima
• Govor crnogorskim jedinicama pred polazak u Hercegovinu
• Govor crnogorskim trupama na Grahovu prilikom marša u Hercegovinu
• Ratna poruka crnogorskim jedinicama na hercegovačkom frontu
• Proklamacija prigodom 200-godišnjice vladavine dinastije Petrović Njegoš
• Poruka Aleksandru Obrenoviću za obazrivost prema Austro-ugarskoj i Bugarskoj
• Povjerljiva poruka kralju Petru Karađorđeviću radi uspostavljanja bratske saradnje
• Proklamacija Crnogorcima povodom aneksije Bosne i Hercegovine
  
  

Gospodo Namjesnici!

Primio sam Vaše veleštovano pismo od 31. junija tek. god. Ono sadrži dvije poglavite točke: kratak obzor svega onoga, što je doslen osobito s Vaše strane učinjeno na korist sve to boljih odnošaja između Srbije i Crne Gore, želeći Vi da takovi odnošaji iziđu iz kruga poezije na polje praktičnih odredaba i po tom opet iznovično vraćanje na vojnu konvenciju sa nekijem Vašijem obrazloženjem o istom predmetu.

Odnosno vojne konvencije veoma mi je žao što s Vama, gospodo namjesnici, ne mogu dijeliti isto mnjenje, no moram ipak pri onom ostati što sam Vi već u svojem pismu od 31. maja tek. god. naveo, a poi.menice da još za sada uviđam koliko nepotrebitost toliko i nepraktičnost takvog između nas ugovora. I ovom prilikom moram Vam također ispovjediti da nijesam mogao ostati ubijeđen s Vašim navodima, o vojenim konvencijama između Prajske i Italije, pa između Prajske i južnih njemačkih država, što stanovito držim da su sasvim druge naravi odnošaji i razlozi između spomenutijeh država, no što su između Crne Gore i Srbije.

A pošto mi se čini da Vi, Gospodo, na ta dva primjera veliku važnost polažete i svukoliku moju pozornost na njih obraćate, dopustiće mi da se o tome i nešto opširnije izjavim.

Što se tiče prusko-talijanske konvencije, mislim da nam ne može biti obrascem; jedinstvo naše u pogledu kretanja plana treba da je tješnje, jer smo jedan isti narod, što u onom slučaju nije bilo.

Sasvim pak drugačije stoji sa ugledanjem na prusko-njemačku pogodbu, Ona je pogodba uglavljena poslije golema uspjeha pruske vojske od godine 1866. Ti su uspjesi ujamčili povjerenje svakog njemačkog prostog vojnika prema pruskim vođama. Toga, gospodo namjesnici, u nas nije, a bez toga ujedinjenje svekolike crnogorske i srbijanske vojske pod jednom istom komandom držim da zaista ne bi imalo pouzdanog uspjeha. Ja se ni samo jedan čas neću posumnjati da Srbija nema vještih vojskovođa, koji bi vrijedan bio povesti svukoliku našu udruženu vojsku, ali da takovo uvjerelje ulijem u svakog Crnogorca to i pored najbolje svoje volje ne bih mogao učiniti.

Sad dozvolite da se vratim na prvu tačku.

Koliko ste Vi željeli, Gospodo namjesnici, da naši odnošaji iziđu iz kruga poezije na polje praktičnosti i realnosti, toliko se nadam da ćete mi priznati da sam ja opet sa svoje strane samijem djelom posvjedočio da takovu istu želju gojim, uzevši prvi inicijativnu još godine 1864. da bi se nepovoljnim događajem od godine 1862. porušeno sporazumljenje između ovih dviju srpskih zemalja opet povratilo i prijateljski odnošaji ponovili. Pa kako mi takova realnost i sada na duši počiva mislim da ste se mogli potpuno osvjedočiti onim što sam onako otvoreno naveo u osmoj točki pred spomenutoga mojega pisma od 31. maja, gdje se, držim, dovoljno konkretan vid daje onoj slozi i ljubavi, koje osim toga što su, kao što Vi rekoste, doista poetski izrazi, pak ne prestaju biti najrealnijim dandanašnjim našim potrebama.

Zato kad smo se, Bogu hvala, sporazumjeli u mnogome i mnoge prepreke sebi s puta otklonili, kako da dođemo do savršenog sporazumijevanja, evo se ja i opet konkretiram u onom što cijenim da nam trebuje za sada činiti.

Moje je mnijenje neka se i jedna i druga od našijeh zemalja spremaju što bolje mogu za svaki mogući slučaj, koji kad bi se i naskoro pojavio, držim da ni jednu ni drugu stranu ne bi ni iznenadio, ni u nepripravnosti zatekao, jer je Crna Gora onoliko pripravna koliko joj njezine slabe sile dopuštaju, a o Srbiji to se još pouzdanije može reći, pošto je uopšte poznato koliko se ona osobito zadnjijeh godina spremala da vazda mogne izići na susret svakoj ozbiljnijoj pojavi na Balkanskom poluostrvu, A pored ovakvoga spremanja opet da udesimo svako naše opšte djelo i poduzeće kako bismo sve sa znanjem i dogovorom jedne i druge strane radili i uzaja.mno jedni drutima u prilog bili, kao što sam se, gospodo namjesnici, od riječi do riječi u zadnjem mom pismu od 21. maja izjavio.

Sve što ostaje da se između obje strane - Srbije i Crne Gore - valjano utvrdi držim da se sastoji u tome da se jedna strana drugoj svečano obeća i obaveže da će one u svakoj prilici zajedno protiv opštem neprijatelju biti i ma na kojoj strani da se ustanak za oslobođenje našega naroda pojavi, da će stajati toliko Srbija uz Crnu Goru, koliko Crna Gora uz Srbiju. Poslije ovakova dogovora moglo bi se istom doći i do opredjeljenja zajedničkog plana za svaku mogućnu akciju u slučaju ili kakva ustanka ili izazivanja rata.

Pri našijem okolnostima, pri sadašnjoj situaciji evropskih stvari, ja mislim da mimo ovaj nema konkretnijeg ni praktičnijeg predloga, koji bi nas mogao u ozbiljan položaj uvesti da se među Srbijom i Crnom Gorom konsoliduju iskreni odnošaji i sljedovateljno uzajamna međusobna potpora u svakoj prigodi.

Ako se dakle, Gospodo Namjesnici, još u ovom nađemo saglasni, onda možemo i Vi i ja sebi čestitati da smo opštoj stvari narodnoj najvišu uslugu doprinijeli i da zaista cijelj narodnog oslobođenja neće ostati glasom vapijućega u pustinji, kao što je doslen stajala.

Uostalom, molim Vas, Gospodo Namjesnici, da izvolite njegovoj svjetlosti, mladom knjazu izjaviti moju najosjećajniju zahvalnost na njegovom srdačnom čestitanju prigodom veselja kojim je moj dom božja providnost usrećila, obradovavši ga muškim porodom - a također i Vama, Gospodo, ne prepuštam takovu zahvalnost izjaviti za isto čestitanje s Vaše strane i veoma se radujem što i ovom prilikom mogu Vas uvjeriti o mojem dubokom štovanju i vazdašnjem iskrenom uvaženju. 

Hercegovci!

Vođen božjim proviđenjem, pozivom svojim i moje male, ali slobodne i hrabre državice, bratskom ljubavlju prema vama i željom da se narod srpski oslobodi i ujedini, koju sam ljubav i želju od svojih predaka naslijedio i neprekidno najživlje njegovao, ja sam ušao u Hercegovinu da presiječem ropske lance koji ve vjekovima stezahu.

Hercegovci! Ja sam uvjeren da tim ispunjavam i vašu najveću želju. Vi ste mi vazda i svakom prilikom davali uvjerenje da se u vašem mučeničkom životu držite jedino o nadi u dan, kada ću doći da ve oslobodim iga turskoga našom složnom zajedničkom borbom protivu sile turske.

Hercegovci! Evo je došao taj radosni, i akobogda sretni dan za sve nas, dan, kada otpočinje borba naša, borba kojom ćete oslobođeni biti.

Hercegovci! Junačko pregnuće, složni rad i posluh uvjenčaće djelo naše uspjehom. Akobogda, Hercegovina će brzo slobodna biti i vi ćete uživati slobodu s kojom se i vaša braća Crnogorci uvijek ponose. A vi ste je dostojni, Hercegovci, i vi ste junaci, koji ćete dati svijetu veličanstvenih primjera junačke borbe i pož'rtvovanja za slobodu, kao što ste vazda, a osobito ovu godinu dana, kako pregnuste viteški, te uzdrmaste carevinu tursku i osvojiste poštovanje i naklonost svega obrazovanog svijeta. U Hercegovini je od vazda živio cvijet naroda srpskoga, koji ni za pet vjekova najužasnije varvarstvo uništiti nije moglo. Otuda ova lijepa, značajna, za vas ponosita riječ srpska: Hercegovina svijet naseli, a sebe ne raseli!

Hercegovci! Ne klonite vašim junačkim duhom ni za jedan časak. Bog je milostiv i pravedan, a sveta je stvar za koju se borimo. Mi ćemo biti pobjedioci. Ja sam s vama, s vama je svaki Crnogorac. Zajedno ćemo dijeliti svaku muku, život i smrt! Zato naprijed, Hercegovci! Naprijed za mnom i za zastavom crnogorskom, koja je stari svjedok nebrojenih pobjeda naših i najvećih poraza turskih.

Hercegovci! Vi ste pod vlašću turskom podnosili nečuvene muke, koje sam ja vazda u dubini duše moje osjećao. Ipak sloboda, u kojoj se danas nalazite, ne smije ve zanijeti na osvetu prema braći svojoj muhamedanske vjere. Ja želim da duh bratstva i pomirljivosti zavlada među vama.

Hercegovci muhamedanske vjere! Sve što ovdje rekoh braći Hristove vjere važi potpuno i za vas. Vrijeme kada su vaši preci primili vjeru Muhamedovu i uživali osobitu vlast i gospodstvo, prošlo je odavno. Malo po malo oduzeo vi je sve to Osmanlija i teški, samovoljni pritisak osmanlijski počeli ste već i vi jako osjećati. Da nije došao i za vas ovaj sretni čas, i vi biste još za malo postali raja osmanlijska isto kao i hrišćani.

Muhamedanci! Iako ste druge vjere, vi ste braća naša, jer u žilama vašim teče srpska krv. Zato ja dolazim, da ve oslobodim isto kao i braću vašu hrišćane. U oslobođenoj Hercegovini vi ćete živjeti slobodno. Zakon će u njoj za svakoga jedan i jednak biti, a za sve pravedan. U vjeru vašu kao u svetinju neće niko ticati. Ja vi jemčim za to, a o pravičnosti i ljubavi mojoj prema vama svjedoci su stotine jednovjernika vaših, koji su u zemlji mojoj i kod mene nalazili vazda bratskoga dočeka, pomoći i odlikovanja. Ja ve pozivam, dakle, muhamedanci, da ne dižete oružje protiv svoje jednokrvne braće hrišćana. Ako ne možete već danas sa vašom braćom hrišćanima zajedno boriti se protiv Osmanlija, našega zajedničkog neprijatelja, ja ve pozivam da sjedite mirno. U tome slučaju sa životom i imanjem svojim bićete sigurni od svakoga napadaja i povrede. Ako ne učinite tako i ako mi svako pleme i mjesto preko starješina svojih ne izjavi svoju miroljubivost i odanstvo svoje, meni će jako žao biti, ali ću morati s vama kao s neprijateljima postupati.

Ja ne želim i ne nadam se, da će do toga doći. Naprotiv, očekujem da će doista u narodu hercegovačkom, bez razlike vjere, zavladati pravo bratstvo iz kojega će se podići i razviti sloboda i sreća njegova.

Hercegovci! Kao što je veliko djelo, koje smo otpočeli, tako se i duševna veličina pobornika njegovih najbolje pokazuje u njemu. Zato ve pozivam, Hercegovci, i opet, isto kao i Crnogorce, da budete plemeniti i velikodušni u borbi, a naročito da pazite vepovredivost granica susjedne carevine austrijske koja nam je prijateljska i podanika naših.

Hercegovci! Svima vama dovikujem: Stupajte složno kao braća i oduševljeno kao sretni junaci, kojima je palo u dio da združeni s braćom Crnogorcima, oslobodite milu otadžbinu svoju, Hercegovinu, bogatu riznicu slavnih uspomena velike prošlosti naše i dičnu perjanicu naroda srpskoga; stupajte pod zastavu moju!

Hercegovina mora slobodna biti! 

Pozdravljam vas s "Dobrim jutrom" i objavom rata s Turcima, moji hrabri Crnogorci! Neka ovaj dan bude srećan za naš narod! Danas stupamo u rat, ja i moj brat, knjaz Milan sa svojim hrabrim Srbijancima. Mi obadva idemo zajednički da oslobodimo braću ispod turskoga jarma. Velika Rusija je naša zaštitnica. Mi ćemo pobijediti neprijatelja; mi ćemo izvojevati slobo du koje je naš narod lišen već pet stotina godina. Ja vi neću preporučivati da budete hrabri. Vaša hrabrost poznata je u svem svijetu. Ja vi preporučujem da budete velikodušni. Štitite nezaštićene: starce, žene, djecu, i ranjene. Zabranjujem vi da kidate turske glave kao što ste to do sada radili. Ko ne posluša biće kažnjen. Alajbarjaktaru, primi i uzmi ovaj znak! Nosi ga časno i hrabro, kao što su i tvoji prečasnici. A sad zbogom, i naprijed za mnom!

Crnogorci,

Ja vas neću hrabriti, jer je junaštvo stvar koja se ne može nikome vještački uliti, već se u kolijevci usisava sa majčinim mlijekom. Vidim da vam plamte oči sokolove i da vam se junačke grudi nadimaju od borbenosti. Ovoga puta se Kosovo mora osvetiti! Ja polazim u ovaj sveti rat protiv Turaka a da vas i ne pozivam, jer sam uvjeren da vas ne bih mogao zadržati i ako bih to htio. Vi imate kao i ja samo jednu želju - uništenje smrtnog neprijatelja.

A sad naprijed, sokolovi slovenskih brda! Pod Muratom I srušeno je srpsko carstvo, a pod Muratom V ono mora opet uskrsnuti. To je želja moja i svih nas, kao i volja svemogućeg boga, koga moja kuća vjekovima tako žarko moli i poštuje. 

Crnogorci!

Na samo Vasnesenje 1858. godine položio je knjaz Danilo u slavnoj bici kod Grahova temelj vojničkog i udario kamen temeljac političkom preporodu srpskoga naroda. Od tada se ni za trenutak nije odustalo od osnovnih težnja Crne Gore. Pošto je ugnjetavanje našeg nesrećnog naroda u Turskoj postalo nepodnošljivo i pošto su se naša braća morala latiti oružja, mi nijesmo mogli drugačije postupiti nego što smo postupili: razvili smo zastavu slobode i spasavanja našeg naroda. Naše je oružje bilo pobjedonosno. Ali, da bi ono bilo i uspješno, morala se u toku događaja na Balkanskom poluostrvu umiješata i snažna moćna Rusija, čija armija nije krenula da osvaja već da oslobađa. Cilj obiju armija je isti: oslobođenje nesrećnih i ugnjetenih slovenskih naroda na istoku od turske tiranije i od onog trulog gazdovanja koje je sve narode istoka dovelo na rub propasti. Zato se u našim crkvama molimo isto tako toplo i za uspjeh ruskog, kao i našeg oružja. Crnogorci, uspjeh neće izostati ako svaki od nas bude vršio svoju dužnost. Ja ve vodim u borbu sa pouzdanjem koje ste uvijek opravdali.

Crnogorci, na vas gleda sav slovenski svijet, na vas gleda veliki bratski ruski narod, čiji ni je uzvišeni vladar baš sada dao veličanstvene dokaze poštovanja. Nastavak velikog djela je otpočeo! Borite se hrabro, ostanite vjerni sebi i pobjeda i slava biće vaša. Uvjereni smo da će naši potomci veličati vaša djela baš kao što i mi veličamo djela naših predaka. Stoga, naprijed za slobodu našeg podjarmljenog naroda! 

Dragi narode!

Dva se vijeka napuniše zajednice muka i slave viteškoga naroda crnogorskog i njegovih gospodara, mojih predaka. Prolazeći u mislima taj dugi niz vremena zajedničkog truda i pregnuća, današnji naraštaj mora sa divljenjem i neobičnim ushićenjem duše da gleda na ono što je bilo, kako i iz čega vaši stari sa mojim precima podigoše ovo divno otačestvo naše! Planina kosti i mramora uzdigla bi se od žrtava za njegov opstanak, a jezero suza i krvi koštalo je ono naraštaje ove zemlje, koji se izređaše u ova dva vijeka. Gora lovorova posjekla bi se da ovjenča slavu junaka i branilaca naše svete vjere, slobode i samostalnosti, koja se ne upusti u gorama našim ni poslije propasti carevine naše, no nanovo oživje u vrijeme vladike i njegovih satrudnika.

Naša je domovina, hvala bogu, danas na lijepom putu razvitku i na velikom stupnju glasa i poštovanja, a sve to zahvaliti duhu jedinstva i uzajamne ljubavi naroda i gospodara crnogorskih. Da ne bi jesenjih šteta od poplave na proslavi dvjestagodišnjice ove, ukazati nam šćahu to uvaženje svojim prisustvom vladari i članovi vladarskih domova, braća Srbi i Sloveni i narodni prijatelji sa svih strana, koji već prijavili bjehu svoj dolazak. Zato ja i vi dužni smo odazvati im se srdačnom blagodarnošću.

Braćo! Po volji božjoj i vaše odanosti ja sam sedmi gospodar od doma moga zemlji ovoj, i ja doživljeh da se u mom zemanu slavi dvjestagodišnjica zajednice i bratske suglasnosti gospodara i naroda. Ja pred bogom i pred ovim svetim domom, gdje su moji preci živjeli, obećavam tebi, narode, neprekidnost čuvstva mojih predaka, koja su ne s tobom vezala i danas vežu, a ti ćeš me, moj mili narode, krijepiti i unaprijed onom tvojom junačkom voljom, onom odanošću tvojom, onom bezprimjernom ljubavlju tvojom, kojom učini čudesa.

Mi smo mali, ali bogu hvala krjepki, jer smo slogom spojeni. Sloga je najsvjetlije oružje; u srcu junaka ono je nepobjedivo. Mi smo siromašni, ali siromaštvo ne osjećamo, jer je junacima čast junačka - bogatstvo, Tako složnu i svijetlu Crnu Goru Srpstvo će s radosnom nadom i dalje gledati. Tako složnu i svijetlu Crnu Goru bog će vazda blagosloviti.

Neka je slava i hvala svemogućemu na njegovoj milosti i svemogućnoj zaštiti u svojim podvizima Crne Gore za ova dva vijeka!

Slava i blagodarnost bratskoj i silnoj Rusiji koja je od vladike gospodara Danila s jednakom ljubavlju zaštićivala i pomagala Crnu Goru!

Hvala i priznanje od nas svima prijateljima na prijestolima i u narodima, koji su radili dobro Crnoj Gori i koji će je potpomagati u budućnosti njenoj!

Slava i hvala vladici-gospodaru Danilu i njegovim satrudnicima vitezovima, tvojim junačkim precima, a tebi, dragi narode moj, ja u ime svih predaka mojih, zahvaljujem ti na ljubavi i odanosti, pa ti i ovom prilikom posvećujem i dalje mene, moj rad, sve moje moći i dušu moju! 

Najtoplije molim mojega brata kralja Aleksandra da izvini ove nekolike poruke, koje se osmjeljujem preko njegova vjeroodanoga mu ministra Vasića najpovjerljivije podnijeti.

Odstupanja Vujovićeva kabineta, sa kojim je moja vlada pune dvije godine u najljepšem skladu i sporazumu radila na polju opšte srpske stvari sa uspjehom i na zadovoljstvo kraljevo i moje, uliva u mene sumnju, kojim će pravcem novi kabinet okrenuti. I srpska i strana štampa zloslutno predriču nastupanje novoga pravca ovog ministarstva i skretanje mu sa slavenske na neslavensku stranu. Bože sačuvaj da to bude - nesreće ne bi bilo veće za nas Srbe od te!

Ja molim moga mladoga brata da ne bi podlegao rđavim savjetima i ličnoj možda kakvoj osjetljivosti te da ne napusti ruku o kojoj visimo svi i koja ne žive drži. Vrijeme sve popravlja; ono liječi i od velikijeh srdžba, a kamoli od manjih.

Ne treba zamišljati mraza, đe ni je ognjište životvorne toplote.

A nikad kao sada treba ni se sporazumjeti kako da našem narodu damo neku malu oduhu u nadanju i vjerovanju u bolju budućnost. Jer Austrija s one strane sramno ustupa mahu i nadmoćiju Njemačke, a ovamo se okomiva svakijem prijetnjama, zastrašivanjima i obtešćavanjima prometa i interesa trgovinskih. Srpskoj štampi, koliko u monarhiji, toliko i u Bosni i Hercegovini, sukraćeno i ono kam i malo slobode, koju im ustav i dosadašnji zakoni dopuštavahu, i jadikovanje njeno sistematično se zaplenjuje bez stida i zazora. Srb već ne smije progovoriti u toj monarhiji. On grđe stoji tu, negoli je ikad stojao. On misli da je napušten osobito od 1897. od strane Rusije, a i u nas, Srbiju i Crnu Goru, izgubio je nadanja. Pomamljen, izgubljen, vidi Njemca na srpskoj zemlji i đe preko nje teži na Solun. I riječi i štampa monarhije i pokreti vojske i vježbanja i na suhu i na moru ulivaju najozbiljnije zebnje u našem narodu za svoju budućnost. I narod je gotovo stao misliti da mu je mrklo.

Koliko mi je gođ moguće bilo radio sam i radim da mu ulijem bolje misli, ne zato da ga uzdignem samo, nego sam ja čisto uvjeren da je Austrija slaba, da ona samo zastrašiva i da se oslanja na prva svoja dva saveznika i zatim na trećega. Rusiju, samo onoliko ukoliko je ona iskrena bila s njima pri njihovim iskrenim sporazumlenjima.

Austrija je prsla! Lud je i slab ko se nje boji, a zlo je veliko ako Crna Gora i Srbija ostave svoju braću da stradaju i da se plaše jedne neopasne aveti.

Austrija neće naprijed, ako mi budemo ljudi. Doviknemo li joj dogovorno ne samo: "Nećeš naprijed!" - nego i: "Miči nam se iz Bosne i Hercegovine!" - ona će odmah mekšom postati, ali samo ako joj to doviknemo muški, složno, jednodušno i jednovremeno da se začudi, što joj ovo bi izubaha i iz mrtvog sna našeg elementa. Ali to treba reći ne čivutski, no junački pa da bi se najposlije i sve prevrnulo, jer ovako ni svakojako življenja nema.

Ko da ovo reče prvi i kojom prilikom?

To ću reći ja (ako si radiji), samo me pomozi u tonu i u činu sa svim silama.

Ili reci Ti, ako Ti je milije, a ja Ti se pod zakletvom obećajem da ću te potpomoći i u tonu i u činu sa svijem mojim silama.

Odnosno prilike - ona će ispanuti brzo u začepicima koje Austrija često izaziva i kod vas i ovamo kod nas, bilo u saobraćaju trgovinskom, bilo u kom drago drugom dodiru; a najplemenitije bi bilo da se izabere jedan povod povrede kojega lica ili opšte srpske značajne stvari.

Neka zbori što ko hoće, a ja ne držim da Austrija može i hoće k Solunu - nikad ni dovijeka bez nas! Madžari i ne teže tamo, a ona preko nas Srba i preko nekog dijela Bugara, sjesti u Makedoniji, božja vjera, neće pa da joj je u vojsci taman polovina Rusa. Njoj će zlo jutro osvanuti doma čim bi kud krenula. Prus je drži i steže, bacajući pogled na zemlje do Jedrena joj. A s čim će ona ondar na nas, ako smo ljudi!

Mi se sami zatucamo u glavu, precjenjujući snagu Austrije. Ona je kud i kamo jača bila, kad je s njom pijemonteški kralj ratovao, a Italija mnogo razdrobljenija, negodi smo mi sada, jer mi možemo slobodno računati, kad bismo ozbiljno krenuli na sve, što je evropskog življa, a Karlo Alberto nije nego samo na nešto Lombardije. Osim toga naša je snaga u masi prostoga naroda srpskoga, čija je samosvijest sačuvala i jednako čuva sveta predanja našeg zlatnog doba pod Nemanjićima, a Italija nije bila prožeta narodnom samosviješću nego sama inteligencija.

Austrija je kao jedan nejunak, kojemu zapane neko slabiji u ruke pa ga davi i mrcvari bez sažaljenja i bez srca, zoreći se i oholeći se svojom snagom i nadmoćijem fizičkijem protivu pravde i protivu duha vremena, koji su uz nas, samo ako se hoćemo njima koristiti. Što je gruba sila protiv moralne, mi smo vidjeli u italijanskoj borbi protiv Austrije. Austrijska sila u Italiji je svuda pobijedila, pa je ipak Austrija morala napustiti Italiju.

Austriju treba ćepanicom po zubima; treba je pogledati oko u oko i činiti joj razumjeti da smo se riješili na sve, da će prije naše milo Srpstvo biti naš grob, nego li njen rob. Pa kad joj smjelo pokažemo zube, ona će mnogo ljepše s nama postupati i može biti s nama se pogađati. Ali se treba već trgnuti pa raditi; ne treba očekivati da ni drugi što pruže; i što imamo samo smo po sto puta izvojevali, Ni jedna naša žrtva za našu svetu stvar neće poći izgubljena.

Za Bugarsku ovako ja mislim. Nikad ona neće htjeti stupiti iskreno u jednu slovensku politiku, nako onoliko koliko se isključivo njenih interesa tiče. Ona osloboditeljsku Rusiju drži za Saturna, koji svoju sopstvenu djecu guta. Ona će se vazda oslanjati na neprijatelje naše, a današnje njeno koketiranje s Rusijom prividno je, a povod mu je utvrđenje knjaza Ferdinanda na prestolu.

Bugarska zna i stalno računa na pomoć Engleske da se spusti na Egejsko more, Kad se ona sveže morem s Engleskom i sa zapadom - zamislite onda njenu oholost i njenu neblagodarnost prema Rusiji! Zapad će je tada podržavati i može biti staviće joj u izgled čak i sami Carigrad kao podarak svoje dobre volje za prkose, koje bi ova Rusiji činila.

Iako je Rusija onoliko krvi prolila za Bugarsku, to što za nas Srbe nije, mi smo joj mnogo miliji nego Bugari, Te čak i kad ne bi stajalo da bi se Bugarska bacila u krilo zapada, kao što malo prije rekoh, kad ova dođe na more, Rusija bi pogaču Makedonije lijepo među nama i Bugarima podijelila na zadovoljstvo obojice. I tad bi se srpske i bugarske snage izjednačile, te bi mirno sporedovale i bratski se pazile.

Pa i u najgorem slučaju mi Srbi ne bi imali bojati se Bugara ni sa vojničkog gledišta. Jer ja apsolutno ne davam onome događaju 1885. nikakve važnosti, niti mu pripisujem drugo što do jednog slučajnog parcijelnog nadmoćija jedne brojno jače i spremnije snage nad drugom.

Jači smo mi Srbi od Bugara! Te ja ne bih bio mišljenja da zaziremo od njih i da im davamo zlu volju, a oni neka graju i prisvajaju riječima i naš Kom i naš Niš - može im biti. I njih i Hrvate strah je od nas, pa zato tutnje s njihovom Velikom Bugarskom i Velikom Hrvatskom. Mi smo Srbi predominirajući živalj na Balkanskom poluostrvu i ostaćemo, ako ne ne razdvoji nesloga, koja ni je vazda kobnija bila no snage neprijatelja.

Dok smo u ovim granicama budimo nerazdjeljivi u misli istoj i čežnji vrućoj za našu moralnu zajednicu; a da se ne brkamo, zabilježimo ako ni se čini potrebito sfere upliva u dotičnim krajevima našega susjedstva.

Raširimo li se, ondar samo zabilježimo naše administrativne oblasti, a politička neka ni bude jedna zajednička nerazdijeljena od mora do Dunava. Pak ćemo biti jaki, silni i poštovani. Ne bude li ove misli među nama, mi smo laki tuđi ručak i mi ćemo biti ništa i nigdje.

Biće kralj već razumio o naivnoj i nevinoj težnji i ambiciji moga mladog sina Mirka. Rđavo poznanstvo njegovo s nekim osobama bivše srpske emigracije zavelo ga je bilo s prirodne staze, na kojoj su njegovi prvi koraci - mnom upućeni bili, što mu nikad prije ni do uma dolazilo nije, kraljevi i moji prijatelji trovali su ovo moje dijete i ulivali mu u mladu i rasijanu glavu pogrešnih misli i grešnih čežnji spram kralja, a tim i spram mene. Među ostalim u tu skoro poznatoj mu jednoj porodici našla se bila jedna osoba, koja na mjesto da na dobre i sretne stvari uputi mojega Mirka, ona mu je naprotiv rasplamćivala ambiciozne planove, započete Rajkom Tajsićem i kobnim mu društvom - ubio ih bog!

Kad sam za ovo njegovo pletenje razumio, a to je bilo, na žalost, pošto su već mnozina o tome znali, ja sa.m ukorio i strogo mu prebacio njegove zle čežnje, koje on i sada tvrdi da su se svodile samo i isključivo na to da bi ga kralj proglasio za nasljednika svoga, dok bi mu bog dao sina nasljednika. Pošto mi se na ikoni zakleo da više o tome neće misliti ni dopuštati da mu ko o tome pominje, ja sam mu naredio da osobi, o kojoj se malo prije dodirnuh, naročito piše da se neće nikad više zanimati ni drugome dozvoliti da se zanimlje u njegovo ime o pitanju prestola Srbije i o odlukama na njemu sjedećeg kralja Aleksandra.

Tako od dana današnjega ja sam radostan, što se mladi sin povraće iz svoje zablude i ostaje odan i privržen milome kumu i bratu kralju Aleksandru, kao što smo mu vazda to bidi ja i moj stariji sin, prestolonasljednik Danilo.

Što ovako iskreno sam predstavih jednu nesmislenu mladalačku avanturu nj. v. kralju Aleksandru, koliko mi je god nemila kao pojava u mojoj kući, gdje su lične ambicije naspram opštih interesa vazda napuštavane bile, - to sam učinio zato da uvjerim nj. v. kralja, ako je čuo glasove: "Za sinom otac stoji!" "Knjaz Nikola ističe sina", - da to ne može niko reći osim zlih i pakosnih jezika i ko god je to pomislio da se teško ogriješio o istinu. To bi bila ne samo zloća, nego i politička kratkovidost, jer ne bi li Mirkovo pretpostavljanje mome starijemu sinu i kud i kamo sposobnijemu, a već po rođenju nasljedniku mome, bilo neprirodno i ubitačno za narodno ujedinjenje i za samu moju kuću? Oslanjajući se na obećanja Mirkova i na utisak, koji je na njemu učinila moja opomena, mogu garantirati kralju da toga više neće biti; u svakom slučaju ja uzimljem na sebe odgovornost. A molim kralja, ako je što čuo za ove nesmislenosti Mirkove da mu milostivo oprosti i zaboravi. 

Dragi moj Pero,

Od nekog vremena srpski listovi često saopštavaju i takve vijesti iz kojih bi se dalo zaključiti da dvije nezavisne srpske zemlje i dva srpska vladalačka doma nijesu u slozi. To je prihvaćeno i od stranih neprijateljskih nam listova i sa providnom namjerom pojačano. Na taj se način u srpskom narodu počelo sve više stvarati uvjerenje da nešto postoji ili je naročito stvoreno, što se ispriječilo na putu pred zajednicom dviju srpskih država i njihovih predstavnika.

Težak bol, moj dragi Pero, zbog toga osjeća moja duša. Nemilo me dira to, što se sve više piše i govori o razdoru između vas i nas i nesporazumu i nekakvoj hladnoći između tebe i mene. Mogu da zamislim koliku tugu zbog toga osjeća naše pleme, a koliko tek svi oni koji u nas upiru svoje poglede. Meni je teško na duši i žao kad se može (pro)misliti kamoli još po tol* ... srpskim i stranim organima (ja)vnosti pisati da dvije srpske države i njihovi poglavari nijesu jednodušni i najbolje raspoloženi jedni spram drugih, upravo danas kad su najviše pozvani da napregnu snagu da ... štetilo (stalno) ... dobilo za čim ... teži. Žao mi je i zato što znam i svjestan sam toga da ukoliko se mene tiče nikakva osnova i razloga nemaju učestali glasovi o nesporazumu. Žao je i svima mojim Crnogorcima koji su kao u svemu i u to.me sa mnom jedna duša i jedno srce.

Bol, izazvan u mojoj duši tim pisanjem i glasovima, pojačan je i pomišlju da bi srpski narod ubrzo mogao steći uvjerenje da ima bar nečega u istini ... bi tek veoma štetno; to bi tek moglo baciti u brigu rodoljube našega naroda koji bi mogli klonuti u svojim nadama, ako pozvani ne bi pohitali da mu razbiju stečeno uvjerenje kao da i.ma nešto, što muti zajednicu između dvije srpske zemlje i povjerenje između njihovih vladalaca. Samo u toj zajednici i u tome povjerenju Srpstvo može da vidi zalogu ljepše budućnosti. Ako je iko, ja i ti, dragi moj Pero, prvi smo pozvani da našem narodu dademo od svoje strane vidan nesumnjiv dokaz da ta zajednica, kao zaloga uzdanja narodnoga, ne samo nije ništa ... od svoje intenzivnosti, no da je ... najtrajnija u vremenu kad je na prijestolu Srbije unuk topolskog heroja, a na prijestolu Crne Gore praunuk Danila, osnivaoca crnogorske slobode i sv. Petra Cetinjskog, Karađorđeva satrudnika. Ubijeđen sam da su osjećanja tvoje srpske duše zbog istih uzroka ravna mojim ... i drukčije osjećati unuk ... besmrtnoga koji po riječima moga slavnoga predšastvenika "diže narod, krsti zemlju, a varvarske dance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva - dunu život srpskoj duši".

Kad su ni osjećaji za opšte srpsko dobro, isti i želje za ostvarenje narodnih ideala jednaka, lako će to biti, dragi moj Pero, naći pogodan način da se što prije nešto preduzme i učini da bi se u korijenu satro i najmanji povod za vjerovanje da među srpskim državama i njihovim vladalačkim domovima nema sloge, ljubavi i povjerenja. Dužni smo ja i ti prvi to da učinimo i to zajednički, jer smo prvi za to pozvani. Vidan dokaz koji bismo dali svijetu iščupao bi iz duše Srba crne slutnje koje su se u nju uvriježile usljed čestih i ponavljanih glasova o nekakvoj neslozi i čak o nekakvom konspiratorskom radu jedne bratske strane protiv druge, tako da je pomenute glasove sad već i nemoguće potpuno demantovati samo riječima i izjavama.

Od moje strane nema nikakvih smetnja niti zle volje, već jedino ljubav za sporazum i složan rad u korist opštega dobra srpskoga, u čemu me potpomaže cijela Crna Gora, koja je uvijek bila gotova da zajedno sa mnom za tu uzvišenu cijelj prinese i najveće žrtve. S tvoje strane takođe nema nikakvih smetnja, jer i ti si prožet istim osjećanjima i zadahnut ljubavlju prema Srpstvu, a potpomognut u djelima opštega dobra od tvoga dobroga naroda, te sam uvjeren da ćeš se obradovati ovoj mojoj misli i izabrati takav put, kojima bismo obojica lako mogli doći do njenoga ostvarenja. U rukama nepozvanih ili ravnodušnih koji možda ne bi mogli pravilno da pojme sav žar iskazanih ti osjećanja za opšte dobro, izgledalo bi ovo moje pismo kao plod kakve bojazni ili plašnje od napada na mene, koji su potekli iz nerazumijevanja, zaslijepljenosti i najvećim dijelom iz mladalačkih glava. Ali tebi je, moj dragi Pero, poznato da nije tako; tebi je poznato da sam, što 'no veli narodni pjevač, često puta od mladosti svoje "postojao na strašnome mjestu" samo radi dobra narodnoga. I zato, ja te molim, da prihvatiš misao, iskazanu u ovome pismu, jedino radi Srpstva, jer što se mene tiče, sve jedno mi je da li ću za opšte srpsko dobro postradati na Kosovu ili od bombe u kakvoj ulici, pošto za mene strašnije i ubitačnije bombe, no što je ta da se Srpstvo počelo sve više uvjeravati - na čem objeručke rade i naši neprijatelji - da ja i ti, tvoji i moji, tvoja i moja zemlja nijesu zajedno u radu na opštem srpskom dobru tebi ništa neće smetati da, sa svoje strane o protivnome dadeš jedan dokaz i primjer, u čemu ću i ja učestvovati, te ćemo time obradovati cio narod srpski. Srbija i Crna Gora, cjelokupno Srpstvo, pa i sama Rusija, zaštitnica naša, zovu ne da čas prije to uradimo. Ogriješićemo se pred Bogom i našim narodnim svetinjama i sjenima (tolikih) mučenika srpske narodne misli, ako se ... staramo da, pošto smo obojica ... ri, ne ostavimo svoje zemlje i svoj ... u neizvjesnosti. Ni od kakve žrtve ne treba da prezamo, niti da se sklanjamo ispred kakvih smetnja, ma se iste, iako smo obojica ustavni vladaoci, sastojale i u žrtvovanju vlada za tu cijelj i u savlađivanju raznih drugih prepona, koje bi ni mogle staviti na put ustavne obaveze. Kad su u pitanju opšti srpski interesi takve bi žrtve bile opravdane i od rodoljubivih naših podanika odobrene, a od Srpstva blagoslovene.

Mogao sam ti kao nosioca ovoga pisma poslati kojega od mojih vojvoda i velikodostojnika, ali to ne čini.m, jer sam mišljenja da je za ovakvu svetu srpsku stvar najpogodniji posrednik između mene i tebe visokopreosvećeni mitropolit Mitrofan Ban, rodoljub i stari borac za slobodu našega naroda, čija uloga u ovome rodoljubivom poslu treba da bude ogledalo uloge sv. Save i njegovih posljedovatelja u sličnim poslovima. 

Crnogorci!

Vaše tužne dvije sestre, Bosnu i Hercegovinu, koje prije trideset godina za trenutak ozariše zraci slobode, danas sasvim istrgnuše iz srpskoga zagrljaja. Austro-Ugarska monarhija zamijeni posjednuće tih dviju pokrajina konačnim prisajedinjenjem. Bez njihove volje i pristanka odvukoše ih tuđem jatu. Između vas i njih, između Crne Gore i Bosne i Hercegovine učinjene su sada međunarodne i političke podvojnosti.

Crnogorci!

Najdragocjeniju krv vi ste lili za slobodu tih zemalja. U Hercegovini ostalo je na hiljade grobova, u kojima su se već u prah raspale kosti vaše viteške braće Crnogoraca. Po njima će sad tuđa noga da gazi, a tuđa će ruka da steže ruke braće Hercegovaca koje su se sa nadom k vama pružale.

Pred takvim zlim udesom srpskoga plemena stegnite vaša junačka srca, uz koja gorko plače i moje za srcem Srpstva - Bosnom i Hercegovinom. Obilježje crno-žute boje niz srpsko zemljište neće biti granica koja će vas u duhu i misli odvajati od vaše braće. Naprotiv, ta će obilježja biti vidni znak nepravde; ona će učiniti još čvršćom veze i zalogu trajnoga uzdanja u pobjedu Pravde.

Crnogorci!

Ne očajavajte! Kao stijene naše budite čvrsti u nadi. Prolazno je današnje neodređeno stanje slobodnih djelova srpskoga naroda. Iza teških dana doći će bolji. Srpsko će sunce ljepše sjati da svakoga brata Srbina bolje zagrije i osvijetli.

Crnogorci!

Berlinski kongres oduzeo vam je zemljište stečenoga vašom krvlju. Na ono malo, što vam je ostavio, nametnuo je teške terete. Članom 29. berlinskog ugovora, koji se odnosi na morske obale naše otadžbine, opterećena je upotreba naših suverenih prava u divnome Primorju Crne Gore. Danas, pošto su odredbe
berlinskog kongresa na više strana povrijeđene, naročito utjelovljenjem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, samo po sebi otpada i ona njegova odredba koja nije bila nametnuta u pogledu našega Primorja. Nas ta odredba čl. 29. berlinskog ugovora više ne veže.

Crnogorci!

Uvjeren sam da progovaram iz duše i srca svakoga Crnogorca, objavljujući velikim silama, potpisnicama berlinskog ugovora, ako povrijede istoga odobre, da će se Crna Gora od danas smatrati oslobođenom svih tereta i ograničenja koja joj je bio nametnuo taj međunarodni ugovor. Moja je tvrda nada da će prosvijećena Evropa ovaj moj korak odobriti! Vas, pak, hrabri moji Crnogorci, pozivam da i od sada, kao i u svima prilikama, budete gotovi da me potpomognete i u najvećim mukama koje sam pripravan do kraja života zajedno s vama dijeliti za dobro srpskoga naroda.

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /