 Vaso
J. Ivošević
Prota
Savo Nakićenović
Bokeljski
istoričar i etnograf
(1882-1926)
Izvor: “Boka” - zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti br. 13-14, Herceg-Novi, 1982., str. 129-153
Od polovine prošlog i početkom ovog vijeka pojavljuju se više Bokelja koji svojim znanjem, entuzijazmom i pisanom riječju daju značajan doprinos nauci i beletristici svoga kraja. To je teško vrijeme prozelitskog pritiska Austro-Ugarske i narodnog bunta, izraženog kroz poznate ustanke i u štampi. Jedan iz mlađe generacije ovih vrlo zaslužnih intelektualaca je i prota Savo Nakićenović.
U okviru proslave 600-godišnjice postanka Herceg-Novoga navršava se i 100-godišnjica njegovog rođenja. Zato je ovo najpogodnija prilika da se prikaže njegova ličnost i stvaralaštvo.
I
Biografija
 Bratstvo
Nakićenovića davno se doselilo u Kute iz sela Ljubomir kod Trebinja.
A ovdje je došlo iz Srbije. O tome kazuju samo sačuvana predanja.
Prema podacima iz hercegnovskog katastika neki od njih su učestvovali
u osvajanju grada od Turaka 1687. g., istakli se u borbama i dobili
od Venecije plemstvo. U nekim dokumentima se Nakićenovići nazivaju
starosjediocima Kuta, koji su došli mnogo prije migracija na kraju
17. v. Prota Savo spominje više znamenitih ljudi iz svoga bratstva.
Rođen je u Kutima 25. januara 1882. g. od oca Jovana i majke Ljubice Čukvas. Pored njega, imali su još šest sinova i sedam kćeri. O svome selu daje slikovit opis: “Savilo se izmeću krševa i gora... Posred sela poljice, koje ima po sata u duljini, a toliko i u širini. U blizini kuća deru zimi veliki potoci, koji stanovima ne nanose štete, ali donekle nanose polju... Klima blaga, oštrija je samo po vrhovima gora. Najtoplije je gdje žive Nakićenovići, jer je taj dio u zavjetrini... Selo ima dosta zemlje za obrađivanje i njena rodnost zavisi od vrste zemljišta... Za današnje stanovništvo vele da je većina došla iz Hercegovine svršetkom XVII v., kad Mlečić Novi osvoji.”[1]
Po svršetku osnovne škole redovno je učio šest razreda klasične gimnazije u Kotoru. Još prije gimnazije, a po završetku Više osnovne škole, jednu godinu pohađao je nastavu u “Pomorskoj školi u Srbini, više Herceg-Novoga”. Nešto docnije privatno je dao sve ispite iz sedmog i osmog razreda gimnazije “sa ispitom zrelosti”. Apsolvirao je teološke nauke u Zadarskoj bogosloviji 5. jula 1904. g., da bi nešto kasnije i diplomirao sa odličnim uspjehom. U svome “Životopisu” napominje i o svojim pokušajima na peru: ,,Tad sam se počeo baviti književnošću”.[2] Prvi njegovi članci su bili o uglednim ličnostima iz svoga kraja kao što su o očevom rođaku Jovu Nakićenoviću i o narodnom dobrotvoru Jovu Pavkoviću sa Poda. U proljeće se sprema za službovanje. U septembru 1904. g. stupa u brak sa Vukosavom Novaković iz Knina. U Kotoru je rukopoložen istog mjeseca u čin sveštenika od nadležnog episkopa Gerasima Petranovića, poznatog crkvenog pisca, i stupio na dužnost paroha u Sasovićima. Uz to administrira privremeno i parohijom u Kutima.
Još u februaru 1906. g. Srpska kraljevska akademija u Beogradu primila mu je antropogeografski ogled “Općine hercegnovska, risanska, peraška i Sutorina” za Etnografski zbornik “Naselja srpskih zemalja - rasprave i građa” - i honorisala je sa 300 srbijanskih dinara. Na žalost, ovaj njegov prvi ogled iz oblasti kojom će da se bavi čitavog života, nikad nije samostalno ugledao svijeta. Njega će docnije da preradi i uklopi u građu svoga glavnog djela, studije o Boki. Iste godine postao je član Matice srpske u Novom Sadu.
Za nešto malo više od dvije godine vrši dužnost pomoćnog učitelja u osnovnoj školi u Kutima. O tome radu pisao je docnije: “Starije vlasti bijahu mojim radom potpuno zadovoljne.”[3]
Prota Savo ovdje bilježi sve događaje u porodici. Tako opisuje i smrt očevog rođaka Jova riječima: “Mom dobrotvoru i stricu, koji me je školovao bilo je ime Jovan, a i prvom Nakićenoviću koji je u Kute došao.” On je bio “tajnik općine hercegnovske i zastupnik na saboru... Preminuo je na ustavke Nikolj-dana 1903. i sahranjen u groblju topaljskom. To je moj drugi otac. Laka mu zemlja!”[4] Tako bilježi i očevu smrt 30. jula 1909. g. u šezdesetoj godini života riječima iz nekrologa: “Bio je Bokelj i Srbin starog kova - karakter i junak - učestvovao je u ratovima za oslobođenje Hercegovine, te kod Duži umalo ne poginu.”[5]
U rukopisu autobiografskih podataka detaljno izlaže i svoj rad na knjizi kao i stradanje pod tuđinskom vlašću. Denuncijacije ga prate još od 1909. g. do završetka rata i taoštva. Po svojoj dužnosti stalno se kretao po selima, a uz to počeo je bio da kupi podatke o naseljima, stanovništvu, migracijama, privredi i toponomastici za svoje glavno djelo. Tako “rad mojih antropogeografskih proučavanja niske i podle duše denunciraše me vojnoj vlasti da sam veleizdajnik, da težim i kupim potpise da se sjedinimo sa Srbijom... Pošto pak nadležni uvidili da sam nevin, denuncija stavljena ad acta."[6]
U proljeće 1910. g. pozvao ga je Jovan Cvijić na konstituisanje Geografskog društva, na kojem je izabran za člana. Još znatno ranije počeo je da vodi prepisku sa Cvijićem koja će da traje s prekidima do smrti. Šteta je da se veliki dio te prepiske, a osobito pisma Cvijićeva i drugih naših naučnika, izgubio. U jednom od sačuvanih pisama Nakićenovićevih Cvijiću od 13. oktobra 1906. g. piše mu: “Evo Vam šaljem opis Sutorine da ga pregledate. Primio sam prve sveske Naselja i Atlasa. Baš će mi dobro poslužiti za raspravu. Hvala Vam. Pošto bi lako moglo biti da iz ovih krajeva novom godinom premješten budem, to Vas molim da biste čim prije pregledali opis Sutorine, te mi sve opise povratili da ih obradim u formi rasprave dok sam još u krajevima koje opisujem, pak ću Vam tako i raspravu do prvog od godine poslati. Već neke njene djelove počeo sam obrađivati.”[7]
Početkom maja 1910. g. obavijestila ga je Akademija da je primila njegovu antropogeografsku
studiju o Boki i “da će je štampati ove godine u osmoj knjizi Naselja,
meni darovati 25 štampanih komada, a u isto vrijeme i honorar”.[8]
Do štampanja nije tada došlo. Rukopis će da čeka još tri godine.
Tek “u avgustu 1913. štampa Srpska kraljevska akademija moju antropogeografsku
studiju “Boka” u XX Zborniku Naselja i istu honorisa sa 70 dinara
od štampanog tabaka... Knjiga bi nagrađena po odluci predsjedništva
Akademije nauka sa 1938.10 din. Još mi je dato na dar 30 separata,
a knjiga iznosi, bez atlasa, 27˝ tabaka. Radi ove knjige bio sam
denunciran i optužen kao veleizdajnik. Dne 2. januara po novom 1914.
izvršili su mi dva policajna komesara potpunu kućnu premetačinu.
Odnijeli su mi separate Boke, knjigu novčanih uloga i nekolika pisma
od Akademije nauka i Geograf. društva iz Beograda”.[9]
Još u aprilu 1910. g. Srpsko Geografsko društvo ga je izabralo za svoga povjerenika, “čega se ja i primih”.[10]
I pored molbe da se razriješi učiteljske dužnosti u svome selu, na traženje vlasti ostao je do 15. septembra 1910. g. kada je razriješen konačno. O tome radu dobio je pohvalnicu Kotarskog vijeća za prosvjetu u kojoj mu se odaje priznanje na “revnom i u svakom pogledu pohvalnom zauzimanju za napredak povjerene škole”.[11]
Te godine mu se nudi dužnost kapelana pravoslavne parohije u Dubrovniku, koju je odbio. Prota Savo se od rane mladosti čitavim svojim bićem duboko i trajno sve do smrti vezao za svoju rodnu grudu i narod koji ga je veoma poštovao.
U septembru 1910. g. dobija Uputstva za sekcije Srpskog Geografskog društva iz Beograda i prima se velikog posla da prikuplja “građu za Jugoslovenski topografski rječnik".[12]
Za sve ovo vrijeme i dalje do kraja života vrlo savjesno vrši svoje parohijske dužnosti, piše i drži propovijedi i vjeronauku. Ipak je želio da dođe za stalno u Kute da se posveti tihom porodičnom životu kakav je i sam bio po svojoj prirodi. Trebalo je još napora do konačnog mira i slobode u rodnoj zemlji. O službovanju u Sasovićima zabilježio je u pomenutom rukopisu: “A 1. 10. 1911. bih premješten sa parohije Sasovići u moje rodno mjesto - Kuti. Nek se zna služih na parohiji Sasovića sedam godina. Narod me dobro htio i volio”.[13] Još nije imao trideset godina starosti, a već je bio napisao dva značajna djela i više članaka. O tim radovima bile su publikovane i stručne, vrlo povoljne, ocjene. Ostaje u rodnim Kutima sve do smrti, iako su mu, kao što ćemo vidjeti, bile nuđene visoke crkvene dužnosti. Čini nam se kao da nije mario za položajem u društvu nego za svojim mirom i radom koji su ga privlačili u seosku tišinu. Osim toga, to je bilo i vrlo burno vrijeme balkanskih ratova, koji su nagovještavali svjetski požar. Bio je stalno pod prismotrom policije. Ne postoji više njegove prepiske sa Cvijićem i naučnim ustanovama u Beogradu sa kojima nije prestajao da sarađuje bez obzira na političku situaciju i optuživanja.[14] Tu je pokazao rijetku hrabrost i snažnu volju da ostane vjeran idealima svoga naroda bez obzira na sve posljedice.
Od 1911. g. stalni je saradnik lista Srpska zora u Dubrovniku. Uredništvo je cijenilo njegov pregalački rad na knjizi, pa ga je i pozvalo “za saradnika glavnog”. Iste godine poziva ga Uprava Matice srpske u Dubrovniku “da joj ustupim koju moju oveću radnju za njena izdanja i ja joj odgovorim da hoću”.[15] Matica je izdavala knjige za narod popularno pisane iz fonda svoga osnivača Konstantina Vučkovića. Po svemu izgleda da je Nakićenović svoj poveći rad, na 63 stranice rukopisa na papiru kancelarijskog formata, pod naslovom “Herceg-Novi” bio spremio za ovu ustanovu. Ova studija iz istorije našega grada od postanka do oslobođenja 1918. g. pronađena je u prostorijama Srpske zore. Na završetku rukopisa naglašava o tome: “Bože daj, da Herceg-Novi, oko kog su se mnogo puta prolili potoci krvi, da se pokaže i unaprijed dostojnim svoga velikog osnivača - Tvrtka kralja, a sadašnji naraštaj da se još bolje prigrli, bar na kulturnom ujedinjenju, a u koliko je dozvoljeno, i u ostalom, dvoimenog naroda - Srba i Hrvata. Ovo je jedna stranica Srpskog Primorja, za napredak i prosvjetu koga sve je svoje zavještao, veliki narodni dobrotvor Konstantin Vučković, te njemu blagodareći izlazi ova moja radnja.”[16]
Ratne neprilike spriječile su publiciranje ovog Nakićenovićevog rukopisa i sama ustanova bila je ukinuta.
Na više stranica spominje rad u parohiji, opravke hramova i svoje angažovanje u drugim opštim potrebama kao što su opravke puta i mosta u Žlijebima i Kutima. A o svojim neuspjesima u tom poslu zabilježio je i ovo: “Još bijah izradio, u dva maha, pripomoć za popravku puta od Zelenike do Sasovića, ali izvjesni elementi to osujetiše.”[17]
Oni koji su se protivili njegovom neimarskom djelu u svima potrebama narodnog života, uglavnom su stajali u drugom taboru. Odatle su mu, izgleda, i dolazile sve patnje. Na žalost, takvih je bilo među i saradnicima i kolegama. Zbog njih je bio prinuđen da dokazuje i ono što nije htio iz skromnosti, svoj rad na obnovi Crkve sv. Ilije u Lastvi: “U hatar istine neka se zna da se ta crkva obnovila za vrijeme moje, dok sam ja bio na parohiji Sasovića i ja sačinio molbe i kupio priloge.”[18]
U jesen 1912. g. postavljen je za stalnog paroha “i moja svečana instalacija bi 16/29. septembra 1912. u Crkvi sv. Trojice u Kutima”. Odlukom Školskog sreskog vijeća u Kotoru te godine je imenovan za nadzornika mjesne osnovne škole.
Iz Životopisa doznajemo da je poodavno bio počeo da radi na skupljanju građe za studiju o Konavlima. Nemoguće je danas da se prati sav ovaj njegov rad na ovom djelu, jer nedostaju arhivski podaci. Po svemu sudeći ova studija bila je, sadržajno i metodološki, slična njegovoj antropogeografskoj studiji o Boki, jer je rađena pod nadzorom Cvijića i njegovih stručnih saradnika i trebalo je da se pojavi u istoj ediciji Srpskog etnografskog zbornika. Bilježi da je pred kraj 1913. g. išao u Konavle da pribira građu. Na povratku ga je zaustavio policajac na željezničkoj stanici u Herceg-Novome i prilikom premetačine odnio mu “sve notice o Konavlima, jer da tobože, denunciraše me, ispitujem brda, vode, položaje, utvrde i dr., te sve to referišem Srbiji i mnogo tomu slična što se čovjeku ne bi u snu snilo. Ali, neka ih!”[19] Nove patnje na početku 1914. g. već smo naprijed pomenuli.[20]
Još u julu ove godine bio je proglašen za ratnog taoca sela Kuti, a 14. avgusta uhapšen i vezan odveden na Mamulu. Tamo je našao “lijepu kitu Bokelja”. Iz Herceg-Novoga su bili zatvoreni Jevto Gojković, Mirko Komnenović, Uroš Mandić i Ilija Anteljević. Spominje poimenično i ostale zatvorenike iz Paštrovića, Budve, Kotora, Risna, Orahovca i Kamenara. Među njima je bila samo jedna žena, Olga Račeta iz Kotora, koja se vrlo hrabro i prkosno držala. Tu se susreo i sa mladim pomorskim kapetanima Milanom Srzentićem i Filipom Hadžijom, koji su ubrzo bili strijeljani na Španjoli. Opisuje detaljno sva maltretiranja soldateske na Mamuli i završava riječima: “Vezivali su nas i svakojakih muka mučili.”[21]
Sa Mamule je prebacivan u druge zatvore da bi uskoro bio pušten, “ali iz kuće i iz parohije nijesam smio sve do maja 1918”.[22]
Iz rata je izašao narušenog zdravlja, ali još uvijek snažne volje za nova pregnuća. I dalje ga je čekao veliki posao. I on mu je pristupao savjesno i sa dosta odricanja. Brige o porodici pritiskale su ga cijelog života, jer je službovao stalno u siromašnim parohijama. Sav svoj mukotrpni rad kao sveštenik i intelektualac, pozvan na prosvećivanje svoga naroda, od prvog dana shvatio je ozbiljno. U tom smislu je i sav njegov dugogodišnji naučni rad, živa riječ i odnos sa ljudima.
U toku ratnih godina ništa nije mogao da piše, jer su ga kao i sve tada mučili nemaština i bolesti, a osim toga maltretiranja policije, taoštvo i internacija.
Zato zabrinuto bilježi: “Kroz vrijeme rata nijesam ništa napisao, a mnogi su mi rukopisi i u zemlji sagnjili. Ne znam što je sa mojim ispravama za prošlost Hercegnovske krajine što sam ih poslao Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevo, kao ni sa monografijom Herceg-Novi, koju sam u Beograd poslao. Valjda su i oba ova rukopisa propali.”[23]
Cvijić je cijenio njegov doprinos izučavanju narodnog života u Boki, a posebno i stradanja pod tuđinom, pa ga je predložio za odlikovanje. Tako je 10. 1924. g. odlikovan Ordenom sv. Save. Uz to ga je pozvao na dalju saradnju. Nakićenović je prihvatio da u ljeto 1920. g. proučava i dalje Konavle i skuplja građu na terenu. Na Cvijićev predlog Akademija mu je dodijelila 500 dinara za troškove. A uz to proučava i Kninsku kra-jinu i skuplja građu.
Još u septembru 1919. g. inicijator je za osnivanje niže gimnazije u Herceg-Novome. U tome ima istomišljenika i saradnika. Formiran je odbor u koji su ušli pored njega još i prota Petar Rafailović, Dušan Prnjat, Jovo Sekulović, Vaso Ćurić, Niko Doklestić, Ilija Anteljević, Lazar Doklestić, Dušan Perčinović i don Jozo Vujović. Na njihov memorandum izdat je Regentov ukaz od 16. decembra 1919. g. kojim se osniva niža privatna realna gimnazija koja će se izdržavati iz sredstava opštine. U školskoj 1920-21. g. prota Savo je predavao istoriju, geografiju i kaligrafiju. Konačno, 9. avgusta 1922. g. “posta Niža realna gimnazija u Herceg-Novome državna - ispuni se i to za čim smo svi u novskom kraju žudili, a ja sa mojim drugovima nastavnicima i toliko truda uložili”.[24]
Kulturno-prosvjetno društvo “Prosvjeta” iz Sarajeva imenovalo ga je svojim
povjerenikom u ovom kraju. O hramovnoj slavi manastira Savine odlikovan je činom
protojereja od strane tadašnjeg episkopa Kirila Mitrovića. Ukazom Regenta postavljen
je za člana zamjenika u Vrhovnom upravnom savjetu Srpske pravoslavne crkve.
Nuđeno mu je mjesto sudije Eparhijskog suda u Kotoru, na čemu se zahvalio. Od
1920. g. počeo je opet da objavljuje. Spremao je za štampu studije o Kninskoj
krajini i Konavlima. Obolio je od paralize u aprilu 1924. god. Podnoseći tešku
bolest, umro je 25. aprila 1926. g. u 45. g. života.[25]
II
Naučni rad
A) Istorija
Svoje priloge iz ove oblasti radio je na osnovu arhivskih materijala
i poznate dokumentovane literature. U ovome su mu pomogli dobro
znanje pojedinih društvenih nauka, a osobito poznavanje jezika.
Klasično obrazovan, govorio je oba antička jezika, a od živih dobro
je poznavao italijanski i njemački. Prilikom proučavanja njegovih
radova, to se odmah primijeti.
Da bi stvorio povoljne uslove za izradu izvjesnih tema iz domaće prošlosti, objavljivao je prvo građu. U rubrici “Starine”, kakvu je imao Šematizam bokokotorske eparhije, publikovao je više dokumenata koji se, uglavnom, odnose na kraj 18. i prve decenije 19. vijeka. Takvu rubriku je imao i veliki ilustrovani kalendar “Boka”, koji je izdavao i uređivao poznati naš rodoljub i pisac arhimandrit Dionisije Miković, nastojatelj manastira Banja kod Risna.
 U
Nakićenovićevoj monografiji “O hercegnovskim Vojnovićima”, još uvijek
jedinoj i neprevaziđenoj studiji o ovom bratstvu, navedeno je dosta
arhivske građe. O tome i sam autor piše u predgovoru ove knjige:
“Glavna građa s kojom sam se za ovu radnju koristio, bila je sva
neobjelodanjena. A to su: rodoslovlje Vojnovića, čitulje, zapisi,
dokumenti iz arhive općine hercegnovske, koji su bili svojina bivše
općine topaljske i fiskalne komore u Herceg-Novome, zatim dokumenti
iz arhive zadarske (odnosno spljetske), dubrovačke, mletačke, koje
sve bješe pok. Đorđe (Vojnović), kad je tražio potvrdu svoje plemenske
titule, marljivo sakupio; dalje porodični spisi Vojnovića, matice
parohije Savine i topaljske, izvješća i pisma o Vojnovićima u Rusiji,
kao i svega drugog što doznadoh.”[26]
Uz to se koristio i fundamentalno arhivskim zbirkama kao
što je diplomatski kodeks zbirke Monumenta Ragusina, izdanje JAZU
u Zagrebu. Takav metod rada, manje-više, zadržao je i kod pisanja
drugih istorijskih rasprava i ogleda. Izdašno se koristi literaturom.
Citira Jirečeka, Apendinija, Hamera i druge. Upotrebljava i dobro
očuvana predanja i narodnu poeziju. Pored opštinskog katastika služi
se i knjigom priložnika man. Savine, važnim izvorom za poznavanje
naselja i bratstava u ovom kraju.
Knjiga sadrži, pored uvoda, i niz poglavlja koja raspravljaju o poreklu Vojnovića i njihovim migracijama. Od posebnog su značaja biografije njihovih prvaka od prvih pomena do posljednjih poznatih njihovih izdanaka. Kao što je istaknuto na koricama i naslovnom listu, knjigu je štampao o svom trošku. To je bio vrlo rizičan poduhvat kako da se troškovi štampe podmire. Ova studija je odlično primljena, uz pohvalne stručne ocjene.
Mali istorijski ogled o Topaljskoj opštini pod mletačkom upravom prvi je naučni doprinos poznavanju ove domaće samoupravne institucije. I ovdje je upotrebljena originalna arhivska građa i pouzdana literatura. Istina, oslanja se, uglavnom, na bogatu opštinsku arhivu, dragocjenu za poznavanje ondašnjih prilika. Navodi sela koja se, po ovim izvorima, nalaze na teritoriji stare župe Dračevica. I ovdje se, kao u prethodnom radu, služi Opštim listom (knjigom priložnika) man. Savine s kraja 18. v. Ove podatke o Dračevici potvrđuje poznatim istraživanjima kod Jirečeka. Zbirka dukala je dobrim dijelom upotrebljena da bi se bolje osvijetlile povlastice opštinske samouprave. Odatle potiče i navođenje porodica doseljenika, koje su se, po dozvoli dužda Marka Antonija od 21. septembra 1688. g., naselile. Ova samouprava je proklamovana 14. jula 1718. g. koja nije bila potpuna, kako su je narodni predstavnici tražili.[27] Zato s pravom naš narod kaže, citira Nakićenović, da je Mletačka Republika “hitrinom (lukavstvom) živjela i na vrhu od igle da je bila kadra rupu učiniti”.[28] Opisuje knjigu datih privilegija pisanu italijanskim jezikom na pergamentu.
Kako je ovaj rad pisan u vrijeme balkanskih ratova prota Savo napominje: “Uredovni jezik bio je srpski ćirilicom. Njima je to dozvoljeno bilo prije 200 godina, a ćirilica još i danas na silu se trpi.” Ovo je piščeva aluzija na bečku politiku prema našem narodu. Ove, nazovi, privilegije Mlečići su sami gazili. Opisuje izbor predsjednika, četiri “suđe” i tajnika (sekretara) komunitadi na Toploj, koji se vršio svake godine. Sve funkcije u opštini bile su besplatne. Prema nekim bilješkama, kojim se autor koristi, oblast ove opštine se protezala do Bijele, Jošice i Kruševica. Imala je nešto preko 5200 stanovnika. Na dvije stranice štampanog rada ispisuje prezimena i imena svih kapetana (predsjednika) komunitade od 1719. do 1796. g., njih 48. Posljednji je pod Mlečićima bio Ostoja Crnogorčević. Otada se Topla pripaja Herceg-Novome kome je tada na čelu Aleksandar Vojnović.[29] Napominje da se za ovaj ogled koristio do tada neobjelodanjenom arhivskom građom. Po njegovim riječima “Topaljska općina živjela je ljudski vijek (1718 - 1797), a ja je, evo, iznesoh da je otmem zaboravu, a može da posluži lijepim prilogom za istoričnu građu mile Boke”.[30] U daljem proučavanju Topaljske opštinske samouprave ovaj Nakićenovićev prilog je veoma značajan materijal za sve one koji se ovim budu bavili.
U rukopisu je ostala studija o Herceg-Novome. Danas je nemoguće objaviti, jer znatan broj stranica nedostaje. I ovdje se služi starim oprobanim metodom pripreme: skupljanje i proučavanje dokumenata i literature. Pisan sa tendencijom da bude popularno štivo za narod, ipak je zadržao naučni manir zaključivanja, poslije ispitivanja materijala i upoređivanja poznatih izvora.
Vidi se iz njegovog izlaganja da je dosta toga proučio prije nego što je počeo da piše. I ovdje upotrebljava poznate priručnike i hronike, kao i spomeničke zbirke (Miklošić, Farlati, Đelčić) i nešto stranih pisaca. Nijesu mu bili poznati venecijanski izvori o Herceg-Novome kojim se koriste Tomo K. Popović, Šerović, A. Milošević i drugi.[31] Citira, kao i oni, Evliju Čelebiju prema beogradskom izdanju Jovana Radonića.[32]
Za razliku od Toma Popovića počinje kratkim uvodom o Ilirima i kretanjima njihovog ogranka Enheleja (jeguljara), o kojima imamo dosta podataka kod antičkih pisaca. Ovaj rad ima pet poglavlja u kojima se obrađuju pojedini periodi iz života grada (I, Ilirsko doba, kretanja Slovena i župa Dračevica, II, Osnivanje grada i uprava kralja Tvrtka, Sandalja Hranića, Stefana Kosače i njegovih nasljednika, III, Turski period, IV, Mletačka uprava i V, Topaljska opština i austrijska vlast). Za razliku od drugih, koji pišu istorijski život Herceg-Novoga, Nakićenović postavlja vrlo široke okvire u opisima događaja koji mu oduzimaju prostor za detaljnije podatke o ovome gradu. Ima detalja kod njega koje ne nalazimo kod drugih pisaca. Znao je da vlada tom ogromnom materijom istorijskih zbivanja i da ih pretače u određene vidove izlaganja. Posebno su interesantna njegova izlaganja o Dračevici, kao i u prethodnom radu, koja se slažu sa ostalim autorima. Piše da je župa Dračevica “zauzimala najljepši dio Boke, od Sutorine do Kumbora”, pa dodaje “u njoj se spominju ova sela: Žvinje, Sustjepan, Mokrine, Kameno, selo sv. Nikole (Žlijebi?), Kuti i Herceg-Novi. A g. dr K. Jiriček još je našao Podostro, Poljica i dr.” Zatim se osvrće na knjigu priložnika man. Savine u kojoj su naznačena sela na terenu Dračevice i to: Mojdež (Potplanina), Ratiševina, Sušćepan, Trebesin, Mokrine, Crveno brdo, Žlijebi, Sasovići, Kazimir, Mioče brdo, Podi, Brajkovina, Savina, Zeleni dub, Topla, Žvinje, Kuti, Presjeka, Lastva, Rujevo, Ubli i Bunovići. Prema tome “župa Dračevica obuhvatala je od današnje općine hercegnovske ove knežine: Mokrine, Mojdež, Ratiševinu, Sušćepan, Trebesin, Pode, Kameno, Sasoviće, Žlijebe, Kute, Toplu i Savinu. Od općine risanske bar neki dio Ubala i Bunoviće, i od Sutorine Žvinje”.[33] Sa ovakvim zaključcima slaže se i knjiga Toma K. Popovića.[34]
Jedan rad posvećen je proučavanju čitulja, rukopisnih knjižica u kojima se spominju živi i umrli članovi porodica. Ovakve knjižice predavale su se za dugo u man. Savinu radi bogoslužne upotrebe. One su danas veoma korisne za izučavanje stanovništva sa područja većeg dijela Boke.[35]
Drugi je posvećen deskripciji pisanih i štampanih knjiga srpsko-slovenske recenzije.
Njih je bilo u Boki dosta. Dobrim dijelom su otuđene kupovinom za strane zbirke.
Ovaj mali rad je veoma koristan prilog arheografskom istraživanju na našem terenu.[36]
B) Etnografija
 Znajući
da cijeni vrednost naših umotvorina, počeo je dosta rano da skuplja
bokeljske narodne “pripovijesti, zagonetke i običaje”. U knjizi
o Vojnovićima objavio je neka predanja i poeziju koji se odnose
prvenstveno na ovo bratstvo.[37] Preporučio je Cvijiću
da otkupi veliku zbirku narodnih pjesama od jednog Dubrovčanina.[38]
U jednom pismu iz 1920. g. mu piše: “Ako ikad, to danas treba da
proslijedimo proučavanje naselja srpskih zemalja... i da tako “branimo
i štitimo nacionalne, kulturne i ekonomske tekovine” svoga naroda.[39]
Predlaže mu da lično Cvijić proučava sjevernu Dalmaciju i da će
ga on rado na tom putu da prati. Tako isto, predstavlja mu neke
svoje poznanike, intelektualce koji bi se prihvatili da, prema uputstvima,
skupljaju etnografski materijal i antropogeografski materijal i
vrše antropogeografska ispitivanja na pojedinim proučenim terenima.[40]
U duhu narodnog deseterca napisao je jednu epsku pjesmu o pogibiji Jokana Katića, koga su Francuzi na prevaru uhvatili i pogubili.[41] Prilikom skupljanja folklornog blaga napisao je jednu pripovijetku za koju kaže da je napisana “uprav onako kako narod govori sa vjerovanjem, običajima i mišljenjem narodnim iz ovoga kraja. U njoj nema ništa moga. Ako Vam se dopadne, podajte je tamo da se štampa da potaknemo i druge na sakupljanje narodnog blaga”.[42]
Piše mu u maju 1920. g. da skuplja podatke za dopune svojoj studiji o Boki “kao epilog koji je neophodno potrebit, jer sam je pisao pod pritiskom crno-žute aveti”.[43] Rukopis je poslao Cvijiću i danas ništa o njemu ne znamo, pa ni to koliko je i kako Nakićenović radio i uradio na dopunama pomenute studije. On je uviđao da je potrebno izvršiti ne samo reviziju teksta nego ga i dopunjavati novim arhivskim i literarnim podacima do kojih onda nije mogao doći.[44]
Kao što smo vidjeli Nakićenović je još 1910. g. predao Akademiji nauka u Beogradu svoju antropogeografsku studiju o Boki. Bilo je obećano da će da bude štampana iste godine.
Dobro je poznato da je na predlog Stojana Novakovića 1894. pokrenuta u Akademiji naučna edicija “Srpski etnografski zbornik” sa dva razreda ili odjeljenja izdanja i to Naselja i poreklo stanovništva i Život i običaji narodni. Pored toga Cvijić je prvi kod nas uveo antropogeografiju kao nauku i na tome mnogo učinio. Pozivao je i okupljao intelektualce na selu, sveštenike i učitelje, da mu pomognu u skupljanju građe o poreklu stanovništva i naseljima. Za ovaj rad napisao je uputstva, koja je u novim izdanjima dopunjavao. To će docnije da radi i da mu pomaže Jovan Erdeljanović. On je uviđao da je kod našeg življa dobro sačuvana tradicija o porijeklu i doseljavanju, o običajima i usmenoj književnosti. Poslije prvog svjetskog rata počela se gubiti. Njegovom pozivu su se odazvali. U izdanjima Srp. Etnografskog zbornika sarađuje više sveštenika i učitelja.[45]
Tako je napisao opsežno djelo i proto Savo i brinuo sve do smrti o njemu kako bi se dopune mogle objelodaniti u novom izdanju do kojeg nije došlo. Prilikom pojave iz štampe studije o Boki pisao mu je Cvijić: “Vaš rad, čije je štampanje počelo pre ovih naših slavnih ratova, sada je potpuno dovršen. Meni se osobito dopao specijalni deo, koji je nabijen dragocenim podacima i ja Vam na ovom odličnom radu najsrdačnije čestitam.”[46] To je tzv. “Opći dio” u kome su izloženi opisi i glavne crte zemljišta, klima, fauna i flora, kratak istorijski pregled Boke, ekonomske prilike, posjedi, obrađivanje i stočarska kretanja i ribarstvo. U ovom odjeljku imaju posebna poglavlja o naseljima i imenima naselja. Zatim slijedi “Istorijat naselja i porijeklo stanovništva”. Obrađena je narodna samouprava, prosvjeta, kultura i školstvo. Poslije kratkog uvoda o postanku sela daje pregled porijekla stanovništva po istorijskim izvorima i narodnom predanju. Od osobite vrijednosti je odjeljak o etnopsihičkim osobinama Bokelja i narodnim vjerskim i svetovnim običajima. U sklopu opisivanja narodnih običaja, posebno u kraćim crtama, piše o nekim naročitim ustanovama kao što je “Bratska” i “Krvno kolo”. Na kraju daje kratak opis narodne nošnje sa razlikama koje postoje između naselja.
Uložio je mnogo truda i znanja dok je sve ovo prikupio i napisao.
O nekim običajima, kaže, da je dobio najvjernije podatke od svoga
pokojnog oca. U pogledu ocjenjivanja etnopsihičkih osobina Bokelja
bio je sasvim originalan i nije se povodio za onim što su drugi
o nama pisali. Ističe da je Bokelj “zdrav i viđen, razborit, bistar,
hitar, domišljat i junačan. Lako se zna prilagoditi zahtjevima života,
probije se kroza svijet nekom lakoćom. Radišan je, brz, okretan,
glatko mu sve od ruke ide. Lako upane u pogrešku, ali se iz nje
neprimijetno izvuče... Teško dozvoljava da mu ko drugi soli pamet,
jer se prekomjerno pouzdava u svoj zdravi razum, bistro shvaćanje
i po-znavanje svijeta... Zna biti i zajedljiv, ali čim počnu krupne
uvrede padati, tu sudi puška i nož... Rado politizira, voli novac,
ali rijetko da je Bokelj “opankom svoj obraz krpio”. Ne da se okrenuti,
ćudi je neovisne, slabo trpi jaram... Mnoge je vladavine iskusio,
jad, nevolja i muke mu kroz kosti ušle, zato je prema mnogima nepovjerljiv”.[47]
Današnji istraživač treba da se zamisli nad ovom studijom koliko je trebalo posjedovati građe i literature o njoj, koliko energije i entuzijazma da bi se napisala ovolika knjiga. Ni danas nije moguće prevazići ovakve metode izlaganja u etnografskim radovima. Osim toga, Nakićenović je ovo djelo radio u izuzetno teškim okolnostima, opterećen velikim porodičnim obavezama i pritisnut denuncijama i istragama.
I stručniji naučni rad kao svako ljudsko djelo, a kamo li ovakav amaterski, svakako da pati od pogrešaka i nedorečenosti. To je, kako smo napomenuli, i sam pisac uviđao kad je Cvijiću poslao “Dopune”. Na njega se mogu primijeniti riječi kojima je skoro prof. etnologije dr Mirko Barjaktarović ocijenio opsežnu monografiju prof. Jovana Erdeljanovića: “Istina je da je Erdeljanović u ovom obimnom radu davao preveliki značaj narodnim kazivanjima (tradiciji). Zato se njegova izlaganja, dobrim delom, i s pravom, ne dopadaju istoričarima.” Osim toga nije poznavao dovoljno arhivsku građu, jer nije bila onda tako dostupna. A i stanje etnološke nauke u njegovo vrijeme bilo je u razvitku.[48]
Tadašnji beogradski etnolozi Erdeljanović i T. Đorđević cijenili su ovaj veliki trud prota Save. Zato on spominje u Autobiografiji njihova pisma, kao i drugih naučnika, povodom pojave studije o Boki. Erdeljanović ističe Nakićenovićevu to-pografsku nomenklaturu koja mu je pomogla u naučnom radu.[49]
Rad na Jugoslovenskom topografskom rječniku, na koji je bio pozvan još 1910. g., sačuvan je baš u ovoj studiji, u nomenklaturi pod naslovom “Pregled geografskih imena” (Boka, s. 839-866).
U proljeće 1920. g. piše Cvijiću da će “možda i ovog ljeta” proučavati “župu Konavle”. U martu 1922. g. obavještava Cvijića da mu je poručio po dr Tihomiru Đorđeviću kako je “zgotovio studiju o Konavlima”... Ali, uz to, dodaje da mu je samo potrebno da pregleda Dubrovački arhiv ako bi naišao dokumenta s popisom konavljanskih porodica. Sigurno je u prvom redu mislio na katastike. O tome ovako produžava: “Ako takav popis nađem bio bi od neizmjerne vrednosti.” A 1. septembra iste godine šalje mu rad o Konavlima i piše: “Evo Vam, napokon, šaljem Konavle sa Dodatkom o Boki. Nadam se da ćete radnjom biti zadovoljni. Zakasnio sam malo, ali rad radnje je bolje.” Cvijić mu je poslao studiju o Konavlima natrag da bi izvršio ispravke po uputstvima prof. Borivoja Milojevića. U pismu Jova Nakićenovića, njegovog starijeg sina, kojim obavještava Cvijića da je njegov pokojni otac brinuo za rukopise o Konavlima i Kninu (datirano 7. jula 1926), piše: “Rad o Konavlima, kako rekoste, kod Vas je, ali i ovđe nešto ima što je crvenom štampom od Akademije ispravljano (možda štogod kod Vas fali o Konavlima?).” U dopisu Akademije od 14. oktobra 1924. g., upućenom proti Savu, piše da je Akademija “odobrila da Vam se izda 2.500 dinara na račun nagrade za spis Konavle”. U posljednjem pismu prota Savo piše Cvijiću: “Šaljem Vam Konavle da ih prema priloženom pismu ispravite, jer ja ne stigoh još ni ovu sitnicu da ispravim.”[50] Ovaj rukopis i onaj o Dopunama “Boke” nestao je vjerovatno u ostavštini pok. Cvijića ili u arhivu Akademije, a rad “Konavli” već je bio honorisan i spreman za štampu (SANU, 1215/24, od 14. H 1924. g.).
Kako je u proljeće 1922. g. bio izvijestio Cvijića da je završio rad o Konavlima i Dopune “Boki”, prihvatio se novog posla, da izradi sličnu studiju o Kninskoj krajini. U tu svrhu mu je Akademija uputila na račun honorara za ova nova ispiti-vanja 3000 dinara.
Javlja mu se dopisnicom iz Knina 8. jula 1923. g. kako već nekoliko dana po terenu pribira građu: “Iz ovog do sad prikupljenog izgleda da je ovo naselje većim dijelom naseljeno u XVI v. iz Bosne. Svakako ovamo tradicije nijesu svježe kao u Boki.” Ovaj rad nije uspio da sredi za štampu, jer ga je u tome bolest pretekla. Prepisivao ga je njegov sin Jovo i dostavio Cvijiću. Nalazi se u Arhivu SANU.[51]
U nekoliko radova opisuje narodno sujevjerje i običaje. To su članci o vješticama i izgonu tenaca (vampira) kao i prikazivanje narodnih običaja o umirivanju krvne osvete (Krvno kolo), o vrsti narodne samouprave (Bracka), o praznovanju Božića, krsne slave, o svadbama i sahranama. Neke od ovih običaja opisivali su stariji etnografi-amateri.[52]
Nakićenovića je veoma živo interesovao njegov narod u svima oblicima egzistencije
i stvaralaštva. Zato se i posvetio proučavanju njegove psihe, tradicije i duhovnog
nasljeđa.
III
Bibliografija
Prve pouzdane podatke za izradu Nakićenovićeve bibliografije nalazimo u njegovom Životopisu. Tu se spominju skoro svi objavljeni radovi i većina u rukopisu. Pisac je citirao naslove svojih rasprava i članaka, nazive časopisa i listova, godine izdanja i brojeve svesaka ovih edicija, ali je izostavio da navede numeraciju stranica. Izgleda da nije mislio na bibliografiju svojih radova, nego je htio da u Autobiografiji sačuva pomen o svome stvaralaštvu. Ovi podaci su značajni, jer upućuju istraživača da lako dođe do samih radova i nađe nezabilježenu paginaciju.
Još ranije, dok mi nije bio poznat ovaj njegov rukopis, objavio sam samo desetak njegovih radova u članku kojim sam komemorirao četrdesetogodišnjicu protine smrti. (V. Ivošević, Svijetla uspomena prote Sava Nakićenovića, Vesnik Saveza udruženja pravosl. sveštenika SFRJ. Beograd, 1966, br. 411-12, s. 5.
Jugoslovenski leksikografski zavod u Bibliografiji rasprava i članaka iz istorije
citira samo sedam njegovih priloga. (IV Historija, A-O, 1965, br. 14246/47; IV/2,
1968, br. 11849-53).[53]
A) Objavljeni radovi
Knjige
1. O hercegnovskim Vojnovićima, napisao pop Savo Nakićenović, naklada i izdanje piščevo, Srpska Dubrovačka štamparija, Dubrovnik 1910, s. 105.
2. Boka, antropogeografska studija, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik, knjiga dvadeseta, Naselja srpskih zemalja (Rasprave i građa), knjiga IX, uredio dr Jovan Cvijić, Beograd 1913. Štampano u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, s. 189-632 + 1 tabla “Nacrti i preseci kuća u Boki”.
Fototipsko izdanje, izdaje Odbor za proslavu 600. godišnjice osnivanja Herceg-Novog
u saradnji sa Arhivom Herceg-Novog, tiraž 1.500 primjeraka, Herceg-Novi, 1982.
Štamparija Trebinje.
Rasprave i članci
1903.
1. Jovo Nakićenović, list Dubrovnik, HII/1903, 38, 2-3.
1904.
2. Jovo Pavković, Srpski glas, XV, 42, 3-4.
1907.
3. Pjesma o smrti Jokana Katića, Srđ, VI, 8, 35-38.
4. Starine (Liturgijar Božidara Vukovića iz 1554. g.) Šematizam pravoslavne eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske za 1907, 37-38.
1908.
5. Starine u crkvi sv. proroka Ilije u Lastvi, Šematizam, 35-37.
1909.
6. Govor nad grobom Luke Ratkovića, Dubrovnik, XVIII, 26, 2-3.
7. Starine (Stari antimins crnogorskog mitropolita Vasilija Petrovića iz 1764. u crkvi sv. Andrije u Kutima, Šematizam, 37-39.
8. Srpske monahinje u Boki (1500-1800), Hrišćanski vesnik, Beograd, XXVI, 11, 796-803.
9. O hercegnovskim Vojnovićima, (podlistak) Dubrovnik, XVIII, 41, 2-3, 42, 1-2, 43, 1-2, 44, 1-2, 45, 1-2, 46, 1-2, 47, 1-2, 48, 1-2, 49, 2-3, 50, 2-3, 52, 2-3, 53, 2-3, 54, 2-3, 55, 2-3, 56, 2-3, 57, 1-2, 58, 2-3, 59, 1-2, 60, 1-2, 61, 2-3, 62, 1-2, 63, 1-2, 64, 2-3, 65, 2-3, 66, 1-2, 67, 1-2, 68, 1-2, 69, 1-2, 70, 1-2, 71, 2-3, 73, 1-2.
1910.
10. Starine u crkvi sv. Spasa u Toploj (Minej ili Zbornik Božidara Vukovića iz 1538. g. i Apostol, rukopisna srbulja), Šematizam, 36-39.
11. Ruski prilozi za gradnju manastira Savine, Hrišćanski vesnik, XXVII, III, 199-203.
12. Nekoliko čitulja iz Manastira Savine, Glasnik pravoslavne crkve u Dalmaciji, Zadar, XXVII, II, 64-66, III, 81-84, IV, 97-100, V, 113-116, VI, 129-133, VII, 142-144, VIII, 160-164.
13. Hronika crkve u Boki i Dubrovniku, Hrišćanski vesnik, VI, 138-139.
14. Starinski proglas: Stevan Sankovski poziva Bokelje na oružje, Bosanska vila, XXV, 18-19, 200.
15. Stari crkveno-narodni običaji u Savini, Hrišćanski vesnik, XXVII, 10, 702-706.
16. Proganjanje vještica, Glasnik pravoslavne dalmatinske crkve, XXVII, 11, 178-182.
1911.
17. Starine (Pismo mitropolita Petra I Petrovića igumanu Grigoriju Bućinu sa Stanjevića 28. 4. 1797, Okružnica Petra I Petrovića o arhimandritu Stefanu Vukotiću iz Grblja o njegovim krivicama, upućena arhimandritu Inokentiju Daboviću u manastir Savinu iz Stanjevića 9. 5. 1805. g., Pismo Stefana Sankovskog kapetanu i suđama u Herceg-Novome i Atestat Sankovskog Spiridonu Vojnoviću od 12. 8. 1807. g. za njegovu borbu protiv Francuza), Boka, veliki ilustrovani kalendar, Kotor, 57-59.
18. Krvno kolo, Srpska zora, Dubrovnik, V, 4, 3-5.
19. Rimski oltari u pravoslavnim bokeškim crkvama, Glasnik pravosl. crkve, XXVIII, II, 21-25; III, 41-46.
20. O izgonu tenaca, Glasnik..., XXVIII, V, 75-79.
21. Tri pisma mitropolita Petra I Petrovića savinskom arhimandritu Sinesiju Daboviću, Glasnik..., XXVIII, VI, 92-94.
22. Stanje naše crkve u Boki i Dalmaciji, Hrišćanski vesnik, XXVIII, VI, 85-87.
23. Bracka i primanje u istu, Srpska zora, V, 17, 4-7.
24. Nošenje krsta u Boki, Hrišćanski vesnik, XXVIII, 9, 573-575.
25. Negda i sada, Srpska zora, V, 24, 2-3.
1912.
26. Starine u crkvi sv. Trojice u Kutima (Liturgijar Božidara Vukovića iz 1519. g. i Jevanđelje iz Mrkšine crkve iz 1552. g.), Šematizam, 41-43.
27. Općina topaljska, Boka, veliki ilustrovani kalendar, 36-48.
28. Pomaganje sirota, Srpska zora, VI, 1-2, 3-4.
29. O pograničnim narodnim sporovima, Srpska zora, VI, 11, 5-7.
30. Osvećenje ikonostasa crkve sv. Andrije u Kutima, Šematizam, 37-38.
31. Zanat je zlatan alat, Srpska zora, VI, 8, 4-5.
1913.
32. Starine (O smrti arhimandrita Rajovića, Pismo Bokelja Saboru hrvatsko-slavonskom, Boka, kalendar, 68-70.
33. Hotel “Boka” u Herceg-Novome, Boka, kalendar, 114.
1914.
34. Starine (Pisma Aksentija Gavrilovića i Jovana Danilovića), Boka, kalendar, 55-57.
1920.
35. Boka za narodno ujedinjenje od početka 18. vijeka do 1918. g., Zastava, Novi Sad, brojevi 52, 1-2, 53, 1-2, 54, 1-2.
1921.
36. O poreklu krsnog imena, Vesnik Srpske crkve, Beograd, XXVII, II-III, 220-230, VII-VIII, 299-311.
1922.
37. Josif Tropović, učitelj Njegošev, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, II, 1, 26-36.
1923.
38. Srpske kaluđerice u Boki, Vesnik Srpske crkve, XXVIII, 3-8, 56-68.
1924.
39. Srbulje u Boki, Vesnik..., XXIX, 9, 431-440; 11-12, 529-555.
40. Listak iz moje internacije 1914, Jadranska straža, I, 1. Đenovići, 10. avgust 1924, 5-6.
Radovi u rukopisu
1. Opis sela Kuta, Sasovića, Kumbora, Đenovića i Baošića.[54]
2. Sutorina.[55]
3. Općine Herceg-novska, Risanska i Peraška.[56]
4. Hercegnovski odbor za stradajuće Hercegovce 1875. g.[57]
5. Kninska krajina.[58]
6. Konavli.
7. Životopis.[59]
8. Dopune antropogeografskoj studiji “Boka”.
9. Herceg-Novi.[60]
10. Isprave iz prošlosti Herceg-Novske krajine.[61]
11. Čiji su potomci hercegnovski Vojnovići?[62]
Napomene
1) S. Nakićenović, Boka, 1913, 466-469.
2) Životopis popa Sava Nakićenovića, rukopis (Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (ASANU), (10386), s. 2.
3) Životopis, 3.
4) Životopis, 4. Jovan Nakićenović je potpomagao hercegovačke ustanike. Napisao je dvije knjižice: 1. “Luka Vukalović, hercegovački veliki vojvoda”, Letopis Matice srpske, Novi Sad, 1874, 116. Reprint izdanje “Naš život”, 1970, prilikom otkrivanja spomen-biste L. Vukaloviću u parku Trebinja, rad vajara Luke Tomanovića. 2. “Porijeklo Zimonjića porodice i pop Bogdan Zimonjić, vojvoda gatački, sabrao Jovan Nakićenović, sekretar općine ercegnovske 1878.” Novi Sad, 1880, izdanje Arse Pajevića. Bio je predsjednik Društva srpske omladine. Sa predsjednikom opštine Herceg-Novi Đorđem Vojnovićem organizovao pomoć za hercegovačke ustanike. Ove, kao i niz drugih podataka dao mi je stariji sin prote Sava Jovan S. Nakićenović, advokat iz Beograda za koje mu i ovom prilikom zahvaljujem.
5) Boka, glasnik za opće interese Bokelja, Kotor, VI/1909, br. 16, 2.
6)Životopis, 5.
7) Pismo Sava Nakićenovića Jovanu Cvijiću od 13. H 1906. (Arhiv SANU 13484/I).
8) Životopis, 5.
9) Životopis, 9.
10) Životopis, 6.
11) Životopis, 6.
12) Životopis, 6.
13) Životopis, 8.
14) Pisma Cvijiću (ASANU, 13484/1-16).
15) Životopis, 7.
16) Herceg-Novi, rukopis (Arhiv Herceg-Novi). Citiramo dio teksta sa posljednje nepaginirane stranice.
17) Životopis, 8.
18) Životopis, 9.
19) Životopis, 9.
20) Životopis, 9.
21) Životopis, 10. S. Nakićenović, Listak iz moje internacije 1914. Jadranska straža, Đenovići, 16. 8. 1924.
22) Životopis, 9.
23) Životopis, 10.
24) Životopis, 11-12.
25) U posljednjem pismu Cvijiću, datiranom 10. septembra 1924. g. piše mu, pored ostalog, i ovo: “Bolujem od paralize (uzetosti), proširenja srca, bubrežne bolesti i velike nesvijesti. Bolest ide sve na gore. Mene, dobro vidim, sve je već izdalo i ostavilo. Oči se bliješte te ne mogu već ni čitati... Ne zamjerite, dobri Jovane, što ja ovako slabo i na ovakoj hartiji pišem ovo pismo - vjerujte mi pišem već četiri dana” (ASANU, Etnografski zbornik br. 375/56-1). Jedno vrijeme se liječio u Sarajevskoj bolnici, ali zbog vrlo loših uslova hospitalizacije pred smrt se vratio kući. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u groblju kod Crkve sv. Andrije u Kutima. Po kazivanju savremenika bio je srednjeg rasta, dosta mršav, nježnog zdravlja, tihe i blage naravi, a vrlo hrabar i postojan. U narodu je bio veoma omiljen i obično su ga zvali “pop Savo”. On je to rado prihvatio i tako se i potpisivao na svim svojim radovima.
26) O hercegnovskim Vojnovićima, Dubrovnik, 1910, 3-4. Lijepe ocjene L. Vojnovića i N. Milaša.
27) Općina topaljska, veliki ilustrovani kalendar “Boka” za 1912, 36-48.
28) Općina topaljska, 37.
29) Isto, 43.
30) Isto, 47-48. O Topaljskoj opštini su kasnije pisali: Vladimir Ćorović, Topaljska opština kod Herceg-Novog u prvoj polovini XVIII v. Glasnik Geografskog društva, XV, Beograd, 1929, 1-15. P. Šerović, Iz arhiva stare Topaljske opštine kod H.-Novoga, Glasnik Etnografskog muzeja, Beograd, 1933, VII, 146, 46-59. Isti, Stara Topaljska opština u B. Kotorskoj, Istorijski zapisi, 1957, sv. 1-2, 189-210. Dr Đorđe D. Milović, Prilog proučavanju krivičnih sudova dobrih ljudi u Komunitadi topaljskoj (Mletački period), Istorijski institut Crne Gore, Cetinje, 1959.
31) T. K. Popović, Herceg-Novi, 46-65. P. Šerović, Borbe s Turcima oko Herceg-Novoga do njegovog konačnog oslobođenja 1687. g. Godišnjak Pomorskog muzeja, Kotor, IV/1955, 5-28. Anton Milošević, Herceg-Novi u Boki Kotorskoj, Glasnik Narodnog univerziteta B. Kotorske, Kotor, IV/1938, 1-2, 12-20.
32) Jovan Radonić, Putovanje Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godišnjica Nikole Čupića, HHHI/1912. Gliša Elezović, Evlija Čelebija, svetski putnik i putopisac, Srpski književni glasnik, HHHIV/1931, 7, 532-554.
33) Herceg-Novi, rukopis, 5-6, 7-8.
34) T. K. Popović, n. d., 8-9. M. Zloković, Slovenska župa Dračevica, Boka, zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, H.-Novi, 1/1969, 53-72.
35) Nekoliko čitulja iz man. Savine, Bibliografija, br. 12.
36) Srbulje u Boki, Bibliografija, br. 39.
37) O hercegnovskim Vojnovićima, 3-4.
38) Pismo J. Cvijiću od 27. 3. 1922. (ASANU, 13484/4).
39) Pismo J. Cvijiću od 25. 5. 1920. (ASANU, 13484/2).
40) Pisma J. Cvijiću, gore citirana.
41) Smrt Jokana Katića, Bibliografija, br. 3.
42) Pismo J. Cvijiću od 27. 3. 1922.
43) Pismo J. Cvijiću od 25. 5. 1922.
44) Petar Šerović je namjeravao da izvrši reviziju podataka o naseljavanjima i porijeklu stanovništva pregledom starih opštinskih katastika. U tome je uspio da uradi samo za Bijelu (P. Šerović, Bijela u Boki Kotorskoj, Starine i poreklo stanovništva, Spomenik SANU, CV (Zbornik izvještaja o istraživanjima B. Kotorske), II, Beograd, 1956, 185-193.
45) Dr Pavle Vujović, Jovan Cvijić, Sarajevo, 1928, 16. B. Drobnjaković, Antropogeografija, Narodna enciklopedija SHS, knj. I, 65-66. Tihomir Đorđević, Učitelji i proučavanje naroda, Naš narodni život, knj. X, Beograd, 1934, 151-158.
46) Životopis, 9. Šteta da Nakićenović ovo pismo nije sačuvao. Uništio ga je u zatvoru, bojeći se novih maltretiranja. U bilješkama se sačuvao samo ovaj odlomak.
47) Boka, s. 303-304.
48) Pogovor prof. dr Mirka Barjaktarovića knjizi dr Jovana Erdeljanovića, Stara Crna Gora, fototipsko izdanje, Slovo ljubve, Beograd, 1978, s. 899.
49) J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, 20-21.
50) U posljednjem pismu moli ga: “Štampajte moje Konavle i honorar mi pošaljite.” Pisma S. Nakićenovića J. Cvijiću (ASANU, 13484/1-16).
51) Pisma (ASANU, 13484/1-10).
52) O krvnom kolu kod nas su pisali Vuk Vrčević, Krvno kolo, Srpsko-dalmatinski magazin, 1844, s. 62-64. i Dimitrije Vasiljević, paroh ubaljski, Opisanije kako treba miriti za mrtvu glavu ili metati krvno kolo, običaj u ovom predjelu još od pamtivjeka uveden što i danas sljeduje, Srp. dalmatin. magazin, 1844, 64-73. O vješticama je pisao P. Šerović, Nekoliko arhivskih podataka o vješticama, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 1958, sv. 3-4, s. 247-258.
53) V. Ivošević, Svijetla uspomena prote Sava Nakićenovića, Vesnik Saveza udruženja pravosl. sveštenika, 1966, br. 411-412, s. 4. Jugoslovenski leksikografski zavod, Bibliografija rasprava i članaka, IV, Historija, Zagreb, 1965, br. 14246-47. IV/2, Zagreb, 1968, br. 11849-53.
54) Boka, 193.
55) Boka, 193.
56) Boka, 193.
57) ASANU, 7244/I.
58) ASANU, 10385.
59) ASANU, 10386.
60) Arhiv Herceg-Novi (bez signature).
61) Životopis, 10.
62) Pisma (ASANU, 13484/2).
//
Projekat Rastko - Boka / Istorija
//
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
©
2001. "Projekat
Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije,
izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih
autorskih prava. Nijedan
deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne
saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.
|
