Neđeljko Radanović

U pohode Petrovom gradu

2002

Stari most na Nevi

Znajući koliko toga ima da se vidi u Petrogradu, što je vezano za našu prošlost i sudbinu, nijesam pristajao na jedan jeftini i kratki izlet brodom – sa boravkom od samo 18 časova u Petrogradu.

Putovanje je organizovalo penzionersko udruženje iz našega mjesta, optimističnog naziva «Aktivni», sa kojim smo pretprošle godine posjetili Kinu. Program traje sedam dana, ali zbog duge vožnje autobusom, samo tri dana efektivnog boravka u Rusiji. Opet prekratko!

Supruga Marija i ja smo jedini Srbi u grupi. Ponekad u nuždi, sa ono malo znanja ruskog, služimo i kao prevodioci našim saputnicima Šveđanima. Pretežno penzioneri, skromni i uviđajni ljudi. Sa takvima je lako putovati.

Posebna draž upravo ovoga aranžmana bila je dodatna posjeta Novgorodu, prvoj ruskoj prestonici. Zasigurno i kod Šveđana postoji veliki interes za njega, kada se zna da su Vikinzi (Rurik – prva dinastija) u njemu organizovali prvu rusku državu. Te su se veze kasnije nastavljale udajama švedskih princeza na ruske dvorove. Naša parohijalna pravoslavna crkva u Eskilstuni ne nosi slučajno ime Svete Ane Novgorodske, švedske princeze iz jedanaestog stoljeća.

Početak juna je najljepše doba godine, kada su u Petrogradu bijele noći, koje nam nijesu nepoznate, jer se i naša Eskilstuna nalazi na istoj geografskoj širini. Dani su beskrajno dugi, da bi se moglo dosta toga doživjeti i vidjeti. Moj prvi ulazak u Rusiju, bio je sa brodom u luku Ždanov (staro ime Mariupoli – ima grčkoga prizvuka) na ušću Dona u Azovsko more, novembra 1958 godine. Bilo je još 5-6 pristajanja u više crnomorskih luka, tako da je bilo prilike da se upoznam sa njihovim sistemom i načinom ophođenja sa strancima. Proteklo je mnogo vode Donom za protekle 44 godine. Za ljudski vijek, velika vremenska distanca. Za sve u životu treba vremenske i prostorne distance, da bi se moglo dovoljno dobro sagledati. Problem je što je naš život isuviše kratak. Mnogi od nas odlaze nepripremljeni na najduže putovanje. Dogodile su se velike promjene u svijetu i Rusiji. Svjestan sam da slika Rusije, koju sam nosio u sjećanju svih ovih godina, ne može biti ista. Kako ću doživjeti današnjeg Rusa i današnju Rusiju, poslije svih promjena i krupnih skorašnjih događanja? Koliko se toga moglo promijeniti u duši i «golovi ruskavo čelovjeka».

Detaljni upitnik za grupnu vizu, koji smo dobili kući, tri mjeseca prije odlaska na putovanje, podsjeća dosta na onaj koji smo prije 40 godina popunjavali u Odesi ili Novorosijsku. Iznenađen sam, nije bilo rubrike: «Ranija putovanja u SSSR (Rusiju)». Iz toga razloga, mali osjećaj ilegalnog ulaska u Rusiju.

Petrograd nije mjesto za koje je dovoljno samo reći da je čovjek bio. Treba stići sakupiti ponešto u dušu svoju, da se ponese kući.

Uzmimo samo želju, prilikom posjete Petrogradu – ući i pomoliti se Bogu u Kazanskom Saboru, gdje se Njegoš zavladičio.

Ili, recimo, pronaći grob Vladike Save (Petrovića). Uz molitvu se pokloniti njegovim sjenima. Upaliti svijeću i olakšati duši njegovoj, u patnji za krševitim rodnim krajem. Svoj pobožni život skončao je daleko na hladnom sjeveru, gdje je išao da traži spasa svome narodu. Spasa mu treba i danas. Muka nije ništa manja, ali nema ko da moli. Velikaši se o «svome jadu» zabavili, ne brinu što im narod propada.

Ili, na primjer, stići pogledati četiri stranice Miroslavljevog jevanđelja, koje je ruski monah Porfirije Uspenski, «istrgao» u prošlom vijeku u Hilandaru i donio ovdje u Petrograd. I nas je sudbina rasijala po svijetu, kao stranice Miroslavljevog jevanđelja.

Karelija

Poslije ugodnog noćnog prelaska Baltičkog mora, ogromnim plovećim gradom – feribotom, osvićemo u Helsinkiju, čiji su stari upravni centar u klasičnom stilu, tokom svoje stogodišnje vladavine, izgradili Rusi. Istorijskim kulturnim centrom u Helsinkiju, sa ogromnom ruskom pravoslavnom crkvom na uzvišenju, koja dominira čitavim Helsinkijem, ponosan je svaki Finac, jer imaju šta pokazati svijetu i Evropi. Kao da je prenesen iz Petrograda.

Putovanje, zapravo, počinje tek ovdje u Helsinkiju. Ugodnim «Pulmanovim» autobusom klizimo dobrim drumom E-20 (Oslo-Petrograd), sjevernom obalom Finskog zaliva prema ruskoj granici. Ima nas Bokelja i na ovim prostorima. Admiral Matija Zmajević je 1714. pronio slavu Boke, komandujući ruskom flotom u pobjedi ruske mornarice nad Šveđanima kod Alandskih ostrva. Čitavim putem nas prati kiša. Poslije Hamine (šv. Fredrikshamn) prelazimo na «rusku» stranu Karelske prevlake, koja je ponovo u sastavu Rusije, od kraja nepravednog Zimskog rata (1940.), kako ga Finci nazivaju. Oni za Petrograd, od starine, jednostavno kažu «Pijetri» (fin. Petar).

Ruski granični prelaz, sa svojim tornjevima i pojasom uzorane zemlje, još uvijek podsjeća na stara vremena. Dugački redovi i dugo čekanje za prelazak. Redovna vojska kao nekad i dalje kontroliše granične prelaze. Duboki granični pojas od nekih pedeset kilometara sa ujednačeno raspoređenim kontrolnim rampama, zaposjednut vojskom. Na granici dobijamo obaveznog «vodiča» (kao nekada!) tobož, radi bržih carinskih i graničnih formalnosti. Primjećuje se da razumije švedski, iako pokušava da to sakrije.

Prelazeći preko Saima kanala, približavamo se nekada švedskom gradu Viborgu, čija stara tvrđava sa svojim redutima, još uvijek ponosno stoji. Tvrđava, čiju je opkoljenu hrabru posadu, u borbi sa Rusima divno opjevao u svom epu (sličnom našem desetercu) jedan od branilaca, narednik Stol (šv. Čelik).

Viborg – stara švedska tvrđava

Velika je razlika između ruskog i finskog dijela Karelske prevlake. Nigdje sela ili obradivih površina. Finci su za ovo močvarno područje dali 80.000 života, braneći ga od agresora. Da ga na kraju rata izgube!

Pretičemo i ostavljamo kišu za sobom.

Prilazimo Petrogradu sa zapada. Nepregledna, novosagrađena predgrađa za stotine hiljada žitelja. Rijetko koja zgrada ispod 20 spratova. Novi, svjetski stil gradnje, koji smo pretprošle godine gledali u Pekingu. Poslije dva časa gradske vožnje, još za dana, oko 20.00 časova, prilazimo ogromnom kompleksu hotela «Sovjetskaja» (staro ime!), koji leži bliže centru, u kojem su i prije odsjedali samo devizni turisti.

Petrov grad

Dosta je srpske i švedske istorije i prošlosti vezano za ove prostore.

Petar Veliki je treći prosvećeni despot u istoriji zemlje ogromnog prostranstva, koji je shvatio da je Rusiji onoga doba bio potreban prozor u svijet i jedna sigurna luka za uvoz i izvoz.

Car Petar Veliki

Sudbina ove velike zemlje zavisila je od volje jedne ličnosti, više puta u njenoj istoriji. Od Ivana Groznog, preko Petra Velikog do Staljina naših dana.

Ko kaže da se istorija ne ponavlja!

Uvidio je da je Arhangelsk, koji je izgradio Ivan Grozni, nepogodan za trgovinu i da je ugrožen od Šveđana, koji su već čitavih 700 godina držali Finsku. Samim tim i ušće Neve u Finski zaliv – čije su obje obale bile u njihovom posjedu. Na sjeveru finska Karelija i na jugu švedska baltička pokrajina Ongermanland, koja se protezala od ušća Neve, na zapad do švedske Estonije. Švedska je tada bila evropska sila, koja je krojila mapu Evrope kako je htjela. Ne smije se zaboraviti da je švedski kralj Karl XII, bio prethodnik Napoleona i Hitlera, u osvajačkom pohodu na ovu zemlju, dok nije od Petra Velikog do nogu potučen u bici kod Poltave, 1709 godine, odakle se spasio bjekstvom u Tursku, sa samo šačicom vojnika. Tu je Švedskoj pukla kičma kao velikoj sili.

Područje ušća Neve povraćeno je tek u ratu 1700. godine, poslije 100 godina švedske vladavine. Odmah po njegovom zauzimanju, na malom ostrvu Jenis-saari (fin. Zečje ostrvo) započeta je gradnja vojne tvrđave Sv. Petra i Pavla, koja je umnogome do danas zadržala svoj prvobitni izgled. Tek kasnije, kad su se vojno utvrdili, počela je izgradnja Petersburga, što je od početka i bila namjera Petra Velikog.

Petropavlovski Sabor

Petro-pavlovska tvrđava

Petrograd je «mladi starac» među gradovima (iduće godine proslavlja 300 godina svoga postojanja), kad se uporedi sa Herceg-Novim, koji je nedavno proslavio 600 godina svoga postojanja.

Izgrađen je po ideji i volji jednog čovjeka. Kao da ga je prenio iz zapadne Evrope onoga vremena, gdje je išao da uči brodogradnju i druge zanate, živjeći u običnim radničkim četvrtima (Holandija). Dok je gradio svoj grad, istovremeno je udarao temelje i ruskoj floti. Znajući i cijeneći našu Boku, poslao je na školovanje njen prvi komandni kadar, kod kapetana Martinovića u Perast. O tome svjedoči njegova Gramota u peraškom muzeju.

Očuvanost arhitekture u mislima podsjeća na Dubrovnik, koji je otprilike u isto vrijeme iznova građen, poslije zemljotresa.

Može se slobodno reći, grad je djelo jednog jedinog čovjeka – njegovog tvorca Petra Velikog. Grad svakodnevno živi s njegovim imenom. Malo je u svijetu ovakvih spomenika, vezanih za samo jednog čovjeka.

Pandorina kutija našeg vremena

Prvoga jutra u Petrogradu dobijamo našeg zvaničnog vodiča Tanju, sa kojom ćemo provesti ovih nekoliko dana. Danas su na programu: razgledanje grada-muzeja, Zimski dvorac (Ermitaž) i vožnja Nevom.

Nedaleko od našeg hotela prelazimo preko rukavaca Mojka, uključujući se u paradnu aveniju – Nevski prospekt. Usput nam vodič pokazuje čuvena zdanja.

Među prvima pokazuje palatu familije Nobel. Sinu mi misao da bi bilo pravednije, da se Nobelova nagrada dodjeljuje u Petrogradu negoli u Štokholmu. Iz razloga što je prije 120 godina familija Nobel živjela u Petrogradu, gdje je stekla svoje ogromno bogatstvo, zahvaljujući ruskoj nafti (tada se o arapskim izvorištima ništa nije znalo). Od tog ogromnog početnog kapitala, stvoren je fond za dodjelu Nobelovih nagrada. Dosta poznatih švedskih familija steklo je svoja bogatstva i početni kapital u Rusiji. Petrograd je bio nosioc tadašnjeg progresa, ne samo za Rusiju već za čitavi svijet.

Koja li je od ovih mnogih palata bila dom grofa Save Vladislavića (našeg Hercegovca), velikog diplomate, miljenika Petra Velikoga, koji je udario granicu između Kine i Rusije, koja i danas stoji. Njegovu veličinu i danas svjedoči Voznesenjska crkva, koju je izgradio na Toploj. Još u hramu postoje srebreni putiri i jevanđelja, koja je sa sobom donio iz Rusije. Možda je i portret Petra Velikog iz mlađih dana, u savinskoj manastirskoj riznici, došao sa njime iz Petrograda, kao Carev lični poklon. Slijedeći logiku, možda bi se odgovor na ovo pitanje mogao naći u Grofovoj zaostaloj arhivi, ako je sačuvana negdje u Petrogradu ili Veneciji. Do sada nema drugoga objašnjenja kako je portret dospio u manastir Savinu. Jedino se zna, da su Rusi odmah iza rata nudili za njega 60.000 američkih dolara.

Vjerovatno je u Petrogradu imao palatu i naš Novljanin, admiral Marko Vojnović, u službi Katarine Velike. To bi mu pripadalo prema ondašnjem društvenom statusu, iako je pretežno službovao na Crnom i Sredozemnom moru, ratujući protiv Turaka i rukovodeći tek započetom izgradnjom Sevastopolja.

Kazanski sabor sa dvostrukim redovima kolonada, kao nekakav Panteon, ostaje nam sa desne strane. U njemu se Njegoš zavladičio. Ali avaj! Ova kuća Božija je, do prije deset godina bila Muzej ateizma (sic.), po volji onih koji su bili zauzeli Njegovo mjesto, čak i u crkvama. Malo im je bilo vlastite «slave» i spomenika. Dobro je kad ga nijesu srušili!

Kazanski Sabor

To najbolje opisuje neumrli Jesenjin, pred svoju smrt, ovdje u Petrogradu: «I seljak, popiv koju rakiju / Gleda na Marksa kao na Ognjenu Mariju / A na Lenjina, pušta kolutove dima». Na kratkom odstojanju, prema Isakijevskoj ploščadi (trgu), posmatramo hotel «Anglater» (i danas nosi isto ime!), gdje Jesenjin, idol naše mladosti, u protestu okončava svoj mladi život, predsmrtno pišući svojom krvlju, oproštajno «Do viđenja druže (rus. prijatelju), do viđenja».

Nevski prospekt, paradna ulica grada, majestetično izgleda i danas. Kako li je tek izgledao ljudima onoga doba, pogotovo savinskim monasima, kada su oko 1770., na čelu sa igumanom Rajevićem, našim Sutoraninom, dolazili da mole za carski dekret, da bi mogli prositi po Rusiji. Da bi podigli Savinu.

Da li je ovom petrogradskom avenijom prolazila lutalica, koja se u liku Šćepana Maloga, pojavila u Crnoj Gori 1768.? Kasnije smo dobili i Šćepana Velikog, koji nam je takođe «dolutao» iz Rusije.

Ovuda se motao i naš Budvanin, konte Zanović, oko vremešne Katarine II .

Nažalost, jedino smo se dvaput provozali uzduž Nevskoga prospekta.

Da li je to dovoljno, da bi čovjek mogao reći da je bio u Petrogradu?

Prije nego što izbijemo na Nevu, gdje završava Nevski prospekt, s lijeve strane nam ostaje čuvena petrogradska robna kuća «Metronom», a sa desne ogromno zdanje Admiraliteta.

Preko jednog od stotine mostova prelazimo, preko Velike Neve, na Vasiljevsko ostrvo, sa reprezentativnim zgradom negdašnje burze (sada Pom. Muzej) i Univerzitetskim kejom, odakle posmatramo Petro-Pavlovsku tvrđavu sa istoimenom sabornom crkvom, u koju je pretprošle godine prenesena i sahranjena, zločinački pobijena carska porodica, u Jekaterinburgu 1918.

Neva sa Petrogradom

Posmatramo i lijevu obalu (sa koje smo prešli), sa Zimskim dvorcem i nepreglednim nizom palata, koje su podizane još za života Petra Velikog. Najupadljivija je zgrada Admiraliteta sa svojim visokim, zlatnim skiptrom i ogromne kupole petrogradskih crkava, koje zakriljuju horizont.

Poslije polučasovne pauze nastavljamo u pravcu Petro-Pavlovske tvrđave, u neposrednoj blizini. Iznenada se zaustavljamo u prilično tijesnoj ulici predgrađa Petrograd (zvanično ime velikog grada jeste Sankt Petersburg), sa 15-20 parkiranih turističkih autobusa. Na pitanje zašto se tu zaustavljamo, vodič objašnjava da ćemo posjetiti suvenirsku robnu kuću «Crveni oktobar» (sic.). Zaista, reklamni panoi firme preko čitave fasade, sve u crvenom, plus srp i čekić. Kao da je svijetu bilo malo i crvenog i oktobara! Za dobrodošlicu firma časti malom čašicom votke. Da bi raspoložila turiste, jer njihovi suveniri nijesu bili na našem programu. Tek sada shvatamo zašto smo dobili pauzu na Vasiljevskom ostrvu. U «Crvenom oktobru» je bila gužva! Očigledno, nekorektan privatni aranžman našeg vodiča sa prodavnicom suvenira. Tako je to u današnjem svijetu «crvenog biznisa». Zgrabi i zakini gdje možeš.

Od Petro-Pavlovske tvrđave, ništa za ovaj put. Treba još jednom doći u Petrograd da bi je vidjeli. Vraćamo se natrag istim putem, kroz nekada radničko naselje Petrograd. Ovdje su u početku živjeli oni, koji su gradili carski grad, na drugoj obali Neve. Na desetine hiljada ruskih mužika je umiralo isušujući močvare. Petrograd je treće mjesto u svijetu koje posjećujem, koje praktično počiva na kostima svojih graditelja. Prva dva su kineski zid i faraonske piramide. Uistinu, ovo je bilo prvo naselje uz tvrđavu, čije se ime sačuvalo do današnjih dana. Predgrađe Petrograd je oduvijek bilo radničko naselje, koje je naseljavala sirotinja.

Dostojevski je vjerovatno ovdje pronalazio svoje likove «poniženih i uvređenih». Bilo je u ovoj velikoj zemlji mnogo patnje i bijede kroz njenu istoriju. Zato i jeste najveći paradoks njena nenadmašiva literatura i duhovnost!

Interesantno da sam tek odskora, čitajući Grosmanov «Život i sudbinu», saznao da su preci Dostojevskog bili Letonci. Bijeli general Vrangel, koji je poslije poraza u građanskom ratu dobjegao u Jugoslaviju, bio je porijeklom Estonac. Čuveni švedski vojskovođa Vrangel (XVII v.) potiče, izgleda, od iste familije. Nijesu baš svi Rusi – Rusi!

Carski dvor

Tek poslije našeg «ekstra-izleta», na red dolazi Ermitaž. Umjesto da uđemo moramo čekati, iz razloga što nijesmo došli na vrijeme, kako je bilo planirano. Vrijeme od pola časa provodimo na Dvorskom keju, posmatrajući Vasiljevsko ostrvo na zapadnoj obali Neve, sa Petrogradskim univerzitetom i okolnim palatama. Među njima čuvena palata grofa Menjšikova u holandskom stilu. Drugi dom Petra Velikog, u kojem je često boravio.

Petrogradski univerzitet

Petrograd je ustvari jedna ogromna pozornica pod vedrim nebom. Treba samo preći na suprotnu obalu Neve ili nekog od kanala (Fontanka, Mojka, Gribojedov) da bi se uživalo u novoj sceni. I danas se svaka palata naziva po imenu vlasnika. U tome je oličena i sačuvana prošlost i slava Rusije onoga doba.

Odavno se zna, da bi posjetiocu trebalo najmanje tri godine, da pogleda svaki eksponat u Ermitažu. Mi smo dobili 2 časa! Ne znamo čak ni kojim smo od tri sprata Ermitaža prešli na drugu stranu i što smo sve vidjeli. Previše utisaka odjednom. Možda su najveći utisak ostavila ogromna Rembrantova platna.

Ovdje, u ovim odajama, zapečaćena je sudbina ruskih velikih knjeginja – crnogorskih princeza.

Zimski dvorac

Velika gužva, mnogo posjetilaca. Nema dužeg zadržavanja pred pojedinim eksponatima ili odajama. Mora se paziti na grupu, da se ne bi gubilo vrijeme, tražeći ili čekajući pojedinca. Šveđani su zaista najdisciplinovaniji narod na svijetu Nijednom, niko nije izostao. Mnogi se u svijetu šegače na račun te njihove «slabosti».

Poslije «trke» kroz Zimski dvorac, izlazimo na ogromni Dvorski trg sa obeliskom, na čijem drugom kraju je velelijepo zdanje ruskog Admiraliteta. Nema više gvozdene ograde oko dvorca, koja se lijepo vidi na filmskim sekvencama, onih sudbonosnih «sedam dana koji su potresali svijet» (Dž. Rid).

Potresa, od kojeg se još ni danas, svijet nije smirio.

Okolne zgrade su svjedoci početnih, potresnih scena izrežiranog ruskog Termidora, čiji se pelcer jedino mogao primiti kod bogobojažljivog i duševnog ruskog mužika, onda kada je Rusija najteže krvarila.

U Zimski dvorac se tada, umjesto Cara, uselio «mesija», koji je iz Švajcarske došao u plombiranom njemačkom vagonu, proputovavši kroz Štokholm, gdje je dobio posljednje instrukcije od onih koji su ga poslali i koji su, prvih godina poslije «revolucije» vladali Rusijom.

Car Nikola II

Njemačka je za ukazanu pomoć ubrzo nagrađena «mirom» u Brestlitovsku, a ruski narod je dočekalo ropstvo i najkrvaviji period terora u njegovoj dugoj istoriji, koji se još uvijek nije okončao.

Kuća naša

Kasnije smo i mi kao pravoslavci, dobili svoj Termidor, zahvaljujući bratskoj pomoći «proletera svih zemalja» iz Moskve, uz čiju smo pomoć srušili svoju kuću, za tuđi račun, izgovarajući se Cvijićevim: «Kuća nam je na sred druma»! Još uvijek je rušimo, prodajući glave svojih najboljih sinova, koji su hrabro branili svetu srpsku zemlju.

I mi smo odnekuda dobili svoga «mesiju» i svoje Gulage. Još uvijek nijesmo sposobni da se saberemo, da bi našli pravi odgovor na sve to. Da sve to ostavimo za sobom.

Da bi mogli početi iznova graditi svoju kuću.

Dok to ne ostvarimo, ne može nam biti dobro!

Poslije obilatog ručka, u negdašnjem dvorskom diplomatskom restoranu-muzeju (kako je nekada izgledao), koji se nalazi u zgradi koja se nastavlja na Zimski dvorac, silazimo direktno do broda na Dvorskom keju, da bi se uz folklorni program provozali Nevom i susjednim kanalima. Uz hladan šampanj, votku i voće, koji su servirani na stolu prije našeg ulaska, krećemo na jedan divan izlet, koji će zaista dugo ostati u sjećanju.

Folklorna grupa vrhunskih umjetnika sa svojim orkestrom i pravim operskim umjetnikom, odradila je svoj dvočasovni program na najbolji mogući način. Teško je bilo odvojiti pogled sa njih, na panoramu Petrograda. Šteta je, što smo bili prisiljeni istovremeno uživati u oboje. Na kraju se ispostavilo, da im je plata naša napojnica. Surova stvarnost je pokvarila opšti utisak.

Na rukavcu Neve, prema Arsenalu prepoznajemo topovnjaču «Auroru» (lat. Zora) koja je svojim zloslutnim hicem najavila svijetu jedno krvavo stoljeće koje još uvijek neprekidno traje. Termidori se nastavljaju širom svijeta, «u ime demokratije i ljudskih prava».

Posle posjete carskoj palati (današnjem Ermitažu) vozeći se obalom Neve do Isakijevskog Sabora, prolazimo pored ogromnog spomenika Petra Velikog na konju. Pogleda uprtog prema zapadu, jednim širokim zamahom ruke, sa ponosom pokazuje svoje djelo – Petrograd. I sa šezdeset metara rastojanja, lako se može pročitati: «Petru Prvom – Katarina Druga – 1782. ». Malo kome je poznato, da je u venama te male njemačke princeze (koja s pravom nosi epitet Velika), tekla srpska krv. Krv naših rođaka, Lužičkih Srba.

Isakijevski Sabor, jedan od najvećih hramova u Petrogradu, podignut je tačno na mjestu, gde je 1881. godine u atentatu poginuo car Aleksandar II Romanov. Na trgu ispred hrama, ogromna figura cara na konju. Još uvijek su primjetni tragovi njemačkih granata na ogromnim kolonadama od crvenog granita. Ono što se nije moglo obnoviti. Hram smo mogli posmatrati samo izvana, pod izgovorom da je u obnovi-popravci.

Isakijevski Sabor

Isakijevski Sabor

Isakijevski Sabor

Rusija je uložila neslućena sredstva da obnovi svoje porušene istorijske spomenike. Da bi se restaurirala čuvena ćilibarska soba u Zimskom dvorcu potrebno je 12 tona ćilibara. Koliko samo to košta?

Prvi dan boravka u Petrogradu zaista je bio pun pogodak. Pogotovo što je toga dana bilo divno vrijeme. Ali već sledećeg dana stigla nas je kiša, koju smo prestigli u Finskoj.

Petrovdvorec

Sledećeg dana, uz kišovito jutro napuštamo hotel «Sovjetskaja» na putu za drevni Novgorod. Prethodno, «usput», treba svratiti i pogledati Petrovdvorec, ljetnju rezidenciju Petra Velikog. Kao da se usput može pregledati i vidjeti dvorac i parkovi koji se prostiru na nekoliko stotina hektara. Što više grabimo na zapad, kiša sve jače pada. Nebo se otvorilo, kiša lije kao iz kabla. Kako baš ova tri dana da ovako ludački pada kiša. Ko je mogao znati prije pola godine, kada smo naručili putovanje, kakvo će biti vrijeme oko desetog juna.

Petrovdvorec- Ljetnji dvorac

U stroju prilazimo glavnom ulazu za posjetioce dvorca – muzeja. Svira vojni duvački orkestar. Ispred nas još najmanje 20 grupa kao i naša. Čekaju red da uđu, a kiša lije li, lije. Red održavaju djeca u kadetskim uniformama. Saznajemo, sinovi onih čiji su roditelji izginuli u Avganistanu. Društvo preuzelo brigu o njima, da ih vaspita i iškoluje. Kako je sa našom djecom čiji su očevi časno izginuli po Krajinama i drugdje?

Prvo što sretne posjetioca jeste izložba fotografija na kojima se vide ruševine Ljetnjeg dvorca, po završetku Drugog svjetskog rata. Ruševine i samo ruševine. I ono što je na kraju ostalo Njemci su namjerno minirali. Koliko je samo trebalo volje, ljubavi, truda i rada, da se sve povrati u prvobitno stanje. To se može ako dostaje ljubavi prema svome narodu i svojoj prošlosti.

Prošlost je ogledalo, u kojem se ogledaju slavne stranice jedne knjige koja se zove istorija. Jedino se na taj način čuvaju tradicije jednoga naroda. Samo ovo je bilo dovoljno, da se dođe i vidi, kako se voli svoj narod i svoja prošlost. Da se nauči nešto veliko i ponese sa sobom kući.

Sadržajno, Ljetnji dvorac dosta podsjeća na Zimski, mada su neke stvari ukusnije namještene i ljepše djeluju. Najveća draž dvorca jesu njegove kaskade i vodoskoci, koji danonoćno izvode svoje simfonije, bez ikakvih mehaničkih postrojenja. To sve obavlja majka priroda sama. Čitavo jedno jezero je dovedeno sa 20 kilometara rastojanja i prirodni vodeni pritisak je dovoljan da sve to obavlja. Čudo tehnike i ljepote, i danas. Ali avaj! Kiša je pokvarila utisak. Lila je u kaskadama i sudarala se sa onima koje su jurile uvis. Skoro niko iz grupe nije htio da se spusti dolje, niz kaskade i pogleda čudo iz drugoga ugla, odozdo.

Petrovdvorec – Posejdon na kaskadama

Penjući se natrag uzbrdo, podsjetio sam se rimske fontane Triton, koju Crnjanski pominje, da joj je vidio dvojnika «negdje na sjeveru». Posejdon, jedan od morskih bogova (kao i Triton), glavni je među figurama petrovdvoračkih kaskada. Pretpostavljam da je Crnjanski mislio baš na ovu fontanu nad fontanama, kada je pisao o Tritonu.

Tragom Vikinga

Poslije obilatog ručka, zalitog kapljicama prave ruske votke, u društvu naših novih prijatelja Svena i Marijan Filipson, krećemo za Novgorod, s tim što ponovo moramo proći kroz Petrograd. Nekada se u Novgorod stizalo vodenim putevima, danas nas prevoze brze drumske lađe. Zaobilazeći predgrađa Petrovgrada, uključujemo se na široki Moskovski bulevar, a zatim okrećemo u pravcu Novgoroda. Tu, na bulevaru, u jednom luksuznom hotelu, dobijamo kratku pauzu za lične potrebe, iako imamo toalet u autobusu. Naravno, uz to sleduje i posjeta prodavnicama suvenira i ostalog. Naši Šveđani najviše kupuju piće. To su valjda privatni aranžmani našega vodiča Tanje, koja izvrsno govori švedski. Hotel je smješten uz ogromno kružno kretanje na bulevaru, u čijoj sredini je smješten visoki (45 m) spomenički kompleks braniocima Lenjingrada. Ispred spomeničkog zdanja, zapažamo mladu u bijelom, sa svatovima. To je u Rusiji još i danas dirljiva tradicija, da mladenci, direktno poslije vjenčanja polože buket cvijeća na spomenike i grobove branioca Otadžbine. S nadom da i oni dvoje uskoro dobiju jednog budućeg branioca Rodine. Očigledno, u narodu nije umro pomen na one koji su dali svoje živote za njegovu slobodu. Tako treba, a ne prodavati svoje ljude u Hag, jednog po jednog!

Usput, sa obje strane puta, kuda su se vodile krvave borbe za deblokadu Lenjingrada, nailazimo na ogromne spomeničke komplekse i groblja iz Drugog sv. rata. Rusi su svoju Rodinu dobro natopili krvlju.

Po povratku u Petrograd, pitam u hotelskoj recepciji, kako se može doći do Piskarjovskog spomen-groblja. Mlada djevojka ne shvaća šta pitam. Prilazi postariji gospodin, koji sluša naš razgovor i vrlo lako mi objasni, da je groblje udaljeno preko 20 kilometara, i da bi najlakše i najbrže bilo taksijem. Samo kada bi bilo vremena!

Na groblju je sahranjeno preko 700.000 poginulih, smrznutih i pomrlih od gladi (oko polovina). Opkoljeni branioci Lenjingrada nijesu mogli da biraju. Predaja ili smrt od gladi. Zbog ponosa, izabrali su ovo drugo.

To je spomenik neuništivog ljudskog duha !

Na velikom spomeniku Majci Domovini piše: «Da znaš ti koji osluškuješ ovo spomen-kamenje, da niko i ništa nije zaboravljeno!» Od ovih riječi, ljude po zapadnoj Evropi i danas hvata strah. Čak i one koji su bili «neutralni». Neshvatljivo je da su duž čitavog našeg puta, neobrađene ogromne površine, koje bi mogle hraniti pola Evrope.

Još nijesmo imali prilike stupiti u kontakt sa običnim građaninom. Stalno smo u okruženju službenih lica. Još ostaje otvoreno pitanje, kakav je ruski mentalitet danas. Da li je ovo jedna drugačija Rusija i da li su ovo drugačiji Rusi, od onih koje sam gledao prije 40 godina ?

Novgorod

Predveče stižemo u kišni Novgorod. Smješteni smo u starom hotelu «Volhov» (koji se obnavlja) preko puta staroga Kremlja, u čijem sklopu su muzeji i čuvena Sveto-Sofijska lavra. U hotelskom holu su primjetna dva uniformisana vratara (stražara).

Sjutradan smo primijetili slično obezbjeđenje ispred robne kuće i u finijim prodavnicama, napr. krzana. Očigledno je da su kao nekada, policija i vojska svuda. Danas zbog kriminala. Čudno je da nas niko nije na to upozorio, radi lične bezbjednosti.

Sledećeg jutra, poslije doručka, obilazak Kremlja. Kiša ne prestaje da lije. Prilazeći tvrđavskim parkom, prolazimo između 30-40 štandova privatnih prodavaca suvenira, poređanih sa obje strane staze. Niko od prodavaca da se oglasi, makar jednom riječju i da nam ponudi bilo šta da kupimo. Blenuli su u nas, kroz nevidljivi zid, kao da smo Marsovci. To me je zaista potreslo i vratilo u vrijeme od prije 40 godina. Ostaće zagonetka, šta bi moglo biti razlog takvom njihovom ponašanju? Da li ukorijenjeno nepovjerenje prema strancima ili možda strah od nekoga, ko nas je pratio, a mi nijesmo znali za njega. Strah još uvijek vlada Rusijom!

Vanjske zidine Kremlja su prilično zapuštene, kao i duboki redut, preko koga prelazimo. Čim se preko mosta uđe u Kremlj, odmah pada u oči ogroman spomenik od livenog gvožđa u obliku velikog zvona. Njime je carska Rusija 1865. godine obilježila 800 godina postojanja ruske države. Na spomeniku su figurama simbolično obilježene četiri velike epohe Rusije – Aleksandra Nevskog, Ivana Groznog, Petra Velikog i Aleksandra Prvog, pobjednika Napoleona. Njegoš je vjerovatno mislio na njih četvoricu, kad je pisao: «Iz grmena velikoga, lavu izać teško nije...........». Sudbinom ove velike zemlje su, u više navrata, kad je to bilo nužno, upravljali odlučni despoti. Sve do našeg vremena. Prošlo je samo 50 godina od Staljinove smrti.

Novgorod- 800-godišnji jubilej Rusije

Nedaleko od staroga spomenika, spomenik palim braniocima Novgoroda iz Otadžbinskog rata, koji nijesu dozvolili Njemcima da zauzmu staru prestonicu. Na spomeniku gori vječiti plamen i buketi svježeg cvijeća. Poslije obilaska malog etničkog muzeja prilazimo čuvenom hramu Svete Sofije sa visokim ruskim kupolama u obliku luka. Ispred hrama, u travi, poređana ogromna crkvena zvona. Valjda skinuta sa hrama Svete Sofije. Unutra u ogromnom hramu, dvije službe i jedno krštenje. Pitam vodiča sa grob Svete Ane Novogorodske (švedska princeza Imgard). Pokazuje mi u jednoj niši, na običnom podu, pozlaćeni bronzani sarkofag sa njenim moštima.

Novgorod - Sveto-Sofijska lavra

Uz molitvu, palim svijeće za njenu dušu, u ime parohijana iz naše Eskilstune i Oca Ignjatija Eka. Koristim priliku da sa ovog svetog mjesta pošaljem razglednicu Ocu Jovanu u Hilandar i hilandarskom saputniku Momi Daniloviću u Štokholm.

Poražen sam saznanjem da je hram Svete Sofije, majke svih ruskih crkava, do prije deset godina bio muzej. Šta reći o tome? Čovjek ostaje nijem!

Još dok smo u Kremlju, pitam vodiča o muzeju i arheološkim nalazima iz doba Vikinga (ruski Varjag), koji su zasnovali ovu tvrđavu i grad prije hiljadu godina i radi kojih je Novgorod ušao u naš program. Iznenađen sam njenim odgovorom, da nema ništa sačuvano. Da li je to zaista istina, ili se možda vremenski, nije uklapalo u njihovu šemu ?

Poslije obilatog ručka u Kremlju, nastavljamo prema manastiru Svetog Đorđa na obali rijeke Volhov. Ogromno zdanje je bilo jako oštećeno tokom Otadžbinskog rata, jer se nalazilo na samoj liniji fronta. Branioci Rusi u manastirskim debelim zidinama, Njemci na drugoj obali Volhova. Sveti Đorđe im nije dozvolio da pređu na drugu obalu rijeke. Izdržao je stari manastir sve muke i danas se hvala Bogu obnavlja, sa novim monaškim bratstvom. Da se nastavi tradicija ruske duhovnosti.

Na povratku prema hotelu, vodič nam nudi da svratimo na jednu pijacu sa tezgama, na otvorenom parking prostoru. Odbijamo, tražeći da nas odvede u neku robnu kuću u gradu. Ne pristaje, motivišući to nedostatkom vremena. Čudno! Na obična nedužna pitanja, npr. kolika je prosječna mjesečna plata, odgovara dvosmisleno. Na ponovljeno pitanje, ponovo dvosmislen odgovor! Arogancija ili, možda, nepotrebna zloba prema «bogatim» švedskim penzionerima, zaista skromnih penzija. Čovjek se prosto pita radi čega smo išli u Novogorod, kad ima toliko toga da se vidi u Petrogradu. Da li samo zato, da bi utrošili vrijeme, putujući?

Na molbu da se usput, na putu za Novgorod ili u povratku, svrati i pogleda dvorac Katarine Velike i Puškinov muzej u Carskom selu, organizator putovanja nije mogao da udovolji. Nije ni objasnio zašto, iako su mu vjerovatno bile poznate gornje okolnosti. Još istoga dana poslije podne, krećemo natrag za Petrograd, da bi prenoćili i izjutra, put pod noge, kući za Švedsku.

Povratak

Krećemo dosta rano, po lijepom vremenu. Pred ulazak u autobus, ispred hotela, kupujem komplet razglednica od «uličnog prodavca». Tragičan je osjećaj, da nijesmo imali prilike kupiti niti kutiju šibica ili suvenir, a kamoli stupiti u kontakt sa običnim ruskim čovjekom.

Još jednom u prolazu, posmatramo, kao na razglednici, Nevski prospekt i kejove Neve sa palatama. Radostan je osjećaj kad se krene svojoj kući.

Poslije nekih 20 kilometara već započinju kontrolne rampe, zaposjednute vojskom. Izbrojili smo ih sedam do finske granice. Granični pojas, maltene počinje skoro u samom Petrogradu! Ne možemo se oteti utisku, da smo u toku čitavog putovanja bili pod kontrolom. Očigledno je da stari sistem (ako ne i zvanično) i dalje živi, bar u ljudima!

Gest rodoljublja

U prijatnom društvu i raspoloženju naših Eskilstunjana, primičemo se polagano finskoj granici. Isto tako, primiče se i kraj početka svjetskog fudbalskog prvenstva u Koreji. Rješava se «sudbinsko» pitanje daljnjeg opstanka u takmičenju pojedinih nacija koje su se uspjele kvalifikovati za isto, pa i Švedske. Igra se odlučujući meč, između Švedske i Senegala, za dalje učešće u četvrtfinalu takmičenja ili odlaska kući ekipe koja izgubi. Na zahtjev putnika, vozač autobusa ne može da se uključi na švedski UKT radio program, da bi direktno mogli pratiti tok utakmice. Znajući da je meč već počeo, napetost u autobusu raste. Oni koji su ponijeli mobilne telefone, pozivaju svoje kući da se informišu o rezultatu.

Utakmica teče, ali sa neriješenim rezultatom, bez golova, što još više povećava napetost među «publikom» u autobusu. Otprilike svakih dvadeset minuta, poneko poziva svoje kući i dobija isti odgovor, kao i prethodni. Svaki puta se vidi olakšanje na licima, a i nada da će Švedska pobijediti. Meč se završava neriješeno, bez golova. Znajući da «golden gol» rješava meč, produžetak utakmice povećava napetost u autobusu. Sad se već poziva kući u Švedsku svakih pet minuta.

Posljednji poziv kući, dva sjedišta ispred mene, ostaje bez komentara. U autobusu je odjednom zavladala totalna tišina. Svima je bilo jasno da je Švedska ispala iz daljeg takmičenja. Niko ništa ne pita. Niko ne komentariše rezultat. Solidarno se prima poraz, sa osjećajem da su naši momci uradili sve, i najbolje što su mogli.

Iako me mnogo ne interesuje sport, u autobusu iz Petrograda za Eskilstunu, (čak i poslije 34 godine života u Švedskoj), supruga Marija i ja, upoznajemo jedan zaista divan kolektivni gest, švedske rodoljubive solidarnosti, koji će nam trajno ostati u sjećanju, koliko i sami izlet u Petrograd.

Opšti utisak o putovanju svako zadržava za sebe. Šveđani su takvi, zbog svoje skromnosti. Utisci se obično sređuju kod kuće, kad se razviju filmovi i pogledaju video zapisi. Da je bilo više vremena, više bi vidjeli. Petrograd je ogroman. Malo bi bilo i mjesec dana, za ono najvažnije.

Biće valjda još koje putovanje, a da se na njega ne čeka 40 godina !

Eskilstuna – Švedska, Petrovdan 2002. g.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001-2003. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan dio ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.