Projekat Rastko Skadar: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji

Pavle Mijović

Komanska kultura i pitanje dolaska Slovena u Prevalis

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Naslovom "Komanska kultura i pitanje dolaska Slovena u Prevalis" sračunato je nužno uopštavanje kad je u pitanju kratko izlaganje pred širim auditorijem. Ukratko, to bi se izlaganje svodilo na prisustvo predmeta slovenske kulture i predmeta drugih kultura koje su Sloveni dolaskom u Prevalis donosili. Već samim tim rečeno je da su te kulture heterogene i, kao takve, poznate i u onoj cjelini koja je obuhvaćena nazivom komanska kultura. Takvoj se, zatim nije moglo utvrditi jedinstveno etničko porijeklo, kao ni pripadnost jednom etnosu, na čemu su insistirali albanski arheolozi. Nije međutim, sporno da je trajanje komanske kulture ograničeno na otprilike jedan vijek, koliko je, uglavnom, trajalo i slovensko doseljavanje na Balkan.

Do sad je ukazivano na porijeklo pojedinih predmeta komanske kulture, osobito keramike i nakita, iz zemalja u kojima je slovenska kultura bolje proučena i s tendencijom da se i materijalnim nalazima dokažu dosadašnje filološke i istorijske pretpostavke o porijeklu pojedinih južnoslovenskih naroda u sjevernoj i istočnoj njihovoj postojbini. Osim na ukazanoj indigenoj, albanskoj, provenijenciji, u posljednje vrijeme insistira se i na vizantijskoj, osobito po varvarizaciji stilskih odlika. Na jednu komponentu te provenijencije zapadnoevropsku - nije se pomišljalo, pa ću se ja, ovom prilikom, osvrnuti na nju, dakako, više nagoveštajem o značaju istraživanja u tom pravcu, nego pregledom svih nalaza koji su nauci poznati, ali nema, nešto zbog neupućenosti, a nešto i zbog zapostavljanja slovenskih istraživanja uopšte, a posebno u Crnoj Gori, nedostupni. Izdvojiću u tu svrhu samo jedan predmet, bronzani privjesak u obliku točka, iz Mijela i njemu slične nalaze, što ne znači da se i o drugim predmetima torkvesu, narukvicama, ogrlicama od paste i ukrasnog kamena, nausnicama, kopčama, alatkama i drugim predmetima materijalne kulture, keramici osobito, ne može na isti način raspravljati sa svrhom da se rezultatom ukaže na koju od hipoteza kao potkrijepljenu. Pošto sam to već nedavno učinio s mijelskim bronzanim privjeskom, istim povodom i u sklopu istovjetne tematike kojom se bave i ovdje iznijeta tri referata (N. Čausidisa, R. Petrovića i moj) u napisima za časopis Umjetnost i arheologija koji će izdavati Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, smatram cjelishodnim da u cjelini svoju bilješku ovdje izložim s dodatkom o osvrtu na najnovije poglede o doseljavanju Slovena u Prevalis povodom novih nalaza materijalne kulture u Svaču.

Odmah po otkriću nakita iz nekropole Mijele kod Vira (1966) pažnja naših istraživača je bila okrenuta prvenstveno naušnicama tzv. lunulastog tipa, po kojima su J. Korošec i O. Velimirović-Žižić opredijelili tu nekropolu kao slovensku, na čemu je posebno insistirala M. Ljubinković-Ćorović. Svi su je datirali dobom seobe Slovena na Balkan u VII i VIII vijeku. Slične i raznovrsnije predmete, još ranije nađene u nekropolama Albanije, naročito u Kaljaja Dalmacesu (Komani) i u Kruji, proučavali su austrijski i italijanski arheolozi i skupljači starina, najviše s njihove stilske strane i određivali im porijeklo i hronologiju. Poslije rata albanski arheolozi su proširili rano-srednjovjekovni program istraživanja na veći dio Albanije i u dalju prošlost, antičku i preistorijsku, i otkrili niz novih lokaliteta sa znatnim brojem priloga, naročito nakita. Oni su prve nalaze sa svih lokaliteta u Albaniji, u Mijelama kod Vira i na obali Ohridskog jezera, kao i u nekropoli Afionije na Krfu, po istovjetnim i sličnim karakteristikama proglasili kulturom, po nazivu najbogatijih nalaza nazvanoj komanska. U međuvremenu, predmeti pripisani komanskoj kulturi nađeni su u Prilepu, Kašiću i na Stonu. S ovim otkrićima je poraslo i naučno interesovanje i jugoslovenskih istraživača. Ja sam, 1970. godine, pokušao da dva predmeta iz mijelske nekropole - torkves (torques) i privjesak (pendentif, pendeloque a beliere, rondelle pour Suspension) - stavim u vezu s kultnim vjerovanjima upućujući tako problematiku na širu obuhvatnost. V. Popović je nalaze ove kulture doveo u vezu s istorijskim događajima - dolaskom Slovena na Balkan, promjenama koje su nastupile u vizantijskom društvu s pojavom novih gradova čija su jaka utvrđenja imala za svrhu zaštitu od varvarskih napada i, naročito, s jačanja centara vizantijske vlasti, kao Drača, na primjer, i njihove uloge u hristijanizaciji doseljenika i prihvatanja vizantijske kulture. Svi ti i drugi specifični uslovi u kojima je nikla nova proizvodnja metalnih predmeta, naročito metala, omogućili su nastanak jedne, mješovite kulture s elementima romanskog i ranovizantijskog nasljeđa što je i glavno obilježje komanske kulture. Karakterišući još uže komansku kulturu kao romano-protovizantijsku, V. Popović je, takoreći, skinuo s nje etnički vijenac s kojim su albanski arheolozi vjenčali svoje nacionalno porijeklo još iz VI-VII vijeka. Dva pomenuta mlađa istraživača prihvataju Popovićevu globalnu ocjenu komanske kulture, ali je i razrađuju izvan striktnog domena materijalne kulture. Tražeći u nakitu komanske kulture "nove ciljeve" - otkrivanje metodom ikonografije, simbolike i obredno-magijske funkcije - smjelo se upuštaju u najtežu oblast koje bilo arheološke kulture - u duhovnu stranu njene "proizvodnje". Riječ je o poniranju u velike tajne "osnovnih zakonitosti koje vladaju procesima transformacije, rađanja i nestajanja". Time nakit dobija mitsku funkciju, pa treba u njemu otkriti sliku primarnih shvatanja o stvaranju svijeta, kretanju i umiranju, univerzumu koji se prikazuje kroz kretanje sunca po "nebeskom svodu" i "pod zemljom" itd. Taj napor treba podržati jer osim dosadašnjih rasprava o porijeklu, stilu i hronologiji nakita komanske kulture donosi još jednu novinu u metodama istraživanja. Meni lično godi što moj pokušaj da u mijelskom nakitu (torkvesu i privjesku) od prije dvije decenije vidim sunčano božanstvo kojemu se klanjalo stanovništvo jedne iliro-slovenske naseobine na obali Skadarskog jezera (Mijele su mu nekropola) sad nailazi na razumijevanje i interesovanje u jednoj oblasti istraživanja koja će imati veću ulogu od sadašnje- - kad pojedine kulture, kao što je komanska, budu svestrano definisane sa svim svojim bitnim komponentama, kako materijalne tako i duhovne strukture.

Ali, nije glavni razlog ni povod da se ovom bilješkom osvrnem na prodor ove nove metode istraživanja arheoloških kultura i društvenih civilizacija. Povod je već navedena opšta karakteristika komanske kulture kao romano-protovizantijske, kojoj se areal rasprostiranja i provenijencije najvećeg dijela nakita nalaze na potezu od Ukrajine do Francuske. Dok se to grosso modo opredjeljenje komanske kulture može prihvatiti, čini mi se da u radovima N. Čausidisa i R. Petrovića još nije sagledan i jedan specifičan put dolaska takvog nakita kao što su privjesci koji imaju mitska značenja. O tome putu do žarišta u kojemu su proplamsali novom vatrom i svjetlošću - do prostora komanske kulture - i time postali autohtoni elemenat njenog sklopa još se u našoj nauci nije povelo računa, bez čega - mora se priznati - hipoteza o orijentalnoj provenijenciji ostaje nekompletna i već zastarela. Da ovako kažem, navodi me činjenica da je u nauci već preovladalo uvjerenje o zapadnjačkom porijeklu metalodobnog nakita, osobito od kako su u istoriji civilizacija Kelti preuzeli rukovodeću ulogu kreiranjem jedne čudesne umjetnosti - preromanske (misli se na Romane-Rimljane) na evropskom kontinentu, a prethrišćanske na atlantskim ostrvima - koja je ostavila veliki trag u svim kasnijim civilizacijama. Keltska kultura, naročito nakit, svojim smjelim stilskim imaginacijama i invencijama, koje nemaju ekvivalenata osim u izvjesnom smislu u kritsko-mikenskom stvaralaštvu, sve više se otkriva kao proizvod jedne visoke svijesti i umjetničkog ukusa, nenadmašnog kvaliteta izrade i uspjelog utjelotvorenja ideja u sferi dekorativnih umjetnosti. Iako za skoro punih pet vjekova svoje egzistencije, na prostranstvima od Britanije i Irske do Grčke i istočnog basena Karpata, keltska kultura nije do sada prepoznavana i po religioznim obilježjima (osim u rijetkim kipovima), ona je nosilac jedne duboke produhovljenosti, ljudske i božanske, alegoričke i simboličke, spiritualne i psihološke. Kao takva, nije mogla a da ne ostavi tragove i mitskih vjerovanja, i značenja svojih konturnih oblika, koje upoređene s modernim stilovima baroka, rokokoa i "modern style"-a, predočavaju elemente kruga, točka, apstraktnog simbola sunca.

Sve ovo gore rečeno nema za svrhu izvođenje ikonografija komanskih pandantifa (privjesaka), u kojima N. Čausidis i R. Petrović otkrivaju mitske i obredne funkcije; možda će se i za taj posao naći još ko inspirisan. Meni je, ovom bilješkom, stalo samo da skrenem pažnju na ogroman broj nalaza privjesaka (pendentifs en rouelles, pendeloques ŕ beliers, rondeles pour Suspension) u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zapadnoevropskim zemljama već u bronzano doba, o čemu je zapadnoevropska naučna javnost odavno obaviještena. Nalazi privjesaka, koji se u izvjesnom smislu u Srednjoj Evropi, naročito u Rajnskoj oblasti i u Češkoj najčešće transformišu u agrafe (igle ubadače) iz čisto utilitarnih razloga, odnosno time što postaju od nakita koji visi okačen pomoću kože ili konca - nakit koji se zabada na sastavu djelova odjeće iglom na čijoj glavici ("bočka igla") ostaju svi elementi točka i njihovi unutrašnji krugovi, dekori i figure - struktura nakita nije poremećena, čak ni u smislu mitsko-obrednih značenja. Kao i svaki nakit, i tako transformisan u agrafe - zadržao je svoj mitski indikativ. Zato, u budućim istraživanjima, mislim, ne bi trebalo ovakve agrafe iz bronzanog i željeznog doba izostavljati iz kolekcija "privjesaka" od kojih su postale.

Na kraju ove bilješke evo i kratkog nabrajanja glavnije literature koja upućuje na zapadnoevropsku provenijenciju privjesaka.

Autori gore navedenih radova su uglavnom saglasni u jednome: francuski, italijanski i srednjoevropski privjesci, bez obzira na broj tipova i varijanata, proizvod su bronzanog doba, i to njegovog prijelaza u gvozdeno. Veoma malo nalaza spada u La Tène. Naš nalaz, iz Mijela, ja sam najprije datirao u La Tène, cf. P. Mijović, op. cit., 67, što bi sad, s obzirom na brojne nove nalaze u komanskoj kulturi, koju grosso modo svi istraživači datiraju sa VI-VII vijekom, moglo pretrpjeti korekciju. U takvoj retrospekciji bi onda trebalo uzeti u obzir činjenicu o dva hronološki odvojena perioda javljanja privjesaka koja razdvaja prilično veliki prekid: La Tene i Seoba Slovena na Balkanu. Trebalo bi, prema tome, postaviti pitanje: kako je došlo do oživljavanja oblika i tipova pandantifa na prostoru komanske kulture - da li prilikom susreta doseljenika s nalazima koje su mogli naći na putu ili otkrivanjem u halštatskim grobnicama uzora po kojima je nastavljena proizvodnja? Prilikom takvih istraživanja, zapadnoevropska komponenta ne može biti zaobiđena.

U ovu bilješku spadao bi i osvrt na najnoviji, istina uzgredan, komentar kratkog izvještaja o iskopavanjima u Svaču Đ. Jankovića. Komentarišući taj izvještaj (Đ. Janković, "Osvrt na jednu knjižicu, ne tako uzgrednu posljedicu neistraživanja naše srednjovekovne prošlosti", Glasnik Srpskog arheološkog društva 6, 1990, 233-236; E. Zečević "Rezultati istraživanja srednjovekovnog Svača", ib. 5, 1989, 112-114), izvodi nedokazan zaključak. U pitanju je nalaz jednog zatvorenog sloja iz VI-VII vijeka u sjeveroistočnom uglu utvrđenja, podignutog, vjerovatno, u doba cara Justinijana - fragmente grnčarije - i drugog iz grobnice u blizini crkve Sv. Marije koja je izvan utvrđenja sa dva krčaga trolisnih otvora ranovizantijske produkcije, kojoj bi mogle pripasti i tibule u obliku ptice i stilizovanog lava, perle, bronzane i gvozdene karičice, prstenje od bronze sa proširenom glavom, bronzane naušnice, gvozdeni noževi i kresiva, pređice i kopče tipa Korint (E. Zečević, art. cit., 112-114, T. II), iz VIII-IX, a onda trećeg, iz X-XI i četvrtog, iz XI-XII vijeka, sve to on, uz nalaz komanske kulture u Mijelama kod Vira, za koji kaže da je porijeklom sa prostora sjeverno od Dunava, dovodi u vezu sa dolaskom Srba u primorje kojemu pripada Svač. Pri tome on se oslanja na pisanje prof. J. Kovačevića u "Istoriji Crne Gore" I, Titograd 1960, 291-293, o pravcu seobe iz Panonije ka jugu po tragu toponima tipa sarb i obre. Asocira zatim na pisanje jednog političara o etnogenezi Crnogoraca, o čemu se ne bih na ovom mjestu izjašnjavao, dovodeći sve u vezu s nalazima slovenske kulture u naselju Kula kod Negotina, još neobjavljena, i humki kod Pljevalja, pa zaključuje da su nosioci slovenske kulture iz nekropole Mijele nestali, a ostali Sloveni, pomiješani s Romanima i Svaču i primorju, već od VI vijeka tu doseljeni. Napomenuo bih samo da je sam prof. Kovačević odustao od svoje teze o toponimima sarb i obre, koje nije trebalo ni tada, 1960. godine, pominjati, jer su bili pogrešno interpretirani, i u "Istoriji Srpskog naroda" I, Beograd 1981, 109 i dalje, više ni ne pominje.

Ma koliko da je od značaja utvrđivanje pravaca dolaska Slovena na Balkan, a za našu temu sad i veoma aktuelno, mislim da se ne mogu još uvijek veoma fragmentarni nalazi keramike i sitnog nakita justinjskog doba iz Svača dovoditi u vezu s nalazima keramike u okolini Negotina osim kao predmetu opšteslavenske kulture. Daleko je to, mnogo, mnogo dalje nego od Vira do Svača na prostoru koje razdvaja tridesetak kilometara zračne linije, u kome D. Janković vidi Slovene došle sa sjevera od Dunava posredno s nalazima kod Negotina i Pljevalja, a zatim iz Mijela nestale, dok ih nalazi u Svaču, stotinama kilometara udaljenom od dunavskih obala. Ja sam u ulcinjskom Starom gradu otkopao dva slovenska suda, najarhaičnije do sad nađena u našoj zemlji, sigurno iz VI-VIII vijeka, ali ih nijesam doveo u vezu sa komanskom kulturom u čiji areal ulaze (P. Mijović, "Pradavne i davne kulture Crne Gore", Titograd 1987, 137-149, sl. 74). Nijesam to učinio jer se slovenska keramika s početka i u toku seobe Slovena na Balkan još ne može da diferencira i po kulturama kao što je komanska.

Moj skromni prilog rješavanju pitanja dolaska Slovena na Balkan, ograničen na provenijenciju jednog predmeta nakita, sigurno nije dovoljan da obesnaži sadašnju albansku i u evropsku nauku lansiranu tezu o komanskoj kulturi kao arbjorskoj, odnosno etnički čistoj ranoalbanskoj. S komanskom kulturom se ne može dokazati etničko porijeklo nijednog savremenog balkanskog naroda; ona je stilski neujednačena, nije čak ni kompozitna, a kamoli amalgamisana; ona je samo mješovita iz brojnih, čak divergentnih, provenijencija. Njenu arheološku kulturnu odliku drži ponajviše geografska ograničenost između Skadarskog i Ohridskog jezera i hronološka determinanta dolaska Slovena na Balkan u VI-VII vijeku. Istraživanja materijalnih nalaza u Mijelama, Svaču i Ulcinju, a po nekim nedovoljno dokumentovanim fragmentima keramike i kod Herceg-Novog, zatim zalaženje mojih mlađih kolega u sferu duhovne nadgradnje doseljenika, orjentisana na samo jednu komponentu - istočnu provenijenciju treba svakako proširiti i na zapadnoevropske kulture. Pri tome mora se voditi računa o rezultatima do kojih su došli drugi naučnici, a osobito bi trebalo svaku novu hipotezu graditi na kritičkom osporavanju ranijih. Kad to kažem, mislim na najnoviji pokušaj Đ. Jankovića da u arheološkim nalazima iz justinijanskog doba (eto, i u Svaču!) nađe potvrdu o pojavi Srba na istorijsku pozornicu (O. Peročević i ja smo našli vilu rustiku s mozaikom i novcem iz VI v. u Kručama, pa nijesmo ni iz tako značajnog otkrića pravili zaključke osim o pretpostavci da je srušena prilikom seobe Slovena, cf. P. Mijatović, "Pradavne i davne kulture Crne Gore", 1987, 138-148). Podsjetiću (radi šire čitalačke publike) da se prvi vizantijski izvor u kome se pominju Sloveni, odnosno Anti, koji su živjeli prostranim stepama sjeverno od ušća Dunava, odnosi na doba cara Justina l (518-527), dok se ime Srbi najprije srijeće 822. godine. Približno u IX vijeku spominju se i drugi slovenski narodi koji su ušli u istorijska zbivanja na Balkanu, u Sjevernoj i Istočnoj Evropi i, najzad, se oformili kao nacije. Do sada se prošlošću svakog slovenskog naroda do pojave njegovog imena, pa time i etničke individualnosti, bavila slovenska arheologija. Kad je u pitanju keramika, ta granica se proteže čak i do XII vijeka. Napomenuo sam već da je prof. J. Kovačević napustio lingvističku tezu s toponimima tipa sarb i obre. I drugi srpski naučnici, svaki u domenu svoje specijalnosti, iznose opšteprihvaćenu tezu o slovenskom stanovništvu Srbije tokom prvih vjekova po seobi. Lingvista P. Ivić, "Istorija srpskog naroda I", podvlači graničnu liniju dvije etničke grupe, zapadne i istočne, koje su prodirale jedna kroz Panoniju, a druga kroz Dakiju i Erdelj, i kaže da današnje "oštre jezičke razlike na crti ušće Timok-Osogov-Šar-planina svjedoči o nekadašnjem razmeđu između dveju etničkih lavina, među kojima nije bilo prisnijih dodira", Istoričar S. Ćirković govori isključivo o naseljenim Slovenima na Balkan sve do početka IX vijeka, od kad su poznati toponimi Srb u Lici i Hrvat u više mjesta u slovenačkim oblastima, na Peloponezu i u dolini Ibra. Vizantolog Lj. Maksimović odbacuje "ranije potrage za temom Srbijom u Duklji i Zahumlju". Ovi naučnici ne upadaju, dakle, u jednačenja Srba i Slovena za period od VI do IX vijeka, nego, u skladu s izvorima, kažu da se po naseljavanju Slovena može izvesti komponenta nastanka Srba na njihovom istorijskom i lingvističkom prostoru.

Insistiranje na prepoznavanju Srba u prevalitanskim Slovenima VI-IX vijeka logično bi vodilo ka prihvatanju metoda albanskih arheologa, koji svoju nacionalnu provenijenciju vežu za istovremenu (VI-VII v.) komansku kulturu. Začuđuje što takva pomisao potiče iz arheološke škole koja je dala izvrsne naučnike i utemeljače slovenske arheologije u Srbiji (Vasića, Garašanina, Kovačevića, Ljubinković-Ćorovićku, da pomenem samo nekoliko starijih). Nije li to znak napuštanja naučne objektivnosti u korist široko prihvatljivih, ali nedokazanih hipoteza?

Bibliografska napomena.

Pišući o dva nalaza u nekropoli Mijele, P. Mijović, "Mijelski nakit i kultna verovanja", Starinar XXI, 1970, 59-69, naveo sam tada dostupnu literaturu o simbolici torkvesa i privjeska (točka): J. Déchelette, "Manuel d'archéologie préhistorique céltique et gallo-ramaine," II 1, 289-298, 413-469; II 3,1209; J. Baltrusaitis, Quelques survivants de symboles solaires dans l'art du Moyen age", Gazette des Beaux-Arts, febrier 1935, 72-83; L. Lefort des Ylouse, "La roue, la swastika et la Spirale symboles du tonnère et de la foudre", Gazette des Beaux-Arts, juillet-aout 1955, 5-20. Privjesci u obliku točka nalaze se u brojnim francuskim muzejima. Poznati su točkovi velikih dimenzija iz Mercurage-a kod Arona, iz Fa u opštini Rennes les Bains (sad u Muzeju Tuluza), iz Nima, sa Côte-Saint-André u Iseru, iz Langra (Haute-Marne), iz Hasloša (Rajnska oblast) i iz palafita Nojšatelskog jezera (Cartaillord). Pored samostalnih točkova poznati su ugravirani točkovi na metalnim predmetima, kao na situlama iz Halštata, u Austriji i dr. Jednak s mijelskim točkom i njemu sličan, ali bez drške je jedan primjerak iz Guevaux-a u lozanskom muzeju, s kraja bronzanog doba. S. Reinach, "Une nécropole en Albanie", Congrès international d'anthropologie et d'achéologie préhistorique, Paris 1901, objavio je dva privjeska od kojih je jedan bez drške sličan ovome iz Guevaux-a i jednom komanskom koji je objavio L. Ugolini, "Albania antica I", Roma 192 sl. 42; cf. II. Mijović, op.cit,, tab. III, a drugi mijelskom.

Jedan nalaz iz Francuske, iz Villethierry (Yonne), s kraja bronzanog doba (B III) izuzetno je važan po tome što je nađen zatvoren u jednoj vazi. Depo je sadržavao 876 predmeta nakita, pomoću kojih je ostava tačno datirana. Medu predmetima nakita bili su i privjesci u obliku točka (pendentifs en rouelle) sa drškama u obliku trougla. Takav oblik drške će se javljati karakterističnim za francuske i srednjoevropske nalaze (iskopavanja: J. Y. Prampart, bibl.: L. Bonnamour, C. Mordant, J. Nicolardot, "Les Civilisation de l'âge du Bronze en Bourgogne", u La Préhistoire Française, t. 2, izd CNRS, 19-76 et passim; "Vingt ans de recherches préhistoriques Française", katalog izložbe. Nice 12 sept. - 15 nov. 1976, sl. 2 i 4.

Među raznim bronzanodobskim predmetima nađenim u francuskim Centralnim Alpima, na prelazu iz bronzanog u gvozdeno doba, ima i pandantifa različitih oblika od točka bez unutrašnje parcelizacije a sa drškom na peteljci (annelet de Suspension), ili sraslom s točkom, do igle kao agrafe. U jednom depou predmeta iz mlade bronze (III b), oni potiču iz nekoliko lokaliteta kod Epine, Réallon-a i iz depoa Beauričre-Drôme à Valdrôme). Osim što pokazuju razliku po dugoj dršci, oni su i bez unutrašnjeg točkića i bez krakova, dok drugi imaju četiri-pet zrakastih krakova. I treći tip - sa ažuriranim krstastim kracima - zastupljen je u depou Beauričre-Drôme, cf. P. - J. Courtois, u "Les ages des métaux dans les Alpes", Colloque XXVI.IXe Congres UISPR, Nice 1976, 85 i 86, fig. 7. Tipu krstastog točka sa dugim vratom i drškom za pričvršćivanje (annelet de suspesion) sličan je jedan nalaz iz Dobova, u Sloveniji, nađen u ženskom grobu (br. 289). Nalazi iz ovog groba pripadaju starijoj fazi kulture polja sa urnama (Ha A1) i time potvrđuju vezu sa starijim alpskim tipovima, cf. S. Grabovec, u "Praistorija jugoslovenskih zemalja,, IV, Bronzano doba, 56, tab. VIII, 3.

U kulturi polja s urnama, na prelazu iz bronzanog u gvozdeno doba, mnogi predmeti nakita, zajedno s oruđima i oružjem, nađeni na jugu Francuske i između srednjoevropske i švajcarsko-rajnske zone, svjedoče o odnosima mediteranskih zemalja, juga Langedoka, sa srednjoevropskom zonom kulture polja s urnama. Pošto je kultura polja s urnama sjevernoalpskih područja prodrla na jug Francuske došlo je i do difuzije njenih metalnih proizvoda. Među njima se nalaze i igle s točkom (épingle ŕ rouelle), koje su karakteristične za grupu iz Mailhac I (mlađe gvozdeno doba, IIIb). Tamo nađene igle - agrafe imaju isti prsten na kraju ili perforirani točkić u obliku krsta s upravnim i položenim kracima, cf. J. - C. Courtois, u "Les champes d'urnes dans le Midi de la France". Colloque XXV.IXe Congrčs UISPR. Nice 1976, fig. 3A, 11-13, po J. Guilaine, "Age du Bronze en Languedoque, Roussillon et Ariège" 1972, 320-321, fig. 126, U depou iz Casousls-les-Beziers točkovi su sa četiri kraka i sa dodatkom za vješanje, cf. "La préhistoire Française" II. 1976, 467, iz Bronze III grupa Langedok, nalaze se i u grupi Mailhac I.

Od nalaza villanova kulture u sjevernoj i srednjoj Italiji, cf. N. Aberg, "Bronzenreitliche und Früheisentliche Chronologie I", Stockholm 1930, 25, sl. 61, važan je jedan u depou Castel del Marano, Toifa, u Rimskoj provinciji. Pokazani primerak sa osam krakova između unutrašnjeg i spoljašnjeg prstena sa drškom upućuje na sličnost s ostalim alpskim nalazima. Drugi nalaz - sa tri točka između kojih su zrakasti kraci, cf. "ib.", sl. 537 na str. 184 i dr. varijante, t. II, 23, sl. 25, 74, 136, 148, 150 - padaju u oči raznovrsnošću oblika, što će biti karakteristika i privjesaka komanske kulture iz ranog srednjeg vijeka.

Kao kuriozitet, ali i kao dokaz o popularnosti privjesaka, treba pomenuti i predstave u petroglifu lavirinata, a naročito jednog crteža iz Val Kamonike, velikog italijanskog nalazišta preistorijskih gravura i slika. Taj crtež, prema Anatijevom mišljenju, je solarni znak sa jelenom (v. crtež!) što ga nosi na glavi (E. Anati, "La Civilisation du Val Camonica", 1960, 21). Po arhitekti i urbanisti B. Bogdanoviću, Urbanističke mitologeme, 1966, sl. 21, str. 30, nap. 25 i str. 185-186, to je životinja zatvorena u kružnu građevinu, sličnu tolosu. U stvari, taj crtež prikazuje pandantif kao solarni znak i predstavlja lijep primjerak magije u vezi s lovom na jelene.

U srednjoevropskoj zoni nađeni su primjerci bronzanih zrakastih točkića sa tri, četiri i više krakova. Sad su, uglavnom, izloženi u muzejima. Manjim dijelom su bez drške. U obliku ažuriranog krsta u krugu ubrajaju se i nalazi u Rumuniji, cf. G. Marinescu, u Dacia XXVIII, 1-2. 1984, sl. 3(7 a, b, c), str. 54. Ostali tipovi su često u obliku agrafe sa dužom iglom na donjem i završetkom u obliku drške na gornjem kraju. Ima ih više tipova sa tri, četiri i više krakova i s jednom ili više drški u gornjem dijelu agrafe. Bez obzira na takve i dr. varijante, svi primjerci potiču od oblika točka sa kraćima kao jednog od prvobitnih tipova ovoga nakita koji je kasnije dobio i druge namjene, npr. za zakopčavanje ogrtača na ramenu i sl. od brojne literature u raznim periodičkim publikacijama i monografskim izdanjima podsjećam na: B. Schmidt, "Spätvöklrewanerungszeitliche Funde von Jeserig Kr. Branderburg-Land", PZ XXXIX, Band 1961, 283-288; PZ 48, Band 1973, Heft 2, 209, sl. 1; F. Holste, "Die Bronzezeit in Sud-und Westedeutschland", Berlin 1953, 69-80; W. Kuboch, "Die Nadeln in Hessen und Rheinhessen", PBF XIII, 1973; A. Bergen, "Die Bronzenzeit in Ober-und Mittelfranken", 1984.

Autori | Jezik | Folklor | Istorija | Umetnost | Prevodi | O Albaniji | Bibliografija | Linkovi
Naslovna | Promena pisma | Novosti | Mapa | Kontakt