Crnogorska štampa o slovenskom stanovništvu u Albaniji
(1871-1918)

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

Crnogorska štampa je još od pojave svog prvog lista "Crnogorca" (23. januara 1871.) pa do kraja svoje državnosti 1918. godine pomno pratila zbivanja kod susjednih Albanaca. Pored izvještaja svojih dopisnika crnogorska glasila su se u velikoj mjeri oslanjala na informacije poznatih evropskih listova.

"Crnogorac", "Glas Crnogorca" i "Cetinjski vjesnik" skoro kontinuirano prate događaje kod sjevernoalbanskih plemena, dok ostali listovi ("Luča", "Cetinjski list", "Cetinjski glasnik", "Književni glasnik", "Luča", "Nevesinje", "Onogošt", "Prosvjeta", "Naprijed", "Nova Zeta", "Književni list", "Vjesnik", "Ustavnost", "Dnevni list", "Dnevne novosti", "Dnevni vjesnik", "Domaći list", "Zeta", "Najnovije telegrafske vijesti", "Slobodna riječ", "Telegrafske vijesti", to čine povremeno i fragmentarno.

Pisanje crnogorske štampe o slovenskom stanovništvu na tlu Albanije posmatrao sam u kontekstu opštih i posebnih zbivanja u Evropi i na Balkanu, kao i stanja unutar Crne Gore. Ove crnogorske novine izlaze u vrijeme značajnih opštih društvenih i političkih zbivanja krajem XIX i početkom XX vijeka. To je vrijeme kada naši narodi stupaju na put kapitalizma, koji je bio usporen dugom vladavinom tuđina, i koji je doveo do pojačane borbe za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Istovremeno, to je i vrijeme političkih neuspjeha i predominacije Austrije na Balkanu (1875-1903); diobe interesnih sfera između Austrije i Rusije; Berlinskog kongresa i njegovih posljedica, balkanskih ratova i poraza Turske i prvog svjetskog rata. U Crnoj Gori to je vrijeme poslije oslobodilačkih ratova, kada je počela da doživljava brži ekonomski i društveni razvoj; vrijeme vladavine knjaza Nikole Petrovića i reformi državne uprave; borbe protiv ličnog režima knjaza i pojave političkih stranaka, začetaka socijalističkog i radničkog pokreta.

U drugoj polovini XIX vijeka sjevernoalbanska plemena nalazila su se pod pritiskom vojno-feudalne Osmanlijske Imperije, čije su posljedice bile stagnacija u ekonomskom, društvenom i opštem razvitku. Već sedamdesetih godina XIX vijeka, zbog svog strategijskog značaja, teritorija naseljena Albancima postaje objekt interesovanja evropskih imperijalističkih zemalja. Zaoštravaju se interesi Austro-Ugarske i Italije na albanskom tlu, na kojem se snažnije manifestuje oslobodilačka borba i proces nacionalnog buđenja. Posljedice Berlinskog kongresa osjetile su se i kod Albanaca. Formirana je Albanska (Prizrenska) liga.

Od 1878. godine nastaje preokret u istoriji Sjeverne Albanije. Umjesto ranijih pobuna, koje su imale lokalni karakter, prelazi se na "nacionalni pokret i nacionalni albanski preporod, koji je naročito podržavala albanska emigracija u inostranstvu".^[1] Mladoturska revolucija 1908. godine imala je veliki uticaj na razvoj borbe za autonomiju Albanaca. Na početnu prvog balkanskog rata 1912. godine srpska i crnogorska vojska zauzele su sjeverni dio Albanije i opsjele grad Skadar. Grci su zauzeli južni dio Albanije i počeli opsadu Janjine. Očita je bila tendencija ovih balkanskih država da podijele Albaniju, ali međunarodna situacija i unutrašnje stanje uslovili su formalno proglašenje albanske nezavisnosti. Za nezavisnost Albanije posebno su se zauzimale Austro-Ugarska i Italija, koje su na taj način nastojale da vežu za sebe albanske feudalce i da onemoguće izlazak Srbije na more. Londonska konferencija ambasadora velikih sila od 20. novembra 1912. godine priznala je Albaniji nezavisnost.

Napisi o slovenskom stanovništvu u Albaniji u crnogorskoj štampi su po sadržaju bogati, po tematici raznovrsni i ideološki obojeni. Često se bez komentara prenose tekstovi stranih agencija ili istaknutih naučnih i političkih autoriteta i na taj način prezentira ono što se želi. U mnoštvu pitanja, koja crnogorska glasila tretiraju u vezi sa Albancima uopšte i slovenskim stanovništvom u Sjevernoj Albaniji posebno, kontinuirano je moguće pratiti: zemlju i narod, arbanašku upravu, bune i ustanke, crnogorsko-albanske odnose. Pored toga, tu su i podaci o materijalnoj, društvenoj i duhovnoj kulturi, etničkom sastavu stanovništva, jeziku, moralnim i karakternim osobinama i etnologiji. Zatim, tu su i podaci o Arbanaškoj ligi, istaknutim ličnostima, odnosima između Albanije i Grčke, Srbije, Austrije, Italije, Rusije, Turske i Crne Gore, kao i o ekonomiji, prometu, bankama, saobraćaju, prosvjetno-kulturnim prilikama i drugim pitanjima.

Brojni su podaci o odnosima Crne Gore i sjevernoalbanskih plemena, zajedničkim borbama protiv Turaka, povremenim međusobnim sukobima, prihvatanju izbjeglica iz Albanije, krvnoj osveti itd.

Bogatstvo podataka o Albancima u crnogorskoj, pa i evropskoj štampi bilo je uslovljeno specifičnim geopolitičkim položajem i istorijskim okolnostima, jep je Albanija, u tom periodu, imala veću ulogu u međunarodnim odnosima nego što bi to proizilazilo iz njene veličine i ekonomske snage.

Podaci o slovenskom stanovništvu u Albaniji su brojni i raznovrsni. U "Glasu Crnogorca" ^[2] od 18. oktobra 1880. godine prenijet je tekst iz londonskog "Tajmsa" pod naslovom: "Etnografija sjeverne Albanije i albansko-crnogorski spor" u kome se naglašava da je sadašnji spor (misli se na događaje poslije Berlinskog kongresa) Crnogoraca i Arbanasa samo obnova vjekovne borbe koja je s promjenljivom srećom vođena između Cijevne i Drima. "Gegarija", tj. Sjeverna Albanija bila je prije "turske napasti" u "mirnom pritežanju Srba od Zete"..., "stari Iliri su njihovi preci, a zauzimali su zapadni dio Balkanskog poluostrva. Njihov odličan vojnički karakter nije mogao spasiti zemlju ni od jedne osvajačke sile. Kao narod vrlo ratoboran, cijenjen kao saveznik i najamnik, ali nikada, sem u trenutnom zanosu, nije bio kadar da se održi, čak i protiv plemena nižih od sebe. Od ovoga čini izuzetan nepristupačni planinski predio ono Elbasana".^[3]

Londonski "Tajms" dalje piše; "Većina sjevernoalbanskih plemena je slovenskog porijekla i jedino Miriditi predstavljaju čistu albansku lozu. Hasi, Hoti, Klementi, Kastrati, Gruda, Škrelji su rodom slovenska plemena, koja su podlegla složnom uticaju Turske dominacije, odnosno katoličke propagande. Rijeka Drim je granica pravih arbanaških plemena." Na njihovo slovensko porijeklo upućuju i "srpske i arbanaške pjesme i predanja" se slažu da su potomci ljudi koji su bježali od Turaka i Vendeta, nastanivši se u opustošenim krajevima Ilirije." Klementi vode porijeklo od nekog dalmatinskog uskoka, koji se oženio Srpkinjom i nastanio "puste popaše na Zemu", ali njegovi potomci su pristali uz Turke uoči Kosovske bitke. Kad su Turci pokorili ova arbanaška plemena, počeli su ih cijepati i zavađati međusobno, potplaćujući ih na međusobne ratove, uz istovremeno "unošenje islama, odnosno katoličke vjere" (kod pograničnih plemena). Većina stanovništva na Zemu se pokatoličila, a propaganda od strane austrijske vlasti bila je jako usmjerena u pravcu da se stanovništvo odriče srpskog, a prima arbanaški jezik.^[4]

Muslimanski živalj, naviknut na vlast i oružje, je najratoborniji. On se naročito protivi širenju Crne Gore i davanju Plava i Gusinja, jep "Plav i Gusinje imaju 7.000 muslimana i 4.000 pravoslavnih. Sjeverno od Zema ima ukupno 9.850 muslimana, a 8.450 pravoslavnih." Katoličko stanovništvo "samo za platu brani turske interese". I arbanaška i poarbanašena plemena ne miješaju se u tuđu svađu bez "šićara".^[5]

Podatke o slovenskom porijeklu albanskih plemena "Glas Crnogorca" je objavio u tekstu "Arbanasi i uloga im u istoriji i savremenom životu balkanskom", koji je integralno prenijet iz "Petrogradskog Vjedomostija" u tri nastavka.^[6] U njemu se govori o "pretvaranju samih Srba u Arbanase". Mnogi su Srbi usvajali arbanaški jezik, odijelo i običaje, samo da se "izbave od nasilja", a "znatni Turci pećski i prizrenski većinom su srpskog porijekla, i mnogi su sačuvali s arbanaškijem i svoj rođeni, srpski jezik".^[7]

"Cetinjski vjesnik^"[8] u tekstu "Dositej među Arbanasima" od 2. aprila 1911. godine navodi da je Dositej, vraćajući se iz Smirne, posjetio i Arbaniju, gdje se sa njima bliže upoznao i proučio način njihovog života. Baveći se 1768. godine u Grčkoj, Dositej je na poziv "nekih Arbanasa" među njima boravio godinu dana. Upoznao je zemlju i narod i "naučio arbanaški" jezik. Dositej ističe njihovo srodstvo sa Srbima: "Kako je meni bilo kod istih Albaneza čuti da govore: ' Ko Serbijom ovlada, toga ćemo i mi za našeg vladatelja priznati, zašto srpski kralji i naši su bili '".^[9] O svom boravku među Albancima Dositej nastavlja: "Nedaleko od Hormova naode se neka prekrasna polja, koja Albanezi ne zovu drugačije nego Lepa-žita. Pitam ih ja šta to znači. "Ne znamo", kažu mi; "to je ime polja". A kada im ja to razjasnih, kazujući im da je srpska reč, "More kaluđeru", odgovore mi, "ne čudi se ti tome; mi smo sa Srblji jedan rod i pleme u staro vreme bili".^[10]

I u broju od 23. maja 1911. godine "Cetinjski list"^[11] prenoseći iz "biogradskog" lista "Maćedonija" tekst "Arnauti i Arbanasi" ističe da su jedno Arnauti u kosovskom vilajetu, a drugo Arbanasi u Albaniji, u skadarskom, janjinskom i dijelu bitoljskog vilajeta. List piše o tome da su jedni prema drugima ravnodušni kada je u pitanju njihova borba za slobodu protiv zajedničkog im neprijatelja Turske države. Oni se u tim borbama ne pomažu. Iz takvih odnosa list izvodi zaključak da su među njima takve razlike otuda što "Arnauti nijesu Arbanasi i arbanaškog porijekla", već da su oni "nekadašnji srpski seljaci, koji su primili islam iz razloga iz koga su ga primili i Srbi u Bosni i Hercegovini, nijesu Arbanasi potomci Ilira, nego zaista Arnautaši, naša jednokrvna i izgubljena braća, koja danas cio svijet pa i sami Srbi, smatraju da su Arbanasi".^[12]

Poslije turskog osvajanja naših zemalja u staroj Zeti život naroda bio je veoma težak, a naročito Srba koji su "jedini ostali nepomirljivi osvetnici novim gospodarima, za to srpsko ime primi na sebe pečat buntovnički i neprijateljski u očima turskih vlasnika". U nastojanjima da iskorijene srpsko ime Turci su ih nazivali: Rum, Bulgar, Vlah, Hrvat, Arbanas, kako im se gdje svidjelo, "zbog čega su nasilno prevjerovali narod srpski u muhamedanstvo, više nego li druge narode Balkanskog poluostrva, i od pokoljenja ovih novih muhamedanaca, stvarali najžešće krvnike njihovoj braći hrišćanskoj".^[13]

Odnosi između Arbanasa i Srba su do Berlinskog kongresa 1878. godine "bili dosta mirni, i seobe srpskog naroda iz Stare Srbije nijesu bile potaknute toliko teškijem položajem, koliko nastojanjem Austrije, koja je onda ratovala s Turskom, i stoga Srbe bunila protiv Turske, i u isto doba k sebi ih privlačila, da njima naseli u to doba puste zemlje pogranične Turskoj". Usljed srpskih seoba iz Stare Srbije ostale su pustoši, "koje su stali naseljavati Arbanasi, osobito Muhamedanci, bez borbe i otpora srpskijeh Hrišćana, pošto je bilo dovoljno prostora za svijeh".^[14]

Ratovi i nerodne godine tjerale su Crnogorce, u doba "gladnijeh godina" da u "masama, sa familijama i sa stokom" dolaze, "osobito u pećku nahiju, da prezime, pomažući raditi u polju mjesnom stanovništvu s jeseni i s proljeća. Tamošnji begovi, priznajući se potomcima znatnijeh srpskijeh kuća, lijepo su ih dočekali. A Krastenići, Gaši i Beriše - osobita arbanaška plemena - dočekali su Vasojeviće, Bjelopavloviće i Kuče, kao svoje saplemenike".^[15]

Crnogorska štampa povremeno prezentira podatke o životu i radu slovenskog življa pod Turskom, u krajevima gdje su Arbanasi uživali značajna prava i privilegije i tretirani kao "osvjedočeni branioci Turske i vazda vjerne sluge padišaha".^[16] Težak život pod Turcima i opšta obespravljenost uticali su na to da je "srpski narod bio prisiljen da primi skipetarski jezik mjesto svog srpskog, a kojim se nije smio pojaviti nigdje u društvu susjeda, niti pojaviti kod turskih zvaničnika, te isti jezik zavlada Skadrom, njegovom okolinom i širom skadarskih brda (Malesija, Škodra) do rijeke Cijevne, s ove strane, koje su mitropoliti crnogorski mogli spriječiti dvostruki rad rimske propagande tj. prevjeravanja i odnarođavanja, kojoj Turci nijesu smetali iz poznatih razloga".^[17] Tako su mnogi Srbi, pod Turcima, prije svega, iz egzistencijalnih razloga bili primorani da "prevrnu vjeru: neni od zuluma, neki svojevoljno, a neki obmanuti praznim obećanjima".^[18]

U borbi za očuvanje života i vlasti najprije posustaju ljudske savjesti. Otuda u Crnoj Gori, kao i sjevernoj Albaniji "jedan brat prizivaše Svevišnjega sa oltara, a drugi Muhameda sa munara".^[19] Nije mali broj primjera da je u jednom bratstvu bilo tri vjeroispovijesti, a dva brata dvije vjere i zbog one narodne "zlu ne trebalo", a trebalo je i to vjekovima.

Turska vlast je sve činila da zavađa susjede: Crnogorce i Albance. No, i pored toga njihove zajedničke borbe protiv Turaka su brojne. Nijesu to samo borbe protiv zajedničkog neprijatelja nego i osjećaj zajedničkog porijekla, bez obzira na vjeroispovijest. U "pređašnja vremena Vasojevići, Kuči i arbansko pleme Klimenti skupa podizali su čitave ratne operacije protiv Turaka u Šumadiji. Pogranična arbanaška plemena (ti isti Klimenti, iako su Katolici) postojano su se držali u zajednici sa susjednijem Srbima i podizali ustanke protiv turskih paša".^[20] A, godine 1832. kada su Crnogorci pokušali da zauzmu Podgoricu, s njima su bila sva "susjedna arbanaška plemena, razumije se Hrišćani, to jest Katolici". ^[21]

Odnosi Crne Gore i sjevernoalbanskih plemena postaju veoma prisni u periodu Malisorskih buna 1910. i 1911. godine. O tome crnogorska štampa opširno piše, a naročito "Cetinjski list" ^[22] i "Glas Crnogorca". Ovdje ćemo navesti opširan tekst serdara Rada T. Plamenca, državnog savjetnika u penziji, koji "Cetinjski list" prenosi u četiri svoja broja. U njemu Plamenac navodi da Arbanasi sa "najvećim povjerenjem pristupaju Crnoj Gori, i to ne pod onim vidom povjerenja kojim se obično odlikuje obnovljeno prijateljstvo između ranije zavađenih različitih rasa, već pod vidom mnogo jačim, mnogo svojnijim, to jest pod vidom pravog bratskog plemenskog povjerenja sa kojim samo zavađena braća mogu jedni drugom da pristupe. Tu su jači osjećaji koji onda vladaju, te ih i nagone na takav postupak, što se obično i javlja pred velikom nesrećom ili propašću koja jednom od braće prijeti, te pored svega međusobnog dotadašnjeg ijeda, brat bratu leti nijem u zagrljaj i svako se međusobno zlo zaboravlja. Braća opet postaju braća, i jedan za drugoga daju svoju krv!"^[23]

"Ovi se Skenderci i Starosrbijanci, koje tuđinci po nametnutom im imenu nazivaju 'Arbanasi' i 'Arnauti' ne povukoše za masnim sredstvima tuđe propagande, koja su do skoro grizli, ne obratiše se za pomoć svojoj nevolji za njenim silnijem i bogatijem predstavnicima, već uskočiše kod siromašnih Crnogoraca svojih najvećih krvnika, što mora da izaziva čuđenje kod svakoga, koji glavni uzrok ovome ne poznaje." ^[24]

Slabost turske države sve se više osjećala. Ona nije imala dovoljno autoriteta nad svojim podanicima. Zato je Turska nastojala da reformiše Albaniju. Albanci su se odupirali turskoj reformi. Takav otpor predstavljaju i Malesorske bune i ustanci. Pred snažnom turskom najezdom Malisori su se sklanjali u Crnu Goru, tražeći pomoć i utočište, dajući istovremeno i vojnički otpor. Crna Gora im, bez obzira na kompleksnu međunarodnu situaciju, pruža pomoć i gostoprimstvo, pravdajući to činjenicom da to "nijesu Arbanasi iz Arbanije, koja se prostire od rijeke Mati do kraljevine Grčke, a međ Crnim Drimom i Jadranskim i Jonskim Morem, podijeljenom rijekom Škumbom na gornju i donju Arbaniju, gdje u prvoj žive Toske, a u drugoj Gege, nego su ovo potomci najvećim dijelom srpskog plemena iz Skenderije (stare Zete) i Stare Srbije (Raške)."^[25]

Pred turskim zulumima iz pograničnih arbanaških sela "čitave familije bježe u našu granicu", piše "Glas Crnogorca".^[26] Razlog je "nasilni postupak askera prema razoružanom stanovništvu". Broj emigranata brzo raste. Zbog toga slijedi apel crnogorske vlade za pomoć "stradalnicima Arbanasima", s kojim "osim čisto čovječanskih dužnosti, imamo susjedske veze i mnoge tradicije iz prošlosti". U "Proglasu Crnogorcima",^[27] koji su potpisali članovi glavnog odbora za prikupljanje dobrovoljnih priloga emigrantima, i to po kapetanijama i opštinama, od naroda se traži da daje pomoć u novcu, žitu i stoci. Stanovništvo se masovno odazvalo apelu crnogorske vlade. (To potvrđuju spiskovi prilagača koji su objavljeni u gotovo svim brojevima "Glasa Crnogorca" od 16. oktobra 1910. do kraja 1911. godine).

Ukupni prilozi, prema evidenciji koja je brižljivo vođena, a iznose preko 400.000 perpera, a ukupni troškovi oko izdržavanja Malisora iznosili su 4 miliona perpera. Ovi napori crnogorske vlade i pomoć koju je narod Crne Gore sakupljao, omogućili su emigrantima normalan život, a naišli su i na odjek u stranoj štampi. Te odjeke prenosio je "Glas Crnogorca", zvanični list crnogorske vlade. Tako novosadski list "Branik" (br. 218) iz pera dr Polit Desančića, pored ostalog, piše: "Na Balkanu sve se većma muti ... Crna Gora stoji i u ovaj mah na braniku Srpstva na Balkanu. Stvari na Balkanu uzimaju sve važniji oblik. Mogu nastati komplikacije od velikog zamašaja. Mi ne sumnjamo, da će Crna Gora, da će kralj Nikola svoju dužnost učiniti u interesu balkanskog Srpstva".^[28]

Opšta akcija balkanskih zemalja uperena protiv Turske zaplašila je Portu i natjerala je da se usmjeri na sređivanje postojećeg stanja u okviru svog carstva, a posebno u Albaniji. Albanci su bili nepovjerljivi prema turskim obećanjima, pa su se i dalje zadržavali u Crnoj Gori. Gostoprimstvo koje je pružao crnogorski narod albanskim emigrantima smetalo je Rusiji, jer nije bila spremna za borbu protiv Turske. Zbog toga je energično zahtijevala da Crna Gora otkaže gostoprimstvo albanskim emigrantima. U protivnom, ukinuće Crnoj Gori dotadašnje subvencije. Na ovaj zahtjev ruske vlade oštro je reagovao crnogorski kralj Nikola, odnosno crnogorska vlada.

Mješovita crnogorsko-turska komisija, kako stoji u "Glasu Crnogorca"^[29] od 24. decembra 1910. godine, intenzivno radi na rješavanju spornih pitanja, a naročito na povratku emigranata u domovinu. Rad ove komisije pozitivno se odrazio na povratak emigranata iz skadarskog vilajeta, dok se broj emigranata iz kosovskog vilajeta i drugih krajeva povećavao. Emigriranje albanskog življa najviše je uzrokovala mladoturska vlada, koja se naročito surovo obračunavala s "neturskim stanovništvom", što je imalo za posljedicu nove nemire u Turskoj, posebno u Albaniji.

Crnogorska vlada formalno je ostala neutralna u Malisorskim bunama, ali tursko poslanstvo na Cetinju saopštava imena crnogorskih oficira koji su u njima učestvovali. U istrazi koju je vlada Crne Gore, u vezi s tim vodila, stoji da "sumnja" da je više od 100 Crnogoraca učestvovalo, odnosno pružalo pomoć Malisorima u borbama protiv Turske, te da Crna Gora želi da ostane neutralna, mada pojedinci pomažu Malisore i njihove porodice zbog "susjedskih, prijateljskih i krvnih veza, a naročito one čije su kuće popaljene pa ih smještaju po selima oko Podgorice". Iz izvještaja se vidi da je bilo Crnogoraca koji su učestvovali u malisorskim bunama, te da je "koji naš podanik pozajmio pušku svome rođaku."^[30] Ovo se opravdava tradicionalnim dobrosusjedskim odnosima i rodbinskim vezama od "starina", kao i bratstveničkim i prijateljskim vezama.

Crnogorsko-albanski odnosi, prema pisanju crnogorske štampe, bili su dvojaki: prijateljski - kada su interesi bili istosmjerni i - neprijateljski, mada rijetko, kada su se njihovi interesi sukobljavali. Razumije se, ove odnose diktiralo je vrijeme i određena politika ne samo crnogorska i albanskih plemena nego i velikih sila. U mnogim napisima crnogorska štampa potencira dobre odnose Crnogoraca i albanskih plemena, kao i zajedničko porijeklo. O tome "Cetinjski Vjesnik" u broju 44, od 8. juna 1911. godine piše: "Srbi i Arbanasi živjeli su u slozi među sobom; prijateljili se i izmiješano bili naseljeni, tako da su mnogi Arbanasi živjeli u Zeti tj. s ovu stranu rijeke Mati, a mnogi Srbi u Arbaniji tj. s onu stranu Mati, ali im se običaji jako razlikuju".

Osjećaj pripadnosti zajedničkom porijeklu sjevernoalbanskih plemena i Crnogoraca nailazio je na otpor Turske države, kao i katoličkih vlasti. O tome crnogorska štampa piše: "Kako turskoj vlasti, tako i rimskoj propagandi u mnogome je posao odnarođavanja i prevjeravanja naroda olakšao prijelaz srpske skadarske vlasti u islam, da bi sačuvala svoja plemićka prava, primajući još škiptarski jezik na mjesto svog srpskog".^[31]

Turska država je nastojala da prevođenjem u islam učvrsti svoju vlast među slovenskim življem. Na mnogim mjestima "Srbima se daje ime Arbanas, kao na primjer Dibranima", nastojeći da ih povlasticama raznim pridobiju, u čemu su imali uspjeha. O tome "Cetinjski list" piše: "Isto se tako, rasprostrije islam i škipetarski jezik, u ovo zlo vrijeme po srpski narod, širom Stare Srbije, i prijeđe preko Crnog Drima, te zahvati Dibru i dijelove Makedonije".^[32]

I rimska propaganda na razne načine vršila je svoju misiju na prevođenju Srba u rimokatolike, ne libeći se ni promjena u nazivima pojedinih oblasti u kojima su živjeli Srbi. Tako njemački kartografi, "u novom izdanju Kipertove General karte der Sьdost-Europdrelien Halbinrel (Berlin, 1897) svu oblast na zapadu adrijapoljskog vilajeta nazivaju Makedonijom i Arbanijom - namjerno izbrisavši sa pređašnjih mapa naziv sjevernog dijela ove prostrane oblasti "Alt Serbien" gdje ima mjesta, po kojijema ili sasvijem nema Arbanasa, ni kakve druge narodnosti, kao novopazarski sandžak, ili je srpska narodnost u velikoj većini nad drugijema, kao što su okruzi: prizrenski, pećski, prištinski, gnjilanski, vučitrnski i drugi; i to po statistikama sastavljenijem u duhu protuslovenskom, kao što je ona od A. Ritter Carl Sax austrijskog konsula u Adrijanopolju (1878)."^[33]

I pored povlastica koje su Turci davali Arbanasima islamske vjeroispovijesti, mnogi Arbanasi-katolici, koji su bili vrlo jaki u skadarskom vilajetu, "idu iz svoje otadžbine u Austriju, Italiju i u Crnu Goru, gdje se zanimaju trgovinom i zanatima, gdje im je obezbijeđen život i imanje - što nije u otadžbini. I oni su tamo dobar građanski element. Osobito ih mnogo ima u Crnoj Gori, gdje se osjećaju isto kao doma". Napuštanje svoje domovine bila je posljedica nenormalnog stanja u turskoj državi. To što su ih u Crnoj Gori rado prihvatali govori o upućenosti jednih na druge i tradicionalnim vezama, kao i osjećanja pripadnosti zajedničkim precima.

Na zajedničko porijeklo stanovnika u Skenderiji upućuju i običaji koji su se zadržali do tadašnjih dana 1911. godine. O tome "Cetinjski Vjesnik" u broju 44, od 8. juna 1911. piše: "Ovi Skenderci, a ne samo oni u okolini Skadra i Gornje Zete slave i sad svoja krsna imena i nalažu srpske badnjake, što se održalo čak i u Dukađinu, i to: Orošani slave sv. Aleksandra, Dibrani Miriditski sv. Mihaila, Fanđani sv. Marka, Kušneni sv. Stefana Mučenika, Spaši sv. Nikolu itd." Ove su se slave slavile kako kod rimokatoličkih porodica tako i kod muhamedanskih sve "do 1838. godine, kada im se poče slava zabranjivati iz političkih razloga". Člankopisac ovog teksta za svoje navode o slavljenju krene slave i nalaganju badnjaka kod stanovnika sve tri konfesije (islamske, pravoslavne i katoličke) kod plemena u Skenderiji pod Turcima poziva se i na knjigu austrijskog profesora Univerziteta u Beču Julijusa T. Hana "Putovanje kroz porečinu Drina i Vardara".

Muslimanima je slavljenje krsnog imena zabranio javno Mola Kamber, "najveći crkveni starješina u Skadru 1835. godine". Ova zabrana slavljenja krsnog imena muslimanima u Skadru našla je svoje mjesto u priči o "kazni Božjoj" koju je "Cetinjski Vjesnik" zabilježio. Mola Kamber imao je jednog sina, koji je u Skadru bio poznat kao veoma viđen delija. Ali, iste godine kada je Mola Kamber zabranio slavljenje krsnog imena, sin mu naprasno umre. Zbog toga je narod osuđivao Kambera, govorili da ga je "postigla kazna Božja, što je zabranio muslimanima da slave svoja krsna imena".

I pored zabrane slavljenja krene slave rimokatoličko stanovništvo je nastavilo sa obilježavanjem ovog datuma, ali sada "po novom kalendaru". I mnogi muslimani nastavili su da slave "tajno svoja krsna imena (Mrkojevići slave javno) i to ovako: zapale svijeće voštanice, pa se mole uza svijeću Bogu i njihovom patronu za pomoć i napredak svog doma. Ovi slave krsna imena držeći se starog kalendara, i nikad to ne propuštaju".^[34]

Na slovensko porijeklo stanovnika Sjeverne Albanije ne ukazuje samo crnogorska štampa, već i njeni sami stanovnici. U tom pogledu karakteristična je pjesma Derviša Ibrova Ledinića "Odjek iz Skadra"^[35] 1. Muslimani, u kojoj poslije predaje Skadra crnogorskoj vojsci ističe:

Crnogorska glasila ne ističu samo zajedničko porijeklo odnarođenih Arbanasa od Srba, već se vraćaju u dalju prošlost ističući "obiteljske veze Arbanasa sa Srbima" i političko-vojničke. O tome "Glas Crnogorca" u broju 55, od 8. decembra 1912. godine u tekstu "Arbanaška politika i granica XV vijeka prema zapadu" piše da se Ivan Kastriot, otac junaka Đorđa Kastriota Skenderbega oženio sa Srpkinjom Vojislavom, koja mu "izrodi junaka Đorđa". Time je pokazao svoje težnje da održava "uske prijateljske veze sa okolnim srpskim knezovima". Istog su se načela držali i ostali kneževi arbanaški, i za Skenderbega, i poslije njega. Tako, na primjer, "Mihajlo Spani, knez u Drivastu, oženi se za Agnezu, sestru Skenderbegove majke. Aleksa Spani, uze Milicu, kćer Đurđa Brankovića, a njegova kći Anđelija uze Stevana Pološkog. Arbanaški knez Leonardo Toko, gospodar Arte, oženi se za Milicu, kćer Lazara Brankovića, a Ivan, sin junaka Đorđa Kastriota Skenderbega, uze Irenu, sestru Miličinu. Te su iste veze gajili i srpski knezovi, bilo Crnojevići, bilo Brankovići, bilo Balšići. Glede ovoga moglo bi se navesti još primjera iz Dikanže-ova Ilirika (Caroli Du Frense Domini du Cange illyricum Vetus et novum, sive etc. Posonii Typis Heredum Royerianorum. A. 1746)".

O političko-vojničkim vezama "Glas Crnogorca" saopštava podatke Skadranina Barlecija, koji opisuje život Skenderbega. Barlecije ističe da je Skenderbeg uvijek kada je napadao Turke nastojao da obezbijedi saveznike među Arbanasima i među Srbima, pozivao ih na saveznu skupštinu", koju je održavao u Lješu na Drimu, na granici Arbanije, da mu se pak niko ne bi zamjerio". Takvom politikom "Skenderbeg je obezbeđivao pomoć nekih srpskih knezova, kao Stevan Crnojević sa svojim Đurđem i Ivanom,^[36]

Nijesu samo Crnogorci pomagali Malisore u odsudnim momentima. Ta ispomaganja bila su uzajamna. O tome "Cetinjski Vjesnik" u broju 99, od 15. decembra 1910. godine piše: "Kad godine 1831. dođe iz Rusije u Crnu Goru knez Jovan Vuković, prozvan u Crnoj Gori 'Ivanović', kod ondašnjeg arhimandrita, a poslije mitropolita i Gospodara Crne Gore Petra II Petrovića - Njegoša, da uspostavi državni red i sud u Crnoj Gori, što se i postiže, i kad zatijem Gospodar sa svojim savjetom ustanovi da Crnogorci daju svojoj vladi državni godišnji porez po kućama podijeljenim u tri klase, Malesija skadarska, Krajina šestanska i ravna Zeta iznad Skadarskog jezera, prijaviše se svojevoljno Gospodaru Crne Gore, da mu i oni kao i Crnogorci plaćaju danak. Tada oni po svojoj želji ustanove da plaćaju osijekom za dvor Gospodarev i to: Malesija skadarska da daje zob, Krajina šestanska vino, a ravna Zeta žito, što je trajalo do 1842. godine i što nije prekinuto njihovom krivicom".

Iz ovoga pisac teksta u "Cetinjskom Vjesniku" izvodi zaključak da se "ovaj narod osjeća jedno te isto sa Crnogorcima, i odlikuje se željom za slobodom, moralom, ponosom i junaštvom, te po svojim pravima, bilo istorijskim, bilo narodnosnim, bilo po svojim osjećanjima duševnim traži s razlogom pomoći od Crne Gore".^[37]

Okrenutost Malisora prema Crnogorcima u vrijeme kada su dizali bune i ustanke smetala je Turcima. Zato su Turci uvijek nastojali da ih odvoje od svojih susjeda, dajući im dodatne povlastice i prava. Veliki vezir Muktar paša da bi smirio pobunjene Arbanase šalje im proglas u kome ih naziva "najvjernijom djecom sultanovom", i zabranjuje turskoj vojsci da ih "pod kakvim bilo izgovorom napada", obećavši im da će posebna komisija pod predsjedništvom Arif paše doći da sasluša "sve žalbe Arbanasa i da će iz Parlamenta ukloniti sve nezakonito izabrane zastupnike, najposlije da će se isplatiti sve štete, koje su Arbanasima učinjene pošljednijem vojnim pohodom".^[38]

Crna Gora je uvijek bila otvorena za Malisore, bez obzira na to što su se oni nalazili i u turskoj vojsci. Takvu politiku knjaza-kralja Nikole podržavao je crnogorski narod. Ali, van Crne Gore nije se uvijek sa blagonaklonošću gledalo na ovakvu politiku crnogorskog dvora. Tako u vrijeme Malisorskih buna 1911. godine biogradski list "Maćedonija", organ Staro Srbijanaca i Maćedonaca, a koji je prenio "Cetinjski list", piše: Petstogodišnji podanici jedne države, u kojoj su svoju vjeru i svoje ime promijenili, bježe sada sijedom Gospodaru Crne Gore i traže zaštitu njegovu".^[39]

Crnogorski kralj je znao koliki međunarodni značaj ima Albanija, pa je shodno tome vodio politiku. Austrija čini značajne napore za upliv u Albaniju. Zašto Austriji treba Albanija, odgovor daje baron Hlumecki u listu "Oester Rund schau" iz koga "Cetinjski vjesnik" prenosi: "Nama treba jaka Albanija radi nas, a ne radi Arbanasa. U smislu austro-ugarske a došljedno i njemačke politike, Albanija ima da bude zadnja utvrda, odbrambeni zid protiv slovenskog prodiranja na Adriju. Ona mora da bude protivteža pojačanoj Srbiji, te napokon Albanija nam predstavlja zadnji most, preko kojega će Srednja Evropa skoro nesmetano vršiti svoj upliv, moć, naspram zapadnog Balkana".^[40] Prodor slovenstva na Jadran značio bi propast "jadranske politike" i bili bi dirnuti veliko-njemački interesi.

- granice autentično Albanije i problem Crne Gore - prenosi se pisanje italijanskog lista "Corriere della Sera" u kome se naglašava da se "arbanaško pitanje ne može riješiti ako se uzme u obzir samo etnički element; prvjenstveno treba imati u vidu politički cilj." U tom smislu italijanski list ističe da Arbanasi nijesu jedan od onih naroda koji može, u ime svoje civilizacije, istaći svoj nacionalitet i nametnuti ga teritoriji na kojoj živi, "jer civilizacije arbanaške ne postoji". Arbanasi su konglomeracija plemena koja su sačuvala svoje "distiktivne karaktere u srednjoj Arbaniji, i na sjeveru i na jugu, izmiješali su se sa slovenskim i grčkim elementima".^[41]

Tako su se interesi evropskih i balkanskih zemalja oko Albanije ukrštali, a slovenski živalj bio izložen asimilaciji, i to odnarođivanjem i prevjeravanjem. Jedan dio srpske skadarske vlastele je prelazio u islam, da bi sačuvao svoja plemićka prava, primajući još "škipetarski jezik na mjesto svog srpskog", a drugi je pod uticajem rimske kurije primao katoličanstvo. Katolička crkva nastoji protezati svoju neograničenu vlast nad svim narodima, pa i srpskim u Albaniji, ona "se hvasta da je univerzalna, za sve narode, pa to ne može inače sprovesti nego time, da se složi sa ugnjetavačima narodne slobode. U tome je smislu rimska crkva internacionalna, ispravnije, dakle antinacionalna, protivnica narodnih interesa, narodne slobode, spremna da paktira jedino sa pojedinim osobama, koje imaju vlast nad narodom. Bajku, da sva vlast dolazi od Boga, a ne od naroda, izmislila je Crkva, da se nametne narodima i vlastodršcima."^[42]

I list "Novoe Vremja", kako prenosi "Cetinjski list" u broju 99, od 6. novembra 1912. godine govori o mješavini Arbanasa i Slovena. U njemu se ističe da Albanija ne predstavlja "ni političku, ni geografsku, čak ni etnografsku (u strogom smislu) cjelinu. Samo obalom Jadranskog mora, između Crne Gore i Grčke, stanovništvo je arbanaško, i tu rijeka Škumba dijeli Toske i Gege, koji govore dijalektima, međusobno nerazumljivim. Na sjeveru i istoku Crnog Drima Arbanasi gotovo svi govore srpski. To je smjesa Arbanasa sa Slovenima, ili Sloveni, koji su prividno primili muhamedansku vjeru. Arnauti na mnogim mjestima u Staroj Srbiji razlikuju se od svoga susjeda, pravoslavnog Srbina samo u socijalnom smislu: Arnautin je gospodin, vlasnik zemlje, a Srbin je njegov rob".

Elbasana, Drača, Valone, Berata, Korče, sve do Preveze. Ali se muslimani nigdje ne nalaze u jednoj masi. U srednjoj, osobito južnoj Albaniji, izmiješani su sa pravoslavnima (kojima su ranije pripadali). Na jugu rijeke Škumbe muslimani pripadaju posebnoj sekti Beg-paše. U Staroj Srbiji, tj. u novopazarskom sandžaku, na Kosovu polju, u Metohiji, oko Skoplja, Arbanasi su izmiješani sa Slovenima i većinom su muslimani, a dijelom "tajni hrišćani (kriptohrišćani) i među primorskim muslimanskim Arbanasima".^[43]

Veza sa starom vjerom, kod mnogih Arbanasa muslimana ogleda se u činjenici da mnogi od njih "imaju po dva imena - muslimansko ime za vlasti, a hrišćansko za domaći saobraćaj. Mnogi pored bajrama šetkuju i hrišćanske praznike".^[44]

Prenoseći pisanje italijanskog glasila "Corriere della Sera", "Cetinjski vjesnik" u broju 15, od 15. februara 1913. godine negira civilizacijsku sposobnost Arbanasa da uspješno organizuju državni život, jep se nalaze na niskom stupnju kulture i što su međusobno podijeljeni običajno, vjerski i jezički. Osnovna podjela je na Gege i Toske. "Gege, kao Srbi nose uski džamadan i tako isto i gaće i opanke, a Toski kao Grci nose fistan i kondure - kao opanke zavrnutijem vrhom često od crvene kože, ili pašmage".^[45]

Jezik Gega i Toska je različit i za međusobno sporazumijevanje "potpuno nerazumljiv". Prema Difenbahu savremeni arbanaški jezik predstavlja "potpuno rastrojstvo u fonetičkom obziru i vrlo je izmiješan, najviše sa grčkijem jezikom pa s romanskijem jezicima i sa srpskijem i turskijem".^[46] Od 5140 riječi, kojima se Arbanasi služe, samo su 540 od starog ilirskog, a ostatak od "makedonsko-romunskog, turskog, slovenskog i grčkog jezika".^[47]

Crnogorska štampa ne pruža dovoljno podataka o broju slovenskog stanovništva na tlu ondašnje Albanije. Najčešće se prenose podaci, koje plasiraju italijanski naučnici i njemački kartografi, ali crnogorska glasila, koja ih vjerno prenose, izražavaju sumnju u njihovu vjerodostojnost. Prema izvještaju sekretara trgovačke komore u Vićenci profesora Menegelija, iz 1902. godine, na prostoru između rijeke Bojane i Artanskog zaliva, kojem su granice na zapadu more, na istoku planine, koje vezuju Šar sa Pindom, nalazi se Albanija, površine od 44.000km², ili prema turskoj administrativnoj podjeli osim vilajeta janjinskog i skadarskog, tu su još i djelovi bitoljskog i kosovskog vilajeta, živi 1,5 miliona Arnauta i 900.000 stanovnika druge narodnosti. Dalje se kaže da Arnauta ima 100.000 u Južnoj Italiji, 200.000 u Grčkoj, a kao "kuriozum mogu se navesti male izolirane njihove naseobine u Hrtkovcima i Nikincima kod Mitrovice i u Arbanasima kod Zadra".^[48]

U članku "Skadarski vilajet"^[49] Italijan G. A. Baldaći piše da u skadarskom vilajetu ima: muhamedanaca - 133.965, katolika - 81.997 i pravoslavaca - 6.642, odnosno ukupno - 222.504 stanovnika. Ovo su podaci iz 1901. godine. Međutim, "Glas Crnogorca", u broju 49, od 1. decembra 1901. godine tvrdi da su podaci Baldaćija nepotpuni, naročito kada su u pitanju pravoslavci jer navodi da ih je u Skadru samo 400 i 260 u plemenu Ranka, a nigdje ne pominje Vraku blizu Skadra i "rasijane pravoslavne kuće do Vranja". Očito je da su podaci nepotpuni, što je i normalno jep u ovim krajevima nije bilo nikada popisa stanovništva. Smanjivanje broja pravoslavaca tumači se i namjerom kako bi se umanjile pretenzije Crne Gore na Skadar sa okolinom.

Prema računanju austrijskih vojnih vlasti 1885. godine u Sjevernoj Albaniji živjelo je 5.150 Srba, 101.520 Arbanasa i 900 ostalih. Srbi su u Sjevernoj Albaniji bili naseljeni na površini od 2.000km². Marko Dragović u "Novoj Zeti", iz 1890. godine ubraja u srpske zemlje i "najsjevernije krajeve Albanije do rijeke Drima, koji teče od Šar-planine do mora, a svojim visokijem bregovima čini jednu pravu prirodnu granicu koju s te strane može imati Crna Gora. U tim krajevima živi, po računu austrijskih vojničkih vlasti: 101.520 Arbanasa, od toga 54.400 katolika i 49.120 muhamedanaca; Srba pravoslavnih 5.150 i ostalih stanovnika 900. Svi ovi krajevi bili su nekada "po narodnosti dobrim dijelom srpski", a sada su arbanaški. Crnogorska štampa krajem XIX i početkom XX vijeka pomno je pratila zbivanja kod susjednih Albanaca, dajući im ton i boju prema trenutnoj preokupaciji i odgovarajućim spoljnim i unutrašnjim impulsima koje je diktirala politika dvora. U zavisnosti od rečenog štampa se vraćala u dalju i bližu prošlost ovoga naroda da bi našla potkrepljenje za svoje navode i interese zvanične politike. Zahvaljujući takvom pristupu štampa prezentira brojne podatke o Albancima i njihovom porijeklu, za koje se ističe da je najvećim dijelom slovensko. Podaci o slovenskom stanovništvu u Albaniji su malobrojniji, ali, ipak, dovoljni da se utvrdi njihovo prisustvo i učešće u životu Albanije. U nastojanju da sačuva svoj identitet slovensko stanovništvo je bilo zlostavljano i predstavljalo je "paju". U težnji da sačuvaju položaj, ugled i bogatstvo mnogi stanovnici slovenskog porijekla prelazili su u muhamedanstvo, čuvajući izvjesno vrijeme običaje i način života ranijih predaka. Slovenski živalj bio je izložen i uticaju rimske kurije i prelasku u katoličanstvo, tako da se mali broj stanovništva pravoslavnog-slovenskog održao u Albaniji. O svim tim mijenama nalaze se podaci u crnogorskoj žurnalistici ovog vremena.

Naročito su dragocjeni podaci koje je crnogorska štampa prenosila iz velikih evropskih listova, bez obzira u kom su kontekstu i kada prezentirani, jer su najčešće integralno dati, često u originalu i prevodu - bez komentara. To su najčešće tekstovi poznatih naučnih i javnih autoriteta, kao što su Pavle Rovinjski, Ćezaro Lombrozo, italijanski antropolog, prof. dr Julijus T. Han sa Univerziteta u Beču, Baldaći, Difenbah, Barlecije, Menegeli, engleski putopisac Rusel, kartografi Komarov, Saks i drugi. Tu su i mnogi autoriteti iz naših zemalja. Upravo tekstovi poznatih autoriteta daju posebnu težinu crnogorskoj štampi moja može korisno da posluži kao drugorazredni istorijski izvor o temi koja je predmet ove obrade.

Napomene