|
|
Projekat Rastko Skadar:
Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji
Aleksandar Drašković
Nacionalne manjine u Albaniji
poslije Drugog svjetskog rata
Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
Čitalaca radi, još na samom početku moram da učinim jednu vrlo značajnu napomenu. Naime, da ne postoje okolnosti koje su tu, ovakva jedna tema, ma s kojom svrhom rađena, ne bi trebalo da bude više od rutinske statistike - bar što se tehničkog njenog dijela tiče. Međutim, u konkretnim okolnostima totalne, hermetičke autarhičnosti albanske države, prihvatanje obaveze rada na ovoj tematici predstavlja, ne samo veliki izazov, već, reklo bi se, pravu utopiju.
Kako je opštepoznata albanska izolacija od svijeta, u svim sferama života, notorna činjenica, to nikome nije teško zaključiti s kakvim se nepremostivim problemima mora suočiti svaki naučni radnik i istraživač, koji se poduhvati bilo kakvog posla oko izučavanja nekog od mnogobrojnih problema te zemlje. Famozna staljinistička politička dogma, po kojoj se imperativno mora vidjeti: "narodni neprijatelj" u svima i svakome, a što je i osnovna "politična filozofija albanskih državnih vođa, pokazuje svoje praktično posljedice na svakom planu, pa i na planu dostupnosti i elementarnih informacija, kojima bi se mogao poslužiti bilo koji inostrani naučni radnik.
Kad je riječ o nealbanskom elementu na tlu albanske države, problem informacija postaje praktično nerešiv. Dvije su osnovne i nesavladive prepreke na putu naučnog istraživanja takve vrste: sveopšta zatvorenost prema spoljnome svijetu, kao vladajuća politička formula albanskih vlastodržaca, s jedne, i poznati kompleks malih naroda, da sebi pribave neki značaj u očima spoljnog svijeta, primjenjujući pri tom čitav repertoar ekstremnih i, civilizovanom svijetu neprimjerenih metoda javnog ponašanja, s druge strane.
Vrlo je rijedak slučaj u svijetu, da neka država ima etnički čist i homogen sastav svojih građana, a da istovremeno nema u svome sastavu primjesa drugih rasnih, etničkih, konfesionalnih i drugih elemenata, pa makar se radilo i o samo simboličkim procentima. Neke se savremene države, pak, poput Sjedinjenih američkih država, primjerice, mogu svijetu pohvaliti atributom pravog etničko-rasno-konfesionalnog; jezičkog i drugog, svojevrsnog muzeja raznolikosti, pa im to niukoliko ne smeta da budu primjerne zajednice srećnog i prosperitetnog života. Švajcarska i SAD (da ne spominjemo ostale primjere) su dovoljan obrazac i ilustracija ovakvoj tvrdnji. Balkan je, međutim, svojevrsno geografsko-istorijsko podneblje, gdje su se, po prirodi stvari, i po neizbježnoj logici istorijske dijalektike, etnički subjekti toliko miješali i prožimali, da je gotovo apsurdno govoriti o bilo kakvom etničkom čistunstvu i apsolutizovanjima te kategorije, kod ma koje od danas aktuelnih balkanskih država.
One balkanske zemlje - a Albanija, na žalost, nije u tome nikakav izuzetak - koje, iz nekih njihovih "viših, državnih razloga", pokušavaju svijetu "dokazati" da u njima nema nikakvih drugih etničkih primjesa, osim čistih, matičnih naroda, služe kao predmet podsmijeha ljudima modernih civilizacijskih nazora. Albaniji kao državi u kojoj već decenijama vlada izrazita, staljinističko-dogmatska ortodoksija, u tom smislu, pripada "počasno mjesto" u zajednici balkanskih zemalja. Napokon, zar treba ikoga da čudi krajnje nipodaštavajuće i ignorantsko ponašanje prema elementarnim građanskim i nacionalnim pravima pripadnika-državljana jedne zemlje, koji su, inače, drugog rasno-etničkog predznaka i određenja, kada ta ista, zvanično deklarisana zemlja, u vidu i u formi državnih akata, može nesmetano, i bez trunke obzira i griže savjesti donositi takve, državne, obavezujuće i neopozive akte, kakvi su, npr. dekreti o ličnim imenima, ili, pan, državni dekreti o "ukidanju religije", kakav je slučaj u savremenoj Albaniji??!!
Ovo sve naglašavamo upravo zbog toga, što time želimo ukazati ne osnovni problem našeg interesovanja - narodne manjine na tlu savremene Albanije, koje, gotovo i da ne postoje za ostali, spoljnji svijet kao problem interesovanja. A te etničke enklave na teritoriji Albanije, evidentno, i dalje postoje i žive, ili, bolje reći, vegetiraju, uprkos svim vrstama i oblicima organizovanog državnog bespravlja, pritiska i neslobode. Pođimo zato najprije od nekih nespornih činjenica. Naseobine Makedonaca, Srba iz Crne Gore,* južnoslovenskih muhamedanaca iz Bosne, Hercegovine, C. Gore, Sandžaka, postoje vjekovima na teritoriji današnje albanske države. Postoje i danas. Žalosna je činjenica, međutim da nijedna vlada Jugoslavije, od 1918. godine pa do današnjega dana nije ispoljila veći angažman u tom smislu, što bi odgovarajućim sredstvima i kanalima državne intervencije ostvarila statističku evidenciju svojih sunarodnika u Albaniji, a kamoli da je preduzela kakve opipljive korake u smislu poboljšanja njihova života ili stvaranja pretpostavki za njihovo tješnje povezivanje sa matičnom grudom. To nije činjeno ni za vrijeme vladavine kralja Ahmeta Zogua, inače, jugoslovenskog dvorskog favorita, a nije ni docnije, za vrijeme Titove vladavine; čak ne ni onda kada je vladala pobjednička euforija "internacionalističkog bratstva" između albanskih i jugoslovenskih prvaka (period od 1945-1948 god.).
Izuzetak u tom pravcu načinjen je, zauzimanjem republike Makedonije koja je, po osnovu međudržavnih dogovora uputila oko desetak učitelja u makedonska sela, u rejonu Male Prespe u Albaniji, da tamo izvode nastavu. Slati su i određeni kontingenti udžbeničkog materijala. Međutim za srpsku manjinu oko Skadra i Vrake, kao i za muslimansku oko Drača i drugdje, a koja je isključivo govorila srpski, ni tada niko nije pokazao ni najmanje interesovanja!
Iz temeljito istražene Arhive Saveznog sekretarijata za inostrane poslove od 1945. do 1948, do jula mjeseca te godine, preciznije, gotovo da se ne može naići ni na kakav podatak o tome da se jugoslovenska vlada, na iole ozbiljniji način pozabavila pitanjem svoje manjine u Albaniji. Ima, doduše, izvjesni nacrt Kulturne konvencije, iz jeseni 1946. godine, gdje se u čl. 5 pod "J" kaže: "... Da je zadatak Mješovite komisije... kulturno staranje o građanima obeju država, koji stalno žive na teritoriji druge strane..." itd. Ovaj i ovakav dokumenat, koji na krajnje neodređen i višesmislen način kaže ovo što smo citirali - jedini je dokumenat na koji smo naišli, a koji bi se, uslovno rečeno, mogao shvatiti i kao "briga" države o svojim nacionalnim manjinama tamo.[1]
Krajem godine 1945. izvršena je repatrijacija šeststotinajednog lica iz Albanije u Jugoslaviju. Tu se radi o građanima bivše Jugoslavije, i to, uglavnom šiptarske narodnosti i, dominantno muslimanske vjeroispovijesti, koji su iz prigraničnih predjela, po raznim osnovama i na razne načine dospjeli u Albaniju i tamo dočekali oslobođenje.[2] Premda će u zaključnom dijelu ovoga teksta biti više osvrta na ponašanje zvaničnih institucija jugoslovenske države u odnosu na ovaj problem, napominjemo to, da je u rasponu od tri godine (1945-1948) kada je to sve bilo moguće, pa čak i krajnje jednostavno izvesti, izostala bilo kakva ozbiljnija aktivnost države i njenih organa na planu manjinskog problema u Albaniji. I ne samo u Albaniji, nego i u drugim zemljama jugoslovenskoga susjedstva, ali o tome ovdje nećemo. Nakon famozne Rezolucije IB od 1948. godine, nastao je, kako je poznato, totalni raskol između Jugoslavije i Albanije po svim pitanjima međudržavnih odnosa. Uz sve ostale antijugoslovenske mjere, Albanija je naglo protjerala sa svoga tla sve dotadašnje makedonske učitelje; naše manjinske enklave o kojima se dotle koliko-toliko nešto pobliže znalo, ili se pak, moglo znati ako je neko pokazivao interes za to - od ovoga momenta potpadaju pod zastor totalnog mraka zaborava i nepristupačnosti. Od početka ere Informbiroa, dakle, i uz najbolju želju i volju, više objektivno nije bilo moguće apsolutno ništa preduzeti i uraditi u pravcu ma kakvog uvida o životu, statusu i pravima jugoslovenskih narodnih manjina u Albaniji. Sama država Albanija, inače hermetički zatvorena za ostali svijet, u svojoj preobilatoj propagandistici, kao i u šturim i odveć oskudnim informacijama namijenjenim javnosti, manjinsko je pitanje naprosto - ignorisala. Preko noći su, tako reći, svi državljani Albanije postali statistički Albanci.
Sistematsko zatiranje nacionalnog identiteta svojih državljana drugog korijena, jezika i porijekla, podignuto je na rang državnog projekta. Ukidanje škola na nacionalnim jezicima; sistematsko i planirano raseljavanje nealbanskog elementa širom zemlje, po manjim grupicama, te formiranje specijalnih rezervata i sl. bile su samo neke od poznatih nam mjera albanske nacionalne politike na unutrašnjem planu. Proces državne programirane denacionalizacije u Albaniji teče, dakle, planski i funkcionalno se odvija po svim djelotvornim linijama od 1948. do današnjega dana, u neprekinutom kontinuitetu. Originalni "biseri" albanske državne politike, poput famoznih dekreta: onog o ukidanju religije iz 1966, i onog još čudovišnijeg, o obavezi roditelja da svojoj djeci nadijevaju savremena i revolucionarna (ilirska) imena, iz godine 1968, samo su vrhunski i krunski dokazi o tome, da se po svaku cijenu teži nasilnoj albanizaciji svekolikoga življa koje nema albanski narodni korijen. U funkciji te anticivilizacijske politike su, svakako, i takvi koraci i mjere državnih vlasti albanske države, koji po svojim varvarskim i antihumanističkim sadržajima nemaju presedana, možda ni u čitavoj svjetskoj istoriji i iskustvu, kao što su razaranje grobnica, bogomolja i drugih sakralnih objekata, te njihovo beskrajno brutalno i vandalsko oskrnavljivanje i definitivno zatiranje s lica zemlje.[3]
Pođemo li od premise da se proces denacionalizacije albanskih nealbanaca odvija intenzivno i kontinuirano preko četiri decenije, uz aktivne mjere svih odgovarajućih instrumenata države, nije teško zaključiti da je taj. proces već i donio zavidne i opipljive rezultate. Zbog apsolutne nedostupnosti kompetentnih albanskih izvora i informacija, mi, na žalost, nijesmo u stanju ponuditi egzaktne statističke pokazatelje iz kojih bi se moglo ustanoviti sadašnje stanje stvari na tom planu. Pisac kao i čitalac, uostalom, može izvoditi samo posredne zaključke i procjene na osnovu komparacije s poznatim podacima i po analogijama. Potpuno je izvjesno, međutim, nešto drugo. Naéme, ako Albanija nastavi i dalje sa ovakvom politikom grube i otvorene denacionalizacije još preostalih manjinskih sugrađana nealbanskoga porijekla - a nemamo nikakav ozbiljniji razlog da u to posumnjamo - i ako zainteresovane susjedne zemlje: Jugoslavija i Grčka, one prije svega, uz pomoć međunarodne zajednice ne preduzmu brze, energične i efikasne mjere pritiska na albansku vladu, sasvim je blizu dan kada u Albaniji neće biti nealbanaca, ni formalno ni faktički.
Prvi službeni dokumenat s kojim smo se sreli u Arhivi Saveznog sekretarijata za inostrane poslove poslije Drugog svjetskog rata, a koji se direktno odnosi na naš manjinski živalj u Albaniji, jeste jedan izvještaj tamošnjeg jugoslovenskog diplomatskog predstavništva iz marta 1949. godine. Prema slovu pomenutog izvještaja, stanje izgleda ovako: makedonska manjina je - kaže se - nastanjena u sledećim selima: Vrenik, koji leži blizu grčke granice; ima 67 domova sa 381 stanovnikom. Ljudi se bave stočarstvom i zemljoradnjom. Selo je okruženo čisto albanskim naseljima i izloženo je postepenoj ali sigurnoj asimilaciji. Od 1945. g. do jula 1948, konstatuje se u izvještaju, selo je imalo svoju školu i učitelja, jugoslovenskog Makedonca.[4]
Selo Cerja, leži na samoj grčkoj granici; ima 19 kuća i 174 stanovnika. Selo je zlonamjerno, vještački podijeljeno na dvije administrativno cjeline: Korču i Pilište, iako su se stanovnici energično, ali uzaludno tome suprotstavljali. Ostalih osam sela koja se u rečenom izvještaju spominju, protežu se uz Prespansko jezero do 28 km u dubinu albanske teritorije. Zrnsko, 22 kuće, 148 stanovnika; Leska, 10 kuća i 64 stanovnika; Pustec, 75 kuća sa 483 stanovnika; Čulin, 20-25 domova sa 100 do 120 žitelja. Kaže se još da je to najsiromašnije selo u regiji, i da su se brojni njegovi stanovnici nakon rata odselili za Jugoslaviju. Globočani, na samoj obali Prespanskog Jezera; ima 16 kuća i 84 žitelja. Selo je spaljeno u toku rata, pa su se i njegovi brojni stanovnici odselili za Jugoslaviju; Tuminec, 35 kuća sa 210 stanovnika; Gorica (Donja i Gornja) 23 kuće sa 128 stanovnika. I ovo je siromašno selo bilo spaljeno od Njemaca.
Isti izvještaj kaže da oko Skadra postoji i "crnogorska manjina"; oko tridesetak porodica u samom Skadru, u šta se ne računaju došljaci u toku rata. Selo Vraka nalazi se oko 10 km severozapadno od Skadra; ima 75 do 100 porodica. Mahom su iz rejona Zete i Podgorice. Njihovo doseljavanje je otpočelo - kako se u izvještaju precizira negdje poslije 1870. godine; što zbog bjekstva od krvne osvete, što zbog siromaštva i drugih razloga. Pokazali su se dobrim poljoprivrednicima, pa pošto su došli i do svoje zemlje, bili su glavni snabdevači skadarske pijace.
Gligo Vukov Crnogorac, počasni konzul Belgije u Skadru, izdejstvovao im je kod skadarskog paše mogućnost i pravo na svoga popa i školu. Ova je radila neprekidno svelo 1934. godine kada ju je ukinulo Ministarstvo prosvete kralja Zogua. Sve druge škole (američka, italijanska, francuska...) ostale su i dalje, a ova je samo ukinuta srpska! Kroz arhivske izvore nijesmo nigdje naišli na trag ma kakvog protesta ili intervencije jugoslovenske kraljevine kod albanske vlade radi ovog drskog čina!
Vračani su, uz veliku kampanju, u periodu od 1930. do 1938. g. iseljavani, uglavnom u Metohiju, a glavni inicijator tih preseljenja bio je, nako se u ovom izvještaju veli, izvjesni Milivoje Milčić. Oni koji su i dalje ostali da žive u Vraki, bili su listom uz albanski oslobodilački pokret. Posle rata su, svemu tome uprkos, opet uzalud tražili da im se odobri škola na maternjem jeziku. Albanci su im govorili da za to nema potrebe, pošto su u novoj vlasti "oni i Albanci isto"! Njihova bivša domovina ih je, kao i ona prethodna, i ovog puta potpuno zaboravila, premda je, uvjereni smo, s minimumom truda mogla da im obezbijedi bar toliko da imaju svoju školu. Ne zaboravimo da smo u to vrijeme od usta gladnog naroda odvajali da bi Albaniju snabdijevali svim i svačim, čega najčešće ni naši ljudi nijesu imali. Ovome komentar nije potreban.
Razočarani ponašanjem novih albanskih komunističkih vlasti, govori nam diplomatski izvještaj, oko 60 Vračana traži od diplomatskog predstavništva dozvolu za iseljenje u Jugoslaviju.[5] Na kraju svog izvještaja, Poslanstvo konstatuje da mu je posle jula 1948. godine od strane albanskih vlasti onemogućen bukvalno svaki kontakt sa našim sunarodnicima.[6]
Zanimljivo je napomenuti da se na kraju svog izvještaja jugoslovensko poslanstvo osvrće kritički na rad prethodnih diplomatskih postava u Albaniji zbog neaktivnog odnosa prema manjinskom problemu. Ono takođe apeluje na svoje ministarstvo da se u ovom pravcu iz zemlje preduzmu odgovarajuće mjere.[7] Kako nam je dobro poznato, takvih mjera nije nikada bilo u odnosu, ne samo na Albaniju, već ni prema jednoj susjednoj državi u kojoj su naše manjine bile rigorozno diskriminisane.
U svom strogo povjerljivom izveštaju od 10. XI 1954. godine, jugoslovensko poslanstvo u Tirani govori o izuzetno teškom položaju našeg svijeta u Albaniji; na njih se vrši strahovit pritisak različitih vrsta kano bi se odrekli jugoslovenskog i prihvatili albansko državljanstvo, na primjer; onemogućava im se bilo kakav kontakt sa našim diplomatskim predstavništvom, a ako to ipak učine, ili se, pak, ne izjasne za albansko državljanstvo, onda se podređuju raznovrsnoj represiji: istjerivanje iz Partije, pa čak i sa posla, uz sve ostale prateće posledice.[8]
Dva diplomatska dokumenta iz 1955. godine, koja potiču od našeg Poslanstva u Tirani, govore takođe o problemima našeg manjinskog življa u Albaniji. Prvi od tih dva izvještaja govori, u vidu nekog pregleda, o naseljima o kojima je već bilo riječi ranije u ovom tekstu. Razlika se pojavljuje, ponegdje i bitna, međutim, u odnosu na ranije citirane podatke. Tako, primjerice, kad je riječ o srpskom (crnogorskom) življu u Vraki, u ovom izvještaju se operiše brojem od dvjesta familija za razliku od ranijeg podatka, gdje se govori o 100-120! Razlika je, ne samo velika, nego i drastična.[9]
Ovaj zvanični izvještaj po prvi put spominje jednu dotle uopšte nepominjanu kategoriju naših manjinaca u Albaniji: muslimane "Bošnjake". Njih, prema tom dokumentu, ima oko 100 familija, i žive u okolini Drača. Rodom su, navodno, iz okoline Mostara; govore međusobno isključivo naš jezik, a mnogi od njih i ne znaju uopšte albanski. U južnoj Albaniji, u kraju zvanom Muzećeja, na prostoru između rijeka Škumbe i Vojuše takođe ima oko 80 porodica. Sačuvali su naš jezik i običaje.[10] Ovaj izvještaj, za razliku od citiranog, govori samo o "pet-šest makedonskih sela i rejonu Male Prespe...? Interesantno je naglasiti još i to, da je, nakon protjerivanja makedonskih učitelja iz Albanije 1948. godine, Bugarska ambasada u Tirani pokazivala živo interesovanje za ovaj makedonski živalj, pa je njenom "pomoću", po svoj prilici, došlo i do koncipiranja novih školskih programa, u duhu bugarskog jezika i pravopisa?[11]
U blizini Kuksa, govori takođe ovaj spomenuti izvještaj, postoje dva sela: Borje i Košave. Ovdje nije baš jasno i precizno rečeno da li se radi o makedonskim selima, ili, pak, o naseobinama jugoslovenskih muslimana. Govori se, međutim, o tome, da su njihovi žitelji vrlo rezistentni na sve pritiske albanske vlasti, i da im se čine raznovrsne teškoće. Kao reakcija na sve to, stanovnici su postali kpajnje indiferentni na rad i bilo kakvu proizvodnju, radi čega su jako siromašili. I za njih, kao i za one u okolini Drača, veli se da ljubomorno njeguju naš jezik i običaje, a i jako su privrženi rodbini i prijateljima u starome kraju; albanski govore samo kada i gdje to moraju. Nacionalnih prava manjine apsolutno nemaju - kategorički se zaključuje u ovom izvještaju.[12]
Drugi dio izvještaja odnosi se na naše bivše državljane koji su se iz raznih razloga, i na razne načine obreli u Albaniji za vrijeme rata ili neposredno prije njegovog izbijanja. Podvrgnuti su nevjerovatnim pritiscima svake vrste, a kontakt sa Poslanstvom Jugoslavije im je strogo zabranjen. Oko 60 porodica takvih stanovnika je zatražilo pomoć oko repatrijacije u Jugoslaviju, pri čemu im albanske vlasti prave sve moguće opstrukcije, kako bi im što više zagorčali život i produžili muke i neizvjesnost.[13]
Još jedan, i to vrlo podroban izvještaj jugoslovenskog Poslanstva u Albaniji, datira iz januara 1957. godine. Govori se o istim, makedonskim selima u rejonu Male Prespe, samo ovoga puta sa mnogo više pojedinosti i analitike nego što je bio slučaj sa ranijim obavještenjima. Kaže se, pored ostaloga, da je na te ljude vršen permanentan pritisak nakon Rezolucije IB; da je od njih traženo da se negativno izjašnjavaju protiv Jugoslavije i sl. Uspostavljena je među njima, veli se, vrlo široka i rasprostrta doušnička mreža, tako da su ljudi postali krajnje povučeni i nepovjerljivi. Takozvani aktivisti među njima samima postali su revnosniji i gori prema svojima od samih Albanaca. Ali bez obzira na sav preveliki angažman udvorica albanskim vlastima i policiji, niti jednog Makedonca nema ni na kakvoj iole značajnijoj funkciji vlasti. Govori se, istina o jednom jedinom potporučniku Sigurimija, koji je Makedonac.[14]
U drugom dijelu istog izvještaja iz januara 1956. godine govori se o problemu egejskih Makedonaca koji su se našli na tlu Albanije, nakon što su morali napustiti svoje domove u Grčkoj, posle poznatih događaja. Prema saznanjima Poslanstva, njih se u to vrijeme nalazilo u Albaniji oko 900 ljudi. Njihova sudbina je, prema ovom izvoru, više nego očajna. Njih oko 300 su, navodno, slobodni, a ta "sloboda" se sastoji u tome što su raseljeni-raštrkani širom Albanije, a rade na najtežim poslovima "... i po 12 sati dnevno, uz bednu platu".[1]5' Ostali su po zatvorima i logorima; a i oni koji su na "slobodi", obavezno su i oni prošli kroz zatvorsko-logorski tretman. Njihova zla sudbina je takva, zato, jep su bez izuzetka svi simpatizeri Jugoslavije. U progonu ovih nesrećnih ljudi, pored albanske policije, aktivno sudjeluje i komunistička partija Grčke![16] Pod istim su tretmanom u Albaniji i Grci, njih oko četiri hiljade, koji su otuda prebjegli kao bivši partizani. Izvještaj su potpisali: ataše Radivoje Genić i poslanik Arso Milatović za čijeg ee diplomatskog mandata i pojavljuju, uglavnom, svi ovi podaci.
Kako se moglo zaključiti iz ovih citiranih izvora, slovenska manjina u Albaniji je bila relativno skromne brojčane vrijednosti, negdje oko 5 do 6 hiljada duša. Od toga je makedonska manjina iznosila dominantnu većinu te cifre. Očigledno je, međutim, sledeće: Jugoslavija nije pokazala nikakav interes odmah poslije rata, dok su odnosi sa Albanijom bili u najvećoj ljubavi, da tačno ustanovi broj pripadnika našega svijeta koji živi u Albaniji kao stalno nastanjeno stanovništvo. Nada je to došlo na dnevni red rada našeg diplomatskog predstavništva u toj zemlji, bilo po nadležnom nalogu, bilo samoinicijativno, tada više nije bilo moguće gotovo ništa uraditi na tome planu, budući da je našem diplomatskom osoblju bilo rigorozno ograničeno kretanje kao i svaka druga aktivnost. U svakom slučaju, broj žitelja našeg porijekla, koji se može približno ustanoviti iz naprijed citiranih diplomatskih izvještaja, bitno je manji od faktičkog staža. Mi ovu tvrdnju možemo osloniti na niz posrednih i neposrednih podataka. Tako, na primjer, bivši jugoslovenski diplomata, kasnije emigrant, Ramadan Marmulaku, u svojoj knjizi "Albanija i Albanci", koja je, inače, kompletno fundirana na velikoalbanskoj ideologiji Envera Hodže, pozivajući se na rezultate albanskog popisa stanovništva od 1961. godine, daje sledeću sliku etničkog sastava Albanije: Od 2.660.000 st. 95% su Albanci a samo 5% nealbanski elemenat. Od tih 5% zastupljeni su: 40.000 Grci, ili 2,4%; 15.000 Makedonci (0,9%); 10.000 Vlaha; 10.000 Cigana itd.[17]
Vrlo interesantne su u ovoj, inače problematičnoj, statistici R. Marmulakua najmanje dva fakta: prvo, što je broj Makedonaca pet puta veći od onog broja kojim zvanična albanska informatika operiše za potrebe međunarodne javnosti;[18] i drugi je još nevjerovatniji, a to je da se srpsko-crnogorski živalj uopšte i ne spominje!? Kako je poznato, posle 1948. godine naše su manjine u Albaniji živjele potpuno anonimno i bez ikakva glasa o njima, nije sa albanske strane dopiralo u svijet. Prvo javno albansko priznanje postojanja makedonske manjine u Albaniji potiče iz godine 1976, i to diplomatskim putem, kada je ambasador te zemlje, u pismu UNESKO-u rekao da "u HP Albaniji postoji makedonska nacionalna manjina".
Saradnik zagrebačkog Danasa, S. Stanojlović, odakle i preuzimamo ovaj podatak, ističe da se s albanske strane broj Makedonaca u Albaniji "svodi na tri tisuće"?! Prema svim raspoloživim podacima - kaže Stanojlovićeva - može se pouzdano tvrditi da u HP Albaniji živi više desetaka tisuća Makedonaca (prema podacima što ih je prošle godine u svojoj knjizi Makedoncite vo Albanija iznio D. K. Budimovski ima ih punih što tisuća)".[19] U svakom slučaju, ove ekstremno različite cifre govore o tome da se pouzdani podaci o broju Makedonaca u Albaniji, bar kako stvari u toj zemlji sada stoje, teško mogu ustanoviti. Preterivanja su, po mome sudu, očigledna, kako u zvaničnim albanskim umanjivanjima, tako i kod Budimovskog u suprotnome smjeru. Bar kad se radi o nacionalno samosvjesnim Makedoncima. A koliko je danas takvih koji su već generacijama bili izloženi neumitnoj asimilaciji, pa su njihovi današnji naraštaji već potpuno izgubili svijest o svome korijenu, porijeklu i jeziku - o tome se samo može nagađati, s manjim ili većim aproksimacijama. Svakako je teško tvrditi i još teže dokazati, bar u ovo naše vrijeme, kada su albanski prostori zatvoreni za naša naučna proučavanja, koliko je danas, brojem i procentualno, stanovništva Albanije koje vodi slovensko porijeklo. Osvrnemo li se nešto dublje u naučne tekstove ranijih autora (Jiriček, Majer, Županić, Jastrebov, Seliščev, Cvijić, i Hadži-Vasiljević i dr..) mi dobijamo jednu sasvim drugačiju antropogeografsku mapu današnje Albanije, u odnosu na onu koju potura svijetu zvanična ilirsko-velikoalbanska propagandistika i nauka sumnjive vrijednosti. Za onoga ko se dublje ne upušta u proučavanje ove problematike, biće sasvim dovoljan i jedan rad Jovana Trifunovskog: "Cvijićevo proučavanje slovenskog stanovništva u Albaniji", pa da stekne približno realnu sliku o tome kakva su se, i koliko dugo, kretanja i miješanja stanovništva dešavala na ovim prostorima.[20]
U izvještaju ohridskog episkopa dr Nikolaja Velimirovića Svetom arhijerejskom sinodu SPC, od 4. aprila 1924. godine, u vezi sa nemogućnošću obavljanja crkvene službe kod pravoslavnog -svijeta područne mu eparhije na tlu Albanije, on kaže da je riječ "... o 25 sela, od sela Lin, niz Drim do Piškopeje".[21] Danas vidimo da na tom potezu figurira samo devet sela? Šta je sa ostalima za ciglo šezdesetak godina pitamo se?
Pripremajući ovaj rad, u nedostatku relevantne građe, obratio sam se jednom našem diplomati (P. B.) koji je tek došao iz Albanije u kojoj je proveo četiri godine, i to na dosta visokoj diplomatskoj funkciji. On se odazvao mojoj molbi da mi pomogne oko pružanja podataka o nealbanskim manjinama u savremenoj Albaniji, ali je izričito zahtijevao da mu ne spominjem ime, s obzirom da je još u aktivnoj službi. Pružio mi je vrlo interesantne podatke, za koje tvrdi da su pouzdani i približno tačni. On mi je u pisanoj formi dao ove podatke: U Južnoj Albaniji živi između 150 i 180 hiljada Grka, dok zvanična albanska statistika navodi broj od 39.000. Nastanjeni su oko Sarande, Dropula i drugih mjesta; u okruzima Berat, Ljušnja i još nekima, živi veliki broj Albanaca pravoslavne vjere tzv. ortodoksa; oni se, navodno, osjećaju Albancima, premda se žene samo između sebe i blisko su povezani, mada je vjera zakonom zabranjena. Grci ih, pak, smatraju Grcima, kaže ovaj (P. B.).
Druga po brojnosti nacionalna manjina poslije Grka su Makedonci, kojih, po njegovu iskazu, ima oko 40 hiljada. Albanci zvanično drže da je makedonska nacionalna manjina samo ono ljudstvo ůto živi u onih desetak sela u rejonu Male Prespe. Oni koji su se za pečalbom odseljavali u druge djelove zemlje: Tirana, Drač, Berat i dr. čim bi se izdvojili iz matične sredine, prema rezonima albanske nacionalne politike, gubili bi automatski status nacionalne manjine i postajali Albanci - Ortodoksi.
Pozivajući se na zvaničnu albansku statistiku, a njemu je bila ona dostupna, P. B. kaže da u HP Albaniji živi svega 4-5 hiljada Makedonaca i oko 100 Srba i Crnogoraca! a ostalo su sve Albanci-Ortodoksi. On, pak, tvrdi, da u NRA živi oko 20 hiljada Srba i Crnogoraca. Već smo u jednoj napomeni rekli, imajući u vidu isti izvor, da se kod tamošnjeg življa ne pravi razlika između Srba i Crnogoraca, osim u regionalno-zavičajnom smislu. Prema ličnom uvidu ovog svjedoka, kao i na osnovu saznanja po drugim osnovama, od granice crnogorsko-albanske, naselja: Han Hotit, Vukpaljaj, Bajza, Koplik i dr. nastanjena su mješovitim stanovništvom, dok su mjesto Vraka sa okolnim selima čisto crnogorska (srpska). Poslednjih decenija su počeli u tim čistim naseljima doseljavati Albance, a mještane raseljavati po drugim mjestima Albanije.
Prema istom izvoru, u Albaniji žive oko 4-5 hiljada slovenskih muslimana koji se nijesu asimilovali u Albance. Doseljeni su iz Podgorice, Nikšića, Plava, Gusinja, Novog Pazara, Mostara i drugih mjesta. Uporno se opiru asimilaciji; žene se međusobno i prekose s koljena na koljeno jezik predaka - srpski jezik. Brojni su se odselili za Drač i uglavnom su asimilirani, dok oni koji su ostali po seoskim naseljima, ostali su i dalje kompaktni.
U Albaniji živi i oko 30 hiljada Cincara (koje Albanci nazivaju čobanima). Oni se osjećaju, uglavnom Albancima, premda su zadržali neke svoje bitnije etničke osobenosti, kao svoj cincarski jezik, naročito starije generacije. Najviše ih je u Korči i okolini. Albaniju nastanjuje i oko 60 hiljada Cigana, ali ih Albanci smatraju Albancima; oni i govore albanski. Oko pet hiljada Cigana, nomada-čergara smatra pravim Ciganima, a Albanci ih zovu Jevđi, jer se smatra da su se doselili iz Egipta. [22] Ovo bi, po prilici sila najpribližnija etničko-manjinska slika Albanije u ovome času.[23]
Nakon ovog svog skromnog pokušaja kakvog-takvog rasvjetljavanja zatmušenog pitanja brojnosti i sudbine postojanja i življenja slovenskih manjina u susjednoj nam državi Albaniji, nameću nam se, uz mnoga druga dva osnovna pitanja: a) od kada datira sistematsko poarbanašivanje nealbanskih etničkih elemenata na albanskom prostoru (uključiv i ona] prostor, dakako, izvan granica Albanije, u kojem Albanci predstavljaju dominantnu većinu; konkretno u Jugoslaviji) i u koje se svrhe sve to činjelo i čini i, b) odnos službene jugoslovenske države prema tim evidentnim procesima.
Sasvim je izvjesno da bi tematski obim oba ova pitanja bio takav, da bi, temeljitije izučena, iznosio pozamašnu knjigu; a i mnoga objavljena literatura do sada, koja direktno ili posredno zahvata ova područja, već je dosta impozantna. Za svrhu ovoga rada, razumije se, mi smo strogo ograničeni i prostorom i vremenom, pa se i ne možemo upuštati u neke studioznije razjašnjavanje ove materije. Zato se moramo zadovoljiti nekim najosnovnijim i najpovršnijim sintezama, koje će i kao takve, nadam se, čitaocu pružiti elementarne informacije.
Mnogi su autori skloni zaključivanju, da ekstremno antislovensko nastrojenje velikog dijela albanskog narodnog elementa nalaze u politici Osmanske imperije, i njoj analogne islamske religije. I vjerovatno su u pravu. Međutim, mi smo bliži prosudbi da svođenje ovog kompleksnog i, nadasve, delikatnog problemskog čvora vodi nedopustivom pojednostavljivanju čitave stvari i sužavanju osnovice istraživanja na jednu jedinu primesu. S iskrenim uvjerenjem da na ovom problemu, pored istoričara, itekako imaju posla i psiholozi, etnolozi, antropolozi... pa ako hoćete, i čisti filozofi, uz ostale stručne profile. Navešću samo jedan podatak, iz koga se jasno vidi da je albanski etnički element uziman u državnu kalkulaciju kao antislovenski, odnosno, antisrpski detonator, daleko prije nego što su Osmanlije zagospodarili Balkanom. Naéme, u pismu barskog nadbiskupa Adama Gijoma francuskom kralju Filipu VI, iz 1332. godine, govori se i razmišlja "... o Albancima kao o faktoru unutrašnje nestabilnosti srpske države".[24]
Kako vidimo, već na samom početku vladavine kralja Stefana Dušana Nemanjića, hrišćansko-katolički Zapad "uvodi u igru" albanski etnos na Balkanu, kao potencijalni faktor razdora srpske države i Srpstva uopšte. Treba li onda da nas čudi činjenica što su Osmanlije, naturivši islam Albancima, ne samo kao vjeru, nego i kao državnu i nacionalnu ideologiju, maksimalno koristili i zloupotrijebili takvo stanje činjenica, u kome su Albance instrumentalizovali kao svoj udarni argumenat protivu pravoslavne srpske paje, a kasnije, sve do balkanskih ratova, i protiv srpske države?
Na ruševinama i okrajcima nekadašnje osmanlijske Turske carevine, rimska Sveta stolica je postepeno, ali sigurno, u albanskome etničkome faktoru našla siguran oslonac svoje geopolitičke strategije antipravoslavlja na Balkanu, a u prvom redu, od toga je faktora brižljivo izgrađivala svoj instrument destrukcije svetosavsko-srpske državne ideje i srpskog pravoslavlja, kao prirodne osnove i oslonca velikodržavne strategije pravoslavnog Trećeg Rima sa istoka - Ruske imperije i njene penetracije na Balkan i Mediteran. Sticaj je pukih istorijskih okolnosti što je, nešto docnije, katoličko-germanska Ćesarovina zasnovala svoj jugoistočni državni program ekspanzije na istom teritorijalnom prostoru, i što su se bečke velikodržavne koncepcije, prema Balkanu i Orijentu, u dlaku poklopile sa, već odavno trasiranim koordinatama Vatikana kao generalnog štaba svekolikoga katoličanstva. Iako već odavno pokojna, Zloduh crno-žute Bečke monarhije, itekako osjetno i vidljivo prisustvuje i provijava ovijem jugoslovensko-albanskim prostorima i u naše vrijeme...!?
"Albanci su svojski i uporno branili Tursku carevinu kao svoju kaže s pravom dr Đoko Slijepčević - jep su time branili i sebe. Austrija, pak, s druge strane, podupire Arbanase-katolike i orijentiše ih protiv Srba". [25] Ruski konzul i intelektualac, Ivan S. Jastrebov, kojemu se i uz najveću zlovolju, ne može osporiti ni objektivnost, a ni kompetentnost, u svojim zabilješkama, na jednom mjestu kaže, pored ostalog i ovo: "Po kazivanju pravoslavnih u Skadru, bivši dragoman austrijskog konzula, Baljarina, 1854. godine, radio je o tome da satre imena potpisana srpski pod svakim svecem da ne ostane traga... kojim bi se i prostak mogao ubediti da je ova crkva (riječ je o Crkvi Sv. Srđa "a Bojani, A. D.) bila srpska zadužbina" [26]
Jedan drugi istraživač i poznavalac arbansko-srpskih odnosa i prilika, Ceprej Trocki, veli: "Oni (katolički misionari, A. D.) pored katoličke propagande, stavljaju u zadatak odnarođavanje našega elementa; sve što je podsećalo na srpsku prošlost - uništeno je" [27] (podv. A. D.).Kako se i iz samo ovih nekoliko navoda može zaključiti, proces svjesne i planske denacionalizacije slovenskoga življa u zahvatu arbanaškoga prostora traje odavno. Ono što bi bilo manje za očekivati u tom kontekstu, jeste činjenica da je nakon Prvog svjetskog rata i "radničko-klasna, internacionalistička..." itd. Treća komunistička internacionala, odnosno, Staljinova Sovjetska država, takođe instrumentalizovala arbanaški faktor protiv kraljevine Jugoslavije, ili, preciznije, protiv srpskoga naroda. Ali, najnesrećnija strana cijelog tog paklenog klupka jeste ta, da su Srbi-komunisti, do besmisla odani svojoj "misiji" predodređenih "usrećitelja" svijeta, kako dosljedno, i toliko nepatriotski upregli sve svoje sile u to delikventsko kolo internacionalnih mafioza protiv vlastitoga naroda.
Tek sa nastankom "srećnih" "radničko-klasnih" režima u Albaniji i Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, nastupa prava i temeljita denacionalizacija Slovena od strane Albanaca, kako onih u okvirima albanskog državnog suvereniteta, tako i onih u sopstvenoj jugoslovenskoj i srpskoj zemlji - Kosovu i Metohiji!!! Albanski asimilatorski radikalizam pokazao je svoje najsurovije lice u državnoj kampanji rušenja i poništavanja srpskih vojničkih grobalja i drugih sakralnih objekata u Albaniji. Zabilješka jugoslovenskog diplomatskog službenika Kovačića Ministarstvu inostr. poslova u Beogradu, od 28. februara 1956. godine to najilustrativnije objelodanjuje. "U Skadru je postojalo srpsko pravoslavno i vojno groblje - kaže se u toj predstavci - gde su bili pokopani borci (srpski i crnogorski, A. D.) Balkanskog i Prvog svetskog rata. Groblje je bilo veličine 200h200 m a bilo je oivičeno zidom. Ovo groblje postojalo je sve do 1950. godine, kada su se albanske vlasti dale na posao i uništile celokupno groblje. Naši grobovi i spomenici u celini su porušeni; nema nikakvog traga o njima. Sve je poništeno...".[28]
Na istu temu odnosi se i drugi izvještaj Poslanstva SSIP-u od 7. 3. 1956. godine. U njemu se iznosi stanje grobalja, pored onog skadarskog, i u još sledećim mjestima: Brdica, Bardoš, Griža, Anamali, Oblik, Vraka, Koplik, Puka, Vafra; sva su groblja doživjela istu sudbinu - porušena su i preorana".[29] Drugi dio izvještaja govori o srpskim grobljima u Firu i Kavaji, kao i onima u Valoni... [30]
Dosljednom primjenom poznatog rimskog instituta: damnatio memorial tj. korjenito brisanje uspomene na sve srpske tragove na svome tlu, Albanija je zaista nadmašila sebe samu, budući da nam nije poznat sličan slučaj u istoriji civilizacije, da se jedna država članica međunarodne zajednice, s toliko okrutne bezdušnosti obrušila na humke i kosti umrlih ratnika jednoga naroda. Nakon više razgovora i dopisa jugoslovenskog poslanika A. Milatovića sa albanskim zvaničnicima, napokon je uslijedila i diplomatska nota Jugoslavije Albaniji,[31] od 4. Vlll 1956. g.
U svome napisu pod naslovom: "Bezočnost albanizacije", Luka Maliković iznosi primjere posmrtne "ilirizacije" i pokrštavanja ljudi u Albaniji od čega se zaustavlja svaki normalni razum. Naéme, poginuli Srbi u albanskom oslobodilačkom ratu: Kušević, Kadić i Misović, iako narodni heroji Albanije, prekršteni su u: Kuši, Kadija, Misja.[32] Drastičniji je još slučaj sa poznatim pjesnikom, albanskim Srbinom Milošem Nikolićem, koji je prekršten u MIĐENI.[33]
Postavili smo na početku ovog poglavlja pitanje: čemu sve to i kuda vodi to? Odgovor je vrlo prost, rekao bih: to vodi realizaciji tzv. Velike Albanije; one, po prilici, vel. Albanije kakvu su Italijani inaugurisali 1941. godine. Pored demografske strategije, paralelno mora da ide i akcija brisanja tragova istorijske prošlosti. A ta prošlost je tuđa, nealbanska (grčka, vizantinska, srpska). Da su je Albanci imali ona bi i bila tu, ali... Čitav svijet je decenijama bio ozlojeđen rasnim aparthejdom koga sprovodi Južnoafrička republika, tamo negde Bogu iza nogu što se kaže. A nije li ovo što se sprovodi u Albaniji, u Evropi, dakle, i to još na rubu mediteranske kolijevke svjetske kulture, takođe aparthejd najgore vrste, pa se sve dosad nije čuo glas svjetske savjesti. Naprotiv. Zvaničnici Kongresa SAD i drugi "zaštitnici pravde" po svijetu tragaju za pogrešnim krivcima, stavljajući se otvoreno i krajnje drsko u zaštitu "ugroženim" Albancima u Srbiji i Jugoslaviji?
Na kraju ovoga gradiva, dolazimo, napokon, najedno, koliko čudno i neobično, toliko i teško objašnjivo pitanje: kakvu je to spoljnu politiku vodila jugoslovenska država - bar što se Albanije tiče - u čitavom poslijeratnom periodu, pa i sve do danas, i da li je i šta opipljivo i konkretno učinila u smislu brige i zaštite svojih sunarodnika u Albaniji, s obzirom na činjenicu da je znala, ili je mogla znati kakav se sve pritisak i obespravljivanje tih ljudi čini u režiji države?
Iz svega ovoga što nam je poznato u tome kontekstu, odgovor mora biti krajnje negativan. Tačnije rečeno - optužujući. Problem krajnje tolerancije prema Albaniji, uprkos njenog ekstremno incidentnog ponašanja prema nama kao prema zemlji (ubistva graničara i ostale nedopustive radnje, samo u informbirovskoj kampanji, primjerice) nikako se ne bi mogao izuzeti iz konteksta ponašanja najodgovornijih jugoslovenskih prvaka prema domaćem šiptarskom elementu na Kosovu i Metohiji. Naéme, jugoslovenski vođi, donošenjem famoznog zakonskog akta iz marta mjeseca 1946. godine, o zabrani povratka prognanih srpskih i crnogorskih mučenika na svoja imanja na Kosovu i Metohiji faktički su sankcionisali sva ona Musolinijeva rešenja o stvaranju velike Albanije na račun jugoslovenskog prostora. Kako su se stvari nadalje odvijale, to je dobro poznata priča. Ustavnim odredbama iz 1974. godine, Šiptarima na Kosovu i Metohiji, ne samo da je legalizovana dotle prikrivena genocidna politika prema tamošnjem slovenskom življu, već im je faktički dat prerogativ suverene državnosti, usled države Srbije, čiji su nominalno, sastavni dio. Rezultati takve politike su već čitavome svijetu dobro poznati.
Analogno ovakvoj politici Jugoslavije na unutarnjem planu, što se tiče Kosova i Metohije, konkretno, išli su i odnosi prema albanskoj državi na spoljnjem planu. Držim da je duboko u pravu Luka Maliković kada kaže: "... ostvareni odnosi (prema Albaniji, A. D.) su bili jednosmerni u korist Albanije, a na grubu idejnu, ekonomsku i društvenu štetu Jugoslavije".[34] Ovoj se konstataciji, držimo, nema šta ni dodati niti oduzeti, osim što bi tu misao apostrofirali tvrdnjom Jugoslavija nikada nije ozbiljno i energično postavila problem -svoje manjine u Albaniji, niti se ičim, bar na vidljiv način, založila da to pitanje riješi na povoljniji način. Prema tome, ne može se pogriješiti ako se kaže da je naša zemlja - što se ovog, konkretnog pitanja tiče - vodila antijugoslovensku politiku. Preskočimo li, radi ograničenja, bezbrojne dokaze ovoj tvrdnji, dovoljna je ilustracija i ovo par naznaka koje slijede. Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava u Albaniji i Rumuniji, na svome 55-om zasjedanju u Ženevi, donijela je Rezoluciju osude ponašanja ovih zemalja, s tim problemom u vezi, koju, pored Bocuane, Togoa, Paname, Nigerije... nije potpisala još i Jugoslavija!! [35] To se dešava, vjerovali ili ne, u godini hiljadu devetstotina osamdeset i devetoj, kada su, ne samo nama, nego i čitavom ostalom svijetu poznate sve činjenice, ili bar one najbitnije, o fizionomiji dvaju najopskurnijih i najtirjanskijih režima u ovome vijeku; režima u kojima je naš živalj, srpski najkonkretnije, bukvalno zatiran, i duhovno i fizički.
Kao što smo vidjeli, zvanična Jugoslavija, rukovođena nekakvom, samo njojzi znanom, "političkom mudrošću",. našla se među nekoliko zemalja svjetske političke periferije, koja NIJE potpisala dokument osude državnog terora zemalja, u kojima već decenijama strada NJENA narodna manjina!!?? Pisac ovdje svoj komentar prepušta čitaocu, jep on zaista na ovakav gest nema šta da kaže.
Na drugom sastanku Konferencije o ljudskoj dimenziji KEBS-a, održanoj u Kopenhagenu 5. juna ove, 1990. godine, jugoslovenski savezni ministar spoljnih poslova Budimir Lončar je tom prilikom rekao i ovo:
"Isto tako, dijelovi jugoslovenskih naroda žive svuda u susjedstvu kao nacionalne manjine. Logično je onda što se preko te osjetljive i nezaobilazne sfere, umnogome prelamaju naši ukupni bilateralni odnosi sa susjedima. Mada bismo mi, naravno, voljeli da se našim manjinama daju ona prava koja mi sami pružamo manjinama u vlastitoj kući, mi sada želimo i tražimo da ih se tretira na nivou onih obaveza koje smo svi prihvatili u okviru KEBS-a, odnosno ne ispod onih standarda koje je međunarodna zajednica kroz instrumente UN i inače, usvojila kao minimalne standarde i obaveze država i suvremene civilizacije ...,"[36]
Namjerno smo citirali ovaj nešto širi izvod iz izlaganja najodgovornijeg čovjeka jugoslovenske spoljne politike, na jednom međunarodnom forumu o ljudskim pravima, kano bi čitalac vidio da tu, kao i u čitavom njegovom govoru, uostalom, nema ničega osim kliširanih fraza i opštih mjesta. Ni jedne jedine riječi o drastičnim kršenjima elementarnih prava naših ljudi u Albaniji, ili, pak, do juče u Rumuniji. Da se i ne govori o položaju Makedonaca u Bugarskoj i Grčkoj.
Ako se ovako "energično" i ovako "svojski" zalažu najodgovornije ustanove i pojedinci ove zemlje za svoje ugrožene sunarodnike u susjednim zemljama, Albaniji, konkretno, zar bi onda trebalo da se previše ljutimo na vlasti te zemlje, što čine sa našim manjinama ono što čine?
Napomene
* Prema iskazima svjedoka, današnji žitelji Vrake, porijeklom iz Crne Gore sebe nazivaju Srbima, ili, još bliže: "našijema"; zborimo "naški" i u tom smislu. Za njih, dakle, nacionalna odrednica Crnogorac nema nikakav značaj. Ovo je piscu potvrdio i naš diplomata, čije ime ne mogu spominjati, po njegovoj izričitoj želji, jep je još u službi
1. Arhiv SSIP, P. A. (Albanija), F-1/45, br. 7.
2 Ibidem.
3. Iz dokumentacije Milije Šćepanovića, pravnika i publiciste iz Beograda, pisan je imao na uvid i zabilješku razgovora M. Šćepanovića sa bivšim prvim sekretarem jugoslovenskog Poslanstva u Tirani Svetom Vučićem, koji je tamo proveo četiri godine (1956-60). Blagodareći nekom ranijem poznanstvu sa ministrom unutrašnjih poslova Kazbijem, ovaj je mogao da se relativno lako kreće po Albaniji. U Valoni je, na primer svojim očima vidno razvaljenu srpsku vojničku kosturnicu, koju su tu podigli saveznici 1934. g. a koja je pretvorena u - javni nužnik! Još ćemo se vraćati na ovaj izvor, A. D.
4. Svi su makedonski učitelji istovremeno protjerani iz Albanije, posle jula 1948. g. tako da je tu činjenicu izlišno ponavljati kad se govori o ostalim makedonskim selima. Kakvo je "školovanje" te djece nastavljeno potom, može se samo pretpostavljati. Cjelovitih, preciznih, a nadasve provjerljivih, o tome nemamo ni do današnjeg dana.
5. Arhiv SSIP, Beograd, PA (Albanija), F-2, Pov. Br. 43973. Sve ovo što smo iznijeli nalazi se u jednom, integralnom tekstu pod gornjim naznakama.
6. Ibidem.
7. Ibidem.
8. ASSIP, Beograd, PA (Albanija), F-1, Pov. Br. 41469.
9. ASSIP, PA (Albanija), F-2, Pov. Br. 418396.
10. Ibidem.
11. Ibidem.
12. Ibidem.
13. Ibidem.
14. ASSIP, PA, F-3, pov. Br. 41999.
15. Ibidem.
16. Ibidem.
17. Ramadan Marmolaku, Albania and the Albanians, London, 1975, s. 3.
18. Seška Stanojlović, "Danas", Zagreb, 1982. g. str. 33-34.
19. Ibidem.
20. Jovan Trifunovski, Cvijićevo proučavanje slovenskog življa u Albanci, Leskovački zbornik 1981, str. 323-326.
21. Glasnik SPC, br. 23 od 14. XII 1924. g. s. 364.
22. Dr Rajko Đurić, Seobe Roma, BIGZ, Beograd, 1987, str. 53. Đurić cijeni da u Albaniji živi oko 80 hiljada Roma, a najviše ih je u Tirani, Skadru i Korči; najbrojniji su Gabelji-čergari, koji su sačuvali svoj maternji jezik. O njima je pisao i E. Hodža u knjizi "Godine detinjstva", kaže R. Đurić.
23. Svjestan da podaci dobijeni od diplomate P. B. nemaju naučnu relevantnost, jer su neobjavljeni, ali ja sam ih ipak, izložio na uvid radi orijentacije u daljem istraživanýu. Toliko bavljenje u Albaniji, ipak uliva nego povjerenje u nekakvu vjerodostojnost - A. D.
24. dr Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu, Beograd, 1985. g., str. 27. Ovaj je podatak, inače, Bogdanović preuzeo od K. Jirečeka, Istorija Srba I, s. 226 - A. D.
25. Dr Đoko Slijepčević, Srpsko-arbanaški odnosi kroz vekove sa posebnim osvrtom na novije vreme, Himelster, 1983. g., str. 151.
26. I. S. Jastrebov, O pravoslavnim starim i novim crkvama u skadarskom okrugu, Glasnik Srpskog učenog društva, knj. 48, s. 370.
27. Sergej Trojicki, Crkvena jurisdikcija nad pravoslavnom dijasporom, Glasnik SPC, br. 19, 30. jun 1932. g., s. 294-5.
28. ASSIP, P. A. (Albanija) pov. br. 42, F-2, br. 42.937.
29. ASSIP, P. A. F-2, pov. Br. 42.937.
30. ASSIP, P. A. F-1, pov. 6r. 42.937. I u spomenutoj dokumentaciji M. Šćepanovića, opis dipl. službenika S. Vučića se u potpunosti podudara sa zvaničnim bilješkama. Međutim, opisi ovoga svjedoka o tome kano se postupalo sa grobljima i ostima srpskih ratnika-mučenika, toliko su jezoviti, da treba imati jake živce da se to sve do kraja dočita. To je doista besprimjeran kulturološki zločin.
31. ASSIP, F-1, pov. Br. 412580.
32. Luka Maliković, Bezočnost albanizacije, Pravoslavlje, Br. 552, od 15. II11990. g.
33. Ibidem.
34. Luka Maliković, Albanski kulturni prostor kao determinanta albanizacije
Kosova i Metohije, Marks, misao, br. 5/1989. g.
35. ACCIP, 55th meeting, 8 March 1989, Situation of human rights in Albania
The Commission on Human Rights.
36. Autentični i integralni Govor B. Lončara na pomenutom skupu u Kopenhagenu, nalazi se u piščevoj dokumentaciji. Citat je preuzet iz jednog njegovog dijela koji se odnosi na naše manjine. Sve ostalo su konvencionalne diplomatske fraze, kojima se ništa ne kaže - A. D.
Autori | Jezik | Folklor | Istorija | Umetnost | Prevodi | O Albaniji | Bibliografija | Linkovi
Naslovna | Promena pisma | Novosti | Mapa | Kontakt
|
