Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Mitropolit Crnogorsko-primorski dr. Amfilohije (Radović), Cetinje

Sveti Petar Cetinjski i rat

UDK 291.6 (355.01)

O AUTORU: Mitropolit Crnogorsko-primorski dr. Amfilohije (Radović) (1938), redovni profesor na katedrama za katehetiku na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu i za uvod u bogoslovlje i eklisiologiju Duhovne akademije u Srbinju; značajnije knjige: Tajna Svete Trojice po Svetom Grigoriju Palami (1973), Duhovni smisao hrama Svetog Save na Vračaru (1989 ), Vraćanje duše u čistotu (1992), Osnovi pravoslavnog vaspitanja (1993), Istorijski presjek tumačenja Starog Zavjeta (1996), U jagnjetu je spas ( 1996).

SAŽETAK: Sveti Petar mitropolit Cetinjski, s pravom upoređivan s Mojsijem i Isusom Navinom, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti Evrope svoga vremena, uporediv jedino sa svetim Serafimom Sarovskim. Kao čovjek kroz koga se prelamalo sve što se događalo na evropskim i srpskim prostorima kraja XVIII. i početka XIX. vijeka, Sveti Petar je vodio tri vrste rata.

Prvi, unutrašnji rat je rat sa samim sobom na smirivanju sebe pred velikom tajnom Hrista Boga. Pobjeda izvojevana u njemu, čini osnovu za pobjedu i u ostale dvije vrste rata: prvo, u borbi za umirenje sukoba među zavađenim i zakrvljenim crnogorskim i brdskim bratstvima i plemenima, i drugo u borbama sa spoljašnjim neprijateljima, Turcima i Napoleonom, koje je on izvojevao kao etnarh i vojskovođa Crnogoraca i Brđana.

Kako bogoslovski i filosofski opravdati činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspeću i blagosiljanju sa raspeća. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska.

KLjUČNE RIJEČI: raspeće, nevidljiva (unutrašnja) borba, naboj zla, krvna osveta, starozavjetni proroci, hrišćanska istorija = starozavjetna istorija, pobjeda vječnog dobra, mira i sloge.

Vaše Visokopreosveštenstvo, gospodo profesori, predavači, studenti, đaci i svi prisutni: drago mi je da mogu danas da vas pozdravim u drevnom Cetinju. U ovom gradu u kome se u toku pet stotina godina mnogo šta izdogađalo, a i danas se događa; gradu koji je prepun znamenja; prepun veličine i prepun raspeća ali i neprekidnog vaskrsavanja.

Ovaj grad između ostalog je, kao što je poznato, i grad svetoga Petra Cetinjskoga, najznačajnije ličnosti Cetinja, Cetinjskog manastira u svoj njegovoj istoriji; najznačajnije ličnosti Crne Gore, rekao bih – i jedne od najznačajnijih ličnosti naše srpske istorije uopšte.

U isto vrijeme, vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je sveti Petar Cetinjski bio i jedna od najznačajnijih, najzanimljivijih ličnosti kraja XVIII. i prve polovine XIX. vijeka u čitavoj Evropi. Imam utisak da po mnogo čemu u tadašnjoj Evropi sveti Petar Cetinjski nema premca. Među svecima toga vremena jedini koji se može takmičiti sa njim jeste sveti Serafim Sarovski čudotvorac, jedna od najznačajnijih ličnosti novije ruske istorije.

Sveti Petar Cetinjski je ličnost koja je u sebi objedinila mnogo darova, kao rijetko koja ličnost u istoriji evropskih naroda. Nije slučajno da je on upoređivan – i s pravom – s Mojsijem, sa Isusom Navinom, te dvije najznačajnije ličnosti drevne jevrejske istorije, a preko jevrejstva i hrišćanske i evropske i svjetske istorije.

Sveti Petar Cetinjski je značajan i po tome što je bio ne samo mitropolit, nego je bio i etnarh Crne Gore. Upravljao je sudbinom, i duhovnom i tjelesnom, Crne Gore. Objedinio je u sebi podvižnika i ratnika, isposnika i mudraca, pjesnika i pisca najzanimljivijih poslanica u našoj književnosti. Jednom rječju, on je bio svestrana ličnost.

Evo u tom gradu, u njegovom gradu, danas smo se sabrali na ovaj praznik svetih ravnoapostolnih slovenskih prosvetitelja Kirila i Metodija, i to sabrali oko ove životne teme, uvijek savremene – teme problema i smisla rata, filosofije rata. Dobro je da baš na ovom mjestu, u ovom gradu, otvorimo razgovor o toj temi, i to upravo počinjući sa ličnošću svetog Petra Cetinjskog.

Stoga moj kratki uvodni prilog ovom simposiju biće razmišljanje na temu svetog Petra Cetinjskog i problema rata.

Sveti Petar Cetinjski je živio, da upotrebimo njegove riječi, u vremenu kada je "sva Jevropa bila mutna i krvava". Suočen sa svojim sopstvenim raspećem, suočen sa tragičnim raspećem svoga malog naroda, Crne Gore, svoje mitropolije, sukobljen sa moćnom Otomanskom imperijom, i u isto vrijeme sukobljen sa Napoleonom, čovjekom koji je u njegovo vrijeme određivao sudbinu Evrope. I to ratom i mačem.

Sve što se događalo na ovim prostorima, i sve što se događalo na širim evropskim prostorima, prelamalo se kroz ličnost svetoga Petra Cetinjskoga.

Kad je već riječ o toj temi, o njegovom odnosu prema ratu, mogli bi kratko da kažemo da je on kao čovjek, kao poglavar Crne Gore, kao mitropolit, kao ličnost svoga vremena vodio tri vrste rata.

Prvi rat koji je vodio, to je unutarnji, njegov lični rat i njegova unutarnja borba o kojoj njegov sinovac, koga je on – kako sam kaže – izmolio u Boga, govori da je to rat koji se vodi između duše i tijela ("u nj ratuje duša sa tijelom"), najteži rat iz koga je on nesumnjivo izašao kao pobjednik. Ta unutarnja pobjeda nad samim sobom preko koje je zagospodario sobom, bila je temelj svih ostalih njegovih pobjeda.

Drugi rat, to je rat sa zlom domaćijem, koji ga je pratio od kad je postao svjestan samoga sebe do posljednjeg njegovog izdihanija. Dovoljno je pročitati makar njegove poslanice koje je pisao poslije 1820., oko tridesetih godina već kada ga je Bog prizvao sebi u svoje naručje, pa da se vidi na kakvom tragičnom raspeću je bio sveti Petar Cetinjski upravo zbog toga zla domaćega, zbog onoga što je ostalo poznato kao krvna osveta, kao sukobi među bratstvima, među plemenima. Kao krvavi pir koji je vođen na planu bratoubilaštva u samoj njegovoj mitropoliji, odnosno u Crnoj Gori.

I treća vrsta rata sa kojom se on suočio jeste, da upotrebimo opet njegove riječi, to je rat "protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega".

Prvo da se zadržimo kratko na njegovom unutarnjem ratu. To je rat sa sobom. Starozavjetno gledano, a on je bio po mnogo čemu i starozavjetni čovjek, to je bio rat jakovljevski i sa Bogom. Iako u njegovom pisanom djelu nije ostalo svjedočanstva o tome, kao što je ostalo svjedočanstva u spisima njegovog sinovca Petra II. Petrovića Njegoša, o njegovom rvanju sa sobom, bačenim u ovaj svijet. Nesumnjivo da se i on rvao sa svojim smislom, sa traganjem za svojim smislom, da se rvao sa samim Bogom, kao što se Jakov rvao, o čemu nam govori Stari Zavjet.

Sveti Petar je bio izrazito snažna, i po prirodi darovita ličnost. On je kao dijete ušao u Cetinjski manastir, od dvanaest godina. Ta njegova unutarnja borba i njegovo sazrijevanje nesumnjivo da čini jednu bitnu komponentu njegovog života. Ali je on bio i čovjek svoga vremena: svoj unutarnji podvig, svoja unutarnja raspeća, svoju unutarnju borbu, svoju "nevidljivu borbu", kako bi je nazvao sveti Nikodim Svetogorac, on jedino ako je ispovijedao svome duhovniku, o čemu nemamo nekog zapisa. Sigurno je, međutim, da je ispovijedao živome Bogu.

Kroz to unutarnje njegovo raspeće, on je nesumnjivo duhovno sazrijevao i izrastao u jednu izuzetnu ličnost, izuzetno snažnu ličnost: Ličnost koja zrači ne samo na svoje savremenike, nego i na svoje potomke. Iz svega onoga što znamo o njemu, što nam je ostavio kao svjedočanstvo o sebi, on je svu svoju energiju, i duhovnu i tjelesnu, prinio Bogu i bližnjima na dar. On spada u one ljude koji ne žive za sebe, koji ne brinu o sebi, koji sve što imaju žrtvuju. I to ne samo jedan dio svoga života, nego sveukupnost svoga života.

Ta njegova unutarnja borba, taj rat koji je on vodio sa sobom, i koji vodi svaki čovjek, rezultirao je upravo u unutarnju sjajnu pobjedu nad samim sobom, nad svojom tjelesnošću, na ukroćivanju svoga duha, na smirivanju pred velikom tajnom Hrista Boga koga on veoma često pominje u svojim poslanicama; na prinošenju sebe kao miomirni dar Svetoj Trojici, Bogu Jedinome, kome on prinosi na dar i svoj Zakonik i svoju Stegu, počinjući ih upravo sa imenom Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ta njegova unutarnja borba i izvojevana pobjeda sama po sebi, neodvojiva je od borbe "za dobro i mir među narodom", kako on sam kaže.

I sada prelazimo, ukratko, na tu drugu vrstu rata koju on vodi čitavog života. To je rat upravo za dobro i mir među narodom, među bratstvima i plemenima. "Radim od rođenja i svagda u dobru i miru među ovom krajinom", kako sam kaže. Dovoljno je pročitati njegove poslanice, bez da ulazimo šire u istorijska zbivanja i događanja među crnogorskim plemenima, pa da vidimo kakav je stravičan naboj, naboj zla, postojao u samoj Crnoj Gori. Taj naboj naravno, ima svojih razloga – istorijskih, psiholoških, socioloških.

Međutim, Sveti Petar je bio prinuđen da se nosi sa tim nabojem, i da taj naboj pokuša da ukroti; da tom energijom gorštaka, koji su mu bili dati, upravlja, da ih vaspitava, da ih usmjeri u zdravom pravcu. Ta energija koja se često projavljivala kao razorna, demonska, ubilačka pa i samoubilačka sila, utemeljena na sebičnosti, na neznanju, da ne kažemo i na primitivizmu; prouzrokovana najčešće i siromaštvom, koje je pratilo ove krajeve kroz svu istoriju, pa tako i u vrijeme Svetoga Petra, – dobila je u Svetom Petru svoga ukrotitelja i preobrazitelja. Sveti Petar je morao sa tim zlom neprekidno da se nosi, da se neprekidno bori.

Ono što je za njega karakteristično, za tu vrstu njegovog ratovanja, jeste da je on kao rijetko ko u našem narodu, a vjerujem i kao rijetko ko na evropskim prostorima, uspio da ostvari cilj svoje borbe protivu zla u sredini koja mu je bila povjerena; da izvojuje pobjedu i to bez oružja. U jednom od pisama koje piše negdje pred samo upokojenje, kaže za sebe da "on nema drugoga oružja sem pera i jezika". On je od rijetkih vladara koji je narod svoj, nepokorni, ratoborni – ratoborni ne samo prema spolja, nego međusobno zakrvljeni – uspijevao da umiri i utišavao i iscjeljivao riječju i perom.

Ima jedan zapis Sime Matavulja, gdje on opisuje sabrane glavare crnogorske i Svetog Petra kako im drži besjedu. Počinjući besjedu snagom proroka, izobličavao je njihove nedostatke, njihove mane, sve dotle dok je vidio da su oni tom snažnom njegovom riječju ukroćeni. A onda je, kaže Matavulj, kao blago nebesko sunce milovao ih svojom očinskom riječju i ljubavlju. I gledao sam, dodaje, te neukrotive gorštake kako snagom njegove riječi postaju kao jaganjci i pristupaju smjerno i smireno da cjelivaju njegovu mitropolitsku ruku i da prime od njega blagoslov.

U tom zapisu Sima Matavulj nam je dao upravo kratak prikaz djela i neprekidne borbe Svetoga Petra sa krstom i sa riječju, s perom i prisustvom, sa blagoslovom i sa prokletstvom – borbe protivu zla u svome narodu. I borbe za njegovo duhovno oslobođenje i njegovo duhovno ukrepljenje.

Treba pročitati njegove poslanice pa vidjeti koliko je bilo te mržnje u narodu, kako je lako bilo dići ruku na bližnjega, kako je bilo lako Crnogorcima ubiti jedan drugoga: Krve se Bajice i Donjokrajci, Ceklinjani i Riječani, Njeguši i Crmničani, Moračani među sobom, bratstvo sa bratstvom... Nije bilo lako taj i takav rat ratovati.

On ga je ratovao i vodio na istinski proročki način. Samo drevni jevrejski proroci su slični u tom pogledu svetom Petru Cetinjskom. Kažem, nema u novijem vremenu ličnosti sličnije Svetom Petru koja je na takav način pokušavala i uspijevala da se nosi sa zlom u ljudima oko sebe, i da to zlo bez ubijanja, bez tamnica, bez batina, snagom svoje duhovnosti, svoje riječi, iskorjenjuje, da iscjeljuje narod i da mu vraća blagoobraznost i bogoobraznost na koju ga je Bog prizvao.

Sveti Petar Cetinjski je poznat i po ratovima koje je vodio i sa spoljašnjim neprijateljima. To je treća tema koje bi se morali dotaći, kada govorimo o njegovom odnosu prema ratu. Poznate su one čuvene dvije bitke, evo upravo ove godine sjećamo se njihove dvjestagodišnjice, na Martinićima i na Krusima, u julu i septembru mjesecu 1796., koje je on sjajno izvojevao.

Pored te dvije velike bitke, Sveti Petar je poznat i po tome što je ratovao sa moćnom Napoleonovom vojskom u Primorju. Njegova vojska je dopirala onda i do Dubrovnika. Kao što je poznato, on se zanosio velikom idejom stvaranja, obnavljanja, slavenoserbskog carstva, koje bi obuhvatalo čitavu Dalmaciju, naravno drevnu Zetu i ostale prostore koji su vezani za njih.

Iznenađujuće je, pogotovo za naše vrijeme, da jedan mitropolit tipa svetog Petra Cetinjskog, jedan čovjek sa takvom duhovnošću, sa takvim duhovnim podvižničkim nastrojenjem (on je zaista bio veliki podvižnik u svom ličnom životu, isposnik, koji je grabio svaku priliku da se povuče u molitvenu tišinu u svoju kamenu ćeliju gdje je sam sa Bogom razgovarao), može biti i tako izvrstan ratnik i strateg. Otkuda njemu takva snaga, viteška vještina, i spremnost da kao ratnik ovoga svijeta potegne i sablju, da uzjaše konja. Da krene pred svojim Crnogorcima, da im održi slovo gdje ih poziva u borbu protiv neprijatelja; i da on sam učestvuje u toj borbi!

Ta činjenica ne samo što nam ukazuje na složenost ličnosti svetog Petra Cetinjskog, nego nam upravo ukazuje na složenost istorijskog našeg postojanja u ovom svijetu; ukazuje nam i na realnost rata kao nečega što je nemoguće izbjeći. Bilo kome, bez obzira na kome mjestu i položaju se čovjek nalazio. Da li je stari filosof u pravu, kada je govorio da je "rat otac svih stvari"? Ne bih u tu temu ulazio, ali je jedno činjenica: rat je nešto što je svojstveno ljudskom biću otkad čovjek postoji ovdje na zemlji.

Neprekidna borba, "borba neprestana" odvija se kroz svu ljudsku istoriju – sukobljavanje čovjeka sa prirodom oko njega, vođenje rata sa samim sobom, sukobljavanje njegovo sa drugim čovjekom, drugim ljudima oko sebe, to je nešto što pripada ljudskoj istoriji u svim epohama, i nešto što pripada, manje-više, svakom ljudskom biću.

Kako i čime objasniti tu istorijsku činjenicu? Nije lako na to dati odgovora. Jedno je jasno: u samoj ljudskoj prirodi postoji nesavršenstvo. Ono samo sobom izaziva potrebu za čovjekovim podvigom i sukobljavanjem, sve u cilju da bi čovjek prevazišao u sebi i oko sebe to što je nesavršeno, i da bi na taj način dosegao do nečega što je savršenije u njemu samome.

To nesavršenstvo – ono je prisutno u realnosti ljudskog istorijskog života. No, s druge strane, činjenica je i to da je istorija sva u znaku borbe između svjetlosti i tame, između Boga i Satane, između zla i dobra. U jednom takvom znaku, tj. načinu takvog poimanja istorije, možemo shvatiti i ulogu i mjesto svetoga Petra Cetinjskoga.

Vaspitan, naučen, obasjan istinom Jevanđelja, on je sav bio ispunjen žeđu za dobrom. Kao ličnost, on je sav bio ispunjen borbom za ostvarenje dobra u narodu koji mu je bio povjeren. On je sav bio ispunjen žeđu za trijumfom dobra i slobode i šire od njegovog naroda, u svijetu.

Kako opravdati bogoslovski i filosofski činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? To je nešto sa čim se neprekidno suočavamo kroz istoriju, sa nedoumicom: da li je to prihvatljivo i da li je to saglasno sa Jevanđeljem?

Gledano novozavjetno, gledano kroz prizmu Hristovog raspeća i Njegovog odnosa prema nožu, teško bi bilo opravdati ratnički postupak svetoga Petra Cetinjskoga. I ne samo svetog Petra Cetinjskog nego i brojnih drugih takvih episkopa i hrišćana kroz vjekove, koji su se slično njemu laćali mača braneći dobro od zla, slobodu od ropstva.

Vi se sjećate slučaja pred Hristovo raspeće, kada je apostol Petar izvadio nož i odsjekao uho onom slugi Malhu koji je napao na Hrista, i kada je Hristos rekao Petru: "Vrati nož u nožnice, jer ko se noža maši, od noža će i poginuti". Ako bi pod tom prizmom posmatrali ponašanje svetog Petra Cetinjskog, onda Sveti Petar teško može da bude smješten među novozavjetne ljude. Ako bi mene pitali, kakvo da dam objašnjenje hrišćanske istorije i istorije hrišćanskih naroda uopšte, koja je u znaku neprekidnog ratovanja, rekao bih da možda u pravom smislu hrišćanstvo još nije ni počelo da se ostvaruje u ljudskoj istoriji; da se Novi Zavjet tek negdje nazire; da se on možda ostvario samo u pojedincima koji su se u potpunosti upodobili sa Hristovom ličnošću i sa njegovim golgotskim prihvatanjem raspeća, i blagosiljanjem sa raspeća onih koji su ih kleli i koji su ih raspinjali. Takav jedan čin, i takav otpor dobra protiv zla je nešto što, ima se utisak, ne pripada istorijskom čovjeku. To je nešto što kao stvarnost pripada metaistoriji, ali kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska.

Hrišćanska istorija, a u nju spada istorija Svetoga Petra, a preko njega istorija Crne Gore i srpskog naroda uopšte do naših dana, je manje-više povratak u Stari Zavjet. Zato nije slučajno da se Sveti Petar upoređuje sa Mojsijem i sa Isusom Navinom. Možda istorija još nije ni počela da živi Novim Zavjetom? Sve dotle dokle čovjek bude primoran da se laća oružja, što znači da se brani od zla zlom, ili kako bi to formulisao sinovac Svetoga Petra: "zlo činiti od zla se braneći, tu grijeha nema nikakvoga", ljudi su bliži Starom nego li Novom Zavjetu. To nije novozavjetno načelo, to je očevidno starozavjetno načelo, ali koje je toliko prisutno i realno u životu da je neodvojivo i od hrišćanske istorije.

Iz djela Svetoga Petra je očevidno da je i on ratnik, da je prihvatio rat kao nužnost, kao neophodnost da bi se njime odbranilo ime, svetinja i otečestvo. Da bi se njime odbranila porodica, da bi se njime odbranila "vjera", kako sam kaže, "i zakon". On ne ratuje zato što mu se ratuje: on ratuje da bi sačuvao nešto bez čega bi čovjek prestao da bude čovjek.

Zato i kada ratuje, on ratuje na viteški način. Tako, na primjer, on poručuje Mahmud-paši Bušatliji: "Ako je pravda na tvojoj strani, da Bog da prvo zrno koje puklo mene pogodilo. Ako je, međutim, pravda na našoj strani, onda neka Bog presudi među nama."

Ratujući i boreći se, on se na Boga i Božiju pravdu oslanja. On ne traži svoju pobjedu, on traži da pobjedi Bog i Njegova pravda: "u imenu Božijem je sud i pravda". Ime Božije, ono je konačno sudija među ljudima.

On se neprekidno trudi – pišući pašama i vezirima, i onim hercegovačkim, i bosanskim, i skadarskim, pišući Napoleonovim generalima, i sa njima se susrećući – da se izbjegne svako krvoproliće, svaki sukob. I maksimalno se pri tome ponižava i smiruje.

Ali, kad vidi da nema drugog izlaza, onda on priziva Boga u pomoć, onda on priziva i svoje Crnogorce, da brane svoja ognjišta, svoj zakon i svoju vjeru. Onda on pomaže oslobodilačke pokrete, kao što je pomagao Karađorđev ustanak, i radovao mu se. Kao što je sa velikom radošću govorio i pisao o početku ustanka u Grčkoj, početkom XIX. vijeka. Ima jedna divna njegova poslanica i u tom pogledu.

Dakle, sveti Petar Cetinjski rat prihvata kao nužnost, kao neminovnost. Pri tom, opet podvlačim, on ne ratuje sebe radi, svoga samoljublja radi, nego je od onih koji je spreman da žrtvuje sebe za bližnje svoje, i za njihovo dobro, za odbranu onoga što je najsvetije za svakog čovjeka.

E tako, u tom kontekstu trebalo bi posmatrati njegovu ličnost, u kontekstu tog trojnog njegovog ratovanja: sa sobom samim, ratovanja za pobjedu dobra, mira, sloge među onima koji su mu povjereni, i u isto vrijeme za pobjedu mira i sloge i sa drugima, koliko je to do njega. Ali, ako je to nemoguće postići perom i riječju, onda se Sveti Petar prihvata i tog, tako da kažemo starozavjetnog, sveljudskog oružja, prihvata se rata, ne bi li tim putem pomogao trijumfu dobra, istine i istinske slobode u narodu i među narodima.

Eto toliko sa moje strane kao uvodna razmišljanja o ličnosti Svetoga Petra, i o njegovom odnosu prema ratu. Hvala vam.

Protosinđel Joanikije (Mićović): Dejstvo ikone u istoriji >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]