Jeromonah Jovan (Ćulibrk)
Cetinje

Tragovi Četvrtog vaseljenskog sabora kod Nikona Jerusalimca

SAŽETAK: Za Nikona Jerusalimca, malo poznatog srpskog bogoslova XV. vijeka, uglavnom se mislilo da se po tradiciji slovenskih isihasta više bavio molitvom nego dogmatskim učenjem. To je uglavnom tačno za njegov zbornik Šestodnevnik; međutim, njegovo drugo djelo, Gorički zbornik, ima za temu život Crkve u istoriji i svo je u duhu pozivanja na velike Oce Crkve, a posebno na Vaseljenske sabore, koji po njemu imaju posebno važno mjesto u istoriji spasenja. U radu se skicira način na koji Nikon preuzima duh sabora, naročito što se tiče dogmata o ovaploćenju kao pretpostavke svakog istinskog bogoviđenja i bogopoznanja., u čemu se može pronaći i obrazac načina na koji su se primali i stvaralački doživljavali dogmati Četvrtog vaseljenskog sabora u Crkvi Nikonovog vremena.

1. Vrijeme i bogoslovlje

Ako pogledamo paletu pravoslavnog bogoslovlja XV. vijeka, Četvrti vaseljenski sabor kao da u njoj ne zauzima mjesto središnjeg izvora. Za razlikovanje božanske suštine i božanskih energija i sam Sveti Grigorije Palama se pozivao na Šesti vaseljenski sabor i njegovo razlikovanje božanske i čovječanske volje, uobličeno prethodno od Svetog Maksima Ispovjednika, inače uveliko navođenog i voljenog od isihasta.

Velike teme u petnaestom vijeku, od Svetog Marka Efeskog i Josifa Vrijenija do Prepodobnog Andreja Rubljova, jesu trojično bogoslovlje i slavoslovlje na jednoj strani i borba protiv latinske jeresi na drugoj. Kako nam to govori studija Mitropolita Amfilohija o trijadologiji Svetog Grigorija Palame, učenje o Svetoj Trojici leži u osnovi isihastičkog bogoslovlja, i tome se pridružuje i savremenik i sapodvižnik isihasta Nikon Jerusalimac: trojično bogoslovlje, sve do završnog Ispovijedanja vjere kao motiv će protkati sav Gorički zbornik.

Rođen otprilike u vrijeme Kulikovske i Kosovske bitke, Nikon je osjećanje sudara sa nehrišćanima i stradanja posisao sa majčinim mlijekom i upio ga u kosti, slično svojoj duhovnoj a tjelesnoj kćeri Svetog Lazara Kosovskog, Jeleni Balšić, u prepisci sa kojom će nastati Gorički zbornik. O toj zajedničkoj temi posebno govori odgovor koji će joj Nikon dati o tome zašto hrišćani stradaju od nečastivih.

No, za razliku od Rusije, kojoj Kulikovska bitka unatoč svom svojem užasu označava početak preporoda, za Srbe i sve pravoslavne Sredozemnog basena i Balkana Kosovska bitka označava početak dugovijekovnog ropstva za koje se moralo pripremati. Osjetila je to i Jelena Balšić i dala se sa Nikonom na stvaranje monaške zajednice na Skadarskom jezeru koja će postati poznata kao Zetska Sveta Gora i uobličiti duhovni lik Zete pa i cijelog srpskog naroda za naredne vijekove.

Slično jednom od velikih duhovnih otaca Rusije, Prepodobnom Nilu Sorskom, Nikon je nadahnuće i obrazac pronašao u Svetoj Zemlji i u skitskom načinu življenja sinajskih i palestinskih monaha: Skitski tipik, umnogome sličan onome Nila Sorskoga, uključen je u Gorički zbornik. Takođe slično Svetome Nilu, Nikon pripada onome što Gelijan Mihailovič Prohorov naziva trećom fazom isihazma, fazom društvenog uticaja. No, dok je Prepodobni Nil, nestjažatelj, morao da bude pustinjska opomena narastajućoj državi na to da ruski narod kao λαων νa kraju krajeva nije od ovoga svijeta, Nikon je morao da ponudi jedno jezgrovito samosaznanje Crkve, kojim bi se ona mogla upravljati u nadolazećim godinama ropstva. To je opredijelilo sadržaj njegova dva djela, Šestodnevnika i Goričkog zbornika.

Dakako, on je to učinio u duhu i prema potrebama svog vremena: u Šestodnevniku, izuzetno sastavljenom isihastičkom zborniku, on prema riječima Mitropolita Amfilohija, tumači naznačenje čovjeka a u Goričkom zborniku smisao istorije. Ovaj drugi zadatak se pokazao očigledno izazovniji – dok je prvo njegovo djelo zaista zbornik, u drugom postoji veliki i do sada neispitan dio njegovih tekstova ili prerada otačkih tekstova. Naš cilj ovdje je skicirati u kojim pravcima bi se djelo Nikona Jerusalimca moglo istraživati kada je u pitanju njegova veza sa Četvrtim vaseljenskim saborom.

2. Vaseljenski sabori

Nikon, čovjek otačkog obrazovanja i duha, na više mjesta u Goričkom zborniku govori o Vaseljenskim saborima. Prvi put, u povijesti o sazdanju Carigrada (l. 88v–101r): odgovarajući na Jelenino pismo o tome kako je podigla hram na jednom od ostrva na Skadarskom jezeru, Nikon to poredi sa podizanjem Konstantinopolja, a potom podrobno i potanko opisuje kako je Arije svojim «sujemudrenim riječima porodio hulu na Sina i Logosa Božijeg, govoreći za njega da je stvorenje i prost čovjek, a ne istiniti Bog ni sabespočetan Ocu.» Potom se opisuje kako je to dočuo car Konstantin i sazvao «Vaseljenski sabor» na kome su Oci «ispovijedali i propovijedali Sina Božijeg ravna Ocu i sabespočetnog i savječnopostojećeg […] koji je u posljednja vremena sišao s nebesa od Oca, nas radi se ovaplotio od Duha Svetoga u Prisnodjevu Mariju.» (l. 96r). U istoj se govori i o tome kako u vrijeme cara Konstantina cara »Armeni vjerovaše u Hrista sa svojim carem Tiridatom, koji učini velikomučenikom Grigorija episkopa» (l. 94r). Sve to je, ukratko, prednaznačenje uloge hrama kojeg ona podiže – čak i monaštvo, koje se u vrijeme osvećenja novoga grada sliježe u Carigrad, ima jasno naznačenu ulogu u životu Crkve.

Potom se u Žitiju Svetog Save pominje kako je on počeo izgrađivati i uređivati Crkvu »kako svetim i časnim Ocima na Vaseljenskih sedam sabora predano bi» (l. 140r). Govoreći o postu, pomenuće se da je anatema onima koji ne drže postove »po predanju svetih Apostola i Sedam svetih sabora» (202r-203v); o postu se navode pravila nekih pomjesnih sabora i Svetih otaca, ali i Šestog vaseljenskog sabora. Konačno, tu će se prvi put pomenuti Jermeni kao »prokleti» i povezati pitanje istinskog života i istinske vjere: »Oni koji ne poste kada priliči postiti i poste kada ne priliči postiti, daleko stoje od pravoslavne vjere i skvernu svoju vjeru i razvraćenu drže i Svetu Trojicu, Oca i Sina i Svetoga Duha nečisto i neispravno ispovijedaju.» Za Nikona je ortodoksija nerazdvojiva od ortopraksije i to je jedna od glavnih misli Goričkog zbornika i Nikonovog zavještanja nama.

Više puta se u tom smislu prozivaju Jermeni i načalnik njihove jeresi Arcivurije. Stoga je zapovijedio »sveti i veliki sabor vaseljenski […] i još proklinjati triklete jeretike […] Jevtihijeve jednomudrenike, skupa sa Dioskorom i Sevirijanom [….]» Zatim slijedi spisak Vaseljenskih i pomjesnih sabora, koji su se doduše po Nikonu uglavnom bavili neprijateljima Svete Trojice ili nisu ispovijedali Bogorodicu kao takvu. Svejedno, »mi, kao istiniti nasljednici i učenici Svetih Apostola jednomudreno sa ovima svetima i bogonosnim ocima ispovijedamo to što su nam predali» (l. 220r-221v).

Latini se pak optužuju ne samo da služe na beskvasnom hljebu i da »mrtvog izobražavaju Sina Božijeg» i za pogreљnu trijadologiju nego i zato što se "ne htjedoše pokoriti svetom saboru i učenju svetih otaca koje naposljetku sabra u Konstantinovom gradu sveta i pravedna Teodora carica […] po obrazu velikih i pravih sabora vaseljenskih.» Osobito mnogo Nikon polaže na čistotu primanja episkopskog čina pa navodi drugo pravilo baš Halkidonskog sabora koje se odnosi na simoniju.

Po svemu navedenom a najviše po Nikonovom duboko doživljenom i ponesenom pozivanju na sabore, može se zaključiti da vaseljenski sabori zaista za Nikona predstavljaju središte života Crkve - ništa se u njoj ne zbiva bez sabora, svaki je i najmanji dio života protkan saborima i oni predstavljaju obrazac življenja ne samo Crkve kao punote nego i svakog pojedinačnog čovjeka i naroda. Ako je on prevashodno zainteresovan za trijadologiju ili teotokologiju, očigledno ništa manje ne pozna sabore koji su se bavili drugim pitanjima – poštovanjem ikona kao i odnosom dvaju priroda u Hristu: još u Šestodnevniku on će na listovima 376v-378r navesti iz drugih slovenskih isihastičkih rukopisa poznati spis Anastasija Patrijarha blaženoga grada Velike Antiohije i Kirila Aleksandrijskoga Kratko izloženje o vjeri po pitanjima.

3. Ovaploćenje

U istoj knjizi, nešto ranije (listovi 366v-375r), nalazi se spis pod naslovom O vjeri glava 100, pripisan Svetom Genadiju Arhiepiskopu Konstantina grada. Prema uvidu Episkopa Atanasija (Jevtića), takvog spisa nema ni kod Genadija Sholarija koji uostalom u to vrijeme (1439/1440.) još nije bio carigradski patrijarh, kao ni u spisima Genadija I. iz petog vijeka.

U drugoj glavi tog spisa kaže se: »[U] Ovaploćenog Sina Božijeg vjerujem, istinito [ovaplotivšeg se] a ne prividno. U dvije prirode, božanskoj i ljudskoj. Boga po božanstvu i čovjeka po ovaploćenju. U obojem savršena.» Potom se govori i o svetim ikonama, moštima a najviše o samoj vjeri kao vrlini.

Ovaploćenju će u Goričkom zborniku biti posvećena dva velika odlomka. U prvom vezanom za nastanak Carigrada opisuje se disput između pape Silvestra i nekih Jevreja u kojem se on dugom besjedom i pozivanjem na proroke usredsređuje na to da je »predvječni Logos Božiji u posljednja vremena postao čovjek, spasenja radi ljudi» (89v-90v).

U drugom i podužem, koje prethodi Žitijima Svetih Simeona i Save, nakon dugog trijadološkog odlomka (109r-110r) i kratkog podsjećanja na svete, slijede listovi 110r-112r na kojima se opisuje blagodat Božija data ljudima ispunjenjem proročkih riječi, kada su se »već i proroci u adu pitali: hoće li doći izbavitelj naš da nas izbavi ili ne?». Naročito se mjesto, kao i drugdje, daje Bogorodici čime se neprestano podvlači punota čovječanske prirode Hristove koji nije prividno primio ljudsku prirodu niti je ona od božanske progutana. Biblijskom čovjeku Nikonu, izraslom na jerusalimskom predanju, upravo je ljudska strana Hristova bliska i srodna: »Ko je ova žena? Ona o kojoj prorok govori: od korijena Jesejeva, iz utrobe Davidove, žezal će proizići.» Tako se na Presvetu Bogorodicu kao potvrdu primanja punote ljudske prirode od božanskog Logosa u svom Ispovijedanju vjere, koje je kasnije uvršteno u akte Halkidonskog sabora, pozivao i Sveti Flavijan Carigradski, govoreći o sebi kako propovijeda »jednog Gospoda našeg Isusa Hrista… jednosuštnog Ocu po božanstvu i jednosuštnog Materi po čovještvu.»^[1] Na drugoj strani, Jevtihije u svom Izloženju vjere namjerno izostavlja pominjanje Bogorodice, kao što je to na saboru primjetio Diogen, episkop kizički, »budući apolinarista… [Jevtihije] izbjegava izraze od Duha Svetoga i Marije Djeve, da ne bi savršeno ispovijedio sjedinjenje po tijelu.»^[2]

Pri tome, oba puta se u Nikonovim spisima odlomci koji govore o ovaploćenju vezuju za krštenje. Prvi put je to krštenje cara Konstantina i Jevreja a drugi put Simeona Nemanje, čime se ostvaruje i istorijska paralela, čiji teret ovdje pada na leđa Jelene Balšić. Ona treba da bude u svom vremenu ono što su romejski car i srpski veliki župan bili u svom – nosioci uzrastanja i očuvanja čistote vjere Crkve, vjere koja je definisana i uobličena baš na Vaseljenskim saborima. Suštinski, pak, događaj te vjere jeste ovaploćenje Sina i Logosa Božijeg, druge ipostasi Svete Trojice, neizrecivo sjedinjenje dvaju priroda od čije punote zavisi i spasenje naroda. Povjerenog u ovom slučaju Jeleni kao nekad Konstantinu i Simeonu.

Baš sa krštenjem završava i svaki Nikonov trijadološki odlomak: u najvažnijem, Ispovijedanju vjere, ono je način opštenja Svete Trojice sa nama – a da bi bilo potpuno i smisaono, da bi čovjek u krštenju pronašao svoj telos, neophodno je bilo ovaploćenje bez koga ne primamo ništa i pogruženje ostaje samo simvolički čin, koji je jednom sam sebe ukinuo kao takvog: »On treba da raste, ja treba da se umanjujem.» (Jovan 3:30) Za Nikona, krštenje je konačno realno uobličenje Svete Trojice u čovjeku stvorenom prema Svetoj Trojici, kao što je to Crkva naslijedila izrečeno još od Apostola Pavla (»jer je jedan Gospod, jedna vjera i jedno krštenje,» Efescima 4:5) i kao što je lex orandi bio lex crescendi i za Kirila Aleksandrijskog kada Jovanu Antiohijskom navodi to isto mjesto i piše da »ni mi sami različito ne mislimo».^[3]

4. Zaključak

Ukratko, odnos Nikona Jerusalimca prema Četvrtom vaseljenskom saboru izvrstan je primjer za riječi oca Georgija Florovskog da je »u istorijskom smislu teško moguće izdvojiti formalnu ili definisanu dogmu od onog doktrinarnog konteksta koji je obuhvata.»^[4]

Nikonovo, znači, primanje Halkidonskog sabora i njegovog dogmata određeno je teološkom situacijom i teološkim borbama svoga vremena. Pri tome je interesantno da se on ne bavi posebno Varlaamom ni ostalim protivnicima isihasta, nego ističe pravoslavno trijadološko ispovijedanje vjere nasuprot, prvo, Latinima koji će uskoro nakon Firentinskog sabora privremeno preuzeti Prečistu Krajinsku na njegovom Skadarskom jezeru, a drugo islamu koji se pojavljuje kao sila koja će svojim pojednostavljenim monoteizmom pritiskati teritoriju kojom će se u budućnosti kretati Nikonovi spisi - od Hercegovine do Skoplja - za mnoge vijekove.

Druga je okolnost koja određuje Nikonovo primanje Halkidona namjena njegovih spisa: vaspitavajući u bogoslovlju i vrlini monaholjubivu vladarku, najistaknutiju ličnost svoga vremena na prostoru Zete i njenog okruženja za koju su i dan-danas vezana mnoga narodna predanja, Nikon je kroz nju vaspitavao i čitav njen narod u istoj toj istinitoj vjeri.

U tom vaspitanju Nikon nije propustio da naznači značaj Halkidona: može se reći da u njegovom djelu, kao što smo vidjeli, ovaj sabor uporedo sa oba Nikejska zauzima posebno mjesto. Isto se tako može reći da on ne razlaže posebno njegov dogmat, ali na primjeru Jermena izuzetno podvlači posljedice njegovog neprimanja na gubljenje istinitog pobožnog života.

U tome se ogleda najveća vrijednost Nikonovog pristupa vaseljenskim saborima: istinita vjera i istiniti život su u jedinstvu uporedivom onom kako oci Halkidona opisuju odnos dvije prirode u Hristu, i bez tog jedinstva vjere i života nema Crkve. Nikon je nesumnjivo sačuvao duh velikog Halkidonskog sabora i predao ga Crkvi. Ako je, kao što kaže Vladika Atanasije, »Teologija…od ranih patrističkih vremena shvatana prvenstveno kao istinsko bogopoznanje sticano kroz bogoviđenje,»^[5] onda on nije mogao učiniti više. Nama je pak u naše vrijeme bio potreban otac Georgije Florovski da nam povrati pažnju na punotu značaja Halkidonskog dogmata.

Napomene