NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoArheologija
TIA Janus

Kulture bakarnog i ranog bronzanog doba na tlu Srbije

Dragoslav Srejović

Izvor: Istorija srpskog naroda I, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994.

U poslednjim stolećima 4. milenija pre nove ere klima se u celoj Evropi osetno izmenila. Zbog pada temperature i smanjenja vlažnosti vazduha, šume su se proredile, dok su se površi obrasle travom, šibljem ili trskom znatno proširile. Promena opšte klime snažno je delovala i na osnovne izvore sirovina i hrane. Drvo, posebno hrast i brest, postaje na nekim područjima retkost, mnoge životinjske vrste menjaju mesto boravka, a ranije plodno zemljište pretvara se na mnogim mestima u pustare. Uporedo s krupnim promenama u prirodi, iz osnove su se izmenile i tradicionalne kulture u svim delovima Evrope. Ritam, kao i smer tih promena nije, međutim, bio jednobrazan. Brzo i uspešno izmenila se kultura samo onih područja čije se privređivanje nije zasnivalo na zemljoradnji a društvo na rodovskom uređenju, jer je preobražaj prirodne sredine iziskivao od ljudskih zajednica veću pokretljivost, te je zbog toga pogodovao jedino razvoju stočarstva, zanatstva i trgovine, tj. nomadskom ili gradskom životu.[1] Sve zajednice koje su ostale privržene predačkoj zemlji i tradicionalnim društvenim odnosima našle su se brzo na marginama kulturno-istorijskih zbivanja. Njihovu sudbinu delile su i zajednice na teritoriji Srbije tokom celog bakarnog doba.

Više od jednog milenija, približno od 3200. do 2000. godine pre n. e., zajednice u kontinentalnim delovima Balkanskog poluostrva nalazile su se u procepu između dva novonastala sveta, podjednako snažna ali potpuno različita, između agresivnih nomada iz južnoruskih stepa i dinamične, već urbane kulture egejskog područja. Polunomadi- i odgajivači konja, koji su živeli između Kavkaza i donje Volge, naučili su u poslednjim stolećima 4. milenija pre nove ere od stanovnika Gruzije i Azerbejdžana da bakru dodaju arsen i da od ove legure, slične bronzi, proizvode ubojito oružje. Zahvaljujući ovoj veštini, oni su se sa svojim stadima i konjima ubrzo proširili do Dnjepra, a već posle nekoliko generacija probili su se Dnjestrom i Prutom do severoistočnih delova Panonske nizije, a Dunavom - do Gvozdenih vrata.[2 ]Stanovništvo ovih oblasti, još pretežno odano sedelačkom načinu života i zemljoradnji, nije moglo da pruži došljacima ozbiljniji otpor; ono se manjim delom povuklo dalje uz Dunav, a većim delom ostalo na svojoj zemlji, prihvatilo kulturu zavojevača i vremenom postalo i samo pokretljivo i agresivno. Severni delovi Srbije već od 3000. godine pre n. e. postaju njihov plen, dok jugoistočni delovi padaju u senku egejske, posebno trojanske kulture (Troja I - II ). Populacioni prodori sa severoistoka (stepska i iz nje izvedene kulture), kao i kulturni uticaji sa jugoistoka (trojanska i ranoheladska kultura), bili su tako česti i snažni da domorodačke zajednice na tlu Srbije tokom celog 3. milenija pre nove ere nisu mogle da se osamostale i ostvare kulturu osobenih obeležja.

Nosioci stepske, takozvane jamne kulture pojavljuju se na teritoriji Srbije najpre u Banatu i Šumadiji, gde stižu oko 3000. godine pre n. e., i to ili iz donjeg Podunavlja ili iz gornjeg Potisja. Došli su u manjim grupacijama, a za sobom su ostavili retke, ali jasno vidljive tragove: velike humke koje su nasuli nad grobovima svojih poglavara. Uvek u pokretu i željni daljih osvajanja, oni su se zadovoljavali samo onim što im nije ograničavalo slobodu kretanja, što se moglo na brzinu napraviti i natovariti na konja ili u kola. U takvim uslovima života nije postojala potreba za solidnijim staništima, za umetnošću, proizvodnjom kvalitetnog posuđa ili za umnožavanjem alatki, već jedino za oružjem, skupocenim nakitom i dobrim konjima. Stoga pojavom ovih stepskih došljaka kultura na teritoriji Srbije i u okolnim oblastima naglo opada, ali društveno-privredni odnosi postaju složeniji i dinamičniji. Više se ni na jednom mestu ne živi generacijama, svuda se grade privremena staništa u vidu polu ukopanih koliba, a posuđe, jednostavnih oblika i mahom bez ikakve dekoracije, izrađuje se od neprečišćene i nedovoljno pečene zemlje. Odgajivanjem konja za jahanje i vuču, kao i korišćenjem točka i kola, omogućeno je, međutim, brzo kretanje ljudi, ideja i dobara, a time i oslobađanje od stega tradicionalnog rodovskog uređenja.

Najstariji grobovi nomada iz južnoruskih stepa, otkriveni pod humkama kod Srpskog Krstura (Đala), u jugoistočnom Banatu (Vatin, Vlajkovac, Uljma), kod Pančeva (Vojlovica) i Kragujevca (Rogojevac), dokumentuju običaje, verovanja i društvene odnose koji su potpuno strani ideologiji i društvenom ustrojstvu domorodačkih zajednica na teritoriji Srbije.[3] Većina humki ima impresivne dimenzije (prečnik 35-45 m, visina 3-8 m), a u njihovom središtu sahranjen je u kamenom sanduku ili jami, obloženoj drvetom i asurom, najčešće samo jedan pokojnik, i to muškarac, sa skupocenim nakitom od srebra ili zlata. Pokojnik je polagan na leđa, s nogama zgrčenim u kolenima, i posipan je okerom. Posle zatvaranja groba priređivana je gozba, a zatim je nasipana džinovska humka. Ovakav pogrebni ritual ukazuje na raslojeno društvo u kome muškarac ima vodeću ulogu, odnosno na patrijarhalne zajednice s poglavarom na čelu. Ogroman trud koji je ulagan pri nasipanju humki dokaz je snažnog autoriteta povlašćenih pojedinaca i želje potčinjenih da svoje vođe ovekoveče. Samo zahvaljujući takvoj društvenoj organizaciji, nomadi iz južnoruskih stepa uspeli su da se već u prvom naletu probiju do središta Evrope i severnih oblasti Balkanskog poluostrva. Iako su se kretali u malenim grupacijama i skromno opremljeni, oni su na svom pobedonosnom putu pokazali mnogim lokalnim populacijama da se uz strogu disciplinu i s dobrim oružjem mogu lako zadobijati tuđa dobra i teritorije. Zajednice koje su došljaci iz južnoruskih stepa zatekli u Banatu i Šumadiji nisu našle snage da se prilagode novonastaloj situaciji, da se oslobode tradicionalne nepokretljivosti i krenu u ofanzivu, jer su ih već krajem finalnog neolita desetkovali njihovi severni susedi. Otuda, tek što je prohujao prvi nalet nomada iz južnoruskih stepa, njihove teritorije postaju plen susednih, uspešno prilagođenih etno-kulturnih grupa, i to najpre jedne donjopodunavske (kultura Černa Voda III), a zatim veoma homogene i ekspanzivne srednjoevropske grupe, takozvane badenske kutlure.

Kultura Černa Voda III, koja je nastala u donjem Podunavlju kao reakcija lokalnih zajednica na pritiske nomada iz južnoruskih stepa, kao i kulturne uticaje iz anadolsko-egejskog područja, probila se već u prvom stoleću 3. milenija pre nove ere kroz tesnace Karpata i zahvatila Banat od Vršačkih brda do ušća Tise u Dunav. Sa stadima i velikim brojem konja, nosioci ove kulture zadržali su se nekoliko generacija u južnom Banatu, što dokazuju njihova malena naselja i skromna staništa koja su otkrivena u Vršcu i okolini, kod Kovina i Zrenjanina.[4] Dolaskom ovih stranaca prekida se tradicionalna proizvodnja kvalitetne keramike, odnosno započinje izrada posuđa od zemlje izmešane s peskom, koje se ukrašava nalepljenim trakama, otiscima noktiju, češljastim instrumentom i cik-cak ili spiraloidnim urezima. Keramika s ovim obeležjima, otkrivena u Šumadiji (Divostin, kod Kragujevca), Pomoravlju (Bubanj) i na Kosovu (Gladnice, kod Gračanice), pokazuje da se kultura Černa Voda III u jednom trenutku proširila daleko na jug, verovatno pod pritiskom njoj srodne ali znatno ekspanzivnije badenske kulture.

Badenska kultura formirana je na severozapadnom obodu Panonske nizije kalemljenjem stepskih elemenata na još vitalno stablo tradicionalne kulture ovog područja (pozna lenđelska kultura, kultura levkastih pehara). Ne zaboravljajući predačka znanja, a preuzimajući od stepskih nomada veštinu odgajivanja konja i zaprežna kola, zajednice koje su živele severnije od Blatnog jezera, između Tatra i istočnih ogranaka Alpa, uspele su da ostvare sasvim osobenu kulturu i da sebi obezbede vodeću ulogu u kulturno-istorijskim zbivanjima prve polovine 3. milenija pre naše ere. Mada su im konji i goveda predstavljali najveće blago, nosioci badenske kulture ne samo što nisu zanemarivali ostale privredne delatnosti već su neke i unapredili. Oni su prvi u ovom delu Evrope koristili životinjsku snagu za vuču, a znali su, čini se, i za plug. Kako okolne zajednice nisu raspolagale njihovim znanjima i veštinama, badenska etno-kulturna grupa brzo je počela da se širi na sve strane, posebno ka jugu, prema ušću Save u Dunav.[5]

Za razliku od silovitog i brzog prodora stepskih nomada, badenske zajednice su se sporo kretale ka južnom obodu Panonske nizije. Na teritoriji Srbije najpre se pojavljuju u jugozapadnoj Bačkoj (oko Deronja i Karavukova), i to u malim grupacijama. Delimično iz ovog jezgra, a delimično novim talasima kolonista iz matične oblasti, badenska populacija je vremenom zaposela mnoga područja u Bačkoj, Banatu i Sremu, tako da su se u senci njihove kulture našle sve domorodačke zajednice severnije od linije Sava-Dunav. Na osnovu arheološke građe nije moguće tačno oceniti kakav je bio odnos između došljaka i domorodaca. Jedino je izvesno da je u celoj Panonskoj niziji prihvaćen način života badenske populacije, kao i njihovi proizvodi, na prvom mestu raznovrsno posuđe, koje je često efektno ukrašeno kanelurama, zarezima i punktiranjem. Za razliku od ostalih badenskih područja, gde su posvedočena naselja sa solidno građenim kućama, nekropole s velikim brojem grobova inhumiranih ili spaljenih pokojnika i raznovrsni keramički proizvodi (antropomorfne urne, dvodelne zdele), u Sremu i južnom Banatu otkrivena su samo mala naselja, koja su se sastojala od većih poluukopanih koliba (Dobanovci, Gomolava, Perlez, Zemun), pojedinačni grobovi sa inhumacijom (Bogojevo) i jednolično glineno posuđe (šolje u vidu glavice luka).[6] Očigledno je da su se badenske zajednice koje su naselile južni rub Panonske nizije našle daleko od matičnog područja, da su na plodnom zemljištu pokraj Save i Dunava prihvatile od domorodaca nove životne navike i da su stoga postale konzervativne i inertne. Samo zahvaljujući ovoj okolnosti, teritorije južnije od Save i Dunava ostale su pošteđene badenske invazije.

Dok je badenska etno-kulturna grupa zaposedala ravničarske terene Panonske nizije, zajednice južnije od Save i Dunava postepeno su menjale tradicionalnu kulturu i prihvatale nove oblike društveno-privrednog života. U neposrednom dodiru s nosiocima kulture Černa Voda 111, kao i pod posrednim ali snažnim uticajem egejske kulture ranog bronzanog doba (Troja 1-11, ranoheladska kultura 1-P), domorodačke zajednice južnog Pomoravlja preobrazile su svoju kulturu (kultura Bubanj-Hum I), i to na taj način što su odbacile sve elemente vezane za tradicije finalnog neolita (uglačane kamene sekire, keramičke proizvode pečene na visokoj temperaturi i ukrašene grafitom, pastoznom bojom ili pozlatom), a dalje razvijale samo one elemente koji su odgovarali duhu novog vremena. Tako kultura Bubanj -Hum I prerasta u kulturu Bubanj-Hum II, koju pretežno karakterišu oblici preuzeti delimično iz stepske kulture (bušeni kameni čekići, posuđe od neprečišćene i nedovoljno pečene zemlje), a delimično iz egejske kulture (tanjiri i konične zdele zaravnjenog oboda sa prevlakom bez sjaja, ukrašeni urezivanjem ili inkrustacijom). Nastala pod tuđinskim uticajima, ova kultura nije mogla da zrači na većim prostranstvima niti da se samostalno dalje razvija, već se relativno brzo našla u izolaciji na prostoru između ušća Nišave i Sofijskog polja.

Zajednice koje su naseljavale severnije oblasti, Šumadiju i istočnu Srbiju, živele su u senci svojih moćnih suseda na levoj obali Dunava badenske etno-kulturne grupe – sve dok se iz Oltenije nije probila jedna sveža populacija iz okvira takozvane Kocofeni kulture. Ovi polunomadi, koji su najradije boravili na mestima pogodnim za napad ili odbranu (uzvišice, pećine, visoke rečne terase, rečna ostrvca), raspolagali su kamenim bojnim sekirama i metalnim bodežima. Njihova snaga nije bila samo u oružju već i u mnogim dobrima koja su preuzeli iz kultura stepskih područja i egejsko-anadolske oblasti. Svoje posuđe su ukrašavali, kao i stepski nomadi, otiscima vrpce ili su ga oblikovali po uzoru na egejsko- -anadolske keramičke forme i glačali do metalnog sjaja.[8]

Zajednice Kocofeni kulture bile su prve koje su oblike anadolsko- -egejske kulture ranog bronzanog doba prenele u srednje Podunavlje. Na teritoriji Srbije, one se najpre pojavljuju u blizini Gvozdenih vrata (Donje Butorke, kod Kladova) i u Timočkoj krajini (Veljkovo, Štubik, Zlotska pećina), a zatim se kreću dalje uz Dunav i Timok, gde se stapaju s lokalnim zajednicama i zajedno s njima ostvaruju, najkasnije oko 2500. godine pre n. e., sasvim osobenu, takozvanu kostolačku kulturu. Pri ovoj kulturnoj sintezi, prednost je data anadolsko-egejskoj komponenti, dok su elementi stepske kulture zanemareni. U užem pojasu duž Dunava, veoma brzo niču mnogobrojna naselja kostolačke kulture, s prostranim i solidno građenim nadzemnim kućama pravougaonih osnova, ali sa apsidom u začelju. Ove kuće su gotovo identične sa kućama kakve su u isto vreme građene u Egeji, posebno u okvirima ranoheladske kulture. Podražavanje oblika iz riznice egejsko- -anadolske kulture ranog bronzanog doba ogleda se i u oblikovanju i dekorisanju keramičkih proizvoda. Posebno su omiljeni konični pehari s velikim trakastim drškama koji imitiraju metalne vaze, a za toreutiku se povezuje i osobena tehnika ukrašavanja kostolačke keramike (punktiranje, brazdasti zarezi, graviranje, inkrustacija), kao i ornamentalni motivi (šahovska polja, trouglovi i cik-cak linije u frizovima ili metopskim poljima). Da su se pripadnici kostolačkih zajednica i sami bavili metalurgijom, pokazuju tragovi rudarstva na Šupljoj steni ispod Avale, gde su otkriveni strm hodnik i terasa poduprta gredama, kao i ostaci manjeg rudarskog naselja. Žitelji naselja kraj Dunava i njegovih pritoka bavili su se uz stočarstvo i zemljoradnjom, što potvrđuju nalazi jednoredne i dvoredne pšenice u kućama kostolačke kulture na Gomolavi.[9]

Kako su kostolačke zajednice razvile raznovrsne privredne delatnosti i kako su se sastojale od pripadnika različitih etničkih grupacija, to su i na terenima van užeg pojasa Podunavlja lako nalazile mogućnosti za opstanak, kao i mnogobrojne srodnike. Stoga su se ove zajednice veoma brzo proširile, i to na zapad - do središta Slavonije i severoistočne Bosne, na sever – do Slovačke, i na jug – sve do Metohije. Sastav kostolačkih zajednica postao je na ovim prostranstvima još složeniji, dok je njihova kultura postepeno gubila stara i dobijala nova obeležja. U Šumadiji došljaci podižu privremena naselja na zaravnjenim brežuljcima (Komarice i Korićani, kod Kragujevca) i proizvode keramiku s pojednostavljenom dekoracijom, dok se u južnom Pomoravlju prožimaju s nosiocima kulture Bubanj-Hum II, usled čega se na ovom području formira posebna varijanta kostolačke kulture. Dalje na jugu, u Metohiji, mada podižu velika naselja i grade prostrane kuće (Hisar, kod Suve reke), kostolačke zajednice ne uspevaju da obogate svoje stvaralaštvo. Na krizu kostolačke kulture u perifernim oblastima njenog rasprostiranja ukazuje i pojava nekropola s grobovima spaljenih pokojnika u severoistočnoj Bosni (Dvorovi, kod Bijeljine) i istočnoj Srbiji (Padina, u Đerdapu).[10] Dok su živele u matičnom području, u sređenim životnim okolnostima, kostolačke zajednice su svoje mrtve polagale u grob u zgrčenom položaju i time ih trajno vezivale za zavičajnu zemlju. U vreme velikih pokreta, kad su se rasule po tuđim krajevima i našle pred nizom problema, one su, međutim, počele da spaljuju pokojnike, tj. opredelile su se za pogrebni ritual, koji je, iako uliva osećanje veće slobode i kosmopolitizma, uvek motivisan velikim strahom od života.

Dalji razvoj kostolačke kulture prekinut je oko 2300. godine pre n. e. novim talasom stepskih nomada koji je zapljusnuo ogromnu teritoriju i prouzrokovao ne samo krizu u lokalnim kulturama jugoistočne Evrope već i propast velikih središta kulture bronzanog doba Egeje (razaranje Troje IIg). Sad već obogaćene mnogim kulturnim dobrima, stepske zajednice probile su se ovog puta daleko na zapad, do Alpa i severne Italije, a na jug - do primorja Crne Gore i ostrva u Jonskom moru. Pošto su težile da se što pre domognu izlaska na Jadransko more, one su se na teritoriji Srbije zadržale samo da odaju počasti onima koje je smrt zadesila na putu. U selu Barama, kod Kragujevca, otkriven je pod velikom humkom grob neke istaknute ličnosti. Pokojnik je sahranjen s bogatim nakitom od zlata kakav se sreće samo u oblastima koje su znatno udaljene od centralnobalkanskog područja, u Anadoliji (Troja IIg) i Zakavkazju (Tepe Hisar). Gotovo istovremen kneževski grob pod humkom u Tivatskom polju, u kome su nađeni srebrna sekira i zlatan bodež, pokazuje da su se iz središta Šumadije ove nomadske grupacije brzo spustile Drinom i Pivom do Jadranskog mora."

Nov prodor stepskih nomada imao je dalekosežne posledice: široko je otvorio put daljim etno-kulturnim pokretima, aktivirao je lokalne zajednice zapadnih oblasti Balkanskog poluostrva i izazvao dugotrajnu krizu u kulturi ranog bronzanog doba severne Egeje. Izlaskom na Jadran, stepske grupacije uspostavile su najkraću komunikaciju između Podunavlja i Mediterana. Time su omogućena živa etno-kulturna strujanja od Transdanubije do obala zapadne Grčke, iz kojih su nastale dinamične kulture takozvanog vučedolskog kulturnog kompleksa. S druge strane, posle propasti Troje II, koju je prouzrokovao prodor nomadskih grupacija iz Zakavkazja, počela je kriza ne samo u kulturi ranog bronzanog doba anadolsko-egejskog područja već i kulturama u jugoistočnim oblastima Balkanskog poluostrva zavisnim od nje, na prvom mestu, u kulturi Ezero-Mihalić u Maričkoj dolini. Zajednice na teritoriji Srbije, zbog slabljenja svojih jugoistočnih suseda, i same su izgubile kontakt sa egejsko-anadolskim područjem i delimično potpale pod uticaj osnaženih populacija zapadnijih oblasti Balkanskog poluostrva, prvenstveno nosilaca vučedolske kulture.

Vučedolska kultura, sa centrima na području Slavonije, samo je najkarakterističniji predstavnik opšteg kulturnog preporoda ostvarenog na prostoru između Transdanubije, Alpa i Jadrana, i to zahvaljujući komunikacijama koje su uspostavljene između Podunavlja i istočnog Mediterana. Lokalne zajednice ovog prostornog područja preuzele su od stepskih populacija društveno uređenje i metalurška znanja, a do ostalih dobara su došle ili oživljavanjem tradicije ili pod uticajem kulture zemalja koje zapljuskuje Jonsko i Egejsko more. Živa metalurška delatnost, dokumentovana lokalnim livnicama, ubrzala je proces društvenog raslojavanja, odnosno omogućila je da se izdvoji sloj veštih ratnika koji se odvojio od zemljoradnika i zanatlija i dobio privilegiju da živi u prostranim kućama na utvrđenim ćuvicima ili strmim lesnim platoima. Vučedolske zajednice pojavile su se najpre u Sremu (Gomolava, Šančine kod Belegiša, Pećine kod Vrdnika), a vremenom su zaposele južni Banat (Pančevo, Vršac), kao i veći deo Šumadije (Jasik, Đurđevačka glavica). Dok u Sremu vučedolska kultura zadržava sve odlike kulture matičnog, slavonskog područja (keramički proizvodi raskošno dekorisani duboreznom tehnikom i inkrustacijom), u Šumadiji i zapadnoj Srbiji ona se javlja u osiromašenim formama, što je siguran znak da su na ovim područjima i domoroci bili uključeni u zajednice došljaka. Grobovi pod humkama u Batajnici i Vojki pokazuju da su se nosioci vučedolske kulture i u Sremu osećali kao stranci. Dok su vučedolske zajednice u matičnom području sahranjivale svoje starešine i članove njihovih porodica u nekoj vrsti podzemnih odaja, u Sremu su mrtve spaljivali i zasipali velikim humkama. Isti pogrebni ritual dokumentovan je i u Šumadiji (humka II u Barama, kod Kragujevca), ali su ovde uz spaljenog pokojnika položene keramičke posude na kojima je jedva primetan uticaj iz vučedolskog kruga.[12]

Neizvesno je šta se u to vreme događalo u ostalim oblastima Srbije, posebno u brdskim predelima Sandžaka, u južnom Pomoravlju i severnom Banatu. Na osnovu kulture narednog razdoblja – ranog bronzanog doba – može se pretpostaviti da su domorodačke zajednice iz ovih područja u poslednjim stolećima 3. milenija pre nove ere samo pritajile svoje snage, jer su kulture ranog bronzanog doba u Srbiji najvećim delom njihovo delo.

Početak 2. milenija pre nove ere obeležen je etno-kulturnom stabilizacijom u gotovo svim oblastima jugoistočne Evrope. Na jugu Balkanskog poluostrva, odmah posle naseljavanja najstarijeg grčkog etničkog sloja, započinje, oko 1900. godine pre n. e., nov kulturni uspon (srednjoheladska kultura), a u srednjoj Evropi, iz sudara poslednjih većih migracionih pokreta stepskih nomada sa istoka i nosilaca kulture zvonastog pehara sa zapada nastaje snažna i stabilna unjetička kultura.[13] Zajednice koje su živele na teritoriji Srbije za dugo vreme, sve do približno 1250. godine pre n. e., nisu neposredno ugrožavali njihovi bliži i dalji susedi; ovu srećnu okolnost one su najpre iskoristile da se osamostale, a tek zatim su prihvatile razna dobra vodećih kultura - egejske i srednjoevropske - i uključile se u kulturno-istorijska zbivanja razvijenog bronzanog doba.

Proces osamostaljenja zajednica na teritoriji Srbije tekao je na približno isti način, ali je dao različite rezultate. U svim oblastima oživljuje prastara tradicionalna kultura finalnog neolita, uz pokušaj da se ona usaglasi sa životnim navikama stečenim tokom bakarnog doba. Kako, međutim, kultura finalnog neolita nije bila jedinstvena i kako su invazione kulture bakarnog doba na razne načine menjale privredno-društveni život lokalnih zajednica, na teritoriji Srbije ni u osvit novog razdoblja nije mogla biti ostvarena jedinstvena kultura.

Kriza minulih stoleća prebrođena je gotovo istovremeno u svim delovima Srbije. Najkasnije oko 1900. godine pre n. e. obrazuju se prva žarišta kulture bronzanog doba, i to u severnom Banatu (moriška kultura), Sremu (vinkovačka kultura), severozapadnoj Srbiji (kultura Belotić-Bela Crkva) i južnom Pomoravlju (kultura Bubanj-Hum Š-Donja Slatina). Ove kulture imaju vlastita obeležja, ali kako se razvijaju na teritoriji koja povezuje srednju Evropu sa jugom Balkanskog poluostrva, sve primaju uticaje iz kulturnih središta ovih oblasti – unjetičke i heladske kulture - zbog čega ih odlikuje i niz zajedničkih karakteristika (iste vrste metalnih predmeta, monohromna keramika bez ukrasa).

Moriška kultura, koja je oformljena u močvarnim predelima između Zlatice i Moriša, tešnje se vezuje za davno iščezli svet finalnog neolita nego za bliska zbivanja krajem bakarnog doba.[14] Poput svojih dalekih prethodnika – nosilaca Bodrogkerestur kulture – moriške zajednice su sahranjivale pokojnike u zgrčenom položaju, a uz njih su stavljale bogate darove: keramičko posuđe, oružje i raznovrstan, često i zlatan nakit. Burni događaji prethodnih stoleća – prodori badenske, kostolačke i vučedolske kulture – nisu ostavili gotovo nikakvog traga u moriškoj kulturi; njeni stvaraoci se opet čvrsto vezuju za zemlju, neguju dobre odnose sa susedima i gomilaju bogatstva. Iako su zaposedale relativno malu teritoriju, moriške zajednice su tokom celog ranog bronzanog doba uspele da sačuvaju etno -kulturni integritet.

Istorija moriške kulture može se rekonstruisati prvenstveno na osnovu nalaza sa velikih nekropola koje su otkrivene u međurečju Zlatica -Moriš-Sarazek. Antropološke analize skeleta sa ovih nekropola pokazale su da je moriška populacija bila heterogena, da su u njoj u većem procentu zastupljeni dolihokefali mediteransko-nordijskog tipa, a u manjem - brahikefali i kromanjoidi. Istraživanjem velike nekropole u Mokrinu, kod Kikinde, prikupljeni su podaci koji omogućuju da se nasluti struktura moriških zajednica. Na ovoj nekropoli otkriveno je 312 grobova u vidu dubokih pravougaonih raka, koje su ukopane na približno podjednakoj udaljenosti jedna od druge, i to tako da formiraju paralelne redove pravca sever-jug. Pokojnici su polagani u grob uvek na bok, u zgrčenom položaju, lica okrenutog ka istoku, a pri tom se strogo vodilo računa da muškarci budu orijentisani glavom ka severu, a žene ka jugu. Pokojnici, posebno žene i deca, sahranjivani su s raznovrsnim nakitom od bakra, zlata, kaolina, kosti, životinjskih zuba, školjki i puževa, a kraj glave im je stavljano keramičko posuđe, najčešće lončići i zdele. Samo u nekoliko grobova otkriveno je oružje (bakarne sekire, bodeži) i oruđe (dleta, igle).[13]

Pogrebni ritual i raspored grobova na nekropoli u Mokrinu pokazuju da su se članovi zajednica koje su tokom ranog bronzanog doba naseljavale severni Banat strogo diferencirali prema polu, tj. da su muškarci i žene različito društveno vrednovani. Kako su prilozi u grobovima žena raznovrsniji i bogatiji od priloga u grobovima muškaraca, izvesno je da su žene bile cenjene, ali je malo verovatno da su zauzimale vodeći položaj u društvu. Na osnovu činjenice što su na nekoliko nekropola moriške kulture otkriveni grobovi muškaraca čije je grudi krasila velika i na poseban način ukrašena zlatna ploča (Sunčev disk?) može se pretpostaviti da je na čelu zajednica stajao sveštenik kome je poveravana sva sakralna i svetovna vlast. Na postojanje jednog snažnog autoriteta ukazuje i podatak da su pokojnici, bez obzira na imovinsko stanje, sahranjivani u pravilnim redovima i uvek na isti način. Jednoobrazna orijentacija pokojnika (lice uvek okrenuto ka istoku, muškarci glavom ka severu, a žene - ka jugu), proističe sigurno iz sasvim određenih predstava o značenjima kardinalnih strana sveta. Možda se verovalo da je istok, odnosno Sunce, sveopšte ishodište, da muškarcima pripada sever i sve što se za njega idejno vezuje, na prvom mestu nebo, a ženama - jug i njemu idejno pripadna zemlja s vegetacijom. Da se u okvirima moriške kulture uspostavila jedna viša, apstraktnija religioznost, zasnovana prvenstveno na simbolima, pokazuju i sakralni rogovi (simbol ujedinjavanja polova) i jelen (simbol večne obnove života), prikazani na keramičkim posudama koje su otkrivene na nekropoli u Mokrinu. Na ovim novim religioznim shvatanjima, kojima je strano sve što je ovozemaljsko i čulno, zasniva se religija gotovo svih kultura bronzanog doba.

Uprkos preuzimanju mnogih dobara od bližih i daljih suseda, moriške zajednice su tokom perioda od približno pet stoleća sačuvale osobenost svoje kulture. Za zlato, koje je dobijano ispiranjem peska iz zlatonosnih karpatskih reka, pribavljane su sa juga skupocene kaolinske perle, a sa severa, uglavnom iz oblasti unjetičke kulture, raznovrstan nakit i oružje (ukrasne igle, torkvesi, naočarasti privesci, trougaoni bodeži i drugo). Prilivom ovih dobara vremenom je, ipak, zaustavljen razvoj moriške kulture, tako da je ona sredinom 2. milenija pre n. e. postala najkonzervativnija kultura u Panonskom basenu.

Zajednice centralnobalkanskog područja još su brže odbacile teret koji su im nametnuli nosioci invazionih kultura bakarnog doba. Već početkom 2. milenija pre n. e. u južnom Pomoravlju i na Kosovu formira se kultura Bubanj-Hum III koja je toliko slična znatno starijoj lokalnoj kulturi Bubanj-Hum II da deluje kao njen neposredni produžetak.[16] Iako se razvijala u vreme kad se u srednjoj Evropi i Egeji uveliko koristi bronza, okarakterisana je tradicionalnim oruđem i oružjem od kamena, kosti i jelenskog roga. Zajednice kulture Bubanj-Hum III dugo su živele u miru, ali i u izolaciji; odsečene kako od velikih metalurških centara u alpsko-karpatskom prostoru tako i od kulture razvijenog bronzanog doba Egeje, one nisu mogle da razviju složenije ekonomsko-društvene odnose, već su se vratile davno prevaziđenom načinu privređivanja – obradi zemlje i uzgajanju stoke. Prisnije kulturne veze uspostavljene su najpre s jugozapadnijim, a nešto kasnije i s jugoistočnijim oblastima. Tako se u starijoj fazi. kulture Bubanj-Hum III pojavljuju dvouhi keramički lončići zaobljenog dna, koji su tipičan proizvod zajednica zapadnih delova Egejske Makedonije i Pelagonije (Armenohori kultura), dok mlađu fazu, zastupljenu na lokalitetu u selu Slatini, kod Leskovca, karakterišu šolje i zdele sa čepastim ukrasima na drškama, kakve se u većem broju nalaze u naseljima bronzanog doba Maričke doline. Kako se ovi uticaji sa jugozapada i jugoistoka vezuju za kulture koje su, takođe, izolovane i konzervativne, to i kultura zajednica južnog Pomoravlja i Kosova zadržava sve do sredine 2. milenija pre n. e. arhaična obeležja.

Znatno složeniji i za budućnost značajniji procesi odvijali su se u zapadnijim oblastima, duž komunikacije koju su stepski nomadi uspostavili krajem bakarnog doba između srednje Evrope i Jadranskog mora. Zajednice brdskih područja u Polimlju i Podrinju, kao i one u ravnicama Srema i Bačke, ostale su i u prvim stolećima 2. milenija pre n. e. vezane za ovu komunikaciju, zbog čega se i njihova kultura razvijala kako pod srednjoevropskim tako i egejsko-anadol&kim uticajem. Kako su podsticaji iz novih kulturnih centara bili, međutim, posredni, stanovništvo ovih oblasti zadugo nije moglo da izmeni društveno-privredne odnose koje je prihvatilo od stepskih nomada i nosilaca vučedolske kulture. Iz tih razloga se i u kulturi ranog bronzanog doba na području Polimlja do Transdanubije uočavaju oprečne tendencije, stalno kolebanje između starog i novog. U zabitim, brdskim predelima zapadne Srbije, tradicija se upornije održava, dok se u Sremu, Bačkoj i Transdanubiji, zahvaljujući ravničarskim terenima i mnogim komunikacijama, brže prihvataju razne novine. Kulturno jedinstvo se iz ovih razloga brzo narušava: u zapadnoj Srbiji se uobličava kultura Belotić-Bela Crkva, a u Sremu, Bačkoj, Slavoniji i Transdanubiji – kultura Vinkovci-Šomođvar.

Nosioci kulture Belotić-Bela Crkva bili su polunomadi koji su živeli u malim kolibama od trošnog materijala i proizvodili arhaično, mahom kameno oruđe i oružje (kremeni noževi, kameni čekići), kao i jednostavno, neukrašeno posuđe od nedovoljno prečišćene zemlje (krčazi, dvouhi pehari).[17] Neopterećeni posedom, oni su sa svojim stadima često menjali ispaše i mesta boravka. Najradije su se kretali po prostranim visoravnima Starog Vlaha, gde su na prirodno zaštićenim terenima podizali naselja, a na istaknutim grebenima i kosama sahranjivali svoje mrtve. Kako su duboko verovali u zagrobni život, nisu štedeli ni vreme ni trud da svakom članu zajednice obezbede trajan i nadaleko vidljiv nagrobni spomenik u vidu velike humke. U širem pojasu Polimlja i Podrinja, na visokim površima i kosama, uočavaju se, često na malom rastojanju, stotine i stotine nekropola koje se sastoje od desetak humki različitog prečnika i visine. Humke su u većini slučajeva porodične grobnice: u njihovom središtu sahranjen je muškarac, a oko njega žena i deca. Na osnovu ovih nekropola može se zaključiti da su zajednice kulture Belotić-Bela Crkva bile relativno male, odnosno da su se sastojale od desetak patrijarhalnih porodica. Čini se da su te porodice vodile samostalan život, jer je i u okvirima jedne iste nekropole svaka humka individualizovana ili posebnim konstrukcijama ili osobenim pogrebnim ritualima. Pokojnici su sahranjivani u zgrčenom položaju ili su spaljivani. Kako su ove razlike u pogrebnom ritualu svakako motivisane posebnim ideološko-religijskim shvatanjima, to je izvesno da je u kulturi Belotić-Bela Crkva, već od njenih početaka, postojala određena privredno-društvena ili etnička podvojenost.

Slična podvojenost uočava se i u kulturi Vinkovci-Šomođvar.[18] Na nekropolama ove kulture, na primer, na Gracu u Belegišu (istočni Srem), otkrivene su, uz grobove pokojnika sahranjenih u zgrčenom položaju, i keramičke urne sa ostacima spaljenih pokojnika. Čini se da su zajednice koje su svoje mrtve sahranjivale u zgrčenom stavu bile i u kulturi Vinkovci-Šomođvar i u kulturi Belotić-Bela Crkva zastupnici arhaičnih društveno-privrednih odnosa i tradicionalne religije. Primećuje se da ova konzervativna struja vremenom slabi, odnosno da njeni predstavnici ili menjaju stare životne navike ili se povlače preko Drine i Lima na područje između Javora, Romanije, Durmitora i Sinjajevine, gde s lokalnim, takođe konzervativnim zajednicama uspostavljaju tzv. glasinačku kulturu. Tim događajem završava se starija faza ranog bronzanog doba. Tokom mlađe faze ranog bronzanog doba, koja otpočinje najkasnije oko 1600. godine pre n. e., zajednice u zapadnoj Srbiji, Šumadiji, Sremu i većem delu Bačke i Banata, koje su stolećima, još od vremena dezintegracije vinčanske kulture bile razjedinjene i desetkovane, opet su se udružile i ostvarile jedinstvenu, tzv. vatinsku kulturu.[19]

Ovaj etno-kulturni preporod počeo je na prostoru od središta Šumadije do južne Bačke, a zatim je brzo, za vreme dve ili -tri generacije, zahvatio i susedna područja – delove Slavonije, zapadnog Srema, Pomoravlja i gotovo ceo Banat. Arheološka građa, prikupljena istraživanjem najstarijih vatinskih naselja (Milića gradina u selu Ljuljacima, kod Kragujevca;

Popov Salaš i Feudvar, severno od Novog Sada), pokazuje da je stabilizacija nove kulture obezbeđena na taj način što su se zajednice Šumadije, istočnog Srema i južne Bačke opet usredsredile na svoje tle i njegova bogatstva. U pomenutim naseljima, podignutim na dominantnijim uzvišicama, živelo se generacijama, i to isključivo od prinosa sa okolnih njiva i ispaša. Metalni predmeti bili su retkost, ali je u prostranim kućama četvorougaonih osnova, s podovima od naboja i zidovima od pletera, proizvođen velik broj raznovrsnih alatki od lokalnih sirovina: kremena, vulkanskih stena, rožine i kosti. Na Milića gradini nađena je tako velika količina kamenog oruđa i predmeta vezanih za tkačku radinost da je očigledno da su određeni proizvodi bili namenjeni razmeni.[20] S druge strane, nalazi žitarica, žrvnjeva, kao i velike količine kostiju divljači, ukazuju na oživljavanje dugo zapostavljenih delatnosti - zemljoradnje i lova. Očigledno je da nosioci vatinske kulture odustaju od takmičenja sa onim svojim susedima koji su raspolagali sirovinama potrebnim za metalurgiju, odnosno da se oslanjaju na bogatstva sopstvene zemlje. Zbog takve usmerenosti oni su morali da se opredele za sedelački život i miroljubive odnose sa susedima, da uspostave privredno-društvene odnose koji u mnogo čemu podsećaju na one iz vremena finalnog neolita.

Usredsređivanjem na lokalne sirovine, pripadnici vatinskih zajednica postali su izuzetno spretni u obradi kamena, kosti i rožine, a i nenadmašni majstori u oblikovanju glinenog posuđa. Iz tih razloga, keramika, a ne predmeti od metala, postaje glavno obeležje vatinske kulture. Dvouhi, oštro profilisani lončići, pehari na koničnoj nozi, amforice s poklopcem i dvojni sudovi iz vatinskih naselja i grobova imaju razigrane, barokne forme, a ukrašeni su plastičnim rebrima, širokim kanelurama i urezima. Nov keramički stil prihvatile su ne samo zajednice većeg dela srpskog Podunavlja već i one koje su naseljavale oblasti južnije od Zapadne Morave. Vatinske zajednice brzo su pristupile razmeni dobara sa okolnim grupacijama. Od svojih severoistočnih suseda, od nosilaca tzv. Otomani kulture, prihvatile su nove vrste bronzanog oružja i zlatnog nakita - sekire s dugim cevastim usadnikom, raskošno dekorisane bodeže, ukrase za kosu i aplike za odeću. Bogatu dekoraciju, koja je krasila pribavljeno bronzano oružje i zlatni nakit, vatinske zajednice su prenele na svoje proizvode, na glineno posuđe i raznovrsne predmete od kosti. S druge strane, razmenom dobara sa severozapadnim susedima, nosiocima tzv. Seksard kulture, na području Bačke (Odžaci, Karavukovo, Popov Salaš) i Srema (Gomolava, Belegiš) stiže posuđe sasvim novih oblika (pehari, urne s levkastim vratom), ukrašeno belom inkrustacijom. Lokalne vatinske zajednice nisu pasivno preuzimale dobra iz susednih kultura već su ih vešto integrisale u sopstveno stvaralaštvo. Tim plodonosnim kulturnim prožimanjima obeležen je početak srednjeg bronzanog doba u srpskom Podunavlju.

Napomene:

1 O promeni opšte klime (atlantik – subboreal) krajem 4. i početkom 3. milenija pre n. e., kao i kulturnim prilikama ovog razdoblja u jugoistočnoj Evropi, vid. R. Tringham, nav. delo 205.

2 Opširnije o ovim kretanjima: M. Gimbutas, The Begining of the Bronze Age in Europe and the Indo-Europeans, The Journal of Indo-european Studies, 1-2 (1973) 157-179.

3 O humkama stepskih odlika i ostalim oblicima stepske kulture na teritoriji Srbije opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 28O-285; D. Srejović, Humke stepskih odlika na teritoriji Srbije, Godišnjak XIII Centra za balkanološka ispitivanja, 1976, 117-13O; B. Jovanović, Tumuli stepske kulture grobova jama u Podunavlju, Starinar 26 (1975) 9-22.

4 M. Medović, Die Černavoda III – Kultur im jugoslav/ischen Donaugebiet, Istraživanja 5 (1976) 105-110. Opširnije o kulturi Černa Voda: S. Morintz – P. Roman, Aspekte des Ausgangs Äneolithikums und Bronzezeit in Rumänien, Dacia 13 (1968) 61-71.

5 O genezi i oblicima badenske kulture opširnije: J.Neustupny, Zur Entstehung der Kultur mit kannelirter Keramik, Slovenska Archaeologia 7 (1959); J.Banner, Die Peceler Kultur, Archaeologia Hungarica 35 (1956).

6 O badenskoj kulturi na tlu Srbije opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 226-235; b. Jovanović u Praistorija Vojvodine 154-16O.

7 O kulturi Bubanj-Hum II opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 182-183, sa citiranom celokupnom stručnom literaturom.

8 O Kocofeni kulturi opširnije: P. Roman, Cultura Co÷ofeni, Bucureõti 1976.

9 O kostolačkoj kulturi opširnije: B. Jovanović u Praistorija Vojvodine 16O-169, ca celokupnom starijom stručnom literaturom.

10 O nekropolama kostolačke kulture: M. Kosorić, Praistorijska nekropola u selu Dvorovima kod Bijeljine, Članci i grada za kulturnu istoriju severoistočne Bosne 6 (1965) 83; B. Jovanović, Obredi sahranjivanja u kostolačkoj kulturi, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja 14 (1976) 131-142.

11 M. Parović-Pešikan – V. Trbuhović, Iskopavanja tumula ranog bronzanog doba u Tivatskom polju, Starinar 22 (1971) 128-141.

12 O vučedolskoj kulturi opširnije: N. Tasić, Badenski i vučedolski kulturni kompleks u Jugoslaviji, Dissertationes IV, Beograd 1967; M. Garašanin, Praistorija I, 235-24O; B. Jovanović u Praistorija Vojvodine 169-175, ca citiranom celokupnom literaturom.

13 O počecima bronzanog doba u Evropi vid. opširnije: M. Gimbutas, Bronze Age 32-47.

14 U starijoj stručnoj literaturi, moriška kultura najčešće se naziva perjamoška ili mokrinsko-perjamoška kultura. Opširnije o ovoj kulturi: M. Garašanin, Praistorija I, 240-246; N. Tasić u Praistorija Vojvodine 196-207.

15 Rezultate arheoloških i antropoloških istraživanja nekropole u Mokrinu objavili su M. Girić, odnosno G. Farkas i P. Liptak u monografiji Mokrin, Dissertationes XI, Beograd 1971.

16 O kulturi Bubanj-Hum Š-Donja Slatina opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 184; 293-298: O nalazištima ove kulture na Kosovu vid. D. Srejović, Karagač and the Problem of the Ethnogenesis of the Dardanians, Balcanica 4 (1973) 41-43.

17 O kulturi Belotić-Bela Crkva opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 253-266 (sa citiranom starijom literaturom).

18 O kulturi Vinkovci-Šomođvar opširnije: N. Tasić, Praistorija Vojvodine 189-196.

19 O istorijatu istraživanja vatinske kulture, kao i složenoj problematici koja se za nju vezuje, vid. opširnije: M. Garašanin, Praistorija I, 319-336.

20 D. Srejović, Milića gradina u Ljuljacima, Arheološki pregled 7 (1965) 54-55. O nalazima iz Feudvara i Popovog salaša vid. R. Rašajski – M. Šulman, Praistorijska gradina Feudvar, Rad Vojvođanskih Muzeja 2 (1953); M.Medović, Popov Salaš, Arheološki pregled 5 (1963) 25-26.

// Projekat Rastko / Arheologija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]