|
|
 |
|
|
Elektronsko izdanje:
|
Štampano izdanje:
|
Sadržaj:
Prije
mnogo, mnogo godina zemlja i nebo bili su pokriveni plaštom koji ih je činio nevidljivim.
Pod njim su spavala mora, planine, šume, životinje i ljudi; spavale su zvijezde,
mjesec i sunce, koji se još nisu bili rodili. Spavali su i disali jedni kraj drugih,
svaki u svom snu kao u kolijevčici-arci, plutajući beskrajnom pučinom tišine kamo
nikad nije zalutao ni jedan zemaljski i nebeski stvor.
U jednoj pećini, koja je također bila nevidljiva, kao i sve na svijetu, spavali su velika majka Oa i veliki otac Ae sa svoje sedmoro djece, četiri sina (Ie, Oe, Ue i Ee) i tri krasotice kćeri (Ea, Ua i Ia). Spavali su i sanjali jedni druge, pećinu u kojoj su ležali, bistro, plavo nebo nad njom i smaragdno more što se pjeneći penjalo sve do njihove nastambe, tople i vlažne, u utrobi planine, žamoreći i drobeći svoje kristale u blještavoj svjetlosti.
Sanjali su i oblake u hladnim visinama: kako se ljuljaju i plove vukući za sobom svoje mreže, spletene od milijuna i milijuna kapljica, u koje se hvatalo sve što bijaše pod njima.
Jednom su sanjali stablo, najstarije i najljepše, koje plodove doji mlijekom, kao Oa, i dali su mu ime Smokva, jer se u zvuku te riječi krila njegova tajna.
Svemu što su sanjali nadijevali su imena kako bi se, u snima njihovih razgovora, razlikovalo od drugog, i kako bi njegova tajna, u zvučnoj krletci riječi-imena, bila zauvijek sačuvana.
Sanjali su travu, cvijeće i voće najrazličitijih oblika, mirisa i boja, nebrojeno kamenje, pijesak, zmije i leptire čija su krila bila posuta sunčevom i mjesečevom prašinom. Sve se to blistalo u njihovim snima, šarenilo se, raslo i bujalo, prelijavajući se jedno u drugo, miješajući se i prožimajući; prelo je, tkalo i vezlo svakojakim nitima u svakojakima nijansama – jedan, njihov zajednički, veliki san.
No, svaki je od njih sanjao i neke svoje sne, posebne, u kojima je lutao daleko od drugih i iz kojih se vraćao u onaj zajednički, kao što se vraćamo kući, krcat darova, poslije dugog, nepredvidivog i punog opasnosti, putovanja.
Oe, drugi sin, koji je spavao na prostirci od mahovine u zapadnom kutu pećine, sanjao je šume, mračne i neprohodne, pune zlih, čudovišnih bića koja su vrebala odasvud. Ali on je bio hrabar dječak, širokih ramena i jakih ruku, i ničega se nije bojao. Jezivi krici i smijeh koji su kao usijani bodeži parali smolasti šumski mir, da je sve sijevalo od iskrica, od kojih bi se svima digla kosa na glavi, samo da su ih čuli, njemu su bili čak i smiješni. Zato je strah, koji je u njegovom snu imao oblik džinovskog šišmiša, bježao pred njim i krio se u najdubljim i najmračnijim jamama, u gustišima i trulim, šupljim deblima drveta oborenih od starosti, gdje mu je i mjesto, jer strah ne voli hrabre i nema nikakvu moć nad onima koji su ga vidjeli.
Oe se družio s olujom. Znao je njenu tajnu i često se vraćao iz svog sna džepova punih gromova, da bi sa braćom igrao klikere.
Ie, koji je bio stariji, a spavao je na medvjeđim kožama rasprostrtim na sjeveru, sanjao je snjegove, irvase širokih rogova, ledene bregove što sjaje poput zrcala, u čijoj su se dubini odslikavali oblaci i blijedo, ljubičasto nebo. Sanjao je zimu u bundi od pahuljica, medvjeda, lisicu i zeca u bijelom krznu. Sve što je on sanjao bilo je bijelo, blijedo i prozračno, osim debelih crnih tuljana ispruženih na ledenjacima.
Iz svojih sanjačkih lutanja donosio je smrznuti dah divljih i nemilosrdnih vjetrova sjevera koji su jahali na snježnim konjima, a bili su sinovi Mećave, opake čarobnice od čijeg se glasa svemu živom ledila krv u žilama. Samo Ieu nije mogla ništa jer je znao njenu tajnu.
Na ležaju od cvijeća, u istočnom kutu pećine sanjača spavao je Ue. Sanjao je grimizne i žute sne koji su tako mirisali da je sva pećina njima odisala; i da je tko bio tada budan na svijetu, ma kako daleko, mogao je oćutjeti njihov miris.
On je sanjao tigra, koji je bio žut, kao i slon, i sve životinje iz njegovog sna, čak i orao, koji ga je učio letjeti. Jednoga dana, igrajući se, jer sanjači nikada ništa drugo nisu ni radili u svojim snima nego se igrali, Ue ih je sve prebojao i ukrasio šarama, jer bio je majstor boja i znao je njihovu tajnu, kao i tajnu mirisa svega što postoji.
Ee, najmlađi, dječačić u čijem se pogledu – toplom i mekom kao najfinija svila, satkana od prvih poljubaca rose na jutarnjem lišću i od šaptanja proljetnog lahora što jedva dodiruje vrhove stabala u večernjoj rumeni – sve topilo od milja, spavao je na samom ulazu u pećinu, na goloj, slatkoj zemlji. Sanjao je mora, koraljne grebene što izranjaju iz ružičastih valova, čudesne školjke bisernice, rakove, ribe, hobotnice, divovske lignje. Sanjao je palme, agave, veselog, malog majmunčića, kako se njiše na svom repu, zakačenom za granu velike lijane, i lava, cara životinja, koji mu je prilazio nježno se umiljavajući, makar je bio golem i strašan. Ee je znao tajnu ljubavi. Sve je volio pa su i njega svi voljeli, čak i grozno čudovište Jam, plamenih zjenica, u utrobi zemlje, od čijeg se pogleda sve pretvaralo u pepeo. Zato je, dok bi Eeu šaptalo svoje ognjene sne, spuštalo kapke, i riječi su iz njegovih usta, sličnih provaliji, ispadale u obliku malih, crnih ugaraka, da ga ne oprže.
Najstarija krasotica kći, Ea, bujne smeđe kose koja se poput mnoštva ustalasanih brzica rušila niz njena ramena i leđa, krupnih, zelenih očiju i malih, napučenih usnica, hitra i spretna, u svome snu nikada nije mirovala.
Od latica cvijeća, travki, listića, od sunčeve i mjesečeve pređe tkala je najfinije i najljepše tkanine od kojih je krojila i šila odjeću za sanjače. Spremala je tako ukusna i slatka jela, tako krepka i mirisava da im ni mrtvi, da ih je tada bilo, ne bi mogli odoljeti.
Ea je znala tajnu ukusa.
Ua, zlatokosa djevojčica, vitka i nježna poput grančice ljiljana, sanjala je sunce, mjesec i zvijezde. A da ih nije bila sanjala, u snu sanjača ne bi bilo ni dana ni noći, jer ih nitko, osim nje, nije bio sanjao.
Nosila je samo bijele i plave haljine od izatkanog zraka, ponekad ukrašene pojasom duginih boja, i crni ogrtač izvezen zvijezdama.
Ona je znala tajnu vremena i čas kad će se probuditi, ali to nikome nije mogla kazati jer nije sanjala riječ kojom bi se ta tajna mogla izreći, a znala je i da je neće ni sanjati jer je riječ njezine tajne bila tako velika da nije mogla stati ni u jedan san, čak ni u njen, koji je bio jedan od najvećih.
Najmlađa krasotica kći, Ia, svjetlosna pahuljica, čiji je smijeh zvonio kao srebrni i zlatni zvončići, kao biserni praporci na zvjezdanim kolima, u svom je snu imala takav glas da bi se, kad bi zapjevala, sve na svijetu zaustavilo, zemlja i nebo, oblaci, vode i svaka travka, prepuštajući se radosnom treperenju od koga je počinjalo sjati. Čak bi i srca, na čas, prestala kucati, u strahu da ne poremete sklad njene pjesme. Ia je sanjala harfu. Napravila je od svoje kose razapete na tanki mjesečev luk, koga joj je Ua bila poklonila. Ona je znala tajnu pjesme tajnu muzike u čijem se ritmu sve kreće, i tajnu smijeha.
Oa je sanjala ljude: bijele, crne, crvene, žute; muškarce i žene; male i velike; s malim i velikim očima, ušima, nosevima, usnama, svim što imaju. Sanjala ih je toliko da su ubrzo napučili sve predjele na zemlji, koje su njena djeca bila sanjala, i počeli se tući i otimati o sve što je bilo oko njih, premda je mjesta bilo dovoljno i svega u izobilju. Ali, oni su htjeli i ono što im nije trebalo, i svaki je mislio da na to ima pravo jer je bolji od drugih, i tražio je da to priznaju, da mu se dive i da ga obožavaju, kao da nisu isti, da mu služe, padaju pred njim na koljena i ljube skutove njegove odjeće. I što je koji bio gluplji, ružniji i bezumniji, to je žešća u njega bila ta strast i uvjerenje da je baš on, pomazan uljem milosti, izabran i pozvan da svojoj nedorasloj i nedostojnoj braći, u sjajnom zrcalu svog veličanstva, pokaže njihovu rugobu i bijedu. I, što je bilo najčudnije, neki su čak i uspijevali! Oa je vidjela da su njezini snovi podivljali, ali nije mogla ništa, ni prestati da ih sanja, jer je bila zaboravila njihovu tajnu.
Ae, veliki otac, sanjao je da bdije nad snovima svoje žene i djece, da se koji ne bi izgubio i zaboravio, i tako bio sanjan uzalud, jer su svi snovi morali biti sačuvani za buđenje. Ae je, naime, znao da će se probuditi, samo nije znao kad, kao njegova kći Ua, ali je zato znao tajnu svakog sna kao i tajnu smisla svih njihovih snova zajedno, a to je bila tajna nad tajnama, najveća i najsvetija od svih tajni, i on je čuvao kao zlatni ključić u svome srcu. I da je, ni na trenutak, ne smetne s uma, nikada nije sanjao ni jedan drugi san, osim toga, jednog.
Ništa se nije desilo: zemlja i nebo i dalje su bili pokriveni plaštom koji ih je činio nevidljivim, ali vrijeme njihovog sna bilo je isteklo i oni su otvorili oči. I zatvorili ih, jer ništa nisu vidjeli i mislili su da sanjaju.
Onda je Ua, koja je jedina znala, pljesnula rukama. I zvuk dođe izvana. Shvatili su. Tada je ustao Ae, veliki otac, i strgnuo s njihove pećine, sa zemlje i neba onaj plašt, smotao ga i dao Ei. Prvi put se vidješe izvan sna, zagrliše se i izljubiše. Ae zatim reče:
- Hodite da vam pokažem vaše sne!
I povede ih po zemlji i nebu pokazujući im što su sanjali, jer je on znao tajnu svakog sna. A oni su se radovali gledajući svoje ostvarene sne, kao da ih prvi put vide, i zahvaljivali su Aeu što ih je sačuvao. Samo Oa, čiji su sni bili podivljali, prozlili se i digli jedni na druge, prijeteći da se unište, jer je bila zaboravila njihovu tajnu, velika majka reče:
- Vidite i sami, moji su nesretni sni ostali divlji i nedosanjani jer sam zaboravila njihovu tajnu. Djeco moja, prije no što odemo iz ovog sna, koji je sada pocijepan, učinimo još nešto: naučimo ova stvorenja da se u njemu traže i ostavimo im ga u nasljeđe. Dat ću im malo od svoje tajne snivanja da se sami sanjaju, jer tu je negdje njihova tajna.
Tad pristupiše njezini sinovi i kćeri, i svaki od njih dade po malo svoje tajne sirotim Oinim stvorenjima. A to su bile: tajna oluje, tajna mećave, tajna boja i mirisa, tajna ljubavi, tajna ukusa, tajna vremena, tajna pjesme i muzike i tajna smijeha. Ae ih sve zaključa zlatnim ključem u njihovo srce.
Zatim odjenuše haljine, ogrtače, rukavice i kape nevidljivke koje im Ea bijaše skrojila od onog plašta, i pošto postadoše nevidljivi, kao što su uvijek i bili, odoše tko zna gdje, da sanjaju neke druge sne.
Jer oni su sanjači. Žive u snu. Buđenje im je smrt, iz koje se ponovo rađaju, drukčiji, u snu koji počinje i ima svoj kraj, kao sve na svijetu, čak i traganje za tajnom, našom tajnom, u snu koji je sanjala Oa, a sad ga sanjamo mi, dragi moji, sanjači.
Nekoć
davno – svijet je bio ogroman vrt, pun mirisa i boja nad kojim je sunce neprestano
sjalo, a kiša je padala iz bijelih, svilenkastih oblaka i svojim draguljnim kapima
umivala i umivala sve, da se nigdje nije mogao naći ni trun nečistoće.
Usred vrta rastao je i cvjetao najveći i najljepši od svih cvjetova, čije su latice bile od čiste svjetlosti pa nije imao sjenke, a ime mu je bilo Ljubav.
U krunici cvijeta Ljubavi spavao je dječak neusporedive ljepote i sisao njegov slatki sok, od koga su mu snovi bili tako slatki da je iz njih kapala neizreciva sladost u snove ljudi koji su tada živjeli, i u njihovim srcima taložio se med ljubavi.
Kad bi se probudili, riječi i osmijesi bili su im slatki, slađi od najslađeg voća što je raslo svuda po vrtu, na stablima vječno zelenim i punim sočnih plodova, jer tada još nije bilo bolesti, starosti i smrti..
Ove kćeri zla spavale su u svojim crnim kolijevkama-sjemenkama, plutajući bijesnim oceanom što se iza ograde vrta, spletene od ruža penjačica i srebrnastih tuja, prostirao u beskraj.
Tu je živjela Nea, najznatiželjnija od svih djevojčica i dječaka koji su ikada živjeli. Bila je toliko znatiželjna da je ništa na svijetu nije moglo zadovoljiti. Prešetala je sav vrt, pregacala sve rječice kristalnog žubora koje su njime tekle, svaku je travku dodirnula, svaki cvijet omirisala, sa svakom pticom zapjevala. I nije joj bilo dosta! Naučila je govor kamenja, lišća i buba, i govor Vjetra, pa ga je bez prestanka zapitkivala o onome što se zbiva tamo odakle dolazi. A to je bio blag vjetar, proljetni, jer u vrtu je bilo uvijek proljeće, i nježno joj je šaptao na uho igrajući se pramičkom njene kose.
Pričao joj je o svemu, samo ne o onome što je iza ograde od ruža i tuja. A nju je baš to zanimalo.
Često je prilazila toj ogradi i osluškivala. Činilo joj se da tamo, iza, počinje neki drugi svijet, jer su odatle dolazili čudni zvukovi, šumovi kakvi se nisu mogli čuti u svem vrtu.
Molila je Vjetar da je podigne na vrh ograde, da bi vidjela taj novi svijet, i oči su joj pri tom sjale kao dva dragulja. Ali Vjetar je samo uzdisao. Volio je Neu i bojao se da joj se što ne dogodi.
– Tamo je zlo – govorio je.
– Što je to zlo? – pitala je Nea. I, ne sačekavši odgovor, uzvikivala:
– Pokaži mi zlo! Molim te, pokaži mi ga!
Toliko ga je molila i toliko mu se umiljavala, nazivajući ga najljepšim i najslađim imenima koja je mogla smisliti, da nije imao kud i – popustio je.
Svojim nevidljivim rukama pažljivo ju je obuhvatio oko struka i digao visoko, visoko, na jednu granu što je stršila nad ponorom.
Širom rastvorenih očiju gledala je golema brda vode kako izranjaju iz dubina sa trubama i zastavama od pjene što su vijorile na vjetru, i silno tutnjeći i ričući ustremljuju se na nebo, puno istih takvih, golemih, sjajnih brda što su se grmeći, urličući i sijevajući u bezumnoj srdžbi, rušila njima u susret.
Ali nije se bojala, jer u vrtu ljubavi nije bilo straha i njeno je srce bilo puno slatkoće. Taj prizor stravične ljepote bio je opio njenu dušu.
Jedan se ogroman val zakotrljao iz daljina i pljusnuo o obalu tako žestoko da je smočio njenu haljinicu i u krilu joj ostavio tri male, crne sjemenke, glatke i sjajne kao biseri. Stavila ih je na dlan i dugo im se divila.
– Ponijet ću ih sobom, kao dar! – reče Vjetru.
– Baci ih! – šapnu on. – To su sjemenke, zla! Mila Nea, ako ih uzmeš, sve će cvijeće povenuti i slatki med ljubavi ogorčat će u tvome srcu, i u srcima svih ljudi. Vrta više neće biti.
Ali ona se smijala, jer nije znala što je zlo, šta znači "povenuti" i "ogorčati" i "neće biti". Stoga ih je stisnula u šačicu i nipošto nije htjela da ih ispusti.
Vjetar je uzalud šaptao, uzdisao i molio. Napokon ju je uzeo u naručje i spustio, jer bilo je vrijeme snu i sva su djeca već spavala na mekoj mahovini, pod stablima, i lizala slatki med ljubavi koji je neprestano kapao iz sna onoga dječaka.
Čim je osjetila tlo pod nogama, otrčala je i legla, jer je bila umorna.
Sirota Nea, u snu se njena šačica rastvorila i iz nje su ispale one sjemenke. Pošto padoše na meko, vlažno tlo, učas proklijaše.
Kad su se djeca probudila, sunca nije bilo. Teški, crni oblaci zakrilili su nebo i lijevala je kiša, hladna i bez sjaja. Divlji je vjetar jurio vrtom otkidajući glave cvjetovima, čupajući lišće i travu. Rječice kristalnog žubora bile su se zamutile i izašle iz svojih korita, valjajući blatne valove, rušile su i nosile sve pred sobom. Otpale su latice cvijeta Ljubavi i u ljudska se srca naselio strah.
Tad je prvi put požutjelo lišće, istrulio plod, prvi se put netko razbolio, ostario i umro.
A Nea? Ona je odrasla i postala djevojka. Zaboravila je govor kamenja, lišća i buba, i govor Vjetra. Sirota Nea, sada je znala što je zlo. I nije više bila znatiželjna.
Sjedila je pod smokvom ili u kući, ako je bilo hladno, jer svi su već imali kuće od drveta i zemlje, i svoju veliku bol pretakala u pjesmu. A to je bila najtužnija i najljepša od svih pjesama ikad spjevanih, jer je u njoj bio gorki med njene ljubavi. Mnogi su je slušali, liječeći tugu ljepotom.
Dječak, onaj što je spavao u krunici cvijeta koji nije imao sjenke, probudio se u opustošenom vrtu, među prestrašenim ljudima, i zaplakao. Plakao je i plakao dok se nije sav rastopio u suzama.
Te suze bile su slatke sjemenke ljubavi što padoše u srca ljudi. Kad koja proklija u nekome, lice se njegovo zasije a riječi i osmijeh postanu slatki, kao što su bile slatke riječi i osmijesi onih koji su živjeli u vrtu ljubavi.
Dječak iz cvijeta s laticama od čiste svjetlosti, bez sjenke neusporedive ljepote – sanja u njemu.
Ne budite ga.
Živjeli
ribar i ribarica i imali tri kćeri: Jutarku, Podnevku i Večerku. Sve tri su bile
krasotice i glas o njima daleko se čuo, sve do Morskoga Cara, gospodara dubina
u njegovom dvorcu na dnu mora.
– Dovedite mi Jutarku, Podnevku i Večerku! – reče Car svojim vitezovima, delfinima.
– Morski Care, gospodaru dubina – rekoše vitezovi – rado bi te poslušali, ali ne znamo kako?!
– Moje sirene će ih domamiti – reče Car. – Njihovom glasu nitko se ne može oprijeti!
Čim su se ribar i ribarica te večeri otisnuli na pučinu, more se oko njih zasrebrilo od riba. Ali mreže im zadugo ostaše prazne. Tek pred zoru se napuniše, da su ih jedva vukli.
Za to vrijeme delfini i sirene doplivaše do obale.
– Juu-tar-kaaa! Poo-dnev-kaaa! Vee-čer-kaaa! – dozivale su sirene svojim čarobnim glasovima.
– Tko nas to zove usred noći? – pitale su se Jutarka, Podnevka i Večerka.
– Čiji su to glasovi što tako umilno zvone?
– Pogledajmo! – reče Jutarka. – Nešto me vuče k njima!
– I mene! – reče Podnevka. – Moram izići!
– Majko i oče, oprostite! – reče Večerka. – Znam da se ne smijemo odazivati strancima, i razum to mi govori. Ali zašto već ustajem i žurim u susret neodoljivom?
Vani je bilo mračno jer nije bilo mjeseca niti kakvog drugog svjetlila. Nisu vidjele čak ni jedna drugu.
– Gdjeee steee?! – povikaše u tmicu.
– U Luuči-ciii! – stiže odgovor. – Poo-žuu-ri-tee!
I, premda je put bio nevidljiv, one potrčaše i za čas se stvoriše u lučici. Tu ih ugrabe delfini i odmah zarone s njima na dno.
Kad su se ribar i ribarica vratili, koliba je bila prazna. Ni traga njihovim kćerima. Zvali su ih, zvali i tražili, sve dok su imali snage – uzalud.
– Nikad ih više neću vidjeti! – zavapi na kraju ribarica i gorko zarida.
– Smiri se! – reče joj muž. – Ja znam tko će nam pomoći!
– Nesretnice! – prekori ga ona. – Tko bi pomogao siromašnim ribarima u nevolji?!
– Slušaj! – reče ribar. – Kad sam bio mlad, lovio sam daleko od obale, gdje se drugi nisu usuđivali, i moj je ulov uvijek bio najbogatiji. Jedne noći otišao sam dalje no ikad, ali ništa nisam ulovio. Tužan i umoran skupio sam mreže, kad u njima – tri ribice, koraljna, zlatna i srebrna. Čim sam ih izvukao zavikaše :
– Stani, mladiću! Nismo mi ribice! Mi smo tri zvjezdice, nebeske sestrice! Pusti nas!
– Gle! A želja? – upitah (jer sam se sjetio bajke o ribaru i ribici koju svi mi znamo). – Zar mi nećete ispuniti ni jednu želju?
– Ovo nije bajka – reče koraljna ribica. – Mi ne ispunjavamo želje!
– Onda vas neću pustiti! – rekoh.
– Dat ćemo ti po jednu krljušt – reče tad zlatna ribica – pa, kad budeš u nevolji, čiju baciš u more doći će da ti pomogne.
– A gdje su te krljušti? upita ribarica brišući suze.
– Tu! – reče ribar – u kožnoj kesici koju nosim pod vratom. Pa skine kesicu, razdriješi je i istrese na dlan tri sjajne, sićušne krljušti. Čim ih ribarica ugleda, pukne joj pred očima.
– Ah! – usklikne i skoči kao oparena. – Sad se sjećam! Ja sam Vjetrova Sestra! One su ukrale moj plašt dok sam se kupala na pučini. Zato su se i zaplele u tvoju mrežu! Platit će mi! – I posegne za krljuštima.
No, ribar hitro zatvori šaku.
– Čekaj! – reče. – A naše kćeri?
– One su već u biserima! – reče ribarica, jer je kao Vjetrova Sestra odjednom mogla vidjeti sve što zaželi, osim svog krilatog plašta koji je bio nevidljiv.
– Iako si Vjetrova Sestra – reče ribar – ti si moja žena. Sjedni i čekaj me!
Pa ode i baci u more krljušt koraljne ribice. Istog trena ona se pojavi pred njim.
– Zašto me zoveš? – upita.
– Morski Car oteo mi je kćeri – reče ribar – i zatvorio ih u bisere. Pomozi mi da ih nađem!
– Čula sam za to – reče koraljna ribica. – Baš traži novog rizničara. Ako požuriš, još možeš dobiti tu službu. Ali moram te pretvoriti u lignju, jer svi rizničari su lignje. Kao čovjek i onako tamo ne možeš.
– Dobro – reče ribar i, pretvoren u lignju, zapliva za ribicom.
Najzad stigoše pred dvorac u podnožju neke bijele planine što je tako sjala da su ribara-lignju zapekle oči, pa je morao pustiti malo crnila. Dvorac je sav bio obrastao koraljima, morskim ružama, ljiljanima i svakojakim čudnim rastinjem koje se nigdje drugdje ne može vidjeti.
– Ja ne mogu dalje – reče ribica. – Kada te straža upita što tražiš, reci da si novi rizničar pa će te propustiti. I, zapamti, dok si u dvorcu, nikoga ništa ne pitaj – sve će ti se samo kazati. Takav je zakon. I ribica nestane.
– Što tražiš, lignjo? – Upita rak-stražar koji se odnekud stvorio pred ribarom-lignjom, škljocnuvši kliještima.
– Ja sam novi rizničar – reče ribar-lignja.
– Onda prolazi! – reče stražar i propusti ga
– Ti si, dakle, novi rizničar! – dočeka ga dvorska domaćica, džinovska hobotnica Gargarela. – Upamti, nisi više obična lignja, nego carska, a, pošto ćeš čuvati bisere, zvat ćeš se Biserka! I povede ga u riznicu, na njegovo mjesto, u tristo trideset treću odaju, gdje su bili pohranjeni biseri.
– Ovdje ima mnogo rizničara – reče – i ni jedan ne zna što čuva drugi. Samo car zna što krije riznica, zato ne budi ljubopitljiva! I još nešto, jesi li vidjela onu bijelu planinu pred dvorcem? To su kosti rizničara koji nisu uspjeli sačuvati što im je povjereno. Imaj to na umu! Imaš li što pitati?
– Nemam – odgovori ribar, sjetivši se ribičina savjeta.
– Dobro – reče ona i ostavi ga samog.
– Sirote, sirote, sirote moje kćeri! – zajauče ribar kad je Gargarela otišla i zagrli bisere obavivši ih svojim pipcima, jer nije imao ruke.
– Oče! – obradovaše se, ali i rastužiše Jutarka, Podnevka i Večerka.
– Mili oče! Zar i ti ovdje? Zatvoren na ovom strašnom mjestu gdje nema sunca ni mjeseca, niti ikakve radosti za nas, ljude?!
– Ludice! – reče im otac. – Došao sam da vas povedem kući!
U tome času vrata se otvore i uđe Morski Car da prebroji bisere. Ribar se otrgne od svojih kćeri i duboko mu se pokloni. Pri tome pusti malo crnila da sakrije zbunjenost.
– Dobro čuvaš moje bisere, Biserka! – reče Morski Car. – Zato ću ti otkriti njihovu tajnu: To su najveći i najljepši biseri u cijelome moru. U svakome od njih je krasotica! One su kćeri siromašnog ribara i Vjetrove Sestre kojoj su nestašne zvjezdice ukrale plašt pa je zaboravila tko je. Ova rumena je Jutarka, ova zlatna Podnevka, a ova srebrnasta Večerka. Kad su se rodile, one zvjezdice što su njihovoj majci ukrale plašt, stavile su im u usta klice ključeva jutra, podneva i večeri. Rastu im pod jezikom. Kad napune petnaest godina, a to je prekosutra – sazrit će. Nastupat će vrijeme da preuzmu svoju ulogu ključarica, jer su se ključevi kojima su dosadašnje ključarice otključavale jutro, podne i večer istrošili, a drugih nema. Na svijetu će vječno biti noć! Želiš li što pitati?
– Ne želim – reče ribar-lignja.
– Mudra si – reče Car – Biserka. Ne volim pitalice!
Zatim prošeta odajom, vidje da su biseri na broju i ode.
– Što ćemo sad? – upitaju Jutarka, Podnevka i Večerka svoga oca.
– Ništa vi ne brinite – reče im on. – Čim dvorski trubač odsvira san, pozvat će zlatnu ribicu.
Tako i učini. Čim je dvorski trubač odsvirao san i svi se u dvorcu povukli u svoje odaje, na spavanje, ribar baci zlatnu krljušt. Istog časa stvori se pred njim zlatna ribica.
– Zašto me zoveš? – upita.
– Izvedi moje kćeri i mene odavde! – zamoli je ribar.
– Lakše je ući, nego izaći – reče zlatna ribica. – Ako me otkriju, nema spasa ni meni, ni tebi, ni njima. Zato slušaj! Pažljivo slušaj Cara kad ti sutra bude pričao o biserima. I ništa ga ne pitaj. On će ti sam otkriti tajnu kako se odavde izlazi. To je jedna riječ koja sve otvara. Pazi da ti ne promakne! Ja ću se sakriti u tvoju kesicu s crnilom, zato ga sutra ne puštaj!
– Ako te slučajno pita za mene, jer ničije se prisustvo u dvorcu ne može sakriti, kaži da si me sanjao.
– S kim si to prošle noći govorila, Biserka? – upita sutradan Morski Car, čim stupi u odaju.
– Morski Care, gospodaru dubina – reče ribar-lignja duboko mu se poklonivši. – Sanjala sam zlatnu ribicu i s njom govorila u snu.
– Loš san! – reče Morski Car. – A o čemu ste govorile?
– Oprosti jadnoj lignji! – zamoli ribar-lignja, kao stideći se. – Sve sam zaboravila! Sjećam se samo da sam se probudila od straha jer mi se učinilo da čujem lopove.
– To Gargarela obilazi hodnicima dok drugi spavaju da ne bi tko nepozvan ušao – nasmije se on. – Vidim da su moji biseri sigurni, zato ću ti pričati dalje:
– Još dva dana zriju ključevi pod jezikom krasotica. Svi već znaju da sam ih oteo. Nastala je panika. Ali što bi vrijedilo i da ih izbacim na žalo? Nitko ih osim mene ne može osloboditi! One su u biserima i tu će zauvijek ostati! Ja sam sad gospodar jutra, podneva i večeri! Pogledaj!
I Morski Car tada izgovori jednu riječ od čijeg zvuka zadrhte zidovi, vrata se sama otvore a biseri, u kojima su bile ribarove kćeri, omekšaju i poput svilenih koprena spuznu s njih na tlo.
Ribar, Biserka, od silnog čuda i uzbuđenja zaboravi sve, pa i tu riječ, i skoro poleti u zagrljaj svojim kćerima, ali odjednom stane, sjetivši se. A Car ih već ponovo zatvori u bisere.
– Želiš li što pitati? – upita Morski Car.
– Morski Care, gospodaru dubina – reče ribar-lignja, koji je tako silno želio da ga upita koja je to riječ koja sve otvara da se sav zgrčio od bola – ja nemam riječi! – I htjedne pustiti malo crnila da sakrije očaj, ali ga ribica, bocnuvši ga perajom, podsjeti da ne smije.
– Ali ja imam! – reče Morski Car i nasmije se. Zatim prošeta odajom, vidje da su svi biseri na svome mjestu i izađe.
– Sve je propalo! – krikne ribar kad je Car otišao. – Umakla mi je riječ koja sve otvara! Nikada nećemo odavde izaći!
– Šuti! – zapovjedi mu ribica. – Cmizdravče! Zamalo si nas sve upropastio! Ja sam upamtila riječ! Kad trubač odsvira san progutaj bisere!
I odista, čim je dvorski trubač odsvirao san, ribica izađe iz kesice s crnilom a ribar proguta bisere, koji mu jedva skliznuše kroz grkljan jer su bili veliki.
Ribica tad prošapće čarobnu riječ od koje zadrhte zidovi i vrata se sama otvore. Oprezno, da ih ne primjeti Gargarela, obavijeni oblakom crnila, išuljaju se iz dvorca.
Ali, biseri su bili tako teški u ribarovoj, lignjinoj utrobi da se on ubrzo umorio i nije mogao dalje. Legao je na dno. Uzalud ga je zlatna ribica bockala perajom da požuri. Nije mu mogla pomoći jer je neprestano morala ponavljati čarobnu riječ da im se putevi ne bi zatvorili.
Ribar je bio očajan. Mislio je da je sve gotovo i već je vidio svoje kosti na vrhu bijele planine, svoje kćeri zauvijek zatvorene pod okom prave Biserke i vječnu noć koja se spušta na svijet kao crni, mrtvački pokrov, kad se sjeti srebrne ribice. Skupi svu snagu i ispljune iz usta srebrnu krljušt.
Stvori se pred njim srebrna ribica.
– Zašto me zoveš? – upita.
– Pomozi mi da doplivam do obale jer više nemam snage! – zamoli je ribar.
I srebrna ga ribica uhvati za jedan od pipaka i stane vući.
Njihov se bijeg ubrzo otkrio. U dvorcu je nastala uzbuna. More se uzmutilo i uspjenilo, podiglo goleme valove koji su se bijesno propinjali, rikali, grmili i udarali na sve strane, svjetlucajući tisućama očiju i palacajući jezicima kao strašne nemani. Delfini i sirene, rakovi, sipe, hobotnice, džinovske meduze, ribe-kopljanici, sva vojska Morskog Cara krenula je u potjeru.
Srećom, ribar i ribice već su bili blizu i Vjetrova ih je Sestra spazila s obale.
– Plašt je u pećini, pod stijenom! – dovikne joj je srebrna ribica. – Požuri!
Ona strča u pećinu, hitro ogrne svoj krilati plašt i poleti im u susret.
Već su se blistava kliješta jednog raka-oklopnika stezala nad glavom ribara-lignje kad ih stiže i iznese.
Čim stupi na suho, ribar se ponovo pretvori u čovjeka i iz grla mu ispadnu biseri. Njegova ih žena uhvati u kecelju i unese u kuću. Za njom uđe ribar i dvije prekrasne djevojke, zlatokosa i srebrnokosa, a za njima i koraljnokosa.
– Oprosti nam! – zamole one Vjetrovu Sestru. – Htjele smo se samo našaliti kad smo ti ukrale plašt, a poslije smo se bojale tvoje osvete.
– Niste vi krive – reče im ona. – Ja sam Vjetrova Sestra i morala sam provesti neko vrijeme na Zemlji, gdje se rađaju ključarice, jer muž moj, ribar, živi tu. Njegovo srce je sjemenka, hrana klicama ključeva što rastu u ustima naših kćeri. Sve ovo je davno zapisano u Knjizi zvijezda, pohranjenoj na nebu. Tu je i priča o biserima, uvijek ista, samo su junaci drugi. Zar niste i vi bile u njima zatvorene?
Morski će Car, jednom, možda zauvijek oteti ključarice, jer kažu da i to piše. Ali mi ćemo tada već biti daleko. Više vam ne mogu reći.
Zlatna ribica onda izgovori riječ koja sve otvara i biseri, u kojima su bile Jutarka, Podnevka i Večerka, odjednom omekšaju i poput svilenih koprena spuznu s njih na tlo.
Svi se tad izgrle i izljube. Zvijezde još rekoše da će te noći bdjeti sa svojim nasljednicama, jer ima tajni u koje nitko, osim njih, ne smije biti upućen, i povuku se s njima u sobu.
– Sutra će naša kći otključati jutro – reče Vjetrova Sestra svome mužu, ribaru. – Sprema se svečanost. Sva nebeska bića, vjetrovi i zvijezde bit će na okupu. I mi ćemo biti tamo. Ti nisi više ribar, nego otac nebeskih ključarica i moj muž, Vjetrov zet. Zauvijek ćemo napustiti ovaj kraj, kolibu, barku i mreže.
– Ja sam čovjek – reče ribar. – Ribar sam i volim ovaj kraj naše ljubavi, i barku, i mreže. Volim i tebe, i naše kćeri, ali ne mogu živjeti na nebu, u dvoru tvoga oca. Oprosti mi tu slabost! Ti si mi žena, i, ako i ti mene voliš, ostat ćeš sa mnom a naše će nam kćeri dolaziti kad obave svoje nebeske poslove.
– To vrijeme je prošlo – reče Vjetrova Sestra. – Volim te, ali patila bih da ostanem, a patnja ubija ljubav. Svako od nas pripada drugom svijetu, ali ima jedan koji nam je zajednički. U njemu ćemo nastaviti živjeti skupa s našim kćerima – to je san. Čim usniš, bit ću tu i sve će biti kao prije.
Ribar se probudio sam. Nebo je bilo čisto i plavo kao oči Jutarke, posuto zlatnim iskricama. I njemu se učini da vidi svoju kći kako otvara koraljnu kapiju jutra i pušta sunce u svijet, a sva nebeska bića, vjetrovi i zvijezde podižu čaše pune svjetlosti i nazdravljaju danu i životu koji se rađa.
I osmjehne se. Jedan mu dašak vjetra dodirne usne. Možda poljubac? Bio je budan, a činilo mu se da sanja. U snu mu se činilo da je budan. I tako, na kraju, nije više znao kad je budan a kad sanja, san i java su se stopili.
Opet je živio sa svojom ženom ribaricom, Vjetrovom Sestrom, i kćerima krasoticama, kao što živi i sad. Na javi, ili u snu? Zar to nije isto?
Mačijim
kraljevstvom – koje se prostiralo uzduž obala rijeke Zo, što je nekoć tekla oko
Zemlje i mogla se vidjeti čak s Mjeseca, kao blistavi pojas u kome odsijevaju
zvijezde – vladao je Veliki Mijao.
Veliki Mijao bio je brižan i dobar kralj i želio je sreću svojim podanicima. Zato im je zabranio da misle, jer od toga boli glava, a moglo bi ih, ne daj Bože, snaći i kakvo gore zlo. On je mislio umjesto njih i sve je sporno sam rješavao.
Mačke i mačci u njegovom kraljevstvu brinuli su samo o tome kako da im kretnje budu što ljupkije, pogledi medniji, hod mekši i lelujaviji a dlaka sjajnija, pa su se neprestano lickali, glackali i mackali, gordo uzvijajući svoje princeske, prinčevske glavice, jer svi su, baš svi, bili kraljevskog roda.
Kad bi se umorili od toga posla, ležali su na svilenim jastucima i prostirkama od perja, kojima su bile zastrte njihove odaje, i sa srebrnih i zlatnih poslužavnika, s vremena na vrijeme, uzimali po komadić mesa, ribe, povrća ili slatkiš (obično čokoladnog miša punjenog orasima), ili pak gutljajčić soka od bubua, voća što je raslo samo u vrtu kralja Mijao i bilo tako zdravo da se nitko tko ga okusi nije mogao razboljeti.
I sretno su živjeli, sve dok je Veliki Mijao hodao po zemlji.
Ali, ni mačji život ne traje vječno, pa ni Veliki Mijao nije mogao na to računati. U tome je i bila njegova muka. Naime, kralj se nikako nije mogao odlučiti – koga od svojih mnogobrojnih sinova da izabere za nasljednika? Ne zato što su oni bili glupi, ružni i zli. Naprotiv, od rođenja, svi su bili pametni, lijepi i dobri.
Samo, nešto im je nedostajalo. Sitnica, ali važna. Veliki Mijao nije ih bio naučio misliti! Nijednog! On je uvijek mislio umjesto svih, pa i umjesto svojih sinova, a sad, kad je ostario, za to više nije imao vremena.
Srećom, oni toga uopće nisu bili svjesni. Živjeli su bezbrižno, u raskoši i ljenčarenju, grickajući svoje čokoladne miševe i srčući slatki sok bubua. I nije im padalo na um da sve to ne pada s neba, da iza svega stoji nečija misao, netko tko bdije da se sav taj red i udobnost, koji im izgledaju prirodni, ne prometne u kaos.
– Kako se toga nisam sjetio? – uzdisao je kralj. I suze su se slijevale niz njegove staračke obraze. – Kad je već tako, nikoga neću izabrati! Neka svi budu moji nasljednici! Svi su zaslužili da budu kraljevi i najbolje će biti da kraljuju zajedno. Više je glava, sad znam, uvijek pametnije od jedne, makar ona bila i kraljevska
Ipak, nije se mogao u to pouzdati.
Strahujući od propasti svog lijepog kraljevstva, koju je sam skrivio, prevelikom željom da narod učini sretnim, brižni i dobri kralj, kome je smrt već polako sklapala oči, nije mogao tek tako otići i ostaviti ih njihovoj zloj sudbini. Želio je da za njim ostane barem nada. Zato pozove svoje sinove i reče im:
– Mili moji, još nisam zgotovio naše kraljevstvo, a smrt je, evo, nestrpljiva i neće više da me čeka. Ali znajte, vratit ću se da ga dovršim, makar za tisuću godina, jer svi poslovi otpočeti na zemlji tu se jednom i svršavaju. Do tada vladajte skupa. Od danas – svi ste kraljevi!
I umre.
A njegovi sinovi? Svaki je od njih, s pravom, smatrao sebe kraljem i tražio od drugih da mu iskazuju počast i slušaju njegove zapovijesti, premda ništa ni za koga nisu činili niti o čemu mislili, jer to nisu ni znali. Vlast im se odmah svidjela, i željeli su je sve više i što veću, pokušavajući uzeti malo i od drugih. Ali, kako ni jedan nije mogao nametnuti svoju volju drugome – posvade se. Kraljevstvo se raspadne na mnogo malih kraljevstva. Zapravo, to i nisu više bila kraljevstva, nego imanja.
Još su neko vrijeme jeli i spavali kraljevski, a kad se sve potrošilo, napustili su dvorac, kraljevske odaje i običaje i, da ne poumiru od gladi, krenuli u lov na prave, žive miševe (nimalo slične onih čokoladnim) i sve što im se činilo da može utoliti glad.
Idući za lovinom, napustili su svoju zemlju uz rijeku Zo, koja je potom nestala, kao da je nikad nije ni bilo.
I dalje su se neprestano lickali, glackali i mackali, što čine i danas, jer žele da ih Veliki Mijao, kada se vrati, zatekne lijepe i čiste, kakve ih je i ostavio. Taj običaj i ponosno, kraljevsko držanje, jedino su još ostali od negdašnjeg života. Sve ostalo je propalo.
Ali sjećanje na sreću i obećanje koje im je dao Veliki Mijao još živi u mačjim srcima. One se nadaju i čekaju povratak svoga kralja, koji će doći, vjeruju, odnekud sa zvijezda. Zato se noću penju na krovove i zagledane u nebo, pune strasne čežnje, zovu ga:
- Mijaoooooooo!
Bio
jedan zec koji nije volio mrkvu. Mrkva! To je za njega bilo nešto najneukusnije,
najružnije i najodvratnije. Od pomisli na nju, od samog spomena njezinog imena
tako bi mu se smučilo da su ga morali škropiti vodom, mahati nad njim listom kupusa
(umjesto lepeze) i davali mu umjetno disanje, jer je od muke padao u nesvijest.
A to se događalo često, često, prečesto. Sudbina se s njim grdno našalila. Naime,
taj zec zvao se – Mrkvoslav!
Moram li vam reći da su mu uši bile tanke i providne kao dva ofucana mišija repa, jer su ga stalno za njih potezali kad bi ga budili iz nesvjestice? Da su mu oči bile mutne, krzno iskrzano a glava puna čvoruga od neprestanog treskanja o zemlju, kad god bi ga pogodila kakva "mrkva"?
Ni u snu nije imao mira. Čim bi sklopio oči – sanjao je mrkve! Male, narančaste mrkvice dolijetale bi odasvud, skičeći i šišteći kao jata šišmiša, dok bi mu velike zujale oko ušiju, teške i spore (zračne krstarice), ili bi se poput bombardera obrušavale na njega.
Budio se mokar od znoja, umorniji nego što je legao.
To nitko ne bi izdržao pa nije ni on. Razbolio se.
Pozvali su liječnika, jednog starog zeca koji je živio na kraju šume i nosio srebrne naočale.
– Uh, uh! – rekao je liječnik kad je ugledao pacijenta. – Kako je mršav!
A glava – sa tim silnim čvorugama, sliči na krompir! To nije krzno, nego otirač! Nikada nisam vidio ovako težak slučaj falimrkvitisa!
Od tih riječi nesretni naš Mrkvoslav padne u duboku nesvijest i nikako nisu mogli da ga povrate.
– Što ćemo sad? – upitaju zabrinuti rođaci.
– Dat ću mu injekciju! – reče liječnik i izvuče veliku, debelu iglu i špricu punu narančaste tekućine. I, baš kad se spremao da je zabode, Mrkvoslav se prene, spazi divovsku injekciju i vrisne:
– Ne!
– Dragi moj – mirno reče liječnik, već naviknut na takve ispade – ovo je jedini način da ozdraviš. – Ili injekcija mrkvitisa, ili mrkva!
– Mrkva, mrkva! – zabrza Mrkvoslav, za svaki se slučaj odmaknuvši od igle što je prijeteći svjetlucala u liječnikovoj ruci. Nije ni primijetio daje mučnina izostala a nesvjestici ni traga.
– Dakle, mrkva! – reče liječnik i izvadi iz torbe jednu mrkvu, opere je i pruži pacijentu.
Mrvkoslav je uze žmureći, bar da je ne gleda, i, premda mu se gadilo, hrabro zagrize.
Kad gle! Uopće nije bila loša! Naprotiv, bila je dobra. Polako otvori oči i pogleda je. To je bila mrkva. Mrkva, a dobra!
– Jesi li ti onaj zec koji ne voli mrkvu? – pitali su ga sutradan novinari koji su došli da ga potraže, čuvši za tako neobičan slučaj.
– Ja? – kao začudi se Mrkvoslav. – Da vi ne bolujete možda od falimrkvitisa? I slatko zagrize jednu veliku, sočnu mrkvu koja mu se našla u džepu.
– Mmmm, njam, njam! – reče mrkvi, kad su novinari otišli. – Nećeš ti meni više u snu zujati oko ušiju!
Bila
je to obična djevojčica, s rujnim obrazima i usnicama malim i nježnim kao ružin
pupoljak. Imala je običnu kosu, meku i sjajnu, kakvu djevojčice obično imaju,
i blistave oči.
Ta djevojčica, koja je bila posve obična, da je nitko ne bi primijetio na igralištu, toliko je bila slična drugima, imala je zlatan osmijeh. Kad bi se osmijehnula sve bi se oko nje pozlatilo, postajalo je zlatno.
Vrt je postao zlatan, sa travama i cvijećem, sa stablima, pticama i leptirima; sa bubama koje su, zlatne, ostale prikovane za tlo. Zlatni su bili i mravi što su žurili svojim mravljim drumom, deblom pinije, i padali su u zlatnu travu kao zlatne kapljice. Čak je i hlad bio zlatan, od zlatne pjene, i nepomično je ležao na zemlji.
Zato se nije smiješila, tužna djevojčica zlatnog osmijeha. Sjedila je u svojoj zlatnoj sobi, na zlatnoj stoličici, i plakala. I ništa je nije moglo utješiti. I nitko joj nije mogao prići.
A Sunce, zlatno Sunce što sja po svijetu, došlo je i na njen prozor. Provirilo je unutra i spazilo djevojčicu, običnu djevojčicu koja je plakala. I posušilo je njene suze. Ona je podigla glavicu i tužno ga pogledala svojim blistavim, vlažnim očima. Sunce se osmijehnulo i reklo:
– Ti si djevojčica zlatnog osmijeha, ali ja sam Sunce! Zlatno sam i znam tvoju tajnu.
– Sve je oko mene mrtvo – uzdahnula je. – Nitko me ne voli.
– Pssst! – šapnulo je Sunce. – Te riječi me bole. Ja ću ti pomoći.
– Kako? – upitala je djevojčica.
– Lijepo – odgovorilo je sunce. – Zar ne pomažem sjemenki da proklija, travki da izraste, pupoljku da se otvori, voćki da sazrije? Rastopit ću tvoj osmijeh i on će postati jezero. Ispit ću jezero i ono će postati svjetlost kojom ću obasjati svijet, i tebe, mala djevojčice.
Tako i učini. Rastopilo je njezin osmijeh i on je postao jezero, veliko zlatno jezero što je izašlo iz njene sobe i potopilo vrt. Sunce ga je ispilo i ono je postalo svjetlost koja je obasjala svijet.
Vrt je odjednom prozelenio, ispunio se cvrkutom i zujanjem. Bube su se razmiljele po tlu, mravi požurili za svojim mravljim poslovima.
Njena soba više nije bila zlatna, ni stoličica na kojoj je sjedila; bila je obična, kao i djevojčica, obična mala djevojčica koja se smijala, smijala.
–
Kuc-kuc – pokuca Sunce na vrata svilene čahure, Leptirovog doma.
Leptir se prene iz sna i zatrepće.
– Kuc-kuc – začuje se ponovo. – Ima li koga unutra?
– Ja sam – reče Leptir pospano – Gusjenica!
– O, gospođice Gusjenice! – reče Sunce – zar mi nećete otvoriti?
– Na žalost! – reče Leptir koji je mislio da je gusjenica. Prejela sam se murvinog lišća i toliko se udebljala da se ne mogu ni pomaknuti!
– Ja ću vam pomoći! – reče Sunce – samo mi otvorite.
– Bolje me pusti da spavam! – reče Leptir molećivo.
– Ali zašto? – upita Sunce.
– Ružna sam! – stidljivo prošapće Leptir.
– Meni to ne smeta! – reče Sunce.
– Ipak – bojažljivo će Leptir – tako sam debela i dlakava!
– Pa šta? – reče Sunce. – Ja vas volim! Otvorite makar prozorčić!
– Dobro – pristane napokon Leptir. – Malo ću ga odškrinuti.
– Oho! – usklikne Sunce kad je provirilo unutra. – "Gospođice gusjenice", mora da ste dugo, dugo spavali kad ste se tako promijenili!
– Znala sam! – gorko reče Leptir, koji je i dalje mislio da je gusjenica – da ćeš mi se rugati, – i htjedne odmah zatvoriti prozorčić.
– Ne! – poviče Sunce. – "Gospođice", vi, zapravo, uopće više niste gusjenica!
– Šta?! – zaprepasti se Leptir.
– Niste čak ni žensko! – reče Sunce i prasne u smijeh da su se zlatne iskrice razletjele na sve strane.
– Teško meni! – zavapi Leptir. – Kakva uvreda! Kakva sramota! Ne mogu to podnijeti!
– Ti si jedan krasni, zlatokrili dječak! – reče Sunce, i zlatnim ga zrakom pomiluje po licu.
– K- krasni? – promuca Leptir.
– Prekrasni! reče Sunce. – Pogledaj! – i prinese mu jedan list na kome se zrcalila kap jutarnje rose.
– Ah! – trgne se Leptir. – Netko je unutra! – i dublje se zavuče u čahuru.
– Nitko nije unutra – reče Sunce. – To si ti!
– Zašto me mučiš? – plačući upita Leptir. – Ja sam debela, zele... – ali se u pola riječi prekine, spazivši zlatne šare na svojoj odjeći. – Šta je sad to?!
– Izađi! – pozove ga Sunce. – Svi te čekaju!
– Ali ja... – zausti Leptir, koji još nije vjerovao svojim očima.
– Ti si sanjao da si ružna, debela gusjenica! – reče Sunce.
– Tko sam, u stvari, ja? – upita Leptir kome ništa više nije bilo jasno.
– Ti si leptir! – reče Sunce.
– Leptir?! – začudi se Leptir.
– Da – reče Sunce – zlatokrili kraljević vrta! A sad – izađi! Cvjetovi i travke već su nestrpljivi!
Leptir se tad oprezno izvuče iz čahure i, za svaki slučaj, još se nekoliko puta ogleda u kapima rose što se caklila na lišću. Onda raširi svoja krila i poleti.
– Kako sam lagan! – dovikne Suncu. – Hvala ti!
A Sunce se radovalo gledajući ga i sve je jače sjalo. Sletio je na grančicu ruzmarina i licnuo malo nektara iz čaške sićušnog, plavog cvjetića.
– Mm, mmm! Kako je slatko! – uzvikne. – Hvala ti cvjetiću. U tome času jedan oblačić zakrili Sunce i njegova sjenka, na trenutak, pokrije vrt.
– Sunce! – zovne u strahu.
– Tu sam! – javi se Sunce, koje je već bilo izašlo iza oblačića i opet obasjalo vrt.
– A šta ako ja ovo sanjam, a u stvarnosti sam gusjenica? – upita.
– Baš si šašav! – reče Sunce i zagrcne se od smijeha. – Ako stalno budeš mislio da si gusjenica, na kraju ćeš se u nju i pretvoriti!
– Ah, ne! – prestraši se Leptir. – Ja sam Leptir! Leptir! Leptir! – i zapliva zrakom prepuštajući se mekom, toplom, mirisnom strujanju koje ga je nosilo od cvijeta do cvijeta, od travke do travke.
Kao mala, blistava jedrilica, cijeli je dan jedrio ovaj kraljević vrta čudesnim morem svjetlosti, mirisa i boja. Sunce ga je pratilo i blistalo s njim od sreće.
I, sve do večeri, ni jednom nije pomislio da je gusjenica!
To
je bila zemlja bajki, u koju je prispio dječak igrajući se pored jezerca u gradskom
vrtu, posve blizu njegovog doma.
Jezerce je bilo malo, čisto i sjajno, i u njemu se vidjelo nebo, između listova lopoča čiji su veliki, bijeli cvjetovi podsjećali na dvorce iz sna.
U tome nebu, što se plavilo kroz lišće na domak njegovih ruku, plivale su krupne crvene ribe i među njima jedna zlatna.
Dječak se tu igrao svakog dana. I svakoga je dana promatrao rumeno jato koje se bešumno kretalo kroz vodu, u nebeskom plavetnilu, dodirujući potopljene oblake, ptice i njegovo lice s kuštravom, smeđom kosom koje ga je znatiželjno gledalo iznutra.
I čekao je. Čekao je onu jednu, zlatnu, koja se tako rijetko pokazivala da je ponekad mislio da ju je samo sanjao i da ona, zapravo, uopće ne postoji.
Jer nije bila kao druge, zlatne ribice koje je vidio u akvariju, što su se poput živih iskrica ili plamičaka, ili poput sićušnih kometa žarile u vodi.
Ona je sjala kao sunce. Kad bi se pojavila – jezerce bi zablistale, i lišće bi lopoča i cvjetove-dvorce zapljusnula takva svjetlost da bi zablještali. I dječak bi morao pokriti oči dlanom.
– Pokaži se – molio je šapatom, da ga ne čuju šetači kojih je uvijek bilo na stazama u blizini – zlatne ribice! Zlatna, sunčana ribice, dođi! Molim te! Svim srcem te molim! Ništa više ne želim nego da te vidim!
Njegov je šapat bio mek i strastan, i molba je njegova bila usrdna, ali se ribica pokazivala vrlo, vrlo rijetko, i to samo na trenutak, pa nikada nije bio siguran je li ju stvarno vidio, ili mu se to samo pričinilo.
Onda je, jedne noći, usnio ružu. Sanjao je da je, kao i svakoga dana, došao na jezerce u gradskom vrtu. I dok su šetači poput sjenki nijemo klizili stazama, on je klečao u travi na obali i dozivao, molio svoju zlatnu, sunčanu ribicu da mu dođe.
U ruci je imao ružu, divnu crvenu ružu koja je opojno mirisala. Cijeli je vrt odisao njenim mirisom, pa su se prolaznici u čudu pitali odakle dolazi. Jer nitko nije vodio računa o dječaku, niti je kome, kad bi ga i vidio, padalo na pamet da to miriše njegova ruža.
Samo je jedna malena ptičica to primijetila. I sletjela mu je na rame i zacvrkutala na uho:
– Ruža je tvoje srce! To srce tvoje miriše, zaljubljeni dječače! Ako iskidaš njezine latice i prospeš ih po vodi, stvorit će se most preko koga ćeš moći preći u lopočev dvorac, gdje je kraljica tvoje ljubavi.
I dječak je iskidao latice ruže-srca i prosuo ih po vodi. Od njih se stvorio most, crven i mirisan, preko koga je mogao preći u lopočev dvorac, gdje je kraljica njegove ljubavi. Ali, nije se usuđivao. Srce mu je udaralo tako jako da su ga, činilo mu se, mogli čuti čak i šetači na stazama. Ali oni su bili zabavljeni sobom i ništa nisu čuli.
I baš kad je, napokon, smogao hrabrosti da kroči – probudio se.
Toga se dana ribica nije pokazivala. Makar je njegov šapat bio mekši i strasniji, i molbe usrdnije nego ikad.
Tužan se vratio dječak u svoj dom. Tužan je legao u postelju i zaspao.
Opet je sanjao jezerce u gradskom vrtu usred koga je sjao lopočev dvorac. Ali mosta više nije bilo. Jer puhnuo je vjetar i latice su se bile raspršile na sve strane. Samo se jedna zaplela u travu, ispod njegovih nogu. Bio je nesretan. A ptičica mu je sletjela na uho i zacvrkutala:
– Raduj se dječače! Latica ruže-srca postala je barčica, mala, crvena, mirisna barčica kojom se možeš prevesti do lopočevog dvorca, gdje je kraljica tvoje ljubavi.
I dječak je pred sobom vidio barčicu, malu, crvenu i mirisnu, i odmah je u nju uskočio. Ali njegovo je srce počelo tući tako jako da mu je skoro raznijelo grudi. I nije se usudio prihvatiti vesla.
I onda, kada je, ipak, skupivši svu snagu, pružio ruku – dodirnuo je jastuk. Probudio se.
Ni toga dana ribica se nije javila.
Malo je reći da je bio tužan, nesretan: bio je očajan. Dječak je bio očajan. Očajan se vratio u svoj dom. Očajan je legao u postelju i usnuo.
I opet je sanjao jezerce. Ovoga puta nije bilo ni mosta ni barčice kojom se mogao prevesti do dvorca.
Bez nade, skrhan, sjedio je u travi na obali, i nije čak ni gledao u jezerce. Nije gledao nigdje.
Odjednom, nešto je zasijalo. Ali dječak se nije ni pomakao. S gorčinom (samo je blijedi osmijeh zalepršao na njegovim usnama), pomislio je da je taj sjaj tek varka, pričin, odbljesak njegove žudnje.
Ali nije se gasio: sjaj je postajao sve jači. I on se okrenuo. Polako, sasvim polako, podigao je svoj slomljeni pogled.
Kakav prizor! Oh, kakav prizor! Najviša kula dvorca, lopočevog dvorca usred jezerca, sjala je kao sunce. Sve se kupalo u svjetlosti. Duboka je svjetlost prožimala sve, pozlaćujući i čineći dragocjenim čak i najmanji listić i travku.
I dječak je skočio u vodu i zaplivao. A voda se, pri svakom zamahu njegovih ruku preobražavala i prelijevala u svim bojama.
Plivajući ka dvorcu, činilo mu se da prolazi kroz odaje, neke vodene odaje, kroz koje je uistinu i prolazio, neprestano pred sobom podižući i razmičući tanke, biserne zavjese kojima su te odaje bile odijeljene, i koje su se za njim ponovo spuštale zatvarajući prolaz. Ulazio je u zemlju bajki.
Dječak je te noći nestao. Nikada ga više nitko nije vidio. Uzalud su ga tražili.
Samo je čuvar gradskog vrta, u nebeskom plavetnilu što je svjetlucalo kroz lišće lopoča, u jatu crvenih riba koje su živjele u jezercu, jednoga jutra, vidio dvije zlatne, zlatne ribice koje su sjale kao sunce, tako jako da su listovi lopoča i njegovi cvjetovi, koji su podsjećali na dvorce iz sna, zapljusnuti svjetlošću, naprosto blještali. I čuvar je morao pokriti oči dlanom.
A bio je još sanjiv, taj čuvar u gradskom vrtu, toga jutra kad je ostao zabljesnut. I bio je uvjeren, kad se rasanio i kad su prvi šetači zakoračali vrtnim stazama, da mu se to, ipak, samo pričinilo.
–
To je nepravda! Kakva je to nepravda! – poviče Lia skočivši sa stolice u kojoj
se bila smotala i glavom skoro udari u vazu s paprati što joj je visila nasuprot
u maloj pletenoj košarici. – To je velika nepravda!
Ali uplaši se svoga glasa koji muklo odjeknu verandom i kroz prazne sobe, jer u kući nije bilo nikoga, samo Lia i njene tri mačke: Viki, Tara i Klepo – mačke nad mačkama, kako ih je nazvala, i to ne samo zato što su njene nego zato što su zbilja strašne, izuzetne.
Mačke nad mačkama, koje su do tada mirno kunjale na tepihu, također skočiše i začuđeno je pogledaše.
– To je stvarno nepravda! – ponovi tiše. I jedna suza, poput dijamanta, bljesnu joj u oku. Spusti se na tepih i počne ih milovati, svoje male prijateljice.
Nježno su se trljale o njezin dlan, žmirkale, zijevale i protezale se od zadovoljstva.
– Blago vama! – reče Lia uzdahnuvši. – Ništa ne znate! Ne znate ni da postoji more. Ni kako je lijepo, ni kako miriše. Vi ste mačke!
– Brrr – sreste se Viki. – Brrr – brr – stresu se i Tara i Klepo.
– Vi ste mačke. – ponovi Lia. – Ništa ne znate.
– Pa šta? – reče Viki. – Mi smo mačke nad mačkama!
– Šta je to? – upita Lia, više sebe nego mačke. – Učinilo mi se daje Viki rekla: – Pa šta? Mi smo mačke nad mačkama!
– Učinilo ti se – reče Tara.
– Ja sam luda? Jesam li ja luda?! – upita Lia, zapanjena. – Tara?!
– Mi smo mačke nad mačkama – reče Tara. – Što se čudiš?
– Ali vi ne govorite? – reče Lia. – Mačke ne govore.
– Tačno – reče Klepo. – Mi smo mačke.
– Što mi je danas?! – uzvikne Lia i uhvati se za glavu. – Poludjet ću!
– Nećeš – reče Klepo. – Samo si nervozna.
– Ali to je nemoguće... – prošapće Lia i ugrize se za usnu.
– Pa šta da je nemoguće? – reče Viki, pogledavši je pravo u oči.
"Sanjam! Sigurno sanjam!", pomisli Lia. "Inače bi bilo neizdrživo!"
– Zar nisi oduvijek željela s nama razgovarati? – upita Tara.
– Nismo te valjda uplašili? – upita Klepo.
– Htjeli smo te samo utješiti – reče Viki. – Zato što ne ideš na more.
– Kako znate? – upita Lia. – Zar vi možete razumjeti?
– Možemo – reče Viki.
– Zašto niste prije govorili? – upita Lia, još posve ne vjerujući svojim ušima.
– Nije nam bilo dozvoljeno – reče Tara. – Sad si bila jako tužna pa smo molili da te utješimo.
– Koga ste molili? – upita Lia.
– Veliku Mačku – reče Klepo.
– Kako ste molili?
– O, Velika Mačko koja živiš na nebu, u Božjem domu, gdje tuga i bol ne mogu ući, smiluj se Lii, dobroj djevojčici. Dozvoli nam da je utješimo!
– I Velika Mačka nam je dozvolila. Samo danas.
– Ali kako vas je ona mogla čuti i razumjeti kad je tako daleko? – upita Lia.
– Molili smo je srcem – reče Viki. – Za srce ništa nije daleko.
– Ali moja mama ne može me sada čuti, iako je samo otišla u trgovinu, a to je blizu, iako je volim, i ona mene!
– Vi, ljudi, zaboravili ste govor srca i služite se riječima – reče Viki. – Zato se ne možete čuti.
– Pa zar niste i vi molili riječima Veliku Mačku? – zbunjeno ih zapita.
– Mi smo našu molitvu preveli, da bi je ti mogla razumjeti. – reče Tara. – Nama riječi samo smetaju.
– Zašto? – začudi se Lia.
– Ne možemo reći sve što osjećamo i mislimo. To je kao kad bi more htjeli preliti u čaše. – reče Klepo.
– To je nemoguće – reče Lia. – Kako ste ipak znali da sam tako tužna?
– Tvoje srce nam je reklo – reče Viki.
– Moje srce? Tek sad ništa ne shvaćam – reče Lia.
– Da – reče Viki. – Mi njega razumijemo. Ono govori i kad šutiš.
– A srce moje mame? – upita Lia.
– I ono je sada tužno – reče Tara – zbog tebe. I srce tvog tate je tužno.
– Zašto? – upita Lia.
– Ne mogu te voditi na more – reče Klepo – iako su ti obećali, ako prođeš s odličnim. Misliš da su te prevarili, a, u stvari, kriv je netko drugi.
– Tko je kriv? – upita Lia. – Zašto mi ne kažu?
– Još si mala – reče Viki – Ne bi razumjela.
U tome času začu se ključ u vratima.
– Mama! – šapnu Lia.
– Ne smijemo govoriti pred odraslima. Ovo je tajna – reče Viki. – Velika Mačka bi...
Ali ne završivši rečenicu jer je mama ušla u sobu. U rukama je nosila lijepo umotan paket.
– Lia – pozvala je – nešto sam ti donijela. Lia uze paket i razmota ga.
– Bajke o moru! – obradova se i zagrli mamu objema rukama.
– Stvarno se raduješ? – upita mama, milujući je. – Nisi više tužna?
– Ne – reče Lia. – More je došlo k nama. Zar ne, mačke? Mačke klimnuše glavama.
– Mačka nad mačkama! – reče mama i nasmije se.
(Priča koja se sluša sklopljenih očiju)
Tamo
spavaju kraljevstva, u smetovima sna, gdje viju snijezi, nečujno slijeću pahulje
– u tom zaboravljenom kraju. Samo Vjetar, što zna sve puteve, jer luta njima od
početka svijeta, može nas tamo odvesti.
Evo ga! Dolazi! Pssst! Polako za mnom! Tu! U mekom naboru njegovog plašta preletjet ćemo godine, tisuće, tisuće godina i stići u dvorac od nebrušenog dijamanta, gdje spava Crna Kraljica u svom čarobnom snu.
Letimo. Što to svjetluca pod nama, u magli, kao pregršt zvjezdica? U pramenju magle koja se diže? To su kule dvorca! Skutovi Vjetrovog plašta lepršaju oko njih.
Gle, jedan prozor je otvoren! Spuštamo se u odaju. Držite se! Vjetar skida svoj plašt i prebacuje ga preko stolice, visoke stolice za češljanje, ispred zastrtog zrcala.
Nasred sobe je krevet s baldahinom. Tko spava ispod ovih velova, u ljubičastoj paučini tog čudesnog tkanja? Tu spava, u oblaku od tila, Crna Kraljica!
Vjetar joj prilazi, podiže veo. Ah, taj zaljubljivi Vjetar, što uvijek dosađuje ljepoticama, miluje njezin blistavi stas!
Kraljičina kosa, na ljubičastoj svili posteljine, sja kao crno, valovito more.
Gledajte! Što drhte njene trepavice? Otvara oči! Zapljuskuje nas svjetlost, mirisna, ljubičasta. Sve ljubičice svijeta mirišu u njenom pogledu!
Krenuo je šapat, iz kule u kulu, iz odaje u odaju, sve do najskrovitijeg kutka:
- Budna je Kraljica! Kraljica! Kraljica!
Lupkaju cipelice, šuškaju naškrobljene podsuknje sobarica i šušte svilene haljine dama. Sve je oživjelo.
Kraljica ustaje i ogrće svoj crni plašt. Ona ne vidi Vjetar koji se smiješi, namirisan njenim pogledom, zanesen njenom ljepotom, nevidljivi Vjetar što se svija oko nje. Mi, skriveni u njegovom ogrtaču, nevidljivi, vidimo sve.
Upućuje se prema nama! Ne, ona podiže zastor sa zrcala i sjeda. Brzo na pod! Na debeli, ljubičasti sag koji prigušuje korake! Taaako! Ne izviruj iz zaklona!
Otparala sam komad nevidljive podstave, da je možemo slijediti. Dobro se pokrijte! Pssst!
Ulazi češljarica. Klanja se. Češalj putuje kroz kraljičinu kosu kao biserna lađica. Čujete li? Što to bruji u valovima, crnjim od najcrnje noći i svega što se može zamisliti? To pjevaju slavuji u kraljičinoj kosi, u tom crnom moru!
Kako je lijepa Kraljica u svom crnom plaštu, s raspuštenom kosom punom nevidljivih slavuja! Vjetar obilazi oko nje, smiješi se i uzdiše, uzdiše...
Češljarica odlazi. Klanja se sve do vrata. Ustaje i Kraljica. Izlazi iz sobe.
Za njom! Tiho! Gdje li će! Jedna sluškinja dolazi nam u susret s velikom, kristalnom posudom punom vode. Stavlja je ispred vrata, nekih vrata što blješte u dnu beskrajnog hodnika, i brzo se povlači.
Ah, odaja čarolija! To smo i mislili!
Ulazimo. Kraljica odlaže onu posudu nasred odaje. Tu ničeg nema osim zrcala! Zidovi, strop i pod slijevaju se u zrcalnu stijenku koja nas sve obavija. Kao da smo u kugli.
Nagnuta nad vodom, Kraljica se počinje njihati. Njišemo se i mi, jedva održavamo ravnotežu. Od njenog pogleda voda je postala ljubičasta.
Leprša kraljičin plašt. Iz njene kose izlijeću slavuji! Vjetar se skupio u grudvicu i zaustavio dah. S njega je spala čarolija, opijenost ljepotom.
Napregnut sluša.
Što je to? Gdje smo? U nekoj šumi, ljubičastoj šumi punoj visokog ljubičastog drveća i mahovine. Voda se svuda razlijeva, tekuće zrcalo. Postaje hladno.
Pazite! Gazit ćemo po mahovini, iza Vjetra, da se ne vidi trag naših stopala. Slijedimo Kraljicu.
– Rababa! – grmi njezin glas.
– Da, moja Kraljice – odgovara sova, izlijećući iz rupe u stablu, najvišem i najljubičastijem. Njezine oči plamte. Sreća što smo nevidljivi!
– Donesi srce! – naređuje Kraljica.
– Da, moja Kraljice.
Srce je skriveno u zemlji, ispod mahovine, u ljubičastoj kutijici. Kraljica ga stavlja na dlan i ono počinje da se žari, sve jače i jače. Šuma je kao u plamenu. Čak je i Vjetar zbunjen, na čas, zastaje u hodu. Kraljica korača dalje, za njom sova, Vjetar i mi, nevidljivi.
Nešto je mračno na kraju staze. Pećina! Kraljica stavlja srce na jednu stijenu nad ulazom, saginje se i izvlači iznutra neki smotuljak. Pa to je djetešce! Ona ga ljulja u naručju.
– Vrijeme je – šapće mu. Djetešce otvara oči.
– Da, moja Kraljice.
– Okupat ćeš srce u nebeskom jezeru – govori mu Kraljica – ali pazi da ti ne ispadne, jer u njemu je tajna moje moći! Bez njega bi naše kraljevstvo zameo san, a ti bi, djetešce, moralo umrijeti!
– Bojim se – jedva šapuće djetešce. – U jezeru je čudovište, a ja sam malo...
– Rababa će te slijediti – hrabri ga Kraljica. – Ona će mi vratiti moje srce kad ga okupaš.
– Bojim se – skoro bezglasno ponavlja djetešce.
Zar nećeš poslušati svoju Kraljicu? – pita ga ona, a oči joj počinju iskriti i cijela šuma još jače sad miriše po ljubičicama. – Znaš da to nitko drugi ne može učiniti. Samo se djeca mogu približiti nebeskom jezeru, jer je njihov san čist kao i ono samo. Pred nama, odraslima, uzmiče i ne možemo mu se primaknuti niti za korak. A drugog djeteta u kraljevstvu nema!
– Da, moja Kraljice – uzdiše djetešce. – Hoću li onda smjeti odrasli?
– Smjeti ćeš, jednom – odgovara Kraljica.
– I neću više morati kupati srce u jezeru sa čudovištem?
– Ne.
Djetešce uzima srce i odlazi. Slijedi ga Rababa i Vjetar, nevidljivi. Kraljica ostaje čekati, i mi s njom, jer se bojimo.
Tišina. Čuje se samo uzbuđeno disanje, Kraljičino i naše. Sigurno bi ga i ona čula da joj misli nisu zaokupljene srcem.
Rababa! Njezine oči obasjale su šumu! Ne bojte se! Kraljica je problijedila, pojurila stazom kao mahnita, kroz šumu koja se ljulja. Ruše se ljubičasta stabla, svuda oko nas. Raspada se mahovina u ljubičasti prah. Rababa se stropoštala i rastočila u jezerce. Čarolije je nestalo.
Opet smo u sobi sa zrcalima, praznoj sobi punoj krhotina kristala. Držite se za Kraljičin plašt! Ona izlijeće van i snažno će zalupiti vratima za sobom.
Dobro je! Da smo ostali unutra, nikada više ne bismo mogli izaći. Trčimo hodnikom, za Kraljicom. U njenom pogledu više nema ljubičica, mirišu negdje drugdje. Ona se ruši na svoj krevet. Trese je plač.
Gle, crni se plašt obavija oko Kraljičinog tijela i udova, sve tješnje. To je crna, sjajna koža!
Ulazi Vjetar s djetešcem u naručju.
– Što si učinila, ti mala nakazo?! – vrišti Kraljica.
– Is-pa-lo mi je sr-ce... – jedva muca djetešce.
– Sebična Kraljice! – progovara Vjetar, nevidljivi. – Ovom djetešcu nisi dopustila da odraste, samo da bi ti kupalo srce koje si čuvala u zemlji, za sebe. Bez kupanja u nebeskom jezeru srce bi se ugasilo i ne bi davalo život tebi i tvome kraljevstvu. Držala si ga zatočenog, ali ono je sada slobodno, kao i ljubičice iz tvoga pogleda. Srce pripada svim kraljevstvima i svim svjetovima. Nikada više neće biti samo tvoje!
Lica iskrivljena od bola, Kraljica se baca na jastuke, a ljubičasti se, paučinasti velovi spuštaju nad njom. Tone u san.
– Hvala ti, nevidljivi – šapće djetešce i odmah počinje rasti.
Smještamo se u nabor Vjetrovog plašta, onaj isti u kome smo doletjeli. Meko je. Vjetar, ogrnut, s nama, napušta dvor.
Tu smo! Izađite iz skrovišta! Polako! Ništa nije ljepše od povratka, zar ne? Sad možemo odahnuti!
Otvorite oči. Vjetar je već nestao, vječni skitalac. I mi ćemo, jednom, opet, možda odlutati s njim, u mekom naboru njegovog plašta.
Skriven u borovima na morskoj obali, u modrim borovima na modroj obali modrog mora, što šumili su modrim šumom – bio je dvor. Tu su živjeli kralj i kraljica zrcala, u svom domu u modrini.
I staze, koje su kroz šumu, između visokih modrih drveta, posute modrim šljunkom, vijugale i plele čudesne čipke na modroj, sjajnoj mahovini, kamenje i trava, bršljan što se verao i puzao uz debla, pa i ptice, koje su sjedile u modrim gnijezdim, u modrim krošnjama, i njihov cvrkut – sve je bilo modro u tom modrom kraju i u svemu je titrao odsjaj, modri, modri odsjaj. Jer, valja reći: u kori stabala, u listovima i travkama, i u perima ptica moglo se ogledati, jer je tu sve bilo zrcalno, a u zrcala se moglo tonuti i kroz njih putovati.
I ljudi su bili modri i zrcalni, koji su živjeli u toj zemlji. Bili su prozračni, srca su njihova blistala kao mala sunca. To je bio zrcalni narod kralja i kraljice zrcala.
Ali Vjetar, što luta svijetom odjeven u svoj nevidljivi plašt, radoznali Vjetar koji se svuda zavlači i prisluškuje, ne bi li što saznao, bio je čuo da se u dvoru krije nekakva tajna, i nije imao mira dok je ne otkrije.
Tumarao je uokolo i budno motrio čas kad će kralj i kraljica usnuti, da se ušulja. Tajna je bila skrivena u zemlji, u jednoj odaji koja se nalazila u središtu kraljevskog doma, i zvala se Odaja tajne. U nju nitko nikada nije ulazio, osim kralja i kraljice. Mali, modri ključić, kojim su vrata te odaje bila zaključana, visio je na modroj vrpci oko kraljičina vrata.
Vjetar je umirao od znatiželje: tresao se i drhtao, buncao, uzdisao i puhao, ali nije mogao ništa.
Ipak, jednoga dana, kad je kraljica bila zaspala u vrtu, na svojoj modroj, cvjetnoj ljuljački, a kralj bio zabavljen kraljevskim poslovima, prikrao se i krišom odvezao vrpcu na kojoj je visio tajanstveni ključić.
Male, modre ljubičice koje su rasle u blizini, sakrile su, od stida, pod lišće svoje glavice. Ali Vjetar je bio lud od znatiželje i nije ih ni primijetio.
Čvrsto je stisnuo ključić u svojoj ruci i poletio u dvor, u Odaju tajne.
Bila je to okrugla odaja usred koje se nalazilo jezerce s kristalnom, bistrom vodom. Vjetar se bacio na to jezerce i svega ga ispio. Onda je raskopao njegovo dno i našao malu, okruglu, modru kutijicu u kojoj je nešto sjalo, drukčije i jače od svega što je dotada vidio. To je bila zlatna sjemenka – sunce. I prije no što je mogao da se načudi, ona se diže s njegovog dlana, i poleti.
Vjetar je sunuo za njom, ali je sjemenka bila brža i letjela je visoko, visoko, gdje je nije mogao stići ni dohvatiti. Zaustavila se u nebu.
Toga trena sve se izmijenilo. Borovi, lišće i trava postali su zeleni, cvijeće se zašarenilo, staze zabijelile, kamenje zasivilo, i ništa više nije bilo modro i zrcalno, osim voda i očiju ljudi u kojima je titrao odsjaj novog, čarobnog svijeta punog boja. Njihova srca prestala su sjati, skrivena u grudima. Sve se zatvorilo.
U sjajnim dubinama zrcala, u koja se više ne može tonuti ni putovati – postoji dvor. Tu žive kralj i kraljica zrcala, u svome domu u modrini. Put do njih ne zna nitko, čak ni Vjetar. Jedino, možda, ljubičice u svom modrom snu pohode nekad ovu zemlju zrcala.
O
autoruSonja Krstanović rođena je 23.3.1950. godine u Ljubljani.
Gimnaziju je pohađala u Puli i Mostaru, a jugoslavenske jezike i književnosti i filozofiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju i prozu. Objavljivala je u "Oku", "Zadarskoj reviji", "Dometima", "Mogućnostima", "Čakavskoj priči", "Poljima", "Književnoj reči", "Književnim novinama", "Srpskoj zori", itd. Pjesme su joj uvrštene u više izbora i antologija čakavske poezije.
Do 1991. živjela je i radila u Splitu, a od tada živi u Beogradu.
