Ivo Vojnović
DUBROVAČKA TRILOGIJA
Allons enfants • Suton • Na taraci
Srpska književna zadruga
Kolo XXX. Broj 198.
1927
Beograd
Štamparija "Zlatibor", Bitoljska ulica 37 — telefon 42-37
Sadržaj:
Ivo
Vojnović
Dubrovačka trilogija
Nedavno je, skromno ali srdačno, proslavljena pedesetogodišnjica književnog rada i sedamdesetogodišnjica rođenja našega najvećeg dramskog pisca. U želji da uzme udela u toj proslavi, Srpska Književna Zadruga objavljuje, posle Ekvinocija, Dubrovačku Trilogiju. Odajući time čast Ivu Vojnoviću, ona u isti mah pruža retko zadovoljstvo svojim mnogobrojnim čitaocima, i odgovara svome visokom smeru: da širi našu književnost i veliča njenu živu, nepresušnu poetsku tradiciju.
Čedo Jadrana, ali starinom iz Zete, Ivo Vojnović je rođen, 9. oktobra 1867., u Dubrovniku, toj kolevci našega Renesansa, postojbini pesnika i naučnika, trgovaca i diplomata, prestonici negdašnje slavne male Republike. Sin Konstantina Vojnovića, savremenika Preradovića, Stratimirovića, Pavlinovića, Sundečića, koji je bio ne samo cenjen pravni pisac nego i jedan od tvoraca nacionalnog pokreta u Dalmaciji i Hrvatskoj, on je odgajen u idejama narodnog preporoda. Školovao se prvo u Splitu, pa u Zagrebu, gde mu je otac bio profesor Sveučilišta, i gde je svršio prava. Proveo je četiri godine u sudskoj službi po Hrvatskoj, i sedam u administrativnoj po Dalmaciji. Postavši 1907. dramaturg Narodnog Kazališta u Zagrebu, ostao je na tom mestu do ratova.
Još detetom učio je napamet narodne pesme, i kao što je budući Zmaj u kolevci dobio blagoslov od Sime Milutinovića, tako ga je mali Ivo, jednog dana, u Splitu, primio od starog Vuka Karadžića, kad mu je deklamovao Smrt Majke Jugovića. Poput Getea, i naš pesnik pripisuje majci svoju "Lust zu fabulieren": "Majka, kaže on, spustila je u mene unutrašnji život kao blagoslov, kao sjećanje na nju... Njoj imam najviše da zahvalim da sam ipak nešto učinio u životu".
Počeo je pisati rano. Kao gimnazist dobio je prvu nagradu na stečaju za najbolji sonet o Tomazeu na italijanskom, a njegovi prvi ogledi na našem jeziku opevali su borove na Lokrumu. Javio se 1880. pozorišnim prikazima i pripovetkama iz mornarskog života koje živopisno slikaju dalmatinske naravi[1], ali je ubrzo prešao na dramu, sa društvenom komedijom Psihe (1889.), gde se u jednoj ljubavnoj istoriji spaja umetnička i plemićska duša poljska i dubrovačka. U ovom prvom periodu, pre odlaska u Dalmaciju, Vojnović se traži, lutajući od realističke opservacije do romantičnog zanosa, pod uticajem uzora iz francuske književnosti, koju poznaje tako isto dobro kao i italijansku, nemačku, rusku.
Posle jedne alegorične poeme (Gundulićev San, 1893.), on nalazi svoj pravi put u Ekvinociju (1895.), snažnoj drami iz pomorskog života. koja je u isti mah slika socijalne bede naših iseljenika, i koja je odudarala od ondašnjih istoriskih melodrama i otužnih "komada iz seoskog života". Sa razbesnelim stihijama, svojim smelim kontrastom, surovo realistična i lirski simbolična, ova "simfoniska" drama, inspirisana Vagnerovim Lutajućim Holanđaninom i, još više, jednim bolnim ličnim doživljajem[2], daje obrazac Vojnovićevog umetničkog shvatanja.
Ali njegovo je uzor-delo Dubrovačka Trilogija (1901.), triptih koji prikazuje pad Republike, — "tri struka: lovorike, pelina i vrijesa" koje je pesnik položio na grob svoga oca, "da u hladu čempresa na Mihajlu ne uvenu". To je, najpre, zalazak sunca slobode, sa stupanjem Loristonove vojske u Dubrovnik (Allons enfants!); zatim, sumorno propadanje gorde vlastele (Suton); najzad, na prekretu, u tami uspomena, poslednji odsev negdašnjeg gosparstva (Na taraci). Po snazi evokacije, po svome poetskom dahu i potresnom tonu, Trilogija ostaje naše nenadmašno dramsko delo, jedno od onih kojima bi se ponosila svaka književnost. Zar je potrebno davati analizu ova tri savršenstva koja vaskrsavaju svu veličinu jedne agonije? I predstavljati lica koja su svima odavno znana: Maru Nikšinu Benešu i njene tri kćeri: Made, Ore, Pavle; gospara Lukšu i gospođu Mare; ili, pre sviju, veliku, nezaboravnu figuru Orsata, tragičnog rodoljuba koji se uzalud trudi da oživi staru, iznurenu vlastelu, Orsata koji, u uzvišenom zanosu, preklinje nemoćnog starca, Kneza Republike, rečima nesalomljivog ponosa i vere koje su uvek budne u našem sećanju?
Pošto je obišla naše pozornice, Trilogija je likovala u Pragu i, iste večeri, u Krakovu, i mi se još sećamo sa kakvim su oduševljenjem pozdravljani, 1911., u sofiskom Narodnom Teatru naši glumci u Allons enfants, sa Gavrilovićem na čelu[3].
Ivo Vojnović međutim nije samo pesnik mora i Dubrovnika. Šireći svoj vidik, on je umeo da se zadubi u prošlost svoga naroda, da u njoj nađe velike simbole, i umetnički izrazi naš nacionalni idealizam. Kosovska tragedija nadahnula ga je da proslavi narodnu dušu, tu božansku silu koja nas je održala kroz vekove ropstva. I kako je ona oličena u Majci Jugovića, on je opevao Smrt Majke Jugovića (1906.). Veličanstvena narodna pesma, jedna od najsilnijih u svetskoj poeziji, sačuvala je u umetničkoj obradi svoj bibliski dah, i dobila još tragičniji, dramski karakter. Sav očaj narodnog sloma, ali i sva nada na obnovu, na oslobođenje. Ponovo igrana u Beogradu usred aneksione krize, ova "dramska pesma" bila je nešto više od književne pojave: značajna nacionalna manifestacija. Nad našim zemljama lebdeo je tada krvavi Polumesec i krstario zlokobni Crni Orao. Oživljavajući kosovsko predanje i veru, dubrovački pesnik naveštavao je širom naših brda i dolina veliki dan spasenja i okajanja, — kao što je njegov mlađi brat po geniju Ivan Meštrović, klešući u mermeru istu epopeju, izražavao u mrkom pogledu Srđinom sav narodni gnev i ponos.
Glorifikovanje majke kao nosioca porodične i nacionalne časti predmet je naročito drag Ivu Vojnoviću, koji je za svoju majku celoga života sačuvao ljubav malog deteta. Isti simbol samoodricanja, istu veliku majku "tvrda srca" proslavio je on i u Lazarevom Vaskrsenju, koje je bolan odjek stradanja našeg naroda u negdašnjoj Staroj Srbiji i Makedoniji. Ova "prosta istorija koja se začudno svršava pesmom", igrana prvi put u Beogradu maja 1913., posle pobeda nad Turcima, prikazuje jednu realnu ličnost, jedan istinski događaj: majku učitelja i ustaša Lazara Kujundžića, koja, nad telom poginulog junaka, ima božansku snagu da ne prizna da je to njen sin, da bi od arnautske osvete spasla njegovu decu, njegovo selo, svoj napaćeni narod. Ima li dirljivijeg primera našega jedinstva nego ovaj sin Jadrana koji veliča mučeništvo svoga naroda na obalama Vardara?
Između ove dve nacionalne poeme, napisao je Vojnović Gospođu sa suncokretom, ili San mletačke noći (1912.), dramu inspirisanu famoznom aferom grafice Tarnovske i jezivim doživljajem jednoga pomorca, pesnikovog zemljaka. To je pre svega živa slika kosmopolitskog društva Venecije, one Venecije čije noći još trepere u "neumrlim ljubavnim bolovima što od Petrarke i Tasa pa do Misea i Vagnera zaječaše tihom lagunom",... Trem Monstr-Palas-Hotela, stare palate Foskari, pun raskošne svetlosti koja igra po kristalnim svetnjacima, japanskim zaklonima i tropskom drveću. U dnu, u okviru Sapa1 Grande i Madonna della Salute, nadzemaljski prizor mesečine, koja je razapela svuda svoju srebrnu mrežu, nudeći tajanstvenu draž kroz stubove od asirskog porfira. Troma, svilena voda miluje mermerne stepenice, zasipajući ih belim ružama iz svojih smaragdastih nedara, dok crne gondole klize lagunom, sa krvavim rubinom ispod zupčastog kljuna. To po tamnim predelima snova lutaju večni ljubavnici što tražeći nepostižnu sreću nalaze smrt. Jer Smrt uzastopce prati Ljubav i Strast, u ovoj sensualnoj i frenetičnoj, u isti mah nežnoj i svirepoj čaroliji.
Predosećajući sudbonosni talas koji se iz daljine valjao da uskoro proguta čitava carstva, Vojnović dovršava uoči svetskog rata jednu novu čarobnu igru, Imperatrih, koja spada u njegovu Tetralogiju Majke, pored Ekvinocija, Smrti Jugovića Majke i Lazarevog Vaskrsenja. Ova "misterija Ostrva Zaboravi" zbiva se u Ahilejonu, na Krfu, u nepomućenoj lepoti jelinskog podneblja, gde se ne zna "ni koja je ura, ni koji je dan, ni koja je godina", i gde suvereno vlada tišina koju prekida samo klik ždralova. Junakinja drame, "carica samoće" (Jelisaveta), zaogrnuta je, pod uticajem balkanskih ratova, izvesnim sibilskim velom. Oličena kob "carstva laži" (habzburške monarhije), ona predviđa njegov raspad; ipak, uzdižući se iznad kastinskog i nacionalnog egoizma, do vrhova opšte-čovečanskih težnja, ova nesrećna vladarka kojoj su ubili jedinca sina odriče se osvete; ona ne dopušta da se kroz krv gazi da bi se došlo do prava i slobode, i zato vaspitava novi naraštaj, siročad koju je spasla, za onu budućnost "golorukih i bosonogih" koju Vilenjak nazire, za jedan viši stupanj ljudskog društva, zasnovan na praštanju i opštem idealu mira i lepote.
Ova tolstojevska hrišćanska shvatanja nalazimo i u pesnikovoj odi Lavu Tolstoju, gde "prosjak-fratar" Franja Asiški vodi za ruku, pred Hrista, svoga brata iz Jasne Poljane, uz zvuke svih zvona budućih vaskrsenja. Ivo Vojnović rado mašta o socijalnom oslobođenju, o veku pravde koji će jednom svanuti; njegova je duša "željna Ljepote i Slobode".
Toj čežnji za slobodom prineo je on svoj udeo stradanja. Zatvoren u samom početku svetskog rata, nesaslušan i nesuđen, on mesecima podnosi fizičke i moralne muke, zato što je učinio zločin da u Beogradu prisustvuje premijerama svojih komada koji slave osvećeno Kosovo. Njegove uspomene iz sinjske tamnice, njegov susret sa Onisimom Popovićem, idu u najdirljivije opise jugoslovenske Golgote.
Dočekavši ostvarenje nacionalnog sna, Vojnović se, ovenčan lovorima sa proslave svoje šezdesetogodišnjice u Zagrebu i Pragu, povlači na Rivijeru, i, da bi se razgalio od preživelih užasa, prenosi se u svoj Dubrovnik, u doba gizdavog karnavalskog ćeretanja, i piše "pokladni skerco" Maškarate ispod kuplja (davan prvi put u Pragu, u Kvapilovoj režiji), gde se, uz setno vesele zvuke menueta, odigrava jedna bolna ljubavna idila.
Ivo Vojnović ima moć koja je data samo velikim piscima: onaj bogodani dar da oživi ličnosti, da pruži iluziju života. Njegove fikcije iskrsavaju iz svoga prividnog ništavila, i mešaju se u njegov život. Neobično delo koje nosi naziv Prolog nenapisane drame (1926.), smelo izatkano od slutnji i priviđenja, dodiruje tajnu tvoračkog genija i njegovog sukoba sa prolaznošću, sa svirepom ograničenošću našega trodimenzionalnog sveta. "Borba, kaže pesnik, i uvek borba sa onim što leži u nama dublje od osećanja."
U tom umetničkom nespokojstvu, u tom traženju sudbonosnoga, tajnoga, nedokučnoga, leži izvor simbolizma kojim Ivo Vojnović tako rado zaogrće svoje snove, — i koji, naročito u drami, lako prelazi u melodramsku alegoriju, u knjiški manir. Meterlinkovski simbolizam obuhvata kod njega ne samo ličnosti (Majka Jugovića oličava raspetu otadžbinu i stradalničko materinstvo) nego i "dušu mrtvih stvari", i biljke: vres, suncokret, uzrujane, uvek budne čemprese; i ptice: ždralove i labudove, nosioce nepostižnih čežnji, — gavrane, glasnike kobi i smrti. — lastavice, te romantične emigrante, tako česte u njegovim opisima, koji se iz tuđeg sveta vraćaju na svoja stara gnezda, kao pesnik u svoj Dubrovnik.
Niko nije dirljivije opevao svoj zavičaj i njegovu minulu slavu. Ivo Vojnović oseća dušu svoga rodnog grada "u tome modrome bezdnu, u toj hridi što je s mukom mojom srasla,... u vrijesu, u čijopam, u noćnim sjenam pred oskvrnutim dvorom, u posmijehu (osmehu) mora, u urliku oluje, u jednom oku, u jednom pozdravu, u jednom mirisu — i u toj gluhoj, žarkoj, svesilnoj čežnji sve djece tvoje..." Iz takvog neodoljivog osećanja Moris Bares razvio je čitavu ideologiju životne akcije; naš pesnik ostaje omađijan svojom čežnjom. U dubrovačkim čempresima, u "teoriji crnih im gotskih silueta" koju on "zabada svuda po stazi života", njemu se čini da je tajna i svrha njegovih misli. Iz njegove se mašte "vitlaju, u zavojcima dima, tamjana i magle, dragi sjeni stare čeljadi, starih osjećaja jeka i mirisa mrtvoga Grada"[4].
Ta stara čeljad, to je onaj večiti, nevidljivi kvartet o kome sam govori: čežnja, tuga, nada, spasenje. A taj stari jek, to je glas dubrovačkih zvona, glas kakav pesnik nigde u svetu nije čuo, sem jednoga dana u Sieni, kad je zaplakao slušajući "onaj isti zvuk". Ta sveta zvona razležu se i u poslednjem Vojnovićevom delu, čiji su junaci Anica Bošković i njen slavni brat. Nežnu i umnu sestru celoga veka muči pomisao da je njen Ruđe u velikom svetu gde se proslavio mogao zaboraviti (zaboraviti! "Prosti, Bože, mojim bezumnim riječima!") očinski dom, u koji se nikad nije vratio; i ona tek onda blaženo sklapa oči kad joj draga Sen odagna grešnu sumnju koja podgriza srce. Tužna drama zavičaja i sveta, tradicije i individualizma.
Čarobnik u buđenju uspomena, vizionar kakvih je malo i u svetskoj književnosti, Ivo Vojnović je nežan pesnik prošlosti, pesnik svih viših duša kojima je sadašnjica suviše teskobna, onih čija je životna potreba da se sećaju, i da se nadaju. Nije li, u ostalom, sva poezija, po reči Paskolievoj, u osnovi sećanje, samo sećanje? Otuda je kod Vojnovića shvatanje ljubavi tako visoko, i tako setno. Sve njegove junakinje — i Olga, i Deša, i Pavle, i Anica (ona iz Ekvinocija i ona iz Maškarata) stoje iznad običnih smrtnih i njihove banalne sreće. Ono što ga u ljubavi privlači to je pre zajednica duša — božansko nadahnuće — nego slepi nagon i rušilačka strast, u prkos Gospođi sa suncokretom, koja je prilično konvencionalan tip demonske žene. Otuda je ljubav prema ženi kod njegovih junaka tako nerazlučno vezana za ljubav prema rodnoj grudi i porodičnom imenu, kome su gotovi da je žrtvuju (Orsat i Deša; Pavle). Njihov staleški ponos jači je i od roditeljskih osećanja (gospar Lukša).
Pesnik i evokator po prevashodstvu, Vojnović je dramatičar po krvi. Prožet svojim ličnostima, on ih sve "vidi dramski, kao na pozornici": "Ta tačnost scenske vizije, kaže on, to je sva moja poetika".[5] Tačnost vizije, i psihološka vernost.
Vojnoviću je često prigovarano da neverno prikazuje "istorisku sredinu", naročito u Smrti Majke Jugovića i u Lazarevom Vaskrsenju. Prekor izgleda opravdaniji što se ovog drugog dela tiče. Suviše sveža današnjica teško se daje izneti na pozornicu. Ona još nije zrela za umetničko preproizvođenje, ma kako ono bilo nadahnuto. Bliska stvarnost sputava maštu. Dok je nama cela ona "pesma" na kraju Vaskrsenja tako čudno zvučila u ubogom starosrbijanskom selu, dotle je francuski prevod — baš zbog nje — naišao na dopadanje kod čitalaca koji su daleko od realnih događaja. Ali može li se, s druge strane, pesniku poricati pravo da ima svoje tumačenje narodne legende, i više lirizma nego što smo ga mi navikli nalaziti u narodnoj pesmi? U Vojnovićevoj Jugovića Majci ima nečeg od plemićskog idealizma njegovih dubrovačkih junakinja. Ali, nije li i sam narodni pevač stvorio svoju Jugovića Majku, svog Kraljevića Marka? Mi od umetnika tražimo samo psihološku istinu, onu višu, umetničku realnost, a ne istorisku (u koliko se do ove uopšte može doći).
Nju Ivo Vojnović daje u neobičnoj meri. On ume da pogodi dramski momenat, da ukrsti struje čije trenje daje varnice života, i to ne samo u prizorima od velikog zamaha, kao što je Orsatov govor, nego i u sitnim pojedinostima, kadrim da obasjaju celu jednu situaciju. kao što je mlekaričin glas na kraju Allons enfants, koji nas iz tragične atmosfere oborenih ideala prenosi u surovu stvarnost uvek pobedničkog života.
Taj sukob između težnje i stvarnosti, ta fatalnost tradicije i rase struji u krvi svih Vojnovićevih junaka. Oni od nje ne umiru uvek, ali im ona ne da živeti, a to je možda tragičnije od smrti.
Što Vojnovićev dramski nagon dolazi do punog izraza, što njegova dela predstavljaju tako savršen sklad realnosti, osećajnosti i mašte, sklad ideje i forme, što mu je dialog tako dramatično brz, pun pokreta, on ima da zahvali svojoj velikoj književnoj i opštoj kulturi, koja mu je dala najređu umetničku osobinu: moć odabiranja i sažimanja. Mi se ovde ne možemo upuštati u ispitivanje književnih uticaja u Vojnovićevim delima, — predmet međutim tako privlačan. Ceo svet je kod njega zapazio žig latinskog genija, i on nam je sam poverio svoje latinske uzore: Dantea i Manconia, kojima se mogu dodati D'Anuncio (sa svojom verbalnom ekstazom) i Rostan (sa Siranovom perjanicom). Ali on je govorio i o Dikensu, Meterlinku, Tolstoju, i, naročito, o Ibzenu, čijem Rosmersholmu duguje zamisao Trilogije (srećom, bez ibzenovskog protestantskog mudričenja) i o Vagneru, čiji se motiv odmazde i iskupljenja, i sama dramska tehnika, naziru u Ekvinociju i Smrti Jugovića Majke. Svakako, on je na latinskom Zapadu naučio tajnu da stilizuje svoje peizaže i prizore, da sa dva poteza karakteriše jednu ličnost; ali, ako je kalem tuđ, sok potiče iz rodnoga tla. Sok često suviše bujan. Verbalno bogatstvo zavodi pesnika do izvesne retorike, i izvesne precioznosti, koja podseća na njegovog baroknog pretka Đorđića. Ima u Vojnovića ovda-onda nečega odveć sjajnog, kitnjastog, čipkastog, što nas, u ostalom, ne vređa, jer odgovara njegovoj u osnovi vedroj poetskoj prirodi, onoj "blaženoj lakomislenosti" o kojoj sam govori i koja ga čini zakasnelim čedom Renesansa. Retorski lirizam tako je opasan za dramu da mu ni umetnik Vojnovićevog kova nije uvek kadar odoleti. Ali on mu bar ne smeta da verno slika svoje junake: "Lijepa si, — kaže Orsat Deši, ocrtavajući je u dve poetske fraze, — lijepa si kako smrt! ... i ohola: iste prijezirne usne što se ne ljube, — i one iste prebijele ruke od mramora, što čupaju lišće života..." Vojnovićev stil uvek ima svoj zvuk: nešto živahno i milozvučno kao što je cvrkut čijopa, i u isti mah uzdrhtalo i setno kao što su čempresi na Mihajlu.
Ako ipak nije pristupačan najširem krugu čitalaca, to je zbog narečja kojim govore njegove ličnosti, — i iz koga je on u ovom izdanju uklonio mnoge italijanizme. Srećom ne sve, jer su oni sastavni deo melodičnosti njegove fraze, i već su usađeni u našem pamćenju.
I kad je najviše nacionalan, on ostaje umetnik u evropskom značenju reči. Zato je od svih naših pisaca najpoznatiji na strani[6]. Prevođen je na sve slovenske jezike, i na italijanski, francuski, nemački, engleski, švedski, rumunski, i igran na mnogim stranim pozornicama, naročito u Pragu. Po Ekvinociju — čiji je "simfoniski intermeco" dao Stanislav Binički — napisao je Franc Nojman, direktor Opere u Brnu, jednu uspelu lirsku dramu, kao što je Stevan Hristić muzički tumačio Suton.
Rođeni romantičar, u najlepšem, lirskom smislu izraza, u isti mah vidovit i opservator, Ivo Vojnović strasno voli život. Uvek visoko nadahnut, on je slavio prošlost da bi njome obasjao budućnost. Duhovni aristokrat, on je prožet dahom narodne poezije kao njegov ubogi seljački brat. Nacionalni bard, on ostaje čovekoljubiv i opštečovečanski. Ako svoju književnu veštinu i svoj utančani ukus duguje latinskom geniju, on ima toplo slovensko srce. Njegov sjajni dar je samonikao, i ono u čemu je nenadmašan, što ga čini velikim piscem, to je njegov raskošni, slikoviti jezik, njegova bujna i omajna dikcija, raspevani, prisni ritam njegove rečenice, — u kojima se ogledaju sve boje, sve strasti, sve čari njegovog dragog Jadrana.
Puna istine i poezije, njegova su dela davno, i definitivno, stekla mesto među uzor-delima jugoslovenske književnosti. Tragom pesnika Osmana, koji je još pre tri veka nerazlučno vezao Dubrovnik za sudbinu našeg celokupnog naroda, Ivo Vojnović, koji je takođe slavio
Strahote ropstva, i slobode slasti,
ušao je u red onih velikih Dubrovčana koji širom sveta proneše ime svoga grada i svoga roda.
***
1 Prva njegova novela, Geranium, štampana je 1880. zbirka Perom, i olovkom 1885., i roman Ksanta 1886.
2 V. Pisma "Onoj koja ode", u Akordima.
3 Trilogija je prevođena i na ruski, italijanski, nemački, a prva dva dela i na francuski (Allons enfants u Revue de Genève za 1921., Suton u Revue yougoslave za 1920.).
4 "Onoj koja ode". Akordi, str. 68, 80 i 82.
5 Razgovor sa pesnikom, u Politici od 8. maja 1927.
6 V. bibliografiju u zanimljivoj knjizi G. Dragutina Prohaske O Pjesniku Slobode (1918). 0 Vojnoviću su u Francuskoj pisali Kamij Mokler i Fileas Lebeg
Ova tri struka
lovorike, pelina i vrijesa
OCU MOME
za života darovana, — sada,
na svetu Mu ploču polažem,
— da u hladu čempresa na
Mihajlu ne uvehnu.
Kad Te ja gledam, kako skromno ližeš
raspetom Gradu prebijene hridi,
bojnu pak pjenu kako s usta dižeš,
pučino bludna, — da Te b'jeg ne stidi! —
onda se sjećam, Mandaljeno, tebe,
svete kad noge ničice si prala
topeć ih suzam, e da spasiš sebe.
Mir bi tad s tobom, jer je pred Njim opala
oluja strasti, s kê si čast otara.
Gr'ješnica al vječna, što je valom zovu,
i sada hini, laživica stara!
Čuj! ... dok na hridi njezin cjelov pljuska,
zeleni ponor buči pr'jetnju novu! ...
— — — — — — — — — — — — — — —
Vrh grada mjesec pluta kano ljuska.
LICA:
Knez ... 72 god.
Gospar Orsat ... 41 god.
Gospar Nikša ... 60 god.
Gospar Marko ... 36 god.
Gospar Niko ... 33 god.
Gospar Lukša ... 42 god.
Gospar Vlaho ... 27 god.
Gospar Mato ... 70 god.
Gospar Đivo ... 60 god.
Gospar Đono ... 52 god.
Gospar Karlo ... 30 god.
Gospar Jero ... 20 god.
Gospar Tomo ... 30 god.
Gospar Palo ... 34 god.
Gospar Sabo ... 60 god.
Gospar Luco ... 58 god.
Gospar Antun ... 48 god.
Gospar Miho ... 50 god.
Gospar Šiško ... 82 god.
Gospar Luko ... 50 god.
Gospar Vlađ ... 26 god.
vlastela dubrovačka.
1., 2., 3. djetić u Orsata. – 1., 2. zdur. –
Gospođa Ane Mence-Bobali, tetka Orsatova ... 69 god.
Gospođa Deša Palmotica, Anina unuka ... 27
Obadvije vladike dubrovačke.
Kristina, djevojčica pučka ... 16
Lucija, djevojka u Orsata ... 60
Čin se događa u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, dne 27. maja 1806. između 4 i 7½ poslije podne.
Jedina pojava.
Soba u kući Orsata "Velikoga". Zidovi su zategnuti tamno crljenijem damaškom. U sredini velika, bijela monumentalna rokoko vrata. Uza zid poredani su naslonjači Luj XVI (crljeno, bijelo, zlatno), a na lijevu veliki "biro" Luj XIII od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Na "buralu" nova ampir-ura od alabastr-stupova s crnim i zlatnim pročeljem, a na vrhu napoleonski zlatni orao. Njihalo ure: široka, zlatna sunčana kruglja. Po zidovima vise starinske porodične slike. Na lijevo i na desno omanja vrata, ali ne tako velika ni iskićena kao ona u sredini. Prama lijevoj strani pozornice veliki "ampir"-tavolin, a na njemu dvije, tri knjige i zlatna sprava sa guščim perom za pisanje. Do "tavolina" dva velika stola Luj XIV od tamnoga gobelinsa. Na desnoj strani između vrata i ugla veliki otvoreni prozor. Nedaleko od "takolina" zlatna "ampir-konsola" s velikim zlatnim zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukijernar i dvije stare brončane figure: glave Agripine i Aleksandra. Pôd je od mletačkoga mozaika, bez ikakvih ćilima. Salon odiše hladnim bogastvom i redom. Velika su vrata u sredini zatvorena a ona na desno i na lijevo otvorena, ali zastrta tamno crljenim svilenim zavjesama. — Toplo majsko sunce ulazi kroz prozor i puze se polako s poda uzgori po "tavolinu", po zidovima, sve to crljenije. Sa zrakama sunca leprša po sobi čijuk crnih čiopa, što se viju u proljetnom vazduhu okolo Gospe i Sv. Vlaha na večernji veseli lov. Kad i kad i drugi žamor napuni nijemu sobu. To je jeka ljudi, koji prohode ispod prozora, ili kakvo daleko zvono na Konalu, ili gukanje golubova u rupama stare palače, ili žamor razgovora, smijeha, vike, što zadušeno muklo, šušti za zatvorenim velikim bijelim vratima. Valja da je i ona soba tamo sva zavita u "damašku" kad je nevidljiva, živa borba, što se možebit tamo unutra bije, tako zastrta, da jedva do nas dopire. Ali starovječna tišina one kuće, gdje rek bi još lebdi jecanje plača za pokojnim gosparom Brnjom, ocem Deše Palmotice, a zetom gospođe Ane Mence-Bobali (čini ti se, da još ćutiš vonj, tamjana, kad su ga kanonici okadili i odneli!) — prevlada i one sitne nemirne glasove; pak čiope zakriješte kao mahnite, a salatarica mirno zaviče u praznu ulicu i u topli zapad: "Salate, žene!".
Taj prirodni život samih zvukova i nijemih razgovora mrtvih stvari potraje, koliko bi pregledao svu sobu i pozdravio sjajno nebo, što se stere, smije i šali nad kobnim gradom. Pak — velika se bijela vrata otvaraju. Nevidljiva ih je ruka rastvorila. — Kao što vruće pare zapište iz prekipjeloga kotla, kad mu pokriv podigneš, e da se sve na oganj ne razlije, tako i u taj tren kroz otvoreno ždrijelo prodre velika, smetena, strastvena buka iz nevidljivih prekipjelih usta.
GLASOVI
se lamaju, prepliću, lamaju.
Zaludu! — zaludu! — A ko im može vjerovat? Prekasno! — Slušajte njega! — Ha! ha! ha! — Lasno je bilo Marojici! — Zaludu! — Orsate! ... Orsate! ... — che tipi! — Muči! — Zašto? — Antikalje! — Govori! govori!
Iz tog urnebesa iznikla je stara služavka
LUCIJA
s velikim srebrnim "tacunom" a na njemu sila žmula, kikara, slatkoga, beškota. Vidi se, da su se kafe popile, a da je malo ko što zagriznuo. Lucija je obučena na župsku, ali u crnini: samo polusijede kose isprepletene su s crnim kordunom, a ispod kratkoga ruha bijele bječve i otvorene crne papuče. Stisnula je obrve i namrštila lice od straha, da joj se štogod ne razbije, pak je polako položila puni tacun na tavolin i uzdahla.
GLASOVI
sve jače prodiru iz otvorenih vrata.
A ko ti je to rekô! — Ah! — Čitaj! čitaj! Mon Dieu! Nikako! ...— Zašto, ne! — Sloboda je prva stvar! — Kakva sloboda sa dva zdura!
LUCIJA
dođe opet do vrata i samo tren ostane prignute glave, kao da sluša, ali — stara glava zaklima, pa ona ih priklopi pomno i vrati se do tacuna, mahnuvši rukama po vazduhu. Nije prezir, ali zakleo bih se, da bi rekla "umukli!" — kad bi smjela! Čim je zatvorila vrata, eto opet one pridušene tišine, onog mira kao i prije. Lucija uzme opet tacun pa trholeći, od pomnje i od starosti, ide prema vratima na desno. U to
GLAS SALATARICE
ispod prozora zaviče
Salate, žene!
LUCIJA
tik do vrata jedito
Prisjela ti!
I ode. — Za zatvorenim velikim vratima u sredini, čuje se jedan glas jasniji od drugih,
GLAS ORSATOV
Hoćete li, da ga zazovem!
GLASOVI
Ne! Ne! ... Neka! Neka!
Pauza. Mukli zadušni šum.
GLAS GOSPOĐE ANE
iz sobe na lijevo, slab, tugaljiv a bešćutan.
Lucija! ... Lucija! ...
ORSAT VELIKI
rastvori u jedan mah velika bijela vrata, kao da će izletjeti, ali opet hitro se obrne prema zjalu crnog otvora, pak držeći jednom rukom krilo rastvorenih vrata, a drugom tešku damaškanu draperiju, koja pokriva cijeli otvor nevidljive sobe, baca riječi u nutrinu, svaku tešku, gorku, raspaljenu kao krv, što mu je sva skočila u lice, kao grozni jed, što mu je zategnuo sve živce i stisnuo obrve, ispod kojih sijevaju velike, nestalne, plamteće sive oči. Njegova je nošnja kao ona mlađih onog vremena. Čisti ampir. Lice sasvijem obričeno, samo zalisci pružaju mu se do pô lica. Kosa je prosijeda, gusta, na zvrke. Velika kao u mjedi salivena usta, padaju prezirnom, dubokom crtom. Sva prikaza odaje savladani žar, preveliku intelektualnost, idealni polet pomiješan sa tvrdoćom nesagrbiva gospostva.
Nećete, je li? Naturalo! ... gdje bi pučanin... đakobin... framasun... uljegô tu u sancta sanctorum, gdje ste vi... vi?! ...
GLASOVI
najeđeni, nestalni, nemirni.
U svojoj si kući! ... Mahnit je! ... Sad? — na dvadeset i četiri?!.. ne! ... ne...
ORSAT
kao gore, a glava mu je sva uljegla unutra za zavjesom, pa velikim glasom
Mahnit! ... lud! ... imbečio! ... jes'... jes'... to, i gore; — ma... kad hoću... hoću! —
Naglo se potegnuo natrag pa jednim kretom lupnuo vratima i zatvorio ih. Zanesen žarom svojih misli dohrli sve do sred sobe, ali tu — protrne i stade. Kao čovjek, koji je iz tmine banuo usred sunčanoga sijeva, pa ostane zabliješten, nesmotren, začuđen, a sav još trepti od muke i borbe, koju je prošao tamo u tmini, Orsat se stresao i jednim neizrecivim pogledom vapaja i straha zaokružio svu ovu tihu finu prazninu. Zamaglilo mu se i teško se naslonio na tavolin u sredini. Zatvorio je oči, pa ih odmah otvorio. Objema rukama pogladio nehotice obraz, pak zagrezao grčevitim prstima u guste zavijene kose. Dva, kao željezom zategnuta poteza, ostariše mu lice s teškom sumornosti. Zagledao se tupo preda se, pak šapće
A zašto sve to?... (Pogled se koči sve više. Koraknuo je nehotice naprijed; muklo, tajanstveno) — Lazare... veni foras, Lazare ustani! ... reče i mrtvac ustade! ... (Živci su popustili a daleki sjen pregorkoga posmijeha prolebdio mu preko lica; klimajući tiho glavom, a prekrstivši ruke na prsima) On!.. bio je Bog. — A ja? — Mrtvi spavaju i dižu se, ali ako živi hoće da umru... (žamor i nemir iza bijelih vrata) — ako hoće!?...
GOSPOĐA ANE
malašna, debeljasta, sva u crnoj svili obučena, à la Luj XVI, s visoko uzdignutim "šinjonom" bijelih kosa, s ubručićem, dragocjenih "picilja" u ruci, a ruke u prozirnim dugim spletenim rukavicama, otkle vire mali, debeli prebijeli prsti: ona prohodi s lijeva na desno. Njezin hod je kao da ide na kotačima, a ne obrće se ni na desno ni na lijevo Lice blijedo, pospano, nepomično. Sve je to čudnovato, prastaro, rek bi malo smiješno, ali dah istoriske veličine njezina imena, njezinih prastarih, prearistokratskih kretnja i navika — stvara sliku zamamljivu i zagonetnu, kao da je zaprašeni portret sišao s okvira i oživio maljušnim, realnim životom druge, nepoznate mu dobi. Kad je došla do vrata na desnu, zove opet onim istim tugaljivim, dalekim, bešćutnim glasom: Lucija!.. Lucija!..
ORSAT
otkad je ona uljeglja slijedeći ipak bujicu svojih misli, nehotice je slijedio i svaki mig nenadne prikaze. Pa kao umoran sio je do tavolina i počeo nešto pisati, ali uvijek pritegnut, da gleda Anu.
GLAS LUCIJE
s desne strane
Zovete li mene, gospo Ane?
GOSPOĐA ANE
kao gore, uskošenije i tvrđe
Dođi doli!
GLAS LUCIJE
Evo me! ... odma!
GOSPOĐA ANE
vraća se istim putem kroz sobu, sanena, prastara, kao da slijedi nevidljivu litiju.
ORSAT
podigao se s tavolina, pa, držeći u ruci list, opet se nehotice zagledao u taj crni ženski sjen.
Išteš li štogod, Ane?
GOSPOĐA ANE
tik do vrata na lijevu, ne obrćući se, ne zaustavljajući se, ne gledajući ga, istim ukočenim tužnim glasom
Ništa. (Nestade je).
ORSAT
koji još sve gleda za njom, pa kad je iščezla šapne gorko
Valjalo je do toga doć!
LUCIJA
dolazi hitro, al' i namršteno, s desne.
Evo me! da! ... (ugledavši Orsata) Ah!.. (umukne i požuri se).
ORSAT
kao gore
Zašto te zvala?
LUCIJA
pogleda ga hitro sa strane, kao da bi htjela nešto rijeti, što ne smije.
Zašto?... (zamrmlja nešto i hoće dalje) — Biće danas... kako jučer i prekojučer — (sve to tiše i jeditije) — i na sve vijeke — vijekova, amen!
ORSAT
nekako zbunjeno gledajući knjigu. Misli su mu već daleko izvan ove sobe.
A što joj je?
LUCIJA
kao gore
Vi znate gosparu... kad je nešto uvrćela u glavu! (Došla je do vrata, pak se obrnula nekako naglo prema gospodaru, gledajući ga u lice.) Hoće joj se mlijeka iz Petrova Sela! ... Ne gusta je ono naše s Konala...
ORSAT
kao gore, nehotice, pogledavši je
Pa zašto joj ga ne daš?
LUCIJA
nepomična do praga, nešto dulje i tiše
Zašto?! (prijekim pogledom) — Recite Frančezima da ga ne piju.
ORSAT
ukočio se, ali se nije maknuo. Stisnuo obrve, pak suho, kratko
Hajde! ... Gospođa te zove. (Zatim hrlo do vrata na desno, pak jakim, gnjevnim glasom zove hitro) Ivane! ... Nikola!.., Pero! ... gdje ste? (vraća se mrk, uzrujan, pun zlih riječi, koje neće da izgovori.) Svi! ... svi! ... karonje! ... bježu! ...
LUCIJA
koja se nije maknula s vrata, već ga je gledala prignutom glavom i nijemim, skoro tužnim pogledom.
Gosparu! ...
ORSAT
oštro, nemilo, kao da ju je prvi put ugledao
Što tu činiš?
LUCIJA
kao gore, tiše
Ćela sam Vam rijet... Poslali ste ih Vi, da čuvaju vrata od grada... (još tiše, skoro smeteno) Danas je njihov dan...
ORSAT
sklopio je za čas oči, kao od velike umornosti, pak sio, naslonio glavu na ruku, onda rastegnuto, nekako tupo, nehajno
— Umiri prije nju, — pak dođi!
LUCIJA
(mirno)
Hoću, gosparu! (Ode).
ORSAT
ostao je sam na istome mjestu, u istoj pozi, nemoćan da se digne, da otrese svu gorku slabost, što ga je na jedan put svalila. Kao kroz san
Dešo! ... Dešo... nesuđenico! — i tebe sad da zazovem: "pomozi mi, da podignem križ koji me oborio na tle!" — ne — ne! ... ni ti ne bi odgovorila... (gorko i prezirno, zagledavši se u novu misao, koja ga muči) Ah! ... kako je grubo gledat ovu strašivu, nečasnu smrt.— — smrt starežina!..
GLASOVI
sve to jači iznutra
Kakva libertat?! ... kakva indipendenca?! — Ha! ha! ... ha! ... Miš i elefanat! ... To ti govoriš?... a! ja!
ORSAT
ne miče se, ali krajnji prezir prelio mu se preko lica. Glava se prignula još niže, oko zadubilo još dublje, a usta se kese pa između zuba sikće
Zmije! ... "Klupko zmija na suncu"...[1] tako! ... tako! ... Koljite se! ...
LUCIJA
uljegla s lijeve strane i zagledala se u njega, pa došla malo bliže i posve jednostavno, kao da ništa ne vidi
Služi li Vam štogod, gosparu?
ORSAT
polako se uvukao u se, prošao rukama preko lica, pak ustavši u svoj veličini, miran, bešćutan, ali muklom sumornošću, dava joj list.
Pođi u Rada Androvića. Daćeš mu ovu knjigu.
LUCIJA
Imam li počekat?
ORSAT
zaustavio se za čas, pak dalekim pogledom
Reci mu: "Gospar Vas Orsat zove!", i odma se vrati.
LUCIJA
približila se, uzela mu knjigu, pak tiho
Hoću, gosparu!
ORSAT
nepomičan, zagledavši se u njezin pogled
Gdje je gospođa Deša?
LUCIJA
odalečila se, držeći obadvjema rukama list na grudima
— Moli u kapelici. — (pauza). Hoćete li da je zovem?
ORSAT
jednostavno
Pušti je. — Pođi!
Lucija ode ne obrnuvši se.
ORSAT
prekrštenih ruka, duboko zamišljen
Za koga moli?
Bijela se vrata otvaraju naglo i vas zagušeni žagor rasprsnu se u nejasnim izrekama, dovicima, usklicima, po sobi.
MARKO
mlad, suh, živčan, drži vrata i zove uzrujano, jedito, dočim iza njega vire dvije, tri izmučene, rasplamćene glave
Orsate, gdje si?
ORSAT
ostao je kao od mramora. Nije maknuo okom, nije krenuo rukom. Prezirno, kao u sebi
Mogli biste mo ubit, sad, — nà, — da se ne mičem!
MARKO, NIKO, VLAHO
istrčali svi u jedan mah iz sobe. Vrata se sama zatvorila za njima. Svi zajedno ražareni nahrupili na Orsata, hvataju ga za ruke, za ramena, u bučnoj uzrujanosti, lice u lice, kao da hoće da ga rastope u plamenu njihove brige.
Što ti je? — Gdje je Andrović?... Zašto si nas tad zazvô? — Govori! — Miči se! ... Hodi! ...
ORSAT
A što govoru još oni tamo?
MARKO
Sve viču da je Napoleun — Bog!
NIKO
A ti — da si mahnit!
ORSAT
sve to tvrđi i prezirniji
Jesu li pročitali knjige Fontona i Sinjavina?
VLAHO
Dživo Bestija raskrivio se: "Morte ai Cosacchi!"...
NIKO
....A Salamankezi zavikali: "Nijesmo Vlasi!"...
ORSAT
kao gore gorkim posmijehom
Grehota, da nijesmo!
LUKŠA
Rastvorio vrata. Žamor opet bane u sobu, a on se raskrivio
Frančezi su tu!
ORSAT
vas zadrhtao pa doletio do njega, uhitio ga obadvjema rukama za ramena i dovukao ga do sred pozornice. Vrata se zatvorila.
— Živino! ... Ko?... Ko ti je to rekô?...
LUKŠA
Eto, — sad je došô Tomo i doveo kmeta. koji govori, da je vidio bajunete na Nuncijati! ...
ORSAT
šetajući se grčevito po sobi
Ne, ne, to ne može da bude!
MARKO
Nijesmo više na vrijeme!
NIKO
Ko će slomit one starežine?
VLAHO
A pučane?...
SVA ČETVORICA
okolo njega, sve to prodirnije, sve to očajnije
Tresli su se isprid tebe! — zatvorimo ih! — A mi svi na mirima od grada! — Bacimo ključe u Bokar! — Brzo, — brzo, — Orsate!..
.
ORSAT
kao da sluša još moćniji glas, nego li je njihov, udaljuje ih od sebe, pa tiho, tajanstveno, kao da sluša nešto strahovito, stavlja prst na usta
Psssst! ... mučite!
SVA ČETVORICA
zastravljeni, za njime tiho
Što ti je?
ORSAT
razgledajući se okolo sebe, pak uprijevši pogled u zatvorena bijela vrata, koja su onijemila, — kao da su grobna, — bulji raspečenim očima u drugove svoje. Tiho, hrapavo, dugo, kao u strahu
Umukli su!
SVI
problijedili, stisnuli se u klupko, pa gledaju kao u strahu ona vrata, kao da je muk postao čovjek i da mu slušaju korake.
Što je to?
MATO
otvorio vrata, iz kojih ne izlazi više nikakav zvuk. Visok, blijed, polusijed, stavlja ruku na usta, pa govori tiho, dugo
Poručio je knez, — da će sad doć ovamo!
ORSAT
stisnuo je grčevito ruke prijateljima, pogledavši ih, kao da ih vidi za prvi put.
To je smrt!
SVI
Ho'mo!
Svi ulaze hrlo kroz bijela vrata, koja se za njima zatvaraju. Čuje se još žamor razgovora, ali sasvim pridušeno, i vrlo daleko. Na ampir-uri bije metalni, prodirni, tanki zvuk pet ura.
GOSPOĐA ANE
na peti udarac, izlazi s lijeve strane, kao i prije, bešćutna, sanena, ukočena. Došla do tavolina, sjela, pustila ruke u skut, pa pogledala, obrnuvši samo glavu na lijevo i na desno, kao da nešto ište. Zamrmlja uskošeno, kao čeljade koje puno stvari smeta
Da! ... što im je danas?... Nema Deše, — nema Lucije, — (pogledavši uru) ni Kristine! (kao malo dijete kad tiho jauče, što su ga ostavili sama u tmici) Ajmeh!.. niko ne sluša... niko! ...
KRISTINA
rumena kao jabuka, mlada kao kaplja, u skromnom ampir-odijelu od bijeloga "đakoneta" na sitne plave pahuljice s crljenom rusicom "hlapačom" o pojasu, zatrčala se, zapijehana, a sve titra na njoj od mladosti, veselja i zabune — od crnih zavojaka i crnih zjenica, pak sve dole do malih, otvorenih, crnih sandala, kroz koje vire, rek bi smiju se, bijele, prozirne bječve. Kad ugleda gospođu Anu, stane i stavi ruke na srce.
Ajmeh! — gospo Ane! ...
GOSPOĐA ANE
nije se ni obrnula, nije ni pogledala, a tvrdo
Kristina! ... Koja je ura?...
KRISTINA
baci hitar pogled na uru, pak zabrinuto, došavši do tavolina
— Ah! ... znam: pet i pet minuta! ... (ište knjige, a približuje joj se nekako važno i tiho) Ah! ... ma da vidite, gospo Ane! — da vidite, što je na dvoru! ...
GOSPOĐA ANE
kao gore
Kristina. — gdje je tovjelica?
KRISTINA
brzo se prignula, našla je tovjelicu ispod tavolina, pa joj je stavlja ispod noga. Ostade tako klečeći ispred nje i nastavlja živahno, veselo, puna smijeha, što joj otkriva prebijele zube
Sve trči! ... sve se kupi! — pa svak hoće da ide do vrata od grada. — A mladići s kokardama na klobucima! ... sve gospođe na prozorima u perušinam i sa lepezama.
GOSPOĐA ANE
nekako smeteno, kao da ište nešto što joj smeta
Križe! ... tu nešto vonja?!
KRISTINA
tražeći za čas i ona
Nešto vonja?... a što? (spomene se svoje rusice, pa je vadi iz njedara. Veselim smijehom) Ah! ... moja rusica, gospo Ane! ...
GOSPOĐA ANE
tvrdo, bešćutno
Baci je, Križe! ... zaboljeće me glava!..
KRISTINA
stavljajući je u džep, nestašnom naivnosti
Eto je tu! — neka spi. — Prostite, gospo Ane! ... Ma što ćete! ... Frančezi dohodu!
GOSPOĐA ANE
nepomično kao idol od bjelokosti, a tvrdo, slovku po slovku
Frančezi pro-ho-du!
KRISTINA
tik do nje, sa dječjom zabrinutosti
— I ne će ostat?
GOSPOĐA ANE
Nikako!
KRISTINA
uzme debelu knjigu, pa uzdahne
Koja grehota!
GOSPOĐA ANE
malo se naslonila na stô, ukornim naglaskom
Križe, gdje je Metastazijo?
KRISTINA
tiho, kao da se udunuo njezin veseli plamen, uzme knjigu, otvori je nehajno, pa sjede s druge otrane tavolina
Evo ga, evo! ...
GOSPOĐA ANE
umorno
Prije nego zaspim — kako je ono...
deklamuje na stari način dubrovački, a da joj se nije maknula ni obrva na licu
Non vi piacque ingiusti Dei[2]
Ch'io nascessi...
KRISTINA
koja sve to znade na pamet, drži otvorenu knjigu i gleda ispred sebe klimajući tugaljivo glavom, a s pravim izražajem
...pastorella,
Altra pena or non avrei
Che la cura d' un' agnella
GOSPOĐA ANE I KRISTINA
Che l' affeto d' un pastor!
Mukli žamor iz bližnje sobe. Kristina podigla glavicu, kao ptica na grani, pa sluša i pita
Gospo Ane!
GOSPOĐA ANE
kao da se budi oda sna
Što je?
KRISTINA
pokazujući zatvorena bijela vrata
Zašto viču?..
GOSPOĐA ANE
kao gore
— Legaj Metastazija!
KRISTINA
prevrnula brzo mnogo stranica, pak čita, nekako zlovoljno
— Nascesti alle pene
Mio povero cuore,
Amar ti conviene...[3]
Zaustavila se, kao da joj nešto dunulo u glavu
— Gospo Ane!
GOSPOĐA ANE
stresla se, pa začuđeno
— Ah!
KRISTINA
sva u svojoj misli, dražesno
Je li istina, gospo Ane, da u Franči i kmeti mogu biti vlastela?
GOSPOĐA ANE
gotovo se sva podigla, pa zgražajući se prestrašeno
— Nikako!
KRISTINA
uzdahne
I eto ti tu! (skoro tužno za se)... Pa, đa! — sve je isto, — kad prohodu! ...
GOSPOĐA ANE
uskošeno, svali se opet u stô
Ajmeh! ... Križe! ... gdje je Metastazijo?
KRISTINA
klimajući glavom, još tužnije
Amar ti conviene
Chi, tutto rigore
Žamor iz sobe. Radoznalo gleda vrata i sluša, a slijedi da govori na pamet pjesmu
Per farti contento
Ti vuol infedel!
Žamor puka sa ulice, veseli usklici. Kristina se žacnula pa sve sluša sad ovo, što buči iza vrata, sad ono, što dohodi s ulice. Htjela bi ustati, ali gospođa Ane počinje kao iza sna da deklamuje.
GOSPOĐA ANE
— Vado! ... Ma dove? Oh! Dio![4]
KRISTINA
prepala se, pa brzo izvrne nekoliko stranica i grčevito, hitro, sve to jače nastavlja
— Resto... Ma qui... che fo?... (Žamor s ulice sve to jači. Gospođa Ane zaspala. Kristina je pogleda, pa sve deklamajući ustaje i kao bitkavica skokne do prozora) — Dunque morir... dovrò! ... (Došla je do prozora i stala gledati na dvor.) Ah! ...
GLASOVI S ULICE
Ho'mo ih viđet! ... Eno ih iza Tricrkve! Ne — ne! — Niz Posat — Miči se, Mare! ... Ha! Ha! — Djevojčice! — Košto je festa Sv. Vlaha!
KRISTINA
došla je usred pozornice, a sva kipi od nestrpljivosti i radosti.
Ajmeh! — Dohodu Frančezi! ... a ja odika... ah! ...
LUCIJA
ulazi hrlo, zabrinuto s desne.
KRISTINA
zatrčala se do nje, pa je zagrlila
Ah! Lucijo moja... ho'mo viđet Frančeze! ...
LUCIJA
u čudu, pak najeđena
Daću ti ja Frančeze! Viđi je ti! ... radije pomozi mi, da odvedem gospođu Anu...
GLAS ULICE
Kristino! ... brzo doma!..
KRISTINA
planuvši od radosti
Idem, idem! ... (vadi rusicu iz džepa, dune u nju i stavi je za pojas.) Ah, eto ti tu! ... ako me vidi Napoleun! ... ko zna?! ... Ha! ha! ha! (zatrčala se i žarko zagrlila i poljubila Luciju.) Ah, Lucijo moja! ... eto i veselje dohodi! .... (pogleda zaspalu gospođu Anu) Jadnica! ... to nije za nju! (sve plešući došla do vrata) Adio, Lucija! ... Adio! ... (vireći kroz vrata glavicom punom smeha i mladosti). — Znaš! — ako ostanu, — i ja sam ti vladika! Ha! Ha! (Iščezne)
LUCIJA
koja je ostala bez riječi pred tolikom radosti, hoće da se prekrsti
Ah! ... (skoro prezirno i jedito): Ma đa! ... Pučanin kô pučanin! (Približila se gospođi Ani, pa se zagledala i zaklimala glavom). Eh!. Odavna vas ne bi bilo, da nijesmo mi, kmeti, s vama! ... (zabrinuto) ali sad! — valja je odalečit! — da ne vidi, da ne čuje!- (zove tiho) Gospo Ane! ...
GOSPOĐA ANE
polako se uspravila, ista kao uvijek, ali nekako daleko, daleko
Je li palo sunce?
LUCIJA
pomaže joj da se digne i prati je prema vratima na lijevu.
Domalo će, gospo Ane! ... Možemo poć u Vašu kamaru smolit rozarije.
DVA DJETIĆA
iz Konavala, Orsatovi kmeti, ulaze trčeći s lijeve strane, svi oznojeni, zažareni, bez daha. Drže kapu na glavi.
Gospar?... đe je?... Lucija! Broda ti! ... reci! ... brzo! ...
GOSPOĐA ANE
obrnula se, pa ih pogleda presenećena, gnjevna, a velika u tužnoj svojoj nemoći.
Kakav je to način?... Tovare! ...
DVA DJETIĆA
zaustavili se, skinuli kape, a dršću od uzrujanosti i od straha
Došli su... na vrata... Frančezi! ...
LUCIJA
zabrinuto, hoće da je odaleči, tiho
Ho'mo, gospo Ane!
GOSPOĐA ANE
kao gore, gledajući neprestano, prodirno, djetiće
Pa da su i Turci, — ne dohodi se tako isprid gospara! ... (Obrće se i odlazi s Lucijom). Kašpita! — eh?! ... 'erbo prohodu Frančezi! (Obrće se još do vrata prema njima, a oni vrte kape u ruci, sve to ponizniji i manji). Dà... i to bi se još ćelo!.. (Odlazi s Lucijom na lijevu. Čuje se veliki žamor iza bijelih vrata).
PRVI DJETIĆ
(slušajući)
Unutra su!
DRUGI DJETIĆ
I još se deru!
PRVI DJETIĆ
Ja idem rijet gosparu!
DRUGI DJETIĆ
Eh! pa gore za njih!
Ulaze hitro kroz srednja vrata, koja se zaklope za njima. Kratka pauza, a onda se čuje jedan veliki klik iz svijeh usta, — pak opet velika tišina.
LUCIJA
dohodi hrlo s lijeve strane, vadeći jedno pismo iz džepa. Sad mu ga valja dat! (Hoće do vrata).
ORSAT VELIKI
izlazi naglo, raspaljena lica, sijevajućih očiju. Tvrda pjega stisnula mu obrve, svezala mu čelo. Poteže za sobom ona dva djetića, držeći ih rukama za rame, kao s pandžama. Drma ih brutalno, ali pun jada i nemira
Vi! ... vi! ... i vidjeli ste ih! ... Koliko ih je?... Puno — puno, je li?... Sve bliješti od bajuneta! ... A vrata?... Govori! ... Živino! ... Govori! ...
DVA DJETIĆA
u silnom strahu
Zatvorena, ... gosparu!
ORSAT
mahne s njima, bacajući ih od sebe kao pregršt ljusaka.
Dakle još! ... (Djetići bježe s desne strane. Ugleda Luciju, pa još vas pun jeda i straha ide do nje a kesi joj se u rugu, kao izvan sebe). A ti?... Što tu činiš?... Što me gledaš?... Lijep sam, je li... lijep?! ...
LUCIJA
pružajući mu jednostavno i tiho list
— Od Rada Androvića!
ORSAT
kao gore, pa je zgrabi za ruku, lice u lice
I ti... Lucijo stara. i ti nosiš nesreću, je li?...
LUCIJA
kao gore, a mirno ga gleda
Rekô mi je samo: "Žô mi je za tvoga gospara".
ORSAT
pušta joj ruku, kô da je na jedan put mir uljegao u njegovu dušu. Lice se razgali; samo tvrdi, veliki ponos zasvijetli se u svakoj crti, u svakome kretu. Mirno, skoro posmijehom
Ko je on, da me žali!? (Otvara pismo i čita ga; — za čas su se obrve stisnule, ali prezir prolebdio preko blijedih usana. Mirno pregiblje pismo, pak ga ukazuje Luciji s neizrecivim izrazom sjete i finoće) — Da umiješ čitat, Lucijo, sad bi znala što hoće rijeti: — gospar! — (Zaustavi se, pak gorko, kao u sebi) Zove me sutra na bal, što ga pučani i neki... drugi... davaju Frančezima! ... (Ostane zamišljen, klimajući posprdno glavom).
LUCIJA
nehotice se približila i tiho mu poljubila ruku.
ORSAT
sve to mirniji, sve to hladniji; pogledao ju je tren, pak jednostavno
— A ona?.. Još moli?...
LUCIJA
slegla ramenima i sažela očima
A... poznaš je, gosparu! (Srednja se vrata polako otvaraju iznutra.)
ORSAT
ugleda ih i malo se trgne, pa Luciji mirno
Reci joj neka dođe! — Pođi! (Lucija ode, bacivši dugi pogled na Orsata.)
Bijela su se vrata rastvorila i eto ulaze
GOSPARI
Ima starih, mladih, srednjih, malašnih, debelih, ukusnih, nešesnih, ali svi, ko više, ko manje, nose znakove starodavnih plemena i oblike ljudi, koji su od vijekova zapovijedali i drugima pravdu krojili. — Tisućljetna vlast i nebrojeni red besprikornih aristokratskih brakova utisnuše im znamen osebujne, makar iscrvotočene, ali ipak sasvim oštre individualnosti. Ima između njih čudaka u hodu, u kretanju, u nošnji; ima staraca još s vlasuljom Luj XVI; mlađi su svi već po najnovijem ampir odijelu, u formi kosa i zalisnjaka; a svaki je za sebe originalan tip. Osobito sada, gdje su među sobom, gdje ih niko od puka i pučana ne motri i ne sudi, sada, kada usudni istoriski čas otkriva tajne pjege i skrovite pukotine iscijeđenih karaktera i istiještenih duša. Sada svaki mig, svaki šapat, svaki poluglas ima svoje markantno, nefaljeno, istinsko značenje. Velika bura trese suhim lišćem prastaroga republikanskoga duba i pokazuje nam malo pomalo sve zglobove, sve zareze, sve rupe jadnoga izumrloga debla, razgaljujući mu svu golotinju raspečenih, oguljenih, prebijenih patrklja. Kostur se već kesi pod prosušenom kožom trule starosti.
Vlastela ulaze, razgovarajući se živo ali odmjereno. Mnogi drže klobuke u ruci, ili ispod pazuha, a naslanjaju se na velike štapine sa zlatnim ili bjelokosnim krugljama. Niko i Marko odma dohrlili do Orsata, koji se nije maknuo, već ostao naslonjen na tavolin, prekrštenih ruka, mrk, nijem.
NIKO I MARKO
(tiho, hitro Orsatu)
Znaš! ... Poručio knez, da zna, što mu je držanstvo!
ORSAT
— Da bi ga znô!
ĐIVO
visok, jak, sagnutih ramena, debele glavurine, sjajnih zelenih očiju, sijede kose; obučen po ampirsku sa velikim štapom u ruci. Prezirna usta, ukočeni drzoviti pogled, crljena ražarena put, davaju mu izraz silovite, divlje ćudi. Prelijepe su mu ruke. Došao je do Orsata, pak mirno, naravno, hrapavim glasom, a tepavim, prekinutim naglaskom, govori nekako smućeno, gledajući ga časimice sa strane. Prekrstio ruke za leđima.
Vidiš, Orsate, pogodio sam! Došli su i prije, nego što smo mislili. Ma... razumjećeš, — ko je prošô priko Sv. Bernarda i prošetô se... hm! ...
ORSAT
nepomičan kao kip, a glas oštar i blistav kao handžar
... ispod Piramida, Đivo! ...
ĐIVO
bljesnuvši okom na njega, da vidi, šali li se; zatim mirno, ali nešto drhtavijim glasom:
Da! ... prećizamente, ispod Piramida, — mi capite! — može tad sve. (mijenjajući
glas, nešto dublje, skoro prijateljski, dobroćudno): — Nemojmo se dunke iludavat, — sad je sve zaludu — i sve predocna. (Žamor u grupi, koja se stavila oko Orsata. Đivo ih pogleda oštro, pa još jasnije i tvrđe) — Sve! — rekô sam: sve! (nastavljajući opet naravnijem glasom) Govorili smo puno, Vikali smo i rekli smo ih svakakvijeh...
NIKŠA
sjedeći u stolu, s finim posmijehom
Na našu, Đivo! (vadi iz špaga jednu staru knjižicu i počinje je čitati.)
ĐIVO
trznuo se, pa se zagrijava svojim riječima
Na moju dragi Nikša! (gnjev ga muči) — 'er ti ja vičem, drečim. i ako hoćeš, zaprdivam...
ĐONO
lukav, malašan, s velikim nosom i očalima od zlata; polako a posprdno Nikši
Ne manjka mu sinčeritati...
ĐIVO
skoro u jedu
—... ma što mislim, to bubnem...
LUKO
šmrkajući tabak; suh, drven, zatvorenijeh očiju od neumoljive grandece; skoro u sebi
Na žalost! (Tihi smijeh u raznim grupama).
ĐIVO
... a ne dam boba za ranketive spirite, mi capit! — Ah?!.. (mirnije ali plamtećih očiju) Zato, kako se dečidalo u Senatu: mi ćemo ostat neutrali...
VLAHO
visok, lijep, crnijeh kosa, nervozan; plane
Lijepe neutralitati!.. Puštit Frančeze...
ĐONO
ironički
... da se prošetaju priko Place! ...
KARLO
velik, debeo, klasičnog profila, tip Napoleonovih junaka; naglo
Marmon je obećô, da će izit, — a mi mu vjerujemo! Da nije tako, i mi bi svi bili za Orsata.
MARKO, LUKA, NIKO, JERO, TOMO, LUKO, MARKO, VLAHO
jedni prema drugima:
— Ha! ha! ha! Vjeruje Frančezima! A kome nijesu ovo isto obećali! — Pa da i nijesu! Volimo njih — nego divlje Kozake! — Pošto ključi! ...Čambelani!
ORSAT
nije se maknuo, ni da je saliven, samo stisnuo obrve i zaklopio oči kao da ga bodu.
ĐIVO
Jeste li počeli, ah? — Imali smo dosta bremena, čini mi se! — Tri dni diskusijoni
u Senatu, a danas vas dan odika! ... (Orsatu, hitrije, skoro dobroćudno) Dunke, kako sam rekô, micapite! ne služi se ezaltavat, 'er jedan bataljun prohodi put Boke (žamor, nemir). A kad prođu...
NIKŠA
gleda ga s očalinom, prestajući za čas da čita, pun zlobe
— Ako prođu! ... (Čita dalje).
ĐIVO
prečuo je pak slijedi
...tadarca ćemo se, Orsate, razgovarat od svega onoga, što si proponjo. (Začuđen, što se Orsat ne miče, posve naravno i prijazno). Ako smo se malo kordekali...
LUKŠA
fin, ukusan, kao da je sišao sa Bušerovih slika, Đivu posmijehom
Za Điva je to malo! ...
ĐIVO
... zaboravi, kako i mi svi. Taki smo! ... cosa volete! — Svega i svačega — pak — mi capite! razumiješ li... "kumovi puljiški"... (bučnim smijehom): He! he... he...
MATO
usukan, dostojanstven, stisnutih usnica, gledajući daleko, a mumajući polako neke zahare, što ih vadi iz zlatne škatuljice
Prosti, dragi Đivo, ma, ne razumijem te! ...
Đivo ide tromo do Mata, pa se razgovaraju. Marko, Niko, Vlaho, Đivo svi okolo Orsata živahno raspravljajući, rek bi hoće da ga zgriju svojim vrućim dahom.
SABO
velik, star, nagrešpanih vjeđa, tupih očiju, s donjom usnom, što mu pada, beskrajne, skoro naivne taštine, u prastarom gospostvu: govori rastegnuto, nehajno Palu i Tomu
Sicuro! — Kad me Imperatur Frančesko molio u Vijeni, da pođem u Napoleuna kako cavalier d' onore dell' Eccellentissima Republica, rekô sam mu (još rastegnutije) Prosti,
- Sire! ... ko se rodio vlastelin, kako mi, — ne može pratit jednoga, che non è mio pari! -
koji mi nije ravan! (Šmrkne polako tabaka).
TOMO, VLAHO I MIHO
u čudu kao da ne vjeruju tolikoj taštini
Oh!
ANTUN
jadan, žgurav i kratkovidan
A... zašto ga pak, Sabo,... primaš sad? (Smijeh u toj grupi.)
SABO
kao gore, Antunu s velikom tromosti
— Najprije... 'er kad ima neko proć — bolje Frančezi, nego Vlasi...
MIHO
debeo, prostodušan, kao da je došao s polja
— A druga?...
SABO
razvlači riječi obrćući se, kao da hoće izići
— A druga... Perchè mi je bilo drago.
Žamor, razgovor, laki smijeh. Orsat pogleda nehotice na uru, kao da se probudio iz dubokog sna.
ORSAT
skoro mirno, ali željeznom energijom; samo oko mu viče, plamti, grmi. On to ćuti, pa kad i kada vidi mu se unutrašnja borba, da svlada njihov plamen. On progovori i odmah je najviši od svijeh.
I vi mislite, da smo se razumjeli, pa kad je Senat rekô: prođite, — da mi imamo zavikat: služite se!
KARLO, JERO
Zakon je zakon! Tako smo bili, što smo bili!
ANTUN, MIHO, LUKO
Oh! eto ga! — Počeo je!
ŠIŠKO
star, predebeo, koji je dosad drijemao u stolu; Luku
Che seccatore!
VLAĐ
mlad, dražestan, nemiran
A moja Made, što me čeka!
ĐIVO
Orsatu, skoro ironički, ali pridušenim gnjevom, vas naslonjen na svoj veliki štap
Naturalo!.. "Služite se i dobro nam došli!" he! he! he! — i zafali Bogu, da ti se ne najedu!
ORSAT
kao gore, sve tvrđe, i hitrije i zvučnije
..I sve, što smo se mi odika izgovorili, i što sam vam rekô: knjige amiralja Sinjavina, koji mi poručuje iz Slanoga: "Ne dajte se, mi smo tu!"...
KARLO
Ha! ha! oni su tu!
JERO, PALO, TOMO
(u smijehu)
Les cosaques! ...
ORSAT
lupnuo šakom po tavolinu, pa ih ošinuo krutim pogledom.
Tvrd kao hrid, neumoljivo nastavlja kao da sjekirom sječe
... i poruka Fontona! ...
ĐIVO
lupnuvši šakom
Oni gomnar! (Veliki žamor).
ORSAT
kao gore, sve to jače, smjelije
... i ulaci iz Sarajeva, iz Carigrada, da će nam pomoć kako u vrijeme od trešnje...
Naglo, jedan za drugim kao iz pušaka:
NIKO, MARKO, VLAHO, LUKŠA
I hoće! ...Bolji Turčin od Kršćanina!
ORSAT
...i pisma Vladike s Cetinja...
JERO, LUKO, ĐIVO, MINO
Graeca fides! ...
NIKŠA
Govori se i "Nema vjere u Latina!"
NIKO, MARKO, VLAHO
Bravo! bravo! Tako je!
LUKŠA
viče
Da ste primili Vlahe godine 1772 ne biste imali sad Lauristona isprid vrata!.. [5]
ORSAT
kao gore
I sve vas to nije persuadalo.. 'er je on tu! — On! — Napoleun! — Bog! Pa kad ste čuli njegovo ime, čini vam se, da je tu rijeka, što dere, vihar, što nosi, trijes, što lomi...
KARLO
naglo, oštro
Jesmo li jači od Mletaka?... od Pape?... ah?
PERO
—... oli od rimskoga cara?
TOMO
A od Španje, di grazia?
ORSAT
hitrije, strastvenije
... jesmo, jesmo, ako je za nama oni, koji je otvorio stupicu, u koju će vaš Bog prečipitat... (Veliki žamor).
ĐIVO
velikim smijehom
A ko je?... ko je ti!
ORSAT
... oni, koji vam poručuje: čekajte, ja sam blizu! — Oni, koji vam je poslo brodove u Rijeku...
ĐIVO
I Fontona u Grad!
KARLO, TOMO, PALO
(u velikoj buci; smijeh, žamor)
Ha! ha! ... dvije Karavele! ... Istina! ... istina!..
ORSAT
... Da! da! ... i Fontona, koji vam je zapjevao in tutti i toni: Kad ćezar bude u prahu imaćete s nama posla!..
GLASOVI
sa svijeh strana
Tako je! ... Opet iste ludosti! — Ajmeh! Orsate, dospij! — Govori! — Neka! Zašto? (Veliki žamor i stiska okolo Orsata)
NIKŠA
blaženim posmijehom Mihu, pokazujući mu nešto u knjizi, koju čita
A što govoriš od ovega! — — — — — —"Non jam regnare pudebit! Nec color imperii, nec fronts erit ulla senatus!" — Ah?! Sublime! ...
MIHO
Biće! ... Ma ja ti ne dam jedan veras Ovidija za cijeloga tvoga famozoga Lukana! ... Na primjer, čuj ovu:... (Vadi jednu knjigu iz fraka i deklamuje mu polako).
TREĆI DJETIĆ
ulazi sav u znoju, brez kape, brez daha i skoro pada do Orsata
Ah! gosparu! ... gosparu! ...
ORSAT
strahovitim pogledom, zgrabivši ga objema rukama kao kleštima
Ko si?... Što ćeš?...
TREĆI DJETIĆ
kao gore
Došli su — svi zajedno... Prekrili Posat, Brsalje. — Sve crno od konja, od puka, od topova...
SVI
— Ah! ...
ORSAT
drmajući ga za prsi
— A most?... most?...
TREĆI DJETIĆ
Još je podignut, ma...
ORSAT
planuvši, ostavi ga i on pobježe; pa, kao da je rijeka strasti slomila sve spone, njegova riječ leti zajedno s idejom i diže se do vrhunca smrtne borbe.
Ah! ... čujte, čujte! ... Između ovijeh tuđinaca, njihove sile i njihova imperatora, — i nas jadnijeh, nas šake starih republikanaca, nas prastarih slobodnjaka — ima još jedna jama — jedan ponor! ... Još je nepodignut most! ... Oh? blagoslovljena ti usta puče moj! ... još mu možemo prikovat verige na naše svete mire, još možemo umrijet svi složni, svi slobodni...
NIKO, NIKŠA, MARKO, VLAHO
—Ho'mo! ho'mo! ..
ORSAT
... još možemo bit sami, ... svoji...
ĐIVO
brutalno
Hoćeš li im ti začepit topove?
KARLO
isto
Hoćeš li ti išćerat novu slobodu, što kuca na vrata?!..
SABO
isto
Hoćeš li, da nas lumbarda?! ...
MIHO
Hoćemo, hoćemo! (Tik do njega, bijesno, udar za udarcem).
MARKO
Možemo se uzdržat osam dana...
PALO, MIHO, ANTUN
(posprdno vičući)
— Zašto ne četrnes?... ha! ha!
ORSAT
kao gore, u grčevitoj uzrujanosti
I više, — i više!, — sve dokle nam se sva naša brda ne podignu, dokle Bokelji i Crnogorci i Rusi ne zahvate kolo.
ĐIVO
porugljivo, glasno
... i dokle nas popale i pokradu...
ORSAT
licem u lice, s krajnjom nesmiljenosti
I hoće! — i učiniće dobro, da nas svijeh objese na tucanj od vrata, ako pomognemo neprijatelju naše slobode! ... (Velika buka. Gusto klupko savilo se okolo Orsata. Rek bi nesreća se dogodila.)
LUKO
strašiv, skroman, pun obzira, Palu
Govori li se Lauristonu: Ečelenca?...
PALO
prefini pariski tip Napoleonovih dvorjanika, polufrancuskim naglaskom
Non mon cher! ... nego samo Marmonu.
VLAĐ
Palu
Valjaće, col tempo, učinit koju vizitu.
PALO
Oh! vous verrez! ... doće sami! ... Koja su ti ono skladna čeljad!
ĐIVO
razbijajući grupu, vas crljen u licu, lupnuvši štapom po zemlji
Ah... Pretenđaš dakle raspustit senat, primit pučane...
SVI
Ah! ...
ĐIVO
Reci dakle da hoćeš rivolucijon! ...
ORSAT
prekrstio ruke, pa došao do njega, proždirućim pogledima
A da rečem hoću — bi li mi ti zabranio?...
ĐIVO
gledajući ga kao ris risa
Ja! ... uprav tako! — Ja! — Dokle je tu knez i senat, dokle smo mi odlučili, da se puštu Frančezi u grad, dokle smo mi većina.
KARLO, JERO, TOMO, PALO, ANTUN
Jes'! Jes'!
ORSAT
kao gore, još bliži, još bljeđi
A ko je to mi?!
ĐIVO
Mi — vlastela! — koja će slomit i tebe, ako si proti ustavu Republike — mi capite!
NIKO, MARKO, VLAHO
Kako to govoriš, Đivo?!
LUKŠA
velikim prijekorom
Đivo! ma republika umire! ...
ORSAT
beskrajnom ironijom, ne maknuvši se, već gledajući Điva od glave do pete
A ko će Đivu rijet: "Đivo, možeš živjet!", kad Đivo hoće da umre! ...
ĐIVO
muklo, gnjevno
Orsate!
ORSAT
kao gore
Kako bi naša kraljevska krv sjedala u Senatu zajedno sa Stulima, s Vodopićima, s Vlajkima — kad pučani nemadu ništa nego glavu... (Žamor, usklici. Orsat nastavlja u najstrahovitijoj brutalnosti sudije) A znate li, zašto pak mi — primamo tuđe sankilote i đakobine? — ah?! ... Zato 'er kad je Imperatur gladan zemalja — najprije kupuje vlastelu! ...
ĐIVO, PALO, TOMO, MIHO, VLAĐ
(kao da hoće navaliti na njega)
Oh! to je pak infamija! ... to je laž! ... poludio si! poludio!
NIKO, MARKO, VLAHO
prezirnim, bučnim smijehom
Eunuki imperijali!
SABO, ANTUN, JERO, LUKO
Vlašine! Vlašine!
LUKŠA
Đivi i njegovim — velikim glasom
Bićete gori nego Dalmatinci! ...[6]
Strahoviti metež. Poruge, psovke, razgovori, šale, sve se to ukrštava po zadimljenome zraku. Najedanput ura zazvonila tiho, a prodirno šestu poslije podne. Tanki zvuk nadviče oluju i kad je navršio šestu, tišina je nehotice nastala, tišina puna treptaja, u kojoj čuješ jedno jedino trzavo disanje. To je tren, blijesak, i na vratima se, kao udes, prikazala crljena utvara: Knez.
SVI
Knez! — —
I opet pade muk, kao da su se nekoj velikoj, crnoj tičini prelomila krila, pa ona pluta i izdiše na crnoj vodi.
KNEZ
ulazi obučen u crljenom državnom plaštu, s čipom na ramenu, pod kojom viri crljeno odijelo à la Luj XV od "raca" (satin) s briljantnim pucama. Bijele bječve. Crne crevljice. Na glavi bijela "alonž" vlasulja. U licu je vas obrijan. Izraz mu je sumoran, star, sa znakovima porodice: oči kao sašivene u vrećicama, a donja mu usna visi. U ruci mu veliki štap zlatom okovan. Za njim su ostala u polutmini dva crljena zdura.
GLASOVI S ULICE
prodiru u udesnoj tišini toga časa
Brzo! ... brzo! ... Još nijesu dospjeli! Neka ih više puštu! — Liberté! Egalité! Fraternité! — Mare, miči se! (Veliki smijeh na ulici. Pauza)
GLASOVI GOSPARA NA POZORNICI
tiho, kao da šušti suho lišće
Jesi li ga vidio! ... Ko mu je dopuštio! ... Izit iz dvora... u plaštu! ... Che scandalo! Vidi se, da je sve dospjelo! ...
KNEZ
došao je usred dvorane polako, malim razvučenim koracima. Ne obazire se na ostale koji ga gledaju s raznim izrazima začuđenja i radoznalosti. Vidi mu se, da je zaokupljen jednom malom, skoro smiješnom stvari. Usne mu se miču i neka vrsta posmjeha zatrepti na palim usnama. Kad je došao do Nikše, koji je prestao čitati, pak ga ironički motri s očalinom, knez ga pogleda za čas, pa se jače nasmije i trese glavom pokazujući na pismo, što drži otvoreno u ruci.
Evo knjige Antuna Sorga iz Pariđa. Našô sam je! — He! ... vrijedi da je pročitaš.- Proprio sad! A znaš kako počimlje? (Smije se tiho u sebi, da ga malo kašalj duši): — Ah! ... moja Mara nije se mogla umirit! ... imađinaj se! (Čita knjigu velikom zlatnom lupom, što mu visi ispod plašta) Eccellentissimo Signór Principe! Dragi moj Maro! A što vas još vrag nije odnio?![7]..." (Žamor; knez se smijucka za sebe pa nastavi dalje čitati) — pak... "Još je dakle Republika živa!" ... ečetera! ečetera! ... (Sve u staračkom kašljucavom smijehu) Koji je ono vrag od čovjeka! ... (kao da se nečesa spominje) Ah! ... da ne zaboravim... (obrćući se prema raznim grupama) Karlo i Tomo... da! čini mi se, došô sam vam napomenut, što imate učinit...
ORSAT
bi htio da ga zaustavi, ali
KNEZ
pogleda ga u čudu, hladno, otsutno, pak nastavlja sveđ jednostavno i naravno
Lauriston je na Pilam, pa doviknuo Luku priko vrata od grada: "Što odgovara Sinjorija? — Hoće li nas puštit kroz grad?" Luko mu je odgovorio da počeka, i dotrčô je u mene...
Žamor na ulici. Čuju se
GLASOVI
Neka ih puštu! ... što zu zaspali?!
KNEZ
šmrknuo tabaka, pak pomno očistio bijeli "žabo" i plašt, da ne ostane ni zrnca. Zatim nastavlja kašljucavo ali uvijek prostodušno
Zato sam promislio, da se obučem i da vam dođem rijet...
LUKO
Sabu, na strani
Veramente mogô je ostat doma!
SABO
polako Antunu, posprdno
"Više valja kabanica"...
ANTUN
Sabu u smijehu
"Nego Tinto i granica!"[8]... Ha! ha! ha! ...
ORSAT
koji se trese kao u groznici jeda
Ma ti nećeš, kneže, tako — sad!
KNEZ
kao gore, ne razumijevajući ga
Ma što ti dohodi na pamet! ... Ja ću ga pričekat u Dvoru sa svijem Vama... in gran pompa...a Tomo i Karlo pôće na Pile, rijet mu: da mi protestavamo, — da smo neutrali — a u toliko — neka prođu?...
KARLO, TOMO
Spravni smo!
KNEZ
kao gore
Rekô sam, kad se uputite, neka podignu barjak isprid Sv. Vlaha, a okolo njega zduri i sôdati...
NIKŠA
porugljivo a tiho Matu
Oh! shé bélla fésta! oh! ché bélla festa![9]
MATO
isto tako Nikši
Ne manjkaju nego svijećice!
KNEZ
poklonivši se polako na lijevu i na desnu
A sad... Essellentissimi... dođite sa mnom! ... Valja, da Lauriston vidi s kijem ima posla! — (Prijašnjijem smiješkom) — A kad prođu odgovoriću Antunu (smiješeći se za sebe) Koji je ono spirit! — He! he! — "Živi smo i vrag nas još nije odnio!" (Obrće se, da se uputi i opet se pokloni, ali još dublje, svijem gosparima) Gospari moji! ... (Ide put vrata. Svi mu se klanjaju.)
ORSAT
koga su sve dosada mirili njegovi najbliži prijatelji, zaleti se u jedan mah i zatvorivši velika bijela vrata, stavi se ispred njih, tvrd, velik, kao Orlando, licem u lice knezu
Ne! ...
SVI
s najrazličitijim čuvstvima, u jednoj riječi
Orsate!
ĐIVO
velikim glasom, rek bi navaliće na Orsata
Pušti ga! ...
ORSAT
nepomičan, slavan kao sv. Mihajlo na pragu raja, prezvučnim strašnim glasom
Ne! — Ovo je kuća moja! — Ovo su vrata moja! — Tu sam gospar ja!
KNEZ
drhtav, skoro prestrašen, ali ne bez neke jadne veličine
Orsate! — Tvoj sam knez!
ORSAT
u neizrecivoj tuzi
I zato, 'er si moj knez, eto me — na koljenima pred tobom! (Doleti do njega i baci mu se na koljena).
SVI
Ah! ... digni se! ... Sublime! — To je čovjek! Što mu se to dogodilo? — She ciarlatano?
ORSAT
kao gore, njegova je riječ sad i plač, i oganj, i zadnji vapaj Slobode
... i evo ljubim ti plašt, kako sam ljubio mrtvu majku i govorim ti: Gosparu! ne slušaj nas i naše zloće, ne gledaj nam jadna iscijeđena lica, — promisli u sudnjemu času, kô da ti nijesmo ravni, ne, — nego robovi, sluge tvoje...
ĐIVO
kô izvan sebe trči između vlastele
Ma čujete li! ... huli vlastelu! ...
ORSAT
sve to viši, sve to usudniji, kao da hoće plamom riječi da rastopi mraz, što je sledio sve duše
... i promisli, da smo zaboravili sve, što su naši stari učinili, otkad su dobjegli na ove hridi, — i da nam je duša utrnula, i da ne znamo više, ko su bili oni naši mudraci, naši pjesnici, naši pomorci, naši mučenici, koji su iz ovoga gnijezda učinili otar, koji su spasili obraz ropskome našemu rodu! — (Sve to prodirnije, obuhvatajući ga kao krst spasenja, dokle sva lica, sve ruke, svi uzdasi dršću, plamte oko njega) I reci u dubini tvoje duše da smo zadnji ostanci prastarih, izabranih pokoljenja, brez volje, brez krvi, brez moždana — i kad sve to raspoznaš, kneže, reci jednu samo riječ.. jednu samo...
KNEZ
nehotice, vas zbunjen, ne razumijevajući ništa, a gledajući sve naokolo, kao da ište tumača tome strašilu
Koju?... koju?..
ORSAT
sveđ na koljenima, krajnom molitvom i u glasu i u cijelomu biću svome
— Gospar sam ja! ...
SVI
u velikoj zabuni, u najvećoj opreci izražaja
Strašno! ... imenso! ... Orsate! — Muči. — Govori! ... govori! ...
ORSAT
ustajući polako kao preobražen
I zapoviđi, da se most pribije, — razglasi da vlastele nema, da je tu puk sâm i ti sâm! Pak zatvori svijeh nas, zazvoni veliko zvono u Gospi — i sjedi, gosparu, ispod svodova dvora s pukom tvojim pa budi ako hoćeš i Marin Faliero... samo spasi nam Republiku, — spasi je od tuđinca, — spasi je — od nas! ...
ĐIVO
kao ris
I mi puštamo ove grdobe! ...
SVI ĐIVOVI PRISTAŠE
Na dvor! ... na dvor — Senat je gospodar! ... Senat!
SVI ORSATOVI PRISTAŠE
skupili se oko njega kao zabrinuti i hoće da ga dozovu k svijesti, što i oni misle, da je potamnjela.
Orsate! ... Orsate! ... osvijesti se! Zaludu je! ...
ORSAT
gledajući preda se groznim ukočenim pogledom, trgajući se, da se oslobodi od svijeh
Živ sam! ... živ sam! ... čujete li! ... (Gledajući kneza, kao da ga je prvi put vidio) — Zašto je crljen? zašto? kad nema one lijepe, vruće krvi, koja pere sve grijehe, kad nema suza, kad nema muka, — kad sve to pogiba u glibu, u sramu, u gadu... ah! ... (vas se zgrozio, kao da s vrhunca gleda daleke prostore) Eno... eno... vrata se otvaraju pada most, — ulaze... ulaze! ... Ih... koliko ih!.., koliko! ... Najprije Frančezi! Sve zlato, perjanice, barjaci! ... Ljepota ljudi! ... svi žedni slave, svi gladni žena! ... Pa eto drugi, drugi oh! ... sve gori, sve grđi! — Jadni, siromašni, divlji! I svi hoće, da prođu kroz ta vrata! ... svi se smiju, svi pljuvaju u crne mire, svi grokću! "Gdje ti je kruna? Gdje ti je sloboda? I ti si kako i mi!" Oh!.. (Dokle njega obmamljuje strast, knez je izišao praćen od Toma i Karla, a Đivo i njegovi dopratili ih, opkolili ih, pak ostali na dnu gledajući gnjevno a blijedim posmijehom Orsatov jauk).
ORSAT
kao da se osvijestio; ali misao, koja ga je podigla do vrha zanosa, promijenila je zvuk, i on gleda sve, ne bi li našao drugi otvor u nijeme duše gospara
Još smo Vlast! ... ja... ti... mi...! — Mi kraljevi! — Mi gospodari! — - Gdje se prikažemo, tu su i carevi za nama! ... I naše more i naše tvrđe — i naše crkve.. i Dvor, sve je još tu, živo, — živo! Pa da sve to nestane! — pa da nam djeca zaborave i zlamen slobode — i da pođu iskat po svijetu, da nam nađu ime, prava, vlast, a ne znadu, da je ovo država, — država! ... a sve ostalo raja, pusta raja! ... (Od jednog do drugog veselim entuzijazmom mladosti, ali ipak s očima punim pitanja, sumnje, straha, nije li njegova riječ ipak nemoćna, uzaludna) Pa ako ova tisućgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi ho'mo! ... braćo, — djeco! Eno nam lađa našijeh u luci. Ukrcajmo se, ponesimo barjak i Sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako naši davni oci! — Oh! sretnoga plova! ... Ho'mo! Ho'mo! — Galebi i oblaci će nas pitat — Ko ste? koga ištete?... a jedra će odgovorit: Dubrovnik plovi! ... Dubrovnik opet ište pusti hrid, da spasi Slobodu. — Kažite nam je oblaci! ... Dovedite nas do blage grčke zemlje, do zemlje bogova! ... (Svi su se približili. Svi su uzrujani, ganuti. Neki imadu suze u očima, Đivo se nehotice stresao) — Oh! ... (Orsat u božanskoj slasti, da je riječ postala čin) — Oh! ... blagoslovljene te suze!.. brzo, brzo... trčite... zadržite ključe... Oh! spašeni... spašeni... (Čuje se jedan daleki udar topa).
SVI
protrnuli
Što je to?... Topovi pucaju! ...
ORSAT
u strahovitoj sumnji
Znak?... znak?... a knez?... a Karlo?... a Tomo?... gdje su... (ugledavši zlobni posmijeh Điva, koji se naslonio na štap i nehajno se ljulja) Ah! ... (Razumio je), Izdajice! ... (Hoće da na njega navali, ali ga prijatelji drže).
ĐIVO
hladno, duboko, naravno, kao drugi čovjek
Ne možeš se tužit, Orsate! ... puštili smo te govorit sve što si htio! (Prema ostalijem kao čovjek od posla.) Prvi znak, mi capite: Lauriston prima naše poslanike... (Drugi top. Pauza puna udesne tišine. Đivo nastavlja nešto tiše, kao da govori sebi) A... drugi! — ulazu Frančezi.
SVI
u muklome čudu, strahu, neizvjesnosti i oslobođenju
Ah! ...
ORSAT
nadnaravnom se snagom svladao. Kao kip od mjedi ostao uspravljen, sam, nepomičan usred sobe. Jedva osjećaš u mahnitome blijeskanju očiju, u trzanju usta, u groznoj hladnoći glasa, — da bura strasti mete po duši njegovoj, ali da je on gospodar te oluje. Naravnim tonom, prezirnim posmijehom, velikim gospostvom obrće se prema svijem grupama i mahnuvši galantno rukom, kao da svijeh pozdravlja i da svima preporuča
Da! — Prostite, da sam Vas zadržô, — ma nijesam mislio, da je đa sve zaludu.
NIKO, MARKO, LUKŠA, MATO
(svi mu pružaju ruke, svi ga gledaju u oči, svi bi ga htjeli zagrlit, ižljubit, ali svima je tuđa njegova duša)
Oh! — Orsate naš! ... što ćemo sad?
ORSAT
kao gore, gledajući ih ipak s visine krajnje ironije
Kad im nijesmo odsjekli glave! — — — (Sklopio za čas oči od strašnoga bola.) Hote! ... hote! ... puštite me sama...
ĐIVO
približio mu se smeteno, ali skoro dobroćudno
Znaš! ... sad kad je dospjelo... zaboravimo sve...
ORSAT
probadajući ga pogledom, a tiho, da glas sikće kroz poluzatvorene usne
Izidi... ončas! ... da te više ne vidim! ... (Đivo kano da bi planuo) U mojoj si kući... Jesi li razumio!..
ĐIVO
plamtećih očiju, mrmljajući kano u sebi
Familija od čarlatana! (Odlazi).
NIKŠA
finom ironijom spremajući knjigu u njedra
Radoznao sam, Orsate kakva ćemo lica imat sutra kad se probudimo!?...
ORSAT
kao gore
Purtropo! — ista...!
MATO, LUKO, VLAĐ, PALO, JERO, LUKO
(Malo pomalo se udaljuju, stisnuvši muče ruku Orsatu, pak odlaze tiho razgovarajući se)
Veramente, lijepo govori! — Nešto, prem teátrâlo! — Ma je nojoz! — Nije od gospara! — Žô mi ga je! I još nećemo doć ni na vrijeme, da vidimo đenerala! — Ezaltan kako pokojna mu majka!
ŠIŠKO
koji je spavao kroz cijeli prizor, trom, naduven, odlazeći Mihu
A je li pak sikuro, da će Napoleun ukinut fidejkomise?
MIHO
Kašpita! ... i odma! ...
ŠIŠKO
bacivši najeđeni, prezirni pogled na Orsata
Pa što tad graja! ... (Odlazi).
LUKŠA
odlazeći s gorkim posmijehom, Nikši
A znaš li kako će sve to dospjet?... Con un ballo all' ungherese![10] he! ... he! ... hoće!
hoće! ... (Odu. Malo pomalo svi nestali. Velika bijela vrata ostaju rastvorena sa crnim zjalom onijemjele sobe.)
ORSAT VELIKI
sam, blijed, slomljen, svezana grla, naježenih kosa, dovukao se do velikih, rastvorenih vrata, pak pogledao sve naokolo, praznim, mahnitim pogledom. Sluša zadnje korake onih, koji odlaze, veseli žamor ulice, čijuk čiopâ — a sva mu je tuga došla na usta. Zaludu snaga, zaludu volja. Nešto ga duši. Teškim, muklim, drhtavim glasom
Ne... ne... neću! ... Dospjelo je! ... sve sve! ... (velikim jaukom, kada sve snage nestaju) Ajmeh meni! — majko moja! ... (Svim velikim tijelom svojim svalio se na stočić do tavolina pak skrio lice, kano malo dijete, u laktu, i vas zadrhtao u neobuzdanom plaču. U muku mrtve kuće ne čuje se nego pretužno njegovo jecanje, kao jauk zaklane živine. — U crnome zatku otvorenih vrata stvorila se iz tmine, jedna ženska prikaza.)
DEŠA
Ostala je tamna, zagonetna kao na pragu smrti i nije ni koraknula. Crno dugo odijelo pada u teške, ravne nabore niz visoko tijelo i pokriva je svu plaštom tuge. Oko kratkoga
struka zavio se bijeli, prozirni fiši, à la Marija Antoaneta, koji joj otkriva kiparski vrat. Iz kratkih crnih rukava spuštaju se prebijele ruke. Sjajne plave kose, jedva malo naprahane, krune joj glavu tragičnim otsjevom. I lice s dugim statuarnim potezima i oholim crtama okolo stisnutih usta, i velike, duboke, plave oči, i onaj bijeli zavoj — sve te sjeća Delarošove M. Antoanete a osobito sada, gdje stoji tu, fatalna, kano ispunjeni udes. Blijeda, mirna, a hladna, tajanstvena pogleda, — ostala je i gleda, gleda propast čovjeka, — Orsata Velikog. U jednoj ruci molitvenik, u drugoj bijeli ubručić, — a oboje palo joj niz tijelo.
ORSAT
podigao glavu i lice se pokazuje rastočeno od velikoga bola. Zdvojno klima glavom, koju je zabacio natrag naslonivši se na stisnutu pest.
Ništa, ništa! ... Ni moje molitve, — ni moje kletve, ni moj plač! ... Oh! sramote — Orsat plače! ... Orsat! ... Ništa — nije pomoglo! ... Letu, letu, vrtu se oko plamena! — Da! — nema više krila! ... Smrznute duše! ... prazna srca! ... Pa ni razbor! ... ni interes ni strah! ... (Ukočio se, kao da ih gleda svijeh pred sobom.) Ni oni ponos što im je dosad pokrivô jadne kosti! ... I još ih vidim... i to će mi ostat do sudnjega dana. — (zgražajući se) Oh! kako su bili malašni... prazni! ... Kako su me mrzili, što im vidim grube, skrivene misli, što plazu preko čela, a ne smiju ih rijet! — Oh! a njihove oči, njihov muk, njihovi posmijesi! Sve je to govorilo, vikalo: "Što nas držiš! ... što nas svlačiš! ... goli smo, goli!"... Oh! ... (stresao se vas od jada, pak se zagledao daleko i glasom još daljim) A ja ludov mislio... što?... Da moja riječ može oživiti mrtve.. (još ukočenijim pogledom) — Lazare! — Lazare! ... (diže se polako, kano zatravljen. Ruku zabo u kose. Sunce je na zapadu. Sedma ura odbija. On je ne čuje. Žarki plamen sunca obasjava ga sa strane. Kao u snu) Ni On, — Hrist, — — nije rastopio ledene duše! — Ni On! ...(klima glavom, pak se nehotice zatresao. Svijest se vraća, a s njom sve mizerije jadne, neumoljive realnosti. Glas malaksao) — Čudno! ... kako da mi je zima! ... (Razgledava se naokolo. Samo čiope kriješte prije počinka.) — Sâm! ... Sâm! ... Sve me ostavilo, — kako da sam ja svemu kriv! — I Ona! — moja prežuđena! ... Tvrdo veliko srce, — jedini čovjek! — jedina moja vjera — i Ona! ...
DEŠA
sveđ na istome mjestu, u istoj pozi, ali još bljeđa
Ja sam tu!
ORSAT
obrne se u jedan mah i ostaje zatravljen pred njezinom prikazom. — Pauza. Gledaju se dugo u smućena lica, zatim tiho
Oh! ... što si blijeda?
DEŠA
uhvatila se jednom rukom o prag.
Vidjela sam smrt! (Hoće da se makne.)
ORSAT
kao gore naglo, skoro moleći
Oh! ne miči se!.. Ti dohodiš iz dubine mojih želja! ... (sve tiše, ne maknuvši oka s nje) Lijepa kako smrt! ... i ohola! — Iste prezirne usne, što se ne ljubu, — i one iste prebijele ruke od mramora, što čupaju cvijeće života. (zdvojnim mirom) Ti si, — ti sad jedina, — što valja da bude tu, — da me gleda — da me zove...
DEŠA
koraknula do njega, uhvatila ga za obje ruke, pa se zadubila u njegove mutne oči
Ja — oli — ona?
ORSAT
muklo, shrvano, istrgnuvši ruke
A zašto si tad došla?
DEŠA
naslonila mu se polako na rame. Zadnji sunčani traci obasjavaju ih krvavim svijetlom. Tiho, duboko, pokazujući zapad, što plamti u okviru prozora
Ne vidiš li?...
ORSAT
kliknuo, pa joj zgrabio ruku i zagledao se u sunce što tone
Ah! ... zahodi sunce!
DEŠA
Sunce slobode! ... (Zagrljeni, nijemi, stoje pred otvorenim balkonom.)
ORSAT
u velikoj tišini
Kako mirno pada! ...
DEŠA
naslonila glavu na njegovo rame
Hoće li se igda vratit?...
ORSAT
kao gore, sasvim tiho
Ovo, — nigda! ...
DEŠA
pružila se sva prema suncu, a iskipjela je u gledanju.
Gledaj... gledaj! ... još malo... još trak...
ORSAT
kao u snu
Još... još...
DEŠA
odmakla se od njega i koraknula naprijed prema suncu, sklopljenim rukama, kao da moli
ORSAT
uhitio se objema rukama za njezina ramena, oborio glavu na njezino rame i samo jedan dah izlazi iz razgaljenog lica. Sunce je zašlo.
Ah! ...
DEŠA
prekrstila se i stisla se uz njega. Ježnja prošla joj kroz tijelo. Sasvim tiho, kao prestrašeno
Nema ga više! ...
ORSAT
dolazeći naprijed vas smrknut u mislima, ali miran.
Sutra kad izide, neće nas prepoznati više!
Daleki veliki žamor i pjevanje mnoštva.
DEŠA
približi se prozoru, protrne i pogleda hitro Orsata, — pa kao da hoće da hitro zatvori staklo
Ah! ... Bože moj!
ORSAT
ustao i pogledao ju je. Razumjeli su se. Smrtni znoj probio mu čelo, ali nema više ni žara, ni gnjeva, ni plamena u njemu. — Zapalo je sunce! — Gorčina i tuga uljegli popolako u nj kao noć. Diše mirno, ali tiho.
Oni su! ...
DEŠA
prestrašena, uzmiče od prozora, pokazujući drhtavom rukom u daljinu
Oni... oni...
ORSAT
sio je opet, pak sasvim tiho, kao u noćnome dozivu
Dođi! — tu! — blizu mene! (Pjesma se približuje.)
DEŠA
došla tik do njega i skučila se na zemlju, a on ju je obavio, kao da hoće zagrljajem da je skrije. Pridušenim gnjevom
Prokleta pjesma!
ORSAT
kao gore
Ah! ne proklinji! ... slušaj!..
I tad pjesma revolucije prolebdi uzvišena, triumfalna u predvečerje. Cijela je vojska pjeva. Svi golubi, ove čiope probudile se i lepršaju prestrašeno povrh grada. Ono dvoje jadnika stisnulo se sve uže, pak kao da ih je divotan zvuk uzveličao, nehotice se uzdigli i ostali zagrljeni kao jedan kip. Vruće suze puze polako niz Dešino lice. Pjesma iščezava sve pomalo, kao da vojska zakreće drugom ulicom.
ORSAT
zatravljen slavnom pjesmom, klimajući tužno glavom, šapće
Oh! ... kako je lijepa!
DEŠA
Poznaš li je?
ORSAT
Čuo sam je u Pariđu, — kad je padala kraljeva glava! (zamišljeno, a tiše) kako danas naša! ...
DEŠA
ukočenim pogledom, kao pred ponorom. Pjesma nestaje u daljini. Tiho, tajanstveno, skoro za sebe
Što smo sad, Orsate?
ORSAT
Robovi...
DEŠA
nehotice uzmiče, sva zgrožena i klikne
Oh! tad ne! ...
ORSAT
začuđeno
Što ti je?
DEŠA
gledajući ga duboko
Mislim, — hoćemo li igda biti sretni, iza ovoga časa?
ORSAT
— Možebit, — ako zaboravimo!
DEŠA
odalečivši se od njega, tamna, puna tajne
A ko bi to mogô?
ORSAT
dohrlio do nje, uhvatio je naglo, silovito i zadubio se mrk u njezine usne
Ti me ostavljaš?
DEŠA
blijeda, iznemogla, ali tvrda
Ne.
ORSAT
držeći je za ruke, a gledajući je prodirno
Koliko žalosti! ... koliko jada! ... a sad smo došli do praga naše jadne sreće...
DEŠA
usta do usta, okom u oko
Ja te ljubim! ...
ORSAT
u strašnoj sumnji uhvati joj lice obadvjema rukama, pak je gleda kao Edip Sfingu.
Zašto tad nećeš? (zatvara joj rukom usne) Jes'...jes'! ... ja to vidim u tvojim očima, na tvojim ustima! ... Ti nećeš! ... A zašto?...
DEŠA
sva u ovijem riječima
Hoće li nam i djeca bit — k'o i mi — robovi?...
ORSAT
mirno, muklo, puštajući Dešu a vas zagreznuo u jad te riječi
Hoće! ...
DEŠA
šapće mu zamamna i strašna
Tad, — izaberi! —
ORSAT
obrnuo se i ostao pred njome prestrašen, uznesen, pun strahote i tuge. Kao u sebi
Pretužna, — preslatka, velika, — k'o smrt! (Jednim mahom dohrlio do nje, uhvatio, pritisnuo ju je na grudi i sjedinio usne s usnama u dugi strastveni poljubac. Pa se iznemogli rastavili, a on okamenjen, tužan, ali kao na vrhuncu nepojmljiva mira, kratko, muževno) Ne!
DEŠA
stisla mu ruku, blijeda kao smrt, uzela molitvenik i uputila se do vrata. Kad je došla do njih, obrće se i pita ga jednostavno, umorno
Da ih zatvorim?
ORSAT
naslonjen na stô, a neprekidno gledajući u Dešu. Strese ramenima, pa gorkim posmijehom
Ne zatvaraju se gdje je mrtvac u kući! (Ona mahne teškom rukom kao da stupajući preko praga smrti pozdravlja one te ostadoše na drugoj obali tamne rijeke života. — I ode. — Orsat klimnu glavom, pak se svali polako u stolicu slomljen i nijem.)
GLAS MLjEKARICE
niz ulicu
Mlijeka, žene! ...
GLAS GOSPOĐE ANE
iz sobe s lijeva
Lucija! ... Lucija! ...
ORSAT
čuo je, razumio je zvukove vječnog života, prekrstio ruke na prsima, pak klimajući glavom šapće u sebi
A sad?... (Ostaje zamišljen).
GLAS MLjEKARICE
koji se gubi u veselome žamoru oživjelih ulica, daleko, rastegnuto
Mlijeka, žene! ...
(Zavjesa pada.)
***
1 Historična rečenica, U talijanskom originalu: "Vaso di vipere esposto al sole!''
2 "Nijeste htjeli, okrutni bozi, da se rodim pastijericom; barem tada ne bih imala drugih muka, nego brigu za ovčicu i ljubav pastijera". (Iz Metastazijeva melodrama "Arsaće". Poznavao sam mnogo starih gospođa, koje su znale na pamet nebrojene kitice toga ljubavnoga dvorskoga rokoko-pjesnika )
3 "Rodilo si se da patiš, moje jadno srce, jer valja da ljubiš onoga, koji od velike strogosti hoće da po nevjeri dođem do sreće". (Od istoga, iz melodrama "Siroe").
4 "Idem... li kud! Oh Bože!... Ostajem... a tad... što da činim?... Dakle mi valja mrijet" (Od istoga iz melodrame "Ostavljena Didona.")
5 Aluzija na spor sa Rusijom glede pravoslavne crkve u Gradu god. 1772.
6 Historička rečenica
7 Odlomak autentičnog pisma iz knjižnice knezova Sorgo-Poca.
8 Satirična pjesmica dubrovačka početkom XIX vijeka-
9 "Lijepe li svečanosti!" historička rečenica.
10 Historička upravo proročka rečenica grofa Lukše Goce: "Da ćemo zaigrati po mađarsku!"
Lica:
Mara Nikšina Beneša (68 god.), vladika dubrovačka.
Njezine kćeri:
Made (42 god.)
Ore (36 god.)
Pavle (27 god.)
Kata (60 god.), djevojka u Mare.
Vlastela dubrovačka:
Luko Orsatov Volco (78 god.)
Sabo Šiškov Prokulo (62 god.)
Lujo Lašić (32 god.), kapetan pomorski.
Vaso (40 god.), trgovac.
Jedna »kozica«.
(Čin se događa u Benešinoj kući (na Pustijerni) u Gradu god. 1832.)
Jedina pojava
Soba u gospođe Mare. Siromašno, staro pokućstvo. Po zidovima vise zaprašene slike starih gospara. Na dnu i na lijevo vrata. S desne pak veliki gotski balkon. Otvoren je napola. Kroza nj vuče se po toj zapuštenoj samoći zadnji žar zapada zajedno s glasom zvona, što pozdravljaju Gospu.
GOSPOĐA MARA sama
Gleda suton naslonjena u velikome kožnatome stocu. Jednu ruku stavila na tavolin pun bumbaka, postava, kurđela, a drugom prebira kraliješ. Obučena je u staro crno odijelo. Na glavi "škufijica" otkle padaju bijeli zavojci. Oko ramena zeleni šalin od krepona, kako su ga nosile dame dvadesetih godina. Sve je na njoj skladno, fino, ali jako staro. Na blijedom, uvehlom licu veliki izraz umornosti i gospostva. — Dokle traje zvuk zvonova Mara moli i gleda zapad. Kad i jeke nestane, onda uzdahne, pak stisnuvši ramena vidi se, da nešto broji i da nju baš to brojenje muči. Opet pogleda zapad i opet uzdahne.
Kako sunce brzo pada! — (Slijedi pređašnju tajnu misao) Jesmo li ono prodali šesnes' oka po 45, ili po 40?... Made je nešto govorila, da sve zajedno čini 12, ne 14 talijera. Jes'... jes'! ... (Hoće da nastavi molitvu, ali joj se ne da) — Ah! Da bi Vasu došlo na pamet donijet mi barem polovicu! Oh! Da zna... da zna! ... (moleći hitrije u strahu) "Sveta Marijo, majko božja, moli se za nas"... Oh! jes'! uprav — moli se za nas! Ni od kmeta kokotića, ni od uvjeta bedrice! Vaš tako! ... Masline usahle, a kuća u Cavtatu prazna. Istina, kapetan Lujo ćio mi je otkupit, ma ja sam rekla: Što?... da promisli: "Zvala me na sijelo da joj platim kafu!" Da?! ... (prekrsti se) Ne bi mi se ćelo nego još i to. (Klima glavom i gleda u zapad tupom resignacijom.)
KATA
Stara djevojka. Obučena je, kako se to nosilo u vlasteoskoj kući. Okolo vrata i prsa prekrižila bijeli veliki ubručić; bijele čarape vire ispod nagrešpanoga kratkoga tamnoga ruha. Papuče su joj zelenim gajtanom oburlane kao i njezina suknja. Kosa prepletena, po župsku, crnom pečom.
Uljegla je pobrže, pa sve kao da nešto traži.
Gđe mi se, broda ti, zavukla?... (Ugledavši Maru, stane i prekrsti se) U ime oca i... Eto ti tu! ... a što sam ja rekla?
MARA
prenula se od misli
Jesi li to ti Kate?
KATA
klimajući glavom kao najeđena, ali puna brige i dobrote
A Vi baš hoćete, da se nahladite, je li? ah?! ...
MARA
uskošena
Oh — oh! — Jesi li počela?...
KATA
Prije Gospe Nuncijate s funjestram otvorenijem? — ... Je li ko to vidio?! ...
MARA
kao gore
Et ne nos inducas in tentationem!
KATA
Biće, kako govorite, ma... gđe nema zdravlja, nema ti ni latino. (Zatvarajući vrata) — I eto ti tu!
MARA
gleda je namršteno klimajući glavom
Kata... Kata! da ti ne prisije...
KATA
Neka, samo da moja gospođa bude zdrava.
MARA
uvalila se u stolac
Ajmeh! ... eto ti je sad u sentimentu.
KATA
slijedeći tiše, tik do nje
'erbo što ćemo poslije, kad ne bude više nje?
MARA
zatvorila oči i šapnula
Poslije?! ... Poslije?! ...
KATA
kao gore, u zabuni da izrazi ono, što misli
Eh! ... govoru, da je poslije... i... sutra.
MARA
prenula se, pa je gleda u lice
Sutra?... što je sutra?
KATA
Sutra je... (naglo) — objed..
MARA
Objed?...
KATA
dobroćudno, da ne prestraši odviše gospođu
Je li danas utornik?... Jes'. — A jeste li mi prikojučer dali cvanciku? — Jeste. — Dakle?... Sve to hoće rijet, da mi je potreba dinara za hranu!
MARA
smetena i jedita
Dobro, dobro! ... Kad se vratu djevojčice s novene, one će ti ih dat. — Znaš da gospođa Made drži ključe!
KATA
ide put vrata, kao da hoće da izađe, pa nekako nehajno zamrmlja
Znam, znam! ma u toliko i one su...
MARA
obrnula se naglo prema njoj
Što?...
KATA
kao gore
Rekle su: daće ti ih majka.
MARA
Ah! (Malo se stresla i stisla ramena, kao da ju je prošla ježnja. To je tren. Odmah se uspravi, ustane i s velikom mirnoćom) — Kad su one to rekle, — biće tako.(Kati) Napomeni mi sutra u jutro, da ti ih dam.
KATA
zaustavila se do vrata, pak stisnula ruke u jadu gledajući gospođu Maru. U sebi
Ah! jadna moja gospođa! ...
MARA
Ne čuješ li, da su zakucali? Pođi otvori; biće djevojčice.
KATA
Idem, idem. (Odvuče se tromo klimajući sveđ glavom.)
MARA
ostala zamišljena i nijema, pak prošavši rukama preko lica, s neizmjernom umornosti, tiho
Ginemo! ... ginemo! ... a sve zaludu. — Srebro, biser, prsteni — sve, sve je prodano, impenjano! ... A valja nać! — Valja živjet! (Protrnula ali odmah i prenula se. Čuje nekoga, da dohodi uza stepenice. Brzo prođe ubručićem preko očiju, sjedne u stolac, načini skufijicu i šalin, sve da joj se ne vidi ganuće.) — Bože prosti, rekli bi da plačem!
MADE, ORE, PAVLE
ulaze jedna za drugom, sve tri jednako obučene, kako se nosilo god. 1830. Veliki zatvoreni klobuci, široki rukavi i široko ruho. Okolo struka "mantiljice" od modroga "krepuna". Suknje su kratke, a crevlje otvorene povrh bijelih bječava. Svaka od njih drži u ruci molitvenik i fini bijeli ubručić. Sve tri su malo ukočene, ozbiljne. Ništa smiješna, ali razumije se, da one žive izvan svijeta. Jedna ih mala "kozica" prati, pa kako one uljegnu, ostane ona do vrata.
MADE, ORE, PAVLE
Ulaze jedna za drugom pa idu upravo do majke, te joj se jednim kretom sve tri duboko poklone
Gospo majko!
MARA
naslonila se dražesno u stôcu, pak pola šaljivo, a nekom carskom ljubaznosti prima pozdrave, kao kad se vladarica klanja dvorskim damama.
Dobre mi došle! ... Dobre mi došle! ... Ma viđi ti, što su mi danas famoze! ... Zaisto, Made, tvoj klobučić...
MADE
srećno, ali ustegnutim izražajem
Da si viđela, što su me gledali! ...
MARA
kao gore
Oh! ... niko pak ne nosi šalin, kako moja Ore.
ORE
klanja se duboko, s posmiješkom
Naučila sam od Vas, Madame la Comtesse Marina de Benessa, dame d' honneur de S. M. l'Impératrice Marie-Caroline!
MARA
šaljivo i nehajno, gladeći bijele zavojke
Ajmeh! I tebi je još Frančesko po glavi.
MADE
Kako ne bi! Viđele smo Vas balat kontradancu s Imperaturom...
PAVLE
koja je predala "kozici" svoj šal i klobučić, oponašajući ih ironički
Oh! koja bremena... koja bremena!
MARA
mirno, gledajući je
Sveđ dobra za skladnu čeljad.
ORE
tiho Pavli odlazeći s klobukom u ruci
Razumiješ li?
PAVLE
pogledala ju je mirno, pak strese ramenima i obrne joj leđa
Ne!
MADE
Ori
Ho'mo se promijenut, Ore.
Odlaze, a "kozica" za njima.
MARA
obrnula se, pa gleda Pavlu nekako u šali.
Zle si volje danas, filozofe moj! ... Danu! ... da te vidim. (Pavle sjela na niski "tabure" tik do majke, pa se podbočila na ručicu stôca i zagledala se dugo u majčine sijede kose). Oh! Oh! ... što govore te tvoje oči?
PAVLE
umorno
Da su viđele danas, majko, prve čiope.
MARA
smiješkom
Tako rano! ...
PAVLE
Deset dana prije, nego lani.
MARA
Ti se samo tega spominješ, Pavle!
PAVLE
naslonila glavu, pa kao kroz san
Čekam sveđ primaljeće, kako da će nešto doć.
MARA
pogledavši joj dublje u oko, digne joj glavu, da je bolje vidi
Biće zato, da su ti oči od plača?...
PAVLE
stresla se, ustala naglo, pa opet stala te sva smrknuta
Da! Biće... zato — i za što drugo.
MARA
začuđena
Đetetino! ... u tvojim godištima, u našemu stanju... ćela bih baš znat... što ti manjka.
PAVLE
gorko
Ništa, majko, — i sve.
MARA
Kakve su to riječi?!
PAVLE
naglo spusti joj se opet do noga, pak duboko šapće baš do nje, rek bi od straha, da i samu sebe čuje
Karaj me, majko, karaj! Same smo. — Niko ne vidi, — ne, — niko ne čuje našu slaboću. Mogu se ispoviđet tebi, majko, kako gospodinu Bogu... (Sjedne kraj nje kao prije pa još bliže, još tiše) Strah me! ...
MARA
začuđena
Strah?! ...
PAVLE
kao gore, sve naglije i tiše
Polako, polako uvukla se propast u jadnu ovu kuću. Siromasi smo! Nema više blaga, — do malo ni ognja. Te tvoje mile ruke ne predu više zlato, ne zamataju više svilu. (Zgrabila ruke majčine, pa ih grčevito poljubila) — Za dinar... za dinar trudiš! ... (Skrila lice i zaplakala.)
MARA
podigla se sva ustresena. Usta joj uzdrhtala od bola; htjela bi i ona da zaplače nad tolikom bijedom, ali sve to prođe kao tren i ona je opet tvrda.
Ko te naučio, Pavle, pitat, što naši stari nijesu ćeli?
PAVLE
ustaje lamajući tiho ruke i podigla lice, na kome titra nešto kao gnjev. U sebi
Sveđ isti! ... sveđ isti! ...
MARA
kao gore
Otkad se vlastela nemadu ponosit i svojom mizerijom?... Ako je Dubrovnik u sužanjstvu, budimo i mi u tuzi. — Razumiješ li, Pavle?...
PAVLE
zagledala se nehajno u tle, pak i nehajno odgovara
Razumijem.
MARA
sjeda u stolac pa načinjajući zvrke i šal
Vladali smo tisuću godišta, vrijeme je da i umremo. (Stanka. — Mirno i blago) Smolićeš večeras, Pavle, djelo od pokajanja, da te Bog oslobodi od pustih misli.
PAVLE
pošla do prozora, sjela i zagledala se u tminu, što se sve to više spušta
Hoću, majko.
MADE
zavirila do vrata
U tmici ste, majko?
MARA
Suton je za razgovor.
ORE
ulazeći s Madom
I za tugu.
MADE
Ono Dante govori: "Era l' ora[11]... era l' ora"... Spominješ li se, majko?
PAVLE
sjedeći kraj prozora i gledajući sveđ na dvor, duboko a daleko
"Era gia l' ora che volge 'ldesio
"A' naviganti e 'ntenerisce il core
"Lo di ch' han detto a' dolci amici addio."[12]
MARA
sjetna
Što je to lijepo! ...
PAVLE
kao gore
I jadno...
MADE
glasno do srednjih vrata zove
Kata! ... Kata! ... donesi lukjernar! (dolazeći naprijed) perchè altrimenti rastopićemo se u poeziji.
MARA
A ti kad voliš prozu, Made, evo ti dva klupka bumbaka. Raščini ga, a neka ti Ore pomogne. Valja brzo da spletemo dokoljenice za Dum Andra. (Dava joj bumbak.) Možete fatigat i brez svijeće.
MADE
sjela; Ori
Ore, drži! Ja ću omatat. (Obadvije počnu radnju.) A u toliko možeš mi pripovijedat, što si čitala u kronici Vlađa Beneše. (Cijeli razgovor, što slijedi, prepliće se s radnjom, sve naravno i jednostavno. Mara plete bječvu, a Pavle čupa stari postav).
MARA
Pavli
Imaš li i ti posla, Pavle?
PAVLE
Čupam stari postav za bolesnike.
ORE
Madi uvijek malo uzneseno, romantički
Oh! Made — to ti je bio gospar čovjek!
MADE
A dokle si došla?
ORE
Kad ga Karlo Peti prima na udijencu.
MADE
Majko! ... čuješ li! ... Karlo Peti!
MARA
Još živemo, ćerce, od ljepote onih dana.
MADE
drugijem tonom, nekako uskošena, što ne može rasputiti uzô na bumbaku
Kako hoćeš da omatam, kad su taki uzli?! ...
ORE
i ona je sašla sa Olimpa prošlosti, pa se prignula do nje, da joj pomogne.
Istina! ... (zove Pavlu) Pavle! — Imaš li nožice?
PAVLE
digla se mirno, pa s nožicama u ruci dolazi do sestara.
A što će Vam? (Sve tri djevojčice okupile se, da razmeću bumbak.)
MARA
nehotice, kao da se nečesa spominje, zagledala se u svoje kćeri, pa nekako odsutno, jadno
Tri su bile i isto su činile: — Kloto je prela, Lakezi je motala...
PAVLE
kao gore, sestrama,
Zaludu! — bolje pristrić, nego se mučit. (Nožicama presijeca uzao.)
MARA
kao gore, zamišljena gledajući Pavlu
A treća kida nit života — — (Prignuta, podbočena gleda ispred sebe, pa nehotice glasnije) Ma! ... Kako se ono treća zvala? — —
PAVLE
obrnula glavu, razumjela je, i odgovara, kao jeka, čudnim posmijehom na usnama
Atropos, majko! ... (Sjela opet do prozora.)
MARA
stresla se malo, pak uvalila se u stô, jedva šapćući
Jes'.. jes'! — (počela opet plesti bječvu, te zaklimala glavom kao kroz smiješak, a u sebi) Bože moj — ludih misli! ...
ORE
Čujte dakle, što piše naš antenat, Don Vladislao de Beneša, ambašatur naše republike. (Držeći sveđ pamuk omotan okolo ruke, otkle Made razmata žice i u klupko ih zavrće, Ore govori, kao da čita; nešto emfatički, kao što joj je cijela narav zanesena za veličinom i gospostvom) "Najprije sam pošô u salun kopljanika. Tu ih je bilo 25, svi u zlatu i u brokatu. Pak smo prošli kroz salu ambašatura — de lôs embajadores. — Tu nas dočekali 32 paža s buzdovanima od zlata".[13]
MARA
u sebi
Ah! Da mi je jednoga za — sutra!
ORE
"... Tad je na vrata u sali del Trono uljegô el gran majordomo i zavikô: "El Rej: I eto ti pročešljuna kako na Korosante a na dnu u onemu zlatu, između alabardâ i barjaka, jedan čovjek sâm, vas u crnu, col Toson d'oro na prsima. Gdje je on prohodio svi su mu se klanjali. Paralo je žito na polju po velikome vjetru! — Svi umukli. a oni čovjek u crnu uspeo se do trona i sio, kako da se umorio, ispod baldakina od veluta izvezenoga s akvilam imperijalijem. Oni je čovjek u crnu bio — Karlo Kvinto!
MARA
ustresla se od radosti i uskliknula
Ah! ... Karlo Kvinto!
ORE
nastavlja ne prekidajući radnju
"... i tad el gran major domo quasi na koljenima pred njime, nešto mu je šušnuo u uho. Sikuro mu je govorio od mene 'er Imperatur pogleda me za momenat s nekakvijem mutnijem očima, pak me pozdravi i progovori po polako i kako da šnjuha, ma chiâro, one dvije famoze riječi: Cubrias Vos! I ja sam se pokrio!". (Duboka noć. Ore se zaustavi kao uznesena a slomljena od te slavne uspomene.) Ah! — Majko! jeste li čuli?... Karlo Kvanto nam je rekô:...
MADE, ORE
(u jedan glas)
Cubrias vos!
MARA
Eh! Djeco! ... platili smo mu slano oni klobuk! ...
PAVLE
muklo, čupkajući šarniju
"Trista Vica udovica!"[14]
MADE
nastavljajući radnju
Recite, što mu drago, meni se još bliješti od tolike svjetlosti.
KATA
uljegla kroz srednja vrata s užeženim lukjernarom; drži ga visoko i nosi ga do tavolina
Bonásera!
SVE GOSPOĐE
Bonásera!
KATA
stavljajući svijeću na tavolin
Nema, gospo, više stijenja doma.
PAVLE
smijući se, ironički, Ori i Madi
Bliješti li Vam se i od te slave!
MADE
skandalizana
Pavle! ...
ORE
isto prezirno
Đa! zovu te neki: "Pavle Đakobina"!
PAVLE
ustane mirno
Grehota da nijesam.
KATA
Mari
Poručio Vam je kapetan Lujo, da će Vas doć večeras pozdravit.
PAVLE
u sebi, muklo
Ah! ...
MARA
Žô mi ga je.
KATA
Rekô je: valja da pođem.
MADE, ORE
(radeći, nehajno)
Neka pođe!
PAVLE
slomljena, sjeda opet, gdje i prije, pa u sebi
Sve dospjeva! ... sve! ...
KATA
do vrata, spomene se nečesa, pa se obrne prema Mari
Nuti! — sve ti zaboravljam, gospo! Eh! pusta godišta! ... — Hoćete li primit Vasa?
MARA
začuđena, skoro radosno
Što?... Vaso?... došô je!?...
KATA
Načekô se jadan doli u solači.
MADE, ORE
(kao gore)
Neka čeka!
MARA
u sebi
Oh! To su moje molitve! ...
KATA
u sebi
Da zna, da sam joj ga ja zazvala! ...
MARA
nehajno Madi naslonivši se udobno u stôcu
Pošto si pogodila, Made, oku kotónjate?
MADE
Po cvanciku i pô.
MARA
računajući u pameti
Jes'... tako je. (Kati) Reci mu, neka se služi.
KATA
odlazi klimajući
Zaludu! ko je gospar je gospar!
MADE
ustaje, zamata radnju te, približivši se majci, nekako svečano
Ne zaboravite, majko, da je Vaso Hercegovac kupio u sudu polaču Vašega nona Tudizića. (Ode)
ORE
isto kao Made
... i da ga naši kmeti zovu: "gosparu Vaso!" (Ode)
PAVLE
šapne majci tiho
Zafali mu, majko. (Ode)
MARA
zagleda se za Pavlom
Čini mi se: Pavle ima razlog!
VASO
ulazi, skida fes s glave i duboko se klanja, zaustavljajući se do ulaza
Gospo!
MARA
sjedeći, ne obrnuvši se
Oh! ti si, Vaso?... Bravo, da! ... Dobro mi došô!
VASO
približio se sve polako, kano da po biseru gazi
Eh! fala gospo! (ljubi joj ruke) Eto me tu; a kako ti je, valaj, zdravlje, gospo?
MARA
velikom ljubaznosti, ali neizrecivim izrazom nutrašnjega veličanstva
Staros', Vaso moj! ... A što ti je od Anđe?... Čula sam, da je sretno povila.
VASO
blaženo
Milostivi li ste, gospo! ... Eh! Boga mi,... rodila junaka!
MARA
gledajući ga posmješice, kao da traži razlog njegova dolaska.
A... što si mi došô, Vaso?
VASO
smeten, ali: lukavim smiješkom, vrteći fes između prsta
Eh! ... pa znate... Zadužio se Vaso... u Vas, gospo.
MARA
kao gore
U mene?! ...
VASO
kao gore
Eh! pa... Vi mi pošteno prodali kotonjatu, a ja, Boga mi... pošteno zaboravio da Vam je platim! He! he!
MARA
sva se naslonila u stô, pa, kao u čudu, neizmjernim izrazom nehajstva
Jadni moj Vaso! ... ma što si se mučio! ... nije bilo zaista preše.
VASO
Bilo je, bilo, gospo! — Ama što ćeš? — Posla! eh! da ti se zavrti! — Kupio kuću, veliku, pustu... polaču Tudizića... znate li, gospo?...
MARA
usukala se, ali mirno i hladno
Ne znam, Vaso!
VASO
ohrabrio se, pa prostodušno pripovijeda što ćuti
Eh! da vidite pustijeh soba! — Bože, Bože! — Goleme kao džamije, a zidovi, — valaj, — kule, gospo! Ah! U što sam se uprtio; a hoće mi se blaga, da to sve pričinim u magazin za brašno! (U razgovoru dohvatio se stočića i htio da sjedne.)
MARA
polako ustaje i mirno zove
Kata! (Vasu jednostavno i otvoreno) Rekô si, čini mi se, 16 oka, po...?
VASO
uspravio se, pa s pređašnjom smetenom a velikom poniznošću
... po 45, gospo! — po 45! ...
KATA
uljegla
Zvali ste me?
MARA
Kati
Primićeš od Vasa dinar (Vasu s pređašnjim dobrim posmijehom i finom ljubaznosti) Znaš, — ona ti drži konte ovih putina.
VASO
predao zamot dinara Kati
Eh! prosti, gospo! ... hoćeš li da prebrojim! ...
MARA
velikim gospostvom, a sve to slađe
Što ti dohodi na pamet, Vaso! ... Žô mi je samo, da si počekô, jadan. — Spomeni se opet kadgod tvoje susjede, Vaso! — a ne zaboravi mi pozdravit Anđu! ...
VASO
vas prignut, blažen od tolike časti, ljubi joj ruke pa odlazi sve unatraške kroz srednja vrata.
Eh! valaj... pozlatila ti se usta, gospo! ... Opet ću Vam doć...
MARA
kraljevskim pozdravom ruke
Adio, Vaso.
VASO
Adio, Gospo! (Ode)
MARA
Kati, hladno, suho
Kata! — pribroji.
KATA
prebrojila
Ne manjka ni karantan.
MARA
uzimlje joj novce, stavlja ih u špag, pa odlazi prema svojoj sobi
Rekla sam ti: imaćeš ih sutra. (Ode)
KATA
gleda za njom
Zaludu! ... (Odlazi klimajući sve glavom) Ko je gospar je gospar! (Ode)
PAVLE
uljegla hitro s donjih vrata gledajući sve naokolo nemirno, da je majka ne vidi; mutne oči, stisnute blijede usne
Rekla sam mu ja, da pođe, i poslušô me. Čekala sam ga osam godišta, vratio se — pak opet ide! ... a ja opet sama brez utjehe, brez ufanja... Oh! sve prohodi... sve se dune! — I mladost — i ovi tužni dani... (Došla do balkona i gleda na dvor.) Još jedan jedini trak, — onamo na Gospi... pak tad veliki, dugi jad... noć! (Utopljena je u crnim mislima.)
LUJO
ulazi kroz srednja vrata
Kata mi je rekla, da je tu... (Ugledavši Pavlu, stane) Ah! — sama je.
PAVLE
prenula se. Umornom rukom gladi čelo.
Da nema misli, ne bi ni jada bilo. — Ali ovako... potreba mi je snage i ništa nego snage.
LUJO
glasno
Zašto?
PAVLE
prestrašeno
Lujo! ... Tu! ...
LUJO
Zvali ste snagu: evo je.
PAVLE
oštro
Slušao si?
LUJO
mrko
Ne. — Čuo sam.
PAVLE
smetena
Došô si, da nas pozdraviš?... je li? Ah! ... ideš... zazvaću ti majku.
LUJO
hoće da je zadrži
Počekajte... Pavle!
PAVLE
hitro
Ne... ne... (dotrčala do vrata na lijevu, pa zove naglo) Majko!
MARIN GLAS
Što je?
PAVLE
kao gore
Došô je kapetan Lujo. — Hoće da te pozdravi.
MARIN GLAS
Eto me! ... Zadrži ga za čas.
PAVLE
Pauza. — Mirna, al izmorena obrnula se prema Luju, naslonivši se do praga.
Smiluj mi se!
LUJO
došao do nje, tiho, ali strastveno
Idem li, Pavle, i ovi put — brez ufanja?
PAVLE
lamajući tiho ruke, dovukla se do stôca, pak se sva na nj zgrčila.
Oh! ... muko moja! ...
LUJO
do nje, tvrdo, ali s dubokom strasti
Išćeraj me, ma valja da govorim... za prvi i zadnji put. (sve tiše) Bili smo djeca, ja sin kmeta, a ti kneževa ći. Ćućeli smo se još u dječjoj igri. Pak su me poslali na more. Godišta i godišta smucô se po svijetu. Došô, — pošô, a meni sveđ u glavi tvoje oko i zlatne kose, što su ti krunile čelo. — Vratio sam se, eto čovjek, — "gospar"! kako me tuđi, slobodni ljudi zovu. Jadnog mene! ... nijesu znali, da kad sam uz Vas, eto opet vašega roba!
PAVLE
stisnula šakama usta i zagledala se u tle.
To je! ... to je...
LUJO
kao gore, sve to življe
Kmetski mi je rod ulio u dušu najniže poniženstvo, (sasvim tiho i strastveno) — ljubav za tebe, — zadnja gospo moja!
PAVLE
ustala mirno, pa ga oko u oko oštro, prodrljivo motri.
A ko ti je to dopuštio?
LUJO
grčevito je zgrabi za ruku, pak licem u lice
Ah! ... zato, što si viša ti u tuzi, nego li svi mi u sreći, — zato, zato, — Pavle, ja te ćutim... ja te hoću! ...
PAVLE
istrgla ruku, zdvojnom odvažnosti
Zašto gubiš toliko riječi?
LUJO
Ti mi se rugaš?
PAVLE
mirno, a neizmjernom tugom
Slušala sam te, i nijesam pobjegla.
LUJO
gorko
Ko mi te dakle grabi?
PAVLE
kao gore
Ti si rekô: moja tuga! — Ako si ti u mojoj kući kmet, — i ja sam tu u sužanjstvu moga gospostva.
LUJO
uhvati je za ruku, milo i odvažno
Slomimo verige, budimo ljudi, Pavle!
PAVLE
gleda ga velikim bolom, ali sva rascvijeljena od unutrašnje svoje žrtve.
Ko izvadi samo jednu ploču iz ovih raspucanih mira, propada nam dvor, umire nam gospostvo. (Prodirnim pogledom zatravila mu sav očinji vid.) Hoćeš li?...
LUJO
gnjevno, neumoljivom tvrdoćom drugih težnja
Brez srca, — brez srca, — kako i svi tvoji!
PAVLE
sjetno, mrtvim pogledom, smiješi se, naslonjena do tavolina.
Zoveš li tako one, što umiru za barjak svoj?
LUJO
sio je shrvan i pokrio rukama lice.
Pavle! ... Pavle! — Trudan li je ovi krst! ...
PAVLE
polako, svečano stavila mu ruku na glavu.
Nosimo ga, — za tuđe grijehe, — kô gospodin Bog!
LUJO
trgne se, ustane, grčevito
Oh! ... eto... dohodu...
PAVLE
tužnim posmijehom
... gospari naši!
MARA
ulazeći, do vrata
Ideš li nam uprav, Lujo?
LUJO
Idem, gospo, otkle sam i došô.
MARA
ljubazno
Dubrovnik ti je malašan, mladiću!
LUJO
... I tužan.
MARA
u stocu, uzdahnuvši
Eh! ... Što ćeš?! ... Pripun je uspomena!
ORE
ulazeći
Ne zaboravi mi donijet papagala, Lujo.
MADE
ulazeći za njome
A što ćeš meni? (Govori s njime.)
ORE
približila se. Pavli, tiho, sasvim nehajno
Kako ćeš brez njega?
PAVLE
stresla je ramenima, istim tonom, tiho
Kako i dosad.
ORE
Bolje za tebe. (Odlazeći od nje, još tiše) Spomeni se Marije-Orsole!
PAVLE
ostala za čas kao ošinuta
Marija-Orsola! ...
KATA
do vrata
Došô Vam je gospar Luco i gospar Sabo.
MARA
ustajući
Finalmente! (Kati) Primi, pak donesi kafu. (Kata odlazi.)
ORE
Che fòrtuna! ... Otkad nam nije bilo gospara kneza.
LUJO
Što?! ... Gospar Luco?...
MARA
polutužno
Još jedini živi vlastelin, što nam je bio jedanput vladar.
LUCO
pokazao se do vrata teško dišući, vas zapijehan od astme i od visokijeh skala. Debeo, naduven, slabih noga, jedva se miče, naslonjen na veliki štap sa zlatnom ručicom. Obučen je à la vieux régime s otvorenim crevljama. Tamnomodri frak sa zlatnim pucama. Velika crna kravata okolo vrata. Na glavi nosi crnu kadifsku kapu, koju nigda ne diže. Lice obričeno. Pokriven je feraulom.[15] Sve je na njemu jednostavno i čisto. — Ulazi tromo, kao da noge ne mogu da podnose preteško tijelo. Njegov je govor mješanija nerazumljivoga mumljanja i glasnoga ćutanja. Velika starost, velika slabost, veliko gospostvo.
Uf! ... te proklete skale! ...
MARA
pošla mu u susret
Dobro nam došli! Ma bravo, Luco! ... ozdravile noge.
LUCO
svali se na kanapu
Nijesu ozdravile! ... Gore! Gore!
SABO
je uljegao za njime. Suh, ukočen, malašan, obučen à la 1820. siromašno, ali fino i s nekom elegancijom. Miče se kao automat, rukama iza leđa, očima zatvorenim, tvrdog, pergamenskog lica. Smiješan je, ali potencirani grand-seigneur. Sve je u njem oholost. On ne gleda, on se ne obrće, već u neizmjernoj moralnoj nehajnosti za sve, što je sadašnjost, zatvorio usta, i katkada posprdno zarežô. Kad govori, kad muči, isti izraz prezira zategao mu usnama. Nema klobuka, nema ogrtača. Došao usred sobe, mahnuo glavom i rukom pozdravljajući gospođe, pak se zaustavio, prekrstio ruke iza leđa, zatvorio oči i glasno se nasmijao; rekao bi: zagraktale vrane.
Made! ... Ore! — he! he! ...
GOSPOĐE
Dobro nam došô, Sabo!
SABO
nepomičan usred sobe, opet zagrokće
He! He!
ORE, MADE
Što ti se dogodilo?
SABO
kao gore
Jesmo li se okladili, si o nò!
ORE, MADE
Svakako (radoznalo) Dakle?...
SABO
kao gore
He! He! He! ...
ORE, MADE
(okolo njega)
Je li bilo vedro, Sabo?
SABO
zatvorio oči, pa sa zlobnim zadovoljstvom pogledao jednu, zatim drugu, a slovku po slovku izgovara
Daž–đe–lo je!!
ORE, MADE
(u šali, kao da su vele zabrinute)
Oh! izgubile smo!
LUCO
najeđen, što ne razumije
Đe ti je dažd?... Sabo! ... đe? đe?
SABO
kao da navješćuje veliku novost, sklonivši oči i podignuvši obrve,
Na dan Sv. Vlaha 1796...
MARA, LUCO
(kao da se ljute, što im se ruga)
Ma! Sabo! ...
SABO
nastavlja ne, pazeći ni što govore, ni što čine
Na dan Sv. Vlaha 1796, kad je gospar knez Nikša Beneša...
MARA
začuđena, radoznala
Moj jadni Nikša?
SABO
kao gore
... Kad je gospar knez Nikša Beneša izlazio iz dvora s duplijerom u ruci, — dažđe-lo je! (stisnuvši ramena, prema Ori i Madi, kao da ih žali, što ne znadu) — Pročitô sam u mome memorialu! — e tanto basta!
ORE
pruža mu na tanjuriću nešto kotonjate i mantale; vrlo ljubazno i dražesno
Oklade su slatke, kad ih Sabo dobiva!
SABO
pogledao hitro, što mu dariva, pa gladeći Oru po licu
Bravo Ore! he! he! ... Biće i za moga risa!
LUJO
Pavli, tiho, gledajući u čudu sve te prikaze nerazumljivih prošlih vremena.
Što?... on gladuje?! ...
PAVLE
Voli to, nego li tuđu milost!
MARA
Lucu u razgovoru
Sabo je pogodio. — Spominjem se! Oh!... Bože moj, kako da je jučer! — Jadni moj Nikša, ćio poć u crkvu s bječvama od svile. — Imađinaj se! — A počela padati koja kaplja! Nećeš, Niko! rekla sam mu ja, — pa ti mu navukla dva para škapina, a poviše njih bječve od svile. Da!?... i kako je poslušô!
LUCO
A u mene Ane?! ... Uf! ... Sve viče: "Valja ti stavit plašt. Biće ambašaturi iz Pariđa, iz Vijene!"... Ha! Ha! ... Kako ću plašt, kad bura puha, a u senatu razbio Nikola dvije lastre?! ... Uf! ... Ane kušpeta... a ja?! ... Stavio pod plašt, znaš li što?... Kožicu od zeca! — Ha! Ha! Ha! — Knez u kožici?... (Od silnoga smijeha došao mu kašalj. Duha, hrka i usekuje se velikim modrim ubručićem.)
MARA
smijući se
Ah! Da nas jadna Ane čuje! ...
LUJO
Pavli potiho
I ti možeš s njima živjet! ...
PAVLE
blijedim smiješkom
I umrijet.
LUJO
muklim gnjevom
To nijesu ljudi! ...
PAVLE
sve tiše
Večernja luč zove duše na sijelo.
KATA
uljegla noseći na tacunu kafu, beškota i kolačića. Ide od gospara Luca do svakoga
Služite se! — Molim Vas! — Hoćete li još cukara? — Evo vam beškota. — (Svak uzimlje, srka, grize. Kata ostane na dnu čekajući, da svi dospiju. Razgovor, što slijedi, prepliće se s kafom.)
LUCO
Mari pokazujući Luja
A ko je oni?...
MARA
Kapetan pomorski; znaš — Lujo Lašić!
LUCO
Lašić... Lašić! ... Kmet?...
MARA
Bio mu je otac.
SABO
koji se približio Mari
Tad je i sin.
MARA
Sabu
Pomorci nijesu kmeti, Sabo.
SABO
posprdno
Da, da! ... Sorbonezica! (Srče kafu.)
PAVLE
pružila kafu pomorcu, tiho i tužno
Primi zadnju, Lujo.
LUJO
muklo, gnjevno
Pritvorila mi se u otrov!
PAVLE
kao gore
Zašto si slabiji od mene?
SABO
Mari, posprdno
A jesi li primila na posjed gospođu Franu Matovu! he! he! ...
MARA, ORE, MADE
(kao uvrijeđene)
Oh! Sabo...
LUCO
A ko je to? ko?...
ORE
Ajmeh, Luco! Ne znaš?! Mato Lukov Binciola! vlastelin dubrovački, ciambellano e Conte dell' Impero uzeo Franu, ćer Vlaha Batistića, butigara u Cavtatu.
MADE
u najvećemu zgražanju
La comtesse Françoise!
LUCO
prezirno
Đa! Otac mu je bio s Frančezima! ...
MARA
Veramente, ja razumijem sve, samo ne to! (Kata pokupila sve kikare i pošla.)
LUJO
ustegnuo se, da ne plane Pavle ga svladala riječima i pogledom; tiho, strastveno
Čuješ li im gnjile duše?! ... Ah! Pavle, Pavle! bježi sa mnom u život.
PAVLE
sve to tvrđa
Bi li ti, kapetane, ostavio brod, kad se topi?
LUJO
prene se, hitro, instiktivnim zgražanjem
Ne!
PAVLE
s gorkim posmijehom
Eto vidiš!
MARA
ustajući
Ako hoćete na partitu?
LUCO
isto
Ho'mo! Ho'mo!
LUJO
Mari
Gospo... ja idem!
MARE
vrlo ljubazno
Vrati nam se brzo.
ORE, MADE
Adio, kapetane!
PAVLE
za sebe
Jes'! — Pođi i ti, kako je ona pošla.
LUCO
teturajući do vrata na lijevu
Adio, mladiću! Adio! (obrne se prema njemu) Ako susretneš đegod po moru... znaš? — barjak Sv. Vlaha... Pozdravi ga! ...
SABO
tvrdo
Zaludu se mučiš! ... Nema ga više!
LUCO
ostao otvorenim ustima kao u strašnom čudu.
Ah?! ... (Osvijestio se, stresao se, zakašljao, zamumljao) Viđi, vraže! ... Viđi!.. (uzme Maru za ruku) Prem smo stari! (mrmljajući) Nema ga?! (opet stane i opet se vraćaju stare misli.) A zašto ga nema?... Zašto?! ... (Odlazi s Marom pod ruku.)
LUJO
Pavli
Gospo Pâvle, da sam Vam priporučen. (Hitro, tiho i gorko) Vratiću se. A tad?
PAVLE
smrtnim posmijehom
Biću stara, Lujo!
LUJO
sve potiše
Ljubiću te i u starosti.
PAVLE
kao gore
Biću mrtva, Lujo!
LUJO
muklo, očajno, licem u lice
Tad ćeš pak bit moja!
PAVLE
planuvši, sve potiho, skoro veselo
Oh! Tad hoću!
SABO
Ori i Madi, odlazeći
Vesela ti je Pâvle!
MADE
usukana
A zašto ne bi?
ORE
uzme ga za ruku
Senature! ... Zovu nas — na veliko vijeće. (Idu smješeći se na lijevu.)
PAVLE
u isti čas vidjela Luja kraj vrata u sredini, gdje odlazi. Strah i očaj je svladaju i ona zavapi
Lujo! ...
LUJO
obrnuo se baš do praga, pa zatrčao se do nje i zgrabio ju je strastveno
Ideš li sa mnom?! ...
PAVLE
uhitila mu glavu obadvjema rukama, pa se u nj zagledala, kao da bi ga htjela ispiti
Ne! — Samo da te još jedanput vidim prije smrti...
LUJO
Pavle!
PAVLE
tura ga od sebe
A sad — pođi! (On se trgne, poljubi je naglo u čelo i pobjegne zdvojno.)
PAVLE
ostala kao gromom ošinuta. Iz bližnje sobe čuje se smijeh i razgovor. Uhitila se za glavu, pa mahnitim pogledom zaokružila svu prazninu, što je opkoljuje. Očaj plane za čas u izmučenoj misli, zatrči se do balkona, kao da će ga otvoriti i poletjeti, pak stane iznemogla do praga.)
Ne! (sva protrnula) Da ga još jedanput vidim... Pak?... Pak?... (hoće da otvori) — "Tad ćeš bit moja!" — Dakle?... Smrt! ... (Uzmiče kao pred ponorom, odakle niče duboka, daleka misao.) Marija-Orsola! ... I ona se ukopala, da živi za jednu jedinu vječnu misô! ... (Pauza) — "Tad ... tad biću tvoja!" (Duboko zaječi i pokrije rukama lice. To je tren. Čvrsta neslomljiva volja, što joj se iz historičkih davnina u žilama slegla, utvrdi je do vrhunca snage.) Prije nego svane dan! — Jes'! — Odma, odma! — Ko mre, ne čeka! — (Odlučnim korakom došla do sobe, odakle prodire žamor i smijeh igrača, ali pokraj vrata sva se ustresla.)
Jadna majko! — A da nije tako, umrla bi. (Hitro zove) Majko! ... Majko! ...
MARA
iznutra
Što je, Pavle?
PAVLE
Igraš li?
MARA
Za čas, ne.
PAVLE
Tad — dođi! — Neko te zove!
MARA
Evo me, evo!
PAVLE
problijeđela. Strah je predobio. Kao mrtva duša naslonila se do prvoga stočića.
Ne ostavi me, Bože!
MARA
uljegla na lijeva vrata, pa se zaustavila. Ne razabire u polutami.
Ko me zove?
PAVLE
nepomična, bešćutna
Marija-Orsola!
MARA
u čudu
—Marija-Or... (Došla do kćeri, pogleda je prodirno, pa sva prodrhta) Jesi li ti to rekla?
PAVLE
Jesam, — ja.
MARA
zgrabila kćer grčevito za ruku, pa je dovela do svijeće.
Tetka tvoga oca Marija-Orsola Bobali... učinila se dumna... jer je ćućela... pučanina.
PAVLE
Kako i ja.
MARA
Ti! ... Ti!..
PAVLE
sveđ bešćutna, tvrda
Čovjek, koji je sad izišô, odnio je i svu dušu moju.
MARA
muklim gnjevom i prezirom
Ti si ćućela kmeta?!
PAVLE
Kako da je vlastelin, majko!
MARA
slomljena, svalila se u stolac
Ah! — To je kraj svemu!
PAVLE
približila joj se, duboko, ali kao iz velike dalečine
Žô mi te je, majko! — Ali i ti znaš, da je tako bolje. — Ostaju ti dvije ćeri... Ja valja da umrem svijetu (stresla se) kad ne mogu životu.
MARA
ustala, pa gledajući je oštro, dugo
Zašto sad, kad on ide?
PAVLE
Rekô je: vratiću se!
MARA
Pak!
PAVLE
lice u lice
Da ga još jedanput vidim — njegova sam!
MARA
potiho, prodirno
Jesi li čekala, da ti rečem: pođi s njime?
PAVLE
naglo obrnula glavu i sva se uspravila
Ti mi ne vjeruješ! ...
MARA
A zašto bih?
PAVLE
očajno, gnjevno, prezirno a svaka riječ kao žerava
Zašto?! ... Zašto?! ... Ubila veselje, zadušila mladost, spasila ti ponos, pa zašto?! ... Kosti se lomu, duša se privija, a majka ti se ruga: Zašto?! ... Zašto?! ...
MARA
još tvrđa i viša
Marija-Orsola nije rekla ni riječi! — Prignula je glavu i pošla.
PAVLE
u krajnoj smjelosti, sva plamteća od srdžbe
Ah! — Umrijeti, a mučati! — Je li?! To su nam naši stari zapoviđeli! ... Nečiste misli ne smiju ni prispat u Benešinom dvoru! ... Jes'... to je, što te još muči u svoj ovoj prevelikoj tuzi! — Ti hoćeš čin, a ne riječi! ... pa dobro... (Kano ris bacila se na tavolin, zgrabila nožice i jednim kretom raščinila kose.)
MARA
razumjela, hoće da je zaustavi, dršće, u strahu i ganuću
Ćerce... što činiš... ah! ... Počekaj...
PAVLE
grčevitim, nekako suludim smijehom
Atropos se zvala! ... (Prerezala jednim mahom kosu.)
MARA
Ah! ... (Vrisne i svali se u stolac pokrivši rukama lice.)
PAVLE
došla do nje iznemogla, ali mirna, pa kao žrtva pred nijemim božanstvom, klekne predajući majci pram ostriženih kosa. Polako, tiho i duboko
Marija-Paola te pita: — vjeruješ li joj?
MARA
rastvorila ruke i pritisnula joj glavu na grudi, a na licu joj i ponos i zadovoljstvo i tuga.
Ćerce moja! (Čuje se žamor i smijeh u bližnjoj sobi. Neko zove: "Dođi, majko!" — One dvije jadnice ostanu zagrljene.)
(Zavjesa pada.)
***
11 Bijaše doba.
12 "Bilo je već doba, kad se putnici na moru nježno sjete rastanka sa milim prijateljima".
13 Sačuvao sam stil i jezik nebrojenih sličnih memoara što sam našao i pročitao u državnom arkivu i po vlasteoskim kućama u Dubrovniku. Talijanski jezik bio je u ono doba u cijeloj Evropi diplomatski jezik, kao sada francuski, tako da su državni tajnici svih evropskih država u XVI i XVII vijeku bili većinom Florentinci. Zato je talijanski jezik slobodnom voljom Republike Dubrovačke (dotični su Senatus Consulti Senata često štampani) bio i državni jezik Republike. S toga i ta mješavina jezika u spisima i u govoru starijih Dubrovčana.
14 Legenda, da je na samome ostrvu Lopudu ostalo tri stotine udovica imenom Vica poslije rasula carske flote, koju posla Karlo V na Alžir, a oluja je uništi. Naš slavni Antun Kazali spjevao je velebnu pjesmu o toj priči.
15 Starinski široki sukneni ogrtač (manto).
Lica:
Gospar Lukša grof Mence (Menčetić), vlastelin dubrovački (65 god.).
Gospar Niko, brat mu (70 god.).
Gospođa Mare, sestra mu (68 god.).
Ida, njihova rodica (21 god.).
Barunica Lidija (29 god.).
Gospođa Slave (48 god.).
Emica, njezina kći (19 god.).
Gospođa Lukre (52 god.).
Ore, njezina kći (18 god.).
Jelka, njihova prijateljica (24 god.).
Gospođa Klara (60 god.).
Dum Marin, paroh (66 god.).
Grof Hans (34 god.).
Barun Josip Lasić (28 god.).
Marko de Tudizi, činovnik (36 god.).
Vuko, Konavljanin.
Vica, djevojka u gospara Lukše.
Tri mužikanta iz grada.
Dvije djevojke u Lukše.
Čin se događa god. 1900. u vili gospara Lukše u Gružu.
Jedina pojava
Zavjesa se diže, — a kamenita, bijela taraca Menčetićeve vile, — obasjana suncem, i nakićena vrsima pôma, julimbriša i rascvatenijeh leandera, što se iz perivoja uspeše, — prostrana kao poljana dei Signori kakve klasične talijanske male prijestonice, — na jedanput sva usplamti, sva se nasmiješi i sva se raskošno razvali u duljini i širini pozornice, — mirna, velika i gospodska u zlatu prvijeh jesenskijeh zapada.
Kroz tanke, gotske "kelomnice" (stupiće) krajnjega "parapeta" viri tamo ispod nje Gruški Zalijev utopljen u svijem šarama zlata i mjedi. Ta veličajna prostranost bijele tarace bila bi odviše hladna i prazna, da se na dnu ne diže blagim obroncima Petka, koja se baš tu, s te tarace, ukočila usred obzorja, zelena, tamna, zamišljena kao Sfinga misirskih pustara. Gusta borova šuma pokriva joj čelo, pa u naborima slazi niz obje joj boke te pokriva plaštom blage sumornosti sav onaj čarobni, nepromijenjeni niz istoriskih profila, što se penju i slaze sve do Gospe od Milosrđa, pa do zadnjega Lapadskoga Rata, — a u kojima još trepti drhtaj dogorjele dubrovačke duše.
Iz toga zelenila, — sve to tamnijega na zatku sunčanoga žara, — prodiru, kao sjen tamne gotske katedrale, arhitektonske, crne siluete Mihajlovih čempresa, čuvara mrtve narodne vlasti.
A kako su ispod tih visočina malašne i mirne kućice na lapadskoj obali! Hlad ih je Petke već udunuo u ljubičastoj polutami, pak su počele saneno žmiriti, kao da su se umorile buljeći neprestano u tihu vodu što im noge pere i gdje sada, rek bi, sve ištu, da li je možebit na dnu mutnoga zaliva utonuo stari Gučetićev dvor — tajanstveni Lorko, — koji je tu nedavno nestao sa svim svojim dobroćudnim duhovima i ponosnim lombardskim prozorima.
Ali ako se stari miri razvaljuju, nešto ipak još živi, nešto ponosna još klica iz crljene, vlažne zemlje Lapadskoga Rata.
Čempresi, — čempresi, posvuda čempresi!
Eno, gle, uputili su se kraj ponosne, opustjele Đorđićeve vile u neki sjetni, tajnoviti ophod, pak eto ih, gdje se penju, slaze, zaustavljaju. sve to umorniji, sve to rastreseniji! Po borima, po maslinama, po dôcima traže nešto izgubljeno, što će im Petka možda pokazati, — Petka, — u koju svi upriješe svoj zastrti, crni pogled. A međutim na taraci Menčetića, — gdje su ploče izlizane kao mramor, od bezbrojnih šetnja mrtvih i živih gospara, — sunce još baca sve svoje rumeno zlato, — golubi se još ljube, — a gušterice se prilijepile na vazama u heraldičkoj poziv Pracatova znamenja.
Toliko je vazduha, svijetla, ljepote na toj slici klasičnih vremena, da ne čuješ ni žamora ljudi, što Gružom prolaze i što uživaju sjajni jesenski zapad.
Niski mirac sa kamenijem sjedalom, što zatvara s desne strane taracu, probijen je na jednom mjestu. Tu su leandri najgušći — a tu je i skalica što slazi doli u đardin. Malo dalje od tog otvora, diže se visoki isklesani zid gotske, veličanstvene kuće, u kojoj su otvorena velika ogivalna vrata, nalik balkonu, kroz koja se ulazi u stan gospara Lukše.
Na lijevoj strani taraca je prekinuta krasnom, malom kućnom kapelicom, koja je između pôma i čempresa blago zasjela na tvrdome pločniku. — Kako je fina i dražesna sa svojim zatvorenim renesans-portalom, sa finom rezbarijom "rosette" i prekrasne škropionice, okolo koje kamenito se lišće lijera i akanta zavija nad mramornim anđelkom Donatelove škole, koji moli sklopljenih ruka vrh ponosnog tornja Menčetićeva grba! Kruna je toga svetišta mali romanski zvonik, sav obavit brštanom i bijelim rusicama, koje su zagrlile crni gvozdeni križ na vrhu i otkle su se prosule sve na vijence i "festune" sakrivajući cvijetnom zavjesom malo mjedeno zvonce, što viri i muči na sunčanoj taraci.
A sve to viri, gleda i muči — i razgovara se, i rastapa se u jednoj harmoniji crta i osjećaja. — Kako ne bi, kad su od vajkada svi tu isti — i zvonce i brštan i taraca i golubi i Petka i gospari...
Gospari? ...
Da su se sad po toj začaranoj nepomičnosti okamenjenoga života prošetale iznenada gospođe u cvijetnim "gvardinfantima" i vlastela u perikama, ili čak u anterijama carigradskih poslanstava, — gledalac bi rekao, da se za sreću nije ništa promijenilo na svijetu i da se po crkvama, od Molunte do Rata, još moli: "Domine salvam fac Republicam!" — Ali ko bi bio promislio, da gospodar toga oživjeloga svijeta ljepote i starine — jest ona nezgromna ljudeskara, koja se tu svalila u kožnat sto, naslonivši jednu ruku na tavolin, gdje, kraj njega vas zgrčen piše čedni stari paroh Dum Marin, a drugom usadila čibuk ispod sijedih brkova, pa se poniknuto zagledao u tle?
A ipak to je gospodar toga raja! — Gospar Lukša Mence, grof od Prigorja, iz preplemenitoga roda Menčetića, koji okruniše Dubrovnik santanđeolskim neumrlim dijademom divotne Minčete. Pa to je zbilja on, — gospodar bezbrojnih dobara, prokušani diplomata, uzorni patriota, koji je u doba idealnih narodnih borba zagovarao pred carskim prijestoljem ujedinjenje jednokrvnoga naroda ovoga, — on zadnji dubrovački vlastoski pjesnik, koji je zatvorio u toj čarobnoj samoći gorki svoj prezir nad ruševinama ovih narodnih i socijalnih ideala?! ...
Da ne bijaše one možne njegove glave, velikoga, produgoga ticijanskoga čela, pak onih dubokih očiju, koje su skrivale ispod gustih obrva neutaženi plamen i prijekor prošlosti, onih prefinih ruka i onoga čudnoga bonoga posmijeha oko tvrdih usana, — njegovo bi teško, nezgrapno, preveliko tijelo i neka prezirna nemarnost staroga, priprostoga odijela, bila mrka ljaga u tolikome slavlju otsjeva i šara.
Gospar Lukša, eto na, podigao glavu i zagledao se uprav ispred sebe. Oh! ... Gledajte, na! ... jest! jest! ... I to je lice iz istoga kamena, iz istoga neba, iz iste harmonije prirode i mrtvih stvari. — Duša toga čovjeka ima biti velika i duboka i lijepa kao vas onaj prizor u svijetlu sunca, u pogledu Petke...
Ali... p-s-s-st! ... — dosta šuškanja, prikazivanje počinje.
Slušajte i sudite.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
GOSPAR LUKŠA
zapušio iz čibuka nekako zlovoljno, pak zamrmljao nešto nerazumljivo, kako mu se to sveđ događa, kad ga obmamljuju druge daleke misli. Njegov je glas mukao, dubok i malo hrapav, kao u svih njegova roda. On "detava" ili — kako se u kancelariskom stilu govori — "kazuje u pero" jadnomu Dum Marinu, koji piše na tavolinu u hladu blizu gotskih vrata sobe, odakle ih je žega, kao svaki dan, išćerala na dvor.
DUM MARIN
prikučen do tavolina piše polako, prignute glave; oči, široko otvorene, vire ispod očala a slijede preko iscijeđenoga nosa, kako mu pero gmiže i škripi po bijeloj hartiji, Sve njegovo jadno lice, pa i čupave sijede kose, koje su se uzvrpoljile oko ćelave lubanje, nekako je začuđeno, prestrašeno od nečuvenih riječi, što mu se nižu iz drhtava pera. Svaki put, kad prestane pisati izreku, što mu je dobacio gospar Lukša, skromni pisar opetuje zadnje riječi, a svaki put drugačijim izrazom, to jest, kako mu to dopušta ono jato sitnih misli, što mu se uz posao zavitlalo oko otupljenih moždana. Jer, valja znati, da mu se u glavi još sve ori od vike i preporuka stare djevojke Marije, koja se pokarala jutros sa susjedom što joj je kokoš od "končinčine" skočila u kupus kapetana Boža ( — oh! oni blaženi kupus! — ). — A festa Sv Mihajla? — zazujalo opet u praznome kutiću prestrašene pameti. I eto ti na, cijele pročesijuni "beškotina", "duplijera", "botilja", "predikatura", "rozolina" gdje slazi, bliješti i na bijelome listu igra veselo kao dozivljući jadnoga pisara, kome već u ušima zveči malo mihaljsko zvonce, što dozivlje i bore i čemprese i miholjice — pa i žive i mrtve na "tratamenat" u gospara paroha. — Za sreću da se gospar Lukša zamislio i zagledao u čibuk, jer "altrimenti" ne bi Dum Marin razumio niti slovca. I on uzdahnu, pogleda gospara ispod očala, kao da mu — Bože prosti! — govori: — "Lasno tebi "detavat" knjižurinu: "Zašto su vlastela pod svrhu XIX vijeka nestala u Dubrovniku", kad ti je kuća puna kokoši iz Župe i lonze iz Stona, a vina! ... Bože moj! nigda, kako ovega godišta! Pak! zašto su propala! ... oh! bela! jer nijesu ćeli, a ni znali, čuvati svoje, kako ti, dragi moj gosparu Lukša, jer tako, jer ovako" — — — i sve to brebonji, pišti vri, u lubanji Dum Marina, kao da si zaklopio muhu "breculju" ispod praznoga žmula.
A gospar Lukša još uvijek zamišljen viri u čibuk, odakle više ni prama dima.
Dum Marinu se napokon dodijalo. Zadrečio zadnja slova gospara Lukše baš glasom, kao kad zapjeva "Dominus vobiscum" s oltara:
- brez želja i brez po-sa-la! (Dum Marin reče i zaduva kao iz mijeha žmireći malo na hero nad bijelim listom, rekao bi: slikar se naslađuje dražesti zadnjih crta glasovitoga kista.)
GOSPAR LUKŠA
pritisnuo rukom pepeo u luli, pak opetuje nehajno
Jes'! ... "brez volje, brez želja i brez posala!" — I eto ti tu! (pa još brška po pepelu, a ustima duva i uvlači, — uvlači i duva.)
DUM MARIN
koji se zagledao u tu borbu s udunutim čibukom, pa nekako važno, ali bez izražaja
Biće nešto zakrklo!
GOSPAR LUKŠA
kao gore, mrmljajući
Zakrkla mu duša! (Poteže, poteže, pak na! — plavi dim izvukao se ispod probuđene žeravice i polako, uspravno, podigao se u mirni vazduh, kao kad goru ošćele u Mata Krile na Gimanu. Jedna lađica mirno siječe pozlaćeni zalijev, u kom se zagledala tamnokosa Petka.) Eto... eto...
DUM MARIN
uzdahnuo, kao da se i on umorio
Bravo, da!
GOSPAR LUKŠA
bacio puna usta dima prema čistoj plaveti, pak govori jedan stih, kao da se nečesa spominje
"I nebu ide, što je s neba došlo!" (Dum Marinu) Otkle je pak to?...
DUM MARIN
začuđen a najeđen, podigao ruke put neba.
Otkle?... I još me pita?! ... A ko je ono rekô (deklamuje s patosom podigavši se sa stoca)
"Zaman se penje teški dim s otara,
Do gluhog neba, što se raji smije!"...
GOSPAR LUKŠA
mašući nehajno i uskošeno rukom
Dosta! ... Dosta! Pristrašićeš mi golube! ...
DUM MARIN
pada na se u stôčić, ni da si ga polio vodom, pa stisnuo ruke ispred usta i tiho zacvilio, kao da šapće u ispovijedaonici
I ovi je čovjek bio pjesnik, državnik — isprid cara nas branio i svaka njegova riječ, svaki njegov stih palio kako žerava i vas Narod ćio polećet za njime, pak...
GOSPAR LUKŠA
mirno pušeći...
... nije poletio!
DUM MARIN
naglo prema njemu
A ko je kriv? Ko?... Ko?...
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Ja.
DUM MARIN
ostao s ustima otvorenim, pa, u čudu, ne izlazi iz njega nego jedan dugi, zabezeknuti
Oh!
GOSPAR LUKŠA
kao gore, mirno, naravno, gledajući sada dim, sada žeravicu.
Bravo! Tako me gustaš! — — "Oh!" i ništa drugo. — Pa da i hoćeš, ne bi ti došlo drugo na pamet, Dum Marine moj! — Jer ni stotinu, ni tisuću "oh!" ne bi ti spjegalo, zašto su vlastela brez vlasti ostala baš kako deblo brez žila, a zašto je pak narod brez vlastele ostô kako tijelo brez duše...
DUM MARIN
koji se pruca kao hobotnica na ostima
A ko ti govori, gosparu, da je tako?...
GOSPAR LUKŠA
naglo se obrnuo, pa lupnuvši rukom po tavolinu, pogledao ga oštro u lice
A ko ti govori, paroče, da nije tako?...
DUM MARIN
uvukao se u se kao spuž, pa blijedim, malo prestrašenim pogledom
— Ne govorim ništa... ništa! ...
GOSPAR LUKŠA
opet se obrnuo, pak zapreće žeravicu.
I biće bolje! — (odbija dva, tri dobra dima) Mi, — mi stara vlastela, znali smo, Dum Marine moj, zapovijedat drugijem, a poslušat zakone, to jest: sebe, — jer mi sami bili smo: Vlast, a mi s pukom: Sloboda.
DUM MARIN
mrmoši upiljen u hartije, što je načrčkao, ponavljajući zlovoljno zadnju izreku
Dakle ostali smo: "brez volje, brez želja i"...
GOSPAR LUKŠA
naglašujući
I "brez posala" (kao da se nečemu predomislio, nasmije se klimajući živo glavom) Ha. ha, ha! ... Jesi li kadgod čuo ovu novu furdu, kako su joj puna usta kad izgovaraju: "konstitucijon" — "parlamenat" — "prava"! ... Sad su izmislili i "okvire"! (u velikome bučnome smijehu) Ha, ha! ... a sve to se u staro vrijeme u nas zvalo: verige! ha, ha! (Kašalj i smijeh ga duše, pak mahnuo prezirno rukom, kao da tjera nevidljivu rulju. Na jedanput se zaustavio i zamislio, jer su naletjele nove misli. Dum Marin razumio, uzeo pero i spravio se da piše.) I možeš još rijeti, Dum Marine: — da su vlastela umrla, jer im je sužanjstvo iscrvotočilo i ono malo srca, što su još imali... (potegne dva puta iz lule.)
DUM MARIN
nehotice kao da je prestrašen od onoga, što ga čeka
Gosparu Lukša! ...
GOSPAR LUKŠA
prečuo ga, pa slijedi gledajući upravo i strogo ispred sebe, a rukom tapka po tavolinu
... "Jer kad nije bilo više one prastare, lijepe, vruće slasti kraljevanja, valjalo je zasukat rukave i... prignut se do nje"...
DUM MARIN
pišući u brzini
Polako... polako! ... "i — prignut se — do — do" — — — (pogledavši ga u čudu) Dokle gosparu Lukša?...
GOSPAR LUKŠA
mirno gledajući dim iz čibuka
Do zemlje.
DUM MARIN
iskrivio usta, napisao i ponovio riječi, baš kao da ih ne razumije
Do zemlje?! ...
GOSPAR LUKŠA
obrnuo se napola prema njemu, pak polušaljivo, poluporugljivo
Ne gusta te, — Dum Marine... ah!?...
DUM MARIN
uskošen
Što me pitate, gosparu, kad đa znate, da vas ja ne razumijem.
GOSPAR LUKŠA
svalio se opet u sto, pak položio čibuk
Imaš i ti kadgod razlog, Dum Marine moj! — Piši, piši moje grke misli, iako su ti čudne, iako ti se činu smetene. (Naslonio glavu na ruku.) Prije smrti valja učiniti djelo od pokajanja! (turobnim smiješkom) Što se imaš smijat u sebi, Dum Marine, nad ovijem starijem vlastelinom, koji sudi druge, a sam ostario u plandovanju. (Klimajući glavom) Sve se okolo nas pretvara, sve gine i opet raste; — dubrava pokriva jazove, novi ljudi sadu nove misli, a mi sve to ne razumijemo, kako ni ti, Dum Marine. ne razumiješ mene. (trgnuvši se) A ipak što sam mogô, rekô sam; — što mi je bilo dato, učinio sam, (ustajući kao u gnjevu) što sam znao pripovidio sam. Zašto je dakle sve to bilo zaludu, zašto smo nestali mi, i zašto s nama umire misô Slobode?...
GOSPAR NIKO
ulazi s desne strane; suh, dug, blijeda, mršava lica duge polusijede brade, sanenih očiju, skučenih ramena. Klobuk od slame na glavi. Ide ukočeno, uspravno, kao u snu, do kapelice i tu se za čas zagledao u škropionicu, pa je pogladio dugim, suhim prstima. Zatim mirno, istim korakom, pošao do zatka i tu ostao kao kip, gledajući upravo čemprese Sv. Mihajla.
DUM MARIN
piše, piše, ali ipak, kao svaki dan, pogledao ga sa strane i kao svaki dan zamrmljao
Sluga vam se, gosparu Niko!
GOSPAR LUKŠA
vidio sve, a neki daleki, bôni smiješak preletio preko mrkoga lica. Zaklimao glavom, sklopio za tren oči, pak stavio ruku na rame Dum Marinu, te nastavlja mirno, ali markantno
I reci još ovu prije Zdrave Marije, Dum Marine: "Kad smo ukopali vlast, valjalo je zemlju, — tu zemlju, koju smo tisuću godina gnječili i slavili za nas, ljubiti za nju samu, onako kako se ljubi živo tijelo naše majke, ili naše žene, s puno krvi i s puno milosrđa"... (Pauza. U đardinu čuje se zvonce i glas jedne djevojke, što pita: "Ko je?")
DUM MARIN
pišući
... "milosrđa!"
GOSPAR NIKO
kao gore, zategnutim, suhim glasom
A đe je "Lorko"?
GOSPAR LUKŠA
hladno, jednostavno, ne obrnuvši se
Bacili su ga, Niko!
GOSPAR NIKO
vraća se opet, kao sjen, istim putem, a usne nehotice štropotaju
Vratiće se! ... he! he! ... Vratiće se! ... (pogladio opet škropionicu, pa kad je opet prošao mimo Lukše, istim glasom, a ne zaustavljajući se i ne pogledavši ga) — Idem! ...
GOSPAR LUKŠA
koji je prignuo glavu i zagledao se nešto u kam.
Đe ćeš?...
GOSPAR NIKO
kao gore, tik do vrata
U Afriku! (Ode.)
GOSPAR LUKŠA
uzdahnuo i svalio se u stolac, pak tromo
Gdje smo ono ostali, Dum Marine?...
DUM MARIN
čitajući
"S puno milosrđa."
GOSPAR LUKŠA
govori dalje, gledajući u tiho nebo
... "Da smo bili baš veliki kako Nikolica i Marojica i Pracat i svi naši pomorci i vlastela, bili bismo u sužanjstvu iskali, da u puku sačuvamo dušu, koju smo mi na ovijem hridinama usadili bili."
DUM MARIN
piše i naslađuje se.
Slavan ideal! ... (Čuje se opet zvonce u đardinu.)
GOSPAR LUKŠA
najeđeno
I opet su vrata doli zatvorena! — Da! ... Ma ne mičem ti se! (D. Marinu) Pak reci: "A mješte toga davali smo se onomu, koji je davao više."
DUM MARIN
uzrujan, hotio bi se dignuti
Ah! — Ma to je odviše...
GOSPAR LUKŠA
ustao, pak ga prikovao čvrstom pesti, a govori kao da maljem bije
I neka još stoji crno na bijelo, da: "kad smo u slobodi zatvarali naše ćeri u manastire, da vehnu i proklinju djevičanstvo, — a mogli smo ih darivat bogatijem pučanima, da im očistimo krv, — bilo nam je držanstvo, da u ropstvu uvedemo u naše prazne i neplodne palace zdravu kopilad, što smo po konavoskijem grebenima posijali"...
DUM MARIN
koji se dosad prucao kao riba na udici, pak začepio uši, pak duvao od straha i stida, napokon se otrgnuo iz Lukšine šake, skočio, bacio pero i istrčao kao mahnit.
Neću! ... neću! ... Ma, gosparu Lukša! ... Ma što govorite?! — Ma kako se ne sramite?!
GOSPAR LUKŠA
svalio se u sto, pucajući od smijeha
Ha, ha, ha! ... Ne! ... ne! ... ne sramim se, Dum Marine! — ne! ... (Ustaje još u smijehu, pak ga prijateljski blaži.) Istina! Grijeh je bio... ma... jesi li vidio, koja je mladost iznikla? Koje prsi! — Koja čela! ...
DUM MARIN
gledajući ga još u strahu
I ti bi ih zasio, gosparu, u ove dvore?! ...
GOSPAR LUKŠA
pušta ga, posprdno
A ko zna?! (Šeta se gore, dole.)
DUM MARIN
sklopio ruke, tiho vireći na njega ispod očala.
Da Vas čuje Vaš pokojni Gospar ćaće...
GOSPAR LUKŠA
zaustavio se pa mrko i oštro
Gospar ćaće spi na Mihajlu, a domalo ćemo i nas troje, — i tad će još jedan lijepi kamen našijeh mira pasti u dubinu. — Tako su gospari ćeli! — (gorkom ironijom, nepomičan) — "Nećemo davat robova tuđemu gospodaru!" — Ha, ha! ... Velikoga gospostva! ... a utoliko grad naš ostô — brez duše...
DUM MARIN
klima glavom i kupi pisane stranice na tavolinu
... i zaboravlja.
GOSPAR LUKŠA
sio i zabio glavu u ruke
A to je naša kazna! (Stresao se, ustao, pak običnim tonom, naglo) — I eto ti tu! — a svemu si pak kriv ti, Dum Marine, ti...
DUM MARIN
Ja?! ...
GOSPAR LUKŠA
nervozno, pola u šali
Zašto pitaš? Zašto mi vadiš misli, što dublje spu od gospara na Mihajlu? (Ulazi djevojka Vica s nekoliko pisama.)
VICA
davajući mu ih
Donio ih postijer.
GOSPAR LUKŠA
otvarajući ih
Rekô sam ti sto puta, da vrata od đardina imadu bit u pobjed otvorena. Svaki dan iste sekature, ista zvona...
VICA
Ma što ćete gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
Ima vas doli ređimenat! Neka jedna stoji doli i prima... (Vica ode. Smiješeći se D. Marinu i pokazujući mu otvorene listove) — Kako ti neke riječi umiruju nerve! Eto! ovo ti je "poziv" da platim "imposte" — a ovo "proglas": jedan za Pera, a drugi za Frana. Ha, ha, ha! Sutra su općinski izbori... Ha, ha! ...
DUM MARIN
ispod očala
A za koga ste Vi, gosparu Lukša?...
GOSPAR LUKŠA
razdirući listove i bacajući ih niz parapet
Za nikoga.
DUM MARIN
koji je pogledao s tarace niz doli
A intanto eto Vam, gosparu Lukša, vino iz Konavala! barem tu nema stranaka.
GOSPAR LUKŠA
namrđen, uskošen
Sekature! — Sad će ih valjat slušat, primat, — a Stijepo pošô u Cavtat po žito... U!! ...
VICA
dohodi iz đardina
Pitaju, gosparu, ko će primiti mošt?
GOSPAR LUKŠA
kao gore
A što ti ja znam! ... Reci komu mu drago. (Vica ode.)
DUM MARIN
uzimajući klobuk sa stočića
A sad: "tete sluga!" — (pokazujući kapelu) Smoliću tamo Zdravu Mariju. Daleko mi je do doma.
GOSPAR LUKŠA
šetajući se po taraci
Reci jednu više, da ti Bog prosvijetli pamet.
DUM MARIN
do kapelice
I za tebe, gosparu Lukša, da ne govorite onakijeh!
GOSPAR LUKŠA
smijući se
A još nisi čuo ni polovicu!
VUKO
ulazi iz đardina. Obučen je po ljetnu, konovsku. Drži klobuk od slame u ruci. Visok, plećast, prelijepoga muževnoga profila, dubokih zelenkastih očiju, debela smeđega brka, koji pokriva velika, žarka usta i sjajne zube. Ruke velike, žuljave. Sav je zažaren od sunčane žege. Ostao kod ulaza, pak mirno pozdravlja, dižući ruku do čela
Dobar večer, gosparu!
GOSPAR LUKŠA
šetajući se, kao gore
Što je?
VUKO
kao gore
Doveo sam ti troja kola mošta, svaka po 60 barijela — Evo računa, gosparu, od zapostata iz Grude. (Dava mu račun.)
GOSPAR LUKŠA
prima pismo i pregledava ga.
Dobro. — A zašto nijesi došô ranije? Do malo će se smrknut, a Stijepa nema...
VUKO
koji je obrisao znoj sa lica, spremajući crljeni ubručić, na žute cvijetke, za pojas.
Znam, gosparu. Ma, vidiš, fermali su nas žbiri na Dupcu. (Pljucne na taracu.) — U kâm se uprli! — Pak brškaj, prigledaj — ni da smo iz Turske Krajine!
GOSPAR LUKŠA
mrmljajući ispod brka
Izvadili bi i dušu!
VUKO
Ne straši se, gosparu, za mošt. Rekô sam Vici neka otvori magazin, a ja ću potegnut badnje...
GOSPAR LUKŠA
gledajući ga
Gdje ćeš, ti sam?! ...
VUKO
pogledao svoje ruke, pak prostodušno, a gotovo veselo
Mlad sam, a, Bogu i Svetoj Trojici fala, jak sam! ...
GOSPAR LUKŠA
zagledao se za čas u tu junačku mladenost
E, — pa čini, kako znaš.
VICA
došla iz kamare zlovoljno.
Otvorila sam ti magazin, Vuko! Ako ti je pak potreba još koga, zazvaću ti fakina, da ti pomogne unijet kola...
VUKO
kao gore
A što će meni fakini?!
DUM MARIN
izlazi iz kapelice i hoće brzo da prođe.
GOSPAR LUKŠA
Počekaj me, Dum Marine, dopratiću te...
VUKO
nekako smeteno, gosparu Lukši, vrteći klobukom između prsta
Kad zapoviješ, gosparu, imô bi ti nešto rijet.
GOSPAR LUKŠA
Kad ušćebudeš! (Vici pružajući joj čibuk) Na — drži! — pa donesi klobuk i štap. — A ne zaboravi mu dat dobru večeru.
VICA
zlovoljno
Kako svakomu.
GOSPAR LUKŠA
nekako jedito i posprdno
Naturalo. — nećeš pandišpanja! — Ono, što je za službu, neka bude i za njega. A noćas daj mu bjelaču ispod glave... (Vica ide u bližnju sobu.)
VUKO
pozdravljajući rukom
Eh! pa, adio, gosparu! (Obrće se i slazi polako u đardin.)
GOSPAR LUKŠA
koji se zagledao u njega
Adio! — Zatvori magazin, kad izideš...
VUKO
izlazeći
Ne straši se, gosparu! (Ode)
VICA
noseći klobuk i štap iz sobe, zlovoljno
Eto Vam, gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
stavlja klobuk na glavu i uzima štap
A, molim te, što tu brebonjiš?
VICA
zlovoljna
Govorim, da je Vuko imô ostat doma a ne doć nas opet ometat!
GOSPAR LUKŠA
Ometat?...
VICA
kao gore
Sikuro! Eto ima mjesec dana, da ste mu rekli, da mu ne date Jelu Konavoku...
GOSPAR LUKŠA
u čudu
Njemu?
VICA
Nijesi li, gosparu, rekô njegovomu ocu, da mu je ne daš?
GOSPAR LUKŠA
Pak?... Donio vino, a sutra će na se! ...
VICA
uskošena
Lasno je Vama, gosparu! A ko će za Jelu fatigat, prat, čuvat ovce?... Eto mjesec dana, što plače i reve za onu belecu, a posli se ne miču.
GOSPAR LUKŠA
lupnuvši štapom
Pak?! ... Neka plače, neka reve! Ona će ostat, — a Vuko će poć brez nje..
DUM MARIN
A zašto mu je ne daš?
VICA
Eto, i ja govorim gosparu! Zašto mu je ne da?
GOSPAR LUKŠA
najeđen, ali u smijehu
Bravo, da! Nuti dueta! — Za to: 'erbo neću. (upućujući se) Ma znate! ne mogu više ni zapovijedat mojoj službi! — Eh! đa! ... konstitucijon, parlamenat! (Obraćajući se prama Vici) Pošlji Jelu večeras u susjestvo, neka pripreda vunu. Tako ga neće viđet...
DUM MARIN
polako odlazeći s Lukšom
"Romeo e Giulietta"?!
GOSPAR LUKŠA
lupnuvši štapom
Da ja imam činit i partu od "Don Bartola"?! (D. Marinu) Ma! recimo pravo, bili bi lijepi par!
DUM MARIN
gosparu Lukši polako
Eh! Naš puk! Da je stotinu ovakijeh s vašom glavom, gosparu Lukša, pa bi slobodni bili. (Slaze u đardin.)
VICA
gosparu Lukši
Ako dođe kogod, što ću im rijet?
GOSPAR LUKŠA
Eto im tarace i eno im gospođe Mare. (Odlazi)
VICA
niz taracu
A ako dođe gospođa Slave?
GLAS GOSPARA LUKŠE
Ha! ha! s njezinom vojskom! Kad je ne vidim, može i ona. Ha! ha!.. (Čuje se njegov smijeh iz đardina.)
VICA
ostala na vrhu skalice, pozdravljajući.
Čuvajte se niza skale, gosparu! Sluga Vam se, gosparu Dum Marine! ...
GLAS DUM MARINA
Adio, Vica!
VICA
ogleda se još tren za njima, pak dohodi na taracu. Uskošena je i zlovoljna. Počela rediti tavolin.
Adio, — adio i Bog vas prosvijetlio! (Uređuje što je neredno) Sve pobjed govorit i vikat: — Vica, kafu! — Jele čibuk! Pere, štap: — uh! ... (skupila sve, što je kartušina) Sve kartušine! ... (Otvorila škrabicu pa sve turnula unutra) Na! — Ne bi mi se još ćelo, nego da ih vjetar raznese, kako onomadne! — Valjalo bi meni da ih pometem — Nikako! ... (zatvorila škrabicu) Ma đa! ...(uređuje stočiće) Svi su isti. Bože mi prosti! ... svi tuknuti.
GOSPAR NIKO
ulazi s desne strane. Obučen je kao maloprije, samo u ruci kovčežić i "pardesi". -Ide kao i maloprije do kapelice, a uz put zamrmlja Vici, a da je i ne pogleda, suhim, oštrim glasom
Vica! ... bauo!
VICA
se u čudu zaustavila, pa ga mrko gleda
Što?! ... Idete li gosparu Niko?...
GOSPAR NIKO
došao do škropionice, zagledao se u nju, pogladio je, pak istim automatskim korakom pošao na dnu tarace te kao gore
Lađa odlazi na sedam! ... Dakle?... Jesi li razumjela!
VICA
stresla se, pa još uskošenija
Da, da! ... odma! Poslaću Vam Iliju do mula... A imate li još štogod?
GOSPAR NIKO
gledajući sveđ u daljinu, ne okrenuvši se
Još si tu?! ...
VICA
trholeći
Evo me, — evo! ... (u sebi) barem jedan manje. (Ugledavši sjen gospođe Mare, što se pojavlja na vratima od sobe) Nuti sad ove! ... Da?! Nikako! ... A ja ću priko "đardina"! ... (Hitro slazi niza skale.)
GOSPOĐA MARE
visoka, suha, pokazala se na vratima od sobe na desno. Obadvjema rukama drži se praga. Slijepa je. Lice je staro, uvehlo, ali puno tragova davne ljepote. Kose gotovo sasvim sijede, zategnute su i razdijeljene u dva prama do ispod uha. Na glavi crna "škufijica". Obučena je u sivo odijelo, a na ramenima crni spleteni šal od vune. Oči su velike, ukočene, prazne. Ona ulazi na taracu polako, ali sigurno. Za čas se zaustavila i ostala nepomična, kao da sluša. Pak zove
Vica! ... Vica! ... đe si?...
GOSPAR NIKO
ne okrenuvši se i ne obrćući se
Nema je.
GOSPOĐA MARE
začuđena i radosna
Oh! — tu si, Niko! ... (Pošla je polako do tavolina, opipala sve, što je odavna na istome mjestu, i sjela u stolac. Mirno i blago) Činilo mi se, da sam joj čula glas.
GOSPAR NIKO
kao gore
Pošla mi je zazvat djetića.
GOSPOĐA MARE
koja je bila izvadila bječvu iz džepa i htjela da plete; podignuvši glavu
Oh?!..
GOSPAR NIKO
slazi sanen, bešćutan, kao i prije, do tavolina, pak istim glasom, okrutnim i suhim
Adio, Mare!
GOSPOĐA MARE
obrnula se prema njegovom glasu, kao da ga gleda
Đe ćeš?
GOSPAR NIKO
idući polako, otkle je došao
Đe mu drago!
GOSPOĐA MARE
uzdahne i zaklima glavom, a ruke joj pale u skut.
Kako sveđ! ...
GOSPAR NIKO
zaustavio se kod ulaza.
Dunke... sluga! ...
GOSPOĐA MARE
podigla se, tiha, ali kao da joj se glas i ruke malo tresu.
Niko! ... prosti, znaš! ... (smetenim posmijehom) što sam luška! — Otkad ideš po svijetu... sveđ mi je bilo trudno... ma nigda, kako — danas! ...
GOSPAR NIKO
dohodi nehotice prema njoj, mrmljajući; vidi se, da ga nešto muči u neizmjernoj dubini
Ludno! ...
GOSPOĐA MARE
došla do njega, kao gore
I ja sam to rekla! ... Ma... što ćeš! ... Stari smo... (tiše) Svako godište stariji! ... (Stavila mu jednu ruku na rame) Ne možeš ostat?
GOSPAR NIKO
uzdrmao glavom, pak sklopio oči. Tvrdo
Ne! —
GOSPOĐA MARE
kao gore, puna misli
Biće zato, što Gruž nije više... Gruž!
GOSPAR NIKO
muklim prezirnim smijehom
Bacili su Lorka!
GOSPOĐA MARE
zabrinuto i tiše i bliže
Nasuli su more ispod škara?!
GOSPAR NIKO
tvrd, daleko
Prisjekli su Nuncijatu! ...
GOSPOĐA MARE
još tiše
Jesi li čuo jutros?... (kao u strahu) Zazviždala je! ...
GOSPAR NIKO
glasom, kao da suho granje štropoće u vjetru
He! he! ... željeznica! ...
GOSPOĐA MARE
udaljuje se od njega, pak ide polako do kapelice.
Vidiš, — došla je i ona. (Kao u velikome jadu stisla ramena) Pođi! ... pođi! ... Tamo je sve novo, pak zaboravljaš, — a odi?! — Sve pristaro, pak te boli. (Zaustavila se pak se obrnula prema njemu. Drago) Ah, da nas čuju, Niko! ... Rugali bi nam se! ...
GOSPAR NIKO
uzeo opet kovčežić i ogrtač. Bešćutno
He! he! Domalo neće ni to. (Odlazeći) Adio, Mare! ... (Ode ne pogledavši je.)
GOSPOĐA MARE
Adio, Niko! ... čuvaj se! ... (sluša mu daleke korake) Nešto ga boli. (Prošla je rukom preko čela) Još ga vidim! ... kako je bio lijep i veseo! ... (zamišljeno) Nijesam još nikoga pitala: je li posijedio! (Upućuje se prema dnu s uzdahom) I on je poslušao naše stare. — Sam... sam... (Pauza. Pošla je usred tarace. Sav žar zapada i neba i mora i raskošni vidik onoga zelenoga raja od Montovjerne do Stona opkolio je samotnu, tužnu, sivu prikazu slijepe gospođe. Uzdahnula je duboko.) Ah! ... kako lijepo vonja Petka! — Da mi je viđet! ...
GLAS VUKA
s puta
Hej, mladiću! ... otvori mi magazin! ...
GOSPOĐA MARE
prignula glavu za dalekim glasom
Ne razumijem...
VICA
ulazeći
Nu ti je! ... Ma brava! ... kako mi se lijepo prošetala.
GOSPOĐA MARE
kao gore
Đe je pošô gospar Lukša?
VICA
prateći je do stola
Šeta se s gosparom Dum Marinom! (Gospođa Mara sjela i našla opet svoju bječvu.) Ah! Znate li gospo Mare, došô je oni, što ište Jelu.
GOSPOĐA MARE
brižljivo
Čuvaj mi je, znaš! Neću ludosti! ... a kakav je?
VICA
prezirno
Kako svaki Konavljanin!
GOSPOĐA MARE
sa smiješkom
A što si ti? Prinčipesa? — eh?! ... gusta me ta!
Na ulazu đardina pojavila se Ida s velikom kitom gorskog cvijeća i torbicom u ruci. Došuljala se polako, pak stavila prst na usta, da Vica ne govori.
VICA
što ju je ugledala i htjela bi govoriti, ali ne smije, pak veselo
Oh! ...
GOSPOĐA MARE
pletući bječve
Što ti je?
IDA
u jednostavnoj sivoj suknji modernoga kroja i s ljetnom bluzom od bijeloga batista s crnim piknjama, a tamno modrom kravatom pod engleskim ogrličem. Na glavi "canotier" od slame. Ispod njega viri mlađano, bljeđahno fino lice s velikim modrim očima. Smeđe kose podigle se na zatioku. Visoka je. Kretnje jednostavne, dražesne. — Približila se hitro iza gđe Mare, pak jednom rukom pružila joj kitu vrijesa ostajući sasvim za njome. Promijenila malo glas, pak oponašajući staru dubrovačku dječju igru, šapće
"Cu — cu — cu!"...
GOSPOĐA MARE
koja je cvijeće duboko povonjala
Ah! ... (Obrnula je glavu prama glasu, pak ljubaznim davnim smiješkom nastavlja šalu) "Đe stojiš?"
IDA
kao gore
"Na taraci".
GOSPOĐA MARE
kao gore
"Koga imaš?"
IDA
koga gore
"Jednu zlu tetku, koja me ne ćuti!"...
GOSPOĐA MARE
radosno
Ida! ... (Pritegla ju je k sebi, pa je zagrlila.)
IDA
klekla do nje, pak joj približila do lica kitu cvijeća
A ovo?
GOSPOĐA MARE
povonjala i podigla glavu, kao da slijedi daleki doziv.
Ovo?... ovo je vrijes, što raste na kamenu! ... (Obrnula se Idi, pak nekako puno požude) Procavtio je, je li?
IDA
ustala, digla "canotier", pak sjela na stôčić tik do nje.
Pokrio je svu goru, tete, "kako božji blagoslov"!
GOSPOĐA MARE
milujući cvijeće
Što lijepo govoriš danas!
IDA
To mi je jutros rekla jedna siromašica na vratima Gospe od Milosrđa.
GOSPOĐA MARE
kao u sebi
I siromaštvo je hrid, — pa kako cavti!
IDA
vadeći jedan cvijetak iz kite
A okladila bih se, da ne znaš, što je ovo!
GOSPOĐA MARE
pipajući i mirišući mali žuti cvijetni kalež
Čudno! ... Vonja kako zemlja iza dažda... (Iznenada se trgnula, skoro podigla prema Idi. Glas je pun neizmjerne miline i uspomena) — Moje miholjice! ...
IDA
naslonila glavu na stolac gospođe Mare, pa joj pripovijeda polako, naivno, naglaskom kano djetetu, kad mu se kazuju stare priče.
Eh! ... vidiš, i one su se uputile, a ima ih! ... Počimlju od Gospe, pa sve jedna po jedna, idu, idu, — a kad su umorne, počnu ispod međe u hladu velikijeh maslina i tu šapnu polako od cvijeta do cvijeta onu riječ, koju ne valja zaboravit na putu, — pak ražežu svoj mali feralić... (Prignuvši se tik do lica gospođe Mare) Jes', jes'! ... onako žive malašne, zabodene u crnu zemlju — a tihe kako svijeće na otaru, činu ti se iz daleka duplijeri na "Korosante"... (Malo zamišljena, gledajući daleko ispred sebe, skoro u sebi) I one znadu, đe idu! ...
GOSPOĐA MARE
sva izgubljena u njezinom glasu
Do Mihajla — je li?! ...
IDA
upiljena u žuti cvijetak
Jes', tete! — a znaš li, koga pratu?! (s tužnim smiješkom) Mrtvo ljeto! ...
GOSPOĐA MARE
skoro radosno, naslonivši lice do lica
Ah! ... a ne misliš, ćerce, što će nam lijepo svijetlit, kad počinemo i mi u Lapadu.
(Uspravivši se skoro veličajno) Oh! kako ću zavikat ispod ploče: Finálmente, eto nas između našijeh! —
IDA
Digla se i ona, pak ju je uhitila ispod ruke, te šetajući se polako osprijed po taraci, naumice
A intanto?
GOSPOĐA MARE
milujući je po ruci
Oh bella! — Valja živjet — valja trudit.
IDA
živahno, prodirno, kano da su joj se otvorila vrata, otkle će joj iziti zadušena čežnja; — zaustavila se, pak se sva stisla uz tetku
Jes'... jes'! ... Oh! lijepe, zdrave li riječi: trudit! — Ne čini li ti se, tete, kako da je nešto vedrije u duši — kad je čuješ?... — Ne, ti ne znaš, koje je veselje rijeti: "nijesam bogata, ma sâma sam!", pak: — "ja dobivam za mene, za moju dragu čeljad i — finálmente — slobodna sam!"...
GOSPOĐA MARE
koja je pomno slušala zvuk toga veseloga klicaja i nešto začuđena
Nuti... nuti... entuzijazma!
IDA
kao gore, a obavila je staricu oko pasa, pak naslonila lice o lice
Pak spremit svaki mjesec koji fijorinić... malo pomalo... kako mravi prije zime. A kad vjetar zamahne, onda kupit majci štogod, da se zgrije, poslat i bratu u Vijeni, da i on jadan malo odahne!?...
GOSPOĐA MARE
odalečivši se malo od nje, nemirna, smrknuta
Što mi tu fantastikaš?
IDA
stavila ruke na srce, da mu utaži kucanje, pak još prodirnije, a blijeda u licu
Da ti rečem, tete: idem u Ameriku...
GOSPOĐA MARE
klimajući glavom
Nijesi ti za to! ... ne, ne...
IDA
usklikom
Ah! ... kako me dobro poznaš! ... A... kako bi bilo, da ti nešto prolegam? (Zatrčala se do mirca, gdje je stavila torbicu, pak hitro izvadila pismo.)
GOSPOĐA MARE
sjela u stocu, mrmljajući
Nešto ti je u glasu... hm! ... ne razumijem... (u sebi tužno) kao da i ona odlazi... (Vonja vrijes, što je na tavolinu.)
IDA
Sad ćeš čuti! ... Ma — slušaj me dobro...(čita jakim, školskim naglaskom) "Cesarsko kraljevsko pokrajinsko školsko vijeće"...
GOSPOĐA MARE
namrdila se
Što je to?! ...
IDA
smijući se
Nija naški, ne, — ma razumjećeš isto. Dakle, "riješilo je, da imenuje gospojicu Idu groficu Lukari—Volko (problijeđela je, ali smiješkom na usnama gledajući povrh lista na staričino lice) — privremenom podučiteljicom..."
GOSPOĐA MARE
podigla se mrka, uzrujana
A to hoće rijet?...
IDA
bacivši list na tavolin, pak priljubivši se uz nju, živim, tronutim i brzim glasom
Hoće rijet, da kad je kuća prazna, a majka stara, — pa kad se nećeš prodat za dinare ni kmetu bogatunu, ni tuđincu, valja činit, što si, tete Mare, rekla ti: valja trudit... valja bit... meštrinja. —
GOSPOĐA MARE
uzmaknula je, pa drhteći došla do stola, i tu se svalila, kao da nestaje u dubinu
Meštrinja! ... ti?! ... nepuća Orsata Velikoga! ...
IDA
blijeda a tvrda kao ploče one tarace, naslonila se obadvjema rukama na tavolin. U glasu je veliki, gluhi mir
Reci radije: ći Vlađa Lukari—Volka. koji je umro neđe u ošpedalu u Carigradu, vladika dubrovačka, grofinja austrijanska, brez koca ni konopca, eccettera et eccettera, — a sad privremena podučiteljica na Pilam s godišnjom platom — kako u dekretu piše! — od 350 fiorina... ha! ha!
GOSPOĐA MARE
kao gore, izgubljena usred nevidljivih stvari
Ja vidim glasove svijeh, — svijeh, kako ti, što vidiš čeljad živu. Pa i sad, kad te slušam, činilo mi se viđet dumnu... našu rodicu... Oh! ... bila sam dijete, kad su me poveli u Tri
crkve... jes'! ... jes'! ... imaš glas Marije Paole...
IDA
približila joj se
A što je ona učinila?
GOSPOĐA MARE
osvijestila se, uhitila glavu Idinu i poljubila je tiho.
Isto, što i ti, — i učinila je dobro.
IDA
zagrlivši je žarko, pak s dubokim uzdahom
Ah! ... tete, da znaš! ... Biću sad i ja hrid — su malo vrijesa. (Stavlja klobuk i uzima torbicu, u koju sprema pismo s tavolina.) Ah! ... a sad brzo! ... da kažemo majci moju sreću! (dražesno) Da znaš! ... kupila sam joj večericu — ma kakvu! ... Biće prava festa...
GOSPOĐA MARE
sjetno
Kako si vesela! ...
IDA
oblačeći rukavice, radosno
I te kako! ... Vjeruj mi, tete, ovo ti je blagoslov one moje siromašice...
GOSPOĐA MARE
jadnim glasom, kao gore
Pa zato si mi došla?... (Diže se i hvata se Ide) A zašto mi nijesi ništa rekla prije?... ko zna! ... mogli smo...
IDA
dražesno milujući bijele prame
Tete! ... tete! ... a zašto smo još zadnje vladike?... (polako, polušaljivo, ali suze su sve skupljene u grlu) Promisli... 350 fiorina na godište! ... (još tiše) Nešto suza manje — a kadgod malo juhe više! ...(vedrije) Pa ne govoriš ništa! imat ispod sebe dječicu... Puno, puno male djece našega puka... pa čuvati, da mu tuđa čeljad ne iščupa, kako Dundo Lukša govori, "dušu, koju smo mi usadili" — i mučit se, da usadiš malo od onih tvojih žutih cvjetova... da nam sveđ vonjaju od naše zemlje...
GOSPOĐA MARE
koraknula malo naprijed sva zatravljena u zvuku toga glasa, pak prošla rukom preko lica, kano da sluša daleki šum; tiho za sebe
Sveđ iste! ... Mučenice — čuvarice..
IDA
u čudu i u strahu gledajući je
Što si se zamislila, tete?
GOSPOĐA MARE
osvijestivši se, pak milujući je
Da me sad ne zaboraviš, gospo meštrinjo! ...
IDA
zagrlivši je
Tebe?! ... Tebe! ... za sve dobro, što si mi sad učinila! ... ah! da znaš! Kako sam se strašila od moje tete Mare! ... ha! ha! ... Ma! viđećeš sad ti mene! ... Vladika! ... od glave do pete! ... ha! ha! ... (Čuje se ispod tarace na moru sitna muzika i usklici.)
GOSPOĐA MARE
začuđeno
Ko je to?
IDA
zatrčala se do dna
Ah! ... (gledajući niz do) Da ih vidiš (dotrčala brzo do nje). Slave i Kompanija! Imali su čerto kakvu veliku "fraju" s prinčipima iz Hotela i s ofičalima.
GOSPOĐA MARE
uzbuđena
Oslobodi Bože! ... Neka ih Vica primi! ... Eto im tarace i đardina, pa neka mahnitaju, koliko hoće. Ja ću se intanto zatvorit u kapelicu. I tako imam smolit moje rozarije...
VICA
trči iz skalice od đardina, sva zapijehana, najeđena
A što sam vam rekla?! ... pusta "furestarija"! ...
GOSPOĐA MARE
smiješkom
Vica moja, divertiškaj se ti! — U praznoj kući gospari oni (otvarajući vrata od kapelice), a u kapelici gospođa ja! —
IDA
koja je gledala dolje niz parapet
Svi! ... au complet!? ha! ha! ... che tipi (Poljubila je hitro gospođu Maru) Evo ti, tete, onijeh što su sve zaboravili. Zato — (klanjajući se u smijehu jednoj i drugoj) — adio i — bjež (ode trčući kroz kamaru)!
GOSPOĐA MARE
u kapelici na pragu; smiješeći se
Vica moja! — adio i — bjež! ... (Lupne vratima i zatvori se iznutra ključem. Čuje se, kako škripi ključanica).
VICA
koja je u jedu i čudu gledala sad jednu, pak drugu
A ja?... S njima?! ... (Čuje se bliže i glazba i žamor) Kako ne! ... Bonasera i — bjež! ... (Trčući ode kroz sobu na desnu. Pozornica ostade prazna. Sunce se skrilo.)
BARUNICA LIDIJA
visoka, tamne bujne kose, velikih, sivih očiju; usne odviše crljene; pretanka struka. Obučena je u elegantni ljetni tenis-kostim. Ide velikim ritmičkim koracima. Prati je
šušnja svilenih žipona. Na glavi joj canotier od slame s malom crnom vrpcom. Tip moderne dame. — Kad se nasmije, a to bude često, sjajni bijeli zubi rasvijetle joj cijelo lice požudnim prkosnim otsjevom. — Hrlo je skočila iz đardina i zatrčala se po praznoj taraci, pak se zaustavila u sredini nepomična. Začuđenim, širokim pogledom zaokružila je tu samoću i nekako se stresla. Ali to je tren, jer odmah veselim klicanjem dotrčala do parapeta na desnu, pak plješćući rukama zove one, koji su dolje
Hura! — nikoga! ... (Hoće da se obrne, a u to nađe se tik osobe, koja se polako došuljala iz đardina za njome.) A to je
GROF HANS ETINGSHAJM
visok, mršav, biće mu kakve 34 godine, fina profila, pospanih očiju, crvenkastih brkova. Pod ukusnim engleskim bijelim tenis-odijelom prodiru harmonične kretnje žilavog, izučenoga tijela. Došuljao se kao ris — lice mu srodno — pa kad se ona obrnula, on je nju s objema rukama uhitio za ruke i prikovao uza se. Tijelo do tijela, dah do daha, hoće da je poljubi u žarke usne, pa kad ona krikne od straha i čuda, on šapne požudno i smjelo
Enfin seuls![16]
BARUNICA LIDIJA
braneći se, potiho, s blijeskom u očima, a posmijehom na usnama
Ne, — ne ovdje! — Ma kakav je to način! ... ali Hans... Hans! ...
GROF HANS
kao gore, strastveno, skoro brutalno
Ovdje ili drugdje, c'est egal! ali za tri dana, što te ne viđeh — razumiješ li! ... — tri poljupca! ... Ni jedan manje, ni jedan više...
BARUNICA LIDIJA
kao gore, smiješeći se
Ako moj muž dođe?...
GROF HANS
kao gore, u smiješku
Poslala si ga da čuva sandviče u lađi... (polakše, požudno) Ma što misliš, da sam ja tu u tome vašemu orijentalnome gnijezdu, gdje je sve staro i mrtvo, samo za ljubav Hotel Imperiala, a ne vidiš, da ja živim sad samo za tebe — za jedini cvijet ovih varvarskih grebena...
BARUNICA LIDIJA
glasno i bučno se nasmije, pak naglo ga uhvati objema rukama za glavu te ga poljubi u usta.
Muči, Teutonče! ... Na! ... kad hoćeš! — Ovi je za mene...
GROF HANS
stisnuvši je uza se kano zmija u dubu
A ovi za mene... (poljubivši je)
BARUNICA LIDIJA
istrgnuvši se, pak lupajući ga crljenim parasolom
A ovo za njega! — ha! ha! ha! ...
GLASOVI ODOZDO
Lidija! ... Lidija... Što činiš... gdje si?!
BARUNICA LIDIJA
potegla grofa Hansa do parapeta
Porugajmo im se malo! ... (Klanjajući se s njime društvu, koje plješće, viče, kliče) Hvala! ... hvala! ... lijepi par, je li?... Ha! ha! ... — Dođite gori. — Idealna taraca! — možemo provati još jedan put našu operetu...
GLASOVI ODOZDO
Bravo! ... bravo! ...
GROF HANS
govoreći s tarace dolje
Neka mužikanti dođu najprije gori, a vi se stavite en position za "hor lupeža"... pak — evo mene...
BARUNICA LIDIJA
plješćući od veselja
Ah! ... superbe! ... Čekajte... još tren... neka uredimo pozorište...
GROF HANS
dotrčao do tavolina, pak okretno u tren prenio njega i stô i stôčiće sve u ugao između kuće i kapelice, a sve to hitro, brez stanke
Evo — gotovo...
BARUNICA LIDIJA
pomagajući mu žurno
Voilà! ... a sada Monsieur le voleur[17] — marš!
GROF HANS
hoteći je dohvatiti
Pazi! ... dužna si mi još jedan! ... (Ulaze tri muzikanta iz đardina; violin, flaut i kitara.)
BARUNICA LIDIJA
trčeći, pak ugledavši muzikante, hitro i potiho do njega
Muči! ne vidiš li?! ... (Ona ga turne vičući mu: "Marš!" a on, bljesnuvši je pogledom, ode trčeći i smiješeći se niz skalicu u đardin, zatim se ona vraća u smijehu, ali umorno) Ah! ... što je dodijô! (Mužikantima, koji su mirno ostali do sjedala u taraci kraj skalice na desnu i sve to gledali, kao da vide stare stvari) A vi stavite se tu, — pak zasvirajte hor "della Gran Via" Jeste li ga naučili za sutra?
TRI MUŽIKANTA
naši obični, mirni "artisti" iz grada, gdje udaraju svakomu, a vidjeli su ih svakakvijeh
Promislite, gospo!
BARUNICA LIDIJA
Dobro. — Dakle, kad vam dam znak! (Prignuvši se niz taracu, pak ugledavši dolje sakrivenu grupu) Herrlich! ... Baš le dernier cri![18] — Samo budite skladni! — Barune, čuvajte mi djevojčice! ha! ha! ha! ... Ali... ...attention! Ulaz je zabranjen samo majkam! ...
GLASOVI OZDO
bučni i u smijehu
Bravo! ... ne! ... ne! ... Dakle — miči se! ...
BARUNICA LIDIJA
kao gore
Kad udrem dva puta rukama, tad entrez! A vi doli — Theatergesindel[19] — počekajte! ... (doletjela do fotelja u kutu kraj kapelice, pak se komodno uvalila u nj) Dakle?! — (lupnuvši rukama) En avant! (Mužikanti počnu svirati "hor lupeža" iz španjolske "Zarzuele" La Gran Via, — kad eto iz đardina ulazi jedan po jedan, tačno po baletnome ritmu one gracijozne glazbe, u pikantnoj pozi španjolskih "ratas": Grof Hans, Emica, barun Hose, Jelka, Marko Tudisi i Ore. — Gospari su obučeni svi kao Hans u bijelim tenis-kostimmma. Čarape, koje vire ispod razvraćenih bijelih gaća, košulje i kravate, sve to u raznim modernim šarama. I djevojčice su obučene, kako je to obično za tenis-igru, nalično barunici Lidiji. Svaka ima na glavi canotier od slame sa uskim šarenim vrpcama. — Sva je grupa dražesna i ukusna, te u svakome potezu prodire rutina rafinovanoga kozmopolitskoga društva.
Glazba udara, a povorka igrajući ide istim putem do dna tarace. Tu se svi obrnu u jedan mah baš poput baletne kadrile, pa slaze u jednoj koloni cijelom širinom tarace prema gledaocima. Gibive kretnje tjelesa, koketni pogledi i živahni smisao situacije usavršuju iluziju prave pozorišne prikaze.)
BARUNICA LIDIJA
sjedi u fotelju i prati fizionomijom, te ritmičkim taktom ruku, pak i usklicima zadovoljstva i smijehom cijeli taj prizor kao pravi kulisni režiser
Bravissimi! Ha! ha! ... Molim te, Jelko, podigni malo više tvoje nožice! ... I ti Ore! ... Seulement, pas des pruderies, Mesdames![20] — Tako! ... bravo! ... a sad — top!
Na tu riječ cijela kolona, koja je zapremila širinu pozornice, zavrti se jednom piruetom, pak zapjeva "Hor lupeža" prateći ga karakternim, unisonim kretnjama pravoga "caffè-concerta". Hor je razdijeljen po glasovima u tri grupe a počimlje zasebice riječima:
"Son il primo ladrone!"
"Il secondo son'io!"
"Io il terzo!"[21]
pa zatim ga nastavljaju iz poznate partiture. Sav se ovaj hor izvodi u elegantnome tonu aristokratskih diletantskih predstava, a kad svrši pjevanje, mladenačka se povorka jednom kretnjom obrne i slijedeći pratnju glazbe okolišaju sve dno tarace, pak se vraćaju odakle su i započeli. Uprav tu prestane i glazba a grupa se rasprši u pljeskanju, žamoru, veselju, što na jedanput napunja sav ružičasti zapad, koji se smiješi kamenitoj taraci i pozlaćuje svaku vazu, svaku arhitektonsku crtu, pa i slikarsku bjelinu čavrljavog bezbrižnog mladenačkog jata.
Samo Petka, nepomična i mrka u tamnome veličanstvu svojih pregustih borova, nijemo gleda kao Keopska Sfinga, što se tu dolje vrte ti prolazni ljudski mravi.
BARUNICA LIDIJA
koja je ostala sveđ u svome fotelju, dokle je zbor trajao, prateći intenzivnim interesom svaki mig, upravljajući sad jedno sad drugo, nije ipak mogla odoljeti šampanjcu, što joj u žilama ključa, pak je i ona skočila i stavila se na čelo povorke predvodeći je smjelim kretnjama, dok je ona sama zaviknula) — Halt! (i rastavila društvo tik ulaza u đardin.)
G-ĐA SLAVE, G-ĐA LUKRE, G-ĐA KLARA
dokle se zbor na taj način razvijao, uljegle su polako s desne strane iz sobe, pak su gledale zadovoljnim smiješkom dobrih mamica, a čim je prestalo prikazivanje, počnu pljeskati nazivajući
Bravi! ... bravissimi!
BARUNICA LIDIJA
i sva njezina družba, ugledavši gospođe, nahrupe na njih bučnim klicanjem
Oh! ... Majke! ... ne! ... nećemo ih! ... (Grupe se stopile. Sva taraca vri životom.)
GOSPOĐA SLAVE
56 god., velika, negda lijepa, sad predebela, prenacifrana, suhim oštrim glasom a nehajnim smijehom, te zlobnim naglaskom Lidiji
Niko pak ne diže noge tako u vis, kako Lidija! ... ha! ha! ...
BARUNICA LIDIJA
bezbrižno, fino
À la guerre comme à la guerre![22] Slave! — u ostalom — kad je za siromahe!
GOSPOĐA KLARA
60 god., ova u elegantnoj crnini, polusijeda, duhovita
Naturalo! ... Koliko više — toliko više!..
BARUN HOSE LASIĆ
28 god., s malim usprćenim brčićima a jakim španjolskim akcentom
Na "oglasu" biće štampano: "Za dobrotvornu svrhu!"... Dakle?... Caramba! ... (Smijeh).
GOSPOĐA SLAVE
sjela je na lijevu stranu u fotelju
Jeste li pitali dopuštenje od "kapetanata?"
GOSPOĐA KLARA
sjednuvši i ona
A zašto bi, kad "kapetanat" ne čini nego opereta! (Gospođa je Lukre došla do njih, pak sjela. Razgovaraju se.)
GROF HANS
na desnu, tiho Lidiji hineći veliki nehaj, ali plamen mu u očima
Nemoj mi reći: ne! — Sutra ili nigda!
BARUNICA LIDIJA
smiješeći se, a šetajući se bezbrižno s njime
A da odgovorim: nigda?...
MARKO TUDISI
malašan, plavokos, aristokratskog profila, sumornih očiju a prelijepih ruka, razgovarajući se s Emicom i s Orom gore dolje po taraci. Sve troje puše cigarete.
U parteru će nam sijedat skvadra, arčiduka i amiralj! — Dakle?! ...
EMICA
naivno Marku
Da znaš, Marko, što me strah! — A majka hoće da budem à la Cleo de Merode... Govori, da joj sličim!
BARUN HOSE
koji se približio Emici s drskim smiješkom
Oh! ... Ne još sasvijem! ... (Smijeh)
ORE
stisla se uz Hosea, kao prestrašena
Ah! ... gledajte don Hose... (pokazujući mu zatiok) Tu nešto lazi... tu... tu...
BARUN HOSE
gledajući joj u vrat
In veridad! ... ništa!
ORE
dugim pogledom
Baš ništa?! ...
GOSPOĐA SLAVE
Lukri, kao gore
A što ćeš, moja Lukre! — Ovo su mumije! — Dundo Lukša još, još! Grize se, perchè je ćio nešto, a ne zna više što... Jadni pak Niko i Mare! ... oh! ... pravi oriđinali! ... Du reste! Zadnji veliki gospari... Ma što ćeš! ... ne razumiju bremena. — Sad ne valja ti nego ona: "ko ima dinara, — oni je gospar." — To ti je tako! Sve ostalo pak: naši antenati, i republika i sve ostalo — sve su to antikalje — i ne valjadu ni boba.
GOSPOĐA LUKRE
49 god., suha, duga, uvijek zaplakana, ali ne ostavljajući očalin iz ruke i motreći sve i svakoga
Ah! ... purtroppo... Kad vidim onoga don Hose! — Oh! — (Zgraža se)
GOSPOĐA KLARA
zlobno a duhovito
Njegov djed bio je Benešin kmet, — pa je pošo u Ameriku. — Oh! tu ti je nekakva istorija s pokojnom dumnom Marijom-Paolom! ... hm! ... In conclusione: ona umrla u Tri Crkve, a on skupio milijuna. A sad eto ti mu unuka milošću božjom i njegovih dinara, baruna! ... Ha! ha! ...
ORE
došla do majke, gospođe Lukre, pa joj govori polako
Iskô je, iskô, pa je rekô: ništa! ...
GOSPOĐA LUKRE
polako Ori
Što si lutka! ... provaj opet...
GOSPOĐA SLAVE
gospođi Klari polako sa zlobnim smijehom
Ne! ... ne! ... Emica nije za Ameriku! ... ha! ha! ... Neka ga Lukre glođe! ...
EMICA
dohodi hitro do gospođe Slave, pak majci
Jesi li viđela Oru, kako ga hita?
GOSPOĐA SLAVE
polako
A ti se gubi, s onim ludim Markom!
BARUN HOSE
Jelki, koja se razgovarala i smijala s Lidijom i Hansom
Provajte, Condeso, la "Frangesa" — samo jednu strofu.
JELKA
smijući se smjelo u lice Hoseu
Platite najprije ulaznicu!
LIDIJA, GROF HANS
(smijući se)
Brava la Frangesa! ...
SVI
udare u pljeskanje
La Frangesa! la Frangesa! ...
BARUNICA LIDIJA
dolazi ispred gospođa, pak klanjajući se
Mesdames sans messieurs! Zavjesa se diže! Nina Kavalieri pjeva.
SVI
kao gore
Vgava la Nina!
MARKO
zove svu mladu grupu, da dođe na desnu
Amo! ... mi smo publika restauranta za refren.
SVI MLAĐI
La Nina! ...La Nina! ...
BARUNICA LIDIJA
s njima do vrata a na čelu svijeh
Ruhig Gesindl![23] (veliki smijeh) — Mužika! (Glazba udara.)
JELKA
usrijed tarace stavila se u koketnoj pozi tingl-tangl-pjevačice, pak malenim ali ugodnim glasićem zapjeva poznatu napulitansku pjesmicu:
"Songo Frangesa,
"e vengo da Parigge,
a kad svrši prvu strofu, sva mlađarija opetuje u horu refren
"Oh! oh! oh! oh!"
"Vi rreg'è nun gridá!"[24]
(Veliki smijeh i pljeskanje.)
GOSPOĐA KLARA
koja je međutim pošla na dno tarace, zove svu družbu
Brzo! ... brzo! ... Evo vam prohodi amiralj i svi njegovi ofičali.
SVI
trčeći na dnu ostanu do parapeta klanjajući se i pozdravljajući povorku, koja ispod tarace prohodi u barkama
Hura! ... (Dole se čuje odziv "Hura!" Sva grupa ostane razgovarajući se i gledajući zalijev, gdje sunce polako nestaje. — Sve je nebo jedan posmijeh, jedno lepršanje ružičastih i zelenkastih pramova. Ali tmica ispod Mihajlovih čempresa slazi polako do mirne gruške obale i vuče za sobom ljubičasti plašt sutona.)
MARKO
slazi s Lidijom niz taracu razgovarajući se; duboko, umorno
Kako je sve ovo ludo! — Kako u našoj treski ipak čujemo neki mali, oštri glas, što nas smeta! — (tiše) Ne čini li ti se, da se pred ovijem zalazom sunca i na ovoj taraci nešto gazi... nešto oskvrnjuje?...
BARUNICA LIDIJA
gledajući ga zagonetno
Jes'! — A baš u tomu je kontrastu moje uživanje, — a možebit i tvoje! (sa smiješkom, intimno) Što me tako gledaš?
MARKO
hladno
Gledam ti usta što su tako ižljubljena!
BARUNICA LIDIJA
skoro gnjevno
Marko! ...
MARKO
kao gore
Ne straši se. — I kamen se zacrljeni, — ali muči.
BARUNICA LIDIJA
uhitila ga ispod ruke naglo.
Jes'! jes'! Slazimo, valjamo se, — najprije polako, pak sve brže, mahnitije, — doli, doli do u ponor... paf! ... Ha! ha! ...
MARKO
brutalno, oko u oko
Ti si đa na dnu!
BARUNICA LIDIJA
zlim blijeskom u oku
Baš na dnu! — (muklo tik do njega a grčevito) Ko me prodô staromu đeneralu barunu Šmitu za njegove dinare? — a ko je tebe vezô uz gospodare, koje mrziš i prezireš?!! ... Reci: ko? ko?...
MARKO
jedva osjetljivom ironijom, stavljajući ruke u džep, a gledajući je nekako drzovito
Zadnji smo gospari! ... Promisli tad, kako uživamo ovi nezdravi, prepuni život u propadanju (Još tiše, a da niko ne vidi da govori o mrtvoj ljubavi) — Zašto si me ostavila?...
BARUNICA LIDIJA
stresla ramenima, s prezirnim potezom oko usta, a pogled izgubljen u daljinu
Zašto?! — Što si lud! ... A zašto ti igraš s nama komediju na grebima naših starijih? (tiše) Kad je tijelo umrlo, — valja da se rastoči — sve — sve — do kosti. (Udre u gorki smijeh) — Du reste... znam što hoćeš rijeti. — Počekaj još malo, — pa ću ostavit i njega! ... Ha! ha!
GROF HANS
dotrčao, pak se familijarno uhitio između njih, gledajući šaljivo a nemirno sad njega, sad nju
Đe ste?... Hm?! ... tu vonja po nečemu! ali po čemu?! ...
BARUNICA LIDIJA
gledajući ga drskim smijehom
Biće po... sandvičima! ...
GROF HANS, MARKO
Kolosal! (Sve troje ispod ruke smijući se idu prema dnu tarace.)
GOSPOĐA KLARA
šetajući se po taraci gđi Slavi tiho
Jeste li viđeli! ... Elle s' affiche!
GOSPOĐA SLAVE
velikom hladnoćom, smijući se debelo
Elle s' affiche![25] — moja draga! A napokon dokle ište svoje ljubavnike dans la societé, čini dobro!
ORE
Hoseu, pružajući mu bijeli lakat svoje ruke
Oh! ... Bože moj... nešto je uljeglo... tu! ... tu! ...
BARUN HOSE
gleda u rukave i otkriva požudno bijelu put
Ah! ... jes'.. jes'...
ORE
sva vesela
Jeste li našli? — što je?... što je?...
BARUN HOSE
komičkim strahom, a zatim indiferentno puštajući Orinu ruku
Ništa! — jedna baburica! —
ORE
žalosna a dugim pogledom
Baburica!
EMICA
dotrčala do majke polako
Vidiš li Oru?!
GOSPOĐA SLAVE
potiho
Odvedi ga u đardin! ... Ne budi sveđ koke! Još jedne poklade, — pa će svak rijet, da si osiđelica! ...
Iz daleka, s Mihajla, čuje se zvonce Zdrave-Marije — sitno, pridušeno od zelenila, pak tamo dole odgovara "Krst" u Gružu zategnuto kako jeka. Na nebu se udunula rumen. Petka je sasvim pocrnjela na zlatnome mozajiku zalaza sunca. Niko ne čuje večernji pozdrav čempresa.
BARUNICA LIDIJA
prekomjernim veseljem, Marku, da je svi čuju
A sad! ... Ho'mo! Aux enfers![26]
SVA MLADOST
u jednom kliku
Aux enfers! ... (Divlja raskoš uzvitlala se iz sitnih nota jadnih naših mužikanata, pak prošla u krv, u noge, u živce one bezdušne mladosti. U pobožnome miru zadrijemaloga dvora i prirode, što moli, zahuji žarki "galop-kankan" Ofenbahova Orfeja kao krajnji izaziv novih ljudi onome tihome umiranju tisućgodišnjih ideja i pokoljenja. Sva mladost igra držeći se mahnito u jednoj koloni, u neprestanome pjevanju i smijehu. Majke su se tobože zgrozile, pak sa smijehom nekog nutarnjega zadovoljstva iščezavaju u sobu na desnu. Na čelu svijeh — kankanuje Lidija, moderna bahantica. Plamen joj je u očima i u prebijelim zubima. Sva ta bura veselja potraje malo časova; — cijeli je život u njoj. Ali iznenada zazveči na taraci jak, neumoljiv "din-din" zvonca iz stare kapelice, što ga nevidljiva ruka poteže za konop. Isto kao da se na jedanput prekinula mehanička igrarija, a figurice zaustavile se u plesnoj pozi i sa uklesanim posmijehom lutaka, sve je društvo ostalo nijemo, nepomično, okamenjeno slušajući mjedeni maljić, što bije tamo gore u večernjome zlatu.)
BARUNICA LIDIJA
prva se prenula, pak u pustome, tihome smijehu stavlja prst na usta.
Pst!.. taraca se sveti! ... (Mužikanti bježe niz skale u đardin.)
GROF HANS
hoće do kapelice
Neko nam se ruga! ...
BARUNICA LIDIJA
zaustavljajući ga, prodirno
Neko moli! —
MARKO
tvrdo, skoro brutalno, tiho Lidiji
Ne razumiješ li, da ovo nije mjesto za nas?
BARUNICA LIDIJA
tiho svim ostalim
Kako došli, tako pošli! (Stavlja se na čelo svijeh u pozi prijašnjega hora.) Lupeži — Marš! ... (I eto se opet stvorila povorka, koja u hitrijem tempu zaječi između zuba "Hor lupeža" nestaje na desnu istim baletnim ritmom, istim smijehom, istom koketerijom, istom dražesti, sveđ praćena zvoncem, što ih tjera i što im se ruga Pozornica ostaje napokon prazna. Još jedan prasak bučnoga smijeha tamo dolje, kad je mahnita mladost izišla iz puste kuće, — još jedan kucaj i — zvonce umuklo. — Velika tišina. — Vrata se kapelice polako otvaraju.)
GOSPOĐA MARE
pokazala se na tamnome pragu, kao da je mauzolej izbacio mrtve u suton. Sve je tiho, mirno na bijelim pločama umorene tarace. Nad njome nebo, tu gore još cavti i prve zvijezde se smiju u zelenkastoj plaveti. Sa Srđa slazi dah vjetrića pun vonja lavorike i vrijesa. Tamo povrh crne Petke jedan oblačić neće nikako da se udune. — Gospođa Mare ostala je nepomična, kao da sluša jeku nestalih glasova. Blijedo se lice smiješi. Koraknula je, pa klimajući glavom
Pobjegli su! — kako vrapci!
VICA
hrlo, najeđena, zapijehana, a za njome dvije djevojke, koje odmah počinju raspremati i čistiti taracu, da bude sve kao na početku.
Oh! ... jeste li ih čuli! ... ajmeh! — a što mi je činila unutra, — jadna moja gospođa?...
GOSPOĐA MARE
kao gore
Molila sam za mene — i za njih.
VICA
kao gore
Da. — vi ste dobri, kako svetica! ... (djevojke odlaze) Uh! — a one stare! ... Kako se ne sramu! — Eno im sala Bačić za njihove porkárije! ... Uh!
GOSPOĐA MARE
dohodi naprijed, polako, mirno
Jesi li finula? da! ... (zamišljena, u sebi) Nijesam sve razumjela, — ma čini mi se: to nije pravo veselje! — (Vici) Ako te gospar Lukša pita, reci mu, da sam ih ja puštila. (U sebi) Još čujem Idin glas! ... Pa zašto?! (Došla je skoro do sobe, pak se obrnula prema Vici, koja zatvara kapelicu.) — Vica! — je li mjesec večeras?
VICA
gledajući Petku
Jes'! ... eno ga viri za Petkom! — Čini se kao župski mač na crnoj pletenici! —
GOSPOĐA MARE
kao gore
Dođi! ... poćemo u đardin.
GLAS VUKA
iz đardina
Vica! — đe si, Vica?
GOSPOĐA MARE
zaustavila se, pak zadovoljno slušajući mu glas
Oh! gospar! tako rano! ...
VICA
ide prama parapetu
Evo me! evo! ... puste preše! ... (prignuvši se i gledajući dolje) Ha! ha! — Bože prosti — (gospođi Mari) Vuko je! (odgovarajući) Što ćeš mladiću!
GLAS VUKA
odozdo
Je li se vratio gospar?
VICA
kao gore
Eno ti ga, dohodi iz Lapada. — Samo ne viči!
GLAS VUKA
kao gore
E, što ćeš!?... Vuk kô Vuk!
GOSPOĐA MARE
koja se nehotice uputila prema glasu. Lice joj se prevrnulo u dubinu. Ona sluša i misli.
Rugaju mi se moji. — A glasovi su za mene, i dan i noć i vedrina i stare stvari — i moji mrtvi! ... (podrhtnula) Kad slušam, ja vidim.
VICA
se vratila i uhitila je pomno ispod ruke.
Ho'mo, gospo! ...
GOSPOĐA MARE
zamišljena, ali vedra, uzdahla duboko
Ah!..
VICA
poljubivši skromno ruku, koja se naslonila na njezin lakat
Što mi pak uzdiše moja gospođa?
GOSPOĐA MARE
kao gore
Sve ištem nekoga po glasu, — a ne mogu ga nać. (Odu)
GOSPAR LUKŠA
ulazi pijehajući, teškim, tromim korakom iz đardina. Govori nekomu dole
Kad sve spremiš, — a ti dođi! — (na taraci zlovoljan, umoran) Uf! ... te skale, — ta starost! ... (došao je do sjedala na desnome parapetu, pak sio i duboko uzdahnuo) — Ah! Finalmente! ... — (diže klobuk s glave i stavlja ga blizu) — Umorio sam se — I najedio! ... Uf! — ma najedio! ... almeno tu gledam, što me gusta! ... i govorim sam sobom, kako osiđelice! ... Ma... pukô bih! ... (Ustao pak lupnuo štapom pokazujući gnjevno na dimnjak električne centrale, koji tamo strši u vis i baca dim na dnu Batale) Ne! ... Ni tu! ... gđegod se obrneš, — nešto te udre u oči, u nos... Eto ti na! Bi li vrag bio ostavio ovaku kominatu ispod Mihajla?! ... (sve zlovoljniji, uzrujaniji u neizmjernoj večernjoj tišini) — Nema više Gruža, — nema više Nuncijate, — nema Boninova — bacili, iskopali, prisjekli! — Pak vaguni, tramvaj, dim, smrad... (Lupnuo opet klobuk na glavu, pa nemiran luta po praznoj taraci.) — Dobro je učinila Mara! — Digli su joj njezinu rivu i njezin banj! — A ona je rekla: "sluga"! — i pošla u raj! (sve jeditije, jer mu glas odviše buči u samoći) Pa sve tuđe! ... sve novo! — Djetići u karocam, — smetlište u Dvoru! — a partiti?! ... (u velikom prasku smijeha i jeda) Ha! Ha! ... naši partiti! (pokazujući gnjevno i prezirno prema Gružu) Dvije bande, — tri barjaka — četiri šmigle, — a stotinu lera! ... Ma! ... (lupajući štapom po taraci) Ma! ... đandarmi vas čuvaju! ... he! he! ... Bajunete vam se hoću, da se ne zakoljete! ... Kako askeri na Hristovom grobu! — Ha! ha! dobro si rekô! Kako askeri! ... (Kašalj i jed ga duše, a on se nasloni na tavolin, dokle mu prođe. Veliko mu se tijelo sve trese, a lice pomodrilo. Zatim teško dišući, prezirnim kretom ruke, kano da je sve dospjelo,) Znam, znam! — počekaj, pa ćeš i mene. Ma danas još ne — (brišući znoj s čela) Kako moj ćaće! ... valja bit beštija, kako sam ja! — Jedit se, 'erbo ljudi živu i zaboravljaju... (Pauza. Ogleda se naokolo. Tmurno.) Naturalo... ni maške! ... (Golubi guču ispod kuplja.) Razumijem! ... da — da! ... pošli ste spat! ... (kao začuđen gledajući uzgori nebo) Oh! — zvijezde?! ... (vadi uru iz špaga) sedam i po. — Oh! Oh! ... (Obrne se i pogleda Petku, koja se pružila i legla u ljubičnoj šari utrnutoga zapada. Jedna zvijezda dršće, kano da vjetar maha njezinim plamečkom. Tamo, ispod Marinice, električne svjetiljke probole zlatnim iglicama zeleni sumrak Lapada, pa se rastrkale u mrtvi zalijev.) Petka! ... eh! ... ako svi spu, — ti si almeno sveđ na straži... (poluglasno) ludno! ... ljepša si nego u mladosti mojoj! ... Pa za koga!?... Ko te gleda?... Komu što govoriš?... (vraćajući se sumorno prema kući) Eto ti, na! ... Obrnuo sam ti leđa! ... (Sio zamišljen svaljen u svome stocu.) — Gledala je toliko ovu taracu... Možebit je zato tako mrka, — jer domalo neće nikoga biti na njome! — Đa! Doće kakav Amerikan, — rijeće mu, da su se odika šetali Tenjci, (gorkim posmijehom) ha! ha! i neće bit slagali! — pa će bacit i kuću i taracu, — kako Lorka! — (diže se, star, uskošen, trom) Ma što je ovo danas?! ... Nemam mira! ... Zaludu! — Za mene više nije ni šetnja, — ni svijet, — ništa! ... Valjaće mi ostat doma, — zatvorit se, — ne viđet nikoga! ... da ne reču da sam rebambiškô... Jes'! ... — jes'! ... (Slijedeći duboki, gluhi šum misli) — Niko, Mare i ja! — Pak finis! — Svako jutro kad se pogledamo, — čini mi se, da ću rijet: "Što?! — Još si tu!" (ogledajući se sve na naokolo) Sam! — sam! — Tisuću godišta krvi — moždana — pravoga života, Pak, sad na! ... četiri kosti ispod čempresa! (Zagledao se kao Niko u škropionicu.) "Mrtve vode" — kako je pokojni Orsat govorio. — Baš tako! (stresao posprdno ramenima) — A ja govorim kako osiđelica! — Dobro da me jadna Mare nije čula. Rekla bi, da popijem narančanu za moje nerve... ha! ha! ... A kamo ti nervi!... (Hoće da pođe u sobu.)
VUKO
došao iz đardina i kao orijaška straža ostao vitak u mirnoj snazi prelijepoga tijela. Jednostavno
Gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
zaustavio se, pak se napola obrnuo
Ko si?
VUKO
kao gore
Vuko iz Konavala.
GOSPAR LUKŠA
dohodi tromo, zlovoljno do tavolina
Ah! ti si.
VUKO
Spremio sam badnje i zatvorio magazin.
GOSPAR LUKŠA
A ključi?
VUKO
dodavajući mu ih
Evo ih! — a znaš, gosparu! napojio sam ti konje, — pa hajd, pred zoru!
GOSPAR LUKŠA
spremajući ključe u tavolinu
Jesi li večerô?
VUKO
sa smiješkom, a zubi se bjelasaju ispod mrkijeh brkova
Eh! kô beg! — Boba i kunac beškota! —
GOSPAR LUKŠA
nehotice
Kašpita! (zamišljen) Da ne zaboravim, kad ćeš se vratit? —
VUKO
Sutra trgamo u Bjelini kraj Ljute. — Biće ga za dva dni!
GOSPAR LUKŠA
upućuje se prema stanu
Ben! ... a sad adio! — Uduni svijeću u stali prije nego zaspiš!
VUKO
Eh! dobro govoriš, gosparu! — Svijeća, pa moj san! ...
GOSPAR LUKŠA
stao, pa ga pogledao. Hladni otsjev bijelog zvjezdanog neba prelijeva se po tvrdome čelu mladića.
A ti spiš? — dobro, je li!?
VUKO
prošo rukom po zatioku, pak pogledao dlan i nasmijao se.
Eh! — kako kad! ... Vas dan trudimo, kopamo, valjamo kamenje, Bože prosti, — kako živine! Pa na večer — eh! gospode Bože! — baci se, na, i eto — zaspi kô zaklan!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Za to ste i taki!
VUKO
pljunuo na zemlju
Ama ima i dana, gosparu, kad ti nešto prisije. Pa ni oka, ni truna, — nego sve se vrti i duši, — Bože pomozi! — pusta môra.
GOSPAR LUKŠA
smiješeći se hoće opet da ide
Znam, — poznam je! ... (mašući rukom) A sad da si mi zaspô!
Vuko
nije se maknuo, već prošao rupcem preko lica, pak se zagledao i uzdahnuo
Ah! — da bi Bog i blažena Gospa, ma...
GOSPAR LUKŠA
do vrata; začuđen, smrknut, ali radoznao
Ma... što?..
VUKO
pogledao na istok, a proti se spleli i pucaju kao suho granje u vatri.
A kako ću zaspat, gosparu, kad mi ne dadu Jelu?!
GOSPAR LUKŠA
prekrstio ruke iza leđa, pa mu se približuje gledajući ga posprdno u lice
Ah... ma bravo! ... Neka te vidim! ...
VUKO
poniknuo glavom, pak prevrće bijelim rukavima
Eh! tako je gosparu! — otkad su nas roditelji na pašu slali! Bila je malo dijete, kako jagnjić. A kako bi je čuvô! Za nju sam brô divlje jagode i sunovrate. Za nju! — A što ćete! Manjak — kô manjak!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
A sad, kad smo ljudine, — sad dohodimo u gospara, — daj budi za mošt, — pa mu krademo djevojke!
VUKO
mirno gledajući ga
Nije tako, gosparu. Ja je pitam u Vas, — a Vaša volja hoćete li mi je dat, oli ne.
GOSPAR LUKŠA
obrnuvši mu leđa
A ja ti je ne dam. — Sad ćeš moć zaspat!
VUKO
nepomičan
A zašto mi je ne date, gosparu?
GOSPAR LUKŠA
naglo, okom u oko
A ko te naučio da pitaš: zašto?
VUKO
prošao rukom preko lica, pak se zagledao u daljinu.
Trudno mi je. gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
pogledao ga sa strane, mirno
Može ti i bit! ... (skoro podrugljivo) Nema ništa, djetina, a hoće da se ženi!
VUKO
kao gore
Imam dvije ruke.
GOSPAR LUKŠA
uskošeno
Mogô bi ih imat i četiri! — Ne i ne! — Pa i njezina me majka molila: ne daj, gosparu... da mi pođe za nikoga! ... jes'... jes'... rekla je baš: za nikoga! —
VUKO
podbočio se, pak pogledao gore, gdje sve zvijezde trepere.
A ko je kriv?
GOSPAR LUKŠA
Kriv? — Ne razumijem te.
VUKO
pogledao u zemlju, pa mirno
Eh! Vi to ne znate gosparu. Ona je ćela rijet: nije moja ći za — spurjana!
GOSPAR LUKŠA
dolazi polako do njega gledajući ga u lice
I ti si?...
VUKO
kao gore
Doveli su me u povoju iz ošpedala. (Pauza)
GOSPAR LUKŠA
okrenuo se, pa zamišljen i nekako zlovoljno
Žô mi te je. Vjerujem ti, da si pošten, bićeš bolji od puno našijeh, — oh! ne sumnjaj! ma stisni dušu i nađi drugu.
VUKO
objema rukama prošao preko lica, kao da se umiva. Duboko uzdahnuo, — pak se polako obrnuo, da će poći
A što ću! ... Kad nećete...
GOSPAR LUKŠA
prama sobi, uskošen
E tanto basta! ... da si mi uranio...
VUKO
vadi iz pojasa knjigu
Ova ti je od gospara paroka iz Čilipa...
GOSPAR LUKŠA
uzimlje knjigu pa gleda Vuka
Od dum Ivana?... Pa sad mi je davaš?! ...
VUKO
mirno
Rekô mi je, da ti je predam, ako mi ne pogodiš...
GOSPAR LUKŠA
stavljajući jedito pismo u špag
Ah! ... možeš mu odma rijet: da ga pozdravljam i da mu je trud zaludu... Ma, znaš! ... (Uputio se tromo prema zatku. Suton pokrio svu taracu kano pepelom. Samo je nebo svijetlo i visoko, visoko.)
GOSPOĐA MARE
pokazala se na vratima od sobe držeći užeženi srebrni dvosvjećnjak. Mirno zove
Lukša! ...
VUKO
tik do izlaza u đardin, duboko, tužno, prignuo glavu, pa prstima kopa po hladnome kamenu
Eh! Jadan li sam ti, Bože moj! ...
GOSPOĐA MARE
trgnula se. Sveđ držeći svijeću, koraknula je prema glasu, a užas prošao joj preko lica.
Što si to rekô!... Lukša! ... što ti je, za Boga?!
GOSPAR LUKŠA
obrnuo se, pak ostao na mjestu kao prikovan gledajući kako se Mare poput utvare približuje Vuku. Nehotice, a tiho u sebi
Mare! ...
VUKO
maknuo rukama, otro suzu laktom od rukava, pak se okrenuo, kao da će slaziti; tihim, tugaljivim glasom, rek bi da zavlači gorsku pjesmu
Eh! — Teško svome bez svojega! (Slazi i ode.)
GOSPOĐA MARE
kao gore
Reci, — reci meni, Lukša moj! — tvoje jade. Kako tad! ...
GOSPAR LUKŠA
preobražen u licu, približuje joj se. Plamen njegovih očiju zabô se u prazne zenice neizrecivim pogledom, iz koga niče strašna misao. — Jače, ali kao dah
Mare! ...
GOSPOĐA MARE
oćutila je njegov dah, maknula se naprijed i dohvatila se pružene mu ruke. Svijeća zadrhtala u njezinoj ruci. Usklikom
Ah! tu si! ... — oh! zašto mi ne govoriš? — što te muči?... Sestra sam ti jedina! ... Ah!
samo nemoj onijem glasom. — I tad si reko iste, iste riječi: "teško... teško..." oh! kako je ono...
GOSPAR LUKŠA
kao gore, vas mu se život ukočio u pogledu, kojim pije one blijede usne, one prazne oči, a s čežnjom čovjeka, koji hoće da upozna, kakvo je lice udesa. Dubokim glasom tik do nje,
ponavljajući Vukove riječi
Teško svome bez svojega! ... (Uzimlje joj polako svijećnjak iz ruke i stavlja ga na tavolin.)
GOSPOĐA MARE
sva se pritisla uz njega
Jes'... jes'! ... Danas je prvi put, da mi govoriš glasom... mladosti tvoje! Oh! kako si je ćutio! (milujući ga) Jadan moj Lukša! ... I ti si poslušô naše stare! — Ostavio si je! ... Vidiš... Još se i danas spominjem tvoga plača... Oh! ... što ti je... što ti je?
GOSPAR LUKŠA
polako se odalečio od nje, a lice mu potamjelo, kao Minčeta na daždu. Automatski, gledajući neprestano Marinu utvaru, izvadio iz špaga list, što mu ga Vuko donio, pa ga otvorio grčevitim drhtanjem. U sebi, u neizmjernom čudu
Moj glas... u njega?! ... (Hitro se prignuo do svijeće i preletio pismo. To je tren. Kao dim zastro se po njegovom licu. Ruka mu klonula, — ali se utvrdio i ostao, nijem, od mramora. Oči se ispečile u tmini, a usne nehotice šapću, da jedva čuješ) Vuko! ... moj sin! ...
GOSPOĐA MARE
nemirna, sama, kao izgubljena
Đe si?... đe si?...
GOSPAR LUKŠA
sklopio oči, kao da ga prejako svijetlo pali. Sudnji čas je prošao, a on ostao smrvljen. Napokon njezin glas ga probudio. Rukom prođe preko lica, kano da skida s njega maglu. Oživljuje i prvi pogled je za onu jadnicu. Proplakao bi, ali Lukša Mence da plače pred sestrom! Približio joj se, obuhvatio je, kao da će je zagrliti, pak poljubio joj bijele prame, te silujući se udre u bezbrižan smijeh.
Ha! ha! ha! ... uhitio sam te... uhitio!
GOSPOĐA MARE
radosna, nevjerna, grli ga, a suze briznule iz mrtvih očiju
Ah! ... ti si opet, ti! ... Ma što je... što je?
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Ti poznaš glasove... jes'... ma još nijesi prava vještica. Oh! ne! ... jer nijesi pogodila, kad ko plače, oli kad ko pjeva?! ...
GOSPOĐA MARE
nevjerna
Ah! i kad pjeva?! ...
GOSPAR LUKŠA
sve to življe, ali na izmučenome licu bije se stara bitka
Sikuro! ... eto vratili su mi se stari dani, kad sam još činio pjesme! — Oni me ludi
Dum Marin zamolio da mu nešto komponjam za festu Sv. Mihajla! ... Eto ti tu! ... ja deklamovô, — a ti se pripala!
GOSPOĐA MARE
naslonila glavu na njegovo rame
Oh! da znaš, kako sam se stresla, kad si onako zaječô! Nemam nego tebe, — a tmica je! ...
GOSPAR LUKŠA
vodeći je polako u sobu
To ti je sveđ, kad me ne slušaš! ... Valja da te Vica vodi, oli da me zazoveš. A sad pođi... pođi u kamaru; neka bude večera brzo spravna, pak ću ti prolegat moju današnju pjesmu...
GOSPOĐA MARE
došla je do vrata, pak objema rukama pomilovala mu lice
Idem! idem! ... Bože moj! eto sad opet imaš glas — tvoje starosti! (poljubivši ga u čelo) Prosti, — ... mješte majke naše! (Polako odlazi s blaženim posmjehom)
GOSPAR LUKŠA
sam, zaustavio se do vrata, gledajući za njome, pak se obrnuo i tromo, ostarjelo, ohrvano, doteturao do stola. Tu se svalio i zagledao za čas u otvoren list; uzeo ga te klimajući glavom, tepajući, a poražen, čita:
"Smilujte se djetetu, što ga nazad 24 godišta donijela majka njegova iz ošpedala. Zvala se Nika, — a bila je kozica u Vaše majke. Umrla je odmah od truda i od sramote. A na smrti mi je rekla: kad u jadu bude, neka ga otac brani. Bog me zove! On zna, da sam ga s gosparom Lukšom povila. (Pismo mu pade iz ruke, a on upiljio pogled u daljinu.) I rekla je istinu. (Pauza. Dignuo se, a noge teške kano olovo.) Kako se sve vraća i kako se sve plaća! — (tvrđe) A valja platit! — (Zamišljeno gledajući jedan tračak u tmici, što ga okružuje.) Na starome hreku grančica! ... I Mare ga pripoznala! — Jes' — jes'! — On je — on, komu su naši stari zabranili, da na svijet dođe — Sin! ... (tiho u strahu gledajući sve naokolo) — Imam sina! ... U njemu je sva naša priplemenita krv! — Puki moj djed! ... Oh! da me ko čuje! ... (još tiše) Sve kako naši stari! ... (Koraknuo i zagledao se u prazninu) I Galateja je oživjela, — ali duša?! ... (Noć je sve pokrila, A svud zvijezde po nebu i po moru. Sva se priroda rasplinula u tmini i u svetoj tišini. Stresao se, kano da mu je zima.) — a hoće li duša?... (tvrdo) Valja. — (Ide teško, izmoreno do parapeta, pak zove u noći) Vuko!
GLAS VUKA
ozdo
Gosparu!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Dođi gori.
GLAS VUKA
kao gore
Evo me!
GOSPAR LUKŠA
zamišljeno došao do kapelice, pa se nehotice zagledao u zatvorena vrata
VUKO
pojavio se na ulazu od đardina. Svijeće ga s tavolina rasvjetljuju. Mirno
Zapovijedaš gosparu!
GOSPAR LUKŠA
šetajući se i ne gledajući ga
Ćio sam ti rijet, da sam pročitô knjigu tvoga paroka (kano da ište po tavolinu) — Je li ti rekô, što mi je pisô?
VUKO
Nije.
GOSPAR LUKŠA
uzimlje u jednu ruku svijeću, a u drugu list.
Nu hod' ovamo! — (Vuko mu se približio. Lukša mu pruža list gledajući ga požudno, izbočeno, strogo, dočim je sva svjetlost na licu Konavljanina.)
Umiješ li čitat?
VUKO
mirnim smiješkom
A kako bih ja, — težak?!
GOSPAR LUKŠA
gledajući ga neprestano, a položivši svijeću na tavolin.
Čigov si?
VUKO
kao gore
A što ti je to stalo, gosparu!?
GOSPAR LUKŠA
spušta pogled na tavolin, pa sjedne u stolac; pokazujući mu drugi stôčić
Sjedi.
VUKO
mirno zasio po seljačku, naslonivši lakte na koljena.
GOSPAR LUKŠA
naravno, motreći ga neprestano
Parok mi piše, da ti je poznavô majku...
VUKO
kao gore, gledajući u zemlju
Čuo sam.
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Da je umrla, dokle si ti bio u povoju — i da mu je priporučila — da ti nađe oca!
VUKO
stresao nehajno ramenima
Pa što bi mi sad!
GOSPAR LUKŠA
boreći se s vlastitom mukom; nešto dublje
Jesi li ga iskô?
VUKO
motreći dlan od ruke
A zašto bih!? — Uzrasô sam u Mata Miloša kako njegovo dijete. S početka djeca mi se rugala: "spurjane! ... mulane!" Kadgod me zaboljelo. — ali kad sam vidio, da ih ima u svakoj konavoskoj kući, pomislio sam: eh! ... valja tako da bude!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
A poslije... bilo ti je trudno! ah!?
VUKO
zasio udobno na stočić
Nije ni tako — Najprije na pašu — eh! to su bile najljepše godine; — pak muči se. sijeci, kopaj... Ljeti u žegi, a zimi u vodi. — Eh! i eto ti tu, gosparu!
GOSPAR LUKŠA
gledajući ga prodirnije
A nije te nigda nešto mučilo. — dušilo, ... da iziđeš iz toga siromaštva... da budeš nešto... "gospar"?...
VUKO
izvadio ubručić, pa se useknuo, te s naivnim smiješkom
Eh! ... da ti pravo kažem, — bio bih pošô u Ameriku.
GOSPAR LUKŠA
smrknuto
A zašto?
VUKO
prostodušno
Za dobivat!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
A što će ti dinari?
VUKO
ustao i podbočio se, pak u smijeh
Eh! gosparu! Vratio bih se u Konavle, pa bih kupio u gospara malo baštine.
GOSPAR LUKŠA
sa zadnjim tračkom nade
A djeca?...
VUKO
zasramio se i začešao se iza uha.
Djeca! ... Bože moj! ... a ko na to misli! ... (duboko) Pa isto, — kad mi je ne date! ...
GOSPAR LUKŠA
prošao polako do kapelice, pak se vraća kao zamišljeno
A što bi rekô, da ti neko na jedanput kaže: Znaš Vuko! ... otac ti je bio gospar... Umro je, pa na smrti ostavio ti blaga — i kuću — veliku... recimo na primjer (tik do njega, blijed, ali boreći se kao za svoje spasenje i gledajući ga u krasno junačko lice) — ovaku — kako je moja! ...
VUKO
smije se između gustijeh brkova
Ajmeh, gosparu! što mi se rugate!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Govorim, kako što se govori. Ne mogu spat. A isto mi je razgovarat se s kijem mu drago! ... Dakle... (stavljajući mu ruku na junačka pleća) odgovori mi: da ti se otvoru vrata ove kuće, pa da te služba pozdravi i primi, a neko ti pruži ruku i reče: Ovo je palac tvojijeh starijeh. Ti si vlastelin! — Da, da, ne služi, da se sramiš! — šala je... — Ma bilo je u životu i takijeh pripovijesti. — Dakle! što bi ti učinio, Vuko, da ti ovu kuću dadu?...
VUKO
nasmijao se živo, a svi zubi provirili
Eh! da ti pravo kažem... (razgledajući se sve naokolo) Gosparu, — prodô bih je.
GOSPAR LUKŠA
kano da ga je nešto u prsa udarilo, sio u sto i grčevito se nasmijao
Prodô! ... ha! ha! ...
VUKO
kao gore, mirno, pa pljune na zemlju
I te kako! ... pa bih pošô u Konavle sadit lozu.
GOSPAR LUKŠA
umuknuo i prignuo glavu. Osuda je izrečena. Uzeo list Dum Ivana, pa ga polako razdire. U sebi
Tako je! (Jednostavno Vuku izražajem pređašnjega gospostva. Podignuo se) Rijećeš gosparu Dum Ivanu, da si me vidio, kad sam razdrô njegovu knjigu.
VUKO
odalečio se, prema izlazu
Hoću gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
gledajući ga
Đe ćeš?
VUKO
U štalu.
GOSPAR LUKŠA
zatreptao očima i spustio pogled, pak, iza trena oklijevanja, mirno
A ti pođi!
VUKO
hoće da sađe
Dobra noć, gosparu!
GOSPAR LUKŠA
napisao hitro nešto na papiru, pa mu ga dava
A ovo ćeš pridat Dum Ivanu
VUKO
uzimlje i gleda ga nekim očima punim želja i molitve.
Gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
zagledao se u njegovo lice, skoro u sebi
Zaboravio si dušu... Pigmalijone! ...
VUKO
kao gore
Što govoriš, gosparu?
GOSPAR LUKŠA
mirno
Ništa! Nego da ćeš se do četrnes' dana vjenčat s Jelom —
VUKO
živo, naglo, preobraženo prignuo se, pa mu poljubio ruku
Gosparu moj!
GOSPAR LUKŠA
stavio ruku u njegove, pak se prignuo i zagledao u prekrasno lice. Šapće kao u sebi
Koja grehota! ... (Stresao se, uspravio i odalečio prema stanu) pa ćeš u Ameriku,. — A sada... pođi spat.
VUKO
veselo odlazeći
Eh! ... a ko bi sad, gosparu! ... (Ode veselo.)
GOSPAR LUKŠA
slušao je, kako nestaju njegovi koraci. Čuje se pridušena pjesma njegove sreće. Zatim uzdahne duboko, a mir sađe u njegovo lice.
Da me čuo Dum Marin! ... puste teorije! ... (Uzeo svijeću, pak zove Vicu s tarace) Vica!
GOSPAR LUKŠA
kao gore
Kad izide Vuko, — zaključaj vrata! ...
GLAS VICE
Hoću, gosparu! ...
GOSPAR LUKŠA
uputio se prema sobi, ali zaustavio se sa svijećom u ruci te jednim dugim pogledom zaokružio svu crnu tišinu mrtve, tamne tarace. Čini se, da je nad pločama kakvoga staroga grobišta. Pak se strese i rukom učini, kano da tjera nevidljive aveti. — Skučeniji, stariji, ide polako u sobu
A sad! ... ho'mo spat. (Ulazi)
(Zavjesa polako pada.)
Kraj.
***
16 "Najzad sami!"
17 "Gospodine, lopove!"
18 "Sjajno! Baš poslednja moda!"
19 Pozorišna gomila.
20 "Samo bez izmotavanja, dame".
21"Ja sam prvi lopov!" "Drugi sam ja" "Ja treći!"
22 "U ratu kao u ratu".
23 "Mirno, ruljo"
24 "Francuskinja sam, dolazim iz Pariza. Oh, oh, molim vas sad kličite!"
25 Igra reči. "Ona se izlaže". "Njoj je svejedno".
26 "U pakao".
NA MIHAJLU.
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l'jesu nošeni od fakina
na zadnje s'jelo, gdje no znak propela
grbove kruni usred rusmarina.
Nakon svih borba nasl'jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, šala, plandovanja, lasti,
harno je leći, gdje su nav'jek spali
djedovi mrtvi, dok je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv'jetnom travom pase krotko stado,
što san gospara ne budi u gaju.
- "Requiem aeternam!"... čuj eolsku liru
čempresa grobnijeh! ... Možda šapću o raju...
Dubrovnik 1895-1901.
I Dio: Allons Enfants!
Str. 5 — tavolin = (tal. tavolino) mali sto.
Str. 5 — lukijernar = (iz lat. lucerna) stara fjorentinska svjetiljka na ulje.
Str. 5 — čiope = (tal. rondoni, franc. martinet, njem. Seeschwalben) velike sive lastavice što se u grebenima i u starim zidinama legu.
Str. 5 — damašak (gen. -ška) — (od tal. damasco) svilene tapete (njem. Damast)
Str. 6 — che tipi = (tal.) kakvi tipovi.
Str. 6 — antikalje = (od tal. anticaglie) starine.
Str. 6 — tacun = (od tal. tazzone) veliki srebrni tanjir.
Str. 6 — zdur = neka vrst žandarma i narodne garde pod Republikom.
Str. 8 — naturalo = (od tal. naturalmente) naravski.
Str. 8 — imbečio — (od tal. imbecille) glupan.
Str. 10 — gusta = (od tal. gustare) militi se.
Str. 11 — karonje = (od tal. carogne) mrcine.
Str. 14 — Salamankezi = stara vlasteoska stranka pod Republikom, sva zadojena konzervativnim, reakcionarnim idejama sveučilišta u Salamanki. Sorbonezi bili su protivnici gornjeg smjera, jer su slijedili liberalnija načela pariske Sorbone.
Str. 16 — na Nuncijati = crkvica Blagovijesti, odnosno brdo na kom je ta crkvica, na ušću
Rijeke i Gruža.
Str. 17 — tovjelica — stoličica za noge (nj. Schamerl)
Str. 19 — legaj = imp. od legati (od tal. leggere) čitaj.
Str. 20 — đa — gia = (tal.) već.
Str. 21 — festa = (tal. festa) svečanost.
Str. 23 — kašpita = (od tal. caspita) usklik što odgovara francuskom saperlotte.
Str. 27 — prećizamente — (tal.) uprav tako.
Str. 27 — mi capite = (tal.) razumijete li me.
Str. 27 — dunke — dunque = (tal.) dakle.
Str. 27 — iludavat = (od tal. illudere) umišljati se.
Str. 27 — sinčeritati = (od tal. sincerità) iskrenosti.
Str. 28 — ranketivi spiriti = (po tal.) buntovni duhovi.
Str. 28 — dečidalo = (od tal. decidere) odlučilo.
Str. 29 — ezaltavat = (od tal. esaltare) uzbuđivati.
Str. 29 — kordekali = (tal.) prepirali.
Str. 29 — propónjô — (od tal. rgoronere) predložio.
Str. 29 — cosa volete = (tal.) što ćete.
Str. 30 — cavalier d' onore = (tal.) počasni kavalir.
Str. 30 — che non è mio pari — (tal.) koji mi nije ravan.
Str. 30 — rerchè = (tal.) jer.
Str. 31 — che seccatore = (tal.) ala je dosadan!
Str. 32 — Graeca fides = (lat.) grčka vjera.
Str. 32 — gomnar = (dubr.) deran.
Str. 32 — persuadalo = (od tal. rersuadere) uvjerilo.
Str. 33 — prečipitat = (od tal. precipitare) strovaliti.
Str. 33 — karavele — stari turski brodovi.
Str. 33 — in tutti i toni = (tal.) u svim tonovima.
Str. 34 — sublime = uzvišeno.
Str. 34 — veras = (od tal. verso) stih.
Str. 35 — lumbarda = (od tal. bombardare) pucati iz topova.
Str. 36 — mir, mirac = zid.
Str. 36 — col tempo (tal.) u svoje vrijeme.
Str. 36- Non mon cher = (franc.) ne, moj dragi.
Str. 37- Vous verrez = (franc.) vidjećete.
Str. 37 — pretenđaš = (od tal. pretendere) zahtijevaš.
Str. 38 — eunuki imperijali = (tal.) carski evnusi!
Str. 39 — Liberté, Egalité, Fraternité — (franc.) sloboda, jednakost, bratstvo.
Str. 40 — Che scandalo! = kakav skandal!
Str. 40 — proprio = (tal. rrorrio) naročito.
Str. 40 — imađinaj se = (od tal. immaginare) zamisli!
Str. 41 — verámente = (tal.) doista.
Str. 41 — in gran pompa = (tal.) velikim sjajem.
Str. 44 — imenso = (tal.) divno.
Str. 48 — nojoz = (od tal. nojoso) zlovoljan.
II Dio: Suton.
Str. 61 — kurđela — (od tal. cordella) pantljika.
Str. 61 — škufijica = (od tal. cuffietta) kapica.
Str. 61 — šalin: diminutiv od šal.
Str. 62 — funjestra = (od tal. finestra) prozor.
Str. 64 — novena = (tal.) pobožne devetdnevne molitve.
Str. 66 — impenjano == (od tal. impegnare) založeno.
Str. 66 — mantiljica = (od tal. mantellina) mali ogrtač.
Str. 66 — kozica — tako su se zvale kmetice, koje su morale služiti kod vlastele od 8. do 18. godine besplatno. U 18-toj godini pak postale bi, uz krasne stare običaje domaćih slava, spravljenice — i tad bi primale platu i mogle su ostaviti službu. Pisac je kod svoga djeda prisustvovao još jednoj takovoj spravi. — Ta svečanost potječe još od rimskog običaja, kad bi gospodar proglasio svog roba — libertom.
Str. 65 — fámoze = (tal.) krasne.
Str. 66 — Madame la comtesse, dame d'honneur de S. M. l' Imperatrice = (franc.) gospođa grofica, počasna dama Nj. V. Carice.
Str. 66 — balat = (od tal. ballare) igrati, plesati.
Str. 70 — perchè altrimenti = (tal.) jer inače.
Str. 70 — fatigat = (od tal. fatigare) raditi.
Str. 73 — el gran majordomo, el rej = (španj.) veliki upravnik dvora, kralj.
Str. 73 — pročešijun = (od tal. processione) ophod, litija.
Str. 73 — Korosante = (grčkog porijekla) Tijelovo.
Str. 73 — col Toson d' oro = (tal) sa zlatnim runom.
Str. 73 — paralo = (od tal. parere) činilo se.
Str. 73 — baldakin = (od tal. baldacchino) "nebo" pod kojim se nosi svetotajstvo.
Str. 73 — velut = (od tal. veluto) baršun, kadifa.
Str. 73 — s ákvilam imperijalijem = (od tal. aquille imperiali) s carskim orlima.
Str. 73 — Kvinto = (od tal. Qunto) peti.
Str. 73 — quasi = (tal.) skoro.
Str. 73 — chiaro = (tal.) jasno.
Str. 73 — cubrias vos =(španjolski) pokrijte se!
Str. 74 — bonásera = (od tal. buona sera) dobar večer!
Str. 76 — kotonjata = (od tal. cotognata) slatko od dunja.
Str. 76 — nono = (od tal. nonno) djed.
Str. 78 — preša = (od tal. pressa) hitnja.
Str. 80 — karantan = (od tal. carantano) para.
Str. 85 — papagala = (akc. od "papagô", tal. raragallo) papiga.
Str. 86 — finálmente = (tal. napokon).
Str. 86 — che fortuna! = (tal.) koja sreća!
Str. 86 — ma bravo! — (tal.) evala!
Str. 87 — si o nò = (tal.) da ili ne.
Str. 88 — e tanto basta = (tal.) i tako je dosta!
Str. 89 — škapini = (od tal. scapini) kratke čarape.
Str. 89 — lastre = (tal.) stakla.
Str. 89 — kušpeta = dubrovački glagol "kušpetati" sastavljen od talij. usklika caspita = halabučiti, pravdati se s nekim.
Str. 91 — ciambellano e conte dell' Impero = (tal.) komornik i "državni grof".
Str. 91 — butigar = (od tal. bottegaio) dućandžija, kramar.
III Dio: Na taraci.
Str. 103 — parapet = (od tal. parapetto) ograda.
Str. 104 — skalica = (od tal scaletta) malo stepenište.
Str. 104 — đardin = (od tal. giardino) bašta.
Str. 104 — festuni = (od tal. festoni) nevezani vijenci.
Str. 104 — gvardinfanti = (tal) veliki nabori na bokovima u ženskim rokoko-kostimima Luj XVI.
Str. 106 — tratamenat = (od tal. trattamento) prijem.
Str. 108 — spjegalo = (od tal. spiegare) rastumačilo.
Str. 111 — Lorko = starinska, krasna vila knezova Gučetića u Gružu u čistoj renesansi XVI vijeka, koju je prije 20 godina jedan bogati naš "Amerikanac" dao srušiti i na istome mjestu sagradio ultra modernu "vila Eliza". — Lorko dolazi od tal. l'orco a znači: vrag. Tako je narod nazvao srušenu vilu jer se govorkalo da "duhovi u njoj straše".
Str. 115 — postijer = (od venecij. postier) knjigonoša.
Str. 115 — imposte = (tal.) poreze.
Str. 115 — intanto = (tal.) u toliko.
Str. 117 — fermali = (od tal. fermare) zaustavili.
Str. 118 — pandišpanja = (od tal. pan di Spagna) slatka torta što je odavna čine dobre dumne od "Tri Crkve"
Str. 119 — brebonjiš = (dubr.) mrmošiš, brundaš.
Str. 120 — beleca = (od tal. belezza) ljepota.
Str. 120 — parta = (od tal. rarte) uloga.
Str. 122 — bauo = (od tal. baulo) putnički veliki kovčeg.
Str. 122 — mulo = molo pristanište.
Str. 129 — feralić = (od tal. feraletto) mala svjetiljka.
Str. 132 — meštrinja = učiteljica.
Str. 132 — ošpedal = bolnica.
Str. 134 — ofičali = (od tal. ufficiali) časnici.
Str. 134 — fràja = (venecij.) teferić.
Str. 134 — čerto — (tal. certo) sigurno, doista.
Str. 136 — furestarija = (tal.) stranci.
Str. 135 — divertiškaj se = (od tal. divertirsi) pozabavi se.
Str. 136 — C'est egal = svejedno je.
Str. 137 — provati = (od tal. rrovare) pokušati.
Str. 138 — en position = (franc.) u položaj.
Str. 138 — superbe == (franc.) divno.
Str. 138 — voillà = (franc.) evo.
Str. 139 — attention — (franc.) pažnja.
Str. 139 — entrez = (franc.) uđite.
Str. 142 — in veridad = (španj.) u istinu.
Str. 143 — du reste = (franc.) u ostalom.
Str. 143 — purtroppo = (tal.) ah baš.
Str. 143 — in conclusione = (lat.) dakle.
Str. 144 — Mesdammes sans messieurs = (franc.) gospođe bez gospode.
Str. 151 — Sala Bačić = "Bačićeva dvorana" u Dubrovniku gdje su se pod konac XIX vijeka obdržavali pučki i maškirani balovi.
Str. 161 — porkarije = (od tal. porcherie) svinjarije.
Str. 151 — župski mač = zlatna igla u obliku mača što su nosile u kosama.
Str. 153 — kominata = (od tal. camino) dimnjak.
Str. 153 — rivu = (od tal. riva) obalu.
Str. 153 — banj = (od tal. bagno) drvena kućica za kupanje.
Str. 153 — šmigla = (dubr.) djevojčura.
Str. 153 — lero = (dubr.) deran.
Str. 153 — almeno = (tal.) bar.
Str. 164 — finis = (lat.) kraj.
Str. 154 — tenjci (nomin. sing. tenjac) = zli duhovi, aveti.
Str. 154 — rebambiškô = (od tal. ribambito) pobenavio
Str. 155 — narančana — (od tal. aranciata) čaj od lišća naranača, dobar da umiri živce.
Str. 159 — spurjan — (od tal. spurio) nezakonito dete.
// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
| 
