Projekat Rastko Cetinje - Simeon Milutinovic Sarajlija

Koji ljubi roda rod
Sam dokazom javlja,
Svog žrtvuje truda plod
Slavnim seb' proslavlja.

O l' pojmiti! S puta vi!
Sv'jet istine sjaje,
Sve nelažno radljivi
Svu svim' c'jenu daje.
SPISATELj

Onaj koji je boravio u Crnoj Gori preko tri godine, a pri svetopočivšem mitropolitu PETRU I PETROVIĆU Njegošu budući sekretar, pored svih ostalih poslova potrudio se da sastavi ovu knjigu. Nastala je na osnovu usmenog kazivanja nekih starih Crnogoraca, a osobito od gorepomenutog bogougodnog pokojnika samo vjerno primljena i na papir stavljena. Koliko je u njoj ozbiljnosti i gole istine - neka izvoli primijetiti i prema tome se opredijeliti osobiti slovenski i srpski istoričar. A ovo se ovdje predstavlja ovako jedino zato što je bila namjera autora da sasluša i po zavjetu vjerodostojno iznese samo usmeno kazivanje. Nijedan rad ove povijesti pisac nije prenio iz drugih tekstova, osim što je ponešto našao u gramatama, a neke popijevke su iz narodnog pamćenja uzete i na određeno mjesto kao svjedočanstvo istorije unesene. Pisac ove knjige nije tražio nikakve rukopise starije, jer je bio obaviješten da su, i ako ih je bilo, propali tokom vremena i u razarajućim razmiricama. O tome je pisca uvjeravao i sam svetopočivši vladika, koji je pod starost započeo da piše istoriju, ali je to bilo vrijeme kada mu je u svemu smetala krajnja bolest To što je njegova istorija prekinuta prije nego je stigao da obradi noviji period, kako se napominje pri kraju ove knjige - uzrok je njegova smrt. I pored toga, ovaj i ovakav opis crnogorske istorije može se smatrati, iako je jednostavno urađen – na neki način cjelovit. Zbog toga i ne propuštamo da ga odašiljemo u svijet štampanjem. Nadamo se da će se po ugledu na ovaj opis naći i neki svesrdnik koji će se odlučit da oživi istoriju Crne Gore do današnjega dana, tako da će se ovaj opis moći nazvati prvim a taj novi drugim opisom istorije Crne Gore. A što ova knjiga nije i do sada ugledala svjetlost dana uzrok je u tome što je štamparija bila preopterećena i što se autor nije mogao o njoj postarati zbog drugih obaveza i prepreka.

Istorija Crne Gore

U stara vremena Zeta (Zenta) se nazivaše Prevala, dok još ne bješe dobila ime po rjeci Zeti, koja od sjeverne strane iz Bjelopavlića i pokraj grada Spuža teče, i više Podgorice utiče u rijeku Moraču. A ova dolazi iz Hercegovine, između Kuča i Pipera, i iznad same Podgorice prima rijeku Ribnicu, a malo niže Drugu rijeku - Cijevnu, da bi pored grada Žabljaka sišla i ulila se u Zetsko jezero, ili Skadarsko blato.

Ovaj predio je odavno podijeljen na dva dijela, tj. na Gornju i na Donju Zetu, prema rijeci Morači. U to vrijeme pod Crnom Gorom se podrazumijevaše i Crna Gora u Gornjoj Zeti, a zatim pomenuti grad Spuž, zatim pipersko, bjelopavlićko, lješkopoljsko, ponarsko i vranjinsko stanovništvo. U Donjoj Zeti ostajahu Podgorica, Žabljak i sela do Hotske gore, koja odvaja Zetu zemlju od Albanije. Obje ove Zete imahu zajedničke banove svoje, kako ranije srpske careve od doma Nemanjića, tako i po okončanju te carske linije, ne hteći priznati caroubicu Vukašina Mrnjavčevića za svoga gospodara, te ostadoše pod vlašću svojih kneževa od roda Balšića, o kojima i Mavro Orbini, dubrovački arhimandrit, govori u svojoj istoriji. Ista porodica bješe prva među tadašnjim plemstvom obje Zete, a imaše neko srodstvo po ženskoj krvi s domom Nemanjića. Kada Srbi okruniše Lazara Hrebeljanovića velikim i samodržavnim knezom srpskim, gospodarem i carem, onda i obje Zete pristupiše na Lazarevu stranu, ali na taj način da mogu upravljati po svojim pravima i zakonima. Malo iza toga vremena podiže se turski car Amurat s vojskom na Srbiju, a kad to shvati zetski ban Baoš, sakupi što je mogao više vojske i pođe svojemu gospodaru u pomoć, ali pošto dobi na putu nesrećni glas o pogibiji srpske vojske i samog cara Lazara, povrati se, kunući nevjernog Vuka Brankovića za izdaju, koju učinje svojem gospodaru i otadžbini i stvori uzrok za propast Srpskoga carstva. Našavši se u takvim nesrećnim okolnostima, Baoša ne znavaše šta da čini osim da čeka neprijateljsku silu na svojim granicama. Ali kako Obilić bješe ubio cara Murata, tako se vojna dejstva poslije Muratove smrti izmijeniše, te državu bana Baoše ostaviše u miru.

Ovaj isti Balša (Baoša, Baoš), vladar obje Zete, bješe oženjen Jelenom^[1], kćerkom cara Lazara, sa kojom rodi sina Strašimira nazvanog Crnoje, jer bješe vrlo tamnoput, zbog čega njegovi sinovi - Stefan i Božidar bjehu nazvani Crnojevići, a pod istim imenom ostadoše i njihovi potomci. Taj Stefan, prozvan Crnojević, budući da bješe prvi sin, ostade da vlada i jednom i drugom Zetom. On davaše velikome vitezu Georgiju Kastriotu pomoć pod vođstvom svog brata Božidara, kojega vjerolomni Leka, vojvoda dukađinski, dočeka zajedno sa Zaharijem Altisverom, banom jednog djela Albanije, i saveznikom Kastriotovim, te na jednom mostu iz tajne busije ubi obojicu i Kastriotu učini veliku žalost, i cijeloj njegovoj vojsci, a osobito bratu mu Stefanu. Stefan imaše dva sina - Ivana i Avrama, kojega neki nazivahu Arvanit. Prvi bješe oženjen kćerkom hercega Stjepana, po imenu Marijom. Postavši nasljednik Zete po Stefanovoj smrti, Ivan preuze vlast, a oca sahrani u crkvi hrama Uspenja Bogomatere, u manastiru koji bješe sagradio na jednoj otoci^[2] višerečenog Blata, koje se zvaše Kom, blizu grada Žabljaka, gdje bješe stolica ovih vladara. Ivan bješe vrlo mudar i dobronamjeran, a uz to i hrabar vladar, ali Mehmed, turski car, zavojevač grčke imperije, osvojivši poslije Kastriotove smrti Epir i svu Albaniju, želijaše da pokori i ovaj mali ostatak slovensko-srpske slobode, pa okrenu svoju silu na kneza Ivana Crnojevića. Ivan ga dočeka u Hotskoj gori, na svojoj granici, ali se ne mogavši tolikoj sili oduprijeti, bi na Ćemovskom polju razbijen 1345. godine i prinuđen da odstupi iz Donje Zete u Gornju, tj. u Crnu Goru; mjesto sebe ostavi svog brata Arvanita, a sam pođe u Italiju da traži pomoć od zapadnih država.

Međutim, Avram (Arvanit), kojega je narod zbog njegove neustrašivosti nazvao Hrabri, ne prestajaše, čas na jednu čas na Drugu stranu, svojim prisustvom bodriti i sokoliti svoje vojnike, razbijajući i goneći neprijatelje koji ih napadahu. Ali ovaj slavni vitez, na veliku žalost svojih Crnogoraca, jurišajući na Turke pogibe na obali Morače kod Podgorice. Ostavi sina Lazara i dvije kćeri -Katarinu i Anđeliju. Prvu Ivan dade za Radula, vlahozaplaninskog vojvodu, a Drugu za Stevana, sina Đura Brankovića, koja rodi Maksima, arhiepiskopa, i despota Jovana. Taj Lazar, Arvanitov sin, kasnije pođe u Beč i primi cesarsku službu, u kojoj i pogibe u borbi protiv Turaka, još mlad i neoženjen.

Car Murat je vidio sve pokoreno što bješe lijepo i dobro u Crnojevića državi, i da ne ostaje drugo, osim jedan mali dio naroda zatvoren u krševitim gorama. Njegovom nasljedniku Mehmedu dobro poznato bješe da ovaj narod nema želje da bez slobode živi u njegovom jarmu, te ne htje svoju slavu i poštenje carsko ostavljati sudbini, nego ostavi sandžak-bega u Skadru, sa nekoliko hiljada vojnika da čuva i brani turska mjesta i da pomenuti narod uznemirava, dok mu se dosadi trpjeti, tako da bude prinuđen da se sam prepusti turskom haraču Iza toga Mehmed povrati svoju vojsku i pođe nazad, a sandžak-beg ostade kao zapovjednik nad Donjom Zetom i nad jednim djelom Gornje, u kojem se nalaze Bjelopavlići, Piperi i grad Spuž. Utoliko i Crnogorci bjehu izabrali za svog vođu Tomu, bivšeg donjozetskog vojvodu - do povratka Ivanbega iz Italije.

Po povratku, Ivanbeg nemaše nikakve pomoći osim nade u Boga i vjernosti i hrabrosti Crnogoraca, kao i nade u tvrde i kamenite gore, po kojima stade meterize i utvrde graditi, zadržavajući narod na odbrambenim tačkama, a da izvan svojih granica ne vrši nikakve napade na Turke. Budući odahnuo, sagradi manastir na Cetinju, crkvu Rođenja Presvete Bogorodice i to nazva Zetskom Mitropolijom, kako i njegova dole navedena diploma glasi:

Stoga i ja, grijesima smjerni i nedostojni rob Hristu nazvati se Ivan Crnojević, popuštanjem Božjim zaradi sagrešenja mojih, kad sam bio izgnat iz moga otačastva izmailtskim carem, sultanom Mehmedom, koji mnoga carstva primi i mnoge careve pobijedi, i niko njemu suprotstaviti se ne uzmože, i kada sam došao u strane Italije, nađoh prečudni hram Prečiste Vladičice naše Bogorodice, blizu grada zvanog Jakina, zvani De Lorita, i u njemu vidjeh nerukotvoreni obraz Presvete Matere Boga našega, koja mnoga čudesa i znamenja stvara, što i očima našim vidjesmo, i padoh ničice na zemlju pred njenim strašnim obrazom, i pomolih se njenom milosrđu, i objete moje svesrdačno dadoh njenom blagoutrobiju:

Ako se umilosrdi na mene, nedostojnoga roba svojega, i povrati me u zemlju otačastva mojega, da potrudim se crkvu stvoriti u časno ime njeno.

I prošenje moje ispuni, i ja se potrudih svedušno i svesrdačno objete moje ispuniti, koliko mi bi mogućno. I sazdah hram na mjestu zvanom Cetinje, u slavu i hvalu te Gospođe, Matere Božje, u ime Roždestva njenog.

I manastir pri njoj stvorih za pokoj monasima, koji i Mitropolija Zetska nazvasmo, ako bude ugodno milostivoj Gospođi.

I priložih njenom prečasnom hramu koliko mi bi moguće, u dogovoru sa podružjem mojim i sinovima mojim.

Najprvo priložih podvinograd moj, na dobro, koji sam nasadio trudom mojim, da se daje vina gotova polovina crkvi od svake ljetine.

I još priložih što god su imali Ostojići, Ratko sa bratom i sinovcima, donje dobro, pa Ilijinu zemlju i loze i goru i vodu i svekoliko. A njima dadoh u zamjenu dobrom voljom na Začiru zemlju za zemlju, a lozu za lozu, dub za dub - uvijek u vlasništvo. I još darovah jednu vodenicu moju u Obodu, koja je preme vodenici komske crkve, da bude zamjena. I što je bilo kućne zemlje, to sve rekosmo da su stubovi crkovni. I još priložih strugare sa metohom njihovim, da tu stanuju kmetovi crkovni, koji će raditi crkvi. I tako učinismo za kmetove koji se nasele na crkvene baštine, sve na dobro, da ni jednoga dana gospodskoga ne daju nikome, niti da im na rabotu zapovijeda iko osim crkva svoju rabotu, a oni su crkveni rabotnici. I još da daju crkvi svaka kuća po tri krblje vina i po jedan star pšenice, a drugi star urodice (?). I još priložih planinu našu baštinsku Lovćen, što god je radne zemlje svekoliko, ili da je crkva sama obrađuje ili da je daje na dohodak. I ko god bi na dohodak posijao žito, da daje crkvi četvrtinu i da svaki svoj dohodak žita preda manastiru. I da niko ne sije bez pitanja crkvenih otaca - arhijereja s bratijom. I tako, na taj način priložih dohotke od Gornjeg polja na Cetinju što je god naše među kazivanjima i po biljezima koji su postavljeni - ko sije da daje crkvi četvrtinu na Cetinju - dokle smo mi za sebe držali, davana je trećina dohotka. A za datu zemlju učinismo da se daje crkvi četvrtina, da je svaki sam donosi u manastir. Još priložih jednu vodenicu gornju, na Vrelima. I još priložih stup zemlje gornjem dobru kojim se založio Đorđe Mrkišić za 40 perpera na zalogu. Ako li je uzmogne otkupiti Đorđe za sebe, ali za drugoga nikoga, da da crkvi 40 perpera, a zemlju da uzme za sebe. Ako li bi htio da je crkvi da je otkupi a drugom da je proda - da ne mogu da je prodaju.

I još priložih drugi stup zemlje na Jablanu koji mi založiše Ostoja Radosaljić i Đorđe Mrkšić za 80 perpera. Ako li bi je mogli otkupiti sami za sebe, a ni za koga drugoga, da daju crkvi 80 perpera, a zemlju da uzmu za sebe. Ako li bi htjeli da je crkvi otkupe, a drugome da je prodaju - da ne mogu da je prodaju. I ova oba stupa zemlje, koje su kod mene založili, i ja im dao gotove dinare moje, poznato je svim Cetinjanima i svim kmetovima dobrskim. I još priložih od carine kotorske 30 perpera da se daju crkvi svake godine na Roždestvo Prečiste. I još priložih od Dubrave koju posjekosmo na Cetinju kako ide put od Cetinja k Vrtijeljci, desnu stranu od Đinova brda do naše međe, da niko ništa ne smije taći osim crkve. I još priložih drva naša zakonita koja o Roždestvu Hristovu donose Vreljani i Ugnjani: svaka kuća po 80 bremena (sic!), i to uvijek da predaju manastiru. Još priložih na Cetinju komad zemlje pred crkvom, od potoka u ponor i do puta koji ide ka dvoru, neka je crkvi za ćipur (za porotu?, ćipur-gradina - prev.). I ovo što smo priložili Svetome časnome hramu Prečiste, nijesmo to kome silom zamijenili ni oduzeli što nijesam ja kome dao ili roditelji moji. I još što je imala mala crkva komska i Gorica, koje su obje sagradili naši roditelji u ime Prečiste. I kako su zapustjeli sudom Božjim, i to i svekoliko priložismo ovome časnome hramu presvete Vladičice naše na Cetinju - ili su kmetovi, ili zemlja ili vinogradi, ili vodenice, ili dohoci od carine ili od soli ili od ribe. A ova crkva da čuva sjećanje na ktitore kad im ishodni dan. I da ima dva ili četiri kaluđera koji će držati službu Božju u Prečistoj. Ako li bi se kad Gospod Bog umilostivio, i Prečista Njegova Mati, da se one crkve opet naslijede i obnove u smirenju kako je i prije bilo, da je crkva slobodna da svaka svoje uzme. A oci arhijereji ove crkve, ili ko bude stariji, da svime time ovladaju i daju sve pod zapovijest ovoj crkvi. I još učinismo sa najsvetijim ocima arhijerejima, s preosveštenim Mitropolitom Zetskim, kir Visarionom, i sa Episkopom kir Vavilom, i sa bratijom cijelom: da bude ovdje u manastiru Prečiste opštežitije, imali malo ili mnogo, i da nijedan brat nije voljan sebi ništa prisvajati ili u svojoj ćeliji držati osim zajedničkog, kako svuda gdje su opštežitija pri manastirima zakon nalaže. Ko se usudi da razruši opštežitije i postane prestupnik zakona opštežitija po svojoj volji, da ga skruši Majka Božja i dušom i tijelom! I da primi pedepsiju i izgon iz manastira kao Božji prestupnik i zlobnik. Time ti se molim, Mati Prečista Vladičice Bogorodice, i nadam se u tvorca Boga mojega da će za vjekove biti sačuvana tajna riječju neizrečena. Primi ovaj mali moj prinos u dar kao sina svojeg, i Bog naš dva novčića one uboge udovice. I pokri me krovom milosrđa tvojega i budi mi pomoćnica u danima strašnog suda. I po sada neka izvoli gospodovati zemljom ovom ili sin moji ili unuk, ili drugi kogod od drugoga plemena i drugoga jezika koji bude određen Sudom Božjim. Toga srdačno i smjerno molimo i zaklinjemo da naši više naznačeni prilozi budu poštovani neizmijenjeno i stalno, na vjek vjekov ovom časnom hramu Preslavne Matere Boga našega. A ja sam Božjim crkvama ništa ne uzeh, ni porekoh, nego čak koliko uzmogoh - priložih i to potvrdih. Ako li se drzne zlobe sijač i naš suparnik đavo nešto oduzeti ili poreći od onoga što smo napisali, neka takvi bude proklet od krepke desnice Vladike Velikoga našega Tvorca neba i zemlje! I sile časnog i životvornog krsta! I od apostola vrhovnih, i od tajni svetih otaca poniklih. I od svih svetih od vijeka Bogu ugodnih. I da su podobni Judi izdajniku. I narečene uzmi i razapni, krv njihova da se prolije na nas i na čeda naša, i Prečista Mati Božja suparnica da mu bude na strašnom nelicemjernom sudu!

U ljeto 1485. pisa se, mjeseca januara, 4. dana, na Rijeci. Toga radi i potpisujemo i pečat naš obični postavljamo na znanje svima.

Ivanov potpis na diplomi (od kože) sav je u jedan red smješten, Ja sam i njega ko i sve ostalo iz te diplome doslovno prepisao, kako bi svako vidio svu starinu njenu, da o njoj može slobodno razmišljati i odatle štogod bolje i vjernije zaključiti pocrpsti.

Tako i dvor svoj na Cetinju sagradi, i jedno utvrđenje kod rijeke koja se tada zvaše Obod, a poslije je prozvaše Crnojevića rijekom, koja izvire iz Crne Gore, iz predjela Riječke, po istoj rijeci tako nazvane nahije. Ona teče između crnogorskih gora i ulazi u Skadarsko blato, po kojemu lađe iz turske zemlje i danas dolaze, i uz tu rijeku do pod Obodnik (po prilici se zvao Ivanov grad) na crnogorski pazar izlaze.

On je bio prinuđen da izgradi i drugu tvrđavu na jednoj skoro nepristupačnoj gori, zvanoj Soko, gdje se i danas vide zidovi od crkve i gradića, koji se po njegovom imenu naziva Ivanov grad. Tu se nalazi jedna velika pećina, koja u sebi uvijek ima dosta za piće prelijepe vode.

Iza toga pođe da obnovi i utvrdi od barskog kraja do Hercegovine svoje granice, o kojima se ovdje i njegov Rusovulj (hrisovulja - prev.) prilaže:

"Milošću božjom priluči se prići meni gospodinu Ivanu Černojeviću na mjesto Cernicu (Crmnicu - prev.) sa vlastelom mojom, i to: Tomom, zetskim vojvodom, koji je bio sa mnom, a od našeg dvora Đurđ vojevoda, i Vuk vojevoda, gefalija Nikola, a od pridvoraca mojih Lazar i Stefan. I potražih granice svetoga Nikole Vranjinskoga i obretoh sve po imenu nepomjerne, kako pišu hrisovulje Svetih srpskih careva, koji su gdje što zapisali i priložili tome svetome hramu. Ja vidjeh i potvrdih, i još od mojih metoha i baština i ja svetome Nikoli priložih, molebno prizivajući svetoga Gospodina ugodnika da mi pomaže i zastupa me. I odatle se podigoh i postavih granice zemlje moje. Prvo postavih granicu na vrhu Sutormana (planina izviše Cernice), drugu na mjestu koja se zove Tri roga^[3]. Odatle kamivalom na Trojicu koje se zvaše Brčelo. Treća granica - odatle takođe kamivalom, sve vrhom u drugu Trojicu, gdje je četvrta granica. Odatle kamivalom golim vrhom više Eve na Sniježnicu, granica je peta. Odatle ide povrh kule više Irtvičke prodoli granica šesta. Odatle granica kamivalom i golim vrhom pod Koriz, a uvrh Lastvica granica je sedma. Odatle ide stranom u Gorici krst, gdje je granica osma. Odatle ide u rijeku, u Tri vrela, gdje je granica deveta. Odatle u more, od mora na svetoga Tomu. Odatle putem kroz Babin vir a odatle u sred polja Budvanskoga, gdje je krst. To je granica deseta. Odatle ide stranom na vodu koja se zvaše Topliš. To je granica jedanaesta. Od Topliša ide na vrh brda Kostanice. Odatle na jaz je granica dvanaesta, a odatle ide sve pored mora, gdje je na kraju kod mjesta Bigova granica trinaesta. Odatle ide pokraj sela Lješević, na naša stara solila pravcem pored mora, gdje je na solani granica četrnaesta. Odatle ide na brda granica petnaesta, a odatle pod crkvu koja se zove Sveta Trojica, u čijim zidovima je granica šesnaesta. Od crkve ide u Mokru ploču, I to je granica sedamnaesta. Od Mokre ploče ide u Šuplji kam i u Brštanovu gredu, niže kašćela, gdje je granica osamnaesta. Odatle sve redom: u Debeli kam, Jazavčevu glavicu i odatle u Šuplju stijenu, odatle u Midinu kamenicu, i oberom u Praskvenu gomilu. Odatle uprav u Crni krš, i oberom. Odatle u Andrijinu ulicu, i uprav u stijenu koja stoji na stijeni od suve crvene paprati, a odatle uprav u donje čelo. Odatle iznad rupice kroz prudove, gdje se sastaje s dijelom Vuka Ivaniše, zatim u glavicu gdje je crkvište, pa u dio Lećevice. Ide putem koji vodi ka izvoru Orahovcu, a odatle u rijeku u dio drugoga meta (posjeda - prev.). Tu se završava. - (Potpisnici - prev.): Ja, Nikolo Jakobović, vlastelin kotorski, koji je poslat od kotorske vlastele gospodinu uzmnožnome Ivanu Černojeviću radi ovih granica, potpisah svojom rukom svjedočanstvo. Mi Vicenco Francešković, koji je tada gospodinu Ivanu poslat od vlastele, potpisujem svojom rukom za vjeru. Mi, Paoman Tripković i Marin Tripenxić i Jakov Grasović, Marin Kuvelica, Živko Jakomović, Kašćelan i Paoman Tripković (Oni su bili svi iz vlastele kotorske). Mi Gašpar kancelijer i mi Stefano Nikoletović od Budve - uzmnožnome gospodinu Ivanu - svi višepomenuti tuda s njim idući potpisujemo svojim rukama da smo granice postavili i utvrdili - da ako bi se naš ili gospodina Ivana našao koji čovjek i pomjerio koju od ovih granica - da ga pravda na smrt osudi. Pisma ostavismo u dvije kancelarije: jedno gospodin Ivan u njegovoj kancelariji na Cetinju, a drugo mi vlastela kotorska u našoj kancelariji u Kotoru. Pisah ja Nikola Grek, bivši logofed gospodina Ivana, ljeta 1482 (sic!).

Da je poznato koja je bila zemlja Piperovića, a gospodin Ivan dade crkvi: zemlju Jablano i sa Uzglavljem, i zemlju Spasov krst, i zemlju pod vinogradom, i zemlju podbrućsku do pod Milanovića kućom, i zemlju uvlačku na vrhu Carine, i što je bilo vinograda Piperovića. I gore i dubrave: sav dio što je bilo Piperovića, u Mekavcu. To sve gospodin Ivan dade crkvi. Da se zna gdje je bila granica sa gospodarima Černojevićima, sinovima gospodina Ivana - sa gospodarom Georgijem i gospodarom Stefanom, i proč. i proč."

U vrijeme ovoga Ivana Crnojevića kotorska vlastela, budući da se zbog pada Srpskog carstva predadoše Mlečićima - otrovaše posredstvom nekog Kotoranina, Druška po imenu, sedamdeset i dva kaluđera s njihovim arhiepiskopom u manastiru arhistratiga Mihaila, na dno Soliockoga ili Grbaljskog polja, kako bi žitelje istočnog vjeroispovijedanja u primorskim selima, lišene svojih duhovnika pastira, lakše i brže mogli obratiti na zapadno vjeroispovijedanje. I tako taj manastir, koji izgradi sveti Stefan Prvovjenčani, kralj srpski, ostade pust i od njega se danas jedva vidi koja zidina.^[4]

Utrošivši sve snage svoje na utvrđivanje svoje vladavine i na obezbjeđivanje maloga ostatka naroda srpskoga u nepodložnosti pod tuđu a osobito pod tursku vlast i jaram, Ivan umrije u svojoj otadžbini i u svojoj slobodi na Cetinju, gdje bi sahranjen uz tek sazidanu crkvu, a na svoje mjesto ostavi starijega sina svoga Georgija u istoj zemlji i u nezavisnosti.

Naslijedivši vladavinu svog oca, Georgij Ivanov Černojević naslijedio je i njegovu brigu o vazdašnjem utvrđivanju svojih granica i čuvanju svoje nezavisnosti i slobode. Kao blagorazumnu je takođe shvatio odluku svog oca da se izvan svojih granica prema turskoj sili nipošto ne pomalja, nego da vodi brigu o sebi, i da je uvijek spreman da brani svoje gore do krajnosti, pa je tako učinio, i tako bi se držao cijelo vrijeme svog života i tako prema sebi izazvao tursku indiferentnost - da ga ne bi ni tražili ni uznemiravali. Ali, mlađi mu brat Staniša (kršten kao Stefan), ponadavši se da može od sultana povratiti svu očevinu pod svoju ruku, a da mu se pri tome preda i obeća mu harač plaćati, kao što je tada učinio i Stefan Visoki, Lazarev sin u Kruševcu - digne se sa nekoliko Crnogoraca, pođe u Skadar i preda se carevom namjesniku, koji ga, po njegovoj želji, primi laskavo, i opremi ga svojemu caru u Carigrad. I car Stanišu lijepo i rado primi, sasluša njegovu molbu, odobri je i dade mu svekoliku Zetu, sa istim pravima i u nasljeđe kako je bilo od iskona, ali - da se poturči. Ne hoteći ili ne smijući da se odrekne takve milosti silnoga cara, Staniša primi različite darove i očinstvo i poturči se sa svim Crnogorcima (koji su takođe mnogi bili darovani) što bjehu s njim iz domovine krenuli. Tada se on sa svojom družinom vrati iz Carigrada u Crnu Goru. Ali ga počne savjest mučiti što je promijenio vjeru, te se pokrsti i uze monaški čin, u kojemu je i umro. A isturčeni Crnogorci koji su putovali sa njim, došavši bogati natrag, svak svojoj braći ode i kući da žive kao i ranije, ali u turskom zakonu (vjeri - prev.), koji im se toliko bio omilio da su u njemu ne samo živjeli i pomrli, nego su ga i djeci svojoj ostavili i nametnuli, i mnoge crnogorske domove time otrovali i primamljivali. Tako oni samovoljom i kratkoumljem svojim i rajsko drvo sopstvene slobode svojom rukom bjehu uložili da podsijecaju, tako da se za dlaku i ne posiječe, jer se poturice vremenom u nesrećnoj Crnoj Gori umnožiše i počeše da nadjačavaju domorodne i hristoljubive starosjedioce, kako će se iz narednog kazivanja vidjeti.

Pjesma o Ivanbegu Crnojeviću i njegovim sinovima

izvedena iz "GRLICE CRNOGORSKE" za godinu 1835.

Sve za slavu Boga velikoga
A u zdravlje cara rusinskoga
I našega vladike svetoga,
Amin Bože, vazda te molimo,
A po tome braćo i družino-
Ako znadoh da vi pjesmu kažem.
Piju vino mladi Crnogorci
Pred Kotorom, gradom latinskijem,
Među njima Crnojević Ivo
No kada se ponapiše vina
I junačka zbora nazboriše,
U to dođe soko, tica siva,
Baš pred Kotor đe pijahu vino,
Te se savi soko do pazara
Kad viđeše njega Crnogorci,
Poskočiše na noge lagane,
Na šarke se puške opirahu,
Te s pušakah put sokola skaču-
Tko će njega prvi ufatiti
No kad viđe soko, tica siva
E se grabe mladi Crnogorci
Ko će priđe njega ufatiti,
Prepade se, bi mu i nevolja-
Da mu zlatna ne poskubu perja,
Te se diže opet u oblake
I nadvisi grad od Kotora.
Kad to viđe Crnojević Ivo,
Uboja se, čudit' mu se nije,
Da mu soko ne doskoči sivi
I u tuđe jato ne odleti,
Pa razagna braću Crnogorce,
A raširi s plećah kabanicu,
I poziva sivoga sokola.
Soko mu se savi na pazaru
I pade mu na rame lijevo,
Te mu knjigu ispod krila dava.
Al' ga pita Crnojević Ivo:
"Moj sokole, crni glasonoša!
Da nijesi od Stambola grada,
Od Stambola od Otmanovića?
Vidije li Stanišu mojega
I uz njega braću Crnogorce,
Što su caru na vjeru otišli?
Je l' ih care divno dočekao
I lijepim darom darivao?
Hoće l' k nama brzo došetati?"
Tica krikom Ivu odgovara:
"Ja sam juče od kleta Stambola!
Noćila sam noćas na Cetinju,
Na Cetinju, na dvoru tvojemu,
Kod Đorđija, kod tvojega sina
Kazaše mi da si pred Kotorom,
Zato sam ti jutros doranila,
I tanku ti knjigu donijela
Od Staniše, od sina tvojega."
No mu veli Crnojević Ivo:
"A Boga ti, soko tica siva!
Što mi kažeš za Stanišu moga?
Soko njemu opet odgovara:
"Pred carom ti izide Staniša,
Car iz prve zamoli Stanišu:
Poturči se Crnojević Stanko!
A ja ću te pašom učiniti,
Pašaluk ti Skenderiju dati."
Al' Staniša caru odgovori:
"Ne bih ti se, care, poturčio,
Niti mojom vjerom prevrnuo,
Da mi dadeš tvojega prestola,
Da mi dadeš dvanaest prestola,
Da mi dadeš dvanaest repovah,
Navezene dragijem kamenjem,
Koje nosiš okolo turbana."
Car Staniši opet reče tvome:
"Čuj me dobro, Crnojević Stanko!
Al' ćeš tvojom vjerom prevrnuti,
Ali nećeš glave iznijeti,
S nijednijem bratom Crnogorcem,
Iz mojega bijela Stambola!"
Stanko ti se tad na muku nađe,
Bolje život i pašaluk turski,
Nego sablju i crna dželata.
Poturči se tvoj Staniša, Ivo!
Sultan ga je pašom učinio,
Darovao mu zemlju Skenderiju
I svu tvoju do mora državu."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Smrtno pade glavom na pazaru,
Te proklinje Otmanović cara.
"Avaj, care, ranah dopanuo!
Živoga te Srbi rasparali!
Bud li si mi poturčio sina,
Jer mu dade na pašaluk kleti!
Moje zemlje i moje države?
Jer mi đecu pokla, nečoeče?"
Kad viđeše braća Crnogorci,
Dofatiše Crnojević Iva,
Pa ga vode polju na Cetinju.
Za tim vr'jeme malo postojalo,
Vr'jeme malo za sedam godinah,
Dok car uze Bagdat u kraj mora.
Na Bagdat je i Stanko hodio,
I trideset bratah izgubio,
A kada se natrag povratio,
Tada pođe izić' pred sultana,
Pa sultanu progovara Stanko:
"Sultan care, mili gospodare!
Znaš li, care, što si obećao
Kada si me vjerom oskvrnio?
Sad ispuni, vrijeme je došlo,
Ja li ću se opet pokrstiti
I katil se tebe učiniti
Ka' što ti je Musa u Primorje,
Ja l' kraljević u Prilepa grada."
Tada care na noge skočio,
Pa mu dade bijela fermana,
I dade mu braću poturčenu,
I sa braćom vojske nekoliko.
Glas dopade Crnojević Đuru
Na Cetinje, pred bijelom crkvom
(Baš kad baba kopaše Ivana)
Da Staniša ide od Stambola,
Da mu uzme babovu državu
Davno bilo kad s'o tom zborilo,
Misli Đuro zaboravilo se
No kad nove i nesrećne glase
Razumio i u dvor primio,
Trostruke ga suze propadoše,
Pa on odma mloge knjige piše
I šalje ih po svoj Gori Crnoj,
S njima skupi braću Crnogorce,
Pred svijema glas i knjigu čita,
Crnogorce na iskupu pita:
"A što ćemo sada, Crnogorci
Od Staniše i braće ostale
Što su ni se, braćo, poturčili?
Evo na nas idu s' silnom vojskom,
Da nas turče i mukama muče
A da oće s mirom braća doći,
Mi bismo ih, braćo, prifatili,
Kako svoju braću zagrlili
Brat je mio koje vjere bio
Kada bracki čini i postupa,
Ali oni s nama bracki neće,
Već krvnički, po turskom načinu!
No što ćemo, ako Boga znate!
Ja sam brata u knjigu kumio
Da se prođe sile i vojštenja,
A da dođe na mjesto babovo,
Ja ću mu se s mjesta ukloniti,
To sam voli no mu krv popiti,
Al' se neće bez đavola proći!"
Crnogorci svi iz glasa viču
"Kog đavola traži, i naša' ga,
Mi smo vojska tebe, gospodaru1
Čuvaj nama obraz i poštenje,
Da te naše ne raznesu str'jele,
I zeleni ne zdrobe paloši!
Kad to začu Crnojević Đuro,
On pokliče braću Crnogorce,
I otide ravnu Lješkopolju
Tu se dvije vojske sastadoše,
Ubiše se bojem žestokijem
Tu je Đuro Stanka predobio,
Mlogo njemu vojske pogubio,
Zarobio mlade Crnogorce
Što se bjehu poturčili s' Stankom,
Naseli ih na njih otačastvo
Stanko bježi Skadru bijelome,
U nj ne daju skadarska gospoda,
Već ga gone selu u Bušate,
Te mi svoje nagrdi prezime!
Od plemena slavnog Crnovića
Prozva sebe Bušatlijom Stanko!
Po dobiću Đuro knjigu piše,
S knjigom šalje svoje poklisare
Pravo Turskoj u Otmanovića
"Slušaj, care, ne čuli te doma!
Kad si moga brata poturčio,
Ti si moga' više učiniti,
Njemu sreću bolju darovati
Ravnu Bosnu i Hercegovinu,
No si posla' njega na Cetinje,
Na stolicu oca njegovoga
U nju, znadi, Turčin sjest' ne može,
Jer je brane ljuti Crnogorci
Koje no si vjerom prevario!
Kad si njinu braću poturčio,
Sa tijem si vjeru izgubio,
Da je nikad u tebe nemamo
Dokle traješ i Stambola tvoga,
A i oni u Gorici Crnoj.
Posad nikad biti ne možemo
Umirnici niti uvjernici,
Jere vjere nije u nevjere.
Mi smo vjera, a ti si nevjera.
Ako posad bolji ne uzbudeš,
Ubila te Bog i božja vjera!"

Georgij (Đurđ, Đurađ) ne dade se tim lakomislenim postupkom svoga brata pokolebati u svome poduhvatu, niti oslabiti duhom i trudom u korist svoga naroda, već odmah i najbrže dobavi štampariju iz Mletaka, namjesti je kod riječkog Oboda i poče štampati crkvene knjige, i svuda ih po svojoj i po turskoj zemlji narodu i sveštenstvu davati - da ne klonu crkve bez knjiga i da ne oslabi u sveštenstva duh vjere i revnost prema pastvi, kao i da pastva, tako predohranjena, ne mogne padati u iskušenje da je varaju Turci, kako varvari nastojahu ovdje kao svuda drugo. Kao uvjerljiv dokaz da je postojala štamparija u Crnoj Gori i da je radila - ovdje se, evo, daje prepis jednog lista od knjige Osmoglasnik, koja se štapala u toj štampariji, a taj list se čuva ovdje u Biblioteci Cetinjskoga manastira, u kabinetu NjEGOVOG VISOKOPREOSVEŠTENSTVA gospodina mitropolita, koji ga je i našao negdje kod nekog Pješivca iz sela Povija. Mnogi od popova i drugih književnih ljudi ovuda i sada kazuju da postoje i da se nalaze cijele i različite crkvene knjige još u ponekoga u barskoj krami iz te iste štamparije. Ali do sada nije bilo sreće da se nešto više osim toga lista nađe i objavi. A on se ovdje tačno kopiran predstavlja.^[*]

^[*] Napomena: Početno je slovo veleljepno. I prvi red je do riječi Bog, koja je u drugi red prešla, crvenim mastilom štampan. Ime i prezime s riječju Gospodina mi - napisano je crvenim mastilom, a takođe i gore, u trećem redu Gospodin i ime i prezime crveno su štampani.

Tako Đurađ do duboke starosti proživi u Crnoj Gori nepodložan drugoj vlasti osim božjeg straha. Tu je tako mogao i umrijeti, ali budući rad da za života još nešto učini za svoje otačastvo, a protiv zajedničkog hrišćanskog dušmanina, a videći da sam sa svojom sirotinjom ne može tom preosiljenom dušmaninu ništa, a kamoli štogod od izgubljene otadžbine da povrati iz čeljusti stoglave turske aždaje, naumi još jednu žrtvu u korist otadžbine, i to najveću, tj slobode njegovoga naroda učiniti savjet tajni sa mitropolitom Vavilom da on, Đurađ, pođe u Mletke i u Italiju pod izgovorom da tamo do smrti živi, gdje je imao neka svoja dobra i dohotke, i odakle mu je bila žena, ali da na svaki način traži pogodne prilike da pomogne svojoj otadžbini i hrišćanstvu, koji su u varvarski ljuti jaram zapali Razmišljao je: ako ostavi narod i njegovu nezavisnost naizgled bez sebe, kao tijelo bez glave, i bez glavara i zaštitnika - i time oslabi tursku lakomost i pažnju, ili je makar odvrati, ovda će tajno moći narod ostaviti na staranje navedenome mitropolitu, kojega bi za svašta pitali i sljedovali njegovim primjerom. A ako ništa od pomoći ne bude, a ono da se makar zadrži pređašnje stanje. Zbog toga Đurađ sakupi narod, objavi svima da odlazi u Italiju, kako bi kratki ostatak života proveo u tišini i bez glavobolje, a da Crnu Goru Bogu i starome vladici preporučuje. Sve što je imao priloži crkvi, kako bi barem vladika od toga mogao živjeti i u cijeloj mitropoliji zetskoj kao svetinju narodnu slobodu i vjeru čuvati, kao najveći božji amanet Tada se Đurađ sa svima izgrli i oprosti i pređe u Italiju, ali tamo ubrzo umrije ne postigavši nikakvog uspjeha za svoj narod i ne dobivši svoga poroda. A Crna Gora ostade na brigu i pod vladavinom svojih arhijereja, koji su taj skupi amanet jedan drugome u nasljeđe, uz sve veće iskustvo u upravljanju narodom, dodavali, pošto već nemadoše kome drugome iz naroda tu dragocjenost kao važni amanet povjeravati, i prenositi na građansku dobronamjernost i znanje.

CRNA GORA POD VOĐSTVOM VLADIKA
(koji su svi bili od srbskoga roda i jezika)

Poslije odlaska iz Crne Gore gospodara Đurđa u Italiju, sveosvešteni mitropolit gospodin Vavil^[5] ostatak svog života provede na Cetinju spokojno, ne goneći ni one poturčenjake (što su se sa Stanišom poturčili) da obuzdavaju gnjev strašnoga sultana protiv sebe, već ih je čak, laskajući, krijepio duhom - kako ne bi zaboravili ko su i od koga su, nego da svoj narod i otadžbinu i iz te vjere brane od zuluma i da ga zastupaju u svakoj nuždi i sili. I tako on po svojoj dvostrukoj dužnosti uspješno sačuva narod u stanju vjere i slobode u kojemu ga je primio, te bez osobitih političkih događaja i promjena naslijeđenu vlast održa u Crnoj Gori

Sveosvešteni mitropolit gospodin German^[6] sav svoj život provede u istome zvanju i dužnosti spokojno, kao njegov predak, pa se i on bez značajnih događanja u vječnost preseli, a na njegovo mjesto bratija i narod izaberu

sveosveštenog mitropolita gospodina Pavela^[7]. On takođe, kao i njegov predak, bi i prođe bez posebnih poduhvata za opštu narodnu korist, a njega naslijedi

sveosvešteni mitropolit Nikodim^[8], koji takođe proživi kao i njegovi prethodnici, a kad umrije, naslijedi ga

sveosvešteni mitropolit Mardarije^[9]. On se zadrža na položaju neko vrijeme, i umrije kao prethodnik mu, a naslijedi ga

sveosvešteni mitropolit Pahomije^[10], ali se uskoro prestavi iz truležnosti u besplotnost, a na njegovo mjesto stupi

sveosvešteni mitropolit gospodin Rufim^[11]. Ovaj vladika je pravoslavnoj pobožnosti osobitu službu učinio i time ne malo Srbstvo probudio i potkrijepio, jer je povratio u istočno bogoslovlje (Pravoslavlje - prev) Kuče, Bratonožiće i Drekaloviće iz rimske vjere u koju su bili premamljeni od strane arbanaških popova, s kojima se graniče i orođavaju se, ali sada pametnije: po pouci i zakletvi toga istoga vladike uzimaju danas od aih (Albanaca - prev ) žene, a njima svoje ne daju, te je uzaludna muka prapoganima, više nego propagatorima Pošto ovaj vladika umrije, naslijedi ga

sveosvešteni mitropolit gospodin Rufim Drugi^[12]. Postoji predanje da je u vrijeme ovoga mitropolita nekakav silni Senđer-paša s vojskom udario na Boku, došao do Kotora i opkolio ga sa strane Praćišta (ovo je strana iznad Kotora u pravcu Crne Gore) sa svojom čudnovatom (po kazivanju) lubardom, i da je gradu odatle mnogo jada zadao. No, u Kotoru se bješe namjerio neki Čevljanin, pop Dragojević, koji gledajući kako latini gađaju svojim lubardama s grada, ali ne pogađaju, zamoli ih da mu dopuste da on lubardom nacilja. To mu dozvoliše i Bog mu dade sreću da prvim hicem pogodi onaj turski top na Praćištu posred otvora cijevi i zaglavi ga tako da Turcima nije više mogao da služi. Predanje kaže da se zbog toga turska vojska odatle podigla i bez ikakva uspjeha pošla, kao razbijena. Tome popu za taj podvig princip mletački dade zlatnu medalju (kolajnu) i platu do kraja života. Iza Rufima Drugoga došao je

sveosvešteni mitropolit gospodin Vasilije Prvi^[13], koji proživlje tako što se u njegovo vrijeme ne desi ništa što bi trebalo zapamtiti, a poslije njegovog upokojenja naslijedi ga

sveosvešteni mitropolit gospodin Visarion^[14]. U njegovo vrijeme dođe s mora princip mletački da uzima Novi (grad u Boki Kotorskoj) od Turaka, opkoli ga i zauze ga, ali bez pomoći Crnogoraca Bog zna bi li uspio da ga zauzme. Nekakav Topal-paša pođe sa vojskom da odbrani Kastel-Novi, ali ga susretnu Crnogorci iznad Novoga (u Kobiljem dolu) i razbiju ga tako da je jedva ostao živ s manjim dijelom svoje vojske. Zbog toga mletački princip mnogima od Crnogoraca dade kolajne i doživotne plate. Kao što su ranije svjetovni gospodari tako su i crkveni vodili miroljubivu politiku i održavali politički savez sa mletačkom republikom protiv Turaka, ali su sami donosili više koristi Crnoj Gori nego što ih je u tome pomagala Mletačka republika Ne mareći mnogo za savez Mletaka i Crnogoraca, Turci su često i neustrašivo udarali kako na tada bogatu Republiku, tako i na ljutu i krajnje siromašnu Crnu Goru, premda su više ginuli nego što su dobijali. Nastojali su da Boku osvoje silom a Crnu Goru vjerom, ali nijesu uspjeli ni u jednome ni u drugome. Boka im se odbrani uz pomoć Crne Gore i mletačkog principa, a crnogorska siroti&a im se odbrani milošću božjom i svojom mišicom. Sve se ovo jasnije i čistije vidi iz jednog događaja koji se desio za vrijeme ovog vladike malo poslije gore opisanog boja.

U ono vrijeme je politička mudrost Turaka uspješno vodila i oduševljavala njihovu vojnu moć i ratne poduhvate. Nikako nijesu mirovali, a još manje su ih porazi zaustavljali. Čak su ih razdraživali za nove bojeve i ratove. Tada Mletačka republika sklopi mir sa Turcima i svojega vojnog komandanta Zana Grubičića, koji je bio upućen da sa Crnogorcima ratuje protiv Turaka, povuče u Mletačku. Za Crnu Goru niko ništa niti pomenu niti utvrdi, i to zbog slabosti Mletačke i volje Turske, koja je u tajnosti pripremala nove i odlučnije poduhvate protiv Crne Gore i njene sirotinje. Ova se, međutim, nije uklanjala ni priklanjala otomanskoj sili. U svojoj ratničkoj gordosti Turci ne vjerovahu da Crnoj Gori uopšte ništa ne mogu, nego opet digoše vojsku na nju, onu istu s kojom su skoro ratovali protiv Mletačke republike i Crne Gore. Serasker pred vojskom bio je Sulejman-paša Begajlija iz Skadra. Kao vješt Crnoj Gori, a u cilju olakšanja svoga uspjeha, on je upotrebio crnogorske poturice i druge lakomce, koji ga radosno sretoše i prihvatiše, i poslije malog otpora na Vrtijeljci^[15], gdje je poginuo slavni Bajo Pivljanin sa šest drugova, izvedu Sulejmana i svu njegovu vojsku na Cetinje. Tu on digne u lagum Manastir i dvor koji je sazidao Ivan Crnojević, pa se odatle vrati u Skadar. Poslije toga crnogorskog razaranja, a valjda videći da se na taj način Crnogorci ne mogu oslabiti, Latini smisle da učine krajnje svoje pakosti - otruju vladiku Visariona, kako bi ugodili Turcima i svojemu nazovi božanstvu (papi) i ponizili Crnogorce a sebe uzdigli. Ali poslije njegove nagle i nenadne smrti, brže-bolje se nađe da osujeti njihove planove

sveosvešteni Mitropolit gospodin Sava Prvi^[16]. On takođe u svoje vrijeme ništa više ni bolje ne učini, osim što uspješno sačuva ono što je naslijedio, i tako sve ostavi svome nasljedniku, a to je bio
sveosvešteni Mitropolit gospodin Danilo^[17] (po narodnome - vladika Danilo Njeguš). Za njega se ima nešto više kazati, ako ga posmatramo kao čovjeka, kao duhovno lice i kao zavičajca natprosječnog. Ali i to se može reći za njega, koliko je moguće znati, samo na osnovu usmenog kazivanja, kao i za njegove prethodnike, premda je i danas na njegovo mjesto potomak iste kuće koja je i Danila rodila i dvojicu ispred njega. Ali i on, kao preci mu, samo se tu i tamo u priči navodi, pa žalimo što nema pisanih tragova o tim važnim vremenima, ili su se, ako ih je bilo izgubili u tolikim ratnim razaranjima, tako da do njega ništa pisano nije stiglo.

Danilo je rođen u Njegušima (crnogorsko selo ispod Lovćena planine a iznad Kotora) u bratstvu Heračkom ili Herakovićima, koji su se tu naselili poslije zauzeća Herača (Hercegovine) od strane Turaka. Oni su tamo boravili pod planinom koja se zove Njegoš. Ne mogavši trpjeti turski jaram i podnositi varvarski bič, oni pobjegnu u Crnu Goru, i u veliku se pustinju i šumu tada u jedno poljice zavuku i nasele, i to naselje nazovu po imenu svoje planine - Njegoš, ili Njegoš, i Njeguš po današnjemu Predanje kazuje da su se od dva rođena brata - Raiča i Heraka - svi današnji Njeguši namnožili, tj. Raićevići i Herakovići. Kao što je ovaj Danilo, tako su i sve ostale crnogorske vladike bili prirodni Crnogorci, ali iz drugih plemena i bratstava a ne iz ovoga. Nekima od njih su navedena mjesta rođenja, za one za koje se zna, dok za one za koje se porijeklo ne zna ono nije navedeno. Ali nikakve dvoumice nema da su svi bili rođeni Crnogorci, kao što su i vladika Danilo i njegovi nasljednici.

Ovaj vladika Danilo jedino iz pobožnosti ostavi svojevoljno očevu kuću i dođe na Cetinje u Manastir, te se postriže u monaški čin. Njemu je najprije bilo ime Niko (Nikola), a poslije Danilo Ne zna se kada se rodio, ali se 11 januara 1735 godine upokojio u svom Podgoru u Mainama. On nikako nije htio, čak je plakao, da ga biraju za vladiku, ali su ga svenarodnom voljom Crnogorci izabrali i pozdravili ga ognjem iz pušaka. To se dogodilo 1697 godine, a poslije tri godine po opštenarodnoj volji bi poslan u Mađarsku, u Sečuj, gdje je tada boravio srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević, rodom iz Bajica (Crnogorac), te ga je rukopoložio za arhijereja, kako i priložena diploma kazuje:

"Arsenije Čarnojević
Božjom milošću, arhiepiskop pećki i patrijarh svim Srbima i Bugarima, Primorju, Dalmaciji, Travuniji, Vretanijskim ostrvima i ostalima.

Neizrečivim božanskim darom izbavitelja Spasa našega Boga primi sva zemlja istinsku i živonosnu propovijed, a slušanjem onoga koji je nju posijao, ljudi, nalazeći se u tami neznanja, vidješe veliku svjetlost znanja. Od zablude izbavismo se i carstvu nebeskom pridružismo se. Jer od prvobitne Svjetlosti zbog gordosti čovjek ostupi i bi izgnan iz raja. Ponovo, novi čovjek Hristos, svojim ovaploćenjem, Adama na prvobitnu čast uzdiže i čovjeka oboži i svuda ispuni tajnim službama (mistagogijama) a među ljude položi ljubav. Svete hramove ispuni blagodaću i slavom, i tajnama osveti, i hranu rajsku svima ponudi. Jer sve staro prođe i sve postade novo.

Toga radi i naša smjernost sa Saborom sve tačno razumjesmo i nađosmo zakonom Svetih otaca i hrisovuljama darovnicama pravovjernih careva - koje su mitropolije i episkopije pod Svetom velikom crkvom, Preosveštenom arhiepiskopijom pećkom i Patrijaršijom upravljajućom svim Srbima i Bugarima, zapadnim Primorjem i gornjim Podunavljem, i sjevernim stranama.

Božanskim staranjem, tako, sastavismo svečasni i svešteni Sabor u bogospasavanom gradiću koji se zove Sečuj. Na tom saboru su bili, prvo, sveosvećeni mitropolit gospodin Savatije zahumski, mitropolit gospodin Jevtimije budimski, mitropolit gospodin Stefan sremski, bogoljubni episkop gospodin Jevtimije bački, episkop gospodin Isaija jovanopoljski, episkop gospodin Spiridon vršački, episkop gospodin Gerasim zvornički i najprepodobniji arhimandrit gospodin Joakim Đurđevac (iz Đurđevih Stubova); i od drugi strana ne malo kaluđera i vlastele s ostalim klirom i sveštenstvom crkvenim. I svečasni i bogoljubni Sabor sačinismo i u Bogom spasavanu Eparhiju skenderijsku - koja je ostala bez pastira poslije smrti pokojnog vladike Save - božanskim sudom i crkvenom provjerom izabrasmo najčasnijeg jeromonaha svoga Danila, postrižnika cetinjskog; i prizivanjem Svetoga i Životvornog Duha postavismo njega na bogoljubni stepen arhijerejski da primi više imenovanu Eparhiju zvanu Skenderijsku u kojoj su ova mjesta: najprije Crna Gora i pleme Grbalj, Paštrojevići, Krtole, Luštice, i grad Bar, grad Skadar i grad Ulcinj, i grad Podogorica i Žabljak, i pleme Zeta i Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići sa svim varošima, selima i parohijama. Bogu da služi marljivo i stado svoje da čuva sa svakom pažnjom. Da rukopolaže sveštenike, čtece, podđakone i đakone, i da poučava sveštenike, kao i igumane po manastirskim pravilima, a i duhovnim ocima da pruži nauku za spasenje duše; crkve Božje da osvećuje, koje nijesu osvećene, a sve arhijerejske dužnosti da ispunjava po zakonu Božijem i po, pravilu Svetih apostola i po predanju Svetih otaca; da uči narod hrišćanski korisnom spasenju duše, da spase povjerene njemu duše, da spase povjerene njemu duše koliko je moguće sve.

Pa i vi, hristoljubivi sabore, sveštenoinoci (jeromonasi) i sveštenici, vlastelo i svi hrišćani - koji se nalazite u više rečenoj Eparhiji - poslušajte njega i zakonu Božijem povinujte se i poštujte njega na mjesto lika samoga Hrista i u ime naše smjernosti jer k arhijereju čast na samoga Hrista prelazi. I ako se ko nađe naprasan i nepokoran ovom našem pismu (gramati) taj će biti proklet i odstranjen iz Crkve Božije i od zakona hrišćanskoga. I što bude htio po zakonu da blagoslovi - neka je blagoslovljeno; i što bude htio razriješiti - neka je razriješeno; i što bude htio po zakonu svezati - neka je svezano.

I napisa se ova Sinđelija na svako čuvanje i utvrđenje. I dade se blagoljubivom episkopu gospodinu Danilu. U godini od postanka svijeta 7208, a od rođenja Hristovog 1700, mjeseca juna.

Smjerni bogomoljac Arsenije Čarnojević arhiepiskop pećki i patrijarh srpski"^[**]

^[**] Napomena: Svaka zapeta je crvenim mastilom napisana i u prvom redu svako slovo u svakoj riječi takođe je crveno. Pečat je potpuno okrugao, a tri su mu kruga dvostruko jedan drugome, kako mu je i na sredini pečata Voznesenje naslikano, a oko njega napisano - čita se isti potpis, a da li ima još nešto, ne mogu razaznati, mastilo je gotovo izblijedelo. Prvo slovo I u početku diplome osobito je lijepo bojom naslikano.
Ijekavizirani prevod prof. dr Aleksandra Mladenovića u: "Prilozima o Njegošu", Valjevo, 1996. str. 125-127.

Ovaj vladika Danilo se prezivao Petrović, premda mu je ocu bilo ime Stefan, i to je vjerovatno po nekoj starini činio On je prvi počeo razmišljati kako bi se Turci istjerali iz Crne Gore, i nastojao je da to i djelom učini čim se za to steknu uslovi i da Turcima oduzme i otkloni ubjeđenje daje Crna Gora njihova za sva vremena Za to mu dade povod i neki Demir-paša, kojega su bili poslali iz Carigrada s nešto vojske da regrutuje raju i odmetnike u nizam (posluh) dovede caru Prošavši Albaniju, Demir je došao u Podgoricu, okupio Zetu ravnu (područnu), jer je tajno u sebi podozrijevao njihov (Zećana) rajaluk zbog njihove blizine s Crnom Gorom, koja se još nikako nije sasvim pokorila turskom caru, iako je još one svoje poturčenjake trpjela i dopuštala nekim izvanjskim Turcima da se bave trgovinom na Obodskoj rijeci (R Crnojevića - prev) Demir reče Zećanima da pred njega dovedu svojega vladiku sa Cetinja, rekavši mu da ga zove vezir i većil carev na važni razgovor, te ih je tako prevario. Zetski hrišćani Srbi pođu na Cetinje, pozovu Vladiku k veziru, ali on nije htio nikako da ode na taj poziv da ga Zećani ne uzeše na svoj vrat i dušu, i tako Vladika pođe. Čim je vidio Vladiku gdje ide sam k njemu, primi ga lažno lijepo dok s njim ne porazgovara i uvidi kakvoga je duha i srca, a očima je imao od njega šta da vidi, jer je bio najviši i najprikladniji čovjek, uz to i drzak i neustrašiv. Ove osobine su, i bez napregnutog razgovora, dovoljne bile da podignu jarost i pakost varvara protivu sebe, te odmah naredi da se Vladika uhapsi i stavi u sindžire i tomruke (drvena naprava za okivanje ljudi " prev.), pa sjutradan mu uprti stržev kolac (kolac od crnog duba) na rame i povede ga pješke do Spuža da izabere sam mjesto na kojemu će ga na kolac nabiti Istog dana ga vrati u Podgoricu. I tako, priča se, nekoliko puta gaje vodio tamo i ovamo za nekoliko dana, a noću bi ga vješao ispod pazuha, te bi mu tako visio po svu noć u visini čovjeka, valjda da ga tom mukom i strahom prinudi da se poturči i da svu Crnu Goru svojim primjerom prinudi na turčenje Ali Danila Bog Spasitelj toliko ojača da je bio odlučio i da sve muke izdrži i da tako umre i varvaru ne učini volju. Nekakav zetski pop Božo Popović (Lješkopoljac), od svih zbog pobožnosti poštovan uspijevao je da samo sam tajno i uz podmićivanje k Danilu ulazi, te mu je ponešto hrane donosio i držao ga na svojim ramenima dok bi što viseći pojeo i odmorio ruke i pazuva od onoga na šta je bio obješen Sva se Zeta užasnula zbog takvog postupanja s njenim Vladikom, i odlučiše da svi jednoglasno mole vezire da im ga pokloni i za blago oslobodi. Demir u početku nikako ne htjede da im izađe u susret, ali oni ponavljahu svoju molbu, a Danilo, istrajavajući u trpljenju, nadvlada varvarsko bezakonje, te im vezir za njega šest stotina cekina zatraži. Oni mu obećaju da će skupiti taj novac, ali ga zamoliše da Vladiku više ne meće na muke, pa neka ga makar u hapsu drži dok donesu otkup, i vezir im toj molbi izađe u susret Tada Danilo javi svojoj braći da mu pošalju otkup. Oni sastaviše trista cekina od svoga imuća ali im nedostajaše još toliko. Zato pođu na Toplu (manastir kod Novoga u Boki), gdje je mitropolit hercegovački gospodin Savatije još stolovao, te im on pozajmi drugih trista cekina, koje oni ponesu te ga iskupe i povrate kući, a Demir-paša odatle ode dalje za svojim poslom Sada već vladika Danilo, iste godine, tajno nagovori vojvodu cetinjskoga i ostale pouzdane Crnogorce da njegovu raniju zamisao sprovedu u djelo. Tako oni na sami Badnji dan uveče svud po Crnoj Gori udare na Turke, srećno ih istrijebe, neke posjekavši, druge prognavši, a neke mlađe pokrstivši Eto tako se, i tada, sva Crna Gora sa svijem očisti i oslobodi od Turaka, koji su je bili počeli svojim množenjem prevladavati Za ovo djelo postoji i narodna pjesma, koja je dostojna da se i ovdje doda, neka dokrasi povijest i da ko hoće vidi kako duh prirodnoga pjesmotvorstva to sve odslikava na svoj način:

Sabor čini hapi-pope Jove^[18]
Na sabor je Zetu okupio,
Pa pošto je Zetu okupio,
Ovako je pope besjedio:
"O Zećani, jadna braćo draga!
Šta hoćemo od života svoga?
Ne imamo crkve ni zakona.
No pogibe Lazar na Kosovo,
A kletizi priskočiše Turci,
Razvališe crkve i oltare,
Ogradiše sve turske munare.
No ja velim, moja braćo draga:
Okupimo mi malo peškeša,
Da idemo Skadru krvavome,
Da molimo pašu zločestoga
Da nam dade tursku bujruntiju
Da bi malo crkve ogradili
Da bi svoju vjeru pridržali."
Sve Zećani kabul učiniše,
I za pašu peškeš pripraviše.
Prvo pošli Skadru bijelome,
Te pred pašom žalbu učiniše.
A pošto je paša razumio,
Peškeš prima, bujruntiju piše,
Da bi malo crkve ogradili,
Da zakone svoje pridržaju.
Pa otle se natrag povratiše,
Dozivaše kamene majstore,
Oni malo crkve ogradiše.
I kamene platiše majstore,
Na svoje ih dome otpraviše,
Ma govori Hadži-pope Jove:
"O Zećani, moja braćo draga!
Evo b'jelu ogradismo crkvu,
Što je fajde đe je ograđena,
Ona nije bolja no pećina,
Teke nije osveštena crkva.
Neg, da opet peškeše kupimo,
da idemo Skadru na Bojanu,
U našega paše opakoga,
Da bismo ga kako umolili
E ja bi ni hatar učinio,
E ja bi ni kako učinio,
E ja bi ni kako dopuštio
Da idemo maloj Crnoj Gori,
Na Cetinje vladici Danilu,
A da bismo njega umolili,
Da bi doša, da ni svešta crkvu.
Svi Zećani na to pristadoše,
te za pašu peškeš okupiše,
Pak se diže Hadži-pope Jove,
S sobom uze tri-četiri druga,
Pođe opet Skadru prokletome.
Tu pred pašu oni izlazahu,
Pred njim plaču i mole se ljuto.
Peškeš prima, bujruntiju piše,
Bujruntiju tako napravljaše,
U nju dobro pozdravlja vladiku:
Čuj vladiko, crni kaluđere!
Ja ti paša tvrdu vjeru dajem,
Dođ, vladiko, Zeti zemlji ravnoj
Da u Zetu sveštaš crkvu malu.
Evo ti je dajem na poklone
Zetu ravnu i Brda ostala,
Da im činiš crkovne načine,
Da im daju što se pogodite.
Otolen se natrag povratiše
I dođoše zdravo na dvorove,
Zećanima pravo kaževahu,
Pa uzeše tanahnu đemiju,
Te iđahu Blatom širokijem,
Dok dođoše na Rijeku malu,
A s rijeke na Cetinje ravno,
Na Cetinje vladici Danilu,
Te mu desnu poljubili ruku,
Na ruke mu bujruntiju daju.
Kad je viđe vladika Danilo,
Ovako im besjedi Vladika:
"Pope Jove, jadovna ti majka!
Nije vjera tvrda u Omera,
Ma ću poći da neću ni doći,
Radi vjere i zakona svoga
Dok ujutro zorica osvane."
On je svoje sluge dozivao,
Ovako je njima besjedio:
"Haz, rte mi dobra konja moga!
E ću hodit, put Rijeke male,
A s Rijeke Zeti zemlji ravnoj,
Bog da znade hoću l'igda doći."
Sluge su mu konja opremile.
Otale je put Rijeke poš'o,
A s Rijeke Zeti zemlji ravnoj,
U popa je konak učinio.
Sjutradan se Zeta okupila,
Zeta ravna i Brda ostala
I gizdava varoš Podgorica,
Svak da gleda vladiku svojega.
Vladika im osveštaje crkvu,
Al' ev', pobre, žalostivi glasi!
Kleti Turci ufatiše njega,
Svezaše mu ruke naopako,
Pa ga vode varoš Podgorici.
Tu mu ruke malo popuštaju,
U ruke mu stržev kolac daju,
Na koji ga misle udariti.
To kad viđe Zeta zemlja ravna,
Zeta ravna i Brda ostala, -
I gizdava varoš Podgorica,
Zaplaka se malo i veliko,
Pašu mole i kume ga ljuto:
"Nemoj, pašo, za Boga jednoga!
Nemoj, pašo, izgubit' vladiku!
Nemoj Zetu zemlju otrovati,
E ti nigda ništa rodit' neće,
A suviše, izgubićeš vjeru.
No hodi ga vrzi na otkupe,
Uzmi blaga koliko ti drago".
Pošto seje psetu dosadilo
Evo ga je vrga' na otkupe,
Tri hiljade žutoga dukata.
Dvije daje vladika Danilo,
Onu treću Zeta zemlja ravna.
A kad viđe vladika Danile,
E ga stavi pašče na otkupe,
On napravi list knjige bijele,
Pa je šilje maloj Gori Crnoj,
Crnogorcim', svojoj braći dragoj:
"Otkup'te me, ne držite ovđe,
Prodajite krste i kandile
I putire od suhoga zlata,
Sve crkovno dajte za me blago,
A da bi me samo izbavili
Iz nevolje, iz turskog sindžira"
To kad čuše braća Crnogorci,
Odmaha su blago sastavili,
Š`njime idu na Rijeku malu,
Tu nađoše vladiku Danila,
Sastaše se tuna sa Turcima,
Blago daše, vladiku primiše,
Vratiše se zdravo na Cetinje.
Tu vladika divno dočekuje u
Manastir braću Crnogorce,
Pak ovako zbore Crnogorci:
"Blago nama, naše sunce jarko!
Kada ni te sreća iznijela,
Kako ćasmo živjeti bez tebe?"
Te vladika njima odgovara:
"Kami vije blago, Crnogorci!
Jedan vama, a devet su mene,
Tek se kleti umložiše Turci.
Laćajte se, ne uzdajte s' u me
Ako mene poslušat nećete,
Ja vi danas tvrdu vjeru dajem,
Već me ovdje vidjeti nećete".
Svi mu oni tvrdu vjeru daju
Da će oni poslušat' vladiku
"No ni kaži, mili gospodaru!
Kako bismo sada učinili?"
"Ja ću vama kazat', braćo draga'
Evo su se umložili Turci,
A u našoj maloj Gori Crnoj,
Nekoliko biti neće doba,
A ludu će vašu turčit' đecu,
Đe gledate vašijem očima,
Da im ništa pomoći nećete.
Nego jadna braćo Crnogorci
Među sobom vjeru ufatite
Za slobodu krvcu prolijevat'
Za slobodu i za vjeru našu,
Da s' branimo od nevjere turske
Pokoljimo Crnom Gorom Turke
Koji su se međ' nas uselili
Na sramotu i na prijevaru,
Branimo se, ne izdajimo se,
I Bog će ni pomoć akobogda.
Ja ne žalim de^[19] ću poginuti
Radi vjere i zakona svoga!"
Crnogorci vjeru njemu daju,
Vjeru daju i daju bjelegu,
Bjelega je Mratinjske poklade,
Tade s Turcim' da zametnu kavgu.
Malo prođe a poklade došle,
Ne bi kavge ni svađe nikakve.
To kad vidje vladika Danilo,
Poboja se da ga prevariše,
Tere svoju slugu dozivaše,
Odasla ga k vojvodi Batriću:
"Dođ', Batriću, s braćom tvojom dragom
E imamo nešto razgovora!"
Batrić zove Marka i Miloša,
I Tomaša i brata Ivana,
Svi pet poše^[20] k vladici Danilu
Lijepo ih bane dočekiva,
Pak im bane poučenja daje.
"Što su naši stari učinjeli,
I slobodu kako su čuvali,
Dok pogibe Lazar u Kosovo!
No kaž'te mi, o Martinovići-
Kamo vaše vjere i aman'ti?
A koje ste sa mnom ogradili,
Do pokladah kletvu učinili,
Do pokladah zametnuti kavgu
Ev' poklade, ne bi drugog glasa,
Jao, lele, do žalosna glasa!"
Tade skoči vojvoda Batriću,
Te mu desnu poljubio ruku,
A ovako njemu besjedio:
"Ču li mene, mio gospodare!
Ja se bojim i strah meje ljuto
Jere te me izdat' Crnogorci,
Ja bih davno zametnuo kavgu.
No pet brata što smo od Martina
Svi imamo našu djecu malu,
A i naše stare roditelje,
Mili su ni k'o caru carevi,
Hote ni ih poturčit, zanago.
Pa te molim, dragi gospodaru,
Nađ' im mjesto, pa ne žali naske".
Vladika im za to odgovara:
"Slušaj mene, vojevoda Batro!
Crnogorci ako te izdadu,
Bi te oni de i moja glava".
Na to su se oni razdvojili,
Među sobom savjet učinjeli,
Malo prođe, Badnje veče dođe,
Stadoše se braća na večeru,
Naložiše blažene palice,
Badnjakove pak i badnjačice,
I uždiše voštanu svijeću,
Pak se milu Bogu pomoliše,
Velikome Ristovu Roždestvu,
Da im vazda bude u pomoći.
Još donose jednu čašu vina,
Napijaju svi u slavu Božu,
I u slavu Rista Spasitelja,
Tad sjedoše i povečeraše.
Pošto braća slatko večerala,
Ovako im vojvoda zborio
"Sad na noge, moja braćo draga!
Prifatite svijetlo oružje,
Da idemo đe smo uglavili".
Prifatiše svijetlo oružje,
Na Inogor, malo polje doše,
Na bijelu kulu Mustafića.
Tu bijahu pet Turakah bratah,
Pet Alijćah, sedam Mustafićah,
Njih poklaše i trideset š njima,
Pa otole braća Martinići
Zdravo pošli na Jabuku selo,
Nešto Turak' i tu izgubili.
Al' im viču dvoje djece tursko,
Oni viču da te s' pokrstiti,
Ne šćeše ih braća izgubiti,
No ih vode vladici Danilu,
Vladika ih oba pokrstio.
Još otole s' braća podignula,
Na Dubovik selo odlazila,
I tu neke pogubili Turke,
I tu vika jedno d'jete ludo
Da se hoće pokrstit', zanago,
Tako su mu život oprostili,
No i njega vladici poveli.
On ga krsti ka' no i ostale.
To sve bilo dok ogrija sunce,
Ter osvanu Roždestvo Ristovo,
Pak se braća nazad povratila,
I niz polje, niz Cetinje ravno
Šenluk čineć i veselje drago
Glas dopade vladiku Danila,
Donese ga jedno momče mlado:
"Muštuluk ti, dragi gospodare!
Pogiboše inogorski Turci!
A ostalim ni strva se ne zna!"
Kad je bane glasa razumio,
Sam sobom je bane besjedio
"Mili Bože, na svemu ti hvala!
Baš veselja što žuđeh odavna"
U riječi u kojoj se nađe,
On e svoje sluge sazivao,
Žežijahu kratašne maškule,
Ter činjahu radost i veselje,
A 'vo idu pet Martinovićah
I š njima je Borilović Vuče,
Krvavijeh do ramenah rukah.
Od veselja pak ih sreta bane,
Ušetao u bijele crkve,
Te odstoji božu leturđiju,
Pa izide iz bijele crkve,
Daje njima piva i jestiva,
Lijepo ih bane dočekiva,
Još ih ljepše darom darivaše:
Batru daje konja ispod sebe,
A Ivanu dvije puške male,
Daje Marku sablju na pojasu,
I Tomašu zlatnu perjanicu,
A Milošu tanku talijanku-
Brešku pušku sitnoga džefera,
Pak dariva Borilović Vuka,
I njem' daje dvije puške male-
Samokrese po od četir' grla,
A među njih merdžanli-handžara,
Nek' dušmane sve kolje i para,
Nek' ih bije da ih nigđe nije,
Ka' mu braća, družina uzdana
To sve bilo kad se i činilo,
Pokojnijem' duševno spasenje!
A živijem zdravje i poštenje

Kad se tako s pomoći Božjom Crna Gora očisti od peksijanske vjere i oslobodi opasnosti od nje, vladika Danilo preduze te ogradi opet crkvu i manastir na Cetinju, što su ih Turci nedavno pred njegov dolazak bili razorili i spalili. Počne i s Mlečićima ozbiljnije da postupa, ne dajući im ni da se pojave i da ozlobljuju Crnu Goru. Ali im se svuda prijateljski odazivao. Čuvao se njihove tajne pakosti i politike a cijenio njihovo prema njemu javno uvažavanje. Riječju, bio je dobar i koristan susjed Republici, ali susjed nezavisan od nje. Imajući svoju pravicu i Otadžbinu, uzdigao ih je bogomdanošću do potpune slobode svoje vjere, zakona i pravde. On je isti zbježištu nesrećnika dao oblik državice, a samobeznamjernom ratoljupcu dao je ime Patriota, Zavičajca, i upoznao ih je među sobom, obnovio im ljubav i slogu i njihovu vezu duha utvrdio je tako da se i do danas tako drže - svi zajedno, složno, bez drugoga podložja i straha osim od svojega dobra ili zla djela.

U vrijeme ovoga vladike u Rusiji je živio i carovao sverusijski car PETAR PRVI i VELIKI, koji se, ukrašavajući i uređujući svoju otadžbinu, bio ovdje upustio i u rat s Portom otomanskom Ali budući da nije imao dovoljno snage, tražio je svuda po turskoj imperiji da pridobije i probudi hrišćane, sebi i svom narodu jednokrvne, da mu pomognu diverzijama protiv zajedničkog neprijatelja, a ovi su se nadali da će i sebe osloboditi i podići svoj ugled koji im je varvar bio preoteo nasiljem i ujarmio ih. Pri tome caru nalazio se u službi tada kao general i jedan Srbin, po imenu grof Sava Vladislavić, rodom iz Popova (u Hercegovini). Imao je čast da bude ljubimac toga velikoga muža Tako on i objavi svojemu caru i gospodaru za Srbe u Crnoj Gori - kako nezavisno žive u svojim pretvrdim gorama i vječito ratuju s Turcima, te da su pod rukovodstvom svog pravoslavnog vladike. Dobro bi bilo da se i njima obrati, da im što napiše i da ih pozove u rat protiv njihovog svagdašnjeg dušmanina, i da se on tvrdo nada da će oni to radosno primiti i pristati sa svom silom i slogom svojom. Car Petar Veliki, koji je znao svaki slučaj i sredstvo da upotrijebi u svoju korist, prepusti onome istome Vladislaviću taj posao, pripremi svoju carsku gramatu, preporuči mu da on to ispuni, i da nađe po kome će taj poziv tajno poslati u Crnu Goru. Grof Sava Vladislavić još iz kuće iz djetinjstva bješe upoznat s tadašnjim crnogorskim vladikom Danilom Petrovićem i tome se dvojako obraduje, znajući koliko će to biti prijatno i ugodno njegovome davnašnjem prijatelju i hrabroj braći Crnogorcima. Brže - bolje nađe svoja dva zemljaka Slavenosrba - pukovnika Mihaila Miloradovića i kapetana Ivana Lukačevića Podgoričanina (oba u službi Njegovog veličanstva cara Petra), tajno im dade carsku gramatu i uz to neophodne instrukcije, i odmah ih pošalje kroz tursku i vojsku i zemlju u Crnu Goru. Ne može se iskazati sa kolikom ih radošću dočekaše i vladika Danilo i sva Crna Gora, pa istog momenta pročitaše carevu gramatu, a od veselja svi oboriše vatre iz pušaka, pa istoga časa i smjesta udare na Turke, zatvore ih i opkole u obližnjim gradovima, i uskoro u prisustvu i uz pomoć navedenih izaslanika htjedoše ih osvojiti, a Zetu i Heraču pripojiti Crnoj Gori, sebi i Rusiji učiniti korist i proslaviti ih - ali iste godine dođe od cara Petra Druga, prežalosna poruka daje on sklopio mir s Portom na rijeci Prutu... te da se ni Crnogorci ne upuštaju dalje u veliki i posebni rat, nego da se povuku u svoje krše, a da oba izaslanika hitno dođu u Rusiju. Tako i bi- čim dva izaslanika predadoše Crnogorcima za trajno jednu gramatu, pa jednu pjesmu o tom ratu i nesreći brzoga i nenadanoga primirja, a zatim onu drugu gramatu carskog izaslaništva:

"Božjom milošću, MI, PETAR PRVI, car i imperator sverosijski i proč. i proč., i proč.

Blagorodnim, najprevashodnijim, najpoštovanijim, preosveštenim Mitropolitima, Kneževima, Vojvodama, Serdarima, Harambašama, Kapetanima, Vitezovima i svim dobronamjernim Hrišćanima pravoslavne vjere, grčke i rimske, i drugim, duhovnog i svjetovnog čina ljudima Srbije, Slavonije, Makedonije, Bosne, Hercegovine i neposredno Crnogorcima, Nikšićanima, Banjanima, Pivljanima, Drobnjacima, Gačanima, Trebinjcima, Hrvatima i drugima hristoljubivima koji su se našli pod igom Tiranskog Turskog Sultanata - šaljem radosne i vesele pozdrave.

Neka je znano svima vašim blagorodnim osobama i svima narodima koji poštuju raspeće Hrista Boga našega, kroz koje se svi nadamo da ćemo ući u carstvo njegovo, dobrosrdačno se potrudivši za vjeru i crkvu;

Kako su Turci varvari, Hristove crkve i pravoslavnog naroda gonitelji i zavojevači mnogih država i zemalja na nepravdu, i razoritelji mnogih crkava i manastira - nezadovoljni vladavinom grčke imperije i mnogim drugim potenetatima (vladavina i zemljama - prev.) neosvojenim ali nepravdom zauzetim. Pa obmanjujući sirote i uboge, i obudovjele, sklanjali su najprije pod svoju protekciju, a potom ih kao vuci ovce rastrzali i stado hrišćansko razarali, i tolike hrišćanske oblasti u podanstvo nepravedno podveli, tako i da danas njihovim mučenjem i tiranstvom ih razaraju, a pagansku muhamedansku vjeru nasilno uvode. A sada videći oni nas i naše Carsko Veličanstveno i hrišćanskom narodu dobroželeći i uz pomoć Svemilostivoga Boga u vojnim poduhvatima uspješne, podozrijevaju kako smo mi namjerni da otmemo od njih nepravedno zauzete zemlje i da pomažemo hrišćane koji se nalaze pod njihovim igom. Zato su se povezali sa jeretikom kraljem švedskim (kojega smo uz Božju pomoć oružjem porazili i njegovu vojsku na glavu pobili i od njegove države oduzeli nemali dio a ostali dio do pravednog uništenja i razaranja doveli. Odbranili smo ne samo naših blaženih praotaca samodržaca zemlje i gradove od nepravedne švedske vladavine, nego smo zauzeli i tri velike provincije s mnogim gradovima oko Baltičkog mora, i tako Božjom milošću oružje naše je proslavljeno što je, nadamo se, vašim osobama poznato) i našem carskom veličanstvu nepravedno, a da im nijesmo dali nikakvoga povoda - objavili rat, i izaslanika našeg u Konstantinopolju, bacili u tamnicu, namjeravajući da i ostalo stado Hristovo privedu u svoje podanstvo.

Toga radi, gledajući mi ove njihove nepravde i progone Hrišćana, prizvavši Boga u pomoć - ponudismo se da skupimo ne samo našu vojsku i snage nego i drugih vladara, saveznika naših, i imamo namjeru da ovoga proljeća preduzmemo mjere. Da bi ne samo mogli protivu neprijatelja Busurmana s vojskom da nastupamo, nego i jakim oružjem da uđemo u sred njegovih posjeda, i pritiješnjene pravoslavne Hrišćane, ako nam Bog dopusti, da oslobodimo od iga poganskoga. na ovu vojnu ulažemo sve naše sposobnosti i s najiskusnijim jedinicama naše vojske protiv našeg neprijatelja ćemo lično nastupiti. Zato je svim dobrim, časnim i viteškim hrišćanima potrebno da svojim srcima prezru strah i teškoće i za Crkvu i pravoslavnu vjeru ne samo da vojuju, nego i posljednju kap krvi da proliju, što će s naše strane po mogućnostima i biti učinjeno.

Pri tome, budući da smo se uvjerili iz mnogih istorija da su se vaši drevni kraljevi i kneževi i druga gospoda ne samo od jezika slovenskog - ne samo poštovali, nego i oružjem sami sebe u cijeloj Evropi hrabro proslavili, čak sve do tiranskog nepravednog zagospodarenja njima; radi toga u sadašnje, od Boga poslano vrijeme biće u duhu podražavanja vaših predaka da svoju slavu obnovite vezujući se s našim snagama i složno se oružjem usmjerite na neprijatelja - za vjeru i otadžbinu, za čast i slavu vašu, za slobodu vašu i vaših potomaka. Oni koji od vas pomogne ovu pravednu borbu za pomoć Hrišćanima, dobiće od Boga zasluženu nadoknadu, a od nas milost i nagradu, i biće odlikovan svaki od vas privilegijama našim saglasno uslugama i vašim željama. Jer, mi sebe druge slave ne želimo osim da uzmognemo da tamošnje Hrišćanske narode od poganskoga tiranstva izbavimo, da ukrasimo pravoslavne crkve i da uzvisimo životvorni krst. I tako, na kraju, ako budemo zajednički po svojim mogućnostima trudili se i za vjeru vojevali, to će se ime Hristovo još više proslaviti a nasljednici poganca Muhameda biće prognani u njihovu staru otadžbinu - u pijesak i stepe arabljanske.

Ove, našeg Carskog Veličanstva gramate vašim Blagorodnim osobama biće uručene našim izaslanicima.

Adresirano: Preosveštenom cetinjskom mitropolitu gospodinu Danilu, a druga adresa je. Blagorodnom gospodinu knjazu Luki Petroviću - Crna Gora^[21]

Kad Rusija s Turcim' ratovaše,
Petar Prvi, imperator ruski
Opravio poslanika svoga
Mihaila Miloradovića
(Od starine iz Hercegovine)
Da ponese Crnoj Gori knjige,
Petroviću Danilu, vladici,
I glavarom od Gorice Crne.
U knjizi ih milo pozdravljaše
I ovako njima govoraše:
"Evo ima doba nekoliko
Da vojujem i da boja bijem
S jeretikom od Švecije kraljem
Za obranu kralja poljačkoga,
Koga branih od kralja šveckoga,
Al' on mene učini nevjeru,
I pristupi dušmaninu svome,
Pak ja jošte imam izdajnika,
Kao Srbi Brankovića Vuka,
Izdajnika moga podložnika,
Prokletoga Mazepu Ivana,
Vojevodu od Rusije Male.
Ni to meni dosadilo nije,
Ni vojnike moje utrudilo, -
Mi smo Švede sretno rašćerali,
Pod Poltavom strašno pob'jedili,
Još Mazepa živa ufatili,
I poljaškog povratili kralja,
Da se kaje što je učinio
Nego mi je Turčin zaratio,
I svu silu na me obratio,
Da osveti kralja od Švecije,
Već mi kaže vjerna sluga moja,
Vjerni Savo Vladislavjeviću,
Od Popova iz Hercegovine,
Da vi slavni Crnogorci voljni,
S Turci mira nigda ne imate,
I da mene pomoći možete,
Pak ev'šiljem poslanika moga,
Ja se uzdam u Boga višnjega
I u mišcu naroda srpskoga,
Osobito hrabra Crnogorca,
Da će meni biti u pomoći,
Da hristjanski narod izbavimo
I slavensko pleme proslavimo,
Da slomimo jarma agarjanska,
Blagovjerja uzdignemo hrame,
Omijemo nanešene srame
Od Turčina, svakom dušmanina,
Ko ne liže prah njegovih stopah
Vi ste s Rus'ma ijednoga roda,
Jedne vjere, jednoga jezika,
Već srodniji bit' nemamo kuda,
Kad k'o Rusi jeste i junaci
No skočite kano vitezovi,
Pokliknite kako sokolovi,
Podignite okružne hristjane,
Sve junake na stare nalike,
Pak na tursku zemlju navalite,
Razarajte štogoder stignete,
Osvajajte što više možete,
U Stambola da se sastanemo,
U Stambola oli u Jedrenu
Naša vojska već je udarila,
S Turcim' bije s', nigda ne prestaje
Taj poslanik na Cetinje dođe,
Vladika ga željno dočekao,
Crnogorce na zbor okupio,
Ovu njima riječ govorio
"Evo, braćo, knjiga od Rusije,
Evo knjiga, evo i poslanik,
Od slavnoga cara rišćanskoga!
Knjiga piše i poslanik kaže
Da je Turčin caru zaratio,
No sad, braćo, ako Boga znate,
Svi budimo spravni i gotovi
Da rišćanskom caru pomožemo
I da naše krvi ne žalimo,
A za naše carstvo pravovjerno
I za našu vjeru samo slavnu!"
Crnogorci kad to razumješe,
Svi kliknuše, a jedinoglasno:
Fala daje Bogu velikome
Te smo knjige ove vidijeli
Od našega cara slavinskoga,
Slavinskoga, no i rišćanskoga!
Jer nijesmo nigda promišljali
To da ćemo mi kad doživjeti
Da poznamo cara pravoslavna
Nako negđe da je u svijetu,
Đe on za nas ni čuti ne može
A kad čuo i za naske znade,
Evo naše sablje pri pojasu,
Evo naše puške u rukama,
Sad i vazda spravni i gotovi,
Svi jedanak srca veseloga
Na ovi čas udriti Turcima,
I što brže, to je nama draže,
Što li pređe, to je nama slađe!"
Vladika je ovo saslušao,
I vladika i poslanik sretnji,
Cara knjige prepisati daše,
Pak prepise vladika opravlja
Uza svoje knjige na sve strane,
U svu Bosnu i Hercegovinu,
U sva brda i u Zetu plodnu,
Da se s Crnom Gorom sajedine.
Iza toga priziva glavare,
A glavari vojsku podignuli
I na tursku zemlju udarili,
Opališe sela i varoše
Oko b'jela Onogošta grada,
Oko Spuža, oko Podgorice
I okolo grada žabljačkoga
Zatvoriše u gradove Turke,
A hristjane sebe prisvojiše.
Da ti bješe vidijeti, pobre,
Kako s' ona vojska umložava!
Kako trče Brđani junaci,
Hercegovci i mladi Zećani
Pod barjake cara rusinskoga
Da se združe s vojskom crnogorskom,
Ne bi reka' dragi pobratime,
Da se ide s Turcim' boja biti,
No na igru, hladno vino piti
I vesele pjesme zapjevati
No veselje ovo ne trajalo
Nako samo mjesec i pol danah,
Nego se je brzo obratilo
Na srbaljsku žalost i nesreću,
Jerbo hudi glasi dopadoše
Da se Petre s Turcim' umirio,
Ne po volji nego po nevolji –
Što ga bjehu Turci opkolili
Blizu Pruta, studene rijeke,
Ter mu pomoć doći ne mogaše,
Ni ostalo što je vojsci nužno.
Ove glase kada razumješe
I vladika i svi spasoljupci,
Uplaka se malo i veliko
Svak žaljaše rišćanskoga cara.
Mihailo pođe u Rusiju,
A ostavi u rat Crnogorce.
Kako tader, tako i dosader-
Vino piju, s Turcima se biju,
I braniće s' dok jednoga ima
Od svakoga, toli od Turčina
A svojega dvojnog dušmanina
Dušmanima vjere i slobode.
Nije sjenka sloga crnogorska,
Nejma toga ko b' ih ujarmio,
To l' ih otle nekud prizajmio.

Evo opet i one druge uslovne gramate od poslanika ruskoga, koja je kao privilegija data tada Crnogorcima za vazda:

"Mi Mihail Miloradović, Božjom milošću veliki pukovnik i kavaljer Blagočastivoga cara Petra Aleksijeviča, prvoga imperatora i nepobjedivog Monarha sve Velike i Male, i Bijele Rusije, Samodršca i nad mnogim državama vladara i Ovladatelja Drugoga Konstantina velikoga:

Dajem razujeti svakome Gospodaru koji bi se spomenuo časti i vjerne službe junakah i hrabrijeh i vjernijeh vitezovah Crnogorskijeh koji najprije počeše vojevati za vjeru i zakon za blagočestivog Cara Petra i koji najprvo nas primiše i Carske knjige poslušaše najprvi i u svoju zemlju Crnu Goru poziv na oružje učiniše i mnogu muku i trudnost podniješe dokle se oko njih druga plemena ujediniše u druge zemlje. Zato mi videći da na drugo mjesto nije toliko vjerna i hrabra naroda koji bi mogao učiniti vojsku što bi mogla Gospodara i poslanika Careva podržati do njih. Zato mi videći njihovu vjeru i hrabrost, koji su držali svoga Gospodara Ivana Črnojevića i vjerno ga služili, koji bješe Ivan najposljednji Gospodin i Samodržac Zetski i koji se najposljednji od sve Srpske Gospode Caru Turskome protivio, kako se nahodi u ljetopise Carske. Zato videći i takvu njihovu prvu i sadašnju vjernu službu, dopuštavamo im svaku slobodu da su svojevlasni, da nemaju nad sobom Gospodara osim Cara, a drugu manju gospodu i oficire da imaju od svojih plemenah i od svojega Otačastva a od druge zemlje i od drugog plemena - da nema nikada među njima ni Vojvode ni Kneza, ni Kapetana, ni nikakvoga starijega osim Cara po Carskome zakonu i sudu, a po duhovnome Mitropolita, kako smo ih tako i našli i tako im je bilo kod Iva Črnojevića. I duhovni pastir i arhijereji od njihovog plemena i Otačastva, i Vojvode i Knezovi, Kapetani i svi oficiri da imaju biti od njihovog Otačastva, a iz druge strane nikako. To im dopustismo sa zakletvom, i dopustismo im da nemaju davati nikakve dacije ni harače, ni desetka, ni na baštinu ni na vinograd, ni na livadu ni na konja, ni na vola ni na drugu stoku, ni na pčelu ni na nikakvu rabotu živu ni mrtvu nego da su slobodni od svašta, i da nikakvoga drugoga izmećarstva ne čine, ni službe ni s konjima ni s volovima, ni s ljudima, osim s mačem i s puškom da su vojnici, Carevog drugog izmećarstva da ne čine nikakvoga, ni da imaju davati zob ni maslo, ni sir ni meso, ni žito nikome na račun danka osim što je kome od dobre volje i časti drago (tj. od obraza ili od svoje dobre volje). I svaki oficir da ima platu od Cara, Vojvoda vojvodsku, a Knez kneževsku, Kapetan kapetansku, i svaki oficir ima svoju kao u najboljega kralja, i da imaju ovi prvi Boljari poštovanje i boljarstvo kome od kuće i od starine pripada, i da su svojevlasni pomeđu sebe sud činiti za svoje rabote. A od plemena Crnogorskoga koji bi trgovinu nosio kroz onu zemlju koju bi Bog dopustio Caru Petru vladati - da nema ni jedan Crnogorac carine davati i nikakvoga danka ni na koju trgovinu, ni na malo ni na veliko, nego im dopuštamo da su od toga slobodni. Svi im dopuštamo da su od svašta svojelasni osim dvoje: jedino crkva koja što ima svoje - ili sela, ili njive ili vinograde, ili livade ili planine, ili brodove od ribe - svaka svoje da ima kako rusovoli (hrisovulje - prev.) uspišu, i to da je sve pod oblast Mitropolita Cetinjskoga. U to mirski ljudi da se ne miješaju bez blagoslova Arhijereja. I koja se crkva nađe pusta a otprije je bila manastir, a budući da su Turci pritisli baštine - dopuštamo da se ponovi, i da svoje ima - i brodove i ribe, i baštine i sve svoje. I što bi koji Car pridao i to svaka da ima i da je slobodna kako je bila za svetopočivše Gospode kraljeva, i kako koji pišu knjige, takvi dohodak da uzme. I što smo više pisali, da im dvije stvari, ne dopuštamo, one dvije su poradi duhovne rabote, a jedna da nema ni jedan mirski čovjek dosađivati, niti da se ima u sudu miješati, a drugo im sve dopuštamo da su voljni i slobodni u svakome gradu s mačem o pojasu šetati i sa svim oružjem da su voljni pred svakoga Gospodara slobodno izaći, a oni da su vazda gotovi sa oružjem u ruci za Cara vojevati na svoju krajinu o svome harču (trošku - prev.), osim što će im Car davati prah i olovo i kome uzmanjka mač i puška, a to Car da im da kad je rat, a kad je mir da ne ištu ništa u Cara niti Car od njih ništa da ište, ni koji drugi Gospodar. A ako bi u koje vrijeme Car zvao da se na drugu krajinu vojuje, silom ih nema tjerati, osim ako bi ko htio od svoje volje poći Caru služiti, a tada da mu Car daje Carsku hranu i svaki način vojnički. Tako se ovo pismo učini da ne bude nikada gaženo, nego potvrđeno sa zakletvom. Pisa se na zboru Crnogorskom na Cetinju 16. aprila 1712. godine."

Knjigu piše carev serašćere,
Serašćere car, Otmanovića
Sa sred Zete, sa sred zemlje ravne,
Iz ordije silne i velike,
Pak je šalje na Cetinje polje,
A na ruke vladike Danila:
"Pošlji mene maloga harača!
A uz harač tri dobra junaka,
Jedno s Čeva Popovića Draška,
S Velestova Mrvalja Vukotu
I sokola Mandušića Vuka.
E carevo pero izgovara.
Ako mene harač poslat, nećeš,
Svu ću Crnu Goru izgoreti
Od Morače do mora slanoga,
A tebe ću živa ufatiti,
Na muke ti život izvaditi."
Kad vladici takva knjiga dođe,
I kad viđe što mu knjiga kaže,
Grozne su ga suze propanule,
Pak je mlogo knjigah napisao^[22]
Po svoj maloj lomnoj Gori Crnoj.
Okupio zemaljske glavare,
Među njima knjigu proučio
Da svi čuju što im care piše.
Svakoga se zbora zađedoše,
Neko veli: "Da mu harač damo!"
Neko veli. "Da mu kami damo!"
Reče soko Mićunović Vuko^[23]"
Dajte harač, braćo Crnogorci,
Ja ne dajem Draška ni Vukotu,
Ni sokola Vuka Mandušića,
Nako s mojom od ramena glavom!"
Progovori vladika Danile:
"A da je li dobra Crnogorca
Ko će poći da uhodi Turke?"
Progovori Mićunović Vuče:
"Znam, vladiko, i dva Crnogorca!
Đurašković Janka i Bogdana."
Pa ih pita vladika Danile:
"Oli poći Janko i Bogdane?"
"Poći ćemo, vladika Danile,
Nego daj ni druga i trećega
Golemoga Raslapčević Vuka,
Tursku zemlju jeste prohodio,
Znade turski, znade arbanaški."
Dade njima Raslapčeva Vuka.
Otidoše tri dobra junaka.
A uzeše do tri dževerdara,
otidoše niz polje Cetinje,
Niz granicu Riječkom nahijom,
Uljegoše Nahiji lješanskoj,
A ka^[24] doše u Donje Kokote,^[25]
Tu ih bio danak ostavio,
A tavna ih noćca prifatila.
Tu po malo hljeba založiše,
Pa odoše niz Gornje Kokote,
Na Sitnicu vodu^[26] pregaziše,
I Moraču^[27] brzo preploviše,
Uljegoše Zeti zemlji ravnoj,
A kad paši u tabore doše,^[28]
Koliko je drage noći bilo,
Svu no idu paši proz tambore,
Pita turski Raslapčević Vuko:
"Koliko je vojske Sehratline?"
Ko znavaše, kazat' ne 'oćaše,
A ko' ćaše, za vojsku ne znaše,
Dokle dođu caru do čauša,
Opet pita Raslapčević Vuko:
"Kol'ko imaš, Sehratlija, vojske?"
Kazuje mu carevi čauše:
"Imam dosta Sehratlija vojske!
Sto hiljadah i sedam stotinah,
A suviše Zeta zemlja ravna
I sva Brda do Nikšića grada,
Poselice nahije Lješanske,
I to će sve lomnoj Gori Crnoj."
Kaževaše Raslapčević Vuko,
Kaževaše Niku i Bogdanu
Kol'ko ima vojske Sehratlija:
"No hajdete na Cetinje polje,
Ak' nađete na skup Crnogorce
Pokažite njima i vladici,
Pokažite sve kako ste čuli,
Pa na troje dijelite vojsku,
Čekajte me na vodu Lahinju
E ću ostat u tambore Turkom
Da ja budem vojsci kalauze
Da dovedem preo Sinjca Turke
Preo Sinja i preko Krnjicah^[29],
Krajem Vranja ka' će ispod Hrida^[30],
A vi glajte, tu ih dočekajte,
I za mene brige ne imajte,
Bog će dati da se zamijenim."
Oni pošli, Crnogorce našli.
Koliko im tvrdo milo bilo,
Opališe do dva dževerdara,
Odonuda pope Žutkoviću,
Sa sokolom Mićunović Vukom,
Po jednim se ogrnuli ćurkom,...
Da ih ljetnje ne upeče sunce,
Te sretoše dva Đuraškovića,
Za b'jele se ruke dohvatiše,
Pa ih Vuče i za vojsku pita,
Kažuje mu Đurašković Janko:
"Mlogo ima Sehratlija vojske,
Sto hiljadah i sedam stotinah,
I suviše Zeta zemlja ravna,
-I sva brda do bijela Nijša,
Poselice nahije Lješanske,
E, to sve će lomnoj Gori Crnoj.
I tako mi Boga, pobratime,
Da bismo se soli prometnuli,
Ne bismo im ručak osolili."
Govori mu Mićunović Vuko:
"Nemoj tako u vladike kazat'."
Kada oni u vladike doše,
Vladici su pristupili divno,
Ljube njemu ruku i koljeno,
Pa ih pita za vojsku vladika,
Kažuje mu Đurašković Vuko:
"Mlogo ima Sehratlija vojske,
Da bismo se soli prometnuli,
Ne bismo im ručak osolili,
Nego se je vojska poboljela,
Poboljela od daleka puta,
'Romi konji a junaci bojni,
Da mi imat stotinu junakah
Ka' sokola Mićunović Vuka,
-Na sred bih mu Zete udario,
Na sred Zete i posred ordije,
Naš mejdan bi akobogda bio!"
Pitaše ga Vladika Danilo:
"A zaboga, dva Đuraškovića!
Kako vi je Raslapčević Vuko?"
Njemu zbore dva Đuraškovića:
"On je osta' paši u tambora
Pa dovede preko Sinjca Turke,
No, vladiko, kupi Crnogorce,
I na troje da ih dijelimo!"
Vojsku di'li vladika Danile,
Dade jednu Mićunović Vuku
I posla ga u Vranju planinu,
Drugu dade Đurašković Janku,
Posla njega na vodu Vlahinju.
A pred trećom sam vladika pođe,
Primače se njima obojici.
Al' se sila turska podignula,
A pred njima Vuče kalauze,
Pa kad Vuče ispod Vranja dođe,
On zapoja što mu grlo daje:
"O sokole, koji si u Vranja!
Ne udaraj vojski najprvojzi,
E ćeš udrit' na živome ognju,
I ne udri ni najzadnjoj vojsci,
E su u nju krvavi Spužani
I ostala Brda svakolika."
Ono začu Aga Zečevića,
Hoćaše mu dobru posjeć' glavu,
No Vuče se posjeć' ne davaše
No srdito Agi govoraše:
"Mak' se, Ture, da te Bog ubije!
Ovak aje pjesma navedena,
A meni je drago zapjevati."
A kad vojski na srijedu bilo,
Udario Mićunović Vuko,
A pokliče vladiku Danila,
Udari im vladika Danilo,
I pokliče Đurašković Janka,
Udari im i Đuraškov Janko.
Nu da ti se nagledati, pobre
Kako srbske sablje sijevahu!
Još srete ih drvlje i kamenje,
Ne uteče od njih ni imena.
To se mjesto Carev laz nazvalo
I po danas vazda će se zvati.
Pa tko voli, nek' se Bogu moli
Da podrži mlade Crnogorce,
Sve viteze i junačke borce,
Amin, Bože, vazda ih pomagaj!

Svako žestoko i neočekivano razbijanje vojske turskoga sultana ne samo da ga ne zaustavi nego još više raspali njegovu jarost za osvetom, te 1714. godine uputi, čim mu dopustiše drugi poslovi i ratovi, i spremi svojega najslavnijega vezira Ćuprilića sa 120 000 vojnika janjičara, i uz to što je uzgredno u Uremiliji i Bosni i Hercegovini prikupio. I tako dođe on u Crnu Goru, gdje mu se niko ne mogne usprotiviti i održati, učini sve što je žudio, pohara i popali sve (i Manastir opet na Cetinju koji je tek bio obnovio vladika Danilo), povede i roblja mnogo, te je i svu Katunsku nahiju potpuno i sasvim bio razorio. I sam vladika Danilo jedva je u jednoj pećini iznad Paštrovića živ ostao, odakle je i bratu svome knezu njeguškome Radu Petroviću jednu knjigu (pismo - prev.) tada napisao, iz koje se vidi njegov drznoviti duh i viteštvo koje još ni u tim uslovima nije bilo klonulo, kad mu slobodu daje govoreći: "Ja sam Moskov, Moskov, Moskov!". No mi je žao što to pismo ne mogu naći da ga saopštim ovdje sa ostalim stvarima. Odatle isti Ćuprilić prijeđe u Arbaniju, i pođe u Moriju, te nju zavojuje od Mlečića, koji su je dotle držali, i tako se uzgred osveti i njima kao i Crnoj Gori. A vladika Danilo se stade domišljati kako će opet Manastir cetinjski uzdići i obnoviti i Crnogorce opet oko sebe okupiti Tako sljedeće, 1715. godine sam ode u Rusiju i jednim pismenim zahtjevom velikome caru Petru, kao hrišćanskom pokrovitelju, izmoli ponešto, uzašta mu car opet dade gramatu za sve Crnogorce i drugu posebnu diplomu za stalnu pomoć Manastiru cetinjskome, dok je Rusije Ovdje i prilažem, prvo onu prvu, a zatim onu Drugu, obje s originala prepisane:

"Božjom milošću, MI PETAR PRVI, Car i Samodržac Sverosijski i proč, i proč. i proč.
Preosveštenim Mitropolitima najprevashodnijim, najpoštovanijim gospodi Gubernatorima, Kapetanima, Kneževima i Vojvodama i svim Hrišćanima pravoslavno-grčkog a takođe i Rimskog Ispovijedanja duhovnog i Mirskog čina u Srbiji, Makedoniji, Crnogorcima i Primorcima, Hercegovcima, Nikšićanima, Banjanima, Pivljanima, Drobnjacima, Gačanima, Trebinjcima, Kučima, Bjelopavlićima, Piperima, Vasojevićima, Bratonožićima, Klimentima, Grahovljanima, Rudinjanima, Popovljanima, Zupcima - NAŠEG CARSKOG VELIČANSTVA blagoslov.

Kako je nama, Velikome Gospodaru, našemu Carskom Veličanstvu poznato, da u prošloj, 1711. godini, kada protivu nas Turski Sultan, bez ikakvoga od nas povoda vojnu poče, vi po Našoj želji i pismenoj instrukciji preko Pukovnika našega Mihaila Miloradovića i Kapetana Ivana Lukačevića od Podgorice, koja je od njih uručena Preosveštenome Danilu Šćepčeviću^[31] Njegošu, svojom revnošću i vašom Hrišćanskom, i zbog jedinovjerja i jedinojazičja s nama, a podražavajući staru slavu predaka Vaših Slovenskoga i jedinoplemenoga s vama naroda, naoružavši se, svenarodno pokazaste vojnička protiv toga zajedničkoga Hrišćanstvu neprijatelja i hrabra i slavna dejstva; radi čega je potom kada turski sultan s nama mir obnovi, poslao protivu vaše provincije Tursku vojsku, koja je mnogo od vaših ljudi posjekla i mučenjem ubila, neke pak po zatvorima razmjestila, Manastire i crkve izgorela i crkovne utvari i vaša dobra razgrabila. O tome smo mi obaviješteni kako od stranih izvještaja tako i od Vaših izvjestitelja pristiglih u naš Dvor, i po Hrišćanskoj dužnosti izražavamo za to saučešće naše. Naredili smo svim našim Božjim crkvama u Carstvu i manastirima za one koji su postradali za vjeru Hristovu i koji se vjenčaše mučeničkim vijencem da se saborno Bogu mole i pomene čine. Vama pak koji ste ostali u životu ratnicima - MI VELIKI GOSPODAR, NAŠE CARSKO VELIČANSTVO, izvoljeli smo kroz ovu Našu gramatu svemilostivo pohvaliti vaše revnosno učešće u Hrišćanskom i Jedinovjernom ratu s nama, Velikom gospodaru, i prema cijeloj Našoj Imperiji pomoć odlučili smo Vam zahvaliti, uprkos sadašnjem dugotrajnom ratu s jeretikom Švedskim Kraljem, u kojemu smo prinuđeni da upotrijebimo mnogo rashoda i koji hoćemo što prije da završimo. ne možemo prema Vašem dostojanstvu i zaslugama Vašim nagraditi Vas, pa Vam kao znak naše milosti prema vama, preko preosveštenog Danila Njegoša Šćepčevića, Mitropolita Skenderijskoga i Primorskoga, Vašeg činonačelnika - šaljemo stošezdeset zlatnika lično NAŠIH i pet hiljada rubalja. A kasnije, kada uspješno steknemo mir i oslobodimo se od velikih vojnih izdataka, nećemo zaboraviti Vašu vjernu službu Našoj Carskoj milosti i nagradićemo Vas. Zbog toga i Vama savjetujemo mir, a ako bi oni na Nas i na Našu Državu rat podigli (što u sadašnje vrijeme ne očekujemo), od Vas želimo da, po Jedinovjerju i Jedinojezičju, oružju NAŠEMU pomognete. I obećavamo VAM svaku Našu Carsku pomoć i nagradu, koja se prema Vama nikada prekidati neće. Našu pomoć Vama učinićemo preko Preosveštenoga Mitropolita Skenderijskog Danila, koji boravi na Našem dvoru.

Dato u našem carstvujućem gradu Sanktpeterburgu, ljeta od rođenja Hristova 1715, a od NAŠEGA vladanja trideset i četvrtoga."

"Božjom milošću, MI PETAR PRVI, Car i Samodržac Sverosijski, i proč., i proč., i proč.

Objavljujemo svima kojima nadleži znati: Kako je ove, 1715. godine došao k nama, Velikom Gospodaru, Preosvešteni Mitropolit Skenderije, Primorja i Crne Gore Danilo i saopštio nam da je u vrijeme poslednje među NAMA i Sultanom Turskim vojne narod Crnogorski i Primorski (učestvovao) po jedinovjerju s nama i jednakosti u Hrišćanskom Pravoslavnom grčkoga ispovijedanja zakonu. Po revnosti Hrišćanskoj digli su se protiv tadašnjih Naših neprijatelja Turaka oružjem i digli se na rat protiv njih i putem diverzija nam pomagali. Zbog toga je potom, kada je Sultan Turski s nama mir uspostavio poslao u provinciju (Crnogoraca i Primoraca) nekoliko turskih vojski, te su mnoge od njih poubijali a neke po zatvorima smjestili, manastire i crkve popalili i sve crkvene utvari i drugu imovinu opljačkali i tako sve razorili i opustošili, zbog čega se mnogi ljudi iz naroda od toga prežestokoga razaranja kriju po gorama i u drugim zemljama, a sada se povratili i nijesu u mogućnosti da spaljene manastire i crkve obnove i izrade. Zbog toga nas je molio preosvešteni Danilo Mitropolit da bismo, imajući u vidu to da su od strane Turskoga Sultana razoreni, radi obnavljanja razorenih manastira i crkava i crkvenih stvari naredili da im se daju arhijerejske i svešteničke odežde i knjige. A takođe da se pomogne i osiromašenom narodu hrišćanskome.

I Mi, Veliki Gospodar, saznavši sigurno da je takvo razaranje blagočestive naše vjere manastira i svetih crkava - njima i narodu Crnogorskome od zajedničkih gonitelja hrišćana Turaka, učinjeno, radi jedne vjere njihove sa nama, a takođe i zato što su sve vrijeme s nama svoje oružje podizali za blagočestivu vjeru protivu neprijatelja Hristova imena, a smatrajući molbu Preosveštenog Mitropolita Danila opravdanom, u odnosu posebno na njihovu vjernu službu NAŠOJ Imperiji i za Hrišćansku revnost - naredili smo sada da se iz Naše blagajne daju crkvene sasude, arhiepiskopima i sveštenicima odežde i crkvama knjige potrebne za svetu službu. Takođe smo Mi, Veliki Gospodar, saizvoljeli dozvoliti da iz Mitropolije Skenderijske i Primorja, iz Manastira Roždestva Presvete Bogorodice cetinjskoga koji se u Crnoj Gori nalazi, šiljani ubuduće dolaze u Državu Našu, i to u Moskvu i ovdje u Naš Dvor u Sanktpeterburgu svake treće godine po milostinju, a da dolaze po dva ili tri monaha i po dva ili tri čovjeka od građana po kojima ćemo slati Manastiru za određenu godinu po pet stotina rubalja godišnje. Prišavšim monasima i građanima davati ishranu i piće a pri odlasku pomoć i prevoz poput drugih njima sličnih dolazećih i drugih blagočestivih manastira koji se nalaze pod igom Agarjanskim. A kada iz tog manastira po milosti nju monasi u NAŠU državu, u odreženu godinu i određenog datuma dođu - Naši Feldmaršali, Generali, viši i niži oficiri, a u gradovima Gubernatori, Komandanti i svi koji ma gdje imaju komandu - da ih propuštaju u Moskvu i do Naše rezidencije u Sanktpeterburgu, bez zadržavanja i zaustavljanja, i da im daju potreban broj prevoznika i gdje treba sprovodnika, da im budu na svaku pomoć. A preosvešteni Mitropolit Danilo, i mitropoliti poslije njega, jeromonasi i monasi, za našu pomoć i pažnju prema njihovom manastiru i prema narodu Crnogorskome - neka se mole u Trojici slavljenome Bogu, za Naše i cijelog NAŠEGA Carskoga doma zdravlje, za dobro NAŠIH Država i pobjedu nad NAŠIM neprijateljima, a NAŠE Carsko Veličanstvo im i ubuduće nikada neće uskraćivati pomoć. A kao uvjerenje za to dajemo NAŠU, Carskog Veličanstva, gramatu, i NAŠIM Državnim pečatom naredili smo potvrditi je.

U našem carstvujućem gradu Sanktpeterburgu godine od rođenja Hrista Spasitelja Našega 1715, jula 9, 34. godine od Našeg upravljanja Državom."

Zbog oduzete joj Moreje Mletačka Republika se ne mogaše utješiti, niti je pregoreti. Nego se za to pregne osvetiti varvaru i svoju štetu kolikogod nadoknaditi drugim parčetom zemlje u svojoj blizini, koju se uzdaše održavati i braniti. To je bio grad Bar (Antivari) i njegova okolina. Na njega pošalje svoga generala Alviza Muceniga sa nešto svoje vojske, te pozove i Crnu Goru u pomoć, koju mu dade vladika Danilo. Opkoliše Bar čvrsto i umalo što ga ne osvojiše kada iz Mletaka dođe od istoga dužda knjiga da je Republika sklopila mir s Portom, i da se sve ostavi onako kamo je i čije je što bilo. Tako se i postupi. Alvizo pođe sa svojom vojskom da uživa u miru, a za Crnu Goru ni riječi u traktatu (ugovoru - prev.) ne ostane. I s te susjedske strane zaboravljena, Crna Gora osta kao izazivač rata protivu silne Porte. Te iste, 1717 god. Turci iz Hercegovine udare na Trnjine, pogranično crnogorsko selo, kao vuci na ovce, ali u tome ne uspiju, već budu razbijeni, i to dobro, kako o tome govori i pjesma. Na isto mjesto Turci su udarali i drugi put (godinu po Ćupriliću) ali su i tada kao i ranije izginuli:

Zahvali se Čengić Sinan bego
Pred gospodom od Hercegovine
"Ah da bi me bula ne rodila,
No Vlahinja koja Vlahe rađa,
Ako vojsku sakupiti neću
Da poharam selo na Trnjine,
Na Trnjine na kraj Gore Crne,
Jer mi u njem čudan šićar kažu,
B' jele ovce, konje i volove,
Što su oni kleti Trnjinari
Sve iz naše zemlje ugrabili
Opaliću kulu Roganovu,
Na koju se turske glave suše,
I u koju tursko roblje vode,
Te ih nama daju na otkupe
Zarobiću ljubu Roganovu,
Mladu ljubu, skoro dovedenu,
Jer mi kažu koji je poznaju
Da je ljevša od vile bijele."
No mu stari veli Katlan - aga
Od Mostara, grada bijeloga:
"Prođ' se toga, Čengić Sinan bego
Nije lasno robit' Crnogorce,
Ni paliti sela crnogorska
Da se ona krvlju ne obliju.
Znaš li, bego, što je skoro bilo
Kad upriše naši Hercegovci
Na bijelu kulu Roganovu-
Niti oni roba zarobiše,
Ni bijelu kulu opališe,
No skočiše mladi Crnogorci,
Razagnaše Turke na buljuke,
Trides i šest živih ufatiše,
Sve begovah, agah i spahijah,
A suviše ostalih Turakah.
Ne šćeše ih pustit' na otkupe
Za mletačke od zlata dukate,
Već za Tursku bruku i sramotu
Zaiskaše mačvanske veprove.
Što iskaše, to im Turci daše,
Za krmčeve Turke mijenjaše,
Spomeni se, Čengić Sinan bego
Što se pređe mogao dogoditi
To s' i opet dogoditi može,
No prođi se toga vojevanja
Da te ljuta zmija ne udari."
Na to Bego ne obraća glave,
Jer ga nosi želja prevelika
Na lijepu Roganovu ljubu,
Da je uzme za ljubovcu vjernu.
Pak iskupi sedam hiljad' vojske,
Na Trnjine selo udario,
Al' se brane tridest Trnjinarah
Koji no se doma namjeriše
Žestokijem ognjem iz pušakah,
A klikuju braću Crnogorce
Iz bijele kule Roganove,
Ni pristupit do kule ne dadu.
To začuše Čevljani, junaci,
I ostali mladi Krajičnici,
Velestovci, Cuce i Bjelice,
Na junačke noge poskočiše
I šarene puške prifatiše,
Put Trnjinah brzo potekoše.
Kliče dobar junak iz družine:
"Stan', postani turski buljubaša!
Jer da imaš krila sokolova,
Ne bi tebe danas odnijela!"
Kad viđeše Turci Crnogorce,
Pobjegoše glavom bez obzira,
No im loša sreća priskočila,
Što ih potoč skoro pristignula,
Ćeraše ih gorom i planinom
Do Prentina dola krvavoga,
Devedeset glavah osjekoše,
A ostale dalje poćeraše
I na tvrdi klanac naćeraše,
Sto i trideset i dva ufatiše,
Među njima agah i begovah
Sedamdeset i četiri druga.
Sve ostale tuđer izgubiše,
A gospodu žive povedoše
Na sred Kčeva na gumno kameno.
Hoćahu ih pustit' na otkupe,
No ih ženska glava ukorila,
Vjerna ljuba kneza Moisija,
Baš od Kčeva, mjesta krajičnoga.
Ona reče Kojičiću Vuku
Što držaše Čengić Sinan-bega
Svezanijeh rukah naopako:
"Oj đevere, Kojičiću Vuko!
Vi hoćaste braću otkupiti
U kletoga Ćuprilić vezira,
No ih ne šće dati na otkupe.
Spomeni se, Vuko, udovicah,
Udovicah, crnih kukavicah,
Onomlani što su ostanule,
Kukajući i suze roneći,
Bez muževah i bez braniteljah.
Nije li vi zazor i sramota
Da vi braću svoju ne svetite,
No puštate Turke na otkupe?"
U junaku puče srce Vuku,
Sabljom mahnu Kojičiću Vuko,
I odsječe Sinan begu glavu.
Svu gospodu tako pogubiše.
Tad stadoše mijenjati Turke
Za junake, mlade Crnogorce
Koji bjehu skoro poginuli
Od velike vojske Ćuprilića.
Tu prebiše, dragi pobratime!
Dva Čengića za popa Milića,
Ljubovića za Đukanovića,
A Mekića za Tomanovića,
Jagličića za Mićunovića,
Dva Zvizdića za dva Baletića,
A Dizdara od Kluboka Zuka
Za sokola Mandušića Vuka,
A ostale brojiti ne mogu,
Jer bi pjesma odveć duga bila.

Uskoro poslije ovih događaja vladiku Danila zabole noge, te se smjesti u svoj manastir Maine, a svog sinovca Savu Petrovića postavi na svoje mjesto za arhijereja, i njega je patrijarh srpski gospodin Mojsej Čurla rukopoložio i proizveo kad je dolazio u Crnu Goru. Tako je još neko vrijeme vladika Danilo poživeo s bolešću se boreći, pa se pomenute godine prestavio, i bio sahranjen uz Crkvu Vavedenja Bogomatere. A pošto tu drugu veliku crkvu sagrade, da mu prenesu u nju mošti i tu ostane zavazda.

LIK VLADIKE DANILA

Bio je tvrde i istinite riječi: što bi i kako rekao, tako bi i učinio A kleti, psovati i ružne riječi upotrebljavati nije ni drugima trpio, a kamoli da je sam imao takav običaj. Narod ga je izuzetno volio, a da je svome otačastvu samo jednoga dušmanina imao - Azijata mnogo bi srećniji bio u svojim poduhvatima na korist Srbstva. No vazda mu najviša hvala što je uspio da duh turski iz Crne Gore protjera i očisti jednom zauvjek, kao i sjenku turkovanja, pa i samu pomisao tuđeg vladanja nad svojima.

Sveosvešteni mitropolit gospodin Sava Petrović, pošto se zavladičio, išao je u Rusiju radi traženja pomoći U to je vrijeme na prestolu bila imperatorica JELISAVETA PETROVNA, koja ga je blagonaklono primila i carski svakim crkvenim potrepštinama obdarila. Tome je pridodala i ona jednu gramatu crnogorskome narodu, kojom izjavljuje svoju blagonaklonost i priznanje za zasluge njenom besmrtnog sjećanja roditelju učinjene. A evo i kopija te gramate:

"Božjom milošću, MI JELISAVETA PRVA, Imperatorica i Samodržica Sverosijska, i proč., i proč, i proč.:

Blagorodnoj i poštovanoj gospodi Srpskih zemalja u Makedoniji, Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskoga Naroda Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima, a takođe i drugim duhovnim i svetovnim Glavarima - NAŠA IMPERATORSKA blagonaklonost!

Odnedavno pristigli ovamo iz Crne Gore Preosvešteni Sava, mitropolit Skenderijski, Primorski i Crnogorski, nastavljajući ranije ukazanu Crnogorskog naroda NAŠEMU najljubaznijemu roditelju, blaženome i vječnodostojnome sjećanja Gospodaru Imperatoru PETRU Velikome vjernu i usrdnu službu, ukazujući na svoje i vaše opšte nužne potrebe - molio je da bismo Mi, Velika Gospodarica, Naše Imperatorsko Veličanstvo, pazili na vaše potrebe i na obnavljanje za slavoslovlje Božjih svetih crkava i Manastira i da se nagrade novčanom sumom, a za sveštenosluženje Arhijerejskim oblačenjem i odeždama i crkvenim sasudama i knjigama. Mi, Velika Gospodarica, Naše Imperatorsko Veličanstvo, tu molbu smo blagonaklono primili i saizvolili, i po Našoj Imperatorskoj najmilostivijoj blagonaklonosti on što je dobijano za ranije ukazanu usrdnost prema Njegovom Imperatorskom Veličanstvu, blaženom i visokoslavnom dostojnom sjećanja NAŠEMU Gospodaru Roditelju od strane Crnogorskog naroda, i slato iz NAŠE blagajne, višepomenutom Preosveštenom Mitropolitu Savi dajemo za vas nagradu, i za obnavljanje svetih Crkava i manastira - u iznosu od tri hiljade rubalja. Istom mitropolitu predata je određenom izmoljenom gramatom roditelja NAŠEGA 1715. god. dana roždenstvenskom Cetinjskom u Crnoj Gori Manastiru milostinja za sve prošle godine do 1743, i to tri hiljade i pet stotina rubalja. Uz to smo po Mitropolitu u Crnu Goru poslali arhijerejsko oblačenje kao i odežde za sveštenike i đakone, a takođe i crkvene sasude srebrne, i dovoljan broj knjiga, čemu se prilaže registar. A samom Mitropolitu učinjene ovamošnje putne troškove i izdržavanje i njega i njegovih pratioca i za povratak dato je hiljadu rubalja. Tako je Mitropolit sa ovom gramatom NAŠEGA Imperatorskoga Veličanstva i s pomenutom pomoći upućen u Crnu Goru kao i ranije. Nadamo se, MI, VELIKA Gospodarica, da ćete sve to primiti sa zahvalnošću, a NAŠA Imperatorska pomoć Vama biće obezbjeđivana i ubuduće.

Dato u Moskvi 10. maja 1744. godine.
Po najmilostivijem Ukazu Njenog Veličanstva
Državni Vicekancelar
Grof Aleksej Bestužev Rjumin."

"Blagorodnoj i poštovanoj gospodi Srpskih zemalja u Makedoniji, Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskoga naroda Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima, kao i drugim duhovnim i svjetovnim glavarima."

Poslije ovog putovanja u Rusiju on je (Sava - prev.) sve vrijeme svoga života proveo u miru u Stanjevićima. A da narodni poslovi ne bi ostali zapostavljeni, on je svojega drugobratučeda Vasilija za to u narodnom interesu izabrao. Ali pošto mu ga zatraži patrijarh srpski Anastasije u Peć, da mu ga pošalje kako bi poslužio prestolu narodnog duhovenstva srpskog, ovaj mu ga pošalje i Vasilije ostane na službi neko vrijeme kod patrijarha. Ali kako ga je crnogorski i brdski narod volio, želio je da ga ima u Crnoj Gori. Zato preko kučkoga vojvode, tada poznatoga Ilije Drekalovića, pišu patrijarhu da im ga (Vasilija - prev.) vrati kući, ali ne drugačije nego kao arhijereja. To im patrijarh i učini, o čemu se ovdje prilaže kopija njegove diplome:

"Anastasije, Božjom Milošću Pravoslavni Arhiepiskop Pećki i sve Srbije, Bugarske, Dalmacije, Bosne, Podunavlja i cijeloga Ilirika Patrijarh.

Smjernost naša s ovom Našom sadašnjom potvrđenom otvorenom sinodalnom gramatom, svakome ko hoće da se obavijest, sa svakom vjerodostojnošću, jasno predočava: Po milosti Boga u Trojici Svetoj slavljenoga, po pravilima svetih Prehvalnih Apostola, i svetih Bogonosnih otaca, sudom i provjerom i svakim izborom od strane nalazećih se Mitropolita niže imenovanih, koji podležu Slavenosrpskom najsvetijem Prestolu Pećkom, a radi neugodnog prigovaranja od strane protivnika vjere i hulitelja Krsta, i po ustavu drevnome datom Najsvetijim Crkvama, i po Patrijaršijskim privilegijama utvrđenim gramatama poštovane najsvetije Mitropolije Cetinjske, po ljubavi i milosti ljubljenoga brata našega Gospodina Save, Mitropolita Cetinjskoga; i po zahtjevu Sveštenoga klira slavnoga onoga naroda eparhije Skenderijske i Primorske između drugih nađosmo vjernoga, smirenoga, dostojna da bude Hranitelj Crkve i slovenskih ovaca, svedragocjenom Preblagoga Spasitelja krvlju iskupljenih Strojitelja i Upravitelja, među jeromonasima Arhimandrita Kir VASILIJA PETROVIĆA: Njega, s prizivanjem Blagodati Presvetoga Duha, Ustavom hirotonisao za Mitropolita Bogospasajene eparhije Skenderijske i Primorske. Kroz ovo postavljenje dobio je Vlast da rukopolaže u predjelima svoje Eparhije svećenosce, Čtece, Pojce, Podđakone, Đakone, kao i Sveštenike i Strojitelje Manastirske. I sve to upravljanje i uređenje dužan je činiti saglasno dogmama i Božanskim pravilima svete Istočne Katoličanske Apostolske Crkve. Njemu će sveštenstvo, monaštvo, gospoda oficiri, vojska, i sve hristoljubivo hrišćanstvo svakog čina, pola i uzrasta ukazivati svako poštovanje, povinovanje, pokoravanje i odanost, poslušnost sa svakom vjernošću kao svojemu u Gospodu vama kroz našu smjernost postavljenom Pastiru. Sam će, pak, dužnost obavljati u skladu s Našim povjerenjem: I vozljubljenom u Gospodu bratu našemu preosveštenom Mitropolitu Skenderijskom i Primorskom Kir Savi pokazivati vjernost, pokornost i s ljubavlju poslušnost, kao u Gospodu ocu svojemu, u sve dane života svoga.
Sve ostale sveštenoga čina duhovne i svetovne vlasti, i ostali narod, čuvajte pokornost i izražavajte svaku dostojnu čast ovome pravilno Vama postavljenome Pastiru. Jer oni ima i primio je kroz rukopoloženje vlast, po riječi Spasitelja Hrista, da veže i razrešuje ljudske grijehe: od svakoga treba svi da se strogo čuvate, kako ne biste pali u protivljenje. Još i sinodalno potpisujemo ovome Mitropolitu Kir Vasiliju Skenderijskome i Primorskome titulu da bude Egzarh Najsvetijeg Trona Pećkoga, patrijaršije Slavenosrpske. I da svuda i na svakom mjestu, kao zvanično patrijaršijsko lije, bude priman i poštovan. I molitve da čita i blagoslove da daje - daje mu se vlast za to u svim Eparhijama patrijaršijstva našega. I u drugim mjestima ko god hoće i ima želju da od našega Prestola primi blagoslov. Zbog toga i potpisujem i pečatom Našim potvrđujem. I ova naša Gramata, koja služi kao dokaz i svjedodžba, izdaje se, za potvrdu njemu najsveštenijem Mitropolitu Skenderijskom i Primorskom i Egzarhu Najsvetijeg Trona Srpskoga Kir Vasiliju Petroviću; uruči se ljeta Spasenja našeg 1750, Avgusta 22, u Beogradu.

Atanasije Drugi, Arhiepiskop Pećki, svojeručno.
Smireni Mitropolit Beogradski Vikentije Gavrilo, Mitropolit Raški".^[***]

^[***] Napomena: Ova je diploma na pergamentu od lakta širine i malo više dužine. Za podlanicu odozgo je ostavljeno mjesto na kojemu je na sredini izobražen Spasitelj, s jedne mu strane Bogomajka, a s druge Preteča Jovan. A na objema stranama lista isto je onoliko mjesta ostavljeno kao odozgo, i na jednom, desnom, vrhu odslikan je dvaput duže nego ono lik Svetoga Save, a s lijeve Svetoga Arsenija, a ispod njih opet onoliko, kao pročelno oslikan Sveti Nikola, a s lijeve Sveti Georgije. Cijelo mjesto između njih je šarama od ruža ispunjeno.

Kako je rečeno, vladika Vasilije je primio sve narodne poslove i vodio ih je koliko je bolje umio. No kako je sva Crna Gora do tada imala samo jednoga vojvodu, a taj nije mogao svuda po narodu da uspješno radi, vladika Vasilije je, na opštem saboru, izabrao za guvernatora cijele Crne Gore Stana Radonjića Njeguša, a oni stalni vojvoda je ranije uvijek bio od kuće Vukotića sa Čeva. Uz to, postavi još neke glavare u nekim plemenima koja ih nijesu imala, knezove i serdare Ovo je učinio da bi olakšao i sebi i narodu, no mu se stric vladika Sava tome ne obraduje, ali je postavljenja prihvatio.

Kako je već bio običaj i vladika Vasilije je, kao i njegovi preci, išao u Rusiju - da traži pomoć, i zbog drugih poslova. U nekoliko godina tamo je išao tri puta. Prvi put bio je u vrijeme imperatorice Jelisavete poslat od strane patrijarha srpskoga, za obavljanje crkvenih i narodnih poslova, za šta mu je patrijarh dao posebno pismeno ovlašćenje, čiji prepis navodimo i ovdje:

"Atanasije, Božjom Milošću Pravoslavni Arhiepiskop Pećki i sve Srbije, Bugarske, Dalmacije, Bosne, Podunavlja i cijeloga Ilirika Patrijarh.

Neispitanim svepravednim Svedržitelja Boga nastrojenjem i dopuštenjem u svim stranama ugašene istočne Države, narodi koji pripadaju svetoj Jerusalimskoj Crkvi, zbog preovladalog ogrešenja potpali su pod Agarjansko ropstvo, osobito svakog sastradanja dostojna Srpska zemlja. Ona ne samo što se lišila svakoga svoga prava i lika, nego postojano tako pod nogama protivnika leži, tako da je stradanja i uzdisaje teško opisati. I jedino još osvježenje od takve tuge imamo pred sobom to što i trpljenje ovdašnjeg Hrišćanstva podkrepljuju Mošti Svetih, Careva i Arhiepiskopa ove duboko pale Države, koji su svepravednom Bogu ugodili i koji još svojim zastupništvom štite Božje narode od konačne propasti. na sličan način i u posljednjem tek minulom turskom ratu, taj bogomrski rod Agarjanski ovdašnju je Patrijaršijsku Katedru tako opljačkao da osim skrivenih moštiju svetih ništa nije ostalo. Uz to i velike namete potom tovareći, u prevelike dugove Obitelj ovu je bacio, iz čega se bez posebne pomoći nemoguće nadati izbavljenju. Pokazalo se nužnim da najsvetlijem i najdržavotvornijem Dvoru Sverosijskome pošaljemo izaslanstvo i da mu se poklonimo. I opštim svešteničkim saborom i u ime Slavenosrpskog Patrijarha i Trona Pećkog Egzarha i Katedralnog slobodnog Principata Crnogorskoga Manastira Cetinjskoga - Preosveštenoga Mitropolita Skenderijskog i Primorskog Gospodina Vasilija Petrovića poslasmo. Preporučujemo Njega odgovorno svima visokoga dostojanstva i svakoga čina Gospodi, da se omogući ovome Mitropolitu slobodno da prolazi i da boravi, te da iznosi povjerene mu molbe slobodno na nadležno mjesto, kao službenoj ličnosti naše Patrijaršije. Uz to da prenese svima i svakome ovoga Prestola dužnu blagodarnost. I u samo ime šaljem iz rezidencije Patrijaršije Pećke 25 mjeseca marta, 1750.

Atanasije Gavrilović na službi
Vikentije Stefanović, Mitropolit Beogradski
Filotej Racanović, Mitropolit Hercegovački
Gavril Georgijević, Mitropolit Raški."

Velika carica velike Rusije premilostivo ga primi, carski ga štedro obdari i gramatom narodu ga snabdije, želeći svakako i svakome najaviti svoju milost i blagonaklonu pažnju, jer su oni pomagali njenome ocu, najsrdačnije, boreći se protiv zajedničkog dušmanina ljudskog roda, pravde i čiste božje vjere, varvara Turčina.

"Božjom milošću,
MI JELISAVETA PRVA,
Imperatorica i Samodržnica Sverosijska, i proč., i proč. i proč.

Blagorodnoj i poštovanoj Gospodi Srpske zemlje u Makedoniji i Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskoga Naroda, Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima a takođe i drugim duhovnim i svjetovnim glavarima - NAŠA IMPERATORSKA blagonaklonost.

Prije nekoliko vremena, došav iz Crne Gore Preosvešteni Vasilije Petrović, Arhijerej Crnogorski, prinoseći ranije ukazanu od strane Crnogorskog Naroda NAŠEMU najvoljenijem gospodaru, Roditelju blaženog i vječnog visoke slave dostojnog spomena Gospodaru Imperatoru Petru Velikome vjernu i usrdnu službu i objavljujući sadašnje svoje i opšte vaše teško stanje, molio je da bi mi Velika Gosudarina, Naše Imperatorsko Veličanstvo imajući u vidu Vaše teškoće posebno da se obnove za slavoslovlje Božje svete crkve i da se u tom cilju pomognu novčanom pomoći, i za sveštenosluženje arhijerejskim oblačenjem, svešteničkim odeždama i crkvenim knjigama. Mi, VELIKA Gospodarica, Naše Imperatorsko Veličanstvo izvoljeli smo taj zahtjev blagonaklono prihvatiti, i po Našoj Imperatorskoj najmilostivijoj blagonaklonosti, za ranije ukazanu Njegovom Imperatorskom Veličanstvu, blaženog i vječnog, visoke slave dostojnog spomena NAŠEM Gosudaro Roditelju od strane Crnogorskog naroda usrdnost, izraženu i od strane navedenog Preosveštenog Arhijereja Vasilija, šaljemo vam kao nagradu i za obnavljanje svetih crkava pet hiljada rubalja. Samom pak Arhijereju izdato je određenom darovnom gramatom Roditelja NAŠEGA iz 1715. godine datom Cetinjskom roždestvenskom manastiru pomoć od 1743. do 1753. godine; s njim su takođe Arhijerejima upućena arhijerejska oblačenja i svešteničke i đakonske odežde i knjige prema priloženom Registru; i posebno njemu. Arhijereju, za putno izdržavanje tamo i ovamo njega i njegovih pratilaca tri hiljade rubalja, a uz to od najviše Naše imperatorske milosti njemu Arhijereju poklonjena je panagija ukrašena dragocjenim brilijantima. I kako je poslije takve svemilostive nagrade Našega Imperatorskoga Veličanstva i ovom gramatom Našega Imperatorskoga Veličanstva obratno u Crnu Goru otpravljen, tako Mi Velika Gosudarina ne sumnjamo da vi stalno živite u dobroj želji i usrdnosti službe prema najvišoj Imperiji Našoj i da blagodarnost vašu nećete zaboraviti ni u kom slučaju da posvjedočite. NAŠA Imperatorska pomoć vama i dalje će biti neprekidna.

Dato u Moskvi 8. maja 1754. godine."
Na originalu je “Po svemilostivom Njenog veličanstva Ukazu
Kancelar grof Aleksej
Bestužev Rjumin”

A na koverti je:
"Blagorodnoj i poštovanoj Gospodi Srpske zemlje u Makedoniji i Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskog Naroda Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima, kao i drugim duhovnim i svjetovnim glavarima."

Osim ovoga razumijevanja dođe na um velikodušnoj imperatorici da objavi rečenome vladici Vasiliju, preko svojega kancelara gospodina Mihaila Larionoviča Voroncova, da bi željela da u Rusiji ima jedan puk crnogorski i da joj ga on skupi i pošalje. Ali vladika Vasilije odgovori da Crna Gora ne može sama taj puk sastaviti i dopunjavati zbog stalnog rata sa susjedima i da mu ta nemogućnost predstavlja veliku žalost. Odgovoreno mu je da upiše i pošalje koliko može Crnogoraca, a ono drugo iz ostalih srpskih krajeva- da okupi dobrovoljce i dopuni puk, koji će se u čast Crne Gore stalno nazivati Crnogorski puk. Tada vladika Vasilije tu nađe nekog Srbina rodom iz Podgorice, koji je bio major u ruskoj službi, a zvao se Stefan Šarović, uzme ga u svoje bratstvo i nazvaše ga Petrović. Njega i pukovnika Pučkova ostavi tu u Moskvi da prihvataju Crnogorce za puk koji će im on slati. Tako se vladika Vasilije vrati u svoju otadžbinu sa prijatnim nalogom, a kada dođe kući, snađe ga nova briga i preta (nužda, potreba): Turci mu na Crnu Goru velikom silom udare, koji Crnogorci s nemalo krvoprolića razbiju, kao što o tome govori sljedeća pjesma:

Knjigu piše od Bosne vezire,
Pošilja je lomnoj Gori Crnoj
U Manastir na polje Cetinje
Vasiliju Petrović ' vladici:
"O vladiko, crni kaluđere!
Pošlji mene harač Gore Crne
I dvanaest mladih djevojaka
Od dvanaest do šesnaest ljetah,
I suviše Belu Stanišića.^[32]
Ako li mi to poslati nećeš,
Kunem ti se vjerom i kuranom
Da ću Crnu Goru poharati,
Porobiti malo i veliko!
Što je muško i staro i mlado
Pogubiću sabljom svekoliko,
Što li žensko mlado i lijepo
To će biti u ropstvo uzeto."
Kad vladika knjigu razumio,
Od jada je suze oborio,
Odveć što mu za đevojke piše.
Pak sakupi od zemlje glavare,
Glavarima knjigu kaževaše
I ovako riječ govoraše:
Crnogorci, moja braćo draga'
Ako harač i djevojke damo,
Ja u Crnu stojat' neću Goru
Jer slobode imati nećemo,
Ni junačke slave i poštenja.
Nego ćemo uv'jek ostanuti
Pod sramotom u nevolju tešku.
Vi nećete biti gospodari
Ni od sebe ni od svoje đece,
Ni od svojih mladijeh ljubovcah,
Ni od njive niti ploda njena."
Kad glavari knjigu vidiješe
I kad ovu riječ razumješe,
Svaki misli šta će koji reći.
Veli Milić protopope Jovo:
"Ja govorim - kami da mu damo!
Jer sam volim izgubiti glavu,
Neg' sramotno vijek vjekovati."
Reče serdar Popoviću Stano:
"I ja velim da mu kami damo!"
Svi ostali ovo potvrdiše
I zakletvu strašnu učiniše-
Da mu nigda ništa neće dati
Do studena i trvda kamena
I živoga ognja iz pušakah.
To vladika jedva i čekaše,
Pa veseo pero prifataše
I veziru tako odgovara:
"Čudim ti se, bosanski šljivaru!
Što budališ i u knjigu pišeš
Da ti pošljem harač Gore Crne
I dvanaest mladih đevojakah
Poslaću ti za đevojke mlade
Od veprovah dvanaest repovah,
A za samu Belu Stanišića
Od ovnovah dvanaest rogovah,
Da to nosiš na turbanu tvome,
I suviše dvanaest kamenah
Da ih pošlješ caru za harače.
Neka znate šta je Gora Crna
Da za Turke ne rađa đevojke,
No za svoju đecu Crnogorce,
Koji bi se prijed iskopali
Nego jednu tebe ustupili,
Jednu staru, ćoru i sakatu,
A kamoli mladu i lijepu.
Pak nam udri kad gođ ti je drago!"
Kad veziru knjiga dopanula
I kad začu što mu knjiga kaže,
Od velikog jada i čemera
Za bradu se rukom ufatio,
A o patos nogom udario
I srdito vojsku sakupio-
Od sve Bosne i Hercegovine,
Po izboru đe je junak bolji,
Pak ćehaju doziva svojega:
"O ćehaju, vjerna moja slugo!
Eto tebe silnovite vojske
Četrdeset i više hiljadah,
Idi, slugo, lomnoj Gori Crnoj,
Robi, pali sela i plemena,
Što je muško i staro i mlado
Sve sijeci, nikoga ne pušti.
A što žensko vidiš po prilici,
Mlado robi, i na silu turči,
Doved' meni robinje lijepe.
A ostali šićar što dobiješ-
Od njega ti ništa uzet' neću."
Crnogorci vojsku dočekaše
Na granicu od Hercegovine,
Pram bijela Onogošta grada,
Tu se biše za petnaest danah.
Ali evo muke i žalosti
Za junake mlade Crnogorce,
Nestade im praha i olova,
A kupit' ga nigđe ne mogahu,
Jer Mlečići bjehu zabranili
Pod kastigom samrti žestoke
Da im nitko ništa ne prodaje.
No brane se dob'jenom džebanom
Što na mrtve Turke nahodiše
Koji u tom boju pogiboše.
Dokle Turci na Kčevo dođoše,
Na krajično mjesto crnogorsko,
Tu stadoše tri neđelje danah.
No Bog posla, bilo njemu fala!
Od Primorja dobra prijatelja
Koji noćno dođe i dodade
Nekoliko hiljadah fišekah,
Bog mu dao duše spasenije!
Crnogorci kad to vidiješe,
Učiniše hisku i veselje,
Od radosti igrati stadoše,
Pjevajući pjesne od pobjede,
Što' no bude srca na junaštvo.
Jedno jutro u zoru bijelu
Halaknuše, Boga spomenuše
I na tabor turski udariše,
Razagnaše Turke na buljuke,
Ćeraše ih gorom i planinom
Od zorice do mrkloga mraka.
Kad ugnaše Turke do Broćanca,
Blizu b'jela Onogošta grada,
Tu ćehaju rane dopadoše,
Ranjena ga Turci unesoše
U bijela Onogošta grada,
Da on kaže od Bosne veziru
Kakvo mu je bilo putovanje
Za đevojke u Karadagliju,
I koliko vodi đevojakah
Da mu ne bi koju potajili,
Ol' za ljepšu ružnu podmetnuli.
Vako, brate, junaci se brane,
Prije panu nego se prepanu,
Prije udre no Turci s'nadaju.
I odole svakojako njima,
Jer pravicu sam Bog potpomaže,
Pak nam zdravo, slavni Crnogorci,
Dušmani im klanjali se mišci,
Koja vazda svoju vjeru brani,
I braniće do suđena dana,
Kad će Ristos prigledati svoje!

Poslije toga vladika Vasilije uzme petnaestoro djece i nekoliko Crnogoraca, te ih povede u Rusiju, i uzgredno zovne još odasvud Srba. Ljude ostavi u Moskvi da tu sastave puk. A djecu povede sa sobom na školovanje u Peterburg, i dade u Šljahetski vojni pješadijski korpus svu. Htjede Srba poći u Rusiju od svih strana, osobito iz Mađarske, kao što neki bjehu pošli i s porodicama. Ali, čuvši to mitropolit karlovački Nenadović, koji je tada bio u velikoj milosti kod svojega dvora, objavi ćesarici Mariji Tereziji i predloži joj da zabrani svojim podanicima da idu u Rusiju, da joj tolika zemlja ne bi ostala prazna. Tako i bude kako je predloženo. Ćesarica zabrani, te niko ne pođe. Ali su uzalud i oni prethodni bili pošli, jer kad se u Moskvi okupi njih toliko da mogu obrazovati puk, dadoše im za komandanta puka nekakvoga Cincara, koji je bio uzeo ime Horvat, da bi mu bolje Srbi vjerovali i da mu se lakše pokoravaju No laž mu ne pomože, i Crnogorci jasno rekoše da oni hoće Srbina za komandanta a ne Cincara i kojekoga. To im ne bude prihvaćeno, te oni zatraže pasoš da se vrate u svoju otadžbinu. Horvat ih predusrete tajno kod vlasti da im se ne da pasoš i da svakako moraju tu ostati, a vlast im odgovori da im se neće odatle izdati pasoši nego iz Kijeva, kako bi ih pomeli ne bi li ostali. Ali oni rekoše "Ostajte zbogom" i krenu u Kijev sa svojim torbicama, oružjem i strukama^[33] kako su došli iz Crne Gore. Kada u Kijev dođoše i zatražiše pasoš, rekoše im da nijesu dobili naredbu da im daju pasoš za povratak Na to im Crnogorci jednostavno i slobodno reku- "E, a vi ostajte s Bogom! Ni u našoj zemlji nema pasoša". Tako, niko im ne izašavši u susret, otidoše bez kalauza kao i bez pasoša, i sve pješice, nigdje se ne zadržavajući više nego dok bi hljeba kupili, a spavali bi pored puta gdje bi noć zatekla. Tako, dvadeset i peti dan dođoše u Ljubljanu (grad kranjski), i tu počinuše na pazaru, posjedjevši pred jednom velikom kućom na kaldrmi, a duge puške prisloniše uza zid te kuće. Uto im srećom dođe i slučajno ih nađe vladika Vasilije, koji se ovuda takođe iz Rusije vraćao, gdje je čuo za njih da su pošli kući. Tada im, a šta će drugo, dade troška i uputi ih preko Hrvatske i Dalmacije u njihov zavičaj. Ovo se ovdje detaljnije opisuje samo toliko da se zna kako je i zašto nestao crnogorski puk u Rusiji.

Brzo dođe i vladika za njima u Crnu Goru i tu poboravi neko vrijeme. Ali 1765. godine ponovo pođe u Rusiju. jedno da od dvora traži novčane pomoći za uvođenje praviteljstva u Crnoj Gori i otvaranje narodnih škola, i drugo-da dovede i onu crnogorsku djecu kući koju je bio poveo radi školovanja, kako bi bila od koristi otadžbini. Ali, na veliku nesreću Crne Gore, on tamo ostade zauvijek - razbolje se i umrije. Sahranjen je kod manastira crkve Svetog Aleksandra Nevskog, uz pristojnu ceremoniju. Tako se od one djece nijedno ne vrati u svoju otadžbinu, nego proživješe tamo radeći u različitim službama, i nestadoše.

Osobito sjećanja dostojno u žitiju vladike Vasilija jeste to da je od prvog javnog nastupa bio otrovom proganjan. Na primjer, kad je neko vrijeme bio u službi srpskoga patrijarha, on ga je poslao u Sremske Karlovce mitropolitu Nenadoviću da povrati neke stvari pećkoj crkvi koje su tamo bile ostavljene u ratno vrijeme na amanet. Ovi mu ih ne htjedoše dati, te se on tu s njima posvađao. Vasilije stoga ode u Beč kod same ćesarice Marije Terezije, te tu dobi pravdu - da sve stvari može uzeti i odnijeti a ćesarica Nenadoviću strogo zapovijedi da mu ih ne smije zadržavati nego da mu ih da, a ako neće, da dođe u Beč i da kaže zašto ih ne da. I tako, po povratku iz Beča vladike Vasilija, predade mu sve lijepo i mirno i učini mu čast trpezom, gdje ga gospodin Nenadović napoji, pri svojoj ljubavi i prijateljstvu, te zamalo tu ne umrije -da mu sami Bog jakom prirodom ne pomože. Ali je do kraja života osjećao bolest u utrobi. Takođe i kroz Primorje susjedno na njegovim putovanjima svuda ga je otrov tajno pratio, i to po svojoj prilici mletački - jedno od strane države a drugo od propagande vatikanske od kojih se na kraju nije mogao očuvati, i to baš ondje gdje se otrova nije bojao, stignu ga i dokončaju, kako se prema svim tadašnjim okolnostima i danas nekako misli da je otrovan. Pa i uprkos takvom proganjanju i namjerama zavisnika i mrzitelja imao je sreću da bude ljubimac pomazanih glava, kao što je kod IMPERATORICE JELISAVETE preosvešteni obred umivanja nogu u Dvoru činio Tako gaje isto i VELIKA IMPERATORICA JEKATERINA u punoj milosti imala. Da je još poživio mnogo bi dobra svome narodu i čovječanstvu učinio. Kazato je ranije o njemu gdje je sahranjen, a ovdje o njegovom grobu. Na ploči mu je odozgo stavljen grb naroda i Carstva srpskoga - orao dvoglavi, koji Crna Gora i danas slobodno upotrebljava Tamo piše: "Na ovom mjestu je sahranjen Preosvešteni Mitropolit Crnogorski i Trona Srpskoga Egzarh Vasilije Petrović. Imao je 57 godina a prestavio se 10. marta 1766 godine".

Kada je umro, od srodnika mu se tu zadesio đak i sinovac mu Petar Petrović i jedan stari kaluđer - Josif Vukićević, rodom iz Maina, i oba ga žaljahu neutješno, a osobito sinovac mu. Po prestavljenju pokojnika dođe tu imperatoričin pridvorni duhovnik, kojemu se mali Petar preporuči kao ocu - da ga osirotjelog on ne zaboravi i barem negdje u školu na učenje namjesti. Stari i dobri duhovnik mu obeća da će o tome porazgovarati sa Platonom, katihetom velikoga i nasljednoga kneza Pavla Petroviča, i tako učiniše dogovor da ga smjeste u njemu potrebnu i njegovom opredjeljenju odgovarajuću školu. Mali se time unekoliko utješi, jer mu Bog, po velikoj njegovoj želji prema naukama, daje zgodu i priliku da se čemu ponauči, ali onaj saplemenik njegov kaluđer Josif nikako ne htjede da ga ostavi, niti bez njega da pođe govoreći da on sam kući ne smije doći i da će mu od cijele Crne Gore biti zli put ako im ga ne dovede. To se prihvati i dvor ih obojicu zajedno otpravi na put, davši im dva oficira za saputnike do same Crne Gore Mihaila Tarasova, poručnika, i Ivana Vasilijeviča Kozlovskog, kao prevodioca. Tako ih ovi dvojica srećno dopratiše do Stanjevića. Za maloga Petra je bila dvostruka žalost. Tada ga doma uze djed vladika Sava da ga podučava i vaspitava što se bolje moglo, te razumnom i Bogom izabranom Petru i malo bude dosta.

Ovi dvojica dođoše iz Peterburga podjesen iste godine, a na proljeće u početku 1767 godine u susjednom Primorju mletačkome pojavi se Šćepan Mali, pod tajnim imenom ruskog cara Petra Trećega, koji tada bješe u Rusiji stradao i nestao.

Šćepan Mali najprije se pojavi gdje je i živio nepoznat neko vrijeme u komuni ili opštini Maine, blizu grada Budve, u selo Crnčani, u domu nekoga Vuka Markovića Ko zna otkuda došavši, prebivao je kod njega i ponešto radio, pa ili mu samome dođe na pamet da se proslavi tuđim imenom, ili ga, po svojoj vjerovatnoći i prilici, neko od lukavaca latinskih na to nagovori, kako bi svojoj Republici i svojoj tvrđavi. pribavio štogod u takvim okolnostima. Elem, kako se on proglasi za cara ruskoga, navali narod da se oko njega okuplja iz cijeloga bokeljskog Primorja, da ga pozdravljaju i da mu dođu na poklonjenje. I, valjda za bolji uspjeh, pođe mu u posjetu i sama kotorska vlastela, a Mletačka republika slaše tajno svoje ljude da vide ko je zaista to, ili da ga... poučavaju i rukovode. O caru Petru ruskom pukne glas u sve okolne a posebno slovenske krajeve, te mu i od Dubrovnika, od Hercegovine i Bosne počeše dolaziti ljudi na viđenje, poklonjenje i prinošenje darova: Kuči, Piperi, Bjelopavlići i drugi koji su još dotle bili pod agarjanskom vlašću - tada odstupe i pristupe njemu. Mitropolit Sava nikako ne dopuštaše da je on car Petar ruski, jer ga je on kada je bio u Rusiji nasamo viđao, ruke mu cjelivao i dobro ga upoznao. Zato je nastojao da toga čovjeka makne sa crnogorske granice, i zle je posljedice otuda svemu Primorju i obližnjim krajevima predviđao kada se ta laž čuje u Turskoj i shvati. Ali mu sve to nije ništa pomoglo, nego i sva Crna Gora priđe ovom čovjeku i izvede ga u svoje krše i gore, poštujući ga i slušajući svi jednodušno kao ruskoga cara Najprije je izašao na prvo crnogorsko selo Mirac, zatim na Njeguše, a odatle po cijeloj Crnoj Gori i Brdima, kao po svojoj sopstvenoj državi hodio i naredbe i suđenje činio, činovnike smjenjivao, a druge koje je htio postavljao.

Najviše što je u narodu djelovalo i što mu je Šćepana Maloga preporučilo bilo je to, kada se on lažno počeo predstavljati, što je pred narod u Mainama izašao neki tamošnji kapetan (iz iste opštine), iz sela Podostrog rodom, a po imenu Marko Tanović, koji lažom uvjeri narod daje cara Petra dobro poznavao i daje s njim imao posla, i ako to ne bude isti onaj ruski car Petar - da ovaj samoga sebe, svu porodicu Tanović i svu imovinu daje u zakladu i na poklon narodu. Poslije ovoga Šćepan je mogao da ide na poziv naroda u Crnu Goru i sve što hoće da radi po zemlji i narodu.

Te iste zime malo po Božiću, prije pojave Šćepana, dobježa u Crnu Goru srpski potonji patrijarh Vasilije Jovanović Brkić, bježeći od zuluma i progona turskih. Njega je Porta po grčkoj optužbi bila poslala u zatočništvo na ostrvo Kipar, gdje je proživio nekolike godine. Malo prije nego dođe u Crnu Goru bio je od strane sultana otpušten, ali da više nije patrijarh, niti hoće da u Peći ima patrike (sultan - prev.) koji ne slušaju njegovog, t]. carigradskoga patriku, jer mu patrijarsi od raje čine nizam i u kaure je odvode i otuda s njom protiv njega ratuju. Nego neka zahvali njegovome pravome i vjernome patriki što mu još ostavi na ramenima glavu. Naredi mu da pođe sa ostrva bez svakog zvanja nego kao drugi posnik i prosti kaluđer. Tako je Brkiću rečeno. Ali prije nego stiže u Peć, usput za njim pošalju iz Carigrada ljude da mu glavu odsijeku nasred Patrijaršije pećke, ali Bog dade te on o tome prije sazna, i noću uteče iz postelje, bez igdje ičega, u Crnu Goru. Tu ga dočeka mitropolit Sava, primi ga srdačno i preodjene ga svojom odjećom i snabdije po mogućnostima, a ovaj mu rukopoloži za arhijereja sestrića iz kuće Plamenac, iz Crmnice, gdje ga i postavi da vladikuje. Zvao se Arsenije i sjedio je u Brčeoskom manastiru, ali zbog bolesti nije više kao vladika poživio od tri godine.

Ovakav tok događaja mogao je ne samo ruskog cara Petra u Crnu Goru premjestiti i vaskrsnuti, nego i izazvati podozrenje Mletačke republike i uzbuditi kod nje zavist, a osobito i ponajprije gnjev sultana izazvati protiv sirotinje crnogorske, kako i bi sljedeće godine, kada sultan pošalje svoju silnu vojsku na Crnogorce. Ta vojska je imala naređenje da najprije na lijep način od Crnogoraca dobije patrijarha i ruskoga cara Petra, pa da ih na miru ostavi, a da pošto ovu dvojicu dobiju, hitno ih pošalju svojemu caru, a da vojska Crnu Goru pohara, opali i porobi.

Neki poznati Šuvajlija paša bosanski mnogo je u tome posredovao između vezira seraskera i Crnogoraca, kako bi im ta dva čovjeka predali živa. Zato vezir, seraskjer te vojske, pošto je zalogorio u Podgorici, pošalje preko Šuvajlije paše Crnogorcima takav glas i volju carevu, a da oni kod istoga vezira pošalju neke svoje izaslanike, kako bi to čuli i od njega samoga, a on im zadaje vjeru i garanciju da će se vratiti zdravo i veselo. Tako Crnogorci izaberu dva svoja izaslanika - popa Jovana Avramovića iz Bjelica i Lazara Jovova Bogdanovića s Njeguša Pošalju ih k veziru da sami vide i čuju šta vezir hoće kako bi kad se vrate to kazali svome narodu. Pođu oni kod vezira i čuju sve ono što je pomenuto, pa mu odgovore da oni za ljude koje turski car od njih traži ne znaju, niti mu šta znaju, prije povratka i pitanja naroda reći. Tako ih vezir otpusti da se o tome s narodom dogovore, ali tek pošto mu dadoše božju vjeru da će se vratiti i dati mu odgovor. On njima dade svoju vjeru i svojega Boga zadade da će ih opet zdravo i veselo pustiti. Oni pođu i dogovore se s narodom i glavarima i vrate se te mu kažu da ljudi koje car od njih traži nijesu među njima, niti da Crna Gora zna za njih, te o tome više ni razgovora nema. Na to se vezir naljuti i razjari kao lav, brže vikne dželate da ih na muke udare i posijeku, ako već neće kazati za oba ona čovjeka - gdje su, a on zna da su kod aih u Crnoj Gori. Ali ova dvojica, kao i svi Crnogorci, ostadoše, neustrašeni tom pretnjom, pri svojoj riječi. Plašeći ih dugo da će ih sjeći na komade dok mu ne kažu sve što sam želi da čuje i sazna od njih, vezir im najposlije na veliku molbu Šuvajlijinu oprosti i otpusti ih zdravo kući, iako mu tajnu odnesoše Ali digne svu vojsku na Crnu Goru, a kako je to bilo i koliko je za obje strane bilo štete i koristi - neka nam narodna pjesma ljepše predstavi:

Knjigu piše dužde Mlečanine
Na hiljadu i sedme stotine
I šezdeset i osme godine
Pošalje je turskome sultanu,
U Stambolu, bijelome gradu,
U knjizi ga milo pozdravljaše
A milije njemu se klanjaše,
Pak ovako dužde govoraše.
"Ali ne znaš, čestiti sultanu,
Ol' ne haješ ni obraćaš glave?
Što se jedan čoek oglasio
Pod imenom cara rusinskoga
Među naše zemlje i države,
U kamenu lomnu Goru Crnu
Za njega je narod prionuo
Ka no djeca za svojega oca.
Koliko je naroda srpskoga
U državu moju i u tvoju,
Što vjeruje u Istočnu crkvu
To će k njemu željno pristupiti,
I nevjeru nama učiniti,
No sakupi silovšu vojsku
Da mi Crnu Goru poharamo
I da oni narod pogubimo
Da od njega ne ostane traga.
Ja ću skupit, moje Dalmatince
I Hrvate, plaćene soldate,
Postaviću po granici vojsku
Što uteče ispod sablje tvoje,
Neće uteć, ispod meča^[34] moga "
Kad sultanu ona knjiga dođe,
On sakupi silovitu vojsku
Od sve Bosne i Hercegovine,
Rumelije i Maćedonije
I od plodne zemlje Arbanije.
Sakupio pješca i konjika
Sto i dvadeset hiljadah vojnikah,
I pred njima dva silna vezira
Bosanskoga i rumenlijskoga,
I Mehmeda, pašu skadarskoga.
Dođe vezir od Urumenlije
Kod bijele varoš Podgorice,
A bosanski na Polje nikšićko,
Mehmed paša kod sela Plavnice,
Baš naprema Nahije crmničke.
A Mlečići postaviše vojsku
Po granici krajem Gore Crne
Od Grahova i Hercegovine
Do države barske i skadarske.
Crnogorci kad to ugledaše
Da su sa svih strana opkoljeni
Višnjemu se Bogu pomoliše,
Pak dogovor takvi učiniše
Da za život nitko ne pomišlja
No da rade slavno poginuti
Radi vjere i slobode drage,
Da njihova ne bi pogibija
Zlotvorima radost donijela.
Dočekaše od Bosne vezira
Pod Ostrogom, visokom planinom,
A vezira od Urumenlije
Više ravna Polja jednoškoga,
Mehmed-pašu na kraju Crmnice
Tud’ se vojske bojem udariše
Bez prestanka tri bijela danka,
No kako će, pobre, odoljeti
Deset hiljad, vojske crnogorske,
A toliko hiljadah Turakah
Sa džebanom i sa topovima?
Mlogo sela Turci opališe
I ne malo robja zarobiše,
Pa na Kčevo tabor učiniše,
No im huda sreća priskočila,
Jer se oni sakriti ne znadu
Za drvetom niti za kamenom
Kako što se kriju Crnogorci,
Nego Bošnjak glasovito viče:
"Stani, mišja dušo Crnogorče!
Na poljanu da se ogledamo,
Kuda bježiš kako miš u duplju?"
Al' iz duplja tanka puška puca,
Turčin pada otkuđ se ne nada.
I biše se za devet nedjeljah.
Nego tužni, brate, Crnogorci
Ne imadu praha ni olova,
Ali evo sreće Crnogorske,
Dobre sreće, od Boga poslane!
Na dan prvi noemvra mjeseca,
Pošto sunce na zahodu zađe,
Pade strašna kiša iz oblaka,
Bez prestanka do sutrašnjeg danka,
Udariše munje i gromovi
Usred vojske dužda mletačkoga
Blizu Budve, grada primorskoga
I u tabor drugi grom udrio
Udario paše skadarskoga
Na dno ravna polja crmničkoga,
razagnaše vojske obadvije.
Evo druge sreće crnogorske!
Dočekaše mladi Crnogorci
I uzeše od Turak' džephanu
Što iđaše na Kčevo krvavo,
A u tabor dva silna vezira.
Pak na Turke oni udariše,
Pređe zore i bijela dana
Prve straže ognjem oboriše
A na druge juriš učiniše
Što ne pade mrtvo i ranjeno,
To u tabor ognjem ućeraše.
Kad veziri ono vidiješe
Džebhana im da je ugrabljena,
Da imaju Crnogorci praha,
A vrijeme zimnje nastanulo,
Da u Crnu Goru nije stana,
To l' u zimnje doba ratovanja,
Povratiše vojsku na tragove
Ostaviše mjesta i putove
Kuda oni bjehu prohodili
Svuda turskom krvlju obljevene
I turskijem' kostim' oskvrnjene.
Vjeruj meni, dragi pobratime
Da je ovo istinito bilo,
I da si mi zdravo i veselo!
A Bog voli koji mu se moli,
Njemu, druže, Crnogorci služe.

Niko se ozbiljno tada u Crnoj Gori nije nadao da će ostati živ, ili u ropstvo pasti, ali Bog premilostivi ne samo da porazi dušmane njegova stada, nego i proslavi Crnogorce. Šćepan Mali je tada bio pod planinom Ostrog, gdje je gradio meterize da bosanski Turci ne prodru niz Bjelopavliće i da tako sva Brda ne otcijepe od Crne Gore. Ali baš tuda prodriješe Turci do Čeva, te i Šćepan odatle noću uteče i tajno pođe u Crmnicu, gdje su ga Crnogorci ostavili da ga čuvaju kao kakvu veliku tajnu - u manastiru Svetoga Nikole u Brčelima. A patrijarh je javno stajao u selu Građani, dokle Bog jaki i hrabri Crnogorci razbiju Turke i potjeraju ih, te se jedva, za godinu, pojavi Šćepan Mali opet pred narod, u istom stanju u kojemu je bio prije toga. Mlečići, međutim, pohvataju sve pristalice Šćepanove koji su bili u njihovoj državi, neke kazne smrću a neke povedu u Mletke na vječito zatočenje, a domove svih njih iz temelja razore. U to nastupi i 1769. godina i Rusija otvori rat s Portom, a u Crnu Goru pošalje gramatu po knezu Georgiju Vladimiroviću Dolgorukovu, kojom pozva Crnogorce u rat protiv Turaka. Evo te gramate:

"Božjom milošću, MI; JEKATARINA DRUGA, Imperatorica i Samodržica Sverosijska, i proč., i proč., i proč.

Preosveštenim Mitropolitima, Arhiepiskopima, Episkopima i svim drugim duhovnim glavarima, Blagorodnim činovima i hrabrim Kneževima, Vojvodama, Serdarima, Harambašama, Kapetanima, kao i svim naoružanim i drugim vojnim i Građanskim načalnicima, kao i Hristoljubivim Opštinama s NAMA Jedinovjernima i blagočestivima svete istočne Crkve, Grčkih i Slovenskih naroda. Želimo vam svima, prema činu i zvanju svakoga, slavu i blagostanje i svako drugo dobro. Ovom Imperatorskom Gramatom izjavljujemo vam najvišu našu milost i blagonaklonost!

Iz prošlih i sadašnjih događaja poznato je nama i cijelome svijetu s koliko revnošću i s kolikom hrabrošću su štitili i dosad štite Pravoslavni Grčki i Slovenski Narodi svoju istinito blagočašće (vjeru) i drevnu od njihovih predaka naslijeđenu slobodu i koliko oni moraju skoro svakodnevno trpjeti nesnosnih uvreda, nasilja i mučenja od nečastivih Muslimana i njihove prema Hrišćanstvu vječite mržnje. ne prolazi skoro ni jedan dan a da se za vjeru i blagočašće ne lije potocima nevina krv po Hristu braće Naše i Vaših sugrađana. Nema dana da se nigdje ne skrnave ili pustoše hramovi službe Hrista Spasitelja Našega. Koliko se zbog Vaše kukavne bijede, s jedne strane, grozi užasom čovjekoljubivo i toplo, jedino istinske vjere i ljubavi preispunjeno srce Naše, toliko, s druge, po samim bogougodnim pobudama, Mi hoćemo i želimo radi potpunog jednom za svagda odvraćanja njihovog i preduhitravanja - dati Vama, Blagočastivim Grčkim i Slovenskim Narodima, ruku snažne pomoći, i upotrijebiti je za Vaše oslobođenje iz čeljusti teške nevolje i varvarskog tlačenja! Neka Jedinovjernoj s Vama Imperiji našoj Svevišnji promisao daruje snage i sredstva za to!

Mi se sad nalazimo s Portom Otomanskom u javnom ratu, koji je počela ona protiv Nas, uz krajnje vjerolomstvo i narušavanje osveštenih saveza vječnog mira - zbog toga što smo MI u zemljama susjedne s nama riječi Pospolite Poljske unaprijed uspjeli NAŠIM staranjem i zastupništvom da pravoslavnima Grčkorosijskog ispovjedanja stanovnicima sačuvamo ranije zakone njihove, u svečanom Traktatu s Imperijom NAŠOM i obezbjedimo im privilegije pune ravnopravnosti s Papistima, iz koje su oni silom i nasiljem poslednjih (papskih ljudi - prev.) potpuno isključeni bili. Taj NAŠ pravedan i prema Crkvi Hristovoj nužan podvig Porta je nazvala tlačenjem slobode riječi Pospolite, kao da bi uspostavljanje zakonske jednakosti među NjENIM građanima bilo zazorno.

Hrabra, uređena, svime izobilno snabdjevena i na pobjede navikla NAŠA vojska sakupila se već u blizini Turskih granica, a kad vi dobijete ovu NAŠU IMPERATORSKU gramatu, u to vrijeme će ona sa dvije mnogobrojne Armije biti u borbenom položaju protiv zajedničkoga NAŠEGA neprijatelja.

Imajući u vidu pravednost NAŠEG djela, a pri tome Crkvu svetu i samu Pobožnost imajući kao neodvojive pristalice oružja NAŠEGA, MI se bez ikakve sumnje nadamo da će blagoslov Cara rata i mira biti uvijek sa njima i da će on ovjenčati još slavnim i korisnim uspjehom sve NAŠE poduhvate, njemu jedinome u čast i slavu pripadajuće. Vi pak blagočastivi Grčki i Slovenski Narodi, ako hoćete maći sa sebe i osloboditi se nesnosnog iga zločestivih Agarjana, ako hoćete uzdići za sebe i za potomke svoje Crkvu Hristovu na kamenu tvrdome i dovesti JE u budućnosti u bezbjednost; kao i ako hoćete ne samo očuvati ostatke drevne i dragocjene Vaše slobode i podići je na najviši stepen kako priliči drevnim zavojevačima i Vladaocima velikog dijela tad poznatoga svijeta, od kojih ste vi svi porijeklom - rodom, jezikom i viteštvom - imate sada najpogodnije uslove, a ako ih uzaludno ispustite, nikada više nećete moći dostići ove tri vrhovne stvari Vaše zajedničke cjelovitosti i dobrobiti pod pokroviteljstvom oružja NAŠEGA - u ovdašnjem dijela neprijateljskih posjeda i, pod zaštitom NAŠE pomoći u Vašim sopstvenim staništima.

Uspjeh je sad u rukama Vašim, i jedino zavisi od vas samih. Prizovite samo, sa vjerom i nadom, Boga u pomoć, i ujedinite se među sobom pred NjEGOVIM licem sveštenom i nerazrušivom obavezom zajedničke kletve i potpunog jednodušja, a zatim udarite na zajedničkoga Vašega neprijatelja, jedinstvenim srcima i udruženim snagama, produžavajući i prostirući oružje i pobjede Vaše čak do samoga Konstantinopolja, kao drevnih Grčkih Imperatora prestonice i grada proslavljenoga svetim mjestima - koja do neba vapiju! Istjerajte otuda ostatke Agarjana sa svim njihovim zlodjelima i obnovite Pravoslavlje u ovom njemu posvećenom gradu! Slava ta sada Vama predstoji i Svevišnji će Vam biti konačno nevidljivi i nepobjedivi Vođa! Nastao je za to pogodan momenat, jer će sva gromada nevjernika biti udaljena ka Našoj zemlji i ovamo potpuno uništavana darovanim nam od Boga silama. Osim toga, broj blagočastivih stanovnika kako na kopnu tako i na ostrvima Arhipelaga (Sredozemlja - prev.) neupotrebivo uvijek premašuje broj nevjernika, pa će se oni bez sumnje radosno priključiti Vašemu podvigu, tako da će Vaše snage po broju i snazi znatno biti uvećane. MI vam obećavamo od naše strane i dalje svu moguću podršku. U tom cilju Vam određujemo potrebnog i poznatog Predvodnika, provjerene neustrašivosti i iskustva, koji će i svojom toplom vjerom i pobožnošću u Pravoslavnoj crkvi posebno podstaći sposobne komandante.

Između ostaloga, MI Vam obećavamo, na najsvečaniji način, da ćemo od sada zauvijek priznavati kao vjerne i istinske prijatelje Naše Imperije sve Narode koji u ovom ratu budu učestvovali u svoju sopstvenu korist za slobodu i blagostanje i za zajedničko djelo, i da ćemo MI za takav njihov stvarni poduhvat pri postizanju mira konačno ih uključiti u njega s garancijom u korist potrebe bezbjednosti i drugih pogodnosti, sa potpunom za pobožnost slobodom.

Svetost Naše Imperatorske riječi, kojom MI ovu nadu utvrđujemo može svima Vama pobožnim Grčkim i Slovenskim Narodima služiti kao vjerna i stalna zaloga njenog ispunjenja, jer ona je nepodložna u bilo kom vremenu ni najmanjeg izuzeća ili dvoznačnosti.

Kao garancija za sve u ovoj gramati napisano naredili smo da se ona potvrdi Državnim NAŠIM pečatom, a što je učinjeno u NAŠEM prestonom gradu Sanktpeterburgu dvadeset i devetog dana januara mjeseca 1769. godine od rođenja Hrista Spasitelja, a od NAŠE vladavine - sedme godine.

Po najmilostivijem UKAZU NjENOG
Imperatorskoga
VELIČANSTVA
grof N. Panin, s. r.
(m.p.) Knez Aleksandar Galicin, s. r."

Šestog avgusta iste godine na Cetinju je pročitana ova gramata i kao obično radosno primljena i poslušana. A Crnogorci su i bez toga bili u ratu s Turcima. Osim poziva na rat s Turcima htio je taj poslanik, general-major knez Georg Vladimirovič Dolgorukov, uvjeriti Crnogorce da Šćepan Mali nije ruski car Petar, nego da ga oni prezru i otjeraju, i da slušaju koga su i prije Šćepana slušali, tj svojega mitropolita, guvernadura i ostale glavare Oni mu to obećaju, ali ne učine tako. Utoliko se sa nekoliko Crnogoraca iznenada pojavi Šćepan Mali niz brdo i u polje i družina mu obori oganj iz pušaka. To čuje cio skup, pa i oni daju oganj iz pušaka u znak pozdrava Šćepanu, i svi k njemu jednodušno otrče Kad to vidje knez, nasmija se i začudi prevarenoj usrdnosti naroda, i sazna šta bi Crnogorci za pravoga ruskoga cara učinili. Provede tu još neko vrijeme dok se Crnogorci po granici pokolju s dušmaninom opštehrišćanskim, pa pošto se zadrža u Crnoj Gori dva mjeseca, dok je nešto sredio, otide opet u Rusiju, ne ostavivši sirotinji crnogorskoj ništa osim onu carsku gramatu i rat s Turcima o njihovom trošku, kao skoro što je i uvijek bilo Ali prije odlaska knez Dolgorukov, pošto vidje crnogorsku usrdnost prema izmišljenome caru Petru, dariva Šćepanu ruski mundir i preporuči ga narodu da ga i ubuduće drže i slušaju kao do tada.

A to se uradi ovako Kneza Dolgorukova isprati isti Šćepan Mali do mora, a kad se vratio otuda, donio je na sebi štabski oficirski ruski mundir i pismo upućeno Crnogorcima u kojemu ga svima preporučuje. Ako bi mu poneko šta i progovorio zbog toga što ga Princip Dolgorukov ranije nije poznavao, odgovorio bi da Princip ne može znati sve carske stvari i tajne. To je i prihvaćeno i Šćepan Mali je držan za cara Petra svih sedam godina koje je u Crnoj Gori proživio.

Pošto je knez Dolgorukov pošao, vladika Sava se za neko vrijeme premjesti u Crmnicu, a Mlečići potajno dignu vojsku, pod komandom brigadira Rada Maine, koji se noću sa 700 vojnika primakne da zauzme za Republiku Manastir Stanjeviće, što su pokušavali i prije a i kasnije. Ali ih uočiše manastirski ljudi, koji su bili u Stanjevićima, te ih čuvali i radili, pa brzo jave mitropolitu Savi. Sava pošalje svojega sinovca Petra (još đaka), koji okupi Crnogorce, te se pobiju s Mlečićima, i potisnu ih u selo Pobore, gdje ih opkole i tako zadrže tri dana, pa se raziđu a Stanjevići ostanu čiji su i bili.

Poslije toga Šćepan Mali je živio u Crnoj Gori i njome vladao i upravljao koliko je bolje znao. I danas se priča da nije smio ni brav kome nestati iz tora, a kamoli da se učinilo kakvo više zlo, jer je svakojega zločinca primjerno kažnjavao, a neke i vješao. Šćepan je najviše boravio u Crmnici, i tamo je uz jednu rijeku put gradio i krše minama lomio. Primakavši se jednoj zatajaloj mini, koja tada pukne, on nastrada i dobije 62 rane, čak mu i oči iskopa. I kazuju, kad su ga takvoga odatle ponijeli u Brčelu u Manastir - zapjevao je. Pošto se izliječi od tih rana, tu je stalno, onako slijep sjedio, i tako proživio još blizu dvije godine. I Bog sami zna koliko bi još proživio da ga ne zadesi smrt na ovaj način: Skadarski vezir, po imenu Mehmed paša, koji se u Porti slavio kao mudar i hrabar i koji je imao sve vojničke vrline, a koji je bio s ocem slavnoga Kara-Mahmuta - bi izabran od strane Porte i pošalju ga s njegovom vojskom u Moriju (Peloponez), koja se bješe k Rusima od Porte odmetnula, kada ratovaše ruska flota u Arhipelagu, pod komandom grofa Aleksa Orlova. Između dvije države bi zaključen mir, a Morija ostade još pod oružjem u svojoj slobodi, pa je Mehmed paša dobio zadatak da nizam učini, tj. da je opet pokori Turskoj i sultanu. Mehmed paša pođe s Arbanijom i učini od Morije sve što je htio. Mnogo roblja porobi i pošalje u Carigrad caru na dar, a dosta ga i kući u Skadar opremi. Među tim robljem je bilo i ljudi junaka, koji su mu nekako lukavstvom ili po kakvoj nuždi pali u ruke. Odmarajući se kući od rata, Mehmed paša nagovori 12 ljudi od onih zarobljenika, naravno tajno, te pobjegnu pravo u Crmnicu. Pojave se i poklone Šćepanu Malom, preporučivši mu se kao gospodaru zemlje da ih pričuva i ako kada mogne - da ih u njihov vilajet pošalje. Među njima bio je jedan što se zvao Stanko, možda je ime predjenuo, a rodom i jezikom je zaista bio Grk. Toga Šćepan Mali uzme da ga poslužuje oko sofre, a one druge pošalje u Donji manastir Orahovo, te oni tako godinu i više provedu rado radeći pri tom manastirčiću, i veselo živjeći. Onaj posrbljeni Grk Stanko bavio se oko Šćepana Maloga i bješe mu se veoma umilio, ali i saznao mu svaku slabost i štrbinu (nedostatak - prev.).

Kako je Šćepan Mali volio da pije, tako gaje Stanko jednog dana pogostio (i jelo mu je spremio) i ponapio, te on leže da malo prispi, i zaspa, a Stanko ga zakolje i pokrije u postelji, zaključa mu kamaru (sobu) ključem i kaže domaćima da ga niko ne budi, jer je to navodno rekao sam Šćepan, kao i da nikoga k njemu ne puštaju, dok se sam ne probudi i ne izađe iz kamare. Reče da on ima neki posao koji mu je naložio Šćepan, do u kćeri svoje (koja je s njim zajedno iz ropstva pobjegla i u selo Građane u kući kneza Vojina živjela), pa da će brzo doći. To mu povjeruju, a Šćepanu se toga dana niko ne smjede učiniti vješt, cio taj dan i do jutra sljedećega. Onaj nazovi - Stanko čim u Orahovo siđe, uzme onu družinu te pobjegnu u selo Seoca, na kraju Crmnice i Blata skadarskoga, koje se smatralo vezirevim Vezir ne samo što im bjekstvo oprosti, nego i Grku Stanku pokloni jedne toke od osam oka, koje su kasnije prodate za 18 mletačkih cekina, a jedva su toliko valjale Ne bivši doma, iguman, došavši drugi dan iz Donjega manastira, navali te otvori vrata, i nađe Šćepana zaklanog, pa ga ukopaju, i tako se svrši njegov život. Kada o smrti obavijestiše mitropolita Savu, on reče da ga ukopaju po istočnom obredu jer se on tako i igumanu ispovijedio, te ga tako u priprati Manastira Svetoga Nikole sahrane.

Ovaj čudni čovjek, i lažni car Petar, bio je osrednjega rasta, lijepa stasa, prikladna lica, smeđe boje, tamne kose, brka i očiju. Bio je dobar konjanik, a kad je došao u Crnu Goru, imao je oko trideset godina. Nije se primijetilo da je znao čitati i pisati, ili govoriti koji drugi jezik osim srpskoga, i to kako na tromeđi Ličani i Dalmatinci govore. Ali dobro znavaše svuda po Bosni gradove, mjesta i mnoga sela poimenično. Nije se, međutim, ništa moglo saznati koje zapravo on bio i odakle je u Boku došao, kako se u takvo djelo i ime smislio upustiti. Najviše se bavio igrom i šalom, a uz to volio je i piće, i tako pokazivaše lakomislenost i djetinjarije više nego ozbiljnost čvrstoga srca i duha. Bio je neobičan prostak, osim što je samo nešto pritvorstva u crkvi pokazivao -kada bi sveštenik nauzgred obično pomenuo rusku caricu i carsku familiju, pa bi pri pomenu velikoga i nasljednoga kneza Pavla krpom tobože suze otirao, a glavu bi priokrenuo ka zidu crkvenome. A o obliku države, o njenim potrebama, nuždama i krajnostima, o politici, o suštini pravde i snazi zemaljskih zakona, o koristima cijelog čovječanstva i posebno naroda u kojemu se nalazio – pojma nije imao, niti ]e s kime bilo u zemlji bilo van nje imao odnosa ili prepiske činio. Ovo što rekosmo sve se javno i vidjelo i saznalo, i niko ga poreći ne može.

Iza toga, godine 1778 mitropolit Sava nađe za shodno da pošalje za narodne stvari u Rusiju svoga sinovca Petra, koji je tada bio već arhimandrit, i sa njim guvernadura crnogorskoga Jovana Radonića i serdara njeguškoga Ivana Petrovića. Pošto su došli u Rusiju, najave svoje poslove Inostranom kolegiju, kojim je tada upravljao državni kancelar grof Nikita Ivanovič Panin. Tu poslovi se ne mognu brzo završiti više puta su kod Panina išli, dok im on ne reče da su njihovi predmeti predati knezu Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu i da ih on mora razmotriti i Gospodarici na rješenje predstaviti. Tako oni pođu i k Potemkinu, koji im dade rok do sledeće nedjelje Ali taje nedjelja čekana sedam mjeseci i nikada ne dođe iako su svake nedjelje po jedanput k njemu išli, po svoj prilici što se Potemkin tada bio zavadio s nekim Srbinom, generalom Zorićem, te ne samo što bješe zamrzao sve Srbe nego je tražio način da im se svima, kao i generalu Zoriću, osveti Arhimandrit crnogorski Petar Petrović i družina mu vidješi da ih knez Potemkin mota i vara, pođu ka grofu Paninu i zatraže mu pasoš da se vraćaju kući. On im na to odgovori da žali što knez s njima tako postupa i da će on na prvom sastanku s knezom porazgovarati o njima i da dođu i uzmu rješenje Ali kada mu ovi opet dođoše, on im dade ovakav odgovor: "Uz moje krajnje žaljenje, narediću da vam se pasoši daju, a vinovnik će kad - tad za ovo platiti" Oni se vrate, ništa ne završivši, kući u Crnu Goru. Uskoro umrije vladika Sava, Crna Gora osta bez Poglavara i običnoga svojega umovoditelja Arhijereja. Uz to, i tadašnji guvernadur Jovan Radonić bješe preduzeo samovoljno i bez ičijega pitanja dogovor sa ćesarom da mu preda Crnu Goru, valjda za nekakvu veliku nagradu i obećanje. Zbog toga i bješe išao u Beč, i bješe doveo od ćesara u Crnu Goru nekakvu komisiju pod izgovorom da tu štampariju podignu, koju su bili i donijeli, kako bi se štampale knjige za srpski narod. Tajno su, međutim, imali nalog da vide Crnu Goru, kakva se korist od nje može imati i ispitati hoće li narod pristati na to. Tako su napravili i njen geografski plan, i zbog toga proboravili na Stanjevićima devet mjeseci, ali ništa od prave namjere i ne pomenuvši a kamoli svršivši, otputuju. Ipak štampariju poklone guvernaduru, a ovaj je kasnije prodade nekome u Boki.

Arhimandrit Petar još iz djetinjstva bio je nasljednik Eparhije crnogorske, od strane naroda objavljen, a i vladika Sava je htio da ga za svog života zavladiči, ali za to nije bilo zgode i prigode, te u narod nemaše ko izaći da mu što bolje kaže od onoga što zna sam. Življaše još u Crmnici vladika Arsenije, ali nikuda i ništa ne mogaše od bolesti, dok se tu naskoro i upokoji. Crnogorci, dakle, navale na svojega davno i uz opštu saglasnost izabranoga i svima voljenoga arhimadrita Petra, i prosto i iskreno mu reknu da se gdjegod zavladiči, i da među njima tako ne živi. Jer, oni bez vladike niti hoće niti mogu da žive, te su prinuđeni da traže drugoga ako on neće. Tako se on spremi i pođe u Beč, gdje od kneza Galicina, ruskoga opunomoćenoga i izvanrednoga poslanika, zatraži pasoš, jerje želio da se upravo u Rusiji zavladiči. Ali kako mu knez ne dade pasoš, on napiše pismo mitropolitu u Karlovcima Mojseju Putniku i zamoli ga da ga proizvede za arhijereja. Na to mu ovaj odgovori da hoće rado, ali da se zato zatraži odobrenje od Dvora. Tada arhimadrit Petar Petrović dade u ćesarov dvor molbu za to, i bi mu data dozvola, te pođe u Karlovce i tu se zavladiči s posebnim ceremonijalom i na zadovoljstvo svih, a na dugovjeku radost i korist i diku uopšte srpsku, kako će to pokazati i istorija. Odatle se Petar ponovo vrati u Beč da moli Dvor ne bi li mu dali što praha i olova da ponese u Crnu Goru, jer se čujaše da se Kara-Mahmut Bušatlija, vezir skadarski, od svoga cara odmetnuo i osilio, te je počeo da prisvaja oko sebe zemlje i da prijeti da će udariti na Crnu Goru. Ćesarov dvor na to odgovori da mu se dozvoljava da kupuje praha i olova, kao i ostale robe, koliko god hoće. Kako nemaše novca, vladika Petar stade razmišljati odakle bi ih brzo i dosta steći mogao. Padne mu na pamet da piše u to doba presrećnome Srbinu generalu Simonu Zoriću, s kojim se bješe upoznao u Rusiji kada je tamo boravio i koji tada u Šklovu življaše, i mnogo bogatstva imaše. Odmah mu napiše sve svoje nužde i potrebe otadžbine i o opasnosti maloga ostatka srpske slobode i bijede, i zatraži mu da svome narodu pomogne novcem, kad mu je dao da može... Zorić mu odgovori da je na putu prema Šklovu i neka dođe da se lično vide i o tome porazgovaraju, te da će on učiniti što bude mogao. Nuždom i ljubavlju prema otadžbini silno gonjen, Petar pođe i do njega kad li tamo - provede nekoliko mjeseci uzalud, ne bi riječi utjehe, ni dinara pomoći, osim bezbrižnih zabava i veselja. Ne traživši ništa od toga, a ne našavši što je tražio po obećanju i po pozivu Zorićevom, Petar pođe odatle kući. Ali okrene preko Berlina, da bi još u onoga ozbiljnoga viteza filosofa i cara Friderika Drugoga svoju krajnju nuždu i opasnost pokazao i napomene mu o pomoći koju Je ukazao njegov predak vladici crnogorskome Danilu, kada mu je na putu za Rusiju zlatni krst darivao. Kad tamo, a ono Fridrih bješe umro prije petnaest dana, a nasljedniku mu se još ne znavaše narav i način poslovanja, te Petar i odatle bez igdje ičega ostade i ode doma ujade i u Crnu Goru, da se sirotinja Bogom i svojom velikom mukom drži i odbrani.

Međutim, dok je vladika Petar po svijetu hodio i tražio uzaludno pomoć gdje je znao i umio, udari Kara-Mahmut paša Bušatlija, albanski vezir, na Crnu Goru, a povod mu za to dadoše sami crnogorski glavari svojom krajnjom neslogom i međusobnim sukobima. Tako mladi vladika Petar Petrović nađe još i svoju otadžbinu u nesrećnom i sramotnom stanju: mnogo sela popaljeno i poharano sve što je došlo do turskih ruka, čak i vladičanska rezidencija na Cetinju nemilosrdno je izgorjela i oplijenjena, od svakoga ko je što imao uzeta je globa, i više od pola Crne Gore pod harač i bič turski bješe stavljeno. Preko svega toga zastane svoj Manastir u dugu 1.500 cekina, što su mu domaći za vrijeme njegovog četvorogodišnjeg odsustva bili učinili. Vladika na tu svoju, domaću štetu ni glave ne okrenu, nego hitno blagorazumno smisli i krepkodušno prene i pođe sa čistom usrdnošću kroz sve okoline crnogorske i kroza sela redom svuda i svako pleme i bratstva koreći što se tako sramotno i neslavno upustiše Turcima, dušmanima vjere i slobode, samovoljno, bez krvi i boja i svake nužde i nevolje pod noge se i pod bič podložiše. Uz to ih tako zakumi da se zakunu svi složno i jednodušno i da se zavjere da će se držati i braniti do poslednjeg čeljadeta ako bi Turci opet na njih udarili. No, ako vjeru tvrdu i nepokolebljivu imaju u Hrista Boga svemogućega i Spasitelja stradajućih za vjeru i pravdu, neće ih on ostaviti da poginu, nego će im dopustiti i pomoći da unište svoga dušmanina i da proslave svoga Svevišnjega Tvorca i Oca i da oslobode svoju otadžbinu, povrativši i obnovivši svoju nezavisnost i poštenje koji su im od iskona bili stečeni, i nikada do tada tako nijesu bili upušteni i izgubljeni. Ovako je (otprilike) vladika Petar svuda i danju i noću hodio, zborio i učio kroz narod svoj više od cijele godine dana. I Bog mu pomože, pošto je tolika stradanja i iskušenja junački pretrpio, u kojega se ja vazda vjerno i tvrdo uzdao. Narod se stade oduševljavati i buditi, opšta saglasnost svakoga i svuda ohrabri, vjeru utvrdi i potkrjepi umove, srca i mišice, pa se usudi otkazati Turcima harač i pokornost, proglasi svoju otadžbinu ponovo slobodnom i samo od Boga samoga preko svojega arhijereja zavisnom. Tako se opet obnovi i slavno i svjetlo se uzdiže pali Srpski Izrailj a bližnjeljubiva Crkva obasja svoju okolinu, dično uznese svoj divni Oltar i opšte svesrdnosti žrtvu Novome zavjetu vjernodržanjem stanu prinositi, otada zauvjek. Svemogući svojim vječno premudrim proviđenjem usmjeri skoro svu strahotu svojih sudbina protiv agarjanskoga roda i nakota, protiv zakletoga dušmanina svih blagočastivih, podigne sjever slovenski i zapad austrijski da vajaju složno na Orkanov dvor i bezočnost. Takvo slavno djelo i opšte hrišćansko naoružanje nije i moglo biti ili ne bi valjalo da bude bez učešća i male ali značajne Crne Gore. Zbog toga u nju pošalje ćesar Josif Drugi svojega kapetana Filipa Vukasovića i sa njim drugoga oficira - Ludovika od Perneta, i sa njima šest vojnika, sa dosta novca, hrane i praha da Crnogorci, kao poznati junaci i ovdašnji ratnici oružje prihvate za diverziju, i okrenu ga na Turke, vječne svoje i svačije dušmane. O tome pozivu postoji i gramata od ćesara poslata tada u Crnu Goru, čiju kopiju ovdje kao potvrdu prilažemo:

"MI JOSIF DRUGI, Božjom milošću izabrani Rimski Cesar, uvjek Množitelj carstva Germanije, Ungarije i Bohemije, Dalmacije, Hrvatske, Galicije. Lodomerije i Slovenije, Apostolski Car Arhivožd Toskanski, Veliki Knez Transilvanije, Vožde Mediolana, Montove i Parma, Grof Habzburga, Flandrije i Tirola, i proč., i proč. Gledajući na pohvalnu revnost i izvanrednu hrabrost s kojom je hrabri narod Crnogorski uvjek pravio podvige da vjeru svoju i slavu brani i štiti - objavljujemo svim stanovnicima Crne Gore, i posebno njihovom Mitropolitu Arhijereju, Arhimandritima, Igumanima, Protoprezviterima i Sveštenicima, takođe i Gubernatorima, Serdarima, Vojvodama i Nahijskim ili oblasnim Kneževima, i svim crkvenim i mirskim Glavarima - da donosioci ove gramate Filip Vukasović i Ludovik od Perneta jesu zaista oficiri nepobjedne naše vojske, koji su naročito od NAS poslati da se s Vama najbolje dogovore o najboljem načinu da MI zaista izvršimo NAŠE najmilostivije namjere, kako bi se narod izbavio od tiranstva Otomanske vlasti uz pomoć Svemogućega i da mu se da hrišćanska sloboda i sva ona dostojanstva i preimućstva koja donosi sloboda, koju sasvim mirno i spokojno uživaju srećni stanovnici svih NAŠIH carstava. Očekujemo dakle da po sili ove NAŠE gramate i analize važnih uzroka njihove sopstvene koristi pomenuti stanovnici Crnogorski i njihovi glavari - kako crkveni tako i svjetovni - rečeni oficiri s dužnim počastima budu primljeni i da se tvrdo vjeruje u sve što im u NAŠE ime budu predložili, da s dužnom iskrenošću i zahvalna srca odgovore i da im ne samo dopuste da mogu slobodno ići i doći u svako mjesto i tako mirno i bezbjedno boraviti. I još da im se daju konji i prevoz, prelazi, ishrana, putevoditelji i vodič i svaka druga stvar koja bi im na putu mogla biti potrebna, tj, da im se u svakom događaju i slučaju uopšte svaka pomoć daje i pokaže svaka ljubav. U tom smislu jesmo ovo sopstvenom našom RUKOM potpisali potvrdili velikim NAŠIM Cesarsko-kraljevskim Pečatom.

JOSIF
Naredbom Njegovog Cesarsko-kraljevskog Veličanstva
Antonius A. Spielman, s. r."

Malo zatim pošalje ćesar u Crnu Goru i 400 svojih vojnika, sto hiljada cekina i još neke oficire. Oni su išli u Skadar do Kara-Mahmuta i nastojali su da ga nagovore da se preda ćesaru uz najljepše nagodbe, i kad su htjeli da mu opet pođu, vladika Petar im je savjetovao da ne idu tamo po drugi put, jer su Turci, posebno skadarski podozrivi pa bi ih mogli i mimo vezirove volje nagrditi. Oni to ne poslušaju, već otidu i budu lijepo primljeni i ispraćeni, ali ih pristignu na Blato u Krajinu sela Seoca, i tu ih sve posjeku. Ostade samo Filip u Crnoj Gori, jer s njima nije htio da ide. Crnogorci su htjeli da ratuju protiv Turaka sa ćesarom o njegovom trošku, jer su se nadali da će raširiti svoje granice i tako sebi zemlje pribaviti, a ćesaru olakšati zaustavljanjem tolike sile turske koja je u njihovom susjedstvu i s kojom Crnogorci budu imali posla. Ali kada čuše od Filipa Vukasovića da će svi gradovi koji se osvoje ostati ćesaru a zemlja onome koje uzore, umalo mu ne otkazaše sasvim i rekoše mu da niko od njih na takav način neće ni metak opaliti, premda i Filipu ne bješe naloženo ništa više nego da se odovuda učine diverzije, tj. da se Crnogorci zavade i zarate s Turcima, a on da se izmakne otkuda je i došao. Tako je i mislio da učini, iako Crnogorcima drugačije govoraše Uz to se još bješe oglasio da su i Rusi s ćesarovcima napravili alijansu prema Turcima i da su s Portom zaratovali na Dunav. Takav im izvještaj dođe i od ruskoga ministra Aleksandra Mordvinova, koji je tada bio poslanik u Mletačkoj republici Uputiše im i carsku gramatu preko generala Zaborovskoga, čije se obje kopije (pisma Zaborovskoga i carske gramate - prev.) ovdje prilažu, radi potpunijeg objašnjenja same istorije:

"Najpreosvešteniji Gospodine Mitropolite sa svojim najpoštovanijim duhovnim vlastima i činovima, Prevashodna Gospodo Glavari i drugi poštovani činonačelnici slavnih i hrabrih Crnogorskih i drugih jednoplemenika i naroda, blagorodni dvorani i svi građani ovih krajeva!

Iz poslate najviše gramate NjENOG IMPERATORSKOG VELIČANSTVA, Blagočastive Gospodarice Imperatorice i Samodržice Sverosijske upoznaje se i Vaše Preosveštenstvo Vaša Prevashodstva sa svim narodom novom i uvjerljivom potvrdom NjENOG Milostivog promišljanja o Narodu vašem, koji istu pravoslavnu vjeru s NjOM i sa cjelom NjENOM Imperijom ispovjeda i da je u tom smislu NjENO VELIČANSTVO poslalo morskim i suvozemnim putem NjENE snage u Sredozemno more u cilju kažnjavanja obijesnog neprijatelja cijelog Hrišćanstva Turaka, a svojim vojnim komandantima je naredila da podržavaju svim sredstvima Narode Hrišćanske u njihovoj borbi protiv varvara Agarjana koji ugnjetavaju susjede i pod nečasnim igom drže stradajuće, ukoliko oni, nadahnuti pobožnošću, i obdareni sjećanjem na hrabra i slavna djela svojih predaka, ustanu na zaštitu vjere i odbranu slobode, sjedinujući svoje podvige sa podvizima ruskih vojnika.

Upravo je takav dio danih mi od strane Svemilostive Gospodarice upustava pri mom imenovanju da komandujem kopnenom vojskom, kako onom koja je upućena flotom, tako i onom koja se po svojoj revnosti pobožnosti i slobodi prisajedinjava našoj vojsci. Izbor na ovo služenje u mojoj ličnosti je za mene dragocjen jer dokazuje Monarhovo povjerenje. Prijatno mi je takođe što ću raditi na istim poslovima s Narodima čiju sam pobožnost, hrabrost i odanost Rusiji i mnoge druge kvalitete uvjek izvanredno cjenio. ne gubeći ni malo vremena, ovih dana se odovuda upućujem da bih što prije bio u vašoj blizini. A da bih koliko je moguće ubrzao sve pripreme za podvige koji nas očekuju, šaljem zajedno s pomenutom Gramatom Gospodu Pukovnika Tutolmina i Primijer-majora Draškovića, iskusne i ispravne oficire, u koje vas molim da imate povjerenje, kao i da im saopštite kakva Vam je pomoć i u čemu potrebna, a u potrebnom slučaju da njihove savjete upotrijebite u Vašu korist. U očekivanju dok ja dođem u Italiju, preko navedenih Štapskih oficira ili preko Vaših Opunomoćenika izjasniću se i odlučiti o svemu što je Vama i Nama potrebno, o čemu sam pisao Gospodi Ministrima NjENOG IMPERATORSKOG VELIČANSTVA po NjENOJ volji, kao i Gospodinu Brigadiru Psaro, koji se nalazi u Napulju i na Siciliji, da bi on po susretu Gospode Tutolmina i Draškovića po mogućnosti djelovao na obezbjeđenju dobrovoljaca za Vaše potrebe.

Naređeno mi je da naručim Vašem Preosveštenstvu Panagiju od NjENOG IMPERATORSKOG VELIČANSTVA, Vama poklonjenju u znak NjENOG blagoslova za početak podviga u slavu NjEGOVOG svetog imena i ustalih u odbranu vjere i Otačastva. Pri tome mi je NjENO VELIČANSTVO naredilo da ponovim VAŠEM Prevashodstvu i drugim glavarima da će VAŠA usrdnost za zajednička djela biti udostojena izvanrednim počastima i nagradama Monarhovim. Detaljnije ću s Vama razgovarati po mom odlasku u Italiju, ostavljajući svagda Vašeg Visoko Preosveštenstva i Vaših Prevashoditeljstva i cjele Zajednice Vaše dobroželatelj i na usluge gotov.

NjENOG IMPERATORSKOG VELIČANSTVA Armije General-poručnik, komandant suvozemne vojske u Sredozemnom moru i okolnim mjestima, vršilac dužnosti General-Gubernatora Vladimirovskoga i Kostromskoga Namjesništva i raznih Ordena kavaljer.

PS: Zajedno sa ovim od mene će k Vama biti otpravljen, uz opremu koju sada šaljemo, Gospodin Major Rafail Petrović. U Sanktpeterburgu, 11. maja 1788. godine."

"BOŽJOM MILOŠĆU
MI, KATERINA DRUGA,
IMPERATORICA I SAMODRŽICA SVEROSIJSKA, i proč, i proč.

Preosveštenim Mitropolitima i ostalim Arhijerejima i cjelom duhovništvu, Blagorodnim, Poštovanim i NAMA ljubeznovjernim Glavarima, Načelnicima, Vojvodama, Kneževima, Dvoranima i svim Građanima slavnih i hrabrih Crnogorskih i drugih njima Jedinoplemenih naroda - NAŠA IMPERATORSKA blagonaklonost i milost.

Već Vam je poznato da je vjerolomno i iznenadno nepomirljivi neprijatelj Krsta Gospodnjega izazvao Nas na rat, i da smo se našli u nuždi da branimo crkvu pravoslavnu i da osvetimo uvrijeđeno dostojanstvo Carskog vijenca NAŠEGA, te smo na njega uputili kopnene i pomorske snage.

U očekivanju dolaska Naše flote i vojske u njoj pod glavnom Komandom NAŠEGA Admirala Griga u Sredozemno more i u mjesta koja su odgovarajuća za poraz NAŠEGA Neprijatelja, za izbavljenje Hrišćanskih Naroda ispod Iga Agarjanskoga, kao i u cilju obezbjeđivanja slobode i bezbjednosti onih koji su naslijedili hrabrost svojih predaka u borbi protiv Varvara - MI smo uputili suvozemnim putem u Italiju NAŠEGA General-Potpukovnika Zaborovskoga, snabdjevši GA NAŠIM povjerenjem i instrukcijama ne samo da sve pripremi za našu borbu, nego i da zamoli sve Hrišćanske Narode koji gravitiraju tim predjelima a koji žele slobodu da im se omogući dati svaka utjeha.

Ljubav prema vjeri Pravoslavnoj i privrženost prema Sverosijskim Samodržcima Crnogorskog i drugih njima jednoplemenih Naroda poznata je cijelom svijetu, posebno od vremena besmrtnog i slavnog Imperatora PETRA VELIKOGA. Uvjereni budući u takvo raspoloženje ovih naroda, MI smo naredili pomenutome General-Potpukovniku da stupi sa Vama u vezu i da Vam prenese NAŠE IMPERATORSKO milosrđe i blagonaklonost prema svima Vama, čija je pobožnost oskrnavljena nevjernicima a sloboda ugrožena, narušena njihova bezbjednost i mir; kao i da pobudi kod Vas revnost da s NAMA podijelite podvige protivu gonitelja imena Hrišćanskoga. On će se sa vama dogovoriti i o mjerama podjele oružja i opreme, i sa Vama se saglasiti, u čemu imajte povjerenja u njega; tvrdo vjerujte da ćemo uvijek na srcu imati staranje da Vas obezbijedimo koliko god je to moguće. One pak koji nesebično usrđe i hrabrost pokažu na zajedničkom poslu, NAŠOM IMPERATORSKOM nagradom i milošću nećemo zaboraviti da odlikujemo Bogu Svemogućemu Vas u svim Vašim dobrim namjerama preporučujući, ostajemo Vam NAŠOM IMPERATORSKOM MILOŠĆU uvijek blagonakloni.

Dato u Našem Carstvujućem gradu svetoga Petra 14. marta, od rođenja Hristovog 1788. godine, i dvadeset šeste godine od NAŠEGA vladanja."

NAPOMENA. Na veliku moju i mojih bližnjih žalost, ovih dana se razboli naš ostareli mitropolit Petar I Petrović Njegoš, i na sami Lučindan uveče umrije - 1830. Gospodnjeg godišta, a u osamdeset i po godina svojega mnogo i besmrtno znamenitoga u istoriji, života U njemu sam ja, velikoga dobrotvora i revnosnog pomoćnika Rukovodioca za istoriju Crne Gore, izgubio. Ovoliko sam, dakle od iskona primio i napisao i nadam se da sam uspio da to od zaborava spasim, kako bi se i za savremenike i za potomke sačuvalo i u štampanom vidu izložilo, što bi se s Pokojnikom gotovo sve izgubilo, a što ne bi nikome, barem Srbinu, bilo milo.

Napomene

^[1] U kalendaru crnogorskom "Grlica" tu istu kćer Lazarevu imenuju Despinom, a u Rankeovoj istoriji ona se naziva Marija, ovdje je po usmenom predanju Jelena, a ovaj dio istorije Crne Gore se zasniva i oslanja na predanje.
^[2] Kom je danas ostrvo, a onda je možda još bio među otokama, jer Jezero i danas raste i oduzima zemlju.
^[3] Gora, planina, tako se zove. Kamival se zove svaka ona strane ili pleće koje mu drago planine sa koje se baci kamen u vis, i ona strana na koju se prevali naziva se kamival.
^[4] Ono pismo što "Grlica" napominje na str. 61 nije ovdje na oči i u ruke došlo.
^[5] Za Vavilu se ne zna odakle je bio rodom i mjestom.
^[6] Ni ovom Germanu se ne zna mjesto rođenja.
^[7] Ni ovome se ne zna mjesto rođenja.
^[8] Ni Nikodimu se ne zna mjesto rođenja.
^[9] Ovaj Mardarija je iz sela Korneta iz lješanske okoline.
^[10] Pahomije je iz sela Začira iz riječke okoline.
^[11] Ovaj Rufim prvi je rodom iz Crmnice iz Boljevića
^[12] A ovaj je iz Njeguša, iz sela koje se zove Venji Kraj.
^[13] Vasilije je odakle je i Rufim Drugi.
^[14] Visarion je iz plemena cetinjskoga, iz sela Bajica, iz bratstva Borilovića.
^[15] Gora u Riječkoj nahiji ispod Cetinja.
^[16] On je bio rodom iz Očinića, u cetinjskom kraju, i samo se za njega zna koliko je vladikovao- tri godine.
^[17] Za njega i njegove nasljednike istorija kazuje nešto više nego za naprijed imenovane ima više podataka, a i to je bilo kasnije. Ja bih bio rad da opišem za svakojega od njih i dan rođenja i dan smrti, ali ništa više nijesam znao nego što sam ovdje iznio.
^[18] Ovaj se pop zvao Boško Lješkopoljac, ali su ga prozvali i Hadžijom, jer je žudio da pođe na ćabu a nije mogao i što je pobožno živio i Bogu služio. Poslije ovoga događaja on se pokaluđerio i nazvao se Jov. Ali ovdje mu pjesnik sve ujedno imenuje kako bi mu se ukazali važnost i dostojanstvo.
^[19] De mjesto đe, i to baš iz ustah Crnogoraca čuveno.
^[20] Poše što i pođoše - po crnogorski.
^[21] Napomena: u isto vrijeme i po istim izaslanicima poslate su dvije ovakve gramate u Crnu Goru, koje su u svemu saglasne, osim što je jedna adresovana na mitropolita Danila a druga bratu mu knezu Luki. Osim toga, čudno je da na ovim gramatama nije potpisan niko, a na koferti je veliki pečat državnog grba Rusije.
^[22] To je čisto po izgovoru pjevca.
^[23] Vojvoda od Bjelicah.
^[24] Ka - kad
^[25] selo
^[26] rijeka
^[27] rijeku
^[28] Doše, isto što i dođoše.
^[29] To su sela.
^[30] Oboje su brda.
^[31] Danilovom ocu je ime bilo Stefan, a prostonarodno Sćepac, Šćepac.
^[32] žena
^[33] To je ogrtač, vrsta japundžeta.
^[34] U Crnoj Gori mač i meč, dan i den.

Prof. dr Radoman Jovanović

ISTORIJA CRNE GORE SIME MILUTINOVIĆA SARAJLIJE

"Prosuti Sima" bio je, po Matijinim riječima, "pisar, pesnik, hajduk, čuvar bostana, penzioner, student, zemljoradnik, političar, prevodilac, poklisar, .. sekretar naroda crnogorskoga", učitelj Rada Tomova a bio je i istoriograf. Taj "siroti pjevun" bio je "ne odnekud već odasvud" a zavičaj mu nije bila "jedna nahija"^[1].

Mnogo putujući i često mijenjajući zanimanja, Sima se, poslije dvogodišnjih studija u Lajpcigu (gdje je 1826. godine objavio "Serbijanku" i zainteresovao za skupljanje narodnih pjesama), uputio u poetsku Crnu Goru. Istoričari su utvrdili dosta detalja iz tog njegovog stranstvovanja i dokučili dobar dio motiva kojima se rukovodio da putuje na Cetinje.

U ljeto 1827. godine 36-godišnji neženja Sima stigao je iz Lajpciga u Trst, gdje se zadržao mjesec dana. U Zadar je doplovio 25. avgusta i dobio vezu za Kotor, gdje je stigao 12. septembra 1827. godine Sjutradan ga je saslušavao okružni kapetan Josip Pajtoni sa svojim činovnicima Sima je na saslušanju izjavio da je cilj njegovog putovanja u Crnu Goru da tamo sakupi jednu zbirku narodnih pjesama i objavi je u Beču ili u Njemačkoj. Rekao je da, osim toga, namjerava, ako mu dozvoli Vladika, da pregleda arhiv Mitropolije i Cetinjski ljetopis i napiše istoriju Crne Gore^[2].

U Kotoru Milutinović je odsio u gostionici Anđelke Visković. Kako na Cetinju nije bilo koga poznavao, obratio se mitropolitu Petru I i priložio preporuku ruskog vicekonzula u Dubrovniku Jeremije Gagića. Ostarjeli Vladika odgovorio je Simi da ga ne može primiti na Cetinju ako mu austrijske vlasti ne viziraju pasoš, ako mu, dakle, ne dopuste da otputuje u Crnu Goru.

Od 12. do 30. septembra 1827. godine Sima je boravio u Kotoru, uporno tražeći od okružnog kapetana dozvolu za odlazak u Crnu Goru. Neki istraživači navode da je tih 17 dana Siminog boravka u Kotoru bilo besplodno i da je tamo živio "sasvim usamljeno". Nikola Banašević, na osnovu "primječanija" uz prvo izdanje "Pjevanije crnogorske i hercegovačke" piše da je Sima već u Kotoru počeo prikupljati narodne pjesme i da je prije odlaska u Crnu Goru zabilježio 18 pjesama. Pretpostavlja se daje u Kotoru nastavio pisanje tragedije "Obilić"^[3].

Kako nije uspio da dobije vizu, Milutinović je 30. septembra pobjegao iz Kotora preko Špiljara i Mirca u Crnu Goru. Zbog guste magle tumarao je "osam dana bez ikaka jela" po "pustoj planini. ne znajući na koju bi stranu imao okrenuti da dođe na Cetinje"^[4]. Njega je vidjelo jedno crnogorsko čobanče i o tome obavijestilo nekog starca, pa su ga njih dvojica doveli 7. oktobra na "uru noći" u manastir na Cetinje, veoma iscrpljenog. Mitropolit je pisao Gagiću da je Sima "s pervoga mojega pogleda uljega u moje serdce... Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan"^[5]. Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.

Austrijska gubernijalna vlada za Dalmaciju nije insistirala kod Mitropolita da joj se izruči Milutinović, ali je, ipak, naredila okružnom kapetanu u Kotoru da njegove stvari i pasoš brižno pazi i da ga, ako se pojavi na austrijskoj teritoriji, odmah uhapsi^[6].

Već 19. oktobra u Kotoru se znalo da Milutinović obavlja posao sekretara crnogorskog mitropolita i skuplja narodne pjesme. Tako je Milutinović započeo posao kojeg je sam odabrao i njemu se, po svom načinu, odao u Crnoj Gori sve do 29. marta 1831. godine, kada ju je, službeno napustio^[7].

Teško je precizno utvrditi čime se sve Sima bavio na Cetinju. To je zato što je on bio teško uhvatljiv, što je "kao pisar i počeo i završio", što je bio "najpametniji i najzbunjeniji čovek kome je ime ikada zabeleženo u srpskoj književnosti", što je imao "tapiju na ludotvornu vodu" a bila mu je "mahnitost omiljena"^[8].

Na Cetinju se Sima bavio ponajviše bavio sakupljanjem narodnih pjesama, bio učitelj Radu Tomovu, obavljao zvaničnu dužnost mitropolitovog sekretara, pomalo bio političar i diplomata, ponekad i neka vrsta sudije, učio Rada Tomova kaligrafiji a bio je i istoriograf skromnih mogućnosti.

Kao što ga je bilo teško na jednom mjestu duže zadržati, tako je Sima mijenjao poslove, uvijek tražeći da se što više iskaže. Znajući za to, Jeremija Gagić je Simi, odmah po dolasku na Cetinje, savjetovao da ne "skita", da ostane kod Vladike i preporučio "odmah po Božiću ženite se Crnogorkom, koja će Vas soveršeno srećnim učiniti"^[9].

Što se, pak, tiče Simine funkcije sekretara istoričari se u tome ne slažu u potpunosti. Neki navode da Sima u vrijeme Petra I nije bio sekretar Narodne kancelarije (ili "narodni sekretar") već isključivo lični sekretar mitropolita. To tvrdi i sam Sima u "Predisloviju" Istorije Crne Gore. Funkcija "narodnog sekretara" bila je "mnogo teža, a to će valjda biti i razlog što je Sima nije primio. A kao sekretar Vladičin nije se poslom preumorio" jer je svoju prepisku, uglavnom vodio sam Vladika. Uz to, do sredine 1828. god, neka Vladičina pisma pisao je "narodni sekretar" Jakov Stefanović, pa je i to olakšavalo Simin posao Sima je Vladici pisao koncepte pisama, rijetko potpisujući svoju funkciju. Pri tome je Sima onako "mahnit" davao ostarjelom Vladici na potpis i ponešto što je mitropolita moglo naljutiti. To se naročito očitavalo u vrijeme rusko-turskog rata 1828. godine sa Mitropolitovim čitavim svežnjem pisama upućenim u Petrograd. Manji nesporazum sa ruskom vladom izglađen je tako što se krivica svalila na Milutinovića. Ni kao mirotvorni sudija među plemenima nije bio najrevnosniji i najpravedniji. A sekretarstvo u vrijeme Petra I bilo mu je najuzgredniji posao^[10].

Sima je i svog učenika-Rada Tomova angažovao da piše koncepte pisama ostarjelom Vladici. Tako je Rade Tomov pisao koncept pisama Petra I okružnom kotorskom načelniku Josipu Pajtoniju od 2. decembra 1828. godine Taj koncept Vladika je znatno ispravio i ukazao na jezičke greške. Jedan od boljih njegošologa, Jevto Milović, komentarišući taj koncept, konstatuje da su Rada Tomova veoma slabo učili i da "Nema sumnje, više je vrijedio Njegošu rad u kancelariji Petra I od 1827. do 1831. nego sve ono što je naučio od svojih učitelja na Cetinju i na Topli".^[11]

Dobro je poznato da je Sima "popravljao", ustvari kvario, stihove mladog Njegoša a i narodnih pjesama,^[12] upravo radio ono što Vuk naziva "krpežom". Kao sekretar, Sima je imao dosta posla tek poslije smrti Petra I (30. oktobra 1830), kada će, uz neiskusnog arhimandrita Petra, upravljati kancelarijom i voditi prepisku, potpisujući se kao "naroda crnogorskog kancelar", iako te prepiske nije bilo mnogo (za 1830 godinu svega 9 Vladičinih pisama)^[13].

Kada je i kako Sima počeo da radi na Istoriji Crne Gore - teško je utvrditi. Izgleda da mu je i to bio uzgredan posao i da je na njemu radio bez sistema - s vremena na vrijeme. Postoji i jedan nedokazan dodatak – da je ostarjeli mitropolit Petar I bio nezadovoljan Siminim radom kao učitelja Rada Tomova i da mu je zato preporučio da se više angažuje na proučavanju ono malo dokumenata što se nalazilo u Manastiru i pisanju Istorije Crne Gore^[14].

Iz "Predoslovija k čitatelju" (pisanog u Beogradu 14/26. oktobra 1835. godine) i "Primječanija" na kraju knjige (str. 120), vidi se daje Sima "sastavio" istoriju za vrijeme trogodišnjeg boravka na Cetinju i završio je uoči smrti mitropolita Petra II na Lučin-dan 30 oktobra 1830. godine.

Zna se daje Sima dolazio u Crnu Goru i 1832. i 1833 godine, ali drugim poslom^[15] a iz njegovog "Primječanija" se vidi da se više nije bavio Istorijom Crne Gore. Tek kada je u "Grlici" 1835. godine objavio "Kratka istorija Crne Gore" vladike Petra I, Sima ju je obilato iskoristio^[16]. Time se i postavlja pitanje kada je Sima stvarno završio svoj tekst a i krupnije pitanje- ko je pisao "Kratku istoriju Crne Gore" Petra I i koliko je ona Vladičina a koliko Simina. To tim prije što se i sam Sima poziva na Vladiku "kako velikoga blagodjetelja, tako i revnivoga spomoćnika i rukovodca za Crnegore Istoriju^[17]. Što se "Istorija" nije ranije pojavila, Sima je objasnio time što je u štampariji "navala i naloga osobita bila" i što se pisac, zbog drugih poslova, nije mogao o tome postarati^[18].

Sima je "Predisloviju" objasnio kako je nastala njegova Istorija i na osnovu čega ju je napisao. "Ona je iz ustnoga pričanja nekijeh starijih Crnogoracah, a osobito gorepomenutoga Bogougodnog" pokojnika samo vjerno primljena, i na papir svedena... Koliko je u njoj ozbiljnosti, i gole istine, to neka izvoli zamjetiti i opredjeliti osobitij slavenskij i serbskij historik; a ovo se ovde predstavlja ovako zajedino zato, što se namjerenje predizabralo saslušati i po zavjetu vjerno spisati samoizustno pričanje; nit je ciglovita vrsta povjesti ove spisateljem igdje napisana nađena bila, sjem gramatah kako što su i nekolike popjevke iz narodnoga pametovanja uzete, i na svoja mjesta za svjedodžbu i miljanje historije stavljene. Spisatelj ove knjige nije tražio nikakve rukopise starije, predizvješćen bivši, da su morali propanuti, ako su i bili koji..." Sima je dakle, prepisivao gramate koje su kao dragocjenost čuvane u Manastiru a ono što mu je Vladika kazivao prekinuto je njegovom smrću. Sima je, ipak, pisao da "Pri svemu tome opet se ovo i ovoliko opisanije crnogorske historije smatrati može kako jedno cijelo drevnosti a prostotom izloženje, i zato njega blagonamjerna nepropušća štampom u svijet i odaslati". Sam "spisatelj" je odao priznanje Petru I za pisanje Istorije ovako: "Ovoliko sam dakle od iskona primio i spisao, i radujem se da sam uspjeo to od zaborava spasti, i za sovremenike i potomstvo dočuvati i na štampu izložiti, što bi se s pokojnijem gotovo sve ovo i ukopalo, a tome barem Srbin rad bio nebi nikoi"^[19].

I tako se krajem 1835. godine pojavi "Istorija Cerne Gore od iskona do novijega vremena. Spisana Simeonom Milutinovićem Sarajlijom. U Beogradu. U Knjaževsko-srbskoj knjigopečatnji. 1835, 4, VŠ + 122".
Tu je Istoriju "dobavio" i Petar II Petrović. Iako je gajio veliko poštovanje i zahvalnost prema svom učitelju, Njegoš je Siminu Istoriju strogo, ali sasvim tačno, ocijenio. U pismu Vuku Karadžiću od 2. septembra 1836. godine on iznosi da "ono i nije istorija, no samo prepis gramata, a viđećete kad je dobavite i stanete čitati što vrijedi i da istorija ne može se nazvati"^[20].

I sa aspekta moderne istorijske nauke ta Njegoševa ocjena se s razlogom prihvata. Ona se može samo i ponečemu objasniti stanjem ondašnje srpske istoriografije i Siminom neharnošću. Sima se zaista nije imao na koga u srpskoj istorijskoj nauci ugledati, ali je mogao biti revnosniji u korišćenju ono malo dokumenata što se nalazilo na Cetinju. On je navodio da je koristio jedino Istoriju Mavra Orbinija i dokumente iz Cetinja. Kada je navodio dio čuvenog pisma vladike Danila bratu Radu od 27. II 1713. godine u kome stoji i "Ja sam Moskov, Moskov, Moskov" napomenuo je "no mi je žao, što to pismo naći ne mogu, da ga soopštim ovdi među ostalijema stvar'ma", a sam ga je, kao autograf, objavio između strane 44. i 45. svoje Istorije. Možda ga je kasnije našao, a možda i zaboravio što je ranije napisao.

Simina Istorija je, zaista, uglavnom prepis gramata koje su čuvene na Cetinju. Ono malo drugog teksta ima samo bibliografsku vrijednost. On je htio da gramatama dokaže međunarodni položaj Crne Gore pa iako u tome nije imao sistema, bar je, kao dobar pisar, tačno ih prepisao, jer se nije usuđivao, kako mu je bila navika, da ih "popravlja".

Kad se uporedi Simina Istorija sa Kratkom istorijom Petra I odmah je očito da je Sima iskoristio Petra I i da ima identičnih rečenica u objema. To se osobito odnosi na stariji period crnogorske prošlosti. Mora se, pri tome, konstatovati da su obojica taj period slabo poznavali.

Sima je u svojoj Istoriji objavio nekoliko narodnih pjesama za koje je utvrđeno da su mitropolita Petra I. (pjesma bez naslova, koja je kod Petra I naslovljena kao "Miloradović"...- str. 50-54; pjesma o napadu Turaka na Crnu Goru 1756. godine, koja je kod Petra I naslovljena kao "Stan polako, Rogoje! Mnogo ti je oboje"-str. 85-90; pjesma o Šćepanu Malom (str. 96-100) koja je pod istim naslovom i kod Petra I). Sima je, kako veli, sam bilježio narodne pjesme, ne ukazujući od koga ih je čuo. Tako on, uz pjesmu o napadu Serašćer-paše na Crnu Goru 1712. godine (nije ona koja se smatra pjesmom Petar I) uz stih "Pak je mnogo knjigah popisajo" u napomeni navodi: "To je čisto po izgovoru pjevca" (str. 59).

Sima piše svoju Istoriju od boja na Kosovu i Balšića, često griješeći a zatim navodi povelju Ivana Crnojevića Cetinjskom manastiru, hrisovulj o granicama Ivanove države i pjesmu o Ivanbegu i njegovim sinovima. Uz nešto svog teksta o Crnoj Gori pod upravom vladika iz raznih plemena ("koji su svi bili od serbskoga roda i jezika"-str. 24-29), Sima je saopštio brojne gramate ruskih imperatora, počev od čuvene gramate Petra I od 3. Š 1711. godine do gramate Katarine II od 17. IV 1788. godine. On je to radio, kako kaže "za više objašnjenje same istorije" (str. 115.)

Tako, Simina istorija je od interesa kao jedan od prvih pokušaja da se napiše istorija Crne Gore, koju je on bezgranično cijenio i volio. Neki kasniji istoričari koristili su Siminu istoriju, uglavnom zbog objavljenih gramata. On sam, izgleda, i nije mogao bolje, iako je njegova Istorija Srbije ocijenjena kao vjerodostojna. I u Istoriji Sima se "rvao sa jezikom" a sam je, drugim povodom, rekao "Niko se od mene nije nadao ni ovoliko"^[21].

"Nemirni" Sima nije ni u političkom životu u Crnoj Gori imao mnogo sreće. Umiješao se on i u pitanje ukidanja guvernadurstva u Crnoj Gori i zamjerio se arhimandritu Petru. Kako je Njegoš 19. januara 1831. godine pisao Jeremiji Gagiću "naš Milutinović uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo"... i pošao uoči Nikoljdana u Stanjeviće i "nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio.. a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske... Ema neka lomi vrat kuđ mu drago"^[22].

Sima se i tada vratio na Cetinje a svoj prvi, trogodišnji, boravak u Crnoj Gori završio 29. marta 1831. godine.

Po Siminom odlasku sa Cetinja Njegoš je ostao bez "pisara" pa je sam vodio prepisku. Neko vrijeme "bješe došlo jedno momče... a imenom Stefan Vasiča, ali je onomadne pošao k kući svojoj u predragu našu Srbiju"^[23]. Potom je neki dio prepiske obavljao, čak i polupismeni "ađutant" Ivan Popović. On je Jeremiji Gagiću javljao iz Kotora 23. VII 1837. godine"... da javim tko pisar i sekretar kod arhimandrita; nejma nitko, sve su vertoprahi što su dohodili dosad, Simo Milutinović pošao kako vam izvjesno ot njegove manite glave, također sad skoro došao Stefa Vasić, također pošao i jer muka djelo djelat, a hljeb valja zamučat, pa ga jest, a svima vertoprahovima, čini njima daj u Černu Gore sve će učinit kako sami hoću odma".^[24]

Tako, na Cetinju nijesu bili zadovoljni sa Siminim sekretarisanjem. Ipak, prvi Simin boravak na Cetinju ostavio je zapažen trag u srpskoj književnosti.

Ovaj tekst je objavljen u Zborniku radova profesora i saradnika Filozofskog fakulteta, br. 12, Nikšić, 1992, str 143-149.

Znatno više detalja o svim boravcima Sime Milutinovića Sarajlije u Crnoj Gori, pa i o nastanku i štampanju Istorije, izložio je dr Živko Đurković u knjizi Sima Milutinović Sarajlija i Crna Gora, Podgorica 1996. U istoj knjizi nalazi se i tekst mr. Dragice Vujačić, koja je detaljno proučila kako je korišćena Simina Istorija. Ona zastupa i nešto drugačije mišljenje o naučnoj vrijednosti Istorije, od onog koje je ovdje kazano.

Napomene

^[1] M Bećković, O Njegošu, Šabac, 1988, str 7.
^[2] D D. Vuksan, Dolazak Sima Milutinovića u Crnu Goru, Zapisi, knj. IX, 1931, str. 259; J. M. Milovića, Staze ka Njegošu, Titograd, 1983 str 11.
^[3] N Banašević, Kako je i gde napisan "Obilić" Sime Milutinovića, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1955, knj. XII, str. 301.
^[4] D Vuksan, Prepiska Petrovića Njegoša s našim književnicima Petar I i Simo Milutinović, Zapisi, knj. I, str 175, A Ivić, Arhivska građa o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima, knj. II, Beograd, 1931. str 112-124.
^[5] Postoji neslaganje o datumu Siminog bjekstva iz Kotora i dolaska na Cetinje. Najsigurnije je da je bilo u nedjelju 7. oktobra 1827. godine na "uru noći" (J. Milović, Staze...,str. 12).
^[6] J. Milović, Staze..., str. 13.
^[7] R. J. Dragićević, Njegoševo školovanje, Istorijski zapisi, 1948, II, str. 201.
^[8] M. Bećković, O Njegošu, str. 8,9,12,18.
^[9] D. Vuksan, Prepiska..., str. 175.
^[10] D Vuksan, Dolazak..., str 257-258, Prepiska..., str. 175-176; B. Pavićević, Pripreme za dolazak Vukotića i Vučićevića u Crnu Goru 1831. godine, Istorijski zapisi, XXV, 4, str. 545.
^[11] J. M Milović, Petar I Petrović Njegoš. Pisma i druga dokumenta. Građa. 1821-1830, knj. 2, Titograd, 1968, str. 278.
^[12] N. Banašević, Pesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u "Pjevaniji" Sime Milutinovića, Zbornik radova Srpske akademije nauka, Beograd, 1951, knj. X, str 288, 296, V. Nedić, Rukopis Milutinovićeve Pjevanije, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 1958, knj. HHIV, sv. 3-4, str. 238-246, J. Milović, Tri tabaka rukopisa "Pjevanije" Sime Milutinovića, Spone, Nikšić, 1971, br 5-6, str 37-40.
^[13] D Vuksan, Prve dvije godine Njegoševe vlade, Zapisi, knj XXII, 1939, str. 130.
^[14] S. Pavlović, Sima Milutinović Sarajlija. Život, književna radnja i slika mu, Novi Sad, 1893. 22.
^[15] D. Vuksan, Crna Gora i Srbija. Prepiska vladike Rada sa srpskim vladarima i drugim licima iz Srbije, Zapisi, knj. III, 1928, str. 85-87; J. Milović, Staze..., str 75.
^[16] Istorija Crne Gore od iskona do novijega vremena. Spisana Simeonom Milutinovićem Sarajlijom, u Beogradu, 1835, str. 14.
^[17] S. Milutinović, Istorija..., str. 121.
^[18] Isto, str. VIII.
^[19] Isto, str. VIII i 121.
^[20] P. P. Njegoš V. Karadžiću, 2. IX 1836, Izabrana pisma, Beograd, 1951.
^[21] M. Bećković, O Njegošu, str. 10.
^[22] P. P. Njegoš, Izabrana pisma, Beograd, 1967, str 15.
^[23] P. P. Njegoš, Pisma, knj. I (1830-1837), Beograd, 1951, 58-59
^[24] Odnosi Srbije i Crne Gore u XIX veku 1804-1903. Priredao Petar Popović, Beograd, 1987, str. 79.

Simeon Milutinović Sarajlija (1791-1847)

Istorija Crne Gore [1835]

Simeon Milutinović Sarajlija (1791-1847)

Istorija Crne Gore [1835]

Sadržaj

Predgovor čitaocu

Istorija Crne Gore

Pjesma o Ivanbegu Crnojeviću i njegovim sinovima

izvedena iz "GRLICE CRNOGORSKE" za godinu 1835.

CRNA GORA POD VOĐSTVOM VLADIKA
(koji su svi bili od srbskoga roda i jezika)

LIK VLADIKE DANILA

Napomene

Prof. dr Radoman Jovanović

ISTORIJA CRNE GORE SIME MILUTINOVIĆA SARAJLIJE

Napomene