Dr Petar Skok

Dolazak Slovena na Mediteran

(Odlomak)

• Prvo izdanje: Split: (Pomorska biblioteka jadranske straže. Kolo 2; sv. 1) [s. n.], 1934, 276 str., [2] presavijena lista : ilustr., 20 cm
• Ovde objavljeno prema: Catena mundi. Knj. 1 / [priredio Predrag R. Dragić Kijuk. - Kraljevo : Ibarske novosti ; Beograd : Matica Srba i iseljenika Srbije, 1992. - (Biblioteka Vekovi Srbije). - ISBN 86-81341-03-0. - str. 83-94.

Za „Projekat Rastko“ digitalizovao
gospodin Nebojša Jovičić

Iz knjige Petra Skoka „Dolazak Slovena na Mediteran“

KROZ LIKU

Prošli smo pored mnoštva grobalja, oko kojih kruže duhovne sablasti slovenske i orijentalne fantazije, vukodlaci ili vampiri. Mestimično lokalna mitologija sve je živahnija i privlačnija. Pored puta kod Sv. Roka naišli smo na mali potok. Voda izbija iz jednog kamenitog bazena. Ovaj je izvor poznat ličkom svetu kao „Izvor mudrosti“. Tu smo zastali i osvežili se vodom saznanja. Na južnoj planinskoj strani, kod Udbine, nalaze se drugi izvori, lekoviti izvori teku iz samog snega. Seljaci kažu da su, tamo gore, nekad davno anđeli igrali kolo (nacionalni slovenski ples) na snegu i sledećeg jutra video se krug božanskih stopa. Bolesni iz Udbine i okoline dolaze svake godine 24. jula naveče ovamo na hodočašće. Narod se kupa u svetom potoku i pored njega provede noć. Pravoslavni sveštenik dolazi sutradan da odsluži službu božju i tim obredom je lečenje potpuno obavljeno.

Artur Evans

*

Pod riječju Mediteran shvaćamo i Egejsko i Jonsko i Jadransko more. Ova tri mora u stvari su i onako periferijske izbočine velikoga Mediterana.

Istaći treba već ovom prilikom da za Egejsko i Jadransko more balkanski Sloveni imaju i svoje narodne izraze. Ne znamo na žalost kako su stari. Ali po načinu kako su nazvani izgleda da potječu možda i iz najstarijega vremena. Oni nikako ne stoje u vezi sa izrazima egejski i jadranski, kako Grci i Latini zovu ova mora, a i Evropljani uopće od doba renesanse. Nego ih Sloveni zovu po boji morske pjene, soli i valova.

Bugari zovu Egejsko more Bijelim. Naziv bijel za vodu, rijeke i vrela običan je kod Slovena. Jedno od tri vrela ispod Čemerna, iz kojih izvire rijeka Lopatnica ili Tolišnica u predratnoj Srbiji zove se Bijelo vrelo. Veliki Rzav prima u sebe Bijelu rijeku. U Želigovu kod Kumanova pominje se već u 14. vijeku Bijela vodica. U selu Slatini u srezu Krajinskom nalazi se izvor mineralne vode koji se zove Beli izvor. Naročito je čest naziv Bijeli potok već od 13. vijeka. Ima i Beli studenac već u 14. vijeku. Epiteton Bijeli dobiva Egejsko more kod Gundulića i Vitezovića. Interesantno je da ga i Turci zovu isto ovako. Njegov naziv Ak-Deniz znači isto. Izgleda da su Turci u 14. vijeku čuli ovaj naziv od Slovena, ne od Grka koji ga ne zovu ovako.

Drugi epiteton sinji znači „plav“. To je praslovenska riječ, koja se danas rijetko upotrebljava u pravom značenju, više u prenesenom, kao sinja kukavica. Vitezović je najstariji naš pisac koji veli „adrijansko oliti Sinje more“. Od novijih pisaca koji pišu čistim narodnim jezikom, Ljubiša se služi ovim izrazom. Ali i ovaj izraz mora da je star, jer Ranjina prevodeći ital. pjesnika Bernarda Tassa veli: „i oni ki brode strašne i pogibne dubine sinjega mora“ za ital. stih „i pericolosi seni del mar solcando“.

Kako se vidi iz ovoga lingvističkoga razmatranja, Sloveni su se morali veoma rano upoznati sa ovim otsječcima Mediterana. I zaista, ako ispitujemo historijska vrela, onda saznajemo da se onaj obalski potez Mediterana na kojem se pojavljuju Sloveni od 6. i 7. vijeka dalje proteže od Carigrada do Gradeža kod Oglaja.

Treba istaći i to da ova mediteranska crta na kojoj se pojavljuju Sloveni odgovara od prilike sjevernoj međi istočno-rimskoga ili vizantinskoga carstva iza g. 568.

Ako i nije svrha našim studijama da objašnjavamo zakučasta pitanja zašto se sele Sloveni na jug iz zakarpatske svoje domovine, iz zemlje koja je obilovala šumama, močvarama i rijekama, ipak je potrebno da se dadu još neka opća objašnjenja o kretanju barbara prema Mediteranu.

Već smo gore spomenuli zakon po kojemu se vlada mediteransko pučanstvo od najstarijih vremena. Kad se jedno mediteransko pučanstvo zasiti kulture, nastaje potreba obnove, a ta može da dođe samo od barbara sa sjevera. Iz ovoga razloga kretali su se prije Isusa Grci i Rimljani prema Mediteranu, poslije Isusa Germani i Sloveni.

Promatrana s ovoga gledišta, seoba naroda, prema tome i Slovena, upada u vrijeme kada je antička kultura proživljavala krizu. Kao danas što proživljuje civilizacija jaku krizu u dva svoja najjača izdanka, u kapitalu i tehnici, tako je i antička civilizacija proživljavala u doba seobe naroda ozbiljnu krizu u načinu života i u populaciji. Trebalo je da se oko Mediterana obnovi pučanstvo novom krvi sa sjevera.

Kršćanstvo je doduše obnovilo moral antičkog poganskog svijeta. Ono se je utvrdilo na Mediteranu još davno prije dolaska Slovena. Ako je moglo kršćanstvo da obnovi moral antičkih naroda, nije moglo da obnovi rase.

S druge opet strane, u tadašnjoj Evropi nije bilo kulturnoga ekvilibrijuma. Na jednoj je strani bio hipercivilizirani Mediteran, a na drugoj barbari koji žive primitivnim svojim životom. Gdjegod postoje ovakvi kulturni ekstremi, mora doći do oštrih perturbacija. Barbari su morali da se zažele kulturnog, lagodnog života mediteranskoga. Čim se je ova želja pojavila ma u koga naroda barbarskoga na periferiji države rimske, moralo je doći do seoba.

Kretanje barbara prema Mediteranu može se objasniti i jednom modernom, zgodnijom poredbom.

Silan razvitak tehnike u Americi imao je za posljedicu mogućnost velike zarade. Ova mogućnost privlačila je narode cijeloga svijeta u Savezne Države kao u obećanu zemlju. Takova obećana zemlja u doba seobe naroda bio je Mediteran za barbare na periferiji rimske države.

Ovom općem kulturnom zakonu nijesu se mogli oduprti ni Sloveni. Oni su već u pradomovini bili poljoprivrednici, stočari, ribari i pčelari nižeg stepena. Za njih i njihov ekonomski život značio je Mediteran u ono vrijeme isto što i našim seljacima, amerikanska konjunktura u doba cvata. Domaći se život smatrao niži stepen, koji ne daje dovoljno uvjeta za život, a amerikanski kao viši i privlačiviji. Kao što je prije nekoliko godina sve hrlilo u Ameriku, tako je od početka kršćanske ere sve htjelo da dođe u sferu Mediterana.

Čim se je ukazala prilika da se ide, Sloveni su pošli, ili sami, ili u društvu sa narodom drugoga rasnoga i jezičnoga porijekla, sa Avarima, koje Sloveni nazivaju Obrima.

Treba još reći ovom prilikom i to, da je kriza antičke civilizacije, koja je izazvala seobu naroda uopće, trajala oko 400 godina, sve do momenta dok stare i nove mediteranske sile nijesu došle opet do ekvilibrijuma, dok pokrštavanjem novih pridošlica nijesu bili svi izjednačeni i stari i novi stanovnici, i dok se, na zapadu, Germani nijesu sa Romanima socijalno i jezično stopili u jedan narod.

Kao krajnju točku ovoga procesa možemo donekle označiti dobu Karla Velikog koji izvodi obnovu rimskoga carstva na, dijelom novim, etničkim bazama.

Mediteranska se civilizacija od njegovog vremena dalje opet konsoliduje. Naša je zadaća da odredimo i Slovenima mjesto u toj općoj konsolidaciji mediteranske kulture koja je nastupila sa Karlom Velikim. Ali prije toga treba da ogledamo, kuda i kada i u kakvom društvu dolaze Sloveni na obale Mediterana.

*

Pravac kojim se Sloveni kreću u 6. i 7. vijeku ka Mediteranu dvostruk je: prvo, prema gradskim vizantiskim naseljima, prema cvatućim gradovima, a onda, uz rijeke i plodne doline. Ogledajmo najprije prvi pravac, a onda drugi. Njihov put, prije svega, vodi prema dva velika gradska naselja na vizantiskom dijelu Mediterana, prema Carigradu i Solunu. U historiji seobe naroda opazilo se da se barbari kreću najradije prema gradskim naseljima. Mogućnost bogatoga plijena opredjeljuje ovaj pravac. Tako su se kretali Germani, tako i Avari i Huni.

Značajno je da se Sloveni ne kreću samo u pravcu prema gradskim obalskim naseljima na Mediteranu, nego u društvu sa tursko-tatarskim: narodom Avara.

Kako je došlo do veze između Slovena i Avara na ovim ratnim pohodima nije posvema objašnjeno u historiji. Ako imamo u vidu da su Avari bili konjanički nomadski narod, koji je trebao za svoja osvajanja poljoprivrednike, da ga snabdjene i pješadijom i hranom, obrađujući zauzeta zemljišta, onda se ovaj odnošaj tumači sam od sebe. Avari su pokorili Slovene, jer su ih trebali za svoje osvajačke svrhe.

Ovaj najstariji tursko-slovenski odnošaj, opetovaće se u balkanskoj historiji više puta. Tursko pleme Protobugara prelazeći na Balkan. na donjem Dunavu preko Dobrudže spaja se sa Slovenima. Njih je malo, ali kao nomadski osvajači, posjeduju neodoljivu volju za vladanjem. I oni upotrebljavaju balkanske Slovene u svoje ratničke svrhe i daju Slovenima, koji su dotada živjeli u plemenskom haosu, vojničko i državno uređenje. Kad se u 14. i 15. vijeku Turci utvrđuju na Balkanu, u Bosni na primjer, da bi mogli obrađivati svoje čiftlike, upotrebljuju također Slovene kao kolonizatore.

Stara avarsko-slovenska veza u kojoj dolaze Sloveni pred gradove Mediterana nije, prema tome, ništa neobična. Kao Protobugari što daju državno uređenje jednom dijelu balkanskih Slovena, tako su već Avari dali Slovenima uređenje koje je nadilazilo prvu slovensku veliko-familijsku i plemensku organizaciju.

Nad više plemena vladao je ban. Riječ ban, koju car Porfirogenit u polovici 10. vijeka piše bojanos, avarska je riječ koja se nalazi kod svih turko-tatarskih naroda i kao opća riječ i kao ime, a glasi bajan i znači „bogat, čovjek snabdjeven velikim posjedima“. Ban nije samo hrvatska čast, nego se nalazi i u bugarskom jeziku u istom značenju. U historiji nam nije doduše potvrđeno da su bani u Bugarskoj kovali svoj novac. Ali iz rumunske riječ ban, „novac“, moramo zaključiti da su avarski banovi već u 7, 8. i 9. vijeku na Balkanu imali svoj novac. Kod dačkih Slovena je postojala ova čast također, kako se vidi iz severinskoga banata i naziva kraja Banat, koji je pripao dijelom našoj, a dijelom rumunskoj kraljevini.

I drugi naziv za poglavare u slovenskoj administraciji manjoj od banovine bio je avarskoga porijekla. Župan je vladao nad teritorijom koja je pripadala nekolikim velikim familijama. Za opću slov. riječ župan, špan može se izvjesno kazati da nije slovenska izvedenica od župa, nego, obratno, riječ župa napravljena je prema župan. Sufiks -an ne služi, naime, za izvođenje riječi koje znače časti, nego uvijek za riječi od mila, za t. zv. hipokoristika. Uostalom, ova čast nije bila nikada riječ od mila. Nađen je, pored toga, prvi neslovenski oblik ovoga naziva u Madžarskoj u obliku zoapan.

Ima i drugih riječi koje upućuju na avarsko vojničko uređenje. Krzno služilo je za pokrivanje glave avarskih vojnika. Njihov naziv klobuk uzeše i Sloveni. Ova je riječ istoga postanja kao i kalpak; samo što ovaj posljednji oblik potječe iz osmanlijskoga, a onaj prvi iz avarskoga jezika.

Iz rječnika koji se odnosi na socijalno uređenje avaro-slovensko, treba istaći ovo. Plemeniti slojevi avarskoga porijekla i kod Hrvata i kod Slovenaca zvali su se kosezi. Ova riječ je ista što i kubansko-turska riječ kasag, danas kozak.

Interesantno je spomenuti i to kako dođoše Sloveni do naziva Obri za Slovene. Ovaj naziv dobiše od njih samih, koji su se zvali Ujguri ili Oguri. G su izgovarali kao neki spirant kao novogrčki Chrysogonos što glasi Krševan, dakle v za g. Ovo g čuli su i balkanski Grci i Latini, koji od Oguri načiniše Avari.

Kad su se Avari pretopili u Slovene, njihovo staro ime sačuvalo se samo u češkom advjektivu obrovsky, koji znači „golem“. Ime naroda prešlo je u opće ime i imalo u značenju isti razvitak koji i Hellenes kod Slovena i kod Grka. Kao Ilimi što znače u Maćedoniji „divovi“, tako se veli u českom obr, u poljskom obrzim (olbrzym) za diva.

Kako ovo lingvističko razmatranje pokazuje, živjeli su stari Sloveni s Avarima u simbiozi, u zajedničkom životu. Nije čudo da vizantiski pisci zamjenjuju Slovene s Obrima i obratno, kad govore o Obrima misle Slovene. To se naročito vidi u grčkim vijestima o onim Slovenima koji su došli u Atiku i dalje u Peloponez. Vizantiske vijesti govore ovdje o Avarima, a kad ispitujemo toponomastiku ovih krajeva, koja je u jakom procentu slovenska, onda moramo zaključiti da se radi o Slovenima, kojima su Obri davali župane i vojničke zapovjednike.

U zajednici s ovim nomadskim osvajačima idu Sloveni prema dva glavna centra vizantiske civilizacije, prema Carigradu i Solunu.

Jači slovenski pohodi prema ova dva gradska (urbanistička) središta u istočnom Mediteranu događaju se naročito za vlade istočnorimskoga cara Fokasa (602 — 610), u vrijeme kada Dunav i Sava prestaju da važe kao sjeverne međe istočnoga carstva.

Mi ovom prilikom nećemo da potanko spominjemo svaki slovensko-avarski pohod prema Carigradu i Solunu, nego ćemo spomenuti samo one koji su osobito karakteristični za dolazak Slovena na Mediteran.

Jaki slovenski napadaj na Carigrad zbio se g. 626. Kod ovoga napadaja zaustavićemo se malo više, jer nam pokazuje najvažniju karakteristiku slovenskoga napadanja na gradska naselja na Mediteranu.

Ovom prilikom vidjelo se da Sloveni ne izvršavaju sami, kao Germani primjerice, napadaje na gradska naselja, već u društvu sa Turko-Tatarima ili Avarima. Isto ovakove napadaje u zajednici sa Avarima poduzimali su Sloveni i u jadranskoj zoni, kako ćemo vidjeti, pa u egejskoj oko Soluna, pa oko Atine i oko Monemvasije, Sparte i Patrasa u Peloponezu.

Napadaj na Carigrad iz g. 626. karakterističan je još zbog toga što nam vizantiska vijest veli da su Avari napadali s kopna, a Sloveni s mora, na t. zv. monoksilima ili brodovima iz jednoga komada drva. Dakle su se već početkom 7. vijeka mogli Sloveni upuštati na more, i ako na tehnički slabijim moreplovnim sredstvima nego što su bila vizantska. Vizantiski admiral Bonus, koji je, kako se vidi, nosio latinsko ime, mogao je lako da pobije sve Slovene mornare zbog ovih primitivnih brodica. Vizantiski pisac Arrian, koji je potanje opisao cio ovaj događaj, veli, da se je more zacrvenilo slovenskom krvlju. Značajno je da je među mrtvim slovenskim mornarima bila i žena.

Ovaj nam je pisac opisao i najstariji način slovenskoga moreplovstva. Arrian veli doslovno ovo: „Sloveni imađahu male rđave brodove. Nijesu veslali, kako je običaj u Grka, tako da stave vezicu od vesla (= krok) u škaram, nego su stavljali vesla u vodu s jedne i druge strane broda kao da kopaju zemlju“. Iz ovoga se opisa vidi, da Sloveni u svojim monoksilima nijesu sjedili i veslali, nego su stajali kao na splavima.

Iz Arrianova ce kratkog opisa vidi da Sloveni na početku 7. vijeka još nijesu moreplovci u smislu vizantiskom. Oni znaju da plove na monoksilima na rijekama. Pred Carigrad su, s toga, morali doći ili sa ušća Dunava ili sa Dnjestra.

Bilo je više slovenskih navala na Carigrad. Nijedna nije bila ovako karakteristična kao ova o kojoj priča Arrian.

Kod Carigrada je bilo teško Slovenima imati uspjeha u ovo vrijeme, jer je car Anastazije g. 521. između Derkosa na Crnom moru i Selymbrije na Marmarskom (danas u turskom izgovoru Silivri) sagradio za zaštitu Carigrada neku vrst kineskog zida. Zbog toga se g. 626. prema avarsko-slovenskom planu moglo imati izgleda u uspjeh samo ako se sa morske strane navali na vizantisku metropolu. Međutim ta je navala propala.

Kako Sloveni nijesu narod koji samo navaljuje da se dočepa plijena, nego u prvo vrijeme Avarima služi i kao kolonizatorno pučanstvo, razumljivo je što je bilo sve do zidova Carigrada slovenskih naselja, koja su se dijelom održala do danas. Pisanih podataka o tome ima doduše malo, ali nam ih može da da i toponomastika. Nedaleko od Carigrada, na jedan sat udaljenosti, nalazimo na crnomorskoj obali selo koje nosi stari čisti slovenski naziv Velográdion u grčkom izgovoru, dakle Belgrad, koji naziv nalazimo posvuda kud god Sloveni dolaze i to od najdavnijih vremena njihova dolaska. Sloveni, izmiješani sa Turcima, dopiru danas i do Rodosta i do Silivrije na Marmarskom moru.

Interes koji su Sloveni imali za Carigrad od prvoga doba njihova dolaska na Balkan vidi se i po tome što za glavno mjesto Vizantije imaju jedini Sloveni u Evropi svoj vlastiti naziv. Ovaj naziv sadrži u prvom dijelu stari posjedovni adjektiv car' (= carev) a u drugom riječ grad. Ime znači grad vizantiskoga kaisara ili vasilefsa. Ne može se reći da je slovenski naziv prevod grčkoga Konstandinupolis, kako se Vizant zvao odkad je kršćanstvo postala državna religija, t. j. Konstantinov grad. Sloveni su znali da u njemu stanuje vizantiski kaisar = cesar ili, skraćeno, car. S toga su ga nazvali ne po Konstantinu, nego po općem nazivu vizantiskoga vladara. Današnji Grci i Cincari zovu ga samo Polis (cincarski Pole) t. j. grad.

I Turci zadržaše ovaj grčki skraćeni naziv, ali zajedno sa grčkim prijedlogom s (= u) i sa članom tin (= novogrčki s' tim boli „u gradu“), od čega nastade pravilno prema zakonima turske vokalne harmonije Istanbul. Dočetno grčko -in su Turci ispustili zbog toga što su mislili da je to njihova zamjenica -in koja se dodaje. Istanbolin su shvatili kao „tvoj Carigrad“. Njihova je jezična svijest morala ispustiti ovaj dočetak.

*

Slovenska kolonizacija oko Carigrada iz lako shvatljivih razloga nije mogla da ima većega uspjeha. Do danas nijesu se Sloveni mogli da održe u zemljama oko ovoga grada u većoj kompaktnosti. Daleko veći uspjeh imali su Sloveni u ovom pogledu u prostranim nizijama solunskim.. Ovaj ravan i plodan kraj bio je kao naručen za čisto poljoprivredno pučanstvo kao što je slovensko.

Sloveni se počinju da kreću prema Solunu veoma rano i njihovi napadaji na Solun učestaše već od druge polovine 6. vijeka, t. j. od god. 578, 579, 609, 623, 641. i t. d.

Zabilježićemo kao značajne samo ona dva napadaja iz prve i druge polovine 7. vijeka (25. jula 630) iz doba cara Heraklija, gdje nam Legenda o čudesima sv. Dimitrija, zaštitnika solunskoga, javlja da jakim slovenskim napadajima upravljaju Hácon i Perbýndos. Prvi se označuje kao eksarh Slovena. Iz ovih neslovenskih, po svoj prilici avarskih imena, vidi se da i ovim velikim slovenskim napadajima u vojničkom pogledu rukovode Avari, to jest da i ovamo dolaze Sloveni vojnički organizirani od Avara.

Pored ovoga detalja valja pomenuti još ovo što veli druga legenda o čudesima sv. Dimitrija. Ona opisuje i pomorske bitke koje vode Sloveni da bi došli u posjed Soluna. Na Solun kao i na Carigrad valjalo je Slovenima u društvu sa Avarima navaliti s morske strane da bi ga osvojili. Sloveni navaljuju s mora ne samo na Solun, nego još veli ista legenda, da su četiri slovenska plemena maćedonska, — koja se na tom mjestu po imenu pominju, a o kojima ćemo govoriti niže — na lađama iz jednoga drveta, dakle na monoksilima kao i u navali na Carigrad, pustošila po čitavoj Tesaliji, i po ostrvima oko nje, po kikladskim ostrvima, po čitavoj Ahaji, Epiru, Ilirikumu i po Aziji.

Vidimo dakle na Egeju istu pojavu kao i na Jadranu: da su Sloveni već u prvo doba svoga dolaska na Balkan bili na moru veoma aktivni.

Za razliku od navale na Carigrad, gdje su Sloveni napadali samo s morske strane, a Avari sa kopnene, veli Legenda o čudesima sv. Dimitrija, da su i sa kopnene strane Sloveni opsijedali Solun. Ovaj hagiografski dokumenat ne zna hronologički da ispriča sve što zna o tim napadajima, ali i ovo što kaže veoma je interesantno. Jedno sirsko vrelo znade čak da hronološki utvrdi kada se dogodio slovenski napadaj na ostrvo Krit. Bilo je to god. 623. Dakle su u isto doba od prilike morali navaljivati i na Solun.

Tako su Sloveni postali moreplovci već u prvoj polovini 7. vijeka ne samo na Crnom moru nego i na Egeju i Jadranu.

Svetačka legenda, kako je i prirodno, kad je riječ o dokumentu ove ruke, ima u vidu samo čudesa sv. Dimitrija. Sve što se događa u korist grada Soluna, djelo je gradskog sveca zaštitnika.

Ovaj svetac štiti isto tako Solun, kao ostali vizantiski sveci: sv. Tripun, sv. Vlaho, sv. Teodor, sv. Dujam i sv. Hristofor što štite primorske gradove vizantiske teme Dalmacije:

Kotor, Dubrovnik, Korčulu, Split i Rab. Svi gradovi u Vizantiji u doba dolaska Slovena na Mediteran pod zaštitom su svetaca.

Sv. Dimitrije solunski čini čudesa protiv Slovena, a u korist Grka. Protiv slovenskih. lađa podigne toliku silnu buru, da su se svi slovenski mornari što potopili, a što među sobom poubijali, hoteći se spasiti. Kao Arrijan što veli za poraz slovenske mornarice pred Carigradom, da se je od slovenskih ženskih i muških leševa zacrvenilo Crno more, tako veli i pobožni sastavljač legende o čudesima sv. Dimitrija da se je Solunsko more zacrvenilo od barbarske krvi.

Slovenska navala sa kopna nije također uspjela blagodareći uticaju sv. Dimitrija. Slovenski eksarh, Avarin ili Obrin Hacon bude uhvaćen, doveden u Solun i ovdje od žena kamenovan i popljuvan.

Legenda znade još priča i o kasnijoj, dvogodišnjoj slovenskoj blokadi Soluna, koja je bila izazvana time što su Solunjani izdajnički zarobili i ubili vardarskoga (= rinhinskoga) kneza Perbundosa. Ova se blokada ne može datirati. Neki je meću u god. 678.

Prelazimo preko ostalih slovenskih pohoda na Solun zbog toga što nijesu od važnosti za naša izlaganja koja imaju u vidu samo događaje karakteristične za dolazak Slovena na Mediteran.

Kako smo gore ogledali važnost slovenskoga naziva za prestonicu vizantiskoga vasilefsa, tako ćemo sada razmotriti i ime Soluna. Slovenski se naziv ni ovdje ne slaže sa grčkim koji glasi Thessalonike. To znači da ime ovoga grada nijesu Sloveni saznali od solunskih Grka, nego od balkanskih Romana još prije nego su došli pod solunske zidine.          

Ovu su dugu riječ osjećali Grci u doba slovenskog dolaska na Mediteran kao složenicu od tri riječi, od imperativa thes „stavi“, dativa allo „drugomu“ i akusativa niken „pobjedu“ i tumačili ovo ime da znači „divan grad koji sve ostale sjajem i oružjem nadvisuje“.

Ovakva tumačenja običajna su u vizantiskoj lingvistici sve do cara Konstantina (i dalje) koji i naša dalmatinska imena ovako tumači.

Sloveni ne znaju za ovaj dugački oblik, nego kao i balkanski Romani sačuvaše kraći oblik koji je nastao stezanjem (na osnovu zakona haplologije) prva dva sloga thessa u sa ispuštanjem dočetka -ikê. Ovaj su naime dočetak balkanski Romani osjećali kao adjektivni nastavak -icus koji služi za pravljenje adjektiva od imena gradova. Balkanski Romani, držeći Salonica adjektivom, postupiše u ovom slučaju jednako kao u Tarsatica. Kako je na Jadranu od staroga imena nastao Trsat, tako je od posljednjega oblika na Egeju nastalo balkansko-latinsko Salona, a od ovoga kod Cincara Saruna, a kod Slovena Solun.

Solun je u doba dolaska Slovena najsjajniji grad na Mediteranu, i po svojim građevinama i po svojoj kulturnoj vrijednosti. Savremeni Grci nazivaju ga ovakovim epitetima: sjajan (splendida civitas) i od boga čuvan (theophylaktos) grad i Bogom upravljan kralj gradova (theokyvérnis valisís tôn pôleon) itd.

Nada sve sjajan mu je geografski položaj. Vardar, koji su Sloveni zvali Velika (rijeka), i Morava vezali su ga sa Dunavom i srednjom Evropom, a Via Egnatia preko Bitolja i Ohrida sa Dračom i dalje, preko druge strane Jadrana, sa Rimom. Njegova silna trgovina išla je morem u Orient i Italiju, a rijekama u Evropu.

Već u doba rimskoga carstva igrao je veliku ulogu, a još veću u Vizantiji. Solun je u ovo doba centar crkvene administracije. Solunski mitropolit ima pod sobom jedanaest biskupa.

Arhitektura, umjetnost i nauke cvale su ovdje kao nigdje drugdje. Brojio je oko 200.000 duša a branili su ga, kao i Carigrad, s kopnene strane silni obrambeni zidovi sa jakim utvrđenjem na brdu sa sjevera. Nije čudo što su ga se, kao i Carigrad, zaželjeli barbari, među njima i Sloveni.

Po jednoglasnom uvjerenju vascijele Vizantije stoji Solun pod moćnim okriljem sv. Dimitrija baš kao i Dubrovnik pod okriljem sv. Vlaha. Vizantiska je masa, prema jednoj hagiografskoj legendi, ovako o njemu govorila: „Solune, nepobjediva kulo, ti ćeš pobijediti svoje neprijatelje, ti si bio slava svojih svetaca i tebe je posvetio sam Svevišnji“. Pisac ove legende ciljao je dakako na Slovene.

Ovaj sveti i jako utvrđeni grad neobično je važan za historiju balkanskih Slovena iz dva razloga, kako ćemo vidjeti. Njegovo je zaleđe bilo isto tako rano naseljeno Slovenima, baš kao i zaleđa vizantiskih varoši u temi Dalmaciji na Jadranu. Čitava solunska teritorija na dvadeset kilometara od grada od najstarijih vremena čisto je slovenska.

Kao na Jadranu što se stvara nakon pokrštenja Slovena simbioza između romanskoga varoškoga pučanstva i slovenskoga zaleđa, tako i ovdje između grčkoga varoškoga pučanstva i slovenskoga poljoprivrednoga pučanstva solunske nizije. To se vidi najbolje iz riječi cara Mihajla, koji je, šaljući početkom 9. vijeka dva solunska Grka, sv. Ćirila i Metoda, kao misionare na sjever u Moravsku, govorio im: „Vi ste naime Solunjani, a svi Solunjani zbore čisto slovenski“.

Iz ovih carevih riječi jasno izlazi da u ovo vrijeme i grad i sela oko njega znaju slovenski.

Legenda o čudesima svetoga Dimitrija od mnogobrojnih slovenskih plemena navodi po imenu ova četiri na teritoriji od Soluna do Volosa: Droguvite, Sagudate, Velejezite i Berzite. Kako su ovi slovenski plemenski nazivi doista glasili u slovenskim ustima, ne može se znati. Po grčkim dočecima — ite, — ate sudeći, jasno je da ova imena nijesu čisti slovenski nazivi, nego grecizirani oblici.

Ubicirati možemo s nekom vjerovatnošću samo pleme Velejezita, ako uzmemo da je današnje ime Velestino (službeno se grčki danas zove Fera) u Tesaliji, izvedenica odatle.

Istočno i sjeverno od Soluna stanovala su slovenska plemena poznata po imenu. Ova plemena imaju imena po rijekama. Kao u jadranskoj zoni što se zovu Neretljani (latinsko-mletački Narantani) po rijeci Neretvi, tako se Sloveni na Vardaru zovu po ovoj rijeci. Prokopije naziva Vardar Rihios. Stoga se pleme koje stanuje oko ove rijeke zove Rinhini.

Zajedno ili pomiješano s ovim slovenskim plemenom žive i balkanski Romani koji Slovenima dadoše ime grada Soluna. Vizantisko vrelo pozna Rinhine i Vlahorihine, t. j. Slovene oko Vardara i Vlahe oko ove rijeke.

Na Strumi stanuje drugo slovensko pleme, koje je dobilo ime po rijeci. To su Strymonite.

Treće slovensko pleme koje je stanovalo uz rijeku u ovoj oblasti bili su Smoljani. Njihovo ime nije nastalo po rijeci. Stanovali su na čitavom srednjem i gornjem toku Meste i dalje do gornjega toka Arde, sjeverozapadao od Kavale. Uspomena na ovo pleme sačuvala se do danas u imenu Smilan. Turci su, naime, izopačili Smoljane u Izmilan.

Treća važna rijeka egejska Marica i danas je na desnoj obali slovenska blizu do ušća. Na ušću Marice, starom Evrosu, bilo je Slovena sve do 14. vijeka.

Kako je intenzivna kolonizacija slovenska bila u solunskom kraju od najranijih vremena vidi se po tome što velike rijeke ovoga kraja nose ili čisto slovenska imena ili su pak antička ali prekrojena na slovensku baš kao u Iliriku uz Dunav na sjeveru.

Na istoku od Vardara je Bistrica, koja je zamijenila stari Haliakmon, koji naziv današnji Grci opet uvedoše u upotrebu.

Za stari Aksios ili kako je kasnije nazvan Vardarios, imali su Sloveni svoj naziv Velika, koji danas više nije u upotrebi.

Stare nazive Strymon i Nestos zamijeniše Sloveni u Struma i Mesta baš kao i Savus ili Dravus, Drinus u Sava, Drava i Drina. Pritoka Strume zove se u deminutivu Strumica, baš kao i pritoka Neretve što se zove Neretvica ili pritok Olta (stara Alutus) u Dakiji Oltec.

Kad ne bi imali nikakovih pisanih spomenika o slovenstvu uz Egej sem ovih toponomastičkih dokaza, bilo bi dosta da se uvjerimo o tome kako su Sloveni intensivno napučili sve ove kraje upravo onako kao i uz Jadran.

Iz ovih toponomastičkih podataka crpimo saznanje da se Sloveni kreću prema Egeju također uz rijeke, a ne samo u pravcu varoši. Kad sve ovo znamo, onda će nam odjedared biti jasno da je ovako sjajan grad kao Solun morao značiti za slovenski život i razvitak na Mediteranu ono isto što su značili za kulturni i politički život Slovena na Jadranu vizantiski gradovi romanskoga jezika u temi Dalmaciji.

Kao ovdje što se u zaleđu Zadra, Splita i Dubrovnika počinju grupisati slovenska plemena hrvatska i srpska u veće državne formacije, tako se i u zaleđu Soluna stvara od gore spomenutih plemena najstarija slovenska država na Balkanu. Vizantiski pisci zovu je Sklavinia, upravo ovako kao i Romani Apeninskog poluotoka što prozvaše Sclavonia svu slovensku zemlju od Raše do Lješa.

Vidimo dakle da su prve državne tvorevine slovenske na Balkanu vezane uz vizantiske varoši. Da nije bilo njih, Sloveni bi bili nastavili da žive svojim plemenskim životom sve dotle dok ih kakov neslovenski narod, kao Avari i Protobugari, ne bi sjedinio u svrhu da s njima čini svoje vojne pohode.

Kako je sva teritorija, od Soluna pa do Svatoplukove prestonice na Blatnom jezeru bila nastanjena Slovenima, valjalo je Vizantiji razmisliti o tome kako će ove slovenske mase privesti u sferu svoje kulture i svoga vjerovanja, jer i onako nije mogla misliti na to da vojnički osvoji ovako golemu teritoriju.

Faktom doseljenja Slovena na Balkan bili su Grci opet potisnuti sa kontinenta, na kome se nijesu nikada pravo utvrdili, na obale i malo da ne postadoše opet obalski narod kakov su bili u starom vijeku. To bi se bilo i zaista dogodilo da slavizacija stare Jelade nije bila zaustavljena poslije 10. vijeka.

Iz Soluna, gdje se i slovenski govori, ali samo grčki to jest kršćanski osjeća i misli, započela je vizantiska politika pokrštavanja slovenstva. Kako je to bilo u detalju, vidjeće se niže kad bude riječ o tome, što Sloveni dobivaju na Mediteranu. Ovdje valja samo još jednom ukazati na činjenicu, da se prve slovenske državne tvorevine, to jest nadplemenske organizacije,. stvaraju u zaleđu vizantiskih obalskih gradova na Mediteranu.

Već smo gore rekli da među ovim Slovenima ima i balkanskih Romana ili Vlaha. Za Vardar su nam izričito i potvrđeni. Drugi balkanski Romani potvrđeni su među Slovenima u Tesaliji. U 11. vijeku tesalski Vlasi imaju slovenska imena. Njihovi vođi Nikolica i Slavota spremiše zajedno sa Slovenima ustanak protiv Vizantije.

Ovom prilikom treba riješiti i onomastička pitanja. Sloveni upoznavaju Grke i njihovo narodno ime kod balkanskih Romana. Zovu ih Grci, što dolazi od Graecus, a ne Rumii, kako su se sami Grci nazivali. To je zbog toga što su Grci zapravo obalski narod s kojima Sloveni kasnije dolaze u simbiozu nego li sa Romanima. Ovu smo stvar već gore objasnili.

Romani saznaše direktno od Slovena za njihovo pravo ime, pa ih zovu, ispuštajući dočetak radi romanske deklinacije Sclavus ili zadržavaju Sclavenus. Oba ova dva oblika predadoše Grcima.

Same pak Romane Sloveni nijesu nikada nazivali njihovim narodnim imenom. To je zbog toga što su već u Zadunavlju i u pradomovini u močvarnom Pripjatu saznali od Germana za Romane.

Iz germanskoga valhoz oni stvoriše naziv Vlah, koji označuje najprije balkanske Romane, a onda i apeninske.

Značajno je što Vizantija od Slovena preuzima ovaj naziv za balkanske Romane. To je zbog toga što u prvo doba Romaios u Vizantu znači i Grka i Romana, to jest svakoga pripadnika istočno-rimskoga carstva. Još kod cara Konstantina romaisti znači i grčki i latinski. Grčki naziv vlahos gubi naskoro vezu sa narodnošću i označuje seljaka i pastira uopće, to jest socijalnu vrstu koju su Sloveni i balkanski Romani pretstavljali zajedno.

Kako Vizantiju kasnije u 14. vijeku nadomještavaju na Balkanu Turci, oni preuzimlju od njih i naziv Iflak.

*

Napustimo ovaj ekskurs o imenima i pođimo dalje na jug, da vidimo gdje sve uz grčku obalu Mediterana možemo da naiđemo na ostatke Slovena.

Kako za ova pitanja nema direktnih pisanih vrela, moramo da nadomjestimo pisana vrela ispitivanjem toponomastike. Kako opet ovo sredstvo nije u svakom slučaju dosta pouzdano zbog toga što danas još nijesmo u stanju da svako ime mjesta pouzdano protumačimo, ograničićemo se samo na ona imena kod kojih je interpretacija evidentna.

Da je i na ona tri rukava poluostrva Halkidike bilo Slovena, to se vidi iz očitih slovenskih imena mjesta kao što su Izvoros (danas službeno Stratoniki blizu Aristotelove Stagire) i Longos (stari oblik za lug). U ova dva imena dodan je grčki obični dočetak — os na slovensku riječ. Tu ćemo pojavu opažati kod svih imena slovenskoga porijekla u staroj Jeladi. Vizantiski jedan dokumenat pominje ovdje i Bugare.

U kraju Volosa, gdje smo već gore pomenuli slovensko pleme, ima i danas dosta evidentnih slovenskih imena mjesta. Tako u neposrednoj blizini grada imamo naziv brda Gorica i naziv sela Makrinica na Pelionu (danas ljetovalište), a u blizini morske obale na podnožju Peliona s istočne strane selo Zagora.

Na Bistrici je bila i prva balkanska Srbija koju pominje Car Konstantin u obliku Serblia.

To je naš nominativ plurala Srblji raširen sa grčkim sufiksom —ia koji služi za izvođenje imena zemalja. Pluralom narodnoga imena Sloveni zovu uopće zemlje. Tako se u Dalmaciji kraj oko Zadra zvao Hrvati, a i danas se još Češka u češkom jeziku zove samo Čechy. Dočetak — ia dodan je našemu pluralu samo zbog toga da bi u grčkom jeziku bila jasnije označena zemlja.

Ova prva balkanska Srbija nastala je, prema pričanju cara Konstantina, pacifističkim načinom za doba cara Heraklija (610—641). Prema tome je to jedna od prvih slovenskih plemenskih kreacija na Balkanu. Danas se ovo mjesto u novojelinskom govoru zove Servia i nema više ni traga slovenskom stanovništvu u njemu. Vjerovatno je međutim da su Turci još u 15. vijeku ovdje zatekli Slovene. Turci zovu naime ovo mjesto Serfidže, što je na tursku obraćen slovenski oblik Srbica, a ne novojelinski Servia.

Srpskih naselja bilo je i dalje na jugu u staroj Jeladi. U Arkadiji imamo Sérvu, kod Korinta Serviánika, u Meseniji Servotá i kod Sparte Sérvika.

Ovom prilikom valja primijetiti iz historije jezika da se u slovenskim riječima posuđenim u novojelinskom i arnautskom govoru nalazi e a za slovensko jat, tako u riječi vedron za vijedro. Ekavska je i danas i čitava Maćedonija, ma da to nije bila u vizantisko doba. Vidi se dakle da se je ekavizam, koji je nekada vladao i u staroj hrvatskoj državi, prostirao nekada na čitavom zapadnom dijelu balkanskog poluostrva od Peloponeza do Raše, u koliko je bio slovenski.

U Grčku dolaze Srbi, ali ovamo dolaze i plemena koja su se zvala Hrvat. Na ohridskom jezeru nalazimo još i danas selo Hrvati. U pluralu kao i ovo, ili kao Srblji na Bistrici, postoji još i danas selo Harvati kod Atine blizu Maratona, danas naseljeno Arbanasima, ali potječe zacijelo od onih Slovena iz okolice Atine što ih pominje Žitije sv. Pankracija. Ove Slovene zove ovo Žitije Avari. Prema tome mogli bi to biti zaista slavizirani Avari. Drugo se selo Harvati nalazi kod Mikene (blizu Argosa) u Peloponezu.

Slovena je bilo i u Peloponezu. O njima ovdje govore i pisana historiska vrela, ne samo toponomastika. Mi ćemo se držati toponomastike da bi utvrdili Slovene baš na obalama Mediterana. Na cesti što vodi iz Marathonisi (ili službeno danas Gythion, prema antičkom nazivu) u Spartu nalazi se Slavohóri što znači „slovensko selo“. U blizini ovoga sela ima i drugo koje nosi čist slovenski plural Gorani (pisano dakako Goránoi).

Da se slovenska naselja i u Peloponezu kao i u solunskoj temi drže rijeka, to se vidi najbolje u okrugu Lakonije. Ovdje su slovenska naselja na planini Tajgeta i u dolini rijeke Eurote, i to opet u pravcu prema važnijem gradskom naselju Monemvasia, koje je sagrađeno prema istom mediteranskom tipu kao i naša gradska (varoška) naselja na Jadranu: Dubrovnik, Trogir, Zadar i na sjeveru Kopar. Malo ostrvce u blizini obale čini jezgru varoši i ovdje kao i na Jadranu.

Kao gore što smo vidjeli da se u zaleđu Soluna stvara neka vrst državne, nadplemenske organizacije sa nazivom Sklavinia, tako je bilo i u Peloponezu. Na krajnjem jugu ovoga poluostrva zvala se ovako teritorija oko Monemvasija. Kad je u 8. vijeku putovao biskup Vilibald iz Sirakuse na Siciliji u Sv. Zemlju, zadržao se u gradu Monemvasiji, za koji veli izričito da se nalazi u zemlji zvanoj Slavinia.

Ovako su se zvali još nekoji krajevi u Peloponezu i kasnije u 14. i 15. vijeku.

Da bi se očigledno vidjelo dokle su doprli Sloveni na jugu Peloponeza, treba spomenuti još ona slovenska imena uz obalu koja su posve jasna. U Mesinskom zalivu zapadno od Tajgeta imademo ime sela Selinica, koje posve odgovara n. pr. nazivu hercegovačkoga sela Seonica. Naziv je supstantivirani adjektiv od selo i označuje zemlju koja pripada selu. Selinica je uopće najjužniji slovenski naziv na karti Evrope sjeverno od rta Matapan ili Tenaron.

U Kiparisijskom zalivu, malo južnije od grada Pirgosa a na ušću staroga Alfeja (danas Rufia), nalazimo uz obalu jezero i trgovište sa očito slovenskim imenom: Agulinica. Naziv je očito stvoren prema ribnjaku za jegulje, koji je i danas tu. Ovo je ime sela istoga tipa kao i Selinica, to jest supstantivirani adjekiv: „jeguljnica“.

Sva je Grčka sve do 10. vijeka bila isprepletena slovenskim naseljima. O tome nam svjedoče brojna slovenska imena koja su se sačuvala do danas po svim grčkim okruzima (eparhijama), koliko ih god ima. Car Konstantin piše polovinom 10. vijeka učenu raspravu o vizantiskim administrativnim okruzima (o t. zv themama) i žali se što se je „poslovenila čitava grčka zemlja i postala barbarska“.

Za Vizantiju nastaje vrlo rano novi problem kako da se opet uspostavi vizantiska vlast na teritorijama gdje su Sloveni. Da bi uspostavio svoju vlast u Jeladi, Carigrad mora da ratuje protiv raznih malih Slavinija, koje su se obrazovale ovdje upravo onako kao razne Velike i Male Vlaške na Balkanu. O tim ratnim postupcima Vizantije govore razna pisana vrela.

Prema sinodalnom listu carigradskog patrijara Nikole III Gramatika (1084—1111) bili su peloponeski Sloveni nezavisni od Vizanta ravno 218 godina, t. j. od g. 589. do osvojenja Patrasa g. 805. ili 807.

Vizantiski vojni pohodi protiv Slovena u Jeladi datiraju od kraja 8. vijeka. Logothet Stavrakis slavi g. 784. u Carigradu triumf zbog mnogobrojnih slovenskih zarobljenika i velikog plijena što ga je donio iz Jelade gdje je ratovao protiv Slovena.

Stanovnici malih Slavinija koje su se obrazovale na Tajgetu, oko Monemvasije i na jugu Mesenije bili su pokoreni od Vizanta istom oko polovine 10. vijeka. G. 940. podvrgla su se vizantiskoj vlasti cara Romana dva slovenska plemena iz ovih Sklavinija. Oba nose čisto slovenska imena — dakako u grčkom obliku: Ezeriti i Milingi. Sudeći po grčkom sufiksu -iti, koji služi za izvođenje imena stanovnika od imena mjesta, Ezeriti bi mogli biti stanovnici današnjega sela Ezeron na Tajgeru. Milingi izgleda da sadrže slovenski nastavak –k, koji imamo, naprimjer, u Skopljak, Ljubušak i t. d., dakako sa drugim vokalom. Gdje su stanovnici Milingi, to se ne zna.

Prema tome vidimo da su najjužniji Sloveni u Peloponezu bili kasnije pokoreni, nego li oni u eparhiji (okrugu) Ahaji oko Patrasa. Ovdje na postojanje Slovena pokazuje samo ime rijeke Kamenica. Sloveni oko Patrasa bili su već početkom 9. vijeka opet pod vlašću Vizantije, dakle za gotovo vijek i po ranije negoli Sloveni koji su stanovali južnije od njih u Lakoniji i Meseniji. Protiv ovih posljednjih gradi vojvoda sirski Vilim II (1246—1277) još u 13. vijeku utvrđenje Mistru kod Sparte. Mistra je danas najsjajniji ostatak varoškoga građenja vizantiskoga.

Iz ovih podataka dobivamo utisak da su se Sloveni u južnom Peloponezu morali neobično hrabro odupirati vizantiskom gospodstvu. Što se nijesu nikako mogli održati, lako je razumjeti iz njihova geografskoga položaja. Sloveni koji su stanovali također u Peloponezu, ali sjevernije od njih, u Ahaji, propali su već početkom 9. vijeka. U drugim pokrajinama stare Jelade njihova su braća i onako sačinjavala samo sporadična naselja i nisu im mogla pružiti nikakove pomoći.

Izgleda po svemu, da su slovenska naselja po Jeladi, uza svu brojnost i raširenost, bila kao razbacana uda bez mogućnosti da se organizuju u kakovu veću cjelinu. Živjela su sporadički i bez ikakve veze među sobom, zabavljena veliko-familijskim i sitno-plemenskim životom.

Kad propadoše Sloveni u Ahaji i oni koji su živjeli dalje na sjeveru u staroj Jeladi, ostadoše Sloveni u južnom Peloponezu, uza sve aktivno odupiranje Vizantiji, kao otsječena grana bez ikakova zaleđa.

Treba spomenuti još jedan važan momenat koji je nepovoljno djelovao na održanje grčkih Slovena. Gore smo istakli, da jači mediteranski gradovi na obali ujedinjuju slovensko poljoprivredno zaleđe. U zaleđu Soluna sjedinjuju se slovenska plemena u najstariju državu na Balkanu. U zaleđu Epitaura — Rausija i Kotora stvaraju se najstarije srpske državice Duklja i Travunija. U zaleđu Zadra i Splita rađa se stara hrvatska država. S toga se može postaviti zakon da gdje god na Balkanu stoji jače slovensko zaleđe uz jači obalski grad nastaju slovenske državne kreacije koje su u stanju da se odupiru Vizantiji. Ove se kreacije mogu da održe dulje vremena. U vrijeme dolaska Slovena jakog obalskog grada mediteranskoga nema ni u Peloponezu ni u staroj Jeladi. Monemvasija i Mistra kasnije su vizantiske kreacije iz doba Paleologa. U doba dolaska Slovena na Mediteran nemaju nikakove važnosti. Ovako bi se mogla objasniti rana propast Slovena i u Peloponezu i u staroj Jeladi. O njihovu boravku u ovim zemljama govore samo toponomastika i slovenske riječi iz poljoprivrednog i pastirskog života i kulture, koje su novojelinski dialekti sačuvali do danas.

Kad je riječ o grčkim nazivima za peloponeske Slovene, onda valja naročito podvući činjenicu da ih grčki spomenici zovu i Avari. Ovaj se naziv nije nigdje sačuvao u imenima mjesta (u topografskoj nomenklaturi) današnje Grčke, koliko je dosada istražena. Sloveni se nijesu sami zvali ovako. Imamo i ovdje kao i kod Bugara isti slučaj. Neslovenski naziv prenose Grci na Slovene zbog toga što služe kao kolonizatorni i vojnički materijal jednome neslovenskome ratničkome narodu. Ime ratničkoga naroda postaje i njihovo ime. U slučaju Bugara vidimo da i sami Sloveni mogu da poprime takovo ime. Tako se danas dio balkanskih Slovena zovu Bugari zbog Vizantinaca, koji već od 10. vijeka identificiraju slovenski = bugarski u pisanim spomenicima.

Ova identifikacija počela se stvarati od onoga vremena kad je ona najstarija slovenska država obrazovana u zaleđu Soluna došla pod bugarsku vlast. Hrisovulj cara Romana II iz g. 960. već pozna slavizirane Bugare i zove ih Sclavi - Bulgari i, kasnije, Sloveni što se naseliše na poluostrvu Halkidike zovu se samo Bugari. Naziv Bugarin označuje Slovene istom od 10. vijeka, dakle u vrijeme kad je Slovena u staroj Jeladi počelo nestajati. Nije čudo što bugarskoga plemenskoga imena nema u slovenskoj toponomastici stare Jelade, a dolaze plemenska imena Srbin i Hrvat.

Pređimo korintski zaliv na kopno stare Jelade i potražimo po obalama tragove slovenskih naselja na obalskom potezu sve do antičkog grčkog naselja Apollonia u blizini današnje Valone. Dušanova stara srpska država imala je u Korintskom zalivu svoju najjužniju granicu.

Da je u okrugu Akarnanije i Etolije bilo Slovena, dokazuje nesumnjivo okolnost što se je u srednjem vijeku ovdje obrazovala oblast Mala Vlaška, nazvana ovako za razliku od Velike Vlaške u Tesaliji, i Gornje Vlaške u Epiru. Već smo gore vidjeli da je među slovenskim plemenima u zaleđu Soluna bilo balkanskih Romana, t. zv. Vlaha. Svagdje na Balkanu u oblastima zvanim Vlaška žive u srednjem vijeku u simbiozi Sloveni i balkanski Romani (Vlasi).

U Epiru ili Gornjoj Vlaškoj nestalo je Slovena istom u 16. vijeku. Moramo, dakle, pretpostaviti da je u Maloj Vlaškoj moralo biti Slovena. I zaista u okrugu Akarnanije nailazimo na čisto slovenska imena naselja, i to baš uz morsku obalu. Tako istočno od ostrva Lefkasa na podnožju akarnanijske gore ima danas selo Zabérda. Ovo je očito slovensko ime mjesta Zabrda, koje se nalazi nebrojeno puta na srpsko-hrvatskoj teritoriji.

U Ambrakijskom zalivu na samoj morskoj obali nalazi se mjesto Vónica, koje po sufiksu izgleda ista izvedenica kao Selenica u jugu.

*

U okrugu Préveze imade dosta slovenskih imena zbog toga što ovdje počinje Epir, gdje nije potrebno dokazivati postojanje slovenstva slovenskim imenima mjesta, koliko su se do danas sačuvala, jer i direktna historiska vrela znaju za epirske Slovene. Vizantiska vrela pominju epirsko slovensko pleme Vajunite, naziv stvoren sa istim grčkim sufiksom kao gore Drugovite i t. d. Ime ovoga plemena sačuvala su pisana vrela zbog toga što su se Vajunite bunili protiv vizantiskoga gospodstva zajedno sa slovenskim plemenima u okolini Soluna i u Tesaliji. Zemlju ovoga plemena zovu vizantiski pisci Vejenitia ili Vagenitia, a nalazila se između Janine i Glavnice glavnih epirskih gradova. Poslednje ime sačuvano je do danas u imenu rijeke koja se sliva u Jonsko more a zove se Janica.

Kao karakteristična epirska mjesta slovenskoga porijekla na današnjoj grčkoj teritoriji pomenimo samo ova: Séljani, južno od rijeke Kalamas koja utječe u Jonsko more istočno od Krfa. Sjeverno od iste rijeke Plisivica. Sjeverno od Janine čitav gorski kraj koji odgovara starome Pindu zove se i danas slovenski Zagóri ili Zagorion. Sasvim blizo današnje arbanaške granice u grčkom Epiru je rijeka Bistrica koja se sliva u Jonsko more blizu Krfa.

Arbanaski dio Epira uz Vojušu prepun je slovenskih imsva. Mi se ograničujemo dakako samo na obalski potez u arnautskom kraju Ljaberija, to jest na zemlju gdje stanuje arnautsko pleme Ljap. Ovo se je pleme u arnautskom srednjem vijeku zvalo u lat. obliku Albos. Kako je Ljab slovenski oblik odatle, nije isključeno da su Ljabi poarbanašeni Sloveni.

Kad ispitujemo imena mjesta arbanske Ljaberije imamo dojam da se nalazimo u sasvim slovenskom kraju. Car Dušan šalje ovamo slovenskog kesara ili despota.

Idući od juga na sjever prema Valoni imamo najprije u blizini grčke granice Nivica, sjeverno od Krfa a zapadno od Delvina. Ovakovo ime dolazi na našoj srp-hrv. teritoriji uz more kod Malinske. Ovdje imademo zaliv i malo naselje kod njega Njivice u pluralu.

Za tim slijede na samoj morskoj Lukovo i Sopoti.

Kao kod Dubrovnika, tako imamo i ovdje uz morsku obalu kraj koji se zove Župa. Drugi kraj uz valonski zaliv zove se Lengarica gdje je sačuvan stari sloven. nasal. Danas bi glasilo ovo ime u štokavskom srp.-hrv. govoru Lugarica, izvedenica od lug, kojih ima sva sila u staroj Jeladi kao Longos ili Longós u okruzima fokidi, Ahaji i Meseniji, za tim složenice Mokrólongos u Elidi i Zálongon u Epiru.

U Lengarici uz samu obalu imademo ova slovenska imena mjesta: Radima, Ramec, Izvoru i Gembočari, a na rtu koji nastavlja teritoriju župe, Garlovec.

U Epiru je Slovena počelo nestajati u jačem opsegu g. 1041. kad je Vizantija ponovo osvojila Epir. Od to doba pretslovensko grčko i arbanaško stanovništvo opet dolazi na površinu, a slovensko se ili seli u unutrašnjost Balkana ili se pocincaruje odnosno poarbanašuje. Imamo čak podataka gdje pojedini individui iz ovoga kraja označuju sebe kao pripadnici četiri narodnosti. U ovom kraju nastaje i Leksikón tetráglosson, t. j. rječnik za četiri jezika.

Posve je nestalo epirskih Slovena već krajem 16. i početkom 17. vijeka. Kako su i zašto ovdje iščezavali Sloveni, objasniće se niže kad budemo govorili o općem nestanku Slovena u Arbaniji. Jedini ostatak epirskih Slovena jesu dva današnja slovenska sela u ravnici oko Korče (= Gorice) Boboštica i Drenovo.

I u Epiru vršilo se prvo kretanje Slovena prema moru uz rijeke i u pravcu gradskih naselja baš kao i u zaleđu Soluna. Glavna epirska rijeka zvala se u staro doba Aoios. I danas nosi ovo ime, ali prilagođeno slovenskome izgovoru: Vojuša. Vizantiski pisci, današnji Grci i Arnauti zovu je ovako.

Najvažnije starogrčko naselje prema ušću Vojuše bila je Apollonia gdje francuska arheološka misija vrši danas iskapanje. Grčko ime Apollonija, izvedeno od boga Apolona, prekrojili su Sloveni najpre u Polina. Kasnije su doveli ovo ime, na osnovu narodne etimologije, u vezu sa poljana općom slov. riječi. Ovim posljednim nazivom zove se danas antički grad u arbanaškom izgovoru Poljani (zapadno od mjesta Fijeri u plodnoj ravnici Muzakiji).

Pritoka Vojuše, istočno i nedaleko od Valone, zove se Sušica. Od Valone do ušća Vojuše, u blizini mora gdje Slovenima danas nema ni traga, nalaze oe ova slovenska imena naselja na Sušici: Lepenica, Gomenica, Vodica, Drašovica, Vlaina, Babica, Grabljani, Cerkovina, Novosela i, na samom ušću Vojuše u Jadran Želinja. Sjeverno od Valone, baš na morskoj obali, nalaze se Zvernec, Gorica i Peštera.

U vrijeme dolaska Slovena teško da je Grčka Apollonija imala kao naselje kakovo veće značenje. Njezina je sjaja nestalo već u 4. vijeku. Današnja Valona, — u srednjem vijeku važno trgovačko središte, kamo idu i naši Dubrovčani, — sudeći barem po imenu, također je grčko naselje. Riječ Valona ili Avlona, u srednjem vijeku i Lavalona, akusativ je od grčke riječi avlon, što znači „dolina, jama, kanal, vodovod“. Naziv je dakle, isti kao kod staroga Cavtata Konavli ili lat. Canale. Sloveni nijesu ovdje imali onako sjajne atrakcione točke kao što je bio Solun; s toga nijesu ni mogli ovdje stvoriti jače državne organizacije. Vajunite su, kako smo vidjeli, doduše ustajali protiv Vizanta, ali procesa propadanja slovenstva nijesu mogli da spriječe u ovom kraju.

*

Sa Valonom i Apolonijom napuštamo balkansku teritoriju grčkoga jezika i prelazimo u latinski dio Balkana. Jiriček je doduše povukao krivulju koja dijeli Balkan prije dolaska Slovena na dvije jezične teritorije, na grčku prema jugu i na latinsku prema sjeveru, ne kod Valone, nego od Lješa preko Prizrena prema Skoplju, Sofiji i Hemusom prema Crnom Moru. Ali nema sumnje, sudeći barem po geografskim nazivima, da je međa latinskoga jezika zahvaćala i čitavu oblast kuda je išao balkanski nastavak od Via Egnatia od Drača preko Ohrida ka Solunu i, dalje, ka Carigradu i Orientu, dakle i od Valone kamo je išao odbočak ove ceste iz Drača.

Gore smo videli da je naziv Valona ili Avlona, u toskičkom govoru Arbanasa Vlora, riječ grčka. U srednjem vijeku dobila je i romanski član, pa se govorilo Lavalona.

Dok ova pojava, sama za sebe, ne bi mogla dokazivati da je ovdje bilo Romana, imademo drugi jači lingvistički dokaz za tvrdnju da je rimska provincija Epirus Nova bila romanizirana u vrijeme dolaska Slovena ovamo. To je naziv rijeke Škumbi, koja izvire u Mokroj planini a sliva se u Jadran, južno od Drača, između Baštove i Divjake. Pritoke ove rijeke iz planina Čermenike i Mokre nose čisto slovenske nazive: Kostenja reka, Beleva, Skroska, Bustric (= arbanaški oblik za slov. Bistrica), Langaica i t. d., ali sam naziv Škumbi nije slovenski, nego latinski. To je latinski adjektiv Scampinus kome se ima podrazumjeti fluvius, to jest rijeka na kojoj

je bio srednjevjekovni grad Scampa. Naziv je, prema tome isti kao naši Vrnjačka reka, Raška (na njoj je stari srpski grad Ras) i t. d. Naziv Škumbi mogli su da dadu Latini. Od ovih su ga čuli Sloveni i Arbanasi.

Sad da vidimo kako se kreću Sloveni na Mediteran u latinskom dijelu Balkana, nakon što smo promotrili njihova kretanja na grčkom Balkanu.

Sloveni se kreću vrlo rano iz sredine Balkana, naročito iz solunske svoje oblasti, koju vizantiski pisci zovu Sklavinia, na Jadran baš gore spomenutom rimskom cestom i rijekom Devol, na kojoj danas nema više Slovena, ali je za doba sv. Klimenta Ohridskoga ovaj kraj imao i slovensku školu. Po jeziku i toponomastici sudeći, teško da je ovdje bilo Arbanasa u staro vrijeme. Danas su oni ovdje jedini gospodari.

Južno od ove rijeke nalazi se Gorica sa neizmjerno bogatom slovenskom toponomastikom. Goricu zovu danas Arbanasi Korča prema turskom izgovoru grčkoga naziva Korica. U okolici ovoga grada sačuvalo se još do danas Slovena u gore spomenuta dva sela.

Donji tok rijeke Devol koji se izliva u Jadran zove se danas Semeni. Na ušću ove rijeke trgovali su Dubrovčani. Krajevi oko nje bili su naseljeni od Slovena, kako izvjesno pokazuje toponomastika. Uz ovu rijeku morali su se dakle kretati Sloveni na Jadran, pored rimske ceste koja je vodila i sjevernije u Drač.

Prvi slovenski pohod na Drač zabilježen je već u 6. vijeku g. 547. ili 548. Drugi se dogodio u vrijeme prvog bugarskog carstva za Simeona Velikoga, kada je slovenstvo dopiralo takođe ovamo na Jadran, treći za Uroša III (1320—1331) i Dušana Silnoga (1331—1355), kad je slovenska država obasizala i dio sjeverne obale stare Jelade u Korintskom zalivu pa do Malijskoga zaliva kod sjevernoga rta ostrva Evbeje. Četvrti slovenski pohod na ovaj dio Jadrana izvršila je srpska vojska g. 1912. u balkanskom ratu.

Ispitujemo li toponomastiku na obalskom potezu od ušća Vojuše na jugu do ušća Bojane na sjeveru, opažamo masu slovenskih naziva, očiti dokaz da su i na ovom potezu stanovali Sloveni, ma da se nijesu mogli održati do danas, baš kao i na potezu od ušća Bojane pa do Pule u Istri, gdje žive i danas. U Draču se još u 15. vijeku pisalo slovenski. Našao se u ovim krajevima i slovenski natpis koji potječe iz doba bugarskoga carstva.

Evo liste dosada poznatih slovenskih naziva sa obala albanskih:

a) između ušća Vojuše i ušća Semeni: Červeni, Bačova, Peštjani (kraj), Župan, Jaruha, Sop, Pojani, Soli, Radostina, Suljani, Sterbasi (?).

b) između ušća Semeni i Škumbi: Grabova, Goždarani Kasturkani, Rosomani (?). Gradišta, Babonje, Kamnica, Žarnec, Divjaka. Čitava plodna Muzakija prepuna je slovenskih toponima.

c) između ušća Škumbi i Arzena: Baštova, Žabjak, Stani, Krpeni (?), Zelešnik, Lešnika (rijeka na kojoj je Kavaja), Dupnja. Stani (sjeverno od Drača), Juba,

d) između ušća Išmi i Mati: Golemi,

e) između Mati i Drina čitav kraj se zove slovenski Zadrima, t. j. za Drinom,

f) između Drina i Bojane kao ni niže ne bi trebalo dokazivati postojanje Slovena na osnovu toponomastike, jer imade dosta direktnih pisanih vrela, ali spomenimo ipak Lugu, Toroviča, Kalenište, Drač, Velipoja.