Srpske narodne pjesme

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić.
Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije.
u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.

Internet izdanje

IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ

Tehnologije, izdavaštvo i agencija
Beograd, 11. oktobar 2000

PRODUCENT I ODGOVORNI UREDNIK
Zoran Stefanović
LIKOVNO OBLIKOVANJE
Marinko Lugonja
VEBMASTERING I TEHNIČKO UREĐIVANJE
Milan Stojić
DIGITALIZACIJA TEKSTUALNOG I LIKOVNOG MATERIJALA
Nenad Petrović

Štampano izdanje

Srpske narodne pjesme II
(Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga 5)
Prosveta, Beograd, 1988.
Priredila Radmila Pešić

Sadržaj

Najstarije pjesme junačke

Sveci blago dijele.

Mili Bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il' se zemlja trese!
Il' udara more u bregove?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Nit' udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji:
Sveti Petar i sveti Nikola,
Sveti Jovan i sveti Ilija,
I sa njima sveti Pantelija;
Njim' dolazi Blažena Marija,
Roni suze niz bijelo lice.
Nju mi pita Gromovnik Ilija:
"Sestro naša, Blažena Marija!
"Kakva ti je golema nevolja,
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Blažena Marija:
"A moj brate, Gromovnik Ilija!
"Kako ne ću suze proljevati,
"Kad ja idem iz zemlje Inđije,
"Iz Inđije iz zemlje proklete?
"U Inđiji teško bezakonje:
"Ne poštuje mlađi starijega,
"Ne slušaju đeca roditelja;
"Roditelji porod pogazili,
"Crn im bio obraz na divanu
"Pred samijem Bogom istinijem!
"Kum svog kuma na sudove ćera,
"I dovede lažljive svjedoke
"I bez vjere i bez čiste duše,
"I oglobi kuma vjenčanoga,
"Vjenčanoga ili krštenoga;
"A brat brata na mejdan zaziva;
"Đever snasi o sramoti radi,
"A brat sestru sestrom ne doziva."
Njoj govori Gromovnik Ilija:
"Sejo naša, Blažena Marija!
"Utri suze od bijela lica,
"Dok mi ovđe blago pod'jelimo,
"Otić' ćemo Bogu na divane,
"Molićemo Boga istinoga,
"Nek nam dade ključe od nebesa,
"Da zatvorim' sedmera nebesa,
"Da udarim' pečat na oblake,
"Da ne padne dažda iz oblaka,
"Plaha dažda, niti rosa tiha,
"Niti noću sjajna mjesečina,
"Da ne padne za tri godinice;
"Da ne rodi vino ni šenica,
"Ni za crkvu časna leturđija."
Kad to čula Blažena Marija,
Utr suze od bijela lica.
Kada sveci blago pod'jeliše:
Petar uze vince i šenicu,
I ključeve od nebeskog carstva;
A Ilija munje i gromove;
Pantelija velike vrućine;
Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo.
I krstove od časnoga dreva;
A Nikola vode i brodove;
Pa odoše Bogu na divane,
Moliše se tri bijela dana
I tri tavne noći bez prestanka,
Moliše se, i umoliše se:
Bog im dade od nebesa ključe,
Zatvoriše sedmera nebesa,
Udariše pečat na oblake,
Te ne pade dažda iz oblaka,
Plaha dažda, niti rosa tiha,
Nit' obasja sjajna mjesečina:
I ne rodi vino ni šenica,
Ni za crkvu časna leturđija.
Puno vreme za tri godinice:
Crna zemlja ispuca od suše,
U nju živi propadoše ljudi;
A Bog pusti tešku bolezanju,
Bolezanju strašnu srdobolju,
Te pomori i staro i mlado,
I rastavi i milo i drago.
Cio ostalo, to se pokajalo,
Gospodina Boga vjerovalo.
I ostaše Božji blagosovi,
Da ne padne leda ni snijega
Do jedan put u godini dana;
Kako onda, tako i danaske.
Bože mili, na svem tebe vala!
Što je bilo, više da ne bude!

Opet to, ali drukčije.
(iz Crne gore).

Zbor zboriše Boži apostoli
Boga moli Ognjana Marija:
Zbor zboriše na nebeska vrata,
Otud dođe Gromovnik Ilija,
A pita ga Ognjana Marija:
"Đe si bio, moj brate Ilija?" -
"Kazaću ti, Ognjana Marija:
"Ja sam bio u zemlju prokletu,
"Đeno jeste Bože nezakonstvo:
"Đe ne mole Boga, da pomogne,
"I ne sluša porod roditelja,
"A ne sluša mlađi starijega;
"Đe kum kuma ne drži za kuma,
"Đever snasi o sramoti radi;
"Đe brat brata po sudovim' ćera
"I muči ga mukah pred Turcima;
"Ne svetkuju sveca nikakvoga,
"Niti žegu u crkvu svijeće,
"Niti služe Božu leturđiju."
Ono reče, na noge ustade,
I Gospodske dare dijeliše,
Što je njima Gospod poklonio:
Sveti Petar i apostol Pavle
Ev' uzeše punje i šenicu ^[1],
Svet' Ilija groma nebeskoga.
A Marija munju i strijelu,
Sveti Toma pečat od oblakah,
Aranđeo jesenje brijeme,
A Nikola na vodu brodove,
Sveti Spase žitnjega cvijeta,
Sveti Savo leda i snijega,
Sveti Jovan sabor anđelima,
A Đorđije proljetnje cvijeće.
Kad anđeli^[2] dare dijeliše,
Oni sv'jetu muke udariše:
Ilija ih gromovima gađa,
A Marija munjom i strijelom,
Ne mogli ih Bogu obrnuti.
Aranđeo navali brijeme,
Nikola im zatisnu brodove,
Sveti Petar i apostol Pavle
Uzeše im punje i šenicu
I od zemlje svakoji berićet;
Pa ih Bože sunce izgorelo,
Gorelo ih tri godine danah,
Dok uzavre mozak u junaka,
Dokle puče kami u lugove,
A osanu gora kroz planine;
Dokle crna zemlja ispucala,
Puče crna zemlja po tri lakta,
Te se lome konji i junaci;
Sveti Savo puštio snijega,
Tri godine snijeg ne opade,
Dok u svijet ništa ne ostade,
I ovčari ovce izgubiše,
Iz svijeta čele pobjegoše,
Sa svijem se svijet dotamani,
Do u Sr'jemu, u to mjesto župno;
E se kupe Srijemski glavari
Na sakupu pred bijelom crkvom,
Tu dođoše mlogi sveštenici,
Posjedaše, đe je Mjesto kome;
Otud dođe samouče đače,
Pa im đače riječ progovara:
,Svi se, braćo, na noge dignite,
"I pružite mene desne ruke,
"Vjeru dajte, da me ne varate!"
Svi jedanak od zemlje skočili,
I svi đaku desnu ruku dadu;
Tada đače njima progovara:
"Ho'te, Bogu da se obrnemo!
"Da služimo Božu leturđiju,
"Da molimo Boga po zakonu."
Svi se bjehu k Bogu obrnuli,
Po tri puta ljube zemlju crnu;
I posluša porod roditelja,
I posluša mlađi starijega,
I brat brata ne vodi na sudu,
Ni ga muči mukah pred Turčinom,
I svetkuju sveca svakojega,
I svi mole Boga milosnoga
Bez prestanka i dnevi i noći
Po pravilu, ka' je Bogu milo;
I Bog im je usliša' molitve,
Smilova se Bog na sirotinju,
Te se opet svijet naslijedi.

1) U Crnoj se gori punje zove ono vino, s kojijem se ustaje u slavu; a šenica se ovdje spominje radi koljiva, poskura i krsnoga kolača.

2) U više pjesama slušao sam, da se sveci zovu anđeli

Đakon Stefan i dva anđela.

Rano rani đakone Stevane
U nedelju pređe jarka sunca,
Pređe sunca i pre leturgije,
On ne ide u bijelu crkvu,
Već on ide u to polje ravno,
Te on seje belicu pšenicu,
Al' eto ti dva putnika stara,
božju su mu pomoć nazivali:
"Božja pomoć, đakone Stevane!"
A on njima lepše odgovara:
"D'o Bog dobro, dva putnika stara!"
Al' besede dva putnika stara:
"Boga tebi, đakone Stevane!
"Koja tebi velika nevolja,
"Te si tako rano uranio
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Pa ti seješ belicu pšenicu?
"Ili si se junak pomamio;
"Ili si se danas poturčio,
"Časnog krsta pod noge zgazio,
"Časnog krsta i krasnog zakona,
"I svoju si veru izgubio;
"Te si tako rano uranio
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Pa ti seješ belicu pšenicu?"
Al' besedi đakone Stevane:
,O Boga vam dva putnika stara!
"Kad pitate, da vam pravo kažem:
"Ta nisam se junak pomamio,
"Niti sam se danas poturčio,
"Nit' sam svoju veru izgubio,
"Nit' sam krsta pod noge zgazio,
"Časnog krsta i krasnog zakona;
"Već je meni velika nevolja;
"Zašt' ja ranim u mojemu dvoru
"Devet nemo, drugo devet slepo,
,To ja ranim s mojom vernom ljubom;
"I Bog će mi greha oprostiti."
Al' besede dva putnika stara:
,Ajdemote đakonovom dvoru,
Da vidimo đakonovu ljubu,
Što nam radi ljuba đakonova."
Odšetaše đakonovom dvoru,
Al' je ljuba rano uranila
U nedelju pređe jarkog sunca,
Pređe sunca i pre leturgije,
Ona čini belicu pšenicu;
Božju su joj pomoć nazivali:
"Božja pomoć, đakonova ljubo!"
Ona njima lepše odgovara:
"D'o Bog dobro, dva stara putnika!"
Al' besede dva putnika stara:
"Boga tebi đakonova ljubo!
"Koja tebi velika nevolja,
"Te si tako rano uranila,
,Uranila u svetu nedelju
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Te ti činiš belicu pšenicu?
,Ili si se mlada pomamila?
"Ili si se danas poturčila
,I svoju si veru izgubila,
"Časnog krsta pod noge zgazila,
,Časnog krsta i krasnog zakona;
"Te si tako rano uranila
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Te ti činiš belicu pšenicu?"
Al' besedi đakonova ljuba:
"O Boga vam, dva putnika stara!
"Kad pitate, pravo da vam kažem:
"Ta nisam se mlada pomamila,
"Niti sam se danas poturčila,
"Nit' sam svoju veru izgubila,
"Nit' sam krsta pod noge zgazila,
"Časnog krsta i krasnog zakona;
"Već je meni velika nevolja;
"Zašt' ja ranim u mojemu dvoru
"Devet nemo, drugo devet slepo;
"To ja ranim s mojim gospodarom;
"I Bog će mi greha oprostiti."
Al' besede dva putnika stara:
"O Boga ti, đakonova ljubo!
"Daj ti nama tvoje muško čedo,
"Muško čedo iz kolevke zlatne,
"Da zakoljem' tvoje muško čedo,
"I od čeda krvi da ugrabim',
"Da poškropim' tvoje bele dvore:
"Što je nemo, progovoriće ti,
"Što je slepo, sve će progledati."
Ali misli đakonova ljuba,
Ona misli misli svakojake,
Dok je mlada na jedno smislila,
Pa im dade čedo iz kolevke,
I zaklaše čedo prenejako,
I od čeda krvi ugrabiše,
Poškropiše po belome dvoru:
Što je nemo, progovorilo je,
Što je slepo, sve je progledalo.
Digoše se dva stara putnika
I odoše s Bogom putovati,
Osvrće se đakonova ljuba,
Pa pogleda na zlatnu kolevku,
Al' joj čedo sedi u kolevki,
Pa se igra jabukom od zlata,
Pa besedi đakonova ljuba:
"Mili Bože, na svem tebi fala!
"Gdi dođoše dva putnika stara,
"Zaklaše mi čedo u kolevki,
"I od čeda krvi ugrabiše,
"Poškropiše moje bele dvore,
"Što je nemo, progovorilo je,
"Što je slepo, sve je progledalo,
"Evo čedo sedi u kolevki
"I sigra se jabukom od zlata!"
Progovara čedo iz kolevke:
"Slatka majko, moja slatka rano!
"Ono nisu dva putnika stara,
"Već su ono dva Božja anđela."

Ognjena Marija u paklu.
(iz Crne gore)

"Daj mi, Bože, od rajevah ključe,
"Da od raja otvorimo vrata,
"Da ja dođem proz raj u pakao,
"Da ja viđu ostaralu majku,
"Ne bih li joj dušu izbavila!"
Boga moli, i umolila ga,
Od raja joj ključe poklonio,
I šnjom posla Petra apostola,
Te od raja otvoriše vrata,
I prođoše proz raj u pakao;
Al' tri druga po paklu šetaju
Jednom drugu noga gorijaše,
A drugome ruka do ramena,
A trećemu glava gorijaše.
No Marija apostola pita:
"Što su, Petre, Bogu zgriješili,
"Te se muče mukah žestokijeh?" -
"Kazaću ti, Ognjana Marija!
"Što ovome rusa gori glava,
"Ovaj nije darovao kumu:
"Kuma njemu svetoga Jovana,
"A on njojzi pare ni dinara;
"Što ovome gori desna ruka,
"Njom je klao ovce prehodnice;
"Što ovome trećem noga gori,
"Njom je bio i oca i majku."
Njih minuše, naprijed prođoše,
Ali sjede do dva stara starca,
Njima gore i brade i glave.
No Marija apostola pita:
"Kažuj, Petre, što su zgriješili?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Ovo bjehu od zemlje sudije,
"Mirili su mrtve i ranjene^[3]"I u kmestvo sijedali krivo,
"I prokleto uzimali mito;
,A nijesu jošte dočekali,
"Što činjahu, kad oni mogahu,
"Kamatnika, seko, i mitnika
"Do dva tezi Bože prokletnika."
Pa minuše malo ponaprijed,
Tu nađoše jednu nevjesticu,
Đe joj gore i noge i ruke,
A propa' joj jezik proz vilice,
A vise joj zmije o dojakah;
Kad je viđe Ognjana Marija,
On' ijetko apostola pita:
"Što je, kučka, Bogu zgriješila,
"Te se muči mukah žestokijeh?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Griješnica j' krčmarica bila,
"U vino je vodu prisipala
"I za vodu pare uzimala;
"Imala je obrečena muža,
"Hodila je šnjega na drugoga;
"Kad se mlada vjenčavala šnjime,
"Bačila je na sebe mađije,
"Da šnjim nema od srca poroda,
"A Bog joj je pisa' sedam sinah,
"Eto joj ih, seko, o dojakah,
"Sa njima će pred Gospodom poći."
I pođoše malo ponaprijed,
A nađoše babu ostaralu,
To je majka Ognjane Marije,
Njojzi gore i noge i ruke,
I gori joj kosa navrh glave;
A Marija stade pored majke,
Pa upita ostaralu majku:
"Kaži, majko, što si zgriješila?
"Ne bih li ti dušu izbavila."
No Mariji majka govorila:
"Ja nemam što, do kamena kazat':
"Kad ja bijah na bijes^[4] đevojka,
"Jedno jutro uskrsenje dođe,
"Moja majka do pred crkvu pođe,
"Men' ostavi da siguram ručak,
"Kad mi majka ispred crkve dođe,
"Mene golu u haljine nađe,
"Udari me rukom i prstenom,
"Ja šnjom ud'rih o duvar od kule,
"Tade me je proklinjala majka
""Zaludu se udavala, sinko!" "
"Udavah se tri četiri puta,
"I tu ja bih u Boga zločesta,
"Ne održah muža ni jednoga.
"Kad se, sinko, udadoh četvrtom,
"Tu ja nađoh dvoje pastorčadi,
"Jedno ludo od dvije godine,
"Drugo, sinko, od pune četiri,
"Uzeše me đeca Bogom majku:
"Kad mi đeca iz igre dođoše,
"Kod mene se oba zaplakaše,
"Plačući mi starij' govoraše:
""Skroj mi, majko, bijelu košulju."
"Mjerih mu je o kamenu stancu^[5]".
"Mlađi reče: ""Daj mi ljeba, majko""
"Ja mu dadoh komat zemlje crne "
Još se baba jaditi hoćaše,
No joj ne da Petre apostole.
No je Petar za ruku dofati,
I bači je među đavolima:
"Čekaj vraže, drži je đavole!"
To je bilo, a Bože pomozi!

3) T.-j. raspre zbog pobijenijeh i ranjenijeh, kao što se u Crnoj gori i onuda po okolini činilo do sad.

4) T.-j. odrasla i stala na snagu.

5) Da ne raste više, nego da ostane onako, kao kamen.

Bog nikom dužan ne ostaje

Dva su bora naporedo rasla,
Među njima tankovrha jela;
To ne bila dva bora zelena,
Ni međ' njima tankovrha jela,
Već to bila dva brata rođena:
Jedno Pavle, a drugo Radule,
Među njima sestrica Jelica
Braća seju vrlo milovala,
Svaku su joj milost donosila,
Najposlije nože okovane,
Okovane srebrom, pozlaćene
Kad to vid'la mlada Pavlovica,
Zavidila svojoj zaovici,
Pa doziva ljubu Radulovu:
"Jetrvice, po Bogu sestrice!
"Ne znaš kaka bilja od omraze?
"Da omrazim brata i sestricu."
Al' govori ljuba Radulova.
"oj Boga mi, moja jetrvice!
"Ja ne znadem bilja od omraze,
"A i da znam, ne bih ti kazala:
"I mene su braća milovala,
"I milost mi svaku donosila."
Kad to začu mlada Pavlovica,
Ona ode konjma na livadu,
Te ubode vranca na livadi,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Ubola ti vranca na livadi."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"Zašto, sejo? da od Boga nađeš!"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!"
To je bratac seji vjerovao
Kad to viđe mlada Pavlovica,
Ona ode noću u gradinu,
T zaklala sivoga sokola,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Zaklala ti sivoga sokola."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"Zašto, sejo? da od Boga nađeš!"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!"
I to bratac seji vjerovao.
Kad to viđe mlada Pavlovica,
Ona ode veče po večeri,
Te ukrade nože zaovine,
Njima zakla čedo u kolevci.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Ona trči svome gospodaru
Kukajući i lice grdeći:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Zaklala ti čedo u kolevci;
"Ako li se mene ne vjeruješ,
"Izvadi joj nože od pojasa."
Skoči Pavle, kan' da se pomami,
Pa on trči na gornje čardake,
Al' još sestra u dušeku spava,
Pod glavom joj zlaćeni noževi;
Pavle uze zlaćene noževe,
Pa ih vadi iz srebrnih kora,
Ali noži u krvi ogrezli;
Kad to viđe Pavle gospodaru,
Trže sestru za bijelu ruku:
"Sejo moja, da te Bog ubije!
"Bud mi zakla konja na livadi
"I sokola u zelenoj bašči,
"Zašt' mi zakla čedo u kolevci?"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!
"Ako li mi ne vjeruješ kletvi,
"Izvedi me u polje široko,
"Pa me sveži konjma za repove,
"Rastrgni me na četiri strane."
Al' to bratac seji ne vjerova,
Već je uze za bijelu ruku,
Izvede je u polje široko,
Priveza je konjma za repove,
Pa ih odbi niz polje široko.
Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste smilje i bosilje;
Đe je ona sama sobom pala,
Onđe se je crkva sagradila.
Malo vreme za tim postajalo,
Razbolje se mlada Pavlovica,
Bolovala devet godin' dana,
Kroz kosti joj trava pronicala,
U travi se ljute zmije legu,
Oči piju, u travu se kriju.
Ljuto tuži mlada Pavlovica,
Pa govori svome gospodaru:
"Oj čuješ li, Pavle gospodaru!
"Vodi mene zaovinoj crkvi,
"Ne bi li me crkva oprostila."
Kad to čuo Pavle gospodaru,
Povede je zaovinoj crkvi;
Kad su bili blizu b'jele crkve,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Ne id' amo, mlada Pavlovice:
"Crkva tebe oprostiti ne će."
Kad to začu mlada Pavlovica,
Ona moli svoga gospodara:
"Oj Boga ti, Pavle gospodaru!
"Ne vodi me dvoru bijelome,
"Već me sveži konjma za repove,
"Pa me odbi niz polje široko,
"Nek me živu konji rastrgaju."
To je Pavle ljubu poslušao:
Priveza je konjma za repove,
Pa je odbi niz polje široko.
Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste trnje i koprive;
Đe je ona sama sobom pala,
Jezero se onđe provalilo,
Po jezeru vranac konjic pliva,
A za njime zlaćena kolevka,
Na kolevci soko tica siva,
U kolevci ono muško čedo,
Pod grlom mu ruka materina,
A u ruci tetkini noževi.

Kumovanje Grčića Manojla.
(iz Crne gore).

Dvije su se kume podignule,
Dvije kume, u jednoga kuma,
U onoga Grčića Manojla;
Jedno jeste tanana Grkinja,
A drugo je bijela Vlahinja.
U Vlahinje čedo muško bilo,
U Grkinje nije, no đevojka,
I dođoše kumu na dvorove,
Te krstiše dvoje đece ludo.
A kad sjutra zora dolazila,
No da reče tanana Grkinja:
"Mio kume, Grčiću Manojle!
"Promijeni ovu đecu ludu:
"Daj ti mene čedo Vlahinjino,
"A Vlahinji da damo đevojku,
"I dajem ti Božu vjeru tvrdu,
"Dvaš ću ti ga izmjerit' sa zlatom."
Prevari se, Bog da ga ubije!
Pa razm'jeni dvoje đece ludo.
Ondolen se kume podignule,
Kad Vlahinja planinama bila,
Nešto joj se čedo usciktalo;
Majka mu se bješe prepanula,
Pa počinu nasred druma puta,
Te razvila ono čedo ludo;
Ali nije muško, no đevojka!
Šnjom udari o kamenu stancu,
Sta ju cika, kako zmije ljute,
Pa otide natrag kukajući.
Kada kumu na dvorove dođe,
Kumu svome riječ govorila:
"A za Boga, moj kume Manojle!
"Što prodade kuma za cekine?
"Platio ga svetome Jovanu!"
A on joj se krivo kunijaše:
"A nijesam, moja mila kumo,
(A dijete drži na koljenu)
"Ta ne ijo od ovoga meso!"
Tada mlada na dvorove pođe
I bešiku praznu ponijela.
A Manojlo konja uzjahao,
I Grkinji na dvorove pođe,
Te mu mlada čedo naplatila.
Pa ondolen otide Manojlo;
Kad je bio drumu u planinu,
Na put srete jedno jagnje crno,
Pa upali žestoku strijelu,
Te pogodi ono jagnje crno,
Pa g' ispeče drumu u planinu,
Ispeče ga, pa objedovao,
Jedno pleće u zobnicu bača,
Pa otide na svoje dvorove.
Al' ga srete vjerenica ljuba,
Ona bješe suzna i krvava,
No ju pita Grčiću Manojlo:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?"
Sve mu, što je, po istini kaza:
"Iskoči mi iz ruku dijete,
Provrže se crnijem jagnjetom,
"I uteče mene uz planinu."
Manojlo se tade sjetovaše:
"Ja sam, ljubo, jagnje dočekao,
"Ubio ga, pa ga ispekao,
"I od njega, ljubo, objedova',
"I pleće sam mesa ostavio;
"Vrzi ruku u zobnicu vrancu!"
Ona bači u zobnicu ruku,
Ono pleće mesa dofatila,
Al' je ono od đeteta ruka!
Tader mu je ljuba govorila:
"A Manojle, trag ti poginuo!
"Ti ne bio prodavati kuma."
Bogu fala, jer j' ovako bilo!

Zaručnica Laza Radanovića.

Kad se ženi Radanović Lazo,
On isprosi lepotu devojku,
I sakupi iljadu svatova,
Ode pravo dvoru devojačkom;
Daleko i majka ugledala,
Ugledala, pa je besedila:
"Sad ću stati na dvor na kapiju,
"Da ja gledam kićene svatove."
Kad su svati blizu dvora bili,
Besedila devojačka majka:
"Idu, ćerko, kićeni svatovi,
U čije će dvore ulaziti?
"Čija će i majka dočekati?
"Čija l' braća konje privatiti?
"Čij' li baba vinom poslužiti?
"Čija l' seja darom darivati?"
Kad devojka reči razabrala,
Besedila svojoj staroj majki;
"Oj starice, mila majko moja!
"To je, majko, Radanović Lazo,
"I to su mu kićeni svatovi,
"I pravo će našem belom dvoru;
"Veće slaži moje bele dare:
"Ti ćeš, majko, svate dočekati,
"Moja braća konje privatiti,
"Moja seja darom darivati,
"Mili babo vinom napojiti."
Dok su svati u dvor ulazili,
Zavadi se majka i devojka,
Ne o grade, ni o vinograde,
Već o jednu tananu košulju;
Majka oće da ostavi sinu,
A devojka svome đuvegiji;
Tad' se majka na nju naljutila,
Pa je stala dvoru na kapiju,
Na studen se kamen naslonila,
Na kamenu grozne suze lije,
Nju mi pita Radanović Lazo:
"Oj Boga ti, mila majko moja!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti nisi svate dočekala,
"Već si stala dvoru na kapiju,
"Na studen se kamen naslonila,
"I na njega grozne suze roniš?"
Majka Lazi tijo odgovara:
"Ao Lazo, zete nesuđeni!
"Kako ću ti ja vesela biti,
"Kako l' svate jadna dočekati,
"Kad je tvoja umrla devojka,
"Juče smo je mladu saranili?"
Onda Lazo majki govorio:
"Kazuj groblje, gdi je ukopana.
"Da ja vidim i mrtvu devojku."
Kad je majka reči razabrala,
Besedila Radanović-Lazi:
"Ja ti groblja ne smem kazivati,
"Jer je kod nas čudan adet post'o:
"Kad umire pod prsten devojka,
"Ne kopa se u to novo groblje,
"Već se baca u to sinje more."
Kad to čuo Radanović Lazo,
Besedio kićenim svatovma:
"Oj svatovi, moja braćo draga!
"Čekajte me u belome dvoru,
"Dok otidem na nove pazare,
"Da ja kupim svile svakojake,
"Da ja pletem mrežu šarovitu,
"Da ja tražim po moru devojku,
"Il' ć' u meni živo srce pući."
Kad je Lazo ovo besedio,
Slušala ga tanana robinja,
Pa je njemu tijo besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"Nije tvoja umrla devojka,
"Već se ona s majkom zavadila,
"Ni o grade, ni o vinograde;
"Već o jednu tananu košulju:
"Majka oće da ostavi sinu,
"A devojka tebi da ponese."
Kad je Lazo reči razabrao,
On besedi kumu i deveru:
"Oj Boga vam, kume i devere!
"Vi idite gore na čardake,
"Dovedite lepotu devojku,
"U njene joj dare ne dirajte,
"Jer u mene dosta dara ima."
Kad to čuo kume i devere,
Poslušali Radanović-Lazu:
Otidoše na gornje čardake,
Dovedoše lepotu devojku,
U dare joj ni dirnuli nisu.
Kad su Božji zakon savršili,
Devojka se sa rodom oprašta:
Ljubi oca, ljubi staru majku,
Ljubi braću i milu sestricu,
Pa je majki onda besedila:
"Oprosti mi, mila majko moja!
"Što sam tebi, majko, sagrešila."
Ali majka kune bez prestanka:
"Mila kćeri, i tebe ne bilo!
"Ni doprla tamo, ni ovamo!
"Već ostala sredi gore čarne."
Kad devojka reči razabrala,
Ud'riše joj suze od očiju.
Digoše se kićeni svatovi,
Odvedoše lepotu devojku.
Kad su bili sredi gore čarne,
Al' devojku zabolela glava,
Besedila svom ručnom deveru:
"Oj devere, moj zlaćen prstene!
"Ti mi zovni Radanović-Lazu.
"Kad je dever reči razabrao,
Brže ode Radanović-Lazi,
Pa je Lazi tijo besedio:
"Ajde, Lazo, brže u natrage,
"Devojka se naša razbolela,
"Na kuma se glavom naslonila."
Kad je Lazo reči razabrao,
On otide lepoti devojki,
Pa je pita Radanović Lazo:
"Što je tebi, lepota devojko?
"Što je tebe zabolela glava?"
Devojka je njemu besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"De mi skupi kićene svatove."
Skupi Lazo kićene svatove,
Devojka im lepo zafalila
Na ljubavi i na prijateljstvu;
Svakom dala po kitu bosiljka,
Lazi dala tananu košulju,
Za koju se s majkom zavadila,
Pa je njemu tijo besedila:
"Na košulju, Radanović-Lazo!
"Pod grlom joj puce jadikovo,
"Jadikovo i čemerikovo:
"Kudgod odiš, neka jadikuješ;
"A gdi staneš, da čemerikuješ;
"A mene je zabolela glava,
"A od srca preboleti ne ću."
To izusti, pa dušicu pusti.
Tad' je Lazo svatom besedio:
"Sad na noge, kićeni svatovi!
"S nadžaci joj raku iskopajte,
"A sabljama sanduk satešite,
"Više glave ružu usadite,
"Oko groba klupe napravite,
"Niže nogu bunar iskopajte:
"Rad' mirisa nek se ružom kite,
"Od umora na klupe sedaju,
"A od žeđi ladne vode piju."
Često Lazo na grob izlazio,
Pa je pit'o svoju zaručnicu:
"Jel' ti, dušo, zemlja doteščala?"
Devojka mu mrtva odgovara:
"Nije meni zemlja doteščala,
"Već je teška materina kletva."

Jovan i divski starješina.
(iz Crne gore).

Car hoćaše izgubiti ljubu,
Car hoćaše, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru čestitome,
Te gospođu svoju izmoliše:
Car je svoje sluge poslušao,
Pokloni joj život za godinu.
Ona sina imaše Jovana,
Pa đetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoćeš li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Čuješ li me, moja mila majko!
"Ja ću s tobom po sv'jetu bježati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bježimo, sinko, po svijetu."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslušao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bačiše se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud ćemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bježimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Đe ne care ni čuti ne može,
"A nekmoli očima viđeti."
Oni bježe zemljom i svijetom,
Dok dođoše u divsku planinu,
Tu nađoše studenu pećinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Među njima divski starješina.
Kad Jovana divi ugledaše,
Krenuše se, da mu uzmu glavu;
Žestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'ječe sedamdeset divah,
A skri mu se divski starješina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dođe,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Već on u lov u planinu pođe
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i košute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pećinu k majci
I donese srnu i košutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pećinu,
"Te počini trudan i umoran."
On posluša roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pećinu pođe,
A majka mu diva ugledala
U pećinu, divsku starješinu,
Pa joj divski starješina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da ašikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starješina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubiš."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dođe Jovan u pećinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevješto,
"Ti ćeš njega lasno nadigrati,
"Pak mu sveži ruke naopako,
"A ja ću ga onda pogubiti,
"Pak ćem' onda mi ašikovati."
A kad Jovan u pećinu dođe,
Večeraše gospodsku večeru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ideš, sinko, planinama,
"Bojiš li se do Boga i koga?"
No joj Jovan riječ govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslušao majku,
Pa je šnjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogaše nadigrati majku,
On mogaše, nego ne hoćaše,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dođe,
Jovan pođe u lov u planinu.
Kad na drumu carevome dođe,
Iz svijeta srete ćiridžije
I pred njima ćiridžiju Rada,
Đe ćeraju šezdeset tovarah
Sve na golo vina i šenice;
Jovan im se na put učinio,
I pred njima kapicu skinuo:
"Molim vi se, braćo iz svijeta,
"Prodajte mi šezdeset tovarah
"Sve na golo vina i šenice,
"Da ja ranim odagnatu majku,
"Da vi platim žutijem dukatom."
Ćiridžije robu mu prodale;
No ga pita ćiridžija Rade:
"A tako ti, dijete Jovane!
"Đe je tvoja ostarala majka?"
Jovan majku u pećinu kaže;
Pa s' ondolen šnjima podignuo,
Kad daleko od pećine bili,
Ma pećinu bjehu ugledali,
I Jovana ugledala majka,
Pa se ona vrnu u pećinu,
Pa je divu riječ govorila:
"Nu hod', dive, da mi promislimo,
"Evo ide dijete Jovane,
"Kako bismo njega izgubili,
"Pa mi tader da ašikujemo."
A div joj je riječ govorio:
"Učini se bez nevolje bona;
"A kad dođe dijete Jovane,
"On se hoće majci prepanuti,
"Pa će majku za ponude pitat':
""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" "
"Ti ćeš njemu ovako kazati:
""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
""Iz velike vode Kaladžijnske;" "
"U vodu je nesita aždaha,
"Što proždire konje i junake,
"I kod nje su dva ljuta arslana,
"Što iziju živoga junaka;
"Ne bi li ga proždrla aždaha,
"Il' izjeli dva ljuti arslana."
Pa kad Jovan u pećinu dođe,
Ali bonu nahodio majku;
Sjede Jovan majci više glave,
Žalosne ga suze propanule:
"Kuku mene, moja mila majko!
"Bi li, majko, kakvijeh ponudah?"
Ona mu je riječ govorila.
"Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
"Iz velike vode Kaladžijnske,
"Čini mi se, bi mi bolje bilo."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
I Labuda svoga uzjahao,
Pa otide noći bez mjeseca,
Hitro Jovan k vodi dolazio,
I u vodu ugoni Labuda,
Te dofati sa bukve jabuku,
A kad bio ukraj vode ladne,
Opazi ga nesita aždaha,
Na Jovana uriš učinjela,
Na sablju je Jovan dočekuje,
I aždahi glavu okinuo;
Al' skočiše dva silni arslana,
I veliku vodu zamutiše,
A Jovanu skaču na Labuda,
Dijete je srca žestokoga,
Oba ih je živa ufatio,
Labudu ih za rep savezao,
Povede ih zelenom planinom,
U pećinu majci dolazio,
I dade joj sa bukve jabuku.
Kad to viđe Jovanova majka,
Jovanu je riječ govorila:
"O Jovane, da te, sinko, pitam:
"Bud sam ideš zelenom planinom,
"Da t' ufate od gore hajduci,
"Da ti spute obadvije ruke,
"Bi l' ti i što zadržalo ruke?"
A Jovan joj tader govorio:
"Ja bih svašto, majko, raskinuo,
"Do prokleto drndarsko tetivo."
Kad to čula Jovanova majka,
Ona skoči od zemlje na noge,
I tetivo hitro nalazila,
Pa je njemu ruke savezala
Od lakatah te do vrh nokatah,
Od nokatah lije krvca crna,
Pa je Jovan majci govorio:
"A za Boga, ostarala majko!
"Odriješi moje b'jele ruke,
"Jer mi, majko, obje otpadoše."
Ona trnu od zemlje na noge,
Hitro diva iz pećine vika.
Brzo divski dođe starješina;
Od Jovana muku napraviše:
Obadva mu oka izvadiše,
Bačiše ga ukraj od pećine.
Pa su onđe nojcu boravili.
Kada sjutra dan i zora dođe,
No se kučka s divom dogovara:
"Čuješ li me, divski starješina!
"Ti dofati ludoga Jovana,
"Slijepa ga na Labuda bači,
"Povedi ga zelenom planinom,
"Te ga bači u jamu studenu."
Skoči dive, dofati Jovana,
Kad ga dive bješe dofatio,
Stade cika ludoga Jovana,
Pa ih kumi Bogom velikijem:
"Nemojte me u jamu bačivat',
No me bač'te na drum u planinu."
No mu majka ni habera ne ma,
Već je ona divu govorila:
"Bači, dive, vraga i đavola."
Povede ga zelenom planinom,
Silnu jamu ukraj druma nađe,
Pa ga jami u dubljinu bači.
Kud će diva nesreća taknuti!
Ali je to Gospod naredio,
Te mu sveza nad jamu Labuda,
Pa otolen u pećinu pođe.
Malo bilo, ništa ne stanulo,
Da je kome žalost poslušati:
Stoji cika gojena Labuda,
Labud bije jamu kopitima
(Od kopitah cjepanice skaču),
Da dofati zubom gospodara;
Ali stade tutanj uz planinu:
Evo ide tridest ćiridžija
I pred njima ćiridžija Rade,
Kad pogleda ukraj druma puta,
Višti Labud viš' luda Jovana,
No govori ćiridžija Rade:
"Nu viđite, moja braćo draga!
"Eno Labud ludoga Jovana,
"Đe mu pusti u planinu višti,
"Bog zna, mu je Jovan poginuo;
"Haj'te, braćo, da vidimo onđe."
Kad dođoše na jamu studenu,
Višti Labud, kopitama kaže;
Tadar skoči ćiridžija Rade,
I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga,
Te napravi petnaest komata,
Pa se Rade preko pasa sveza,
Spustiše ga tridest ćiridžija;
Tu Jovana u životu nađe,
I izvadi ludoga Jovana,
Pa mu b'jele odriješi ruke,
Krenu da ga vodi po svijetu;
Kumi Rada dijete Jovane:
"Bogom brate, ćiridžija Rade!
"Ne vodite mene po svijetu,
"No me bač'te na pusta Labuda,
"Zajmite me vodi Kaladžijnskoj,
"E umrijeh od žeđi junačke;
"A pođite dva tri u Kosovo,
"A u moje Bogom posestrime,
"Posestrime krčmarice Jane,
"Neka dođe vodi Kaladžijnskoj,
"Da me zajmi u polje Kosovo,
"Razumna je uma i pameti,
"Guslara joj u svijetu nema,
"Ne bi li me guđet' naučila."
To je Rade za Boga primio,
Te ga bači na konja Labuda,
A zajmi ga vodi Kaladžijnskoj,
Tu Jovana bješe ostavio,
A sahiju posla u Kosovo.
Kad je Janu haber dopanuo,
Hitro dvije dozivala sluge,
Te joj sluge konje dovedoše,
Pa otide šnjima niz Kosovo.
Sam na vodi Jovan Kaladžijnskoj,
Pišti momče, kako zmija ljuta,
No ga čula od planine vila,
K Jovanu je brzo dolećela,
Kad pogleda ludoga Jovana,
E su njemu oči izvađene,
Umi njega vodom Kaladžijnskom,
Pa je vila Boga zamolila,
I Jovanu oči satvorila.
Kad se Jovan očih dofatio,
I svojega uzjaha Labuda,
Pa ga igra pokraj vode ladne,
Poje Jovan iz grla bijela:
"Mili Bože, na svemu ti fala,
"Koji si mi bio na pomoći!
"No ne fala mojoj staroj majci,
"Koja svoje iskobi dijete!"
Ali ide krčmarica Jana
Na silnoga hata debeloga,
A kad viđe ludoga Jovana,
Prije su je suze propanule,
Pa se potljen grohotljivo smije
"Blago mene, mio pobratime!
"Bog zna, su ti oči proboljele?"
Ruke šire, u lica se ljube,
Za velje ga jade upitala,
Što j' od majke čedo dočekalo,
Što učini! prokleta joj duša!
Pa se ladna napojiše vina
Ondolen se oni razdvojiše:
Jana minu u polje Kosovo,
Jovan pođe da traži krvnike.
A kad Jovan pred pećinu dođe,
Al' mu sjedi pred pećinu majka,
Strašna diva u perčinu bište,
Pa pogleda, ugleda Jovana,
Pa je divu riječ govorila:
"Kuku, dive, evo Jovan ludi!"
Pa skočiše od zemlje na noge:
Stan' da vidiš Jovanove majke,
Kako prama kučka u planinu!
Div ulježe u lednu pećinu.
Brzo Jovan majku ufatio,
Pa joj sputi obadvije ruke,
Frk je bači na silna Labuda,
A divu je glavu okinuo,
Pa se Jovan bači na Labuda,
On otide zemljom i svijetom,
Da on traži svoju postojbinu.
Kad se bješe primaknuo blizu,
Nogo caru muštuluci gredu:
Koji prvi na muštuluk dođe,
Njima hate nesedlane daje;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Njima spenzu nebrojenu daje;
Koji treći na muštuluk dođe,
Njima čohu nekrojenu daje
Kad ispade Jovan na Labudu,
Željna li ga sluge ugledale,
A caru su riječ govorili:
"A evo ga, dragi gospodaru!"
Skoči care iz svoje stolice,
Te car svoje susrete dijete,
Žalosno je sina prigrlio,
Pa Jovanu riječ govorio:
"A Jovane, sve ti prosto, sinko!
"Što učini od oca svojega?
Ja sam reka', nikad doći ne ćeš "
Pa mu silni šemluk udariše;
No se caru dijete požali,
Što je njemu učinjela majka;
Pa skočiše, te je ufatiše,
Obukli joj tananu košulju,
Namazaše prahom i katranom,
Pa zaždiše su četiri strane;
Ali vika Jovanova majka:
"Ne daj majku, dijete Jovane!
"Izgorje ti majku oganj živi."
No joj Jovan riječ govorio:
"A neka te, prokleta ti duša!"
Sva izgorje o njegovoj duši.

Braća i sestra.

Rani majka devet mili sina
I desetu šćercu mljezinicu;
Ranila ih dok ih odranila,
Dokle bili sini na ženidbu,
A đevojka bila na udaju,
Nju mi prose mlogi prosioci
Jedno bane, drugo dženerale,
Treće prosi iz sela komšija
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju s preko mora^[6] banu,
Još su braća sestri besjedila:
"Ja ti pođi, naša mila sejo,
"Ja ti pođi s preko mora banu,
"Mi ćemo te često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice."
To je sestra braću poslušala,
Ona pođe s preko mora banu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Ja Bog pušća od sebe moriju,
Te pomori devet milih brata,
Sama osta samorana majka.
Tako stade tri godine dana.
Ljuto pišti sestrica Jelica:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Što sam vrlo braći zgriješila,
"Te me braća pohoditi ne će?"
Nju mi kore mloge jetrvice:
"Kučko jedna, naša jetrvice!
"Ti si vrlo braći omrznula,
"Te te braća pohoditi ne će."
Ljuto pišti sestrica Jelica,
Ljuto pišti jutrom i večerom.
Al' se milu Bogu ražalilo,
Pa on posla dva svoja anđela:
"Id'te dolje, dva moja anđela,
"Do bijela groba Jovanova,
"Jovanova, brata najmlađega,
"Vašijem ga duhom zadanite,
"Od groba mu konja načinite,
"Od zemljice mijes'te kolače,
"Od pokrova režite darove;
"Spremite ga sestri u pohode."
Hitro idu dva Božja anđela
Do bijela groba Jovanova,
Od groba mu konja načiniše,
Njinijem ga duhom zadanuše,
Od zemljice mijese kolače,
Od pokrova rezaše darove;
Spremiše ga sestri u pohode.
Hitro ide nejačak Jovane;
Kad je bio dvoru na pomolu,
Daleko ga seja ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Od žalosti vrlo zaplakala,
Ruke šire, u lice se ljube;
Pa je seja bratu besjedila:
"Jeste l' mi se, brate, zatjecali,
"Kad ste mene mladu udavali,
"Da ćete me često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice?
"Evo danas tri godine dana
"Nijeste me jošte pohodili!"
Još je njemu seja besjedila:
"Što si tako, brate, potavnjeo
"Baš kan' da si pod zemljicom bio?"
Besjedi joj nejačak Jovane:
"Šuti, sejo, ako Boga znadeš!
"Mene jeste golema nevolja:
"Dok sam osam brata oženio,
"I dvorio osam milih snaha;
"A kako se braća iženiše,
"Devet b'jelih kuća načinismo;
"Za to sam ti pocrnjeo, sejo."
I on bio tri bijela dana.
Oprema se sestrica Jelica,
I oprema gospodske darove,
Da daruje braću i snašice:
Braći reže svilene košulje,
A snahama burme i prstenje.
Al' je Jovo vrlo ustavljaše:
"Ti ne idi, moja mila sejo,
"Dok još braće u pohode dođe."
Al' Jelica ostanuti ne će;
Ona spremi gospodske darove;
Otale se Jovo podigao
I sa šnjime sestrica Jelica.
A kad blizu dvora dolaziše,
Kod dvora je prebijela crkva.
Pa besjedi nejačak Jovane:
"Ti počekaj, moja mila sejo,
"Dok ja odem za bijelu crkvu:
"Kad smo srednjeg brata oženili,
"Ja sam zlatan prsten izgubio,
"Da potražim, moja mila sejo."
Ode u grob nejačak Jovane,
A ostade sestrica Jelica
Čekajući nejačka Jovana.
Čekala ga, pa ga potražila,
Al' kod crkve mlogo novo groblje:
Tu se odmah jadu osjetila,
Đe j' umr'o nejačak Jovane.
Hitro ide dvoru bijelome;
Kad je blizu dvora dolazila,
Al' u dvoru kuka kukavica;
To ne bila sinja kukavica,
Veće njina ostarila majka.
A Jelica na vrata dolazi,
Ona viče iz grla bijela:
"Jadna majko, otvori mi vrata."
Stara majka iz dvora besjedi:
"Id' odatle, od Boga morijo,
"Devet si mi sina umorila,
"I men' hoćeš ostarilu majku?"
A Jelica bila besjedila:
"Jadna majko, otvori mi vrata,
"Ovo nije od Boga morija,
"Već Jelica tvoja mila šćerca."
Pa joj majka otvorila vrata,
Zakukaše, kano kukavice,
Rukama se b'jelim zagrliše,
Obje mrtve na zemlju padoše.

6) "s preko mora" mjesto: iz preko mora.

Milan-beg i Dragutin-beg.

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine.
Koliko se braća milovala,
Pod njima se dobri konji ljube.
Beg Milan-beg bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Hodi, brate, da se iženimo."
Beg Dragutin bratu govorio:
"Lasno bi se, brate, iženili;
"Al' kad tuđe seje sastavimo,
"Tuđe će nas seje zavaditi,
"Baška će nam dvore pograditi,
"Između njih trnje posaditi,
"I kroz trnje vodu navratiti,
"Neka trnje u visinu raste,
"Da se nikad sastat' ne moremo."
Beg Milan-beg brate ne slušaše,
Već isprosi lijepu đevojku
I iskupi kićene svatove,
Te dovede lijepu đevojku,
Načinio šenluk i veselje.
Kad je bilo noći po jaciji,
Mladijence u đerdek svedoše;
Kada beže u odaju uđe,
A đevojka stoji pod duvakom,
On za sobom zatvorio vrata,
Diže curi puli duvak s lica,
Sinu lice, kano žarko sunce,
Beg zagrli lijepu đevojku,
Hotijaše, da je i poljubi;
Al' mu veli lijepa đevojka:
"Gospodaru, bego Milan-bego!
"Ne dam tebi lica obljubiti,
"Dok ne vidim tvoga brata glave,
"Đe se mrtva po avliji valja."
Ondar joj je bego govorio:
"Ne budali, lijepa đevojko!
"Volim brata od očinjeg vida;
"Ko bi mog'o bratu kidisati?"
Veli njemu lijepa đevojka:
"Ako ti je žao kidisati,
"Ti ćeš sjutra rano uraniti,
"Pa ti hajde u lov u planinu,
"I povedi brata Dragutina,
"Ponesite sive sokolove,
"Povedite hrte i zagare,
"Pa krećite tice jarebice,
"Napušćajte sive sokolove,
"Nek fataju tice jarebice;
"A krećite srne i košute,
"Napušćajte hrte i zagare,
"Neka taru srne i košute;
"Pa najpošlje, bego Milan-bego,
"Ti zametni hajku u planini,
"Pa ti kreni zvijera arslana,
"Svoga brata metni na busiju,
"Otkuda će arslan udariti,
"Pa će njega arslan pogubiti."
To je bego odmah kail bio,
On joj reče, da će učiniti;
Tada mu je lice dopuštila.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio beže Milan-beže,
Ide bratu u drugu odaju,
Da on budi brata Dragutina;
Al' mu bratac prije uranio,
Na demir se pendžer naslonio,
Pa premišlja misli svakojake.
Njemu Milan Božju pomoć daje,
Dragutin mu ljevše prifatio;
Milan mu je onda govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Jesam, brate, lova poželio,
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je bratu govorio:
"Moj rođeni brate, Milan-beže!
"Ja sam noćas zao san usnio:
"Đe nam munja od zapada sinu,
"A grom puče iz vedroga neba,
"Pa u naše udario dvore,
"Ja umrijeh, ti prebolje, brate."
Milan-beg je bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"San je klapa, a Bog je istina;
"Nikad sanku vjerovati nije;
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je brata poslušao:
"Hajde, brate, zovi naše sluge,
"Da povedu hrte i zagare,
"Da ponesu sive sokolove,
"Dok ja idem snahi u odaju."
Pa od zemlje na noge skočio,
Te on ide snahi u odaju.
Kad uniđe snahi u odaju,
Ali snaha kod pendžera sjedi,
Njoj Dragutin dobro jutro viče,
Spram njeg' snaha na noge skočila,
Dragutinu Boga prifatila,
Bijelu mu poljubila ruku
Podmače mu zlaćenu stolicu,
Šećerli mu kavu iznijela
I pred kavu žeženu rakiju.
Njojzi veli beže Dragutine:
"Snaho moja, Milan-begovice!
"Jesi l' mi se jučer umorila
"A jašući konja velikoga?
"Jesi li mi noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Mom Milanu na desnici ruci?"
Na to njemu snaha odgovara:
"A đevere, moj zlaćen prstene!
"Jesam ti se juče umorila,
"Ali sam ti noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Tvom Milanu na desnici ruci."
Al' da vidiš bega Dragutina!
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi devet prstenova
Sve od čista saliveni zlata
I u njima dragi kamenovi,
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu.
Snaha mu je poljubila ruku,
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina.
I odoše u lov u planinu;
Oni dižu tice jarebice,
Napušćaju sive sokolove,
Te fataju tice jarebice;
Oni kreću srne i košute,
Napušćaju hrte i zagare,
Te fataju srne i košute.
Pa najpošlje hajku zametnuše,
A Milan-beg pometa busije,
Dragutina metnu na busiju,
Otkuda će arslan udariti.
Zavikaše po gori hajkači,
I krenuše zvijera arslana,
Na bega je arslan udario;
Kad sagleda zvijere arslane,
Kad sagleda bega Dragutina,
Na bega je juriš učinio.
Beg se brani drvljem i kamenjem,
I najpotlje zlaćenom maramom,
Što je njega snaha darivala;
Ufati ga zvijere arslane,
Al' zavika beže Dragutine:
"Đe si, brate, beže Milan-beže?
"Pogubi me zvijere arslane!"
Kad to čuo beže Milan-beže,
Tada mu je žao brata bilo,
Pa poteče bratu po avazu;
Kad dopade bratu u busiju,
Al' na bratu ruse glave nejma.
Žao bilo begu Milan-begu,
Brže jaše konja velikoga,
Pa on ode dvoru bijelome;
Pa on ode na gornje čardake,
Pa uzima svoju vjernu ljubu,
Te je baca s gornjega čardaka
On je baca na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade.
On nakupi bisage dukata,
Pa posjede konja velikoga,
On ostavi dvore i timare,
Pa otide glavom po svijetu.

Mujo i Alija^[7].
(iz Crne gore).

Dva su brata divno živovali:
Jedno Mujo, a drugo Alija;
Koliko su divno živovali,
Ispod sebe konje mijenjali
I sa sebe svijetlo oruže;
Pa se digli na jezero mutno,
U jezero utvu ugledaše,
Oba su ju pozlaćena krila.
Mujo pušti sivoga sokola,
A Alija pitomu žuricu,
Uloviše utvu u jezero.
Mujo reče: "Soko je ufati."
A Alija: "Nije, no žurica"
To je Muju ža' na sv'jetu bilo,
Pa sjedoše pod jelu zelenu,
I pod jelu piju vino ladno,
U vino ih sanak prevario.
To gledale tri bijele vile,
Najstarija vila besjedila:
"Čudne onjen dva dobra junaka!
"Koja bi ih vila zavadila,
"Dati ću ju stotinu cekinah."
No najmlađa polećela vila,
Polećela na bijela krila,
Ona pade Muju više glave,
Pa mi tople suze prolijeva,
Dok Mujovo progorelo lice;
Skoči Mujo, ka' da se pomami,
Kad pogleda, ugleda đevojku,
Pa aliju brata dozivaše:
"Ustan', Ale, doma da idemo!"
Skoči Ture od zemlje na noge,
Pa je Muju bratu govorio:
"A ne, Mujo, rđa te ubila!
"Tebe dvije, a mene ni jedna!"^[8]To je Muju ža' na sv'jetu bilo,
Od pojasa povadi handžara,
I Aliju na srce ud'rio.
Pade Ale na zelenu travu,
A Mujo se đoga dofatio,
Za se bači lijepu đevojku,
I okrenu dvoru niz planine.
Stade cika Alijna vrančića,
Ale ranjen brata dozivaše:
"O ti Mujo, brate i krvniče!
"Povrni se, Mujo, na tragove,
"Uzmi moga maloga vrančića,
"Da ne višti pusti proz planinu;
"A biće ti po družini fala,
"Ka' si svoje oči izvadio!"
Tad' se Mujo natrag povratio,
Te on uze Alijina vranca,
Na njeg' bači lijepu đevojku,
I uminu Mujo planinama.
Kad je bio nasred druma puta.
Srete vrana bez desnoga krila,
Pa je tici riječ govorio:
"A tako ti, crna tice vrane!
"Kako ti je bez desnoga krila?"
No mu tica piskom odgovara:
"Mene jeste bez krila mojega,
"Kako bratu, koji brata nema,
"Ka' i tebe bez Alije, Mujo!"
Onda Ture sobom besjedilo:
"Zlo ti, Mujo, današnje junaštvo!
"Da bud li me tice prekoriše,
"Da kako te braća i družina!"
No mu tade vila govorila:
"Povrni se, Mujo, na tragove!
"Nekada sam vidarica bila,
"Ja bih tvoga brata izvidala."
Povrnu se Mujo na tragove,
A kad tamo do jezera dođe,
Za sobom se Ture obrnulo,
Viđe vranca, a nema đevojke!
Brzo Mujo pripade Aliji,
Ali mu je duša ispanula.
Kad to viđe Mujo Ture mlado,
Od pojasa handžar povadio,
Njime svoje srce prekosio.

7) Jamačno je ova pjesma u narodu našemu starija od Turaka u našijem zemljama, nego su ova imena poslije uzeta, i ja ih nijesam htjeo mijenjati.

8) Valja da je Mujo bio oženjen, ili se Aliji prividjelo, da kod Muja stoje dvije djevojke?

Zmija mladoženja.

Stan'te, braćo, da vi čudo kažem:
Oženi se kralje od Budima
Eto danas devet godin' dana,
Ništa kralje od poroda nema.
Podiže se kralje Milutine,
Prav' otide u lov u planinu,
Da on lovi lova po planini.
Tako njemu Bog i sreća dade,
Nit' ulovi srne ni košute;
Vrlo kralju žeđca odolela,
Pa se diže na vodu studenu,
Te se napi vode studenice,
Zakloni se za jelu zelenu;
Malo vreme za tim postajalo,
Eto otud do tri gorske vile,
Napiše se vode studenice,
Pa kod vode staše besediti;
No besedi vila najstarija:
"Čujete l' me, do dve mile ćerke!
"Znate l', ćerke, jeste l' zapazile,
"Kad s' oženi kralje od Budima?
"Eto danas devet godin' dana,
"Kako je se jadan oženio,
"I ne ima od srca poroda."
Još ovako vila besedila:
"Zna li koja kakoga lijeka,
"Ne bi l' ljuba trudna zahodila?"
Obe mlađe ništa ne govore,
Salt govori vila najstarija:
"Da zna kralje, kako ja što znadem,
"Da sakupi Budimske devojke,
"Da donese mlogo suho zlato,
"Da saplete onu sitnu mrežu,
"Sitnu mrežu od suhoga zlata,
"Da je baci u tiho Dunavo,
"Da uvati ribu zlatnokrilu,
"Da joj uzme ono desno krilo,
"Opet ribu u vodu da pusti,
"Krilo da da gospođi kraljici,
"Nek izede ono desno krilo,
"Jednak će mu trudna zahoditi."
A to kralju i sluša i gleda,
On se diže u grada Budima,
Pa sakupi Budimske devojke,
I donese mlogo suho zlato,
Te saplete onu sitnu mrežu,
Sitnu mrežu od suhoga zlata,
Meće mrežu u tiho Dunavo;
Tako njemu Bog i sreća dade,
Te uvati ribu zlatnokrilu,
Pa joj uze ono desno krilo,
Opet ribu u vodu pustio,
Krilo nosi gospođi kraljici,
Te joj daje ono desno krilo;
Kak' izede ono desno krilo,
Jednak mu je trudna zahodila.
Nosi breme za godinu dana,
Dođe vreme, breme da se ima,
Nemade se jedno muško čedo,
No s' imade jedna zmija ljuta;
Kako pade zmija na zemljicu,
Jednak zmija u duvar odmile.
Tad' otrča kraljica gospođa,
Pa ovako kralju besedila:
"Kamen, kralje, da se obraduješ,
"Obraduješ od srca porodu!
"Nemade se jedno muško čedo,
"No s' imade jedna zmija ljuta;
"Kako pade zmija na zemljicu,
"Jednak zmija u duvar odmile."
Tade kralje 'vako besedio:
"Vala Bogu na njegovu daru!"
Tako stade za sedam godina,
No besedi zmija iz duvara:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Što ti čekaš, te ne ženiš mene?"
Mrda kralje tamo i ovamo,
Još ovako kralje besedio:
"Moja zmijo, moj hudni porode!
"Ko će dati za zmiju devojku?"
No ovako zmija besedila:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Ti osedlaj konja Lastavicu,
"Pa ti idi ka Prizrenu gradu
"Od Prizrena caru čestitome,
"Car će dati za mene devojku."
Kad to začu od Budima kralje,
On osedla konja Lastavicu,
Pa se meće junak na drugoga,
Pravo ode ka Prizrenu gradu;
Kada dođe caru pod dvorove,
Sam ga care s kule ugledao,
Pa on sljeze niz kulu visoku,
Te ga srete u svojoj avliji,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa ga uze za desnicu ruku,
Odvede ga na visoku kulu,
Slug' uzoše konja Lastavicu,
Odvedoše u novoga ara.
Piše vino tri bijela dana,
Dok se rujna ponapiše vina,
Doke vince uljeze u lice,
A rakija stade govoriti;
Uzmuči se kralje od Budima,
Poznade ga dare od Prizrena,
Pa je njemu bio besedio:
"A Boga ti, kralje od Budima!
"Što je tebe, kaka je nevolja?
"Te si mi se tako uzmučio?"
Stade kralje njemu besediti:
"Čuješ mene, care od Prizrena!
"Znaš li, care, jesi l' zapazio
"Kad sam ti se jadan oženio?
"Za punijeh do devet godina
"Ja nemadoh od srca poroda;
"Kad s' napuni devet godin' dana,
"Nemade se jedno muško čedo,
"No s' imade jedna zmija ljuta;
"Kako pade zmija na zemljicu,
"Jednak zmija u duvar odmile.
"Et' od tade sedam godin' dana,
"No besedi zmija iz duvara:
""O moj babo, kralje od Budima!
""Što ti čekaš, te ne ženiš mene?" "
"Ja sam 'vako zmiji besedio:
""Moja zmijo, moj hudni porode!
""Ko će dati za zmiju devojku?" "
"No je mene zmija besedila:
""O moj babo, od Budima kralje!
""Ti osedlaj konja Lastavicu,
""Pa ti idi u Prizrena bela
""Ka onome caru čestitome,
""Car će dati za mene devojku.""
"I ja sam se jadan potrudio
"I ka tebe care dohodio."
No ovako care besedio:
"Čuješ mene, kralje od Budima!
"Ti mi idi u Budima grada,
"Te ti pitaj zmiju u duvaru.
"Može li se zmija podvatiti,
"Da dovede kićene svatove
"Od Budima do Prizrena bela,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Još nikakva rosa ne okvasi;
"Ako s' može zmija pouzdati,
"Ja ću dati za zmiju devojku."
Kad to začu od Budima kralje,
Izvedoše konja Lastavicu,
On se meće konju na ramena,
Ode pravo preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Kad je bio do blizu Budima,
Još je kralje ovako mislio:
"Avaj mene! do Boga jednoga!
"Gde ću naći zmiju u duvaru,
"Da joj kažem od cara pozdravlje?"
Taman dođe na Budimska vrata,
Prije njega zmija progovara:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Dade l' care za mene devojku?"
No ovako kralje besedio:
"Zmijo moja, moj hudni porode!
"Ako s' možeš, zmijo, pouzdati,
"Da odvedeš kitu i svatove
"Od Budima do Prizrena grada,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Niti kakva rosa pa orosi,
"Dade care za tebe devojku;
"Ako l' ne mo'š odvesti svatova,
"Ne da care za tebe devojku."
No ovako zmija progovara:
"Kupi svate, hajde za devojku;
"Ja ću odvest' kićene svatove,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Ni kaka ih rosa pa zarosi."
Sakupiše silu i svatove,
Sakupiše hiljadu svatova,
Svi svatovi u kraljeva dvora,
Izvedoše konja Lastavicu,
Sam se konjic po avlije šeta;
Tu viknuše ti laki čauši:
"Hazur da ste, kićeni svatovi!
"Hazur da si, mladi mladoženja!"
Kad to začu zmija iz duvara,
Tad' se smile zmija niz duvara,
Pa se primi konju uz koleno,
Pa se zavi sedlu na jabuku;
Okrenuše niz Budima grada,
Zadede se jedan modar oblak
Od Budima do Prizrena grada,
Baš ih nigde sunce ne ogreja
Nit' ih kakva rosa zarosila.
Kad otoše u Prizrena grada,
Uljegoše u dvore careve,
Svi svatovi konje provađaju,
Salt ne šeta zmija Lastavicu,
Sama joj se po avlije šeta.
Čudno ih je care dočekao,
I čudno ih darom darivao:
Svakom svatu od svile košulju,
Mladoženje konja i sokola,
Još odviše Prizrenku devojku.
Bre viknuše ti laki čauši:
"Hazur da ste, kićeni svatovi!
"Hazur da si, kume i starojko!
"Hazur da si, Prizrenka devojko!
"Vreme dođe, polazit' hoćemo."
Svi svatovi konje pojahaše,
Još uzjanu Prizrenka devojka,
Kad to vide zmija iz duvara,
Tad' se smile zmija niz duvara,
Potprimi se konju uz koleno,
Pa se zavi sedlu na jabuku;
Okrenuše niz Prizrena grada,
Po više njih jedan modar oblak.
Svi svatovi konje razigraše,
Stade igrat' zmija Lastavicu,
Koliko je njega ražljutila,
U Prizrenu istrla kaldrmu
I Prizrena redom pokvarila,
Baš se kurvić pograditi ne će
Za punijeh dvanaest godina,
Što je caru kvara učinjeno.
Pa otoše zdravo i veselo,
Otidoše u Budima grada,
Svadbu 'graše za nedelju dana,
Igraše je, pa je proigraše,
Svaki ode ka svojemu dvoru,
Zmija osta u svome duvaru,
Kralj ostade na svome divanu;
Dođe vreme, da s' svedu mladenci,
Da se svede momče i devojka,
Izvedoše lijepu devojku,
Izvedoše na kulu visoku,
Turiše je podu najvišemu.
Kad je bilo noći u ponoći,
Stade graja kule na visinu,
Tad se krade kraljica gospođa,
Ona s' krade od poda do poda,
Dok izljeze podu najvišemu,
Na oda. tvorila vrata,
Šta da vidi? čuda golemoga!
Na jastuku od zmije košulja,
U dušeku dobar junak spava,
Zagrlio Prizrenku devojku!!
Svaka ma rada je porodu,
Te ukrade od zmije košulju,
Pa je turi na tu vatru živu,
Pa potrča kralju gospodaru:
"Blago tebe a i mene kralje!
"Ja se digoh na visoku kulu,
"Na odaji ja otvorih vrata,
"Na jastuku od zmije košulja,
"U dušeku dobar junak spava,
"Zagrlio Prizrenku devojku;
"Ja ukradoh od zmije košulju,
"Pa ju turih na tu vatru živu."
"Što je, ljubo, izela te zmija!"
Potrčaše kule na visinu,
Šta da vide? čuda golemoga!
Mrtav junak u dušeku leži,
Zagrlila g' Prizrenka devojka,
I ovako ona besedila:
"Jaoj mene, do Boga jednoga!
"Što ostadoh mlada udovica!
"O svekrvo, da te Bog ubije!
"A mene si malo učinila,
"A sebe si gore dopravila."
Osta majka bez sina svojega,
Od nas pesma, a od Boga zdravlje!
Nas lagali, mi polagujemo.^[9]

U narodu našemu ima i pripovijetka, kako je žena rodila zmiju, pa kad su je ovako oženili i mlada vidjela, da u veče iz zmijine košulje izlazi prekrasan momak te s njome spava, a u jutru se opet zavlači u zmijinu košulju, ona se dogovori sa svekrvom, pa mu košulju spale na vatri. Kad se momak probudi, on otide od žene u svijet, kazavši joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne će rastati, dokle ga ne nađe i on ruku na nju ne metne, a prije da ga ne će naći, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden štap tražeći. Po tom ona, tražeći ga svuda, dođe k suncu, no ono joj kaže, da ga danju nigdje vidjelo nije, i pošalje je k mjesecu, da pita njega, nije li ga on gdje noću vidjeo. Na pohodu odande pokloni joj sunčeva majka zlatnu preslicu sa zlatnom kudjeljom i s vretenom. Kad dođe k mjesecu, i on joj odgovori, da ga nigdje vidjeo nije "Nego", veli, "idi k vjetru, te njega zapitaj, nije li ga gdje vidjeo, jer se on zavlači svuda." Kad odande pođe, pokloni joj mjesečeva mati zlatnu kvočku s pilićima. Kad dođe k vjetru i zapita ga, on joj kaže, da ga je u toj i u toj zemlji vidjeo, gdje se oženio

9) Gdjekoji pjevači često dodaju na svršetku pjesme:
"Onaj laže, koji meni kaže,
"Onaj laže, a ja polagujem."

S tijem pjevač pokazuje, da ni on sam ne drži sve za samu istinu, što se pjeva i caruje. Kad ga onamo nađe i opanci joj se poderu i štap prebije, ona s onijem darovima od sunčeve i mjesečeve majke potkupi njegovu ženu, te joj dopusti, tri noći s njime da prenoći. Prvu i drugu noć kraljica svoga muža nečim opoji, te je i ne vidi i ne čuje njezine riječi: "Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom;" a treću doznavši on to od sluge svoga, metne u veče pod bradu sunđer, te u njega saspe ono piće, koje mu kraljica donese, i tako ostane pri sebi i metnuvši na nju ruku, ona se rastane s djetetom i rodi mu sina zlatne kose i zlatnijeh ruku; po tom on ostavi onu zemlju i kraljicu, a s prvom se ženom i s djetetom vrati u svoje pređašnje kraljevstvo.

Opet to, ali drukčije.
(iz Crne gore).

Prošetaše do dva kaluđera
Po pržini pokraj mora slana,
Šetaju se, razgovaraju se:
"Fala Bogu, fala jedinome!
"U jadnoga Mihaila bana
"Kako nema muškoga đeteta,
"Do imaju devet đevojakah!
"Da li znade gospođa banica,
"Da ponese mrežu od bisera,
"Da je zapne moru na izvoru,
"Da ufati ribu od šes krilah,
"Da izije ribi desno krilo,
"Imala bi zlatoruka sina."
Ono njena začula jetrva,
A jetrva Kojadinovica,
Sve joj, što je i kako je, kaza.
Ponesoše mrežu od bisera,
Zapeše je moru na izvoru,
Ufatiše ribu od šes krilah.
Viđi kučke Kojadinovice!
On' izjede ribi desno krilo,
A banici dala je lijevo;
Obje dvije trudne ostanule.
Nogo viđi Kojadinovicu!
Ona ima zlatoruka sina,
A banica zmiju kraosicu,
Zmija joj se u krioce valja.
Kad to viđe Mihaile bane,
On doziva slugu Radosava:
"A nu hodi, moja vjerna slugo!
"Uzmi ovu zmiju kraosicu,
"Te je bači moru u pučinu."
Skoči sluga, zmiju dofatila,
I bači ju moru u pučinu.
A kad sluga doma dohodila,
Al' je zmija prva ugrabila,
I došla je u krioce majci.
Kad je nojca o večeri bila,
Zatvoriše zmiju u odaju,
I šnjom hojde Veruša đevojka,
Najprva kćer Mihaila bana,
Koliko se brata uželjela,
Od zmije se odvojit' ne hoće.
A kad nojca po večeri bila,
Bači zmija krila i okrilje,
I oturi od sebe košulju.
Kad to viđe Veruša đevojka,
Ona jasno od radosti visnu,
Iz odaje izljeze đevojka,
Svojoj staroj govorila majci:
"Ha, nu hodi, moja mila majko!
"Da ti vidiš čudo neglejano:
"Nije ovo zmija kraosica,
"No je ovo ognjaniti zmaju,
"Na njega su do tri obilježa:
"Vuča šapa i orluja pandža,
"Iz zubah mu živi oganj skače;
"Divan li je, jad ga zadesio!
"I mene je noćas govorio,
"Da će sutra lećet' pod oblake,
"Za godinu doma doći ne će."
Ono reče, suzama prosula,
A majka je veseliti pođe:
"Ne boj mi se, moja kćeri mila!
"Njega hoće ustaviti majka."
Pa ulježe u odaju brzo,
Ukrade mu krila i okrilje,
I ukrade od zmije košulju,
Sve u živi oganj zapretala,
Na oganj je sina izgorela.^[10]

Napomena

10) Svršetak ove pjesme vidi se da je vrlo skraćen.

Nahod Simeun.

Uranio starac kaluđere
Na Dunavo na vodu studenu,
Da zavati vode na Dunavu,
Da s' umije i Bogu se moli;
Namjera je starca nanijela,
Nađe starac sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
Mlidijaše u njemu je blago,
Odnese ga u svog namastira;
Kad otvori sanduk od olova,
Al' u njemu blaga ne bijaše,
Već u njemu jedno muško čedo,
Čedo muško od sedam danaka;
Iz sanduka čedo izvadio,
Pokrsti^[11] ga u svom namastiru,
Lijepo mu ime nađenuo,
Nađenuo: Nahod Simeune.
Ne šće davat' čedo na dojilje,
Već ga rani u svom namastiru,
Rani njega medom i šećerom.
Kad je bila čedu godinica,
Kolik' drugo od tri godinice;
Kad je bilo od tri godinice,
Kolik' drugo od sedam godina;
A kad bilo od sedam godina,
Kolik' drugo od dvanaest ljeta;
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
Kolik' drugo od dvadest godina.
Čudno Simo knjigu izučio,
Ne boji se đaka nijednoga,
Ni svojega starca igumana.
Jedno jutro u svetu neđelju
Izišli su đaci namastirski,
Te s' igraju igre svakojake:
Skaču skoka, meću se kamena,
Preskače im Nahod Simeune,
Preskače im, kamenom odmeće;
Mani bjehu đaci namastirski,
Pa govore Nahod-Simeunu:
"Simeune, jedan nahodniče!
"Ti ne imaš roda ni plemena,
"Ti se ne znaš od roda kakva si,
"Tebe j' naš'o starac igumane
"U sanduku vodi pod obalom."
Mučno bješe Nahod-Simeunu,
Ode Simo u svoju ćeliju,
Pa uzima časno jevanđelje,
Čati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
Pa on pita Nahod:Simeuna:
Što je tebe, Simeune sine?
"Te ti roniš suze od očiju?
"Šta je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod Simeune:
"Gospodine, oče igumane!
"Kore mene đaci namastirski,
"Da se ne znam od roda kakva sam,
"Da si naš'o mene pod obalom:
"Već čuješ me, oče igumane
"Ako znadeš Boga istinoga,
"Daj ti mene tvojega đogata,
"Da ja idem u svijet bijeli,
"Da ja tražim, od kakva sam roda:
"Al' sam kakva roda horjatskoga;
"Da l' od kakva roda gospodskoga;
"Ja l' ću skočit' u tiho Dunavo."
Žao bješe starcu igumanu,
Pazi Sima, kako svoga sina;
Poreza mu sv'jetlo odijelo,
Dade njemu hiljadu dukata
I đogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli,
Hoda Simo devet godinica,
Traži Simo roda i plemena,
Al' kako će njega nahoditi,
Kad nikoga pitat' ne umije?
Kada nasta godina deseta,
Na um pade Nahod-Simeunu,
Da on ide svome namastiru;
On povrati svojega đogata.
Jedno jutro bješe uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepši je od svake đevojke,
Dobro svoga odgajio đoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona viče tananu robinju:
"Živo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati đogata,
"Kaži njemu: "Kraljica te zove,
"Nešto tebe ima govoriti."
Ode živo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junače! zove te kraljica,
"Nešto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati đogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade đoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad iziđe gospođi kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Božju pomoć daje,
Kraljica mu Božju pomoć prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesoše vino i rakiju
I lijepu svaku đakoniju.
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"^[12]
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.

11) U govoru bi se kazalo: krsti ga; a pokrstiti govori se za onoga, koji je kakve druge vjere, n. p. Turčina ili Čifutina.

12) Valja da je u jevanđeliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano, čije je ono, ko je on, i čega radi ide po svijetu.

Opet Nahod Simeun.

Rani care u Janju devojku
Od malena do desnog kolena,
Ne rani je, da je drugom daje,
Već je rani, da je za se uzme;
Care oće, a devojka ne će;
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, al' je care ne da,
Već on uze pod silu devojku.
Po tom malo vreme postajalo,
Malo vreme, tri godine dana,
Med njima se muško čedo nađe,
Al' ga majka negovat' ne može,
Već mu savi knjige i košulje,
Pa ga zali u olovo teško,
Pa ga baci u to more sinje:
"Nosi, more, sa zemlje nepravdu;
"Ranitelj je kako i roditelj."
Podiže se patrijaru Savo,
Podiže se itar lov loviti;
Lov lovio letnji dan do podne,
I od lova pišta ne ulovi,
Kad se dvoru beše povratio,
Bog mu dade i sreća donese.
Te on nađe sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
U sanduku čedo muška glava,
Nit' se smeje, nit' ručicu daje,
Ni kršteno, ni zlamenovano;
Uze Savo čedo mušku glavu,
Odnese ga Vilendari crkvi,
Pa krstiše čedo mušku glavu,
Lepo su mu ime nadenuli,
Lepo ime: Naod Simeune.
Kad je dete do konja doraslo,
Dobra konja i svetla oružja,
Lepo dete knjigu izučilo;
Al' besedi patrijaru Savo:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Ja sam tebe, čedo, odranio,
"Ranio sam al' rodio nisam,
"Naš'o sam te moru pod obalom;
"Uzmi, sine, knjige i košulje,
"Pak ti idi od grada do grada,
"Te ti traži roditelja svoga."
Uze Sima knjige i košulje,
Pa on ode od grada do grada,
A kad dođe baš u Janja grada,
U Janju se care prestavio,
Prestavio, i saranili ga,
Osta sama carica gospođa,
Osta sama u bijelu dvoru,
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, a carica ne će,
Već besedi carica gospođa:
"Odber'te se šezdeset delija,
"Na lepotu da nema lepšega,
"Na visinu da nema višega;
"Ja ću stati na bela bedema,
"Baciću se zlaćenom jabukom,
"Ko ugrabi zlaćenu jabuku,
"Onoga ću verna ljuba biti."
Odbraše se šezdeset delija,
Na lepotu da lepšega nema,
Na visinu da višega nema,
I stadoše gradu pod bedema,
A carica gradu na bedema,
Pa se baci zlaćenom jabukom;
Tu se desi Naod-Simeune,
Te ugrabi zlaćenu jabuku,
Pa se venča s caricom gospođom.
Po tom malo vreme postojalo,
Malo vreme tri nedelje dana,
Podiže se Naod-Simeune,
Podiže se itar lov loviti,
Osta sama carica gospođa,
Osta sama u bijelu dvoru;
Kad carica postelju pretresla,
Ona nađe knjige i košulje:
"Mili Bože! na svemu ti fala!
"Da vrlo sam Bogu sagrešila!"
Kad je bilo sunce na zaodu,
Ide Sima iz lova itroga,
Pred njeg' šeta gospođa carica,
Roni suze niz gospodsko lice:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Da vrlo si Bogu sagrešio!
"Jer si svoju obljubio majku
"U neznanju, moje čedo drago!"
Kad to začu Naod-Simeune,
Proli suze niz gospodsko lice,
Pravo ode Vilendari crkvi,
Pade Savi preko svilna krila,
Stade grozne suze prolivati:
"A moj babo, patrijaru Savo!
"Da ti kažem do dve do tri reči:
"Ja sam Bogu vrlo sagrešio,
"Jer sam svoju obljubio majku
"U neznanju, roditelju Savo!
"Možeš li mi za to duovati?"
Al' besedi patrijaru Savo:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Ne mogu ti za to duovati;
"Nije šala svoja stara majka!
"Ovako ti mogu duovati:
"Da sazidam kulu od kamena,
"Da te bacim u kamenu kulu,
"Pak da ključe u more zabacim;
"Kada ključi iz mora izađu,
"Onda ćeš se greka oprostiti."
Pa sazida patrijaru Savo,
On sazida kulu od kamena,
Baci Simu u kamenu kulu,
A ključeve u to more sinje.
Prođe vreme trideset godina,
Digoše se po moru alasi,
I po moru ribu povataše,
Uvatiše ribu zlatopernu,
Pokloniše patrijaru Savi,
Kad je Sava ribu rasporio,
U ribi je ključeve našao,
Za to Sava i zaboravio.
Počem vide, po tom i poznade:
"Jaoj meni do Boga višnjega!
"Ja sam Simu i zaboravio,
"Ovo s' ključi od mojega Sime."
Pa otvori na tavnici vrata,
Al' se onde Sima prestavio,
Prestavio, i posvetio se;
Glas dadoše na četiri strane,
Skupiše se mlogi sveštenici,
Te čatiše tri dni i tri noći,
I držaše velika denija
I čatiše velike molitve:
Mole sveca, kud će svetac poći;
Oće svetac Vilendari crkvi;
Onde nam je svetac počivao
A u krasnoj Vilendari crkvi.
Blago onom bratu rišćaninu!
Koj' celiva i prilog pridaje,
Prilog daje, i očima gledi.

Predrag i Nenad.

Rani majka dva nejaka sina,
U zlo doba u gladne godine,
Na preslicu i desnicu ruku.
Lepa im je imena nadela:
Jednom Predrag, a drugom Nenade.
Predrag majci do konja doraste,
A do konja, i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku
I pribeže gori u ajduke.
Osta majka raneći Nenada,
Nenad braca ni zaznao nije.
I Nenad je majci dorastao
A do konja i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku,
I pribeže gori u ajduke,
Ajdukova tri godine dana.
On je junak mudar i razuman,
I srećan je svuda na mejdanu;
Učini ga družba starešinom,
Starešova tri godine dana.
Al' se mlađan zaželio majke,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ja sam vam se zaželio majke,
"Ajte, braćo, da delimo blago,
"Da idemo svaki svojoj majci."
Družbina ga rado poslušala.
Kako koji izasipa blago,
Taj se njemu i zaklinje teško:
Koji bracem, a koji sestricom;
A kad Nenad svoj' izasu blago,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Brata nemam, a sestrice nemam,
"Već: tako mi Boga jedinoga!
"Desnica mi ne usala ruka
"Dobru konju griva ne opala!
"I britka mi sablja ne rđala!^[13]
"Ni u mene više nema blaga."
Kad su tako podelili blago,
Nenad sede na dobra konjica,
Pak se diže svojoj staroj majci
Lepo ga je dočekala majka,
Pred njeg' nosi slatku đakoniju.
Kad su bili seli za večeru,
Nenad majci tijo besedio:
"Oj starice, moja mila majko!
"Da mi nije od ljudi sramote,
"Da mi nije od Boga greote,
"Ne bi rek'o, da si moja majka:
"Zašt' mi nisi braca porodila,
"Jali braca, jali milu seju?
"Kad sam bio s društvom na deobi,
"Svaki mi se zaklinjaše teško:
"koji bracem, a koji sestricom,
"A ja, majko, sobom i oružjem,
"I dobrijem konjem ispod sebe."
Stara mu se nasmejala majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Ja sam tebi braca porodila,
"Predragoga tvog brata rođenog,
"I juče sam za njeg' razabrala!
"Da s' naodi i da ajdukuje
"U zelenoj gori Garevici,
"Pred četom je junak arambaša."
Besedi joj mlađani Nenade:
"Oj starice, moja mila majko!
"Pokroj na me sve novo odelo,
"Sve zeleno od čoe zelene,
"A okratko s goricom Jednako,
"Da je idem braca da potražim,
"Da me živa moja želja mine."
Besedi mu stara mila majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Jer ćeš ludo izgubiti glavu."
Ali Nenad majke ne slušaše,
Već on čini, što je njemu drago:
On pokroji na sebe odelo,
Sve zeleno od čoe zelene,
A okratko s goricom jednako,
Pak usede na dobra konjica,
I diže se braca da potraži,
Da ga živa želja mimoiđe.
Nigdi svoga on ne pušta glasa,
Niti pljunu, ni na konja viknu;
A kad dođe gori Garevici,
Kliče Nenad, kako soko sivi:
"Garevice, zelena gorice!
"Ne raniš li u sebi junaka,
"Predragoga mog brata rođena?
"Ne raniš li u sebi junaka,
"koji bi me s bracem sastavio?"
Predrag sedi pod jelom zelenom,
Predrag sedi, pije rujno vino;
Kad sasluš'o Nenadova glasa,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ispadnite na drum za busiju,
"Dočekajte neznana deliju,
"Nit' ga bijte, niti ga globite,
"Već ga živa meni dovedite:
"Otkudgod je, on Je roda moga."
Ustalo je trideset momaka,
Na tri mesta sve po deset stalo.
Kad na prvi deset naišao,
Nitko ne sme pred njeg' da iziđe,
Da iziđe, da konja privati,
Već ga staše strelom strijeljati.
Besedi im mlađani Nenade:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kako mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
Oni njega propustiše s mirom.
Kad na drugi deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
I njima je Nenad besedio:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
I oni ga propustiše s mirom.
Kad na treći deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
Rasrdi se mlađani Nenade,
Pak udari na triest junaka:
Prvi deset sabljom posekao,
Drugi deset konjem pogazio,
Trebi s' deset po gori razbeže,
Koje k gori, koje k vodi ladnoj
Glas dopade Predragom junaku:
"Zle ga seo, Predrag arambaša!
"Dođe tebi neznana delija,
"Iseče ti po gori družbinu."
Predrag skoči na noge lagane,
Pak uzima luke i strijele,
Pak izlazi na drum na busiju,
Pak zaseda za jelu zelenu,
Skida njega strelom sa konjica
Na zlo ga je mesto udario,
Na zlo mesto, u srce junačko.
Vrisnu Nenad, kako soko sivi,
Vrišteći se po konju povija:
"J'o junače, iz gore zelene!
"Živa tebe, brate, Bog ubio!
"Desnica ti usanula ruka,
"Iz koje si strele ispustio!
"I desno ti oko iskočilo,
"S kojim si me, more, namotrio!
"Još te tvoga brata želja bila,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči saslušao,
Iza jele njega zapituje:
"Tko si junak, i čijeg si roda?"
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Što me, more, ti za roda pitaš?
"Od mene se oženiti ne ćeš;
Ja sam junak mlađani Nenade,
"Imam staru samoranu majku,
"I jednoga brata rođenoga,
"Predragoga mog brata rođena,
"Pak se digo da njega potražim,
"Da me živa moja želja mine,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči razabrao,
Od stra ljuta strele ispustio,
Pak pritrča ranjenu junaku,
Skida njega s konja na travicu:
"Ta ti li si, moj brate Nenade!
"Ja sam Predrag tvoj bratac rođeni
"Možeš li mi rane preboleti?
"Da poderem tanane košulje,
"Da te vidam i da te zavijam."
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Ta ti li si, moj brate rođeni!
"Vala Bogu, kad sam te video,
"Te me živa moja želja minu;
"Ne mogu ti rane preboleti,
"Već ti prosta moja krvca bila!"
To izusti, pa dušicu pusti.
Nad njim Predrag jade jadikuje:
"J'o Nenade, moje jarko sunce!
"Rano ti mi ti beše izišlo,
Pa mi tako rano ti zasede!
"Moj bosiljče iz zelene bašče!
"Rano ti mi beše procvatio,
"Pa mi tako rano ti uvenu!"
Pa potrže nože od pojasa,
Te udara sebe u srdašce,
Mrtav pade pokraj braca svoga.

13) Za čudo je, kako se u Crnoj gori ne kunu oružjem, a pripovijedaju, da je u Arnauta, njihovijeh susjeda, najveća zakletva: "Tako me puška ne prevarila u najvećoj nevolji!"

Car Duklijan i Krstitelj Jovan.
(iz Crne Gore).

Vino piju do dva pobratima
Na pržinu nakraj mora slana,
Jedno jeste care Duklijane,
A drugo je Krstitelj Jovane.
Pošto su se napojili vina,
No da reče Krstitelj Jovane:
"Hodi, pobro, da se posigramo,
"Ti korunom, a ja ću jabukom."
Pa skočiše, te se posigraše:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Ona pade moru u dubine,
Tople su ga suze propanule,
No mu care riječ progovara:
"A ne plači, dragi pobratime!
"Ne moj mene ugrabit' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
A da mu je ugrabiti ne će.
Tade care u more upliva,
A poleće Jovan na nebesa,
Pred Gospodom te je izlazio,
Pa je pred njim riječ govorio:
"Bože vječni i presveti oče!
"Hoću li se tobom zaklet' krivo
"Hoću l' caru ugrabit' korunu?"
Gospod njemu riječ govorio:
"O Jovane, moja vjerna slugo!
"Zakuni se mnome triput krivo,
"Teke ne moj mojijem imenom."
Sveti Jovan sleće na pržinu.
Tade care iz mora izide,
I iznese u zube jabuku;
Pa su opet igru zametnuli:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Opet pade moru u dubine,
A Jovana suze propanule,
No mu zbori care Duklijane:
"A ne boj se, mio pobratime!
"Ne moj mene ti ukrast' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
Kune mu se Bogom po tri puta,
A da mu je ugrabiti ne će.
Car korunu vrže pod kapicu,
Kod nje stavi tacu zloglasnicu,
Pa u sinje more uronio.
Sveti Jovan more zaledio,
On zaledi dvanaes ledovah,
Pa ugrabi od zlata korunu,
I poleće k nebu u visine,
A zakrkta tica zloglasnica,
U dno mora care opazio,
Pa se zagna moru iz dubine,
Tri je leda glavom prolomio,
Pa se natrag opet povratio,
I na glavu kami dofatio,
Mali kami od hiljade okah,
I prolomi dvanaes ledovah,
Pa je svoja rasklopio krila,
Za Jovanom u poćeru pođe,
Dostiže ga na nebeska vrata,
Za desnu ga nogu ufatio,
Što dofati, ono i okide.
Suzan Jovan pred Gospodom dođe,
Sjajno sunce^[14] na nebo donese,
I Bogu se Jovan požalio,
Kako ga je care nagrdio.
Gospod mu je tade govorio:
"A ne boj se, moja vjerna slugo!
"Svakome ću tako učiniti."
To je bilo, a Bogu za slavu.

Napomena

14) Do sad svuda bješe koruna (corona, kruna), a ondje sunce!Ja sam još u djetinjstvu slušao, gdje se ovaj događaj i pripovijeda u narodu ovako:

Kad su đavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga đavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad već zemlja protuži Bogu, da hoće sva da izgori od sunca, onda Bog pošlje svetog Aranđela, da gleda kako da uzme sunce od đavola Kad siđe sveti Aranđeo na zemlju, on se udruži s đavolskijem carem; ali se đavolski car osjeti, šta on hoće, pa se dobro uzme u pamet. Hodajući tako po zemlji njih dvojica zajedno, dođu na more i stanu da se kupaju; a đavo udari koplje sa suncem u zemlju. Pošto se malo prokupaju, onda reče sveti Aranđeo: "De da ronimo, da gledamo, koji može dublje." A đavo mu odgovori: "Hajde de " Onda sveti Aranđeo zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad :greba i đavo da zaroni, ali se boji, da mu sveti Aranđeo ne odnese sunce U tome mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka da mu čuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako đavo zaroni, sveti Aranđeo prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet aršina debeo, pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad đavo čuje svračji glas, onda već vidi šta je, pa se brže bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne može na polje! Onda se brže bolje vrati opet pa dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za svetijem Aranđelom! Onaj bježi, a ovaj za njim! Taman kad sveti Aranđeo korači jednom nogom k Bogu na nebo, đavo ga stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge iščupa veliki komad mesa Kad sveti Aranđeo dođe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplače: "Što ću, Bože, ovako grdan?" A Bog mu reče. "Ćuti, ne boj se; ja ću narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.

Časni krsti.

Vino pije care Kostadine
U lijepu mestu Carigradu
U svojemu dvoru gospodskome,
Šnjime piju Božji apostoli:
Sveti Petar i apostol Pavle;
Al' besedi care Kostadine:
"O vrovni božji apostoli!
"Gdi su sade naši časni krsti?"
"U koga su cara čestitoga?"
A besede Božji apostoli:
"O veliki care Kostadine!
"Naši s' krsti u zemlji Jevrejskoj,
"U prokleta cara Jevrejina;
"Diži, care, svu vojsku rišćansku,
"Idi s vojskom na zemlju Jevrejsku,
"Te poaraj svu zemlju Jevrejsku
"Poaraj je i ognjem popali,
"I uvati cara Jevrejina,
"Te ga muči mukam' svakojakim;
"Al' je tvrda vera u Čivuta,
"Na muka će care umrijeti,
"Časni krsta ne će prokazati;
"Makni, care, žestoke čauše
"Do bogata dvora carevoga,
"Od carice čedo ugrabite,
"Ti naloži do dva ognja živa,
"Metni čedo međ' dva ognja živa,
"Neka pišti, kano zmija ljuta,
"A svaka je majka milostiva
"I na svoje čedo žalostiva.
"Carica će krste prokazati."
Kad je care razabrao reči,
Knjige piše na četiri strane,
Te pokupi svu vojsku rišćansku,
Ode s vojskom na zemlju Jevrejsku,
Svu Jevrejsku zemlju poarao,
Poarao, ognjem popalio,
Uvatio cara Jevrejskoga,
Mučio ga mukam' svakojakim:
Prebio mu i noge i ruke,
Povadio i oči i zube,
Na teški ga muka umorio,
Al' je tvrda vera u Čivuta,
Gdi na muka care poginuo,
Časni krsta ne te da prokaže!
Car namače žestoke čauše
Do bogata dvora carevoga,
Od carice čedo ugrabiše,
Naložiše do dva ognja živa,
Metnuš' čedo međ' dva ognja živa.
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
A pristupa prokleta Jevrejka,
A pristupa, a suze proliva,
Ljubi cara u skut i u ruku,
Čarnu zemlju, gdi papučom stoji.
"O veliki care Kostadine!
"O čestiti care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite,
"Ja ću vaše krste prokazati."
Pa zausti prokleta Jevrejka,
Zaustila krste da prokaže,
Pa i opet ne te prokazati!
Planu care, kako vatra živa:
"Bliže k ognju čedo primaknite!
"Bliže k ognju čedo primakoše,
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
Suze roni prokleta Jevrejka,
Vrlo moli cara Kostadina:
"O veliki care Kostadine!
"O za Boga, care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite
"Ja ću vaše krste prokazati."
Od ognja joj čedo odmakoše,
A govori prokleta Jevrejka:
"Vidiš care Ođubar^[15] planinu?
"Diži vojsku, idi pod planinu,
"Te raskopaj Ođubar planinu,
"Naći ćete kamen stanoviti,
"Vi razbijte kamen stanoviti,
"Prosuće se mlogi krsti zlatni.
"Što Jevreji krste sakovali
"Na priliku kako vaši krsti,
"Da se vaši krsti ne poznadu."
Diže vojsku care Kostadine,
Te otide gore pod planinu,
Raskopaše Ođubar planinu,
I nađoše kamen stanoviti,
I razbiše kamen stanoviti,
Prosuše se mlogi krsti zlatni,
Što Jevreji krste sakovali
Na priliku kako naši krsti,
Da se naši krsti ne poznadu,
Odnose i caru Kostadinu,
Uzima i care Kostadine,
Pa i care o kamen udara,
Prebiju se na dvoje na troje;
Kad doneše naše krste časne,
Car zamanu da ud'ri o kamen,
Pred njime se kamen rasprskao
Kad to vide care Kostadine,
Onda care na noge ustade,
Te se časnom krstu poklonio
I časnoga krsta celivao,
I celiva sva vojska rišćanska
Kad je care krste izbavio,
Diže vojsku, ode dvoru svome
Dok je bio care Kostadine,
Časni krsti na zemlji sijali,
Sjali krasnom narodu rišćanskom,
Kad preminu care Kostadine
I čestita carica Jelena,
Onda časni krsti vaskrsoše,
Vaskrsoše gore na nebesa,
Te sijaju na onome svetu,
Kako sunce na ovome svetu.

15) Jedni pjevaju Obljuba mjesto Ođubar.

Car Kostantin i đače samouče

Slavu slavi care Kostantine
U proljeće čestit danak Đurđev,
Tri je care sovre postavio:
Jedna sovra od suvoga zlata,
Druga sovra od srebra čistoga,
Treća sovra drva šimširova.
Koja sovra od suvoga zlata,
Za njom sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare;
Koja sovra od srebra čistoga,
Za njom sjedi trista kaluđera;
Koja sovra drva šimširova,
Za njom Sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče.
Al' pošeta care Kostantine,
On se šeta od sovre do sovre,
Kad došeta sovri suva zlata,
Đeno sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"O za Boga! dvanaest vladika!
"I četiri stare patrijare!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam težak grije učinio:
"Jesam bio svoje roditelje
"Kako bih se grija ostajao?"
Veli njemu dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini krune pozlaćene
"Sve od srebra i suvoga zlata
"A iskiti dragijem kamenjem,
"Te pokloni na dvan'est vladika
"I četiri stare patrijare,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri srebra čista,
Đeno sjedi trista kaluđera,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"Oci sveti, trista kaluđera!
"Ne bi l' mogli meni duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se gruja ostajao?"
Veli njemu trista kaluđera,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati;
"Ti nam piši trista parusija
"Baš na ovo trista kaluđera,
"Još pogradi b'jele manastire,
"Đe će življet' mlogi kaluđeri,
"Za te molit' Boga bez prestanka,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri najposljednjoj,
Najposljednjoj, drva šimširova,
Đeno sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče,
I njima se care poklonio,
I ovako bio besjedio;
"Đeco moja, tri stotine đaka!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se grija ostajao?"
Đeca muče, ništa ne govore,
No besjedi samouče đače,
Ne govori caru po hateru,
Već govori Bogu po zakonu:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini lučevu ćeliju,
"Namaži je lojem i katranom,
"Zatvori se, care, u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
"Neka gori s večer' do svijeta,
"Ak' ostaneš, care, u ćeliji,
"Onda si se grija ostajao."
Kad to čuo care Kostantine,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa on gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
U nju baca đače samouče,
Zatvori ga care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta.
Kad u jutru bijel dan osvanu,
Rano rani care Kostantine,
Da obiđe đače i ćeliju;
Kad je care dolje dohodio,
Od ćelije ništa do pepela,
Nasred njega samouče đače;
U ruku mu knjige saltijeri,
Te se moli Bogu po zakonu.
Kad to viđe care Kostantine,
On se bješe vrlo začudio,
Kako osta đače samouče,
Brže gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
Zatvori se care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta;
Kad u jutru danak osvanuo,
Poranilo samouče đače,
Da obiđe cara i ćeliju;
Kad je đače tamo dohodilo,
Od ćelije ništa do pepela,
Ono traži cara po pepelu,
Desnu mu je nahodilo ruku,
Ruka mu se desna posvetila.
Što se caru ruka posvetila,
Njom je mloga dobra učinio:
Mloge gladne jeste naranio,
A žedne je care napojio,
Gole, bose jeste preođeo,
Nadgledao ništa i uboga;
Za to mu se posvetila ruka.

Kako se krsno ime služi.

Sveca slavi Srpski car Stepane,
Sveca slavi, svetog Aranđela,
Svu gospodu na sveca sazvao,
Sazvao je trista sveštenika
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara proigumna.
Lepo i je care posadio:
Sve koleno jedan do drugoga,
A car Stepan ladno vino služi,
Gospodarom redom čašu daje,
Kako carski valja i trebuje
Poslužiti krsno ime svoje.
Al' besede gospoda rišćanska:
"Car čestiti, ogrejano sunce!
"To je nama zazor i sramota,
"Da ti nama ladno vino služiš,
"Nego sedi s nama za trpezu,
"Slugam' podaj, neka vino služe."
Prevari se srpski car Stepane,
Te on sede s njima za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao,
Slugam' dade, da mu vino služe,
Da mu sluge krsno ime služe,
Ne posluži krsno ime svoje
Jedan danak, kako jedan časak.
Dok car Stepan na nogu stajaše,
Stajaše mu sveti Aranđeo,
Stajaše mu na desnom ramenu,
Miluje ga krilom po obrazu;
Kad car Stepan sede za trpezu,
Rasrdi se sveti Aranđeo,
Ud'ri cara krilom po obrazu,
Pa otide iz careva dvora.
To iz dvora niko ne video,
Razma jedan kaluđere stari,
Pa on proli suze niz obraze;
Gledali ga carevi dvorani,
Pak su njemu tijo besedili:
Što je tebe, stari kaluđere?
"Šta t' je malo u carevu dvoru?
"Il' t' malo izest', il' popiti?
"Ili si se, stari, prepanuo,
"Car ti ne će milostinje dati?"
Al' besedi stari kaluđere:
"Prođ'te me se, carevi dvorani!
"Ni mi j' malo izest' ni popiti,
"Niti sam se starac prepanuo,
"Što m' car ne će milostinje data;
"Nego vide, što video nisam:
"Dok car Stepan na nogu stajaše,
"Stajaše mu sveti Aranđeo,
"Stajaše mu na desnom ramenu,
"Milue ga krilom po obrazu;
"Kad car Stepan sede za trpezu,
"Rasrdi se sveti Aranđeo,
"Ud'ri cara krilom po obrazu,
"Pa otide iz careva dvora."
To dvorani caru dokazaše,
Onda care na noge ustade,
I podiže trista sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara proigumna;
Te uzeše knjige carostavne,
Te čatiše velike molitve
I držaše velika bdenija
Za tri dana i tri noći tavne;
Mole s' Bogu i svet' Aranđelu,
Te se na to jedva smilovao,
Smilovao sveti Aranđele,
Te je caru greke oprostio,
Što je care seo za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao.

Ko krsno ime slavi, onom i pomaže.

Što protuži rano u nedelju,
U nedelju prije jarkog sunca,
U sokolu gradu bijelome
U tamnici Petra Mrkonjića?
Oglasuje, da je soko sivi,
Po istini vojvoda Todore.
Ako tuži, za nevolju mu je:
Sutra mu je krsno ime sveto,
Krsno ime, sveti Đeorđije,
A nema ga čime proslaviti,
Pak bratimi kapidžiju mlada:
"Bogom brate, kapidžija mladi!
"Otvori mi na tamnici vrata,
"Da ja idem Petru Mrkonjiću,
"Da se molim Peri gospodaru,
"Da me pusti na Boga na jemca,
"Da otidem na vašu čaršiju,
"Na čaršiju tamo međ' trgovce,
"Da poprosim i leba i vina,
"Da naranim sužnje po tamnici
"Radi Boga i krsnog imena."
Kapidžija za Boga primio,
Pa on pusti vojvodu Todora,
Pusti njega Petru Mrkonjiću,
Pusti g' Petar na Boga na jemca,
Ode Todor tamo na čaršiju,
Na čaršiju tamo međ' trgovce;
U Todora nigdi ništa nema,
Razma jedni noži pozlaćeni,
Srebrni su, pak su pozlaćeni;
On iznese nože međ' trgovce,
Trgovci mu cijenili nože:
Ta jedan mu dva dukata daje,
A drugi mu tri dukata daje,
Treći smisli i Boga i dušu,
Te mu dade četiri dukata.
Dukat uze leba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije,
Treći dukat svake đakonije
I ubave one jasne sveće,
A četvrti dukat ostavio,
Da daruje sužnje po tamnici
Radi Boga i krsnog imena.
Pa je Todor užegao sveću,
Pa otide dole u tamnicu,
Te stavio sužnjem večerati,
Večeraju, piju vino ladno,
Setiše se lepe slave Božje,
Usta Todor, u slavu napija:
"O ubava lepa slavo Božja!
"Sveti Đorđe, krsno ime moje!
"Oprosti me tamnice proklete!"
Teke Todor u slavu napija,
U to doba junak pred tamnicu!
Pak doziva vojvodu Todora:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Odi k mene, brate, pred tamnicu,
"Da ti kažem do dve do tri reči
A besedi vojvoda Todore:
"Oprosti mi, neznana delijo,
"Ja bi kail pred tamnicu doći,
"Al' je pusta sinoć zatvorena.
"I ključevi dvoru odnešeni." -
"Odi k mene, vojvoda Todore!
"Na tamnici otvorena vrata,
"Otvorena vrata devetora
"I deseto brava Dubrovnička."
Tad' iziđe vojvoda Todore,
Pred tamnicom čudan dobar junak
Na vitezu konju zelenome,
I na njemu čisti zelen skerlet,
Na glavi mu krasan samur:kalpak,
Za kalpakom noja ptića krilo,
Te sen čini konju i junaku,
Da mu lice ne smagne od sunca;
Pak Todoru junak progovara:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Ti se diži noćas iz tamnice,
"Pak ne idi pokraj mora sinja,
"Jer su česte u Latina straže,
"Pak se bojim, da te ne uvate,
"Već ti idi preko gore čarne,
"Dokle dođeš dvoru gospodskome
Osvrte se vojvoda Todore,
Da junaku dade čašu vina,
Al' nestade konja i junaka!
Ode Todor dole u tamnicu,
Te kazuje među sužnjevima.
Kad videše trideset sužanja
Na tamnici otvorena vrata,
Ostaviše i lebac i vino,
Otidoše svak' na svoju stranu
Ode Todor preko gore čarne.
Kade dođe dvoru gospodskome,
Ali ljuba krsno ime služi,
Sazvala je goste i zvanice,
I kumove i sve prijatelje,
Pa gospođa krsno ime služi,
I gospođa u slavu napija:
"Pomoz' Bože i sveti Đorđije,
"Krsno ime gospodara moga!
"Oprosti ga tamnice proklete!
"Donesi ga dvoru gospodskome!"
U to doba Todor u dvorove,
Od gospođe čašu privatio,
Te napio u slavu Božiju,
Poslužio krsno ime svoje,
A u svome dvoru bijelome,
Počastio goste i zvanice
I kumove i sve prijatelje

Sveti Nikola.

Bože mili! čuda velikoga!
Gledah čuda prije neviđena.
U Pavlovu svetom namastiru
Postavljeni od zlata stolovi,
Svi se sveci redom posadili;
Navrh sofre Gromovnik Ilija,
Nasred sofre Sava i Marija,
Po dnu sofre Petka i Neđelja;
Slavu diže svetitelj Nikola,
I napija u slavu Ristovu;
Al' se njemu malo zadrijema,
U drijemu čašu ispustio,
Čaša pade na stolove zlatne,
Nit' se razbi, nit' se proli vino
Kara njega Gromovnik Ilija:
"O moj brate, svetitelj Nikola!
"I do sad smo pili ladno vino,
"Al' nijesmo, brate, drijemali,
"Ni iz ruku čaša ispuštali;
"Što se tebe tako zadrijema?"
Al' govori svetitelj Nikola:
"Ne karaj me, Gromovnik Ilija;
"Malo trenuh, čudan sanak usnih.
"Naveze se trista kaluđera,
"Naveze se u to sinje more,
"Prilog nose Svetoj gori slavnoj:
"Žuta voska i b'jela tamnjana:
"Digoše se vjetri do oblaka,
"Udariše po moru talasi,
"Da s' potopi trista kaluđera,
"U glas viknu trista kaluđera:
""Pomoz' Bože i sveti Nikola!
""Đe si gođe, da si sada ovđe!""
"A ja odoh, te ih potpomogoh;
"Izveze se trista kaluđera,
"Izveze se zdravo i veselo,
"Odnesoše prilog Svetoj gori:
"Žuta voska i b'jela tamnjana.
"U tome se mene zadrijema,
"Te ja čašu iz ruke ispustih."

Sveti Savo.

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car:Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Opet sveti Savo.

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Mili Bože, čuda golemoga!
"Kud se đede car-Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?
"Valja da je raskovao blago
"Na nadžake i na buzdovane
"I dobrijem konjma na ratove."
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Ne ludujte, gospodo rišćanska!
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni dobrijem konjma na ratove,
"Već je babo poharčio blago
"Sve gradeći mloge zadužbine:
"Dok je Svetu gore podigao
"I Vilindar crkvu načinio,
"Tu je dao dvije kule blaga;
"Dok načini visoke Dečane
"U primorju kod vode Bistrice,
"I dva stuba svetitelja Đurđa,
"Oba stuba viš' Novog Pazara,
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Tu je dao jednu kulu blaga;
"Dok načini crkvu kod Trebinja
"Milješevku na Hercegovini,
"I Dovolju blizu gore Crne;
"I Trojicu nadomak Taslidže
"Ukraj vode ukraj Ćiotine;
"Raču crkvu ukraj vode Drine,
"I Papraću blizu Borogova,
"I Vazuću kraj vode Krivaje,
"Ozren crkvu nasred Bosne slavne,
"I Gomelju na granici suvoj;
"Moštanicu u Krajini ljutoj,
"Tu je dao jednu kulu blaga.
"Ostaloga što preteče blaga,
"Ostalo je blago poharčio
"Zidajući po kalu kaldrme
"I gradeći po vodam' ćuprije,
"Dijeleći kljastu i slijepu,
"Dok je duši mjesto uvatio,
"Sedam kula blaga poharčio:
"Eto babo kud poharči blago!"
Onda reče gospoda rišćanska:
"Be aferim, Nemanjiću Savo!
"Kad imaste sedam kula blaga,
"Te znadoste upraviti blagom.
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo

Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,^[15]
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,^[16]
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,^[17]
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,^[18]
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti ne ćeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto kurve mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

15) Jedni pevaju Piritor mjesto Pirlitor, Kažu, da i sad stoje zidine od toga grada.

16) Pripovijeda se, da je onamo negdje u nekakom jezeru bio krilat konj, pa izlazio noću, te posao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera; no kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi (da ne bi oždrijebila krilata konja). Kad to dozna Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekake sprave, što lupaju, pa otide danju, te se sakrije kod jezera, a kobile natjera oko jezera. Kad noću iziđe konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa pođe da siđe s nje, onda on počne lupati u bubnjeve i u ostale sprave, te se konj poplaši i ne uzima kad izjaloviti kobile, nego uteče u jezero, a kobila ostane suždrebna i oždrijebi krilata konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovdje se pjeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile.

17) Ja ne znam, šta znači sablja sa očima, a ni pjevač mi nije znao kazati. Da nije na njoj gdje bila kakva šara, kao oči?

18) Po ovom se mora misliti, da se krila svagda nijesu mogla vidjeti.

Zidanje Skadra.

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogoše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,
"Dok ne nađeš Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu,
"Da zaziđeš kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago!
"Do sad si mi bio vjerna sluga,
"A od sade moje čedo drago,
"Vataj, sine, konje u intove,
"I ponesi šest tovara blaga,
"Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
"Te ti traži dva slična imena,
"Traži, sine, Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu;
"Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
"Dovedi ih Skadru na Bojanu,
"Da ziđemo kuli u temelja,
"Ne bi l' nam se temelj obdržao,
"I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
"Eto, kralje, konji i intovi,
"I eto ti šest tovara blaga,
"Ja ne nađoh dva slična imena,
"Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li? Vukašine kralju!
"Ne muči se i ne harči blaga,
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"No eto ste tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Ziđite je kuli u temelja,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Eto vila sa planine viče,
"Nije vajde, što harčimo blago,
"Ne da vila temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"Još govori sa planine vila:
"Ev' mi jesmo tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Da j' u temelj kuli uzidamo,
"Tako će se temelj obdržati,
"Tako ćemo sagraditi grada.
"No jel', braćo, Božja vjera tvrda,
"Da ni jedan ljubi ne dokaže,
"Već na sreću da im ostavimo,
"Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše,
Da ni jedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' ručak majstorima,
"Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
"Zidaće te kuli u temelja."
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se, vjerna moja ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' majstorima ručak,
"Jera hoćeš mlada poginuti,
"Zidaće te kuli u temelja."
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčvevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak^[19],
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet" ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!
"Nešto mene zaboljela ruka,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu,
"Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Al" govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
"Ja sam rada tebe poslušati,
"No mi ludo čedo nekupato,
"A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
"Te odnesi majstorima ručak,
"Ja ću tvoje izaprati platno,
"A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu.'
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više moba ne pomaže,
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,
"Kade dođe, da podoji dojke."
To je Rade za bratstvo primko,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kade dođe nejaki Jovane,
Kade dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka^[20].

19) Od stiha 121-178 jedni i ovaku pjevaju:

Al' da vidiš dve gospođe mlade,
Dve gospođe, obe postarije:
Jedna uze ubeljeno platno,
Pa ga nosi opet da bijeli,
I odlazi tamo na belilo,
Tamo ode, više ne dolazi;
Druga uze lijepe rumendže,
Pa odlazi na vodu studenu,
Na vodi je žubor otvorila,
Pa ka dvoru više ne dolazi;
A ne može Gojkovica mlada,
Jera ima čedo u kolevci
Vrlo mlado od meseca dana.
Prođe vreme gosposkoga ručka,
Najzad usta njina stara majka,
Te poziva mlade izmećarke,
Da odnese ručak na Bojanu;
Al' govori Gojkovica mlada:
"Sedi", veli, "naša stara majko,
"Te ti njijaj čedo u kolevci,
"Da ja nosim gospodskoga ručka;
"Od Boga je velika greota,
"A od ljudi zazor i sramota,
"Kod tri snae da ti nosiš ručak."
Onda osta njina stara majka,
Te da njija čedo u kolevci,
A ustaje Gojkovica mlada
I poziva mlade izmećarke,
Te odnese gosposkoga ručka;
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
On potrča, te susrete ljubu,
Pa je desnom rukom zagrlio,
Celiva je u bijelo lice,
Pa on roni suze od očiju,
Jošte ljubi tako govorio:
"Ljuba moja, velika žalosti!
"Da l' ne vidiš, gde si poginula?
"Na koga si naručila Jova?
"Ko će tebe Jova okupati?
Ko li će ga dojkom odojiti?"
Jošte ćaše Gojko govoriti,
Al' ne dade Vukašine kralju,
No je uze za desnicu ruku,
Pa podviknu Rada neimara -

20) Kažu, da i sad iz onijeh prozora, gdje su sise bile izmoljene, teče nekaka mokrina, koja se niza zid hvata, kao kreč, i žene, koje nemaju mlijeka, ili ih sise bole, nose ono, te piju u vodi. - U narodu se našemu i sad pripovijeda, da se nikakva velika građevina ne može načiniti, dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; za to se takovijeh mjesta klone svi, kojima je moguće, jer kažu, da se i sjen čeljadetu može uzidati, pa ono poslije umre.

Dušan hoće sestru da uzme.

Bože mili, čuda velikoga!
Ev' ostade dvoje siročadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi naše ne harčimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O ču li me, moj brate Stefane!
"Pređe bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Povedeš ih u Šaru planinu,
"Da ti nađu do trista izvora,
"Na jednu ih žicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napraviš do tri čaše zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Šaru planinu,
Te nađoše do trista izvora,
Na jednu ih žicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri čaše zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to viđe sirota Roksandra,
Ovako je riječ besjedila:
"Čuješ li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistaš je teškijem olovom,
"A pokriješ tučem zelenijem,
"Pa napraviš do trista stolova,
"Pa dovedeš trista kaluđera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I četiri Srpska patrijara,
"I dovedeš đakona Jovana
"I njegovo đece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napraviše crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistaše j' teškijem olovom,
A pokriše tučem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
I dovede đakona Jovana
I njegove đece trista lude:
Pa prokleto prosipaše mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaluđeri mita privatiše,
I privati dvanaest vladika
I četiri Srpske patrijare,
No ne hoće đakone Jovane
I njegove đece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaluđera,
Izidoše pred bijelu crkvu,
Ev' nađoše Roksandru đevojku,
Ovako joj riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u čas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Bož'ji prokletnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu,
"A oganj ve izgorio živi!
"Pa ve voda mutna ćerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Bož'ji bezdušnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu!
"A oganj ve izgorio živi!
"I voda" vas ćerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaluđere;
Kad eto ti đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Božja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to začu Srpski car Stefane,
A on skoči na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi ćeliju,
Od lijepa luča pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
U ćeliju te ih zatvorio,
Pa uždio sa četiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na ćeliju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braćo, mladi mučenici.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
A on opet napravi ćeliju,
Pa dovati trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
U ćeliju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bješe osvanulo,
A otide Stefan na ćeliju,
Al' ćelija bješe izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti ćerdosala.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se činilo,
A sada se tek pripovijeda.

Udaja sestre Dušanove.

Pije vino Srpski car Stefane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Do njega su starci patrijari:
Četiri su stara patrijara,
I do njih je do devet vladika,
I dvanaest učtugli vezira,
I po redu Srpski gospodari;
Vino služi provizur Mijajlo,
A svijetli sestra Kandosija
Sa njedara dragijem kamenjem.
Kad se care napojio vina,
Tade care riječ govorio:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Što ja hoću riječ besjediti:
"Mogu l' biti voljan na besjedi,
"Da ja uzmem sestru Kandosiju,
"Da je uzmem za ljubu vijernu,
"Da se carsko ne razlazi lice,
"Da se carsko ne rastura blago?"
Sva gospoda ustade na noge,
Pa se caru časno pokloniše,
Pokloniše, ne odgovoriše.
Kad to začu mlada Kandosija,
Svoje lice zaklonila bila
Baš za slugu provizur-Mijajla,
No to viđe Srpski car Stevane,
Te govori Srpski car Stevane:
"Kurvo jedna, provizur-Mijajlo!
"Ti li nasta taj junak na zemlji,
"Da zakloniš čisto carsko lice,
"Carsko lice za tvoje skutove?
"Vjera moja i tako mi Boga!
"Kad u jutru bijel dan osvane,
"Pogubiću provizur-Mijajla,
"A uzeću sestru Kandosiju,
"Uzeću je za vijernu ljubu'."
Kad to začu sestra Kandosija,
Žao njojzi provizur-Mijajla;
Zlatan ibrik iz ruku mu uze,
Sama poče caru služit' vino.
Dok se care vinom napojio,
Sluge njega iz stola digoše,
Uzeše ga za oba pazuha,
Odniješe njega u ložnicu,
Prostriješe tri meka dušeka,
U dušeke cara položiše;
Kad u jutru p'jevci zapjevali
I pred crkvom zvona udarila,
Ustadoše mnogi sveštenici
Na jutrenju u bijelu crkvu,
U bijelu crkvu, svetu Petku;
Kad na službu zvona udariše,
Tade sluge cara podigoše,
Digoše ga iz meka dušeka,
Drže njega za oba pazuha,
Odniješe g' u bijelu crkvu,
Posadiše u stola srebrna;
Dok u crkvi službu savršiše,
Izljegoše iz bijele crkve,
Cara drže mloge vjerne sluge,
Drže njega za oba pazuha,
Vode njega dvoru bijelome,
Posadiše g' u stola srebrna,
I tu dođe sva Srpska gospoda,
Tu sjedoše da piju rakiju,
Šećer iju, a rakiju piju;
Al' govori Srpski car Stevane:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Ja sam sinoć vrlo pijan bio,
"Da što loše besjedio nisam?"
Sva ustade po redu gospoda,
Časno caru divan učiniše,
Učiniše, ne odgovoriše;
Progovara provizur Mijajlo:
"Budi care voljan na besjedi!
"Jesi sinoć riječ govorio,
"Da pogubiš provizur-Mijajla,
"A da uzmeš sestru Kandosiju,
"Da je uzmeš za ljubu vijernu."
Tade care riječ progovara:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Vino piti, a ne opiti se,
"Nit' je bilo, niti može biti;
"Ču li, slugo, provizur-Mijajlo!
"Na čast tebe tvoja rusa glava,
"I na čast ti sestra Kandosija
"Ti je uzmi za ljubu vijernu."

Ženidba Dušanova.

Kad se ženi Srpski car Stjepane,
Na daleko zaprosi đevojku,
U Leđanu gradu Latinskome,
U Latinskog kralja Mijaila,
Po imenu Roksandu đevojku;
Car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
Pak doziva Todora vezira:
"Slugo moja, Todore vezire!
"Da mi ideš bijelu Leđanu
"Mome tastu, kralju Mijailu,
"Da mi s njime svadbu ugovoriš,
"Kada ćemo poći po đevojku,
"Koliko li povesti svatova;
"Da mi vidiš Roksandu đevojku,
"Može l' biti za cara carica,
"Može l' biti svoj zemlji gospođa;
"Da je vidiš, i da prstenuješ."
Veli njemu Todore vezire:
"Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
Lijepo ga kralju dočekao;
Vino piše neđeljicu dana;
Tada reče Todore vezire:
"Prijatelju, Mijailo kralju!
"Nije mene care opravio,
"Da ja pijem po Leđanu vino,
"Već da s tobom svadbu ugovorim,
"Kad će care doći po đevojku
"U koje li doba od godine,
"Koliko l' će povesti svatova;
"I da vidim Roksandu đevojku,
"Da je vidim, i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
"Prijatelju, Todore vezire!
"Što me care za svatove pita,
"Neka kupi, koliko mu drago;
"Po đevojku, kada njemu drago;
Nego ćeš mi cara pozdraviti,
"Nek ne vodi svoja dva sestrića,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Vukašina i s njim Petrašina;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije;
Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U našemu bijelu Leđanu.
"A đevojku sada ćeš viđeti,
"I prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
Ne donose voštane svijeće,
Već po mraku izvode đevojku;
Kad to viđe Todore vezire,
On izvadi od zlata prstenje
Sa biserom i dragim kamenjem,
Razasja se soba od kamenja,
Taka mu se učini đevojka,
Da je ljepša od bijele vile;
Prstenova Roksandu đevojku
I dade joj hiljadu dukata,
I đevojku braća odvedoše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Opremi se Todore vezire,
Pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
Pita njega Srpski car Stjepane.
"Slugo moja, Todore vezire!
"Viđe li mi Roksandu đevojku?
"Viđe li je, i prstenova li?
"Što govori kralju Mijailo?"
Todor njemu sve po redu kaže:
Viđeh, care, i prstenovah je;
"Da kakva je Roksanda đevojka!
"Onakove u Srbina nema.
"Dobro zbori kralju Mijailo:
"Po đevojku, kada tebe drago,
"Svata kupi, koliko ti drago,
"Samo te je kralju pozdravio,
"Da ne vodiš dva sestrića tvoja,
"Dva sestrića, dva Voinovića;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U Leđanu gradu Latinskome."
Kad to začu Srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga!
"Dotle li se zulum oglasio
"Od sestrića od Voinovića!
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Dokle mene to veselje prođe,
"Obojicu hoću objesiti
"O vratima grada Vučitrna,
"Po svijetu da me ne sramote."
Stade care kupiti svatove,
Skupi svata dvanaest hiljada,
Pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
"Otkud ideš, mlađano Bugarče?"
Miloš im se iz daleka kaže,
K'o što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
"Dobro doš'o, mlađano Bugarče!
"Nek je jedan više u družini."
Kad su bili putem putujući:
Zlu nauku Miloš naučio
Kod ovaca u Šari planini,
Pospavati svagda oko podne;
On zadrema na konju kulašu;
Kako dizgen oslabi kulašu,
Diže glavu, ode kroz svatove,
Obaljuje konje i junake,
Dokle dođe konji ma carevijem,
Kako dođe, s njima u red stade
Lale šćahu biti Bugarina,
Al' ne dade Srpski car Stjepane:
"Ne udrite mlađano Bugarče,
"Bugarče se spavat' naučilo
"Po planini ovce čuvajući;
"Ne udrite, već ga probudite."
Bude njega lale i vojvode:
"Ustan' more, mlađano Bugarče!
"Bog ti staru ne ubio majku,
"Koja te je takoga rodila
"I u svate caru opremila!"
Kad se prenu Miloš Voinović,
Te sagleda caru oči čarne,
Kulaš ide s konjma carevijem,
On pokupi dizgene kulašu,
Pa išćera njega iz svatova,
Udara ga oštrom bakračlijom,
Po tri koplja u prijeko skače,
Po četiri nebu u visine,
U napredak ni broja se ne zna;
Iz usta mu živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
Te gledaju konja u Bugara;
Konja glede, a sami se čude:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Dobra konja, a loša junaka!
"Još takoga ni viđeli nismo,
"Jedan bješe u zeta careva
"I sada je, u Voinovića."
Gledale ga još tri šićardžije:
Jedno jeste Đakovica Vuče,
A drugo je Nestopoljče Janko,
A treće je momče Prijepoljče;
Gledali ga, pak su govorili:
"Dobra konja mladog Bugarina!
"Baš ga ovđe u svatov'ma nema;
"Ta nema ga ni u cara našeg;
"Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili."
Kad su bili do Klisure blizu,
Izostaše do tri šićardžije,
Pa govore Miloš-čobaninu:
"Čuješ more, mlađano Bugarče!
"Hoćeš dati konja na razmjenu?
"Daćemo ti konja još boljega,
"I još prida stotinu dukata,
"I suviše ralo i volove,
"Pak ti ori, te se ljebom rani."
Veli njima Miloš Voinović:
"Prođ'te me se, do tri šićardžije!
"Boljeg konja od ovog ne tražim,
"Ni ovoga umirit' ne mogu;
"Što će mene stotina dukata?
"Na kantar ih mjeriti ne znadem,
"A brojem ih brojiti ne umjem;
"Što će mene ralo i volovi?
"Mene nije ni otac orao,
"Pak je mene ljebom odranio."
Tad' govore do tri šićardžije:
"Čuješ more, mlađano Bugarče,
"Ako ne daš konja na razmjenu,
"Mi ćemo ga na silu oteti."
Al' govori Miloš Voinović:
"Sila otme zemlju i gradove,
"Kamo l' mene konja otet' ne će!
"Volim dati konja na razmjenu,
"Jer ne mogu pješke putovati."
Pa ustavi svojega kulaša,
Pruži ruku ispod međedine,
Oni misle, bakračliju skida,
Al' on skida zlatna šestoperca,
Te udara Đakovicu Vuka,
Koliko ga lako udario,
Tri puta se Vuče premetnuo;
Veli njemu Miloš Voinović:
"Toliki ti rodili grozdovi
"U pitomoj tvojoj Đakovici!"
Pobježe mu Nestopoljče Janko,
Stiže njega Miloš na kulašu,
Udari ga među pleći žive,
Četiri se puta premetnuo:
"Drž' se dobro, Nestopoljče Janko!
"Tolike ti jabuke rodile
"U pitomu Nestopolju tvome!"
Bježi jadno momče Prijepoljče,
Dostiže ga Miloš na kulašu,
Te i njega kucnu šestopercem,
Sedam se je puta premetnulo:
"Drž' se dobro, momče Prijepoljče!
"Pa kad dođeš Prijepolju tvome,
"Povali se među đevojkama,
"Đe s' oteo konja od Bugara."
Pa okrenu konja za svatovi.
Kad dođoše bijelu Leđanu,
Razapeše po polju šatore.
Zob iziđe konjma carevijem,
Nema ništa konju Miloševu.
Kad to viđe Miloš Voinović,
Uze torbu na lijevu ruku
Od zobnice jedne te do druge,
Dok je svoju punu napunio.
Pa on ode tražit' mehandžiju:
"Mehandžija! daj da pijem vina."
Mehandžija njemu odgovara;
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Da s' donio Bugarsku kopanju,
"Ako bih ti i usuo vina;
"Za te nisu čaše pozlaćene."
Pogleda ga Miloš poprijeko,
Udari ga rukom uz obraze,
Koliko ga lako udario,
Tri mu zuba u grlo sasuo;
Moli mu se mladi mehandžija:
"Ne udri me više, Bugarine!
"Biće tebe vina izobila,
"Ako caru ne će ni dostati."
Miloš više ne šće ni iskati,
Već sam uze, pak se napi vina.
Dok se Miloš malo ponačini,
U tom svanu i ogranu sunce.
Al' povika sa grada Latinče:
"Oj čuješ li, Srpski car-Stjepane!
"Eto dolje pod gradom Leđanom
"Iziš'o je kraljev zatočniče,
"Zove tebe na mejdan junački,
"Valja ići mejdan dijeliti,
"Ili ne ćeš odavde izići,
"Ni izvesti svata ni jednoga,
"A kamo li Roksandu đevojku!"
Kad to začu Srpski car Stjepane,
On telala pusti u svatove,
Telal viče i tamo i amo:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da za cara na mejdan iziđe?
"Čestita bi njega učinio."
Al' se nitko naći ne mogaše;
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Sad da su mi dva sestrića moja,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Sad bi oni na mejdan izišli."
Istom care u besjedi bješe,
Miloš ide, a kulaša vodi
Do pred šator Srpskog car:Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine,
"Da je idem na mejdan u polje?"
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Jest slobodno, mlađano Bugarče!
"Jest slobodno, al' nije prilike;
"Ako zgubiš mlada zatočnika,
"Čestita ću tebe učiniti."
Uzja Miloš pomamna kulaša,
Pa okrenu od b'jela šatora
Zametnuvši koplje naopako.
Govori mu Srpski car Stjepane:
"Ne nos', sinko, koplje naopako,
"Već okreni koplje u napredak;
"Jer će ti se smijati Latini."
Veli njemu Miloš Voinović:
"Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga;
"Ako mene do nevolje bude,
"Ja ću lasno koplje okrenuti;
"Ako li mi ne bude nevolje,
"Doneti ga mogu i ovako."
Pa otide niz polje Leđansko;
Gledale ga Latinske đevojke,
Gledale ga, pak su govorile:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Kakva je to careva zamjena?!
"Ta na njemu ni haljina nema.
"Veseli se, kraljev zatočniče!
"Nemaš na što sablje izvaditi,
"Nit' je imaš o što krvaviti."
U to doba dođe do šatora,
Đe zatočnik sjedi pod šatorom,
Za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Da junački mejdan dijelimo"
Al' govori bijelo Latinče:
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Nemam o što sablje poganiti,
"Kad na tebe ni haljina nema."
Ražljuti se Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Na tebe su pobolje haljine,
"S tebe ću ih na sebe obući."
Tad' Latinče na noge poskoči,
Pak posjede pomamna dorata,
Odmah ode poljem razigravat',
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
Na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
Na njega je koplje dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče;
"Čekaj malo, crni Bugarine!
"Loše su mi koplje podmetnuli,
"Dok otidem, da koplje prom'jenim."
Pak pobježe preko polja ravna.
Al' povika Miloš Voinović:
"Stani malo, bijelo Latinče!
"Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Pak poćera po polju Latinče,
Doćera ga do Leđanskih vrata,
Al' Leđanska vrata zatvorena;
Pusti koplje Miloš Voinović,
Te prikova bijelo Latinče,
Prikova ga za Leđanska vrata,
Pak mu rusu odsiječe glavu,
Kulašu je baci u zobnicu;
Pa uvati njegova dorata,
Odvede ga caru čestitome:
"Eto, care, zatočnika glave."
Car mu dade blago nebrojeno:
"Idi, sinko, te se napij vina;
"Čestita ću tebe učiniti."
Tek što Miloš sjede piti vina,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod Leđanom gradom
"Na livadi tri konja viteza,
"Pod sedlima i pod ratovima,
"I na njima tri plamena mača,
"Vrhovi im nebu okrenuti;
"Da preskočiš tri konja viteza:
"Ako li ih preskočiti ne ćeš,
"Ne ćeš izić', ni izvest' đevojke."
Opet viknu telal po svatov'ma:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da preskoči tri konja viteza
"I na njima tri plamena mača?"
Taj se junak naći ne mogaše;
Al' eto ti mlada Bugarina
Pred šatora Srpskog car-Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskočim tri konja viteza?"-
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Nego skini Bugar-kabanicu,
"Bog ubio onoga terziju,
"Koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Miloš Voinović:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica ne će ništa smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Onđe nije ni ovce ni runa."
Pa on ode u polje Leđansko;
Kada dođe do dobrijih konja,
On provodi svojega kulaša,
Pa kulašu svome progovara:
"Čekaj mene u sedlo, kulašu."
A on prođe s one druge strane,
Zaigra se preko polja ravna,
I preskoči tri konja viteza
I na njima tri plamena mača,
Ustavi se na svojem kulašu;
Pa on uze tri konja viteza,
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Hajde sada, care Srbljanine!
"Pod najvišu kulu u Leđanu,
"Na kuli je koplje udareno,
"Na koplju je od zlata jabuka;
"Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
Miloš više ne šće ni čekati,
Već on pita cara čestitoga:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Jest slobodno, moj rođeni sinko!"
Ode Miloš pod bijelu kulu,
Zape strjelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli kroz prsten jabuku,
Pak je uze u bijele ruke,
Odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod bijelom kulom
"Izišla su dva kraljeva sina,
"Izveli su tri l'jepe đevojke,
"Tri đevojke, sve tri jednolike,
"I na njima ruho jednoliko;
"Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Ako li se koje druge mašiš,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave,
"A kamo li izvesti đevojke!"
Kad je care r'ječi razumijo,
On doziva Todora vezira;
"Idi, slugo, te poznaj đevojku."
Todor mu se pravo kunijaše:
"Nijesam je, care, ni viđeo,
"Jer su mi je po mraku izveli,
"Kada sam je ja prstenovao."
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Nadmudrismo i nadjunačismo,
"Pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to začu Miloš Voinović,
On otide caru čestitome:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da ja poznam Roksandu đevojku?":
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Al' je jadno u te pouzdanje;
"Kako ćeš ti poznati đevojku,
"Kad je nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Voinović:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Šari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za noć bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu ću po braći poznati."
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Idi, idi, moje drago d'jete!
"Ako Bog da, te poznaš Roksandu
"Daću tebe zemlju Skenderiju
"U državu za života tvoga."
Ode Miloš niz polje široko,
Kada dođe, đe stoje đevojke,
Zbaci s glave Bugarsku šubaru,
Skide s leđa Bugar-kabanicu
(Zasija se skerlet i kadifa,
Zasjaše se toke na prsima
I zlaćene kovče na nogama:
Sinu Miloš u polju zelenu,
Kao jarko iza gore sunce),
Pak je prostre po zelenoj travi,
Prosu po njoj burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
Tad' izvadi mača zelenoga,
Pa govori trima đevojkama:
"Koja je tu Roksanda đevojka?
"Nek savije skute i rukave,
Neka kupi burme i prstenje,
"Sitan biser i drago kamenje;
"Ako li se koja druga maši,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Osjeć' ću joj ruke do lakata."
Kad to čuše tri l'jepe đevojke,
Obje krajnje srednju pogledaše,
A Roksanda u zelenu travu;
Savi skute i svil'ne rukave,
Pak pokupi burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
A đevojke dvije pobjegoše,
Ali Miloš uteć' im ne dade,
Veće obje uvati za ruke,
Sve tri vodi pred cara Stjepana,
Caru dade Roksandu đevojku,
I dade mu jednu uz Roksandu.
A treću je sebe ustavio.
Car Miloša među oči ljubi,
Al' još ne zna, tko je i otkud je.
Povikaše kićeni čauši:
"Spremajte se, kićeni svatovi!
"Vrijeme je dvoru putovati."
Spremiše se kita i svatovi,
Povedoše Roksandu đevojku.
Kad su bili malo iza grada,
Al' govori Miloš Voinović:
"Gospodine, Srpski car-Stjepane!
"Ovđe ima u Leđanu gradu,
"Ima jedan Balačko vojvoda,
"Ja ga znadem, i on me poznaje;
"Kralj ga rani sedam godin' dana,
"Da rašćera kićene svatove
"I da otme Roksandu đevojku;
"Sad će njega za nama poslati.
"Na Balačku jesu do tri glave:
"Iz jedne mu modar plamen bije,
"A iz druge ladan vjetar duva;
"Kad dva vjetra iz glava iziđu,
"Balačka je lasno pogubiti;
"Već vi id'te, vodite đevojku,
"Ja ću ovđe čekati Balačka,
"Ne bi li ga kako ustavio."
Otidoše kićeni svatovi,
Odvedoše lijepu đevojku,
Osta Miloš u gori zelenoj
I sa njime tri stotine druga.
Kad odoše svati iz Leđana,
Kralj doziva Balačka vojvodu;
"O Balačko, moja vjerna slugo!
"Možeš li se u se pouzdati,
"Da rašćeraš careve svatove
"I da otmeš Roksandu đevojku?"
Pita njega Balačko vojvoda:
"Gospodine, od Leđana kralju!
"Kakav bješe junak u svatov'ma,
"Što najveće otvori junaštvo?"
Veli njemu Leđanska kraljica:
"Slugo naša, Balačko vojvoda!
"Tu ne ima ni jednog junaka,
"Osim jednog crna Bugarina,
"I to mlado još golobradasto."
Al" govori Balačko vojvoda:
"Nije ono crni Bugarine,
"Već je ono Miloš Voinović,
"Ni car Stjepan njega ne poznaje,
"Al' ja njega odavna poznajem."
Veli njemu Leđanska kraljica.
"Idi slugo, Balačko vojvoda!
"Te mi otmi curu od Srbalja,
"A ja ću je tebe pokloniti."
Tad' Balačko spremi bedeviju,
Pa otrča drumom za svatovi
Sa šest stotin' Latinskih katana.
Kad su bili u gori zelenoj,
Kulaš stoji na drumu široku,
A za njime Miloš Voinović;
Viknu njega Balačko vojvoda:
"O Milošu! zar se mene nadaš?"
Pa on pusti jedan plamen modar,
Opali mu crnu međedinu;
A kad viđe, da mu ne naudi,
Onda pusti vjetra studenoga.
Tri puta se kulaš premetnuo,
Al' Milošu ništa ne dosadi;
Viknu Miloš iz grla bijela:
"Eto tebe, od šta se ne nadaš."
Pa on pusti zlatna šestoperca,
Koliko ga lako udario,
Iz bojna ga sedla izbacio,
Pak poteže koplje ubojito,
Pribode ga u zelenu travu,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Kulašu ih baci u zobnicu.
Tad' učini juriš u katane
Sa svojijeh tri stotine druga:
Odsjekoše tri stotine glava,
Pa odoše drumom za svatovi.
Kad stigoše cara i svatove,
Pred njeg' baci Balačkovu glavu,
Car mu dade hiljadu dukata.
Pa odoše bijelu Prizrenu:
Kad su bili kroz polje Kosovo,
Miloš hoće gradu Vučitrnu,
Pa govori Srpskom car-Stjepanu:
"Zbogom ostaj, moj mili ujače!
"Moj ujače, Srpski car-Stjepane!"
Tada se je care osjetio,
Da je ono Miloš Voinović,
Pa govori svojemu nećaku:
"Ta ti li si, dijete Milošu!
"Ta ti li si, moj mili nećače!
"Blago majci, koja te rodila,
"I ujaku, koji te imade!
"Za što mi se od prije ne kažeš?
"Nego sam te putem namučio
"I konakom, i gladi i žeđu."
Teško svuda svome bez svojega!

Nahod Momir.

Podiže se Srpski dar Stepane
Iz Prizrena mesta ubavoga,
Podiže se itar lov loviti
Do Veleza i vode Vardara;
S' sobom vodi osam vezirova
I Todora devetog vezira.
Lov lovio za petnaest dana,
Tako mu se sreća udesila,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena ni košute mudre,
Ni od kaka sitnoga zverinja,
A kade se na trag povratio,
Nađe čedo u gori zelenoj
U vinovo lišće zavijeno,
A vinovom lozom povijeno,
A po licu listom pokriveno,
Da mu lice ne gori od sunca
Tom se čudi care gospodine,
Otkud čedo u gori zelenoj:
Il' je čedo dosadilo majci,
Te je njega ostavila majka;
Il' je kuma kumče iznjela,
Da car krsti i da ga dariva;
Il' su vile čedo podmetnule.
Staja care letnji dan do podne,
Ne bi l' gdi ko čedu izišao,
Al' ni koga čuti ni videti;
Car doziva Todora vezira:
"O Todore, moj mudri vezire!
"Odsednide od konja viteza,
"Te pogledaj ono čedo mlado;
"Ako čedo bude muška glava,
"Daj ga mene na konja viteza."
Todor vezir od konja odsede,
Te pogleda ono čedo mlado,
Tako caru dade Bog jedini,
Bog jedini i sreća careva,
Te je čedo bilo muška glava;
Caru g' Todor na konja dodaje,
Car je lepo čedo privatio
U skut desni kolaste azdije,
Tri put ga je licem celivao,
Pa ga zavi u maramu svil'nu,
I metnu ga sebe u nedarca:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Bog mi dade sina iznenada,
"Mojoj Grozdi braca rođenoga,
"Moja Grozda vrlo brata željna,
"Bog joj dade brata iznenada."
Pa otide dvoru gospodskome.
Ta u prvo vreme jeste bilo,
Kad gospodar otkud dvoru dođe,
Ne izlazi sluga ni sluškinja,
Gospodaru konja da privati,
Već gospođa, koja je u dvoru;
Išetala carica Roksanda,
Pod carem je konja privatila:
"Car čestiti, dobro si došao!
"Jesi l' lepa lova ulovio?"
Car carici muško čedo dade,
A carica čedo privatila
U svilenu ubavu kecelju;
Carica se čedu obradova:
"Blago mene do Boga višnjega!
"Lepšega ti lova i ne tražim."
Odnese ga u gospodske dvore,
Prometnu ga kroz nedra svilena,
Da bi se dete od srca nazvalo^[21],
Okupa ga i nanegova ga;
Odneše ga Aranđela crkvi,
Okumiše Todora vezira,
Krsti Todor čedo mušku glavu,
Od milja mu lepo ime dade,
Lepo ime: Naode Momire.
Rani čedo carica gospođa,
Rani čedo i neguje lepo,
Kako svaka majka čedo svoje;
Raste dete Naode Momire:
Što deteta u veče omrkne,
Još toliko u jutru osvane,
Odrastao od petnaest ljeta,
Kao drugo od triest godina;
Sta se dobra konja privatati,
Dobra konja i svetla oružja.
Kudgod ide care gospodine,
Pored sebe vodi i Momira,
Pored sebe, kano kitu cveća;
Što on rekne, i car ne prekrati.
Mani biše devet vezirova.
Kad je bilo na cvetonosije
Zbor zborilo osam vezirova:
"Da falimo cara nebeskoga!
"Mi dvorismo cara od malena,
"Od malena pake do golema,
"I sede nam brade do pojasa,
"Ne mogosmo dobra izdvorši,
"Kako dete Naode Momire,
"Jedno mlado jučeranje dete,
"Kako s' lepa dobra dodvorilo!
"Kako bismo dete omrazili
"I sa svetlim carem zavadili?"
A besedi Todore vezire
(Kum neverni, vera ga ubila!):
"Braćo moja, osam vezirova!
"Ako ćemo izgubiti dušu,
"Lasno ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti:
"Kade bude u oči vaskrsa,
"Ostojimo to sveto večernje,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Vi uzmite svaki po čauša,
"Te vodite dvoru na večeru,
"Ja ću kuma Naoda Momira,
"Odvešću ga dvoru na večeru,
"Iznosiću trogodišnje vino
"I rakiju od sedam godina;
"Opojiću Naoda Momira,
"Odneću ga u careve dvore
"Na čardake gdi Grozdana spava,
"Metnuću ga sestrici na ruke,
"A sestra je svaka milostiva
"I na svoga brata žalostiva,
"Ona će ga lepše prigrliti;
"A kad bude na vaskrsenije,
"I budemo na jutrenji svetoj,
"Bude vreme celivat' 'vanđelje,
"Car će gledat' i desno i levo,
"Da s Momirom celiva 'vanđelje,
"Kad Momira ne bude u crkvi,
"Ja ću s carem celivat' 'vanđelje;
"Kad jutrenju svetu savršimo,
"Iziđemo iz bijele crkve,
"Car će onda mene zapitati:
""O Todore, kamo mi Momire?
""Što mi nije deteta u crkvi?
""Kod tebe je na večeri bilo,
""Na njega si navalio vino,
""Od vina ga ljuto boli glava,
""Te ne može u crkvu da dođe." "
"Vas četiri dušom podnesite,
"A četiri krivo svedočite:
""Momir ljubi sestru Grozdijanku.""
"Tako ćemo omrazit' Momira,
"Sa čestitim carem rastaviti."
Kad je bilo u oči uskrsa,
Večernje su sveto ostajali
I izišli iz bijele crkve,
Svaki vezir uze po čauša,
Todor uze Naoda Momira,
Odvede ga dvoru na večeru,
Pred njeg' nosi tregodišnje vino
I rakiju od sedam godina,
A u vino meša svako bilje,
Ponajviše benđeluka teška,
A na tvrdi sanak namenjuje,
Neka spava Naode Momire,
Dok ne svane II sunce ne grane
I dok bude doba leturđiji.
Opi s' dete, ništ' o sebi ne zna,
Naslonja se glavom na Todora,
Na svojega krštenoga kuma;
Todor uze dete u naručje;
Odnese ga u dvore careve,
Na čardake gdi devojka spava,
I metnu ga Grozdani na ruku,
A sestra je svaka milostiva
I na svoga brata žalostiva,
Ona ga je lepše prigrlila.
Po tom malo vreme postajalo,
Petli peše, klepala ud'riše,
Sveštenici staše na jutrenje,
Sva gospoda podrani u crkvu
I pred njima Srpski car Stepane.
Jutrenju su svetu ostajali,
Dođe vreme celivat' 'vanđelje,
A car gledi i desno i levo,
Ne bi l' gdigod vidio Momira,
Da sa njime celiva 'vanđelje;
Onda priđe Todore vezire,
Te sa carem celiva 'vanđelje.
Kad jutrenju svetu savršili,
I izišli iz bijele crkve,
Pa pred crkvom seli u stolove,
Onda care poče besediti:
"O Todore! kamo mi Momire?
"Što mi nije deteta u crkvi?
"Kod tebe je bilo na večeri,
"Na njega si navalio vino,
"Od vina ga ljuto boli glava,
"Te ne može u crkvu da dođe?"
Onda poče Todor besediti;
"Car čestiti, sunce ogrejano!
"Ti Momira držiš i Grozdanu,
"Rođenoga brata i sestricu;
"Momir ljubi sestru Grozdijanku."
Tad' govori Srpski car Stepane:
Muč', Todore, mukom se zamuk'o!
"Nij' istina, što na dete kažeš,
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju
"Ja ne delim Momir' i Grozdanu!
"Rođeni su bratac i sestrica."
Povikaše osam vezirova:
Četvorica dušom podnesoše,
A četiri krivo svedočiše:
"Jeste, care, Bog i njina duša!
"Jeste, care, današnjeg nam dana!
"Jeste, care, umrlog nam časa!
"Momir ljubi sestru Grozdijanku,
"I sad spava s njome na čardaku!"
Rasrdi se Srpski car Stepane,
Od ljutine aljinu razdera,
Od žalosti grozne suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Ej Momire, lepa kito cveća!
"Teško mene, ja izgubi tebe!"
Pak namače dva dželata mlada:
"Brzo id'te, dva dželata mlada,
"Na čardake, gdi Grozdana spava,
"Uvatite Naoda Momira,
"Vodite ga, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini,
"Štono se je drvo osušilo
"Ima vreme tri godine dana,
"Niti lista niti cvetom cvati."
Otidoše dva dželata mlada,
Ali Momir na čardaku spava,
Kod njeg' sedi sestra Grozdijanka,
Nad njim maše granom bosiljkovom,
Svome bratu čini lepa lada,
Da joj bratac mamuran pospava.
Tu dođoše dva dželata mlada,
Namkoše mu gajtan oko vrata;
Kad to vide gospođa devojka,
Ona pisnu, kao zmija ljuta,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A Momir se trže iza sanka,
Oči metnu, pogleda nada se,
Te ugleda dva dželata mlada,
Pa i stade Bogom bratimiti:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Nemojte me odma obesiti,
"Vodite me caru roditelju,
"Da ja pitam roditelja moga,
"Za što mene oće da obesi,
"Šta li sam mu sagrešio ljuto;
"A sva moja braća i družina
"Raduje se svetom vaskrsenju,
"Mene baba oće da obesi
"Na znan danak na vaskrsenije!"
Dželati su, al' su milostivi,
Oni staše suze prosipati
Na Momira mlada gledajući;
Vode njega caru roditelju.
Kad Momira caru dovedoše,
Pisnu dete, kao zmija ljuta,
Pade caru preko svil'na krila,
Ljubi cara po nedri svileni:
"Svetli care a moj roditelju!
"Što sam tebe, babo, sagrešio,
"Te me danas oćeš da obesiš,
"Na znan danak na vaskrsenije?
"Sva se moja braća i družina
"Sad raduje svetom vaskrsenju,
"A ti mene oćeš da obesiš!
"A što sam ti sagrešio babo?"
A car ništa, veće suze proli:
"Ej Momire, ej žalosti moja!
"Teško mene, ja izgubi tebe;
"Mene kaže devet vezirova,
"Da ti ljubiš sestru Grozdijanku;
"Tako mi se ne delilo meso
"Za života od moji kostiju,
"Ja ne delim tebe i Grozdanu!
"Rođeni ste bratac i sestrica.
"Ej Momire, ej žalosti moja!"
A besedi Naode Momire:
"Ima, babo, čitav mesec dana,
"Kako nisam sestrice vidio
"Razma sinoć u zelenoj bašči,
"Kad je brala s devojkama cveće,
"S njome, babo, tridest devojaka,
"Sretosmo se na baščeni vrati,
"Ja njoj dado struk rumene ruže,
"Ona mene struk bela bosiljka,
"Te se, babo, menovasmo cvećem
"Za miloštu bratac i sestrica,
"Za miloštu, za sramotu nije."
Tede care njemu da veruje,
Al' povika devet vezirova:
"Čuješ Bože, vidiš li sabore!
"Car veruje detetu jednome,
"Ne veruje devet vezirima,
"Bijelije brada do pojasa!"
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače dva dželata mlada:
"Ajd', dželati, te ga obesite
"U gradini o suvoj davini."
Povedoše g' dva dželata mlada;
Al' se moli Naode Momire:
"Bogom braćo, dva dželata mlada!
"Vodite me carici materi,
"Da mi prosti i muku i ranu:
"Ranu njenu, što me je ranila;
"Muku njenu, što je promučila,
"Dok je mene ona odranila."
Dželati ga ne kteli slušati,
Već ga vode u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu,
Štono se je drvo osušilo
Ima veće tri godine dana,
Niti lista niti cvetom cvati;
Obesiše Naoda Momira.
To iz dvora niko ne vidio,
Već vidila sestra Grozdijanka,
Ispred dvora s visoka čardaka,
Pa utire suze od obraza,
Ona ide svojoj staroj majci;
"Odeni me, moja stara majko,
"Obuci me, štogod lepše možeš,
"Danas jeste svetlo vaskrsenje,
"Devojke me u kolo zazivlju."
To carica jedva dočekala,
Obuče je, štogod lepše može,
Baš kan' da je oće da udaje;
Ne će ići žalosna Grozdana,
Ne će ići mlada međ' devojke,
Već ukrala svilene gajtane,
Pa otide bracu u gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Kad je vid'la braca obešena,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta,
Pa s' i ona mlada obesila
O davini o drugojzi grani,
Za života jošte za svojega
Desnom rukom braca zagrlila.
Glas dopade carici Roksandi:
"Zlo si sela, gospođo carice!
"Oboje ti dece obešeno,
"Obešen ti Momir i Grozdana."
A zapišta carica Roksanda,
Ona ide caru čestitome,
Pade caru preko svil'na krila,
Pa ga ljubi po nedri svileni:
"Za što, care, ogrejano sunce
"Za št' obesi dvoje dece naše,
"Nama, care, našu omladinu,
"Omladinu i obradovanje?"
A car žali Naoda Momira,
Za Grozdanu ništa i ne znade,
Pa besedi gospođi carici:
"Nisam tebe decu izvešao,
"Obesilo devet vezirova,
"Obesilo Naoda Momira."
Al' govori carica gospođa:
"Čuješ li me, svetla kruno moja!
"Jal' izvešaj devet vezirova,
"Jali ću se i ja obesiti
"O davini o trećojzi grani
"A kod ono dvoje dece moje;
"Ja dušmana gledati ne mogu,
"Da mi ode dušmani po svetu."
Nema kuda Srpski car Stepane,
Već namače do devet dželata,
Te izveša devet vezirova
Proću crkve o jeli zelenoj.
Po tom malo vreme postajalo,
Pa se diže care i carica
A od njine velike žalosti,
Te odoše u novu gradinu,
U gradinu pod suvu davinu;
Što da vide? čuda neviđena!
Davina se suva pomladila
I zelenim ulistala listom
I bijelim ucvatila cvetom,
Oboje se dece psvetilo,
Posveti se Momir i Grozdana;
Pa odoše pod jelu zelenu,
Al' zelena usanula jela,
Pocrnilo devet vezirova,
A najviše Todore vezire,
Kum neverni, vera ga ubila'
Pod njima se zemlja provalila.
Car namače dva dželata mlada,
Otkida i jednog po jednoga,
Te i baca dole u bezdanu:
"Idi tamo sa zemlje nepravdo!"
Stade care prosipati blago,
Te sarani dvoje dece svoje.
Na Momiru zelen bor nikao,
Na Grozdani vinova lozica,
Savila se loza oko bora,
K o sestrina oko brata ruka.

21) Kao da ga je rodila. Pripovijeda se, da i sad tako čine oni, koji uzmu koga mjesto svoga djeteta

Ban Milutin i Duka Hercegovac.

Često knjige zemlju prehođahu,
Ni ko znade, kuda, ni otkud su.
Knjige idu od Prizrena grada,
Od Srpskoga silna car:Stevana,
Na Požegu banu Milutinu,
'Vako care banu govoraše:
"Slugo moja, bane Milutine!
"Opremi se u bijelu dvoru,
"Povedi mi trideset delija
"Od tvojega ravna Dragačeva,
"Hajde šnjima ka Prizrenu gradu,
"Jer hoćemo, bane, vojevati
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga;
"Tamo ćemo, bane, začamati,
"No se spremi za tri godinice."
Dođe knjiga u Požegu ravnu
Na koljeno banu Milutinu.
Kada bane knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
A gleda ga ljuba Ikonija,
Pa mu tiho mlada govorila:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Otkud knjiga, od koga li grada?
"Što l' je učiš, a suze proljevaš?"
Veli njojzi bane Milutine:
"Ču l' me dušo, ljubo Ikonija!
"Ova j' knjiga od Prizrena grada,
"Od našega silna car:Stevana;
"Car me zove na njegovu vojsku
"Na daleko u zemlju Bugarsku
"Na Mijajla kralja Bugarskoga,
"Kaže, ljubo, za tri godinice,
"Da će biti boja s Bugarima.
"No ču li me, ljubo Ikonija!
"Gledaj mene prebijele dvore,
"Nemoj moje dvore opustiti;
"Pazi mene dva nejaka sina,
"Udomi mi sestricu Jelicu
"U lijepu varoš Đakovicu;
"Kopaj mene devet vinograda
"U Banjici i u Atenici,
"U Loznici i u Pakovraću;
"A čuvaj mi devet vodenica
"Niz Bjelicu i niz Moravicu;
"Gledaj našu slavnu zadužbinu
"Pod Banicom crkvu Ježevicu;
"Čekaj mene za tri godinice,
"Dok se vratim iz zemlje Bugarske."
A kad bane ljubi naručio,
Opremi se na carevu vojsku,
On povede trideset delija,
Ode pravo uz vodu Moravu,
Dokle s' primi lomna Vlaha Starog,
A odatle u Sjenicu ravnu,
Od Sjenice u polje Kosovo,
Od Kosova uz Šaru planinu,
Dokle dođe u Prizrena grada.
Ali care vojsku podigao
I pošao niz vodu Bistricu,
Sustiže ga bane Milutine
Na onome Golešu planini;
Tu se bane s carem sastanuo
I za lako zdravlje upitao
I sretna mu puta čestitao.
A veli mu silan car-Stevane:
"Slugo moja, Milutine bane!
"Ako mene Bog i sreća dade,
"Te dobijem kralja Bugarina,
"Hoću tebe, slugo, pokloniti
"U državu zemlju Bosnu slavnu,
"Da banuješ i da gospoduješ,
"Milutine, za života tvoga."
Pa s' otale vojska okrenula,
Niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
Dočeka ih kralju Mijailo
Ukraj Laba ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
Bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Loša kralju sreća preskočila,
Te se kralje s carem susretnuo,
No ga dobro Stevo dočekao,
Na dobru ga konju poćerao,
Sustiže ga u po polja ravna,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Porobi mu silovitu vojsku,
A on sjede u zemlju Bugarsku,
I umiri zemlju Bugariju.
No za dugo care začamao,
Kažu, brate, za tri godinice,
Začamao u zemlji Bugarskoj,
I sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
Ona bana s vojske ne čekaše:
Batali mu prebijele dvore,
Opusti mu devet vinograda.
Rasprodade devet vodenica,
Poruši mu crkvu Ježevicu,
Ne udade sestricu Jelicu,
Ne pazi mu dva nejaka sina;
Nego piše list knjige bijele,
Te je šilje u Hercegovinu,
Na koljeno Duki Hercegovcu:
"Ču li mene, Duka Hercegovče!
"Ti pokupi kićene svatove,
"Šnjima hajde u Požegu ravnu
"A mojemu dvoru bijelome,
"Te me uzmi za vijernu ljubu,
"Jer sam mlada danas ostanula,
"Ta banica mlada, udovica,
"A bane je mene poginuo
"Vojujući u zemlji Bugarskoj;
"No se nemoj, Duka, zatrajati,
"Jer me prose mlogi prosioci."
Na brzo mu knjigu opravila.
A kad Duki sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže.
On ne kupi kićenijeh svata,
Već se spremi na bijeloj kuli,
Ud'ri na se dibu i kadivu,
Pa se skide niz bijelu kulu,
Ode pravo u donje podrume,
Te opremi debela kulaša,
Pa se njemu na ramena baci,
Ode pravo preko Bosne slavne
Dokle stiže Drini valovitoj,
Zdravo Drinu vodu prebrodio,
A maši se lomna Vlaha Starog
Dokle dođe do Užica grada,
Pa se spusti u Požegu ravnu
Ka banovu dvoru bijelome,
Pred dvorom mu odsjede kulaša,
A srete ga gospođa banica,
Ruke šire, u lica se ljube,
Uzeše se za bijele ruke,
Otidoše na tanke čardake,
Ugosti ga gospođa banica
Sa šećerli kavom i rakijom,
Pa doziva svoje vjerne sluge,
Ovako im mlada govorila:
"Čujete l' me, moje vjerne sluge!
"Pazite mi moga gospodara,
"Gospodara, Duku Hercegovca,
"Bolje nego starog Milutina."
Tako stade za petnaest dana,
Dok se spremi mlada banovica,
Pa pokupi sve banovo blago,
Odnese mu svijetlo oružje,
Odvede mu dva konja viteza,
Zarobi mu dva nejaka sina
I sa šnjima sestricu Jelicu,
Ode s Dukom u Hercegovinu.
Tako bilo, za dugo ne bilo,
Glas otide od usta do usta,
Dokle začu bane Milutine,
A on skoči na noge lagane,
Ode pravo caru čestitome,
Na jutru mu nazva dobro jutro,
A bolje mu care privatio:
"Dobro dođe bane Milutine!
"Što si, bane, tako uranio?
"A što li si, sine, neveseo?"
Poklanja se bane do zemljice,
Ljubi caru ruku i koljeno,
Pa mu ode smjerno govoriti:
"Gospodaru, silan car:Stevane!
"Evo ima četiri godine,
"Kako s tobom, care, vojujemo
"Po Bugarskoj po zemlji prokletoj,
"A moje sam dvore ostavio
"I banicu ljubu Ikoniju,
"Pa sad čujem, da se preudala,
"I b'jele mi dvore poharala
"Sa nekakim Dukom Hercegovcem,
"Dva mi mlada zarobili sina
"I Jelicu moju milu seju,
"Sve odveo u Hercegovinu,
"Moje b'jele dvore batalio;
"Ostalo mi devet vinograda
"Nerezani i neokopani,
"Ne melje mi devet vodenica,
"No ih kuja svijeh rasprodala,
"Porušila moju zadužbinu,
"Ta lijepu crkvu Ježevicu;
"No ti s' molim, mili gospodaru!
"Pusti mene do bijela dvora,
"Da obiđem prebijele dvore,
"Da povratim moje mlogo blago
"A i moja dva nejaka sina
"I sestricu Jelicu đevojku;
"Da s' osvetim Duki zulumćaru,
"Da mu vratim žalost za sramotu."
Kad je care bana saslušao,
Onda njemu 'vako govorio:
"Priustav' se, bane Milutine,
"Da ti dadem sićana vermana,
"Što sam tebe, bane, poklonio
"Zemlju Bosnu u tvoju državu."
Kad je bane cara saslušao,
Prikloni se do zelene trave,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Car mu dade sićana vermana,
Pa s' otale bane podigao,
Ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
Dokle dođe do Kruševca grada,
A otale uz vodu Moravu,
Dokle bane dođe pod Jelicu,
Pod Jelicu u selo Banjicu,
Te ogleda svoje vinograde;
Pa se vati ravna Dragačeva,
Stiže bane pitomoj Požezi
A svojemu dvoru bijelome;
Al mu b'jeli dvori potavnili,
Polupani srčali pendžeri,
Obaljeni visoki čardaci,
Oburvati duboki podrumi,
Porušena mermerli avlija,
Obaljena demirli kapija;
U dvoru mu nigđe nikog nema,
Osim bolan sluga Milovane;
Pita njega bane Milutine:
,O Boga ti, moja vjerna slugo!
"Ko pohara moje b'jele dvore?
"Ko l' odvede dva nejaka sina
"I Jelicu moju milu seju?
"Ko l' pokupi iz riznice blago?
,Ko l' odvede konje iz arova?
"Ko l' odnese svijetlo oružje
"I odvede ljubu Ikoniju?"
Veli njemu sluga Milovane:
"Gospodaru, Milutine bane!
"Sve ti, bane, ljuba poharala
"Sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
"Sve odnese u Hercegovinu,
"Da se slavi Duka zulumćaru
"Na sramotu tebe i tvojima."
A kad bane slugu saslušao,
On se maši rukom u džepove,
Dade njemu dvanaest dukata:
"Naj to tebe, slugo Milovane,
"Te se rani i oda zla brani,
"Dok se vratim iz Hercegovine."
Pa okrenu pomamna đogina,
Ode pravo preko Vlaha Starog
Doke stiže u Hercegovinu
B'jeloj kuli Duke Hercegovca;
Ali Duke doma ne bijaše,
No otiš'o ka Trojici crkvi
I odveo ljubu Ikoniju;
U dvoru mu nikog ne bijaše,
Do banova dva nejaka sina.
Goli, bosi stoje u avliji
I meću se kamena s ramena,
Pa govori mlađi starijemu
"Udri, brate, ako bolje možeš."
A stariji mlađem govorio:
"Kako ću ti, brate, odbaciti,
"Kad se nisam vinom pričestio
"Ni bijelim ljebom naranio,
"Od kako sam baba izgubio?"
Kad to čuo bane Milutine,
Ud'riše mu suze od očiju,
Ugna đoga u mermer-avliju,
Opazi ga dvoje đece ludo,
Pa pobježe u bijele dvore,
Te kazuju svojoj miloj tetki:
"Teto naša, Jelice đevojko!
"Neko dođe u mermer avliju,
"I on jaše đoga babovoga!"
A kad čula Jelica đevojka,
Te iziđe pred bijele dvore,
Odmah pozna svoga mila brata,
Pa mu pade mlada oko vrata,
Roni suze niz bijelo lice;
A tješi je bane Milutine:
"Nemoj, sestro, više tugovati!
"Ta dosta si mlada tugovala
"U rukama Duke zulumćara."
Te s' đevojka malo utješila,
Dovede mu dva nejaka sina,
Ode bane đecu milovati,
A Jelici tiho govoriti:
"Otvori mi prebijelu kulu."
Al' mu sestra tiho otgovara:
"Kučka jedna, a ne snaha moja,
"Od kule je ključe odnijela,
"I otišla s Dukom zulumćarom
"Ka Trojici prebijeloj crkvi."
Kad je bane sestru saslušao,
On podviknu trideset delija,
Te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu,
Te otvara popete sepete,
Nađe bane đečine haljine:
Od kadive zelene dolame,
I nađe im tanke preobuke,
On obuče dva nejaka sina
I Jelicu svoju milu seju,
Pa on obi Dukine podrume,
Napoji ih vinom crvenijem,
A narani ljebom bijelijem,
Pa ih posla u mermer-avliju,
Da s' igraju mladi po avliji,
A on sakri konje u podrume,
A delije na bijelu kulu;
Ode gledat' sa bijele kule,
Šta mu đeca po avliji rade,
I šta će im Duka učiniti,
Kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Al' eto ti Duke Hercegovca
Sa njegovom ljubom Ikonijom;
Kako viđe dva banova sina,
On potrže pletenu kandžiju,
Ode ćerat' đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
Viknu bane trideset delija,
Opkoliše Duku zulumćara,
Šćahu njega živa uvatiti;
No se ne da Duka uvatiti,
Trže sablju u desnicu ruku,
Dvije banu pogubio sluge.
Kad to viđe bane Milutine,
On udari Duku zulumćara
Sa svojijem pernim buzdovanom,
Udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
Koliko mu krvi žedan bješe,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu
To kad viđe ljuba Ikonija,
Stade bjegat' mlada niz avliju,
Ne dadoše dva banova sina,
Veće odmah kuju uvatiše,
U ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
Donesoše b'jelu krpu platna,
Zališe je lojem i katranom,
Pa uviše kuju Ikoniju
Savrh glave do zelene trave,
Pa on sjede piti rujno vino,
A njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
Ona s' moli banu Milutinu:
"Gospodaru, bane Milutine!
"Ne daj, bane, tvoje oči čarne,
"Dosta si ih puta poljubio."
Ali veli bane Milutine:
"Dok ljubio, dotle i branio,
"Sad nek brani Duka zulumćaru
Kad dogore do bijelih dojki,
Ona zove dva nejaka sina:
"Đeco moja, ako Boga znate!
"Vi ne dajte dvije b'jele dojke,
"Dosta su vas ml'jekom zadojile
"I ludijeh do sad odranile."
Ali veli dvoje đece ludo:
"Jesu, majko, al' je skupo stalo
"Ta dvoreći Duku zulumćara
"Goli, bosi za tri godinice."
Tako zgore kučka Ikonija
Savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
Te Dukinu poharao kulu,
Odnese mu blago i oružje,
I odvede konje i sokole,
Zapali mu prebijele dvore,
Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji Bugarskoj;
Namjesti se bane Milutine
U Maglaja bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna,
I od Bosne tridest kapetana,
Te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
U pitomu varoš Đakovicu
Za sokola Brđanina Pavla,
A oženi dva nejaka sina
S preko mora otud od Latina:
Steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Ne bi li nas i Bog veselio!

Ženidba kneza Lazara.

Vino pije silan car Stjepane
U Prizrenu gradu bijelome,
Vino služi vjeran sluga Lazo,
Pa sve caru čašu preslužuje,
A na cara krivo pogleduje^[22]
Care pita vjerna slugu Laza:
"Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što ti mene čašu preslužuješ?
"Što l' na mene krivo pogleduješ?
"Ali ti je konjic ološao?
"Ali ti je ruho ostarilo?
"Al" t' je malo golijemna blaga?
"Šta t' je malo u dvoru mojemu?"
Njemu veli vjeran sluga Lazo:
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
"Nije mene konjic ološao,
"Niti mi je ruho ostarilo,
"Nit' je malo golijemna blaga;
"Svega dosta u dvoru tvojemu;
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem.
"Koje sluge poslije dođoše,
"Sve se tebe sluge udvoriše,
"Sve si sluge, care, iženio,
"A ja ti se udvorit' ne mogoh,
"Mene, care, ne kće oženiti
"Za mladosti i ljepote moje."
Besjedi mu silan car Stjepane:
"Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo!
"Ja ne mogu tebe oženiti
"Svinjaricom ni govedaricom,
"Za te tražim gospođu đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"Koji će mi sjesti uz koljeno,
"Sa kojim ću ladno piti vino.
"Po ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Ja sam za te našao đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"U onoga stara Jug-Bogdana,
"Milu seju devet Jugovića,
"Baš Milicu milu mljezinicu:
"No se Jugu pomenut' ne smije,
"Nije lasno njemu pomenuti,
"Jer je Bogdan roda gospodskoga,
"Ne će dati za slugu đevojku;
"No ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Danas petak, a sjutra subota,
"Preko sjutra svijetla neđelja,
"Poći ćemo u lov u planinu,
"Pozvaćemo stara Jug-Bogdana,
"Šnjim će poći devet Jugovića,
"Ti ne idi u planinu, Lazo,
"No ostani kod bijela dvora,
"Te gotovi gospodsku večeru;
"Kad dođemo iz lova planine,^[23]
"Ja ću svraćat' Juga na večeru,
"A ti svraćaj devet Jugovića.
"Kad sjedemo za stolove zlatne,
"Ti navali šećer i rakiju,
"Pa donesi crveniku vino.
"Kad se ladna napijemo vina,
"O svačem će Juže besjediti,
"Kako koji dobar junak jeste,
"Iznijeće knjige staroslavne,
"Da kazuje pošljednje vrijeme;
"Ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo,
"A ti trči na tananu kulu,
"Te donesi onu čašu zlatnu,
"Štono sam je skoro kupovao
"U bijelu Varadinu gradu
"Od đevojke mlade kujundžinke,
"Za nju dao tovar i po blaga;
"Nasluži je crvenijem vinom,
"Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
"Tade će se Bogdan zamisliti,
"Čim će tebe, Lazo, darivati,
"Te ću njemu onda pomenuti
"Za Milicu ćercu mljezinicu."
Prođe petak i prođe subota;
Rano dođe svijetla neđelja,
Care pođe u lov u planinu,
I pozvaše stara Jug-Bogdana,
S Jugom pođe devet Jugovića,
Otidoše u lov u planinu.
Lov loviše po gori zelenoj,
Ni dobiše, ni šta izgubiše,
No se svome povratiše dvoru,
Preda njih je išetao Lazo;
Care svraća Juga na večeru,
Lazo svraća devet Jugovića.
Kad sjedoše za stolove zlatne:
Uvrh sovre silan car Stjepane,
A do njega stari Jug Bogdane,
A do Juga devet Jugovića,
Njima služi vjeran sluga Lazo;
On navali šećer i rakiju,
Pa donese crveniku vino.
Kad se ladna napojiše vina,
O svačemu staše besjediti,
Kako koji dobar junak jeste;
Jug izvadi knjige staroslavne,
Te kazuje pošljednje vrijeme:
"Vidite li, moja braćo krasna!
"Vidite li, kako knjiga kaže:
"Nastanuće pošljednje vrijeme,
"Nestanuće ovce i pšenice
"I u polju čele i cvijeta;
"Kum će kuma po sudu ćerati,
"A brat brata zvati po megdanu."
Kad to začu vjeran sluga Lazo,
On otrča na tananu kulu,
Te donese onu čašu zlatnu,
Nasluži je crvenijem vinom,
Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
Bogdan primi zlatnu kupu vina,
Kupu primi a piti je ne će,
Misli Bogdan, šta je i kako je,
Čime li će darivati Laza.
Jugu veli devet Jugovića:
"O naš babo, stari Jug-Bogdane!
"Što ne piješ zlatnu kupu vina,
"Štono ti je poklonio Lazo?"
Veli njima stari Jug Bogdane:
"Đeco moja, devet Jugovića!
"Ja ću lasno piti kupu vina,
"Nego mislim, moja đeco draga,
"Čime ću ja darivati Laza."
Jugu veli devet Jugovića:
"Lasno ćeš ga darivati, babo:
"U nas dosta konja i sokola,
"U nas dosta pera i kalpaka."
Tad' govori silan car Stjepane:
"Ima Lazo konja i sokola,
Lazo ima pera i kalpaka;
"Lazo toga ne će ni jednoga,
"Lazo hoće Milicu đevojku,
"Baš Milicu milu mljezinicu,
"Milu seju devet Jugovića."
Kad začuše devet Jugovića,
Poskočiše na noge lagane,
Potegoše mače kovrdine,
Da pogube cara u stolici.
Moli im se stari Jug Bogdane:
"Nete, sinci, ako Boga znate!
"Ako danas cara pogubite,
"Na vama će ostanuti kletva;
"Dok izvadim knjige staroslavne,
"Da ja gledam, sinci, u knjigama,
,Jel' Milica Lazu suđenica."
Knjige uči stari Jug Bogdane,
Knjige uči, grozne suze roni:
"Nete,^[24] sinci, ako Boga znate!
"Milica je Lazu suđenica,
"Na njemu će ostanuti carstvo,
"Sa njome će carovati Lazo
"U Kruševcu kod vode Morave."
Kad to začu silan car Stjepane,
On se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
I izvadi od zlata jabuku,
U jabuci tri kamena draga,
Obilježje Milici đevojci.

22) U govoru bi bilo priličnije (od. pogledati) kazati pogleda, nego pogleduje (od pogledati).

23) U govoru bi se kazalo: iz planine iz lova.

24) Nete mjesto nemojte.

Smrt Dušanova.
(komadi od pjesme).

Pobolje se Srpski car Stjepane
U Prizrenu mjestu pitomome,
Pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
Perom piše, kako muška strana,
Ona piše tri, četiri knjige,
Pošilje ih na četiri strane
Po svoj njinoj redom carevini,
Svu gospodu po redu poziva:
"Čujete li, sva naša gospodo!
"Teško bolan Srpski car Stjepane,
"Bolan jeste, umrijeti hoće;
"No hajdete u Prizrena grada,
"Ne bi l' cara u životu našli,
"Da čujete, šta će naručiti,
"I na kom' će carstvo ostaviti."
Kad se take knjige rasturiše,
Sva gospoda redom razumjela,
Hitro idu, kako koji može,
Svi odoše u Prizrena grada
Kod silnoga Srpskog car:Stjepana,
Zatekoše cara u životu;
Kod njega se sva gospoda sasta,
I tu dođe Vukašine kralje,
Diže cara sa svil'na dušeka,
Prisloni ga u naručje svil'no,
Pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje Srpski car Stjepane,
Pogleduje svu redom gospodu,
Pogleduje, pake progovara:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Amanet ti moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"I amanet moj nejak Urošu
"U kol'jevci od četrdest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
Al' govori Vukašine kralje:
"Mili kume, Srpski car-Stjepane!
"Nije za me tvoja carevina,
"Ja ne mogu, kume, carovati;
"Jer ja imam sina samovoljna,
"Sika moga, Kraljevića Marka,
"Kudgođ ide, nikoga ne pita,
"Đegođ sjedne, svuđe pije vino,
"A sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu Srpski car Stjepane:
"Mili kume, Vukašine kralje!
"Kad ja zaptih sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini,
"A ti ne mo'š, koga si rodio?
"No amanet moja carevina!
"I amanet svi moji gradovi!
"I amanet sve moje vojvode
"Po svoj mojoj redom carevini!
"Amanet ti nejaki Urošu
"U kol'jevci od četrest dana!
"Caruj, kume, za sedam godina,
"Osme podaj mojemu Urošu."
To govori Srpski car Stjepane,
To govori, a s dušom se bori;
To izusti, laku dušu pusti.
On carova šesnaest godina;
Koliko je zulum postavio,
Što nošaše raja sirotinja,
Što nošaše od svile haljine,
Tad' obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
Dovati se snage i pameti,
Pa doziva staru svoju majku:
"Mati moja, carice Roksanda!
"Daj mi, majko, komad ljeba babov.
Stara njemu majka govorila:
"Čuješ li me, moj mladi Urošu!
"Ima ljeba, no je u drugoga,
"Baš u kuma Vukašina kralja:
"Kade ti je babo počinuo,
"Na samrti carstvo naručio
"Baš na kuma Vukašina kralja,
"Da caruje za sedam godina,
"Osme tebe da predade carstvo;
"On caruje šesnaest godina."

Uroš i Mrnjavčevići.

Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže^[25] crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treće tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević:Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene je;"
Despot Uglješ: "Nije, neg' na mene;"
Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene;"
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže, na kome je carstvo;
On je sv'jetla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu, i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome
Kod dvorova protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop:Nedeljka:
"Brže hajde, protopop:Nedeljko,
"Brže hajde na Kosovo ravno,
"Da ti kažeš, na kome je carstvo;
"Ti si sv'jetlog cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"U tebe su knjige starostavne;
"Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh,
"Dok u crkvi zakon savršimo,
"Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon Božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu,
Tad' govori protopop Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša!
"Ja sam sv'jetla cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"Al' ga nisam pitao za carstvo,
"Već za grije, što je sagr'ješio;
"No idite u Prilipa grada
"Do dvorova Kraljevića Marka,
"A do Marka, do mojega đaka,
"Kod mene je knjigu naučio,
"Kod cara je Marko pisar bio,
"U njega su knjige starostavne,
"I on znade, na kome je carstvo;
"Vi zovite na Kosovo Marka,
"Hoće Marko pravo kazivati,
"Jer se Marko ne boji nikoga,
"Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore,
Udariše zvekirom na vrata,
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
"Tko udara zvekirom na vrata?
"Baš ka' da su babovi čauši."
Usta Marks, te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco draga!
"Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,
"I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Sve je zdravo, ali nije mirno:
"Gospoda se teško zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Tebe zovu na Kosovo ravno,
"Da im kažeš na kome je carstvo."
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
"Gospoda se jesu zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Mene zovu na polje Kosovo,
"Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine jedini u majke!
"Ne bila ti moja rana kleta,
"Nemoj, sine, govoriti krivo
"Ni po babu, ni po stričevima,
"Već po pravdi Boga istinoga;
"Nemoj, sine, izgubiti duše;
"Bolje ti je izgubiti glavu,
"Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
"Eto mene moga sina Marka,
"On će kazat, na mene je carstvo,
"Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad' Uglješa riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kad je Marko još nejačak bio,
"Ja sam Marka vrlo milovao,
"U svilena njedra uvijao,
"Kano krasnu od zlata jabuku;
"Kud sam gođe na konju hodio,
"Sve sam Marka sa sobom vodio;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
"A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša,
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene! eto moga kuma,
"Eto kuma, Kraljevića Marka,
"On će kazat' na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe;
Kad u jutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju,
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
"Malo l' ti je tvoje kraljevine?
"Malo l' ti je? Ostala ti pusta!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, despote Uglješa!
"Malo l' ti je despotstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s" o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, vojevoda Gojko!
"Malo l' ti je vojvodstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"Vidite li, Bog vas ne vidio!
"Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
"Od oca je ostanulo sinu,
"Đetetu je od koljena carstvo.
"Njemu carstvo care naručio
"Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka,
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga kralju,
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u crkvu, Kraljeviću Marko!
"Vidiš, đe ćeš danas poginuti,
"Poginuti od svog roditelja,
"A za pravdu Boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad' se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga!
"Đe pogubih svoga sina Marka."
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li? Vukašine kralje!
"Ti nijesi posjekao Marka,
"Već pos'ječe Božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
"Ti nemao groba ni poroda!
"I da bi ti duša ne ispala,
"Dok Turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
"Tvoje lice sv'jetlo na divanu!
"Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
"Nada te se ne našlo junaka!
"Ime ti se svuda spominjalo,
"Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.

25) Jedni pjevaju kod Gračanice

Zidanje Ravanice,

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva Srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospostvu i po starješinstvu,
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako daljom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
"Zazor mene u te pogledati,
"A kamo li s tobom govoriti,
"Bit' ne može, govoriti hoću:
"Što bijahu Nemanjići stari,
"Carovaše, pa i preminuše,
"Ne trpaše na gomile blago,
"No gradiše s njime zadužbine,
"Sagradiše mloge namastire:
"Sagradiše visoke Dečane,
"Baš Dečane više Đakovice;
"Paćaršiju više Peći ravne;
"U Drenici bijela Deviča,
"I Petrovu crkvu pod Pazarom;
"Malo više Đurđeve Stupove,
"Sopoćane navrh Raške ladne,
"I Trojicu u Hercegovini,
"Crkvu Janju u Starome Vlahu;
"I Pavlicu ispod Jadovnika,
"Studenicu ispod Brvenika;
"Crkvu Žiču više Karanovca;
"U Prizrenu crkvu svetu Petku;
"Gračanicu u Kosovu ravnom;
"Sve to jesu njine zadužbine;
"Ti ostade u stolu njinome
"I potrpa na gomile blago,
"A ne gradi nigđe zadužbine;
"Eto nama ne će pristat' blago
"Ni za zdravlje ni za našu dušu,
"A ni nama, ni kome našemu."
Tad' govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Šta govori gospođa Milica,
"Jer ne gradim nigđe zadužbine?
"Hoću gradit' crkvu Ravanicu
"U Resavi kraj vode Ravana;
"Imam blaga, koliko mi drago,
"Udariću temelj od olova,
"Pa ću crkvi sagraditi platna,
"Sagradiću od srebra bijela,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Podnizati drobnijem biserom,
"Popunjati dragijem kamenjem."
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
"I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi;
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi,
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
"Pa mi i ti štogođ progovori,
"Jera hoću zadužbinu gradit'."
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čelenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina,
Primi Miloš zlatnu kupu vina,
Ne pije je, počne besjediti:
"Vala kneže, na besjedi tvojoj!
"Što ti hoćeš zadužbinu gradit',
"Vreme nije, niti može biti;
"Uzmi, kneže, knjige carostavne,
"Te ti gledaj, što nam knjige kažu:
"Nastalo je pošljednje vrijeme,
"Hoće Turci carstvo preuzeti,
"Hoće Turci brzo carovati,
"Oboriće naše zadužbine,
"Oboriće naše namastire,
"Oboriće crkvu Ravanicu,
"Iskopaće temelj od olova,
"Slijevaće u tope đulove,
"Te će naše razbijat' gradove;
"I crkvi će rasturiti platna,
"Slijevaće na ate ratove;
"Hoće crkvi pokrov rasturiti,
"Kadunama kovati đerdane;
"Sa crkve će biser raznizati,
"Kadunama podnizat' đerdane;
"Povadiće to drago kamenje,
"Udarat' ga sabljom' u balčake
"I kadama u zlatno prstenje;
"Već me ču li, slavni knez-Lazare!
"Da kopamo mermera kamena,
"Da gradimo crkvu od kamena,
"I Turci će carstvo preuzeti
"I naše će zadužbine služit'
"Od vijeka do suda Božjega:
"Od kamena nikom ni kamena."
Kad to začu slavni knez Lazare,
Tad' Milošu bio govorio:
"Vala tebe, vojvoda Milošu!
"Vala tebe, na tvojoj besjedi,
"Istina je, kako što govoriš."

Opet zidanje Ravanice.

Sobet čini care u Kruševcu,
Sve vojvode na sobet dozvao,
Stavlja redom jednog do drugoga:
U začelje slavni car Lazare,
A do sebe od Konjica Ivka,
A do Ivka od Omolja Živka,
A do Živka slugu Božidara,
A do sluge Brankovića Vuka,
A do Vuka Kosančić Ivana,
Do Ivana Toplicu Milana,
Do Milana gospođu Milicu,
Do Milice Miloš:Obilića,
Do Miloša braću Miličinu:
Mladi Petar i mladi Nikola,
A najmlađi nejaki Momire,
Tri rođena brata Miličina.
S druge strane uz desno koljeno
Posadio starog Jug-Bogdana,
A do Juga Banović-Strahinju,
Do Strahinje Musića Stevana,
Do Stevana Kučainca Jova,
A do Jova Petra Braničevca,
A do Petra ostala gospoda.
Vino služi sluga Božidare,
Svaku čašu prije cara pije^[26],
Čašu pije, caru je nazdravlja.
Care prima zlatnu kupu vina,
Kupu prima, a piti je ne će,
No je tura na desno koljeno,
Pa vojvodam' svojim govoraše:
"Vidite li, moje vojevode!
"Mi pijemo mlogo vino ladno,
"Mi pijemo i gospodujemo,
"Zadužbine nigđe ne gradimo,
"Namastira ni bijele crkve,
"Ni na vodi kamene ćuprije,
"Ni na drumu kamene kaldrme;
"Štogođ bilo i cara i kralja,
"Svaki sebe zadužbinu gradi,
"Neki gradi, neki načinio:
"Car Stjepane visoke Dečane,
"Bijele se nasred Metohije,
"Gradio ih dvanaest godina;
"A sluga mu crkvu u Prizrenu;
"Kralj Milutin visoka Deviča
"U Kosovu polju širokome;
"Đurađ gradi Đurđeve stupove,
"Sveti Petar bijelu Petrovu,
"Kralj Simeun Studenicu crkvu,
"A sluga mu crkvu Pridvoricu;
"Crkvu grade dva Mrljavčevića
"U Jelici u planini pustoj,
"Pokrivaju jelovijem klisom;
"A mi, more, niđe ne gradimo!
"Al' tako mi Boga velikoga!
"Dok su mene dva majdana zlatna
"Jedan majdan u Kopaoniku,
"Drugi majdan Rudnička planina,
"Od svijeh ću bolje načiniti:
"Postaviću temelj od olova,
"Udaraću čelične direke,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Popunjaću dragijem kamenom,
"Postrešiću sitnijem biserom,
"Nek se sjaje, nek se moje znaje"
Ni ko veli: Jeste tako, care;
Ni ko veli: Nije tako, care.
Nisko sjedi Miloš Obiliću,
Nisko sjedi, al' dobro besjedi:
"Možeš, care, i u ruci ti je;
"Al' tako mi Boga velikoga!
"Tu ti nema prilike za crkvu,
"Nastanuće pošljednje vrijeme,
"Pa će zulum nastanuti teški,
"Razvaliće s' tvoja zadužbina
"Oko zlata i dragog kamena;
"Care, će ti raskivati Turci,
"Raskivati čelične direke,
"A od njih će graditi ćulumke,
"Ćulumcima biće sirotinju,
"Sirotinja kleti će ti dušu;
"Tu ti, care, zadužbine nema.
"No ču li me, slavni care Lazo!
"Viđeo sam dolje u Resavi,
"U Resavi tvojoj državini
"Pod Kučajom visokom planinom
"Jedan lijep, care, zaravanjak,
"Gradi nođe Ravanicu crkvu,
"Gradi, care, štogođ ljepše možeš,
"Od studena kreča i kamena,
"A pokrivaj pločom i kamenom:
"Od kamena nikom ni kamena:
"Stajaće ti hiljadu godina
"Zadužbina tvoja Ravanica."
Kad to začu slavan care Lazo,
Milošu je kupu nazdravio:
"Zdrav Milošu, moja vjerna slugo!"
Pa stadoše ladno piti vino.
Saklet čini slavan knez Lazare,
Saklet čini na svoje vojvode,
A vojvode na svoje kmetove,
Na kmetove i oborknezove:
Sastaviše hiljadu majstora
I hiljadu mladih saraora,
A rada njih Rada neimara;
A aščije^[27] devet Jugovića.
Nastojnika starca Jug-Bogdana!
Da se gradi dvanaest godina;
A majstoru po dukat nadnice,
Napojnica po tri oke vina;
Da svetkuju petku i neđelju.
Započeše Ravanicu crkvu.
Kurve jedne devet Jugovića
Sve carevo prodadoše pivo,
I carevu haznu zatomiše,
I nadnicu laku ostaviše,
A nadnicu po jednu aspricu,
Napojnicu po jednu čašicu;
Ne svetkuju petku ni neđelju,
Ni Iliju, koji gromom bije,
Ni Mariju, koja munjom pali.
Kad to viđe Rade neimare,
Viknu Rade hiljadu majstora,
Savršiše za godinu dana;
Pake uzja pomamna dorina,
Ode pravo ka Kruševcu gradu,
Pred gradom je osjedao dora,
Pa dorinu usturi dizgine,
Sam se doro oko grada voda,
A on ode caru na divana.
Kade caru na divan iziđe,
On se caru smjerno poklonio,
Cjeliva ga u skut i u ruku
I pred njime zlaćenu sedžadu,
Baš sedžadu, đe care sjeđaše,
Pa mu sjede uz desno koljeno;
Stade njemu care besjediti^[28]:
"Jagnje moje, Rade neimare!
"Gradiš li mi Ravanicu crkvu?
"Jesi li joj temelj postavio?" -
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Ja ne gradim crkvu Ravanicu,
"Nego našu prokletu tamnicu;
"Tamnicu smo savršili davno.
"Čudnu si mi, care, ostavio
"A nadnicu, po jednu aspricu!
"Napojnicu po jednu čašicu!
"Ne svetkujem petku ni neđelju,
"Ni Iliju, koji gromom bije,
"Ni Mariju, koja munjom pali!"
Kad to začu slavan car Lazare,
On doziva Miloš-Obilića:
"O Milošu, moja vjerna slugo!
"Idi jaši ždrala visokoga,
"Pa ti idi crkvi Ravanici,
"Te objesi devet Jugovića,
"I uvati stara Jug-Bogdana,
"I na muke udari ga teške;
"Izvadi mu obje oči čarne,
"Povadi mu kliještima zube,
"Izvadi mu jezik na vilice,
"Ras'jeci ga na četiri strane,
"Objesi ga o četiri grane:
"Ko je čudan, nek se čudu čudi,
"Ko je strašiv, da ne smije proći."
Kad to začu Miloš Obiliću,
On posjede ždrala visokoga,
Pravo ode Ravanici crkvi,
Te uvati devet Jugovića,
Bijele im savezao ruke,
Savezao ruke naopako,
A preda njih stara Jug-Bogdana,
Pa nakiti Jednu sitnu knjigu,
Opravi ih Relji Krilatome:
"Da ih, Relja, u tamnicu baciš,
"Da ih pojiš vinom i rakijom,
"A da raniš medom i šećerom."
Pa on uzja ždrala visokoga,
Uzja ždrala, ode u Kruševac,
Pravo ode caru na divana.
Kade caru na divan iziđe,
On se caru smjerno poklonio,
Prije cara stade besjediti:
"Svijeh sam ti, care, objesio,
"Objesio devet Jugovića,
"Tvoga starca stara Jug-Bogdana
"Na muke sam udario teške,
"Obje sam mu oči izvadio,
"Povadio kliještima zube,
"Izvadio jezik na vilice,
"Rasjekao na četiri strane,
"Objesio o četiri grane:
Ko je čudan, da se čudu čudi,
"Ko li strašiv, da ne smije proći."
Kad to začu gospođa Milica,
Procviljela, kao kukavica:
"Za što, care? ako Boga znadeš!
"Od mojijeh devet milih brata
"Što ti mene jednog ne ostavi,
"Najmlađega, ja najstarijega,
"Tebe diku, a mene zakletvu?
"Već m' ostavi jadnu bez zakletve,
"Da ti kukam, kao kukavica,
"Da prevrćem kao lastavica."
Kade začu slavan car Lazare,
To je njemu vrlo žao bilo,
Pake stade care besjediti:
"O Milošu, moja vjerna slugo!
"Da si znao, ka' što znao nisi,
"Da ostaviš od devet jednoga,
"Najmlađega, ja najstarijega,
"Da te držim pored svoje glave,
"Da te ranim medom i šećerom,
"Da te pojim vinom i rakijom,
"Da oblačim svilom i kadivom;
"Kad bi bilo po redu mrijeti,
"Na tebe bi ostanulo carstvo."
Tade Miloš stade besjediti:
"Voljan budi, care, na besjedi:
"Svagda sam te poslužio vjerno,
"A danas te poslužio nisam:
"Ni jednoga pogubio nisam,
"Pogubio, ni stara ni mlada;
"No pratio ka starom Pazaru
"Ka vojvodi Relji Krilatome,
"Da ih Relja u tamnicu baci,
"Da ih rani medom i šećerom,
"A da poji vinom i rakijom,
"Doke nam se, care, poodljutiš;
"Sad im sudi, kako ti je drago.
"No ču li me, slavan care Lazo!
"Zgodno su nam načinili crkvu;
"No položi majstorima blago,
"Majstorima, što ste pogodili."
To je care njega poslušao,
Sve položi majstorima blago,
Pa spremiše konje vitezove,
Na dobre se konje dohitiše,
Ode care crkvi Ravanici,
Da on vidi, kaka mu je crkva.
Kad je care bio prema crkvi,
Sinu crkva, kao jarko sunce,
Konju ždraka u oči udari,
Pod carem je konjic poskočio,
I sa sebe cara obalio
Tu se zove Carevo Bupilo^[29]
Kako tadaj, tako i danaske.

26) Kao da ga ne otruje.

27) Ja sam ovu pjesmu, u mlogome koječemu drukčije, slušao još kao dijete u Tršiću. Opominjem se, da su Jugovići postavljeni kao nastojnici i upravitelji zidanja, i da je knez Lazar odredio.

Ko donese kamen na ramenu,
Da se njemu po žut dukat dade;
Ko donese vode u đugumu,
Da se njemu po bijel groš dade; no
Jugovići Božji nesretnići
- carevo blago zatomiše
I u crnu zemlju zakopaše i t. d.

28) U onoj malo prije spomenutoj pjesmi Rade je izišavši pred kneza Lazara stao plakati, a knez Lazar ga zapitao:

"Kakva ti je golema nevolja,
"Te proljevaš suze od očiju?
"Ili su ti ruke ispucale
"Od studena kreča i kamena?
"Ili ti je malena nadnica?
"Il' je malo vina i rakije,
,Il' beškota ljeba bijeloga
,I debela mesa ovnujskoga?" i t. d.

29) Nijesam mogao doznati, da li se onuda gdje kakovo mjesto tako zove.

Miloš u Latinima.

Bože mili, čuda velikoga!
Kada slavni Srpski knez Lazare
Posla zeta Miloš-Obilića
U Latine da kupi harače:
Latini ga divno dočekaše,
I gospodskom časti ugostiše,
Pa ga vode pred bijelu crkvu,
Pred bijelu crkvu Dimitriju,
Pak se vale Latinska gospoda:
"Gle, vidiš li, vojvoda Milošu!
"Vidiš našu crkvu Dimitriju,
"Kakova je i kolika li je?
"Vi nejmate takovijeh crkvi."
Veli njima vojvoda Milošu:
"Vi ste mudri, gospodo Latinska,
"Jeste mudri al' zborite ludo!
"Da vi znate naše namastire,
"Naših slavnih cara zadužbine,
"Kakovi su i koliki li su!
"Da vidite lavru Studeničku
"Ne daleko od Novog Pazara;
"Da vidite Đurđeve Stupove
"Kod Deževe starijeh dvorova,
"Zadužbine cara Simeuna;
"Da vidite čudo neviđeno,
"B'jel Vilindar usred gore Svete,
"Zadužbinu Save svetitelja
"I njegova oca Simeuna;
"Da vidite Žiču kraj Morave
"I kod Ibra više Karanovca;
"Sopoćane Raški na izvoru,
"Zadužbine svetoga Stevana,
"Srpskog kralja prvovjenčanoga;
"Da vidite Papraću veliku
"Viš' Zvornika Spreči na izvoru
"Pod visokom gorom Borogovom,
"Zadužbinu Vukana župana;
"Da vidite visoke Dečane
"Kod Prizrena grada bijeloga,
"Zadužbinu kralja Dečanskoga;
"Da vidite Raču prebijelu
"Kod Sokola ukraj vode Drine;
"Da vidite lijepu Tronošu
"Kod Loznice na r'jeci Tronoši,
"Zadužbinu braće Jugovića;
"Da vidite slavnu Ravanicu
"U Resavi niže Paraćina
"Na studenoj r'jeci Ravanici,
"Zadužbinu našeg gospodara,
"Gospodara, slavnog knez-Lazara;
"I ostale Srpske manastire,
"Da vidite, pak da se divite,
"Kakovi su i koliki li su!
"Šta je vaša crkva Dimitrija?
"Ja ću vam je sada preturiti
"A iz ruke teškim buzdovanom."
Al' Latini to ne vjerovaše,
No s Milošem oni s' opkladiše
U hiljadu žutijeh dukata.
Uze Miloš perna buzdovana
I zasuka bijele rukave,
Pak se moli Bogu istinome:
"Prosti, Bože i bijela crkvo!
"Da se jednom bacim preko tebe:
"Ne ću na te, nego preko tebe."
Pak poteže pernim buzdovanom,
Buzdovan se zamče u oblake:
Jedni vele: "Jeste preturio,"
Drugi vele: "Nije preturio,"
Treći vele: "Jeste, te visoko."
Kad se vrati perni buzdovane
Iznad b'jele crkve iz oblaka,
On udari u banove dvore,
Te polupa srčali čardake,
I tu ubi dva banova sina
I četiri morska dženerala
I dvanaest velikih vlastela.
Kad to viđe gospoda Latinska,
Uvatiše vojvodu Miloša,
Baciše ga na dno u tamnicu.
Često Miloš kroz prozor pogleda,
Ne bi l' mog'o koga ugledati;
Al' ugleda Kostu Ciganina,
Pa ga poče Bogom bratimiti:
"Bogom brate, Kosta Ciganine!
"Evo tebe tri dukata žuta,
"Donesi mi jedan list hartije,
"List hartije knjige bez jazije."
To je Kosta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
List hartije knjige bez jazije,
Miloš sjede sitnu knjigu pisat'
Svome tastu Srpskom knez-Lazaru,
Ne piše je, čim se knjige pišu,
Već je piše krvi od obraza;
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
I on viđe, što mu knjiga kaže,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Te je šalje gospodi Latinskoj,
U knjizi im ovako besjedi:
"Čujete li, gospodo Latinska!
"Pustite mi mog zeta Miloša,
"Podajte mu od zemlje harače,
"I opklade hiljadu dukata;
"Ako li ga odmah ne pustite,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Dić' ću na vas Srblje i Madžare,
"Svu ću vašu zemlju poharati,
"Poharati, ognjem popaliti."
Kad Latini knjigu proučiše,
Brže-bolje pustiše Miloša,
Dadoše mu od zemlje harače,
I opklade hiljadu dukata.^[30]

30) U Kotoru se pripovijeda, da se to ondje dogodilo
i još se pokazuje jedna kuća, za koju se govori, da je na onome mjestu,
gdje su bili banovi dvori.

Marko Kraljević i vila.

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna Miroča planine,
Ta jedno je Kraljeviću Marko,
A drugo je vojvoda Milošu,
Naporedo jezde dobre konje,
Naporedo nose koplja bojna,
Jedan drugom belo lice ljubi,
Od milošte do dva pobratima;
Pake Marko na Šarcu zadrema,
Pak besedi pobratimu svome:
"A moj brate, vojvoda Milošu!
"Teško me je sanak obrvao,
"Pevaj, brate, te me razgovaraj."
Al' besedi vojvoda Milošu:
"A moj brate, Kraljeviću Marko!
"Ja bi tebe, brate, popevao,
"Al' sam sinoć mlogo pio vino
"U planini s vilom Ravijojlom,
"Pak je mene zapretila vila,
"Ako mene čuje da popevam,
"Oće mene ona ustreliti
"I u grlo i u srce živo."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Peraj, brate, ti se ne boj vile
"Dok je mene Kraljevića Marka
"I mojega vidovita Šarca
"I mojega šestopera zlatna."
Onda Miloš poče da popeva,
A krasnu je pesmu započeo
Od svi naši bolji i stariji,
Kako j' koji drž'o kraljevinu
Po čestitoj po Maćedoniji,
Kako sebe ima zadužbinu;
A Marku je pesma omilila,
Nasloni se sedlu na oblučje,
Marko spava, Miloš popijeva;
Začula ga vila Ravijojla,
Pa Milošu poče da otpeva,
Miloš peva, vila mu otpeva,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego je u vile.^[31]
Rasrdi se vila Ravijojla,
Pak odskoči u Miroč planinu,
Zape luka i dve bele strele,
Jedna ud'ri u grlo Miloša,
Druga ud'ri u srce junačko.
Reče Miloš: "Jao moja majko!
"Jao Marko, Bogom pobratime!
"Jao brate, vila me ustreli!
"A nisam li tebe besedio,
"Da ne pevam kroz Miroč planinu?"
A Marko se trže iza sanka,
Pa odskoči s konja šarenoga,
Dobro Šarcu kolane poteže,
Šarca konja i grli i ljubi:
"Jao Šaro, moje desno krilo!
"Dostigni mi vilu Ravijojlu,
"Čistim ću te srebrom potkovati,
"Čistim srebrom i žeženim zlatom;
"Pokriću te svilom do kolena,
"Od kolena kite do kopita;
"Grivu ću ti izmešati zlatom,
"A potkitit' sitnijem biserom;
"Ako li mi ne dostigneš vile,
"Oba ću ti oka izvaditi,
"Sve četiri noge podlomiti,
"Pa ću t' ovde tako ostaviti,
"Te se tuci od jele do jele,
"K'o ja Marko bez mog pobratima."
Dovati se Šarcu na ramena,
Pak potrča kroz Miroč planinu.
Vila leti po vr'u planine,
Šarac jezdi po sredi planine,
Ni gde vile čuti ni videti.
Kad je Šarac sagledao vilu.
Po s tri koplja u visinu skače,
Po s četiri dobre u napredak,
Brzo Šarac dostigao vilu;
Kad se vila vide na nevolji,
Prnu jadna nebu pod oblake,
Poteže se buzdovanom Marko
Pustimice dobro neštedice,
Belu vilu međ' pleći udari,
Obori je na zemljicu čarnu,
Pak je stade biti buzdovanom:
Prevrće je s desne na lijevu,
Pak je bije šestoperom zlatnim:
"Za što, vilo, da te Bog ubije!
"Zašt' ustreli pobratima moga?
"Daj ti bilje onome junaku,
"Jer se ne ćeš nanositi glave."
Sta ga vila Bogom bratimiti:
"Bogom brate! Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Daj me puštaj u planinu živu,
"Da naberem po Miroču bilja,
"Da zagasim rane na junaku."
Al'je Marko milostiv na Boga,
A žalostiv na srcu junačkom,
Pusti vilu u planinu živu,
Bilje bere po Miroču vila,
Bilje bere, često se odziva:
"Sad ću doći, Bogom pobratime!"
Nabra vila po Miroču bilja,
I zagasi rane na junaku,
Lepše grlo u Miloša carsko,
Jeste lepše nego što je bilo,
A zdravije srce u junaku,
Baš zdravije nego što je bilo.
Ode vila u Miroč planinu,
Ode Marko s pobratimom svojim,
Otidoše Porečkoj krajini,
I Timok su vodu prebrodili
Na Bregovu selu velikome,
Pa odoše krajini Vidinskoj;
Ali vila međ' vilama kaže:
"O čujete, vile drugarice?
"Ne streljajte po gori junaka
"Dok je glasa Kraljevića Marka
"I njegova vidovita Šarca
"I njegova šestopera zlatna;
"Što sam jadna od njeg' pretrpila!
"I jedva sam i živa ostala."

31) Valja da su se i prije natpijevali, pa mu vila za to zabranila pjevati, što je u njega ljepše grlo nego u nje.

Marko Kraljević i Ljutica Bogdan.

Poranile tri Srpske vojvode
Od Kosova uz kršno primorje:
Jedno bješe od Prilipa Marko,
Drugo bješe Relja od Pazara,
Treće bješe Miloš od Pocerja;
Udariše pokraj vinograda,
Vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
Nagoni ga preko vinograda,
Pa on lomi grozna vinograda;
Veli njemu od Prilipa Marko:
"Prođ' se, Relja, grozna vinograda;
"Da ti znadeš, čij su vinogradi,
"Daleko bi konja obgonio:
"Vinograd je Ljutice Bogdana.
"Ja sam jednom ovuda prošao
"I lomio grozna vinograda,
"Pripazi me Ljutica Bogdane
"Na kobili tankoj bedeviji;
"Ja ne smjedoh ščekati Bogdana,
"Već pobjegoh uz kršno primorje;
"Poćera me Ljutica Bogdane
"Na njegovoj tankoj bedeviji:
"Da mi ne bi Šarca od mejdana,
"Doista me uvatiti šćaše;
"Već mi Šarac stade odmicati,
"A kobila poče ostajati;
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
"On poteže tešku topuzinu,
"Pušća za mnom uz kršno primorje,
"Dovati me po svilenu pasu,
"Pobratime, sapom od topuza,
"Šćera mene za uši Šarinu,
"Jedva mu se u sedlo povratih
"I utekoh uz kršno primorje.
"Ima od tad' sedam godinica,
"Već ovuda nijesam prošao."
Istom oni u besjedi bjehu,
Dok se pramen zapođede tame
Vinogradu uz ravno primorje;
Pogledaše tri Srpske vojvode,
Al' eto ti Ljutice Bogdana
I sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On besjedi Relji i Milošu:
"Čujete li, do dva pobratima!
"Eto nama Ljutice Bogdana,
"Sva tri ćemo izgubiti glave,
"Već hodite, da mi pobjegnemo."
Al' govori Miloš od Pocerja:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Danas misle i govore ljudi,
"Da tri bolja ne ima junaka
"Od nas ove tri Srpske vojvode;
"Bolje nam je sva tri poginuti,
"Neg' sramotno danas pobjegnuti."
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On im onda drugu progovara:
"Čujete li, do dva pobratima!
"A vi hod'te, da ih dijelimo:
"Il' volite na sama Bogdana,
"Il' njegovih dvanaest vojvoda?"
Veli njemu i Miloš i Relja:
"Mi volimo na sama Bogdana."
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
Pak poćera dvanaest vojvoda;
Dok s' okrenu nekolika puta,
Svih dvanaest od konja rastavi
I bijele saveza im ruke,
Poćera ih oko vinograda;
Al' eto ti Ljutice Bogdana,
Đe on goni Relju i Miloša,
Obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Prepade se, kako nikad nije,
Pak sta gledat', kud će pobjegnuti,
Ali njemu odmah na um pade,
Đe su s' jedan drugom zavjerili:
Đe se jedan u nevolji nađe,
Da mu drugi u pomoći bude;
Pak poteže dizgene Šarinu,
Samur:kalpak na čelo namače,
Te sastavi samur i obrve,
A poteže sablju okovanu,
Na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda,
Kad sagleda crne oči Marku,
I kakav je na očima Marko,
Pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića Marka,
A ne smije jedan na drugoga;
Dockan reče Ljutica Bogdane:
"Hodi, Marko, da se pomirimo:
"Pusti mene dvanaest vojvoda,
"Da ti pustim Relju i Miloša."
To je Marko jedva dočekao,
Pusti njemu dvanaest vojvoda,
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
Pak sjedoše piti rujno vino,
Mezete ga groznim vinogradom;
A kada se vina nakitiše,
Ustadoše tri vojvode Srpske,
Dobrijeh se konja dovatiše;
Reče Marko Ljutici Bogdanu:
"S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane!
"Da s' u zdravlju opet sastanemo
"I crvena vina napijemo!"
Veli njemu Ljutica Bogdane:
"S Bogom poš'o, Kraljeviću Marko!
"Već te moje oči ne viđele!
"Kako si me danas prepanuo,
"Nikada te poželjeti ne ću."
Ode Marko uz kršno primorje,
Osta Bogdan ukraj vinograda.

Sestra Leke kapetana

Od kako je svijet postanuo,
Nije veće čudo nastanulo,
Ni nastalo, ni se đegođ čulo,
Što kazuje čudo u Prizrenu,
U nekakva Leke kapetana:
Kažu čudo Rosandu đevojku.
Ja kakva je, jada ne dopala!
Što je zemlje na četiri strane,
Butun zemlje Turske i kaurske,
Da joj druge u svu zemlju nije
Ni bijele bule ni vlahinje,
Niti ima tanane Latinke;
Ko j' vidio vilu na planini,
Ni vila joj, brate, druga nije.
Đevojka je u kavezu rasla.
Kažu, rasla petnaest godina,
Ni viđela sunca ni mjeseca,
Danas čudo ode po svijetu.
Ode haber od usta do usta,
Dok se začu u Prilipa grada,
Začu junak Kraljeviću Marko.
To je Marku vrlo milo bilo,
Nju mi fale, a njega ne kude,
Misli Marko, bila bi mu ljuba,
A Leka je krasan prijatelju,
Imao bi s kime piti vino
I gospodsku riječ progovorit'.
Zove Marko sestru i prizivlje:
"Nu pohitaj, sestro, na čardake,
"Te otvori sanduk na čardaku,
"Izvadi mi gospodsko ođelo,
"Što sam, sestro, bio pripremio,
"Kad s' oženim, ja da se obučem;
"Mislim, sestro, danas polaziti
"U Prizrena pod Šaru planinu,
"Da isprosim u Leke đevojku;
"Kad isprosim, sestro, i dovedem,
"I tebe ću onda udomiti."
Brže sestra trči na čardake,
Otvori mu sanduk na čardaku,
Razloži mu gospodske haljine.
Kad s' obuče Kraljeviću Marko,
Ud'ri čohu i ud'ri kadifu,
I na glavu kalpak i čelenku,
I na noge kovče i čakšire,
Svaki čifti od dukata žuta,
I opasa sablju dimiskiju,
Zlatne kite biju po zemljici,
U zlato je sablja oblivena,
U ostricu ostra i ugodna;
A sluge mu konja izvedoše,
Osedlali sedlom od pozlate,
Pokrili ga čohom do kopita,
Povrh svega puli risovina,
Zauzdali đemom od čelika.
Na pohodu Marko ištetio:
Viknu slute, trči podrumdžija,
Među sobom vino doniješe,
Do dva čabra crvenoga vina:
Jedan daše konju od megdana,
Krvav konjic do ušiju dođe,
Drugi popi na pohodu Marko,
Krvav Marko do očiju dođe;
A kad ala alu pojahala,
Fatio se polja Prilipskoga.
Prođe polje i prođe planine,
Stiže Marko blizu do Kosova,
Ne šće Marko ravnoj Dmitrovici,
No okrenu prvoj raskrsnici,
Ode pravo pobratimu svome,
Pobratimu vojvodi Milošu.
A kad bio poljem ispod grada,
Viđe njega vojvoda Milošu,
Viđe njega sa bijele kule,
Te prizivlje svoje mloge sluge:
"Sluge moje! otvor'te kapiju,
"Izidite polju širokome,
"Ufatite druma širokoga,
"Kape, đeco, tur'te pod pazuhe,
"Poklon'te se do zemljice crne,
"Eto k mene pobratima Marka;
"Nemojte mu skutu obiskivat',
"Nemojte mu sablju privatati,
"Ni vi k Marku blizu prilaziti;
"Može biti, da je ljutit Marko,
"Može biti, da je pijan Marko,
"Pa vas može s konjem pregaziti
"I grdnijeh, đeco, ostaviti;
"Dok uiđe Marko u kapiju
"I sa mnom se u lice poljubi,
"Ondaj Marku konja prifatite,
"A ja ću ga vodit' na čardake."
Brže sluge otvoriš' kapiju,
I u polju susretoše Marka,
Ali Marko sluge ne gledaše,
No mimo njih konja progonjaše,
U kapiju konja prigonjaše,
U kapiji konja odjanuo
A išeta vojvoda Milošu,
Srete Marka pobratima svoga,
Ruke šire, te s' u lica ljube.
Pozivlje ga Miloš na čardake,
Zape Marko, ne će na čardake:
"Ne ću tebe, pobro, na čardake,
"Nemam kade, pobro, gostovati;
"No al' čuješ, ali i ne čuješ
"U Prizrenu u bijelu gradu
"Poglavicu Leka kapetana,
"I u Leke čudno čudo kažu,
"Čudno čudo, Rosandu đevojku,
"Što je zemlje na četiri strane,
"Butun zemlje Turske i kaurske,
"Da joj druge u svu zemlju nema
"Ni bijele bule ni vlahinje,
"Niti ima tanane Latinke;
"Ko j' vidio vilu na planini,
"Ni vila joj, brate druga nije;
"A nju fale, a ni nas ne kude,
"A danas smo oba pobratimi,
"Desili se oba neženjeni;
"Gori nam se, brate, posmijaše,
"I gori se od nas iženiše,
"Iženiše i porod imaše,
"Mi ostasmo, brate, za ukora;
"Mi imamo trećeg pobratima,
"Krilatoga Relju u Pazaru
"Više Raške, više vode ladne,
"Mi smo braća vjerna od postanja;
"No s' obuci, što se možeš ljepše,
"I ponesi blaga nekoliko,
"Pones' zlatan prsten na đevojku,
"Pozvaćemo Relju Krilatoga,
"Kad odemo zdravo u Prizrena,
"Nek nas vidi Leka i đevojka,
"Neka pođe, za koga joj drago:
"Jedan da je hitar đuveglija,
"A dvojica da su dva đevera,
"S Lekom da smo glavni prijatelji."
Začu Miloš, i milo mu bilo,
Ostavio u avliji Marka,
Miloš ode na tanke čardake,
Te oblači divno odijelo:
Samur:kalpak i čekrk:čelenku,
A na sebe tri kata haljina,
I prigrnu kolastu azdiju,
Koje danas ni u kralja nema,
Otišlo je tridest ćesa blaga
Dok iznutra ud'rio postavu,
A s lica joj ni hesapa nema,
Tu je mlogo blago satrošeno;
A sluge mu ždrala izvedoše,
Dok s' obuče vojvoda Milošu,
Al' se Marko vina napojio,
Popio je ravan čabar vina,
Drugim čabrom konja napojio.
Ja da ti je okom pogledati,
Pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko đuveglija
Kod ovoga vojvode Miloša^[32]
U visinu da većega nema,
U plećima poširega nema,
Kako li je lice u junaka!
Kake li su oči obadvije!
Kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena;
Blago onoj, koja će ga uzet'!
Dobrijih se konja dofatiše,
Otidoše ravnoj Dmitrovici,
Spuštiše se ka Jenji Pazaru
Pokraj Raške pod Reljine dvore.
Viđe Relja, srete pobratime,
Ruke šire, u lica se ljube,
U kapiji konje razjahaše,
Hitre sluge konje prifatiše;
Pozivlje ih Relja na čardake,
Ne šće Marko, no Relji besjedi:
"Mi Ne ćemo, pobro, na čardake,
"Ni na čardak, ni na tanku kulu,"
Sve mu kaza, kud su pohodili:
"Hajde Relja, hajde pobratime,
"Mi ćemo te malo počekati,
"Ođeni se, što se možeš ljepše,
"Nek ti sluge konja osedlaju."
Relja bio jedva dočekao.
Ja da ti je okom pogledati,
Kad s' obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna đuveglije,
Đuveglije, Relje Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda!
Vilovita konja pojahao;
Udariše poljem širokijem
Pokraj Raške, pokraj vode ladne,
Na brodove vodi udariše,
Prijeđoše vodu Jošanicu,
Sedamdeset i sedam brodova,
Fatiše se sela Kolašina,
Spuštiše se ravnoj Metohiji,
Na Senovca sela udariše,
Na Senovca i pak Orahovca,
Metohiju ravnu prijeđoše,
Fatiše se polja Prizrenskoga
Ispod Šare visoke planine.
Podaleko u polju bijahu,
A viđe ih Leka kapetane,
Pak dovati durbin od biljura,
Da pogledne, ko je i otkud je,
Eli vidi Leka kapetane
Valjaane³³ konje i junake;
Kako durbin na oko turio,
Pozna Leka tri Srpske vojvode,
Pozna Leka, za čudo mu bilo,
I malo se Leka prepanuo
Viknu Leka iz bijela grla,
Viknu Leka i prizivlje sluge:
"Sluge moje! otvor'te kapiju,
"Sluge moje! polju pohitajte,
"Idu k mene tri Srpske vojvode,
"Ništa ne znam, šta je i kako je,
"Ništa ne znam, jel' nam zemlja mirna."
Brže sluge otvoriš' kapiju,
Podaleko polju izlaziše,
Pokloniše s' do zemljice crne,
Al' vojvode sluge ne gledaju,
U kapiju konje ugoniše,
Tada sluge njima dopadoše,
Vitezove konje prifatiše;
A išeta Leka kapetane,
U avliji tri vojvode srete,
Ruke šire, te s' u lica ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Za bile se ruke uvatiše,
Idu, brate, na tanke čardake.
Kad dođoše vrhu na čardake,
Kudgođ Marko zemlju prohodio,
Ni čemu se nije začudio,
Ni se Marko od šta zastidio,
Tu s' začudi Marko i zastiđe,
Kad u Leke sagleda čardake
I Lekinu viđe gospoštinu.
Od šta bješe na čardak' prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
A po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci!
Kaki li su pod glavu jastuci'
Sve od suha zlata ispleteni.
Po čardaku mlogi čiviluci,
Đe se vješa gospodsko oružje,
Čiviluci od bijela srebra;
Što bijahu na čardak' stolovi,
Stolovi su od bijela srebra,
A jabuke od suhoga zlata.
Na čardaku na lijevu stranu
Tu bijaše sovra postavljena,
Niza sovru vino natočeno,
U zlaćane kupe napunjeno,
Uvrh sovre jedna kupa sjedi,
Kupa bere devet litar' vina,
Al' je kupa od suhoga zlata,
To je kupa Leke kapetana;
Tome se je Marko začudio.
Pozivlje ih Leka kapetane,
Uvrh sovre mjesto načinio,
Vojvode je jedva dočekao.
Onda hitre dopadoše sluge,
Te sa sovre kupe podigoše,
U ruke ih daše vojvodama,
A najprvom gospodaru svome,
Gospodaru Leki kapetanu.
Dosta bješe vina izdobila
I u sovru svake gospoštine
I od mlogo ruku đakonije.
Piše vino pa i začamaše
Od neđelje opet do neđelje.
Marko često okom pogleduje,
Pogleduje oba pobratima,
A koji će Leki pomenuti,
Progovorit' riječ za đevojku;
Kako Marko u njih pogleduje,
On' preda se u zemljicu crnu:
Nije lasno Leki pomenuti,
Onakome glavnome junaku!
Kad se Marko viđe na nevolji,
Za nevolju riječ progovori:
"Poglavice, Leko kapetane!
"Mi siđesmo i mi pismo vino,
"O svačemu, Leko, besjedismo,
"Sve te gledam, sve te osluškujem,
"A kad ćeš me Leko, priupitat',
"Što smo daljnu zemlju pohodili
"I mi naše konje umorili,
"A ti, Leko, ne šće da upitaš."
Udari se junak na junaka,
Udari se pamet na pamecu,
Te mu Leka čudno odgovara:
"O vojvodo, Kraljeviću Marko!
"Kako bi te, brate, upitao,
"Kad si, Marko, davno ištetio,
"Što počešće k meni ne idete,
"Da s' za lako zdravlje upitamo
"I mi rujna vina napojimo,
"I vidimo, jel' nam zemlja mirna?
"Vi ste k mene, ja ću sjutra k vama."
S riječima dočekao Marka,
Za dugo mu Marko ne mučao,
No mu drugu Marko progovara:
"Sve je tako, Leko kapetane!
"Al' ti drugu hoću besjediti,
"Besjediti, a dosta je stidno:
"Nama teški glasi dosadiše
"A u tebe čudo kazujući,
"Čudno čudo, ponositu Rosu,
"Što je zemlje na četiri strane,
"Butun Bosne i Urumenlije,
"Što je Šama i što je Misira,
"Aćolije i Anadolije,
"I vlaškijeh sedam kraljevina,
"Da joj druge u svu zemlju nije;
"A nju fale, a i nas ne kude;
"Mi smo došli, Leko kapetane,
"Da u tebe prosimo đevojku.
"Sva trojica jesmo pobratimi,
"Sva trojica jutros neženjeni;
"Podaj sestru za koga ti drago,
"Biraj zeta, koga tebe drago:
"Jeda da ' e hitar đuveglija,
"A dvojica do su dva đevera,
"S tobom da smo glavni prijatelji."
Planu Leka, pa se namrdio:
"Prođi me se, vojevoda Marko!
"Nemoj prsten vadit' na đevojku,
"Ni vaditi prosačku bukliju:
"Što sam junak u Boga želio,
"To sam danas jedva dočekao,
"Da ja stečem take prijatelje;
"Al' da tebe jednu muku kažem:
"Što si čuo, ti vojvoda Marko,
"Da. ljepote ne ima đevojci,
"Istina je baš što ljudi kažu;
"Al' je sestra moja samovoljna,
"Ne boji se ni koga do Boga,
"A za brata ni habera nema:
"Sedamdeset i četiri prosca
"Što su sestri doslen dohodila,
"Svakom sestra nahodi mahanu,
"Kod prosaca brata zastidila;
"Ne smijem ti prsten privatiti
"Ni popiti prosačku bukliju,
"Ako sestra sjutra ne šće poći,
"Kako ću ti onda odgovorit'?"
Grohotom se Marko nasmijao,
Pa ti Leki riječ progovara:
"Avaj Leka! vesela ti majka^[34]!
"A kakav bi bio starješina
"Te suditi jednom zemljom ravnom,
"Pa se tebe sestra ne bojati!
"Kunem ti se i Bogom i vjerom,
"Da je moja u Prilipu mome,
"Pa kad ona ne bi poslušala,
"Ja bih njene ruke osjekao,
"Il' njezine oči izvadio.
"A čuješ li, Leko kapetane!
"Ako s' bojiš mile seke tvoje,
"Molim ti se, kao starijemu,
"Nu otidi na bijelu kulu,
"Idi, Leka, đe ti sjedi seka,
"Te se moli, dovedi je amo,
"Neka ona sagleda vojvode,
"Belći dosle nije ni viđela;
"Tvoju sestru, Leka, oslobodi,
"Neka pođe, za koga joj drago,
"A mi braća kavge ne imamo:
"Jedan da je đuveglija njezin,
"A dvojica da su dva đevera,
"S tobom da smo krasni prijatelji."
Skoči Leka, riječ ne poreče,
Ode Leka na visoku kulu,
Te Rosandi sestri kazivaše:
"Hajde, sele, ponosita Roso!
"Hajde, sele, na tanke čardake,
"Zapalo ti u vijeku tvome,
"Da obiraš tri Srpske vojvode,
"Što ih danas u svijetu nema,
"Da ti bratac steče prijatelje,
"A ti, sele, da s' udomiš divno."
Sestra bratu riječ progovara:
"Hajde, brale, na tanke čardake,
"Te pij šnjima vino i nazdravljaj,
"Eto sestre na tanke čardake."
Ode Leka odmah k vojvodama,
Te sjeđahu braća na čardaku,
Stade zveka visoka čardaka,
Zazvečaše sitni basamaci,
Potkovice sitne na papučam',
Al' eto ti buljuk đevojaka,
Među njima Rosanda đevojka;
A kad Rosa dođe na čardake,
Sinu čardak na četiri strane
Od njezina divna odijela,
Od njezina stasa i obraza.
Poglednuše tri Srpske vojvode,
Poglednuše, pa se zastidiše,
Zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
I viđeo vile na planini,
I imao vile posestrime,
Ni od šta se nije prepanuo,
Ni s' oda šta Marko zastidio;
Baš se Rosi bješe začudio,
I od Leke s' malo zastidiše,
Poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
Gleda sestru, pogleda vojvode,
Ne će l' koji junak progovorit'
Jali šnjime, jal' s tankom đevojkom;
A kad viđe, đe vojvode muče,
On ti sestru razumljuje svoju:
"Biraj, sele, koga tebe drago
"A od ove tri vojvode mlade:
"Ti ako si, sestro, naumila
"Uzet', seko, dobroga junaka,
"Koji će nam obraz osvjetlati,
"Osvjetlati na svakom megdanu,
"Na megdana svakog izlaziti,
"Uzmi, sele, Kraljevića Marka,
"Hajde šnjime u Prilipa grada,
"Tamo tebe loše biti ne će;
"Ako li si, sele, naumila
"Uzet', sele, dilbera junaka,
"Kome snage i ljepote nema,
"Niti ima stasa i obraza
"U svoj zemlji na četiri strane,
"Uzmi, sele, vojvodu Miloša,
"Hajde šnjime ka polju Kosovu,
"Ni tamo ti loše biti ne će;
"Ako li si, sestro, naumila,
"Da ti uzmeš krilata junaka,
"Da ga grliš, a da se ponosiš,
"Uzmi, sele, Relju Krilatoga,
"Hajde šnjime ka Jenji Pazaru,
"Ni tamo ti loše biti ne će."
Ja kad začu Rosanda đevojka,
Po dlanu se dlanom ošinula,
Zveknu čardak na četiri strane,
Grdnu Rosa riječ započela:
"Fala bogu, fala istinome!
"Svakome se mogu dočuditi
"I svakome jadu dosjetiti,
"A ne mogu svoj Prizrenskoj zemlji,
"Ja na kome drži kapetanstvo,
"Na manitom Leki kapetanu!
"Kamo pamet? ti je ne imao!
"A u što si, brate, preumio?
"Na što si se danas prevario?
"Voljela bih s'jedu kosu plesti
"U Prizrenu, našoj carevini,
"No ja poći u Prilipa grada,
"Markova se nazivati ljuba;
"Jel je Marko Turska pridvorica,
"Sa Turcima bije i siječe,
"Ni će imat' groba ni ukopa,
"Ni će s' Marku groba opojati.
"Što će mene kod ljepote moje,
"Bidem ljuba Turske pridvorice^[35]?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"Đe se varaš Marku rad' junaštva,
"No se na te jesam ražljutila,
"Šta s' vidio, šta si smilovao
"A na tome vojvodi Milošu,
"Đe je viđen, đe je snažan junak;
"Jesi l' čuo, đe pričaju ljudi,
"Đe j' Miloša kobila rodila,
"A nekaka sura bedevija,
"Bedevija, što ždrijebi ždrale,
"Našli su ga jutru u erđeli,
"Kobila ga sisom odojila,
"S toga snažan, s toga visok jeste?
"Ni tu ti se ne bih ražljutila,
"No se jesam, brate, ražljutila,
"Što mi kažeš Relju Krilatoga.
"Kamo pamet? ti je izgubio!
"Kamo jezik? njim ne govorio!
"Što ti, brate, Relju ne upita,
"Od koga je đela i koljena,
"Ko li otac, ko l' njegova majka?
"Ja sam čula, đe pričaju ljudi,
"Da je Relja Pazarsko kopile,
"Našli su ga jutru na sokaku,
"Jeđupkinja njega odojila,
"S toga ima krila i okrilje.
"Ne ću tome poći ni jednome."
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
A zastide junak od junaka.
Planu Marko, kao oganj živi,
Pa poskoči na lagane noge,
Fati britku sablju s čiviluka,
Šćaše Leki glavu da ukine;
Miloš skoči, te ufati Marka,
U ruke mu sablju ufatio:
"K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
"Ostav' sablju, da je Bog ubije!
"Bi l' ovakog brata ištetio,
"Koji nas je krasno dočekao,
"A sa jedne grdne kopilice,
"I svu Leki zemlju rasplakao?"
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,
Ne šće njemu sablju otimati,
No poglednu pinjal za pojasom,
Pa potrča niz tanke čardake;
Kad se Marko zemlje dovatio
I na zemlji kamene kaldrme,
Ali Rosa blizu kule bila,
Opkolile Rosandu đevojke,
Drže skute i drže rukave,
Viđe Marko, pa iz grla viknu:
"O đevojko, ponosita Roso!
"A tako ti te mladosti tvoje!
"Nu odbaci od sebe đevojke,
"A obrni k mene tvoje lice,
"E se, Roso, jesam zastidio
"Na čardaku od brata tvojega,
"Te te, Roso, dobro ne sagledah,
"A kad dođem u Prilipa grada,
"Hoće mene sestra dosaditi
"Pitajući: ""Kakva bješe Rosa?""
"Obrni se, da ti viđu lice."
A đevojka odćušnu đevojke,
Povrati se i obrnu lice:
"Viđi, Marko, i sagledaj Rosu."
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
Jednom kroči i daleko skoči,
I za ruku dofati đevojku,
Ostar pinjal vadi od pojasa,
Te joj desnu osiječe ruku,
Os'ječe joj ruku do ramena,
Desnu ruku dade u lijevu,
A ,pinjalom oči izvadio,
Pa ih zavi u svileni jagluk,
Pa joj turi u desno njedarce,
Pa joj Marko riječ progovara:
"Biraj sade, Rosanda đevojko!
"Biraj sade, koga tebe drago:
"Ja ti drago Tursku pridvoricu,
"Ja ti drago Kobilić-Miloša,
"Ja ti drago Relju kopilana."
Pišti Rosa, daleko se čuje,
Svoga brata Leku pominjaše:
"A moj brate, Leka kapetane!
"Ta l' ne vidiš, đe pogiboh ludo
"Od silnoga Kraljevića Marka?"
Čuje Leka na tanke čardake,
Muči Leka, kako kamen studen,
Ne smijaše ništa progovorit',
Jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, Ne šće na čardake,
Viknu Marko oba pobratima:
"Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
"Pones'te mi sablju u rukama,
"Zeman dođe, da mi putujemo."
Pobratimi Marka poslušaše,
Dopadoše k zemlji i kaldrmi,
Pod čardakom Marko sablju paše,
Na dobre se konje dovatiše,
Otidoše poljem širokijem;
Osta Leka, kao kamen studen,
Osta Rosa grdna kukajući.

32)"Veseo ti Marko đuveglija!"
"Kod ovoga vojvode Miloša!"

znači: Ništa je Marko prema Milošu. Ova riječ veseo može se i u govoru čuti u ovome smislu.

33) U valjane (mjesto valjane) jedno je a umetnuto da se ispuni stih kao u knjizi I. u pjesmi 699 na strani 513 u dvaa.

34) I ovdje vesela znači gotovo žalosna.

35) U ovome je stihu iz početka izostavljeno da, da ne bi jedan slog bio više.

Djevojka nadmudrila Marka.

Sirotuje sirota devojka:
Kade ruča, ona ne večera,
Kad sastavi ručak i večeru,
Onda joj je rua nedostalo;
Al' je za to dobre sreće bila:
Isprosi je Kraljeviću Marko,
A preprosi vojevoda Janko,
Prsten dao Ustupčiću Pavle.
Digoše se sva tri mladoženje,
Svaki vodi iljadu svatova,
Pravo idu dvoru devojačkom:
Napred Marko, a za Markom Janko,
A za Jankom Ustupčiću Pavle.
Osvrte se Kraljeviću Marko,
Pa besedi vojevodi Janku:
"Kud si mi se podigao, Janko?
"Što s' tolike svate potrudio
"I tolike konje pomorio,
"Kad to nije za tebe devojka,
"Već za mene Kraljevića Marka?"
Janko ćuti, ništa ne govori,
Već s' okrenu k Ustupčiću Pavlu,
Pa je njemu tijo besedio:
"Kud si mi se podigao, Pavle?
"Što s' toliko svate potrudio
"I tolike konje pomorio?
"Nit' je tvoja, ni moja devojka,
"Već sokola Kraljevića Marka."
Pavle ćuti, ništa ne govori,
Veće jezdi napred pred svatovi.
Kad su bili blizu bela dvora,
Daleko i ugledala majka,
Vesela je pred nji išetala
I gospodsko kolo izvodila,
Po trojicu u dvor uvodila:
Sadi kuma jednog do drugoga,
Starog svata jednog do drugoga,
Mladoženju jednog do drugoga;
Pa se onda svatom okrenula:
"Vi ostali kićeni svatovi!
"Izvolite, dobri prijatelji!"
Kad se svati malo odmoriše,
Podiže se Kraljeviću Marko,
Pa izvadi sablju dimišćiju,
Pa je metnu sebi na kolena,
I Janku se onda okrenuo,
Pa je njemu tijo govorio:
"Čuješ li me, vojevodo Janko!
"I ti šnjime Ustupčiću Pavle!
"Izvadimo tri zlatne jabuke,
"Položimo tri zlatna prstena,
"Nek izvedu lepotu devojku,
"Neka bira, čiju će jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan:
"Mašila se za koju joj drago,
"Onoga je lepota devojka."
Tu su Marka oma poslušali:
Izvadiše tri zlatne jabuke,
Položiše tri zlatna prstena,
Izvedoše lepotu devojku,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Čuješ li me, lepoto devojko,
"Sade biraj, čiju ćeš jabuku,
"Il' jabuku, ili prsten zlatan."
Kad devojka reči razabrala,
Sirota je, al' je mudra bila,
Besedila Kraljeviću Marku:
"Bogom kume, Kraljeviću Marko!
"Stari svate vojevodo Janko!
"I ostali kićeni svatovi!
"Bogom braćo, dobri prijatelji!
Jabuka je dečina zabava,
"A prsten je junačka belega;
"Ja ću poći za Ustupčić-Pavla "
Kad je Marko reči razabrao,
Ciknu Marko, kao gorsko zvere,
Udari se rukom po kolenu,
Pa besedi siroti devojki:
"Kučko jedna, siroto devojko!
"Mor'o te je kogod naučiti,
"Veće kazuj, ko te naučio"
Odgovara sirota devojka:
"Mili kume, Kraljeviću Marko!
"Tvoja me je sablja naučila."
Tad' se Marko na nju nasmejao,
Pa je njojzi tijo besedio:
"Sreća tvoja, lepoto devojko!
"Što se nisi jabuke mašila,
Il' jabuke, il' prstena zlatna,
"Vera moja tako mi pomogla!
"Obe bi ti odsekao ruke;
"Niti bi se nanosila glave,
"Ni na glavi zelenoga venca "

Marko Kraljević i Vuča dženeral.

Ili grmi, il se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča dženerale,
Jer Je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode Srpske uvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja,
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane,
Bacio ih na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena
Cvili junak Miloš od Pocerja,
Cvili Miloš, kako ljuta guja;
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kao ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici,
Te on gleda junak po sokaci,
Ne bi l' koga znana opazio,
Al' pripazi poštu knjigonošu,^[36]
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša,
"Donesi mi jedan list hartije,
"Da ti gradim jednu sitnu knjigu "
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije,
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat'
U Prilipa u bijela grada,
Svome pobru Kraljeviću Marku:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Il' ne čuješ, il' ne haješ za me?
"Teške sam ti muke dopanuo,
"Pobratime, u Madžarske ruke.
"Uvati me Vuča dženerale,
"I još moja oba pobratima;
"Bacio nas na dno u tavnicu,
"Đeno leži voda do koljena,
"A junačke kosti do ramena,
"Ležim, brate, tri bijela dana,
"Ako budem, brate, još tri dana,
"Nikada me više viđet' ne ćeš,
"Izbavljaj me, pobratime Marko,
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa u lice perom udario,
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati,
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata;
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu
"Na koljeno Kraljeviću Marku."
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg' stiže u svetu neđelju,
Kada Srblji u crkvi bijahu;
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve;
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišicu baci,
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi,
Stojeći je knjigu proučio;
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Ud'riše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj mene, dragi pobratime!
"Tu li si mi, bolan, dopadnuo!
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Hoće tebe pobro izbaviti
"Jal' za blago, jali na junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom;
Pa uzimlje koplje ubojito,
Pa se spušta u podrume Šarcu;
Te opremi Šarca od mejdana:
Priteže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Bijogradu.
Kad je bio pokraj Bijograda,
Uvrati se,te se napi vina;
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu,
Pa ga više ni čekati ne šće,
Već naćera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
Tu ustavi Šarca od mejdana,
Pa udari koplje u ledinu,
Za koplje je privez'o Šarina,
Tuluminu skide sa unkaša
I vrže je u zelenu travu,
Pa on sjede piti mrko vino;
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pošetala Velimirovica,
Mila snaha Vuče dženerala,
Po bedenu grada Varadina,
Ona gleda niz polje zeleno,
U polju je opazila Marka;
Kad ugleda Kraljevića Marka,
Troljetna je uvati groznica,
Pa pobježe u bijele dvore.
Nju mi pita Vuča dženerale:
"Što je tebe, moja snaho draga?"
Kazuje mu Velimirovica:
"O moj svekre, Vuča dženerale!
"Sjedi junak u polju široku,
"U ledinu koplje udario,
"Za koplje je konja privezao,
"A pred njime stoji tulum vina;
"Ne pije ga čim se pije vino,
"Već leđenom od dvanaest oka,
"Pola pije pola konju daje;
"Konj mu nije kakvino su konji,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Junak nije kakvi su junaci:
"Na plećima ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Privez'o je mrkom jemenijom;
"Nešto crno drži u zubima
"Kolik' jagnje od pola godine."
Veli njojzi Vuča dženerale:
"Ne plaši se, moja snaho draga!
"Ja onakih imam u tavnici,
"I njega ću sada dobaviti."
Pa doziva sina Velimira:
"Velimire, moje čedo drago!
"Uzmi, sine, za trista katana,
"Idi dolje u polje široko,
"Dovedi mi onoga junaka."
Velimir je na noge skočio,
Pa uzima trista katanije,
On usjede vranca pomamnoga,
I iziđe gradu na kapiju,
Skoli Marka sa četiri strane,
Marko sjedi, pije mrko vino,
Al' katane Šarac opazio,
Poče nogam' o zemljicu tući,
Primiče se svome gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile;
Popi Marko leđeninu vina,
Baci leđen u zelenu travu,
Pa se turi na ramena Šarcu,
A katane na njeg' udariše.
Da je kome pogledati bilo,
Kad udari u katane Marko,
Kako soko među golubove:
Što pogubi sabljom okovanom,
Što pogazi Šarcem od mejdana,
Što podavi u tihom Dunavu;
Pobježe mu Velimir dijete,
Ćera njega na šarinu Marko,
Dostiže ga u polju široku,
Dovati ga malo topuzinom,
Pade dite^[37}u zelenu travu;
Odja Marko od konja Šarina,
Saveza mu i noge i ruke,
Pa g' objesi Šarcu o unkašu;
Pa on ode svojoj tulumini,
Baci dite u zelenu travu,
A on opet sjede piti vino.
To gledala Velimirovica,
Pa otide Vuči dženeralu:
"Zlo ti vino, Vuča dženerale!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Sve katane tebe izgiboše,
"Velimiru junak sveza ruke,
"Saveza mu i noge i ruke,
"Pa eno ga pije rujno vino,
A Velimir u travici leži."
Progovara Vuča dženerale:
"Ne boj mi se, moja snaho draga!
"Sad ćeš viđet', dok se starac kr
Pa on drmnu na gradu topove,
Tri hiljade sastavi katana,
Pa posjede svoju bedeviju,
I iziđe gradu na kapiju;
On naredi niz polje katane,
Opkoliše sa četiri strane,
A to ništa i ne vidi Marko,
Al' pripazi Šarac od mejdana,
Pa nogama o zemljicu tuče,
Primiče se svome gospodaru;
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al' katane njega opkolile,
On poskoči na noge lagane,
Pa se maši Šarcu na ramena;
Da je kome sjesti, te viđeti!
Kad poćera po polju katane!
Sablja mu je u desnici ruci,
U lijevoj koplje ubojito,
U zubima dizgen od Šarina;
Koga Marko sabljom udaraše,
Po dvojicu od jednog građaše;
Koga Marko kopljem udaraše,
Preko sebe njega preturaše;
Dok s' okrenu nekoliko puta,
Ode k vragu mlada katanija;
Pobježe mu Vuča dženerale
Na njegovoj tankoj bedeviji,
Poćera ga na Šarinu Marko;
Brza mu je pusta bedevija,
Šćaše uteć' gradu Varadinu;
Ljuljnu Marko teškom topuzinom,
Pa je pušta za njim preko polja,
Udari ga sapom od topuza,
Pade Vuča u zelenu travu,
Tad' dopade od Prilipa Marko,
Sveza Vuči ruke naopako,
Saveza mu i noge i ruke,
Objesi ga šarcu o unkašu,
I uvati tanku bedeviju,
Pa on ode sinu Velimiru,
Priveza ih jednog za drugoga,
Pa prebaci preko bedevije,
Bedeviju sveza za Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu;
Obojicu baci u tavnicu.
Knjigu piše dženeralovica,
Te je šalje bijelu Prilipu:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne gubi mi Vuče dženerala
"I mojega sina Velimira;
"Išti, Marko, što je tebe drago."
Dođe knjiga Kraljeviću Marku,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Onda Marko drugu knjigu piše:
"Vjerna ljubo Vuče dženerala!
"Pusti mene do tri pobratima,
"I podaj im tri tovara blaga;
"I pusti mi staroga Toplicu,^[38]
"I podaj mu tri tovara blaga,
"Jer je junak mlogo dangubio;
"I daj mene tri tovara blaga?,
"Što sam moga mučio Šarina;
"Iza toga, dženeralovice,
"Eto tamo Miloš' od Pocerja,
"Pa vi s njime kako načinite."
Ode knjiga gradu Varadinu;
Kada dođe dženeralovici,
Knjigu gleda dženeralovica,
Šalje blago od Prilipa Marku,
Pa uzima od tavnice ključe,
Te otvori prokletu tavnicu,
I izvadi tri vojvode mlade
I sa njima staroga Toplicu;
Pa ih vodi na bijelu kulu;
Pa berbere hitre dobavila:
Jedni: miju, drugi kosu briju,
A treći im nokte sarezuju;
Donese im vina i rakije
I lijepe svake đakonije,
Pokaza im, što učini Marko;
Pa govori Milošu vojvodi:
"Bogom brate, vojvoda Milošu!
"Pustite mi moga gospodara
"I mojega sina Velimira."
Njoj govori Miloš od Pocerja;
"Ne boj mi se, dženeralovice;
"Daj mi vranca Vuče dženerala,
"Što ga jaše jednom u godini,
"Kada ide u Tekiju^[39] crkvi,
"Opremi ga, kako g' Vuča sprema,
"Da poigram preko Njemadije;
"I daj mene od zlata karuce,
"I u njima dvanaest vranaca,
"Što ih preže Vuča dženerale,
"Kada ide od Beča ćesaru,
"Da m' odnesu staroga Toplicu.
"Daj mi ruho Vuče dženerala,
"Što ga nosi o vaskrseniju,
"Da obučem mojega Toplicu."
Sve mu dade dženeralovica,
I svakome hiljadu dukata,
Što će piti vino do Prilipa,
Pa odoše bijelu Prilipu.
Lijepo ih dočekao Marko.
Pusti Marko Vuče dženerala,
I njegova sina Velimira,
I dade mu mloge pratioce
Do njegova grada Varadina.
A vojvode dijeliše blago,
Pa se rujna nakitiše vina,
I u b'jelo izljubiše lice,
Svaki Marka u bijelu ruku,
Pa odoše svaki svome dvoru.

36)Jedni pjevaju: Pera Latinina.

37) Koji Srbi govore dijete, oni u ovakvijem događajima vole kazati dite nego dete! Tako se u pjesmama može čuti i lipo mjesto lijepo, bilo mjesto bijelo i t. d.

38) U drugoj pjesmi, koja je upravo kao početak ovoj, pjeva se, da je otac Toplice Milana bio od prije zatvoren u Varadinu, pa su ova trojica bili otišli, da ga otmu, te i njih (pošto su razbili kapiju i ušli u grad) nekako uvatio Vuča dženeral.

39) Tekija je crkvica između Varadina i Karlovaca, a ja sam ovu pjesmu pisao u Karlovcima od Podrugovića: da li je on pak prije znao za Tekiju, ili ju je tek onda ovdje umetnuo, to ja upravo ne znam.

Carica Milica i zmaj od Jastrepca.

Vala Bogu, vala jedinome!
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Milica je sjeta nevesela,
U obrazu bl'jeda i potmula;
A pita je slavan car Lazare.
"O Milice, o moja carice!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što si tako sjetna nevesela,
"U obrazu bl'jeda i potmula?
"Šta t' je malo u dvoru našemu?"
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Svašta dosta u dvoru našemu,
"Nego ima godinica dana
"Kako je se zmaje navadio,
"Navadio zmaje od Jastrepca,
"Te dolazi na bijelu kulu,
"Te me ljubi na bijeloj kuli."
Kad to čuo slavan car Lazare,
On govori carici Milici.
"Ču li mene, carice Milice!
"Kada bude veče po večeri,
"Te otideš na bijelu kulu,
"A dođe ti zmaje od Jastrepca,
"Upitajde zmaja od Jastrepca,
"Boji li se još koga do Boga,
"I na zemlji kakoga junaka."
Malo vreme za tim postojalo,
Ode care na tanke čardake,
A carica na visoku kulu.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Zasija se Jastrebac planina
A poleće zmaje od Jastrepca
Od Zmajevca od vode studene,
Te se primi uz Kruševo ravno
A doleće na bijele kule,
Te on pade na meke dušeke,
Zbaci zmaje ruho ognjevito,
Pa s caricom leže na jastuke.
Onda veli carica Milica:
"O Boga ti, zmaje od Jastrepca!
"Kad dolaziš na bijelu kulu,
"Te ti sa mnom ležiš u dušeku,
"Bojiš li se još koga do Boga,
"Ja na zemlji kakoga junaka?"
Ali veli zmaje od Jastrepca:
"Muč' Milice, mukom zamuknula!
"Tome te je Lazo naučio."
Milica se zmaju kunijaše:
"Nije, zmaje, života mi moga!
"Već te vidim da si dobar junak."
A kad čuo zmaje od Jastrepca,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa carici ode govoriti:
"O Milice, o moja carice!
"Kad me pitaš, da ti pravo kažem
"Što je zemlje na četiri strane,
"Ne bojim se nikoga do Boga
"Ni na zemlji kakoga junaka,
"Do što kažu Srijem zemlju ravnu
"I u njemu selo Kupinovo,
"A u selu Zmaj-Despota Vuka,
"Njega s' bojim na zemlji junaka,
"Jer ja Vuka odavno poznajem:
"Kad smo bili đeca u ludosti,
"U Jastrepcu visokoj planini,
"Te kad bi se igre poigrali,
"Svagda bi me nadigrao Vuče;
"Njega s' bojim na zemlji junaka."
To ti zmaje u riječi bješe,
A iziđe danica zvijezda,
Te se krenu zmaje od Jastrepca
I odleće Jastrepcu planini,
A carica caru na čardake,
Te kazuje, šta j' od zmaja čula
A kad care sasluša Milicu,
On otide sitnu knjigu pisat',
Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-Despotu Vuku:
"Čuješ mene, Zmaj-Despote Vuče!
"Dođi mene ka Kruševcu gradu,
"Te pogubi zmaja od Jastrepca,
"Da mi zmaje caricu ne ljubi,
"A daću ti tri tovara blaga,
"I daću ti Sremsku banovinu
"U državu za života tvoga."
Ode knjiga Srijem-zemlji ravnoj,
A kad dođe Zmaj-Despotu Vuku,
Te je Vuče knjigu proučio,
Žao mu je zmaja pogubiti,
Pa se Vuče vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
U tom svanu i ogranu sunce,
Uranio slavan car Lazare,
Te se šeta po tananoj kuli,
Metnu oči niz polje Kruševo,
Te ugleda šator u pšenici
I pod njime Zmaj-Despota Vuka,
Pa kazuje carici Milici:
"O Milice, o moja carice!
"Čudan junak u polju našemu
"U pšenici šator razapeo,
"I on sjedi, pije rujno vino."
A kad čula carica Milica,
Metnu oči polju u pšenicu,
Te poznade Zmaj-Despota Vuka,
Pa je tiho caru govorila,
"Ono jeste Zmaj-Despote Vuče:
"Onaki je zmaje od Jastrepca."
Kad začuo slavan car Lazare,
Opravi mu gospodsku užinu
I spremi mu vina rujevnoga,
A zove ga sebe na večeru;
Ali Vuče na večeru ne će,
Veće osta u polju Kruševu,
I caru je 'vako poručio:
"Neka kaže carici Milici,
"Nek na kuli ne zatvori vrata,
"I nek čeka zmaja na dušeku,
"A neka mu za me ne kazuje,
"A ja znadem, kad ću udariti
"I kako ću zmaja pogubiti."
Sluga kaza caru čestitome,
A car gospi carici Milici.
Tako bilo, za dugo ne bilo:
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica,
Pa on spremi Zmaj-Despotu Vuku,
Spremi njemu tri tovara blaga,
I spremi mu sićana vermana
A za onu Sremsku banovinu
U državu Zmaj-Despotu Vuku
Dokle teče sunca i mjeseca
I njegova đela i koljena;
Pa je Lazo govorio Vuku:
"Eto sine, Zmaj-Despote Vuče,
"Eto tebe nekoliko blaga;
"Ako tebe ponestane blaga,
"A ti dođi poočimu tvome,
"Biće blaga koliko ti drago."
I po tom su vreme živovali
I svoj svome bio na nevolji,
Te s' pominje junak po junaštvu,
Kao dobar danak u godini.

Banović Strahinja.

Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,
Zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga,
"Okitite, što ljepše možete,
"Opašite, što tvrđe možete;
"Jel ja, đeco, mislim putovati:
"Hoću Banjsku ostaviti grada,
"Mislim đoga konja umoriti
"I u gosti, đeco, odlaziti,
"U tazbinu u bila Kruševca,
"K milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
"Ka šureva devet Jugovića;
"Tazbina me ta željkuje moja."
Gospodara sluge poslušaše,
Te sokola đoga osedlaše,
Opremi se Strahiniću bane,
Ud'ri na se dibu i kalifu,
Ponositu čohu sajaliju,
Što od vode čoha crvenija,
A od sunca čoha rumenija;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede đoga od megdana,
Odmah pođe, u tazbinu dođe,
U tazbinu u bila Kruševca,
Đe od skoro carstvo postanulo,
A viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
Sokolova devet Jugovića,
Mila zeta jedva dočekaše,
U naruče zeta zagrliše,
Vjerne sluge konja prifatiše,
Zeta vode na frenđiju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoše,
Te gospodsku riječ besjeđaju;
Navališe sluge i sluškinje,
Neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
Posjedaše, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje
Sjede zeta Strahinića bana,
I tu sjede devet Jugovića,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No biješe to devet šurnjaja,
No šurnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita;
A sluga im jedna vino služi,
Služi vino jednom kupom zlatnom.
Zlatna kupa devet bere litar;
Ja da vidiš druge đakonije,
Đakonije, mloge gospoštine!
Kako, brate, đe je carevina.
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
Dosadiše jutrom i večerom
Moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
"Ljubimo ti svilenoga skuta
"I desnicu tvoju bilu ruku,
"Nu potrudi čudo i gospostvo,
"I povedi mila zeta tvoga,
"Nu dovedi Strahinića bana
"U dvorove i u kuće naše,
"Da mi neku poštu učinimo."
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme prođe,
I zadugo bane začamao;
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
Mezil stiže i bijela knjiga
Baš od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarjele majke,
Banu knjiga na koljeno pade,
Kad razgleda i prouči knjigu,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže,
Knjiga kaže, đe ga kune majka:
"Đe si, sine, Strahiniću bane?
"Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!
"Iz ubaha jedna pade sila,
"Turski, sine, od Jedrene care,
"A car pade u polje Kosovo,
"A car pade, dovede vezire,
"A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care,
"Svu je Tursku silu podigao,
"U Kosovo polje iskupio,
"Pritiskao sve polje Kosovo,
"Uvatio vode obadvije:
"Pokraj Laba i vode Sitnice
"Sve Kosovo sila pritisnula.
"Kažu, sine, i pričaju ljudi:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije, sine, do Zvečana,
"Od Zvečana kažu od Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine
"Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu
"No u cara sto hiljada vojske
"Nekakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare
"I što jedu ljeba carevoga
"I što jašu konje od megdana,
"Što ne nose po mlogo oruža,
"Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,
"Kažu, sine, drugu vojsku silnu
"Ognjevite janjičare Turke,
"Što Jedrene drže kuću bilu,
"Janjičara kažu sto hiljada;
"Kažu, sine, i govore ljudi
"U Turčina treću vojsku silnu
"Nekakoga Tuku i Mandžuku,
"A što huče, a što grdno tuče.
"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezire nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko mrave po zemljici;
"Takvu silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Vjerne tvoje sluge razagnao,
"Staru majku tvoju ojadio,
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?
"D u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,
"Da daš mene đece devetoro,
"Đecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmanina moga,
"A careva grdna hainina,
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,
"A u Tursko ruho oblačiti:
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plamenite;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara ka Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.
"Što mi đece išteš devetoro,
"Da mi đecu vodiš u Kosovo,
"U Kosovo, da ih kolju Turci,
"Nemoj, zete, više progovarat',
"Ne dam đece vodit' u Kosovo,
"Makar šćeri nigda ne vidio.
"Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?
"Znaš li, zete? ne zna li te ljudi!
"Al' ako je jednu noć noćila,
"Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
"Ne može ti više mila biti,
"Bog j' ubio, pa je to prokleto,
"Voli njemu, nego tebe, sine;
"Neka ide, vrag je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom,
"S tobom hoću ladno piti vino,
"Prijatelji biti do vijeka;
"A ne dam ti đecu u Kosovo."
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sam ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:
"Volimo te, Strahiniću bane!
"No svu zemlju našu carevinu;"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane, đe mu druga nema,
Sam otide poljem Kruševačkim
Ja kad bio niz široko polje,
Obzire se ka Kruševcu b'jelu,
Ne će li se šure prisjetiti,
Ne će li se njima ražaliti;
A kad viđe jutros na nevolji
Đe mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,
Koga voli nego dobra đoga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu;
Začu glasa, hitro potrčalo
Dok u polju pristiže đogina,
Pokraj đoga hrče poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane
Ode Bane na konju đoginu,
Te prijeđe polja i planine,
Ja kad dođe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju pursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane,
Traži bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne može bane da ga nađe;
Spušti s' bane ka vodi Sitnici,
Na jedno je čudo nagazio:
Na obali do vode Sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador,
Širok čador polje pritisnuo,
Na čadoru od zlata jabuka,
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija^[40]
Bije nogom desnom i lijevom.
Kad go viđe Strahiniću bane,
Prohesapi i umom premisli,
Baš je čador silna Vlah-Alije,
Te đogina konja prigonjaše,
Koplje junak skide sa ramena,
Te čadoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod čadorom,
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kondijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju;
Kad ga viđe Strahiniću bane,
Te mu selam Turski nazivaše,
Pijan derviš okom razgledaše,
Pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo! deli Strahin-bane
"Od malene Banjske kraj Kosova."
Planu bane, prepade se ljuto,
Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka!
"Rašta piješ? rašta se opijaš
"Te u piću grdno progovaraš
"I Turčina zoveš kaurinom.
"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari, jada dopanuti."
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, Ne znali te jadi!
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.
"Znaš li, bane od malene Banjske
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitiše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Đe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti.""
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovati ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti.""
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušta me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oruže;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe,
"Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo!
"Đe ti dođe, da pogineš ludo
"U Kosovu u vojsci carevoj!"
Viđe bane, poznade derviša,
Od đogata konja odsjedaše,
Pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate! starišu dervišu!
"Na poklon ti moje dugovanje!
"Ja ne tražim, brate, ni dinara,
"Ni ja tražim tvoje dugovanje,
"No ja tražim silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je dvore rasturio,
"Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu,
"Kaži mene moga dušmanina?
"Bratimim te i jošte jedan put,
"Nemoj mene vojsci prokazati,
"Da me vojska Turska ne opkoli."
No se derviš Bogom proklinjaše:
"Ti sokole, Strahiniću bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš pola vojske pogubiti,
"Nevjereti učiniti ne ću,
"Ni tvojega ljeba pogaziti
"I ako sam bio u tamnici,
"Dosta si me vinom napojio,
"Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao,
"Puštio si mene veresijom;
"Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
"Ne svjerovah, eli nemah otkud;
"Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš, bane,
"Za Turčina silna Vlah-Aliju,
"On je bijel čador razapeo
"Na Goleču visokoj planini;
"Tek ti hoću, bane, progovorit':
"Jaši đoga, bježi iz Kosova,
"El ćeš, bane, poginuti ludo:
"U sebe se pouzdati nemoj,
"Ni u ruku, ni u britku sablju,
"Ni u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći
"Kod oruža i kod konja tvoga
"Živa će te u ruke fatiti,
"Hoće tvoje salomiti ruke,
"Živu će ti oči izvaditi "
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu!
"Ne žali me, brate, od jednoga,
"Tek me vojsci Turskoj ne prokaži."
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli Strahin-bane!
"Tvrđa mi je Vjera od kamena,
"Da ćeš sade đoga naljutiti,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš satrt' pola caru vojske,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni Turcima prokazati tebe."
Zbori bane, ne podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu!
"pojiš konja jutrom i večerom,
"pojiš konja na vodi Sitnici,
"Nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
"Đe su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo progovara:
"Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu
"Svud su brodi, đegođ dođeš vodi."
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s' bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinjovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan adet bješe.
Kanal svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oči sklopi, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrata,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje.
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Nu se digni, glavu ne digao!
"Nu opasuj mukadem-pojasa,
"I pripasuj svijetlo oruže,
"Eto k nama Strahinića bana,
"Sad će tvoju glavu ukinuti,
"Sa će mene oči izvaditi."
Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinjova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Memed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugog već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ovo nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamana;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski salem nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si? jadan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, promislilo?
"Nije s' ove babe Šumadijnske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletalo,
Udarilo o kamen studeni,
Na groje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
Tada bane riječ progovara
"Ljubo moja, tebe bog ubio!
"Koje jade gledaš na planini?
"No ti podbi jedan komat sablje,
"Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinjina ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
"Nigda njemu mila biti ne ćeš,
"Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom,
"Đe si bila sa mnom pod čadorom;
"Mene biti mila do vijeka,
"Odvešću te Jedrenetu gradu,
"Narediću tridest sluškinjica,
"Nek ti drže skute i rukave,
"Raniću te medom i šećerom,
"Okititi tebe dukatima
"Savrh glave do zelene trave;
"Udri sade Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg'vu bijelu kauku,
Pres'ječe mu zlatali čelenku,
I pres'ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit' oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Đe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica,
Strašivica svaka od paščadi,
Baci kamat u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se čuje,
Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše,
Koliko mu nešto žao bješe,
Te on gleda, što se čini šnjome;
Ali banu druga snaga dođe,
Druga snaga n srce junačko,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža
No mu grlom bane zapinjaše,
A pod grlo zubom dovataše,
Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta žuta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniću bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu đogatu,
Pa se đogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na đogina,
Pa pobježe bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruševca,
U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih šura,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
Obranjena zeta u čelenku.
Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga,
"Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka,
"Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio,
"Od koga sam rane dopanuo:
"Kad dijelih megdan sa Turčinom,
"O moj taste, stari Jug-Bogdane!
"Onda mene ljuba obranila,
"Ljuba moja, mila šćera tvoja,
"Ne šće mene, pomože Turčinu."
Planu Juže, kako oganj živi,
Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
"Na komate kuju iskidajte."
Silna đeca baba poslušaše,
Te na svoju sestru kidisaše,
Al' je ne da Strahiniću bane,
Šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića!
"Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje,
"Te ne biste sa mnom na Kosovu.
"Da činite s Turcima junaštvo,
"Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti,
"Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju,
"Nemam s kime ladno piti vino;
"No sam ljubi mojoj poklonio."
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.

40) t. j. Stambolska (velika) zobnica.

Car Lazar i carica Milica.
(o boju Kosovskom).

Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Ti polaziš sjutra u Kosovo,
"S' sobom vodiš sluge ,i vojvode,
"A kod dvora ni kog' ne ostavljaš,
"Care Lazo, od muškijeh glava,^[41]
"Da ti može knjigu odnijeti
"U Kosovo i natrag vratiti;
"Odvodiš mi devet mile braće,
"Devet braće, devet Jugovića:
"Ostavi mi brata bar jednoga,
"Jednog brata sestri od zakletve."
Njoj govori Srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice!
"Koga bi ti brata najvoljela
"Da t' ostavim u bijelu dvoru?" -
"Ostavi mi Boška Jugovića."
Tada reče Srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice!
"Kada sjutra bijel dan osvane,
"Dan osvane i ograne sunce,
"I vrata se otvore na gradu,
"Ti išetaj gradu na kapiju,
"Tud' će poći vojska na alaje:
"Sve konjici pod bojnim kopljima,
"Pred njima je Boško Jugoviću,
"I on nosi krstaša barjaka;
"Kaži njemu od mene blagosov,
"Nek da barjak, kome njemu drago,
"Pa nek s tobom kod dvora ostane."
Kad u jutru jutro osvanulo
I gradska se otvoriše vrata,
Tad' išeta carica Milica,
Ona stade gradu kod kapije,
Al' eto ti vojske na alaje:
Sve konjici pod bojnim kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću
Na alatu vas u čistom zlatu,
Krstaš ga je barjak poklopio,
Pobratime! do konja alata;
Na barjaku od zlata jabuka,
Iz jabuke od zlata krstovi,
Od krstova zlatne kite vise,
Te kuckaju Boška po plećima;
Primače se carica Milica,
Pa uvati za uzdu alata,
Ruke sklopi bratu oko vrata,
Pak mu poče tiho govoriti:
"O moj brate, Boško Jugoviću!
"Car je tebe mene poklonio,
"Da ne ideš na boj na Kosovo,
"I tebe je blagosov kazao,
"Da daš barjak, kome tebe drago,
"Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
"Da imadem brata od zakletve."
Al' govori Boško Jugoviću:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
"A ja ti se ne bih povratio,
"Ni iz ruke krstaš barjak dao,
"Da mi care pokloni Kruševac;
"Da mi reče družina ostala:
"Gle strašivca, Boška Jugovića!
"On ne smjede poći u Kosovo
"Za krst časni krvcu proljevati
"I za svoju vjeru umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Al' eto ti starog Jug-Bogdana
I za njime sedam Jugovića,
Sve je sedam ustavljala redom,
Al' nijedan ni gledati ne će.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' eto ti Jugović-Voina,
I on vodi careve jedeke
Pokrivene sa suvijem zlatom,
Ona pod njim uvati kulaša,
I sklopi mu ruke oko vrata,
Pa i njemu stade govoriti:
"O moj brate, Jugović-Voine!
"Car je tebe mene poklonio,
"I tebe je blagosov kazao,
"Da daš jedek', kome tebe drago,
"Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
"Da imadem brata od zakletve."
Veli njojzi Jugović Voine:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
"Ne bi ti se junak povratio,
"Ni careve jedeke pustio,
"Da bih znao, da bih poginuo;
"Idem, sejo, u Kosovo ravno
"Za krst časni krvcu proljevati
"I za vjeru s braćom umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Kad to viđe carica Milica,
Ona pade na kamen studeni,
Ona pade, pak se obeznani;
Al' eto ti slavnoga Lazara,
Kada viđe gospođu Milicu,
Ud'riše mu suze niz obraze;
On s' obzire s desna na lijevo,
Te dozivlje slugu Golubana:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Ti odjaši od konja labuda,
"Uzmi gospu na bijele ruke,
"Pak je nosi na tananu kulu;
"Od mene ti Bogom prosto bilo!
"Nemoj ići na boj na Kosovo,
"Već ostani u bijelu dvoru."
Kad to začu sluga Golubane,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa odsjede od konja labuda,
Uze gospu na bijele ruke,
Odnese je na tananu kulu;
Al' svom srcu odoljet' ne može,
Da ne ide na boj na Kosovo,
Već se vrati do konja labuda,
Posjede ga, ode u Kosovo.
Kad je sjutra jutro osvanulo,
Dolećeše dva vrana gavrana
Od Kosova polja širokoga,
I padoše na bijelu kulu,
Baš na kulu slavnoga Lazara,
Jedan grakće, drugi progovara:
"Da l' je kula slavnog knez-Lazara?
"Il' u kuli nigđe nikog nema?"
To iz kule nitko ne čujaše,
Već to čula carica Milica,
Pa izlazi pred bijelu kulu,
Ona pita dva vrana gavrana:
"Oj Boga vam, dva vrana gavrana!
"Otkuda ste jutros polećeli?
"Nijeste li od polja Kosova?
"Viđeste li dvije silne vojske?
"Jesu li se vojske udarile?
"Čija li je vojska zadobila?"
Al' govore dva vrana gavrana:
"Oj Boga nam, carice Milice!
"Mi smo jutros od Kosova ravna,
"Viđeli smo dvije silne vojske;
"Vojske su se juče udarile,
"Obadva su cara poginula;
"Od Turaka nešto i ostalo,
"A od Srba i što je ostalo,
"Sve ranjeno i iskrvavljeno."
Istom oni tako besjeđahu,
Al' eto ti sluge Milutina,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Na njemu je rana sedamnaest,
Vas mu konjic u krv ogreznuo;
Veli njemu gospođa Milica:
"Što je, bolan, slugo Milutine?
"Zar izdade cara na Kosovu?"
Al' govori sluga Milutine:
"Skin' me, gospo, sa konja viteza,
"Umij mene studenom vodicom,
"I zalij me crvenijem vinom;
"Teške su me rane osvojile."
Skide njega gospođa Milica,
I umi ga studenom vodicom,
I zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
Pita njega gospođa Milica:
"Što bi, slugo, u polju Kosovu?
"Đe pogibe slavni kneže Lazo?
"Đe pogibe stari Jug Bogdane?
"Đe pogibe devet Jugovića?
"Đe pogibe Miloš vojevoda?
"Đe pogibe Vuče Brankoviću?
"Đe pogibe Banović Strahinja?"
Tada sluga poče kazivati:
"Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
"Đe pogibe slavni knez Lazare,
"Tu su mnoga koplja izlomljena,
"Izlomljena i Turska i Srpska,
"Ali više Srpska, nego Turska,
"Braneć', gospo, svoga gospodara,
"Gospodara, slavnog knez:Lazara.
"A Jug ti je, gospo, poginuo
"U početku, u boju prvome.
"Pogibe ti osam Jugovića,
"Đe brat brata izdati ne šćede,
"Dokle gođe jedan tecijaše;
"Još ostade Boško Jugoviću,
"Krstaš mu se po Kosovu vija;
"Još razgoni Turke na buljuke,
"Kao soko tice golubove.
"Đe ogreznu krvca do koljena,
"Tu pogibe Banović Strahinja.
"Miloš ti je, gospo, poginuo
"Kod Sitnice kod vode studene,
"Đeno mlogo Turci izginuli;
"Miloš zgubi Turskog car:Murata
"I Turaka dvanaest hiljada;
"Bog da prosti, ko ga je rodio!
"On ostavi spomen rodu Srpskom,
"Da se priča i pripovijeda
"Dok je ljudi i dok je Kosova.
"A što pitaš za prokletog Vuka,
"Proklet bio i ko ga rodio!
"Prokleto mu pleme i koljeno!
"On izdade cara na Kosovu
"I odvede dvanaest hiljada,
"Gospo moja! ljutog oklopnika."

41) Ja se ne mogu načuditi, kako je G. M. Svetić (u Ljetopisu za 1830 godinu Č. druga strana 59) ovdje mogao razumjeti, da je Lazar car (ili knez) od muškijeh glava! Ovo znači: od muškijeh glava ni: koga ne ostavljaš kod dvora (a za ženskinje nije, da knjige nosi u Kosovo).

Propast carstva Srpskoga.

Poletio soko tica siva
Od Svetinje od Jerusalima,
I on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
Veće bio svetitelj Ilija;
On ne nosi tice lastavice,
Veće knjigu od Bogorodice,
Odnese je caru na Kosovo,
Spušta knjigu caru na koleno,
Sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno!
"Kome ćeš se privoleti carstvu?
"Ili voliš carstvu nebeskome,
"Ili voliš carstvu zemaljskome?
"Ako voliš carstvu zemaljskome,
"Sedlaj konje, priteži kolane,
"Vitezovi sablje pripasujte,
"Pa u Turke juriš učinite,
"Sva će Turska izginuti vojska;
"Ako l' voliš carstvu nebeskome,
"A ti sakroj na Kosovu crkvu,
"Ne vodi joj temelj od mermera,
"Već od čiste svile i skerleta,
"Pa pričesti i naredi vojsku;
"Sva će tvoja izginuti vojska,
"Ti ćeš, kneže, šnjome poginuti.
A kad care saslušao reči,
Misli care misli svakojake:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Kome ću se privoleti carstvu?
"Da ili ću carstvu nebeskome?
"Da ili ću carstvu zemaljskome?
"Ako ću se privoleti carstvu,
"Privoleti carstvu zemaljskome,
"Zemaljsko je za maleno carstvo,
"A nebesko u vek i do veka."
Car volede carstvu nebeskome,
A nego li carstvu zemaljskome,
Pa sakroji na Kosovu crkvu,
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa doziva Srpskog patrijara
I dvanaest veliki vladika,
Te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
Na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
S devet sina devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
U svakog je devet iljad' vojske,
A u Juga dvanaest iljada,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Sedam paša biše i ubiše,
Kad osmoga biti započeše,
Al' pogibe Bogdan Juže stari,
I izgibe devet Jugovića,
Kako devet sivi sokolova,
I njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
Ban Uglješa i vojvoda Gojko
I sa njima Vukašine kralje,
U svakoga triest iljad' vojske,
Pa se biše i sekoše s Turci:
Osam paša biše i ubiše,
Devetoga biti započeše,
Pogiboše dva Mrnjavčevića,
Ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dop'o,
Njega Turci s konjma pregaziše;
I njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Erceže Stepane,
U Ercega mloga silna vojska,
Mloga vojska, šezdeset iljada,
Te se biše i sekoše s Turci:
Devet paša biše i ubiše,
Desetoga biti započeše,
Al' pogibe Erceže Stepane,
I njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku Srpski knez Lazare,
U Laze je silni Srbalj bio,
Sedamdeset i sedam iljada,
Pa razgone po Kosovu Turke,
Ne dadu se ni gledati Turkom,
Da kamo li bojak biti s Turci;
Tad' bi Laza nadvladao Turke,
Bog ubio Vuka Brankovića!
On izdade tasta na Kosovu;
Tada Lazu nadvladaše Turci,
I pogibe Srpski knez Lazare,
I njegova sva izgibe vojska,
Sedamdeset i sedam iljada;
Sve je sveto i čestito bilo
I milome Bogu pristupačno.

Musić Stefan.

Vino pije Musiću Stevane
U Majdanu čisto srebrnome^[42]
U svom krasnom dvoru gospodskome;
Vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
Al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago!
"Ja ću leći sanak boraviti,
"Ti večeraj, pa se napij vina,
"Pa pošetaj pred gospodskog dvora,
"Pa pogledaj čistom vedrom nebu;
"Jeli jasan mesec na zaodu,
"Jel' danica na istoku zvezda;
"Jeli nama putovati vreme
"Na Kosovo lepo polje ravno
"Na ročište čestitome knezu;
"Jer znadeš li, moje čedo drago,
"Kadono smo na zakletvi bili
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
""Ko je Srbin i Srpskoga roda,
""I od Srpske krvi i kolena,
""A ne doš'o na boj na Kosovo,
""Ne imao od srca poroda!
""Ni muškoga ni devojačkoga;
""Od ruke mu ništa ne rodilo!
""Rujno vino ni šenica bela;
""Rđom kap'o, dok mu je kolena!""
Leže Steva u meke dušeke,
Povečera Vaistina sluga,
Povečera i napi se vina,
Pa išeta pred gospodskog dvora
I pogleda čistom vedrom nebu,
Jeste jasan mesec na zaodu,
Jest danica na istoku zvezda;
Jeste njima putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno
Na ročište čestitome knezu;
Pa se šeće konjma u ahare,
Pa izvede dva konja viteza,
Osedla i opravi lepo,
Jednog sebi, drugog gospodaru;
Pa se šeće u gospodske dvore,
I iznese krstat svilen barjak,
Pa kome je dvanaest krstova,
Svi dvanaest od čistoga zlata,
I ikona svetoga Jovana,
Krsno ime Musića Stevana,
Prisloni ga uz gospodskog dvora,
Pa se šeće gore na čardake,
Da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
Kob ga kobi Stevanova ljuba,
Zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Do sad si mi verna sluga bio,
"Od jako si Bogom pobratime,
"Nemoj budit gospodara moga;
"Jer sam jadna zao sanak vid'la,
"Gdi poleti jato golubova,
"I pred njima dva sokola siva,
"Ispred našeg dvora gospodskoga,
"Odletiše na Kosovo ravno
"I padoše međ' Muratov tabor,
"Gdi padoše, već se ne digoše;
"To je, braćo, vaše zlamenije,
"Bojati se da ne izginete."
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo!
"Ne ću, seko, nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome;
"Jer ti nisi na zakletvi bila,
"Kako nas je zaklinjao kneže,
"Zaklinjao, proklinjao ljuto:
""Ko je Srbin i Srpskoga roda,
""I od Srpske krvi i kolena,
""A ne doš'o na boj na Kosovo,
""Od ruke mu ništa ne rodilo!
""Rujno vino, ni šenica bela;
""Ne imao poljskog berićeta!
""Ni u domu od srca poroda!
""Rđom kap'o dok mu je kolena!""
"Pa ja ne smem nevere činiti
"Gospodaru i mome i tvome."
Već ušeta u čardake gornje,
Pa probudi gospodara svoga:
"Ustanite, dragi gospodaru!
"Jeste nama putovati vreme."
Usta Steva na noge junačke,
I umiva svoje lice belo,
I oblači gospodsko odelo,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa uzima kondir vina rujna,
Te napija krasnu slavu Božju
Sretna puta i krsta časnoga
U svom dvoru za stolom svojijem,
Vojvodi je to i pre i posle^[43]
Pa išeta pred gospodske dvore,
Usedoše dva konja viteza,
Razaviše krstate barjake,
Udariše bubnji i svirale,
Digoše se Bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom,
Susrete i Kosovka devojka,
U ruku joj dva kondira zlatna,
Oba zlatna, al' obadva prazna,
Pod pazuom klobuk svile bele,
Za klobukom bela kita perja,
U dnu perje srebrom zaliveno,
A po sredi zlatom prepleteno,
I po vrtu biserom kićeno;
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
"Gdi si, dušo, na ograšju bila?
"Otkuda ti klobuk svile bele?
"Daj mi, seko klobuk svile bele,
"Da ga poznam, koga je vojvode;
"A tako mi srećna puta moga
"Nevere ti učiniti ne ću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
"Nisam nigdi na ograšju bila,
"Rano me je probudila majka,
"Mi ranimo te vodu grabimo;
"Kad ja dođo na vodu Sitnicu,
"Al' Sitnica mutna i povodna,
"Nosi, brate, konje i junake,
"Turske kape i bijele čalme,
"Krasne Srpske bijele klobuke
"Ovaj klobuk blizu kraja beše,
"Ja zagazi u vodu Sitnicu,
"I uvati klobuk svile bele,
"Brata imam od mene mlađega,
"Nosim klobuk bratu rođenome,
"Ja sam mlada milo mi je perje."
Klobuk dade kneževoj vojvodi,
Čim ga vide Musiću Stevane,
Čim ga vide, tim ga i poznade,
Prosu suze niz gospodsko lice,
Udari se po kolenu rukom,
Čisti skerlet na kolenu puče,
Zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do Boga moga!
"Na meni je ostanula kletva
"Od mojega čestitoga kneza."
Klobuk dade Kosovki devojki,
Pa se maši u džepove rukom,
Te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko!
"A ja idem na boj na Kosovo
"U presveto ime Isusovo^[44],
"Ako Bog da, te se natrag vratim,
"Lepšim ću te darivati darom;
"Ako l', seko, ja pogibo amo,
"Pomeni me po peškešu mome."
Udariše konje mamuzama,
Pa Sitnicu vodu prebrodiše,
Udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
Tri je paše bio i ubio,
Kad započe biti četvrtoga,
Tu pogibe Musiću Stevane
I sa njime Vaistina sluga
I vojske mu dvanaest iljada;
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
Čestitoga cara zemaljskoga.

42) Pripovijeda se, da je Musić Stefan bio iz Majdana u nahiji Požarevačkoj.

43) t. j. I prvo i pošljednje (nigda više u svom dvoru ne će ) slavu napijati).

44) Ja mislim, da je ovaj stih dodat u naše vrijeme.

Smrt majke Jugovića.
(iz Hrvatske).

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
U toj vojsci devet Jugovića
I deseti star Juže Bogdane;
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova,
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvi nađe devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana,
I više nji devet bojni koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobri konja,
A pored nji devet ljuti lava.
Tad' zavrišta devet dobri konja,
I zalaja devet ljuti lava,
A zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobri konja,
I uzima devet ljuti lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
Malo bliže pred nju išetale,
Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobri konja,
Zalajalo devet ljuti lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u po noći,
Al' zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Što nam vrišti Damjanov zelenko?
"Al' je gladan šenice bjelice,
"Ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Nit' je gladan šenice bjelice,
"Niti žedan vode sa Zvečana,
"Već je njega Damjan naučio
"Do po noći sitnu zob zobati,
"Od po noći na drum putovati;
"Pak on žali svoga gospodara
"Što ga nije na sebi donijo."
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad u jutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b'jela pjena trgla;
Oni nose ruku od junaka
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci;
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova!
"Bi l' poznala, čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova!
"Ovo j' ruka našega Damjana,
"Jera burmu ja poznajem, majko,
"Burma sa mnom na vjenčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko!
"Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
"Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Nadula se Jugovića majka,
Nadula se, pa se i raspade
Za svojije devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.

Carica Milica i Vladeta vojvoda.

Pošetala carica Milica
Ispod grada bijela Kruševca
S njome šeću dvije mile kćeri:
Vukosava i lijepa Mara;
K njima jezdi Vladeta vojvoda
Na doratu na konju dobrome;
Vladeta je konja oznojio
I u b'jelu pjenu obukao.
Pita njega carica Milica:
"Oj Boga ti, kneževa vojvodo!
"Što si tako konja oznojio?
"Ne ideš li sa polja Kosova?
"Ne viđe li čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Oj Boga mi, carice Milice!
"Ta ja idem sa polja Kosova,
"Al' ne viđeh čestitoga kneza,
"Već ja viđeh kneževa zelenka,
"Ćeraju ga po Kosovu Turci,
"A knez mislim da je poginuo."
Kad to začu carica Milica,
Proli suze niz bijelo lice,
Pak još pita Vladetu vojvodu:
"Još mi kaži, kneževa vojvodo!
"Kad si bio na Kosovu ravnu,
"Ne viđe li devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh devet Jugovića
"I desetog starog Jug-Bogdana.
"Oni bjehu u pola Kosova,
"Krvave im ruke do ramena
"I zeleni mači do balčaka;
"Ali su im malaksale ruke
"Sijekući po Kosovu Turke."
Još mu reče carica Milica:
"Stan' počekaj, kneževa vojvodo!
"Ne viđe li još dva zeta moja:
"Brankovića, Miloš-Obilića?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
"I ja viđeh Miloš-Obilića:
"On stajaše u polju Kosovu,
"Na bojno se koplje naslonio.
"Bojno mu se koplje prelomilo,
"Pak na njega Turci navališe,
"Do sad mislim da je poginuo;
"Al' ne viđeh Vuka Brankovića,
"Ne viđeh ga, ne vid'lo ga sunce!
"On izdade čestitoga kneza,
"Gospodara i moga i tvoga."

Komadi od različnijeh Kosovskijeh pjesama.

Car Murate u Kosovo pade,
Kako pade, sitnu knjigu piše,
Te je šalje ka Kruševcu gradu,
Na koljeno Srpskom knez-Lazaru:
"Oj Lazare, od Srbije glavo!
"Nit' je bilo, niti može biti:
"Jedna zemlja, a dva gospodara;
"Jedna raja, dva harača daje;
"Carovati oba ne možemo,
"Već mi pošlji ključe i harače,
"Zlatne ključe od svijeh gradova,
"I harače od sedam godina;
"Ako li mi to poslati ne ćeš,
"A ti hajde u polje Kosovo,
"Da sabljama zemlju dijelimo."
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
Knjigu gleda, grozne suze roni.

II.

Da je kome poslušati bilo,
Kako ljuto kneže proklinjaše:
"Ko ne dođe na boj na Kosovo,
"Od ruke mu ništa ne rodilo:
"Ni u polju bjelica pšenica,
"Ni u brdu vinova lozica!"

III.

Slavu slavi Srpski knez Lazare
U Kruševcu Mjestu skrovitome,
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug-Bogdana,
I do njega devet Jugovića;
A s lijeve Vuka Brankovića.
I ostalu svu gospodu redom,
U zastavu vojvodu Miloša,
I do njega dv'je Srpske vojvode:
Jedno mi }e Kosančić Ivane.
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi Srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
"Ako ću je napit' po starještvu,
"Napiću je starom Jug-Bogdanu;
"Ako ću je napit' po gospodstvu,
"Napiću je Vuku Brankoviću;
"Ako ću je napit' po milosti,
"Napiću je mojim devet šura,
"Devet šura, devet Jugovića;
"Ako ću je napit' po ljepoti,
"Napiću je Kosančić-Ivanu;
"Ako ću je napit' po visini,
"Napiću je Toplici Milanu;
"Ako ću je napit' po junaštvu,
"Napiću je vojvodi Milošu.
"Ta nikom' je drugom napit' ne ću,
"Već u zdravlje Miloš-Obilića:
"Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
"Prva vjero, potonja nevjero!
"Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu,
"I odbjeći Turskom car-Muratu;
"Zdrav mi budi! i zdravicu popij:
"Vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
"Vala tebe na tvojoj zdravici,
"Na zdravici i na daru tvome;
"Al' ne vala na takoj besjedi,
"Jer, tako me vjera ne ubila!
"Ja nevjera nikad bio nisam,
"Nit' sam bio, niti ću kad biti,
"Nego sjutra mislim u Kosovu
"Za rišćansku vjeru poginuti,
"Nevjera ti sjedi uz koljeno,
"Ispod skuta pije ladno vino:
"A prokleti Vuče Brankoviću.
"Sjutra jeste lijep Vidov danak,
"Viđećemo u polju Kosovu,
"Ko je vjera, ko li je nevjera
"A tako mi Boga velikoga!
"Ja ću otić' sjutra u Kosovo,
"I zaklaću Turskog car-Murata,
"I staću mu nogom pod groce;
"Ako li mi Bog i sreća dade,
"Te se zdravo u Kruševac vratim,
"Uvatiću Vuka Brankovića,
"Vezaću ga uz to bojno koplje,
"Kao žena kuđelj' uz preslicu,
"Nosiću ga u polje Kosovo."

IV.

"Pobratime, Kosančić-Ivane!
"Jesi l' Tursku uvodio vojsku?
"Jeli mlogo vojske u Turaka?
"Možemo li s Turci bojak biti?
"Možemo li Turke pridobiti?"
Veli njemu Kosančić Ivane:
"O moj brate, Miloš-Obiliću!
"Ja sam Tursku vojsku uvodio,
"Jeste silna vojska u Turaka;
"Svi mi da se u so prometnemo,
"Ne bi Turkom ručka osolili:
"Evo puno petnaest danaka
"Ja sve hodah po Turskoj ordiji,
"I ne nađoh kraja ni hesapa:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, pobro, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije do grada Zvečana,
"Od Zvečana, pobro, do Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine,
"Sve je Turska vojska pritisnula:
"Konj do konja, junak do junaka,
"Bojna koplja kao čarna gora,
"Sve barjaci kao i oblaci,
"A čadori kao i snegovi;
"Da iz neba plaha kiša padne,
"Niđe ne bi na zemljicu pala,
"Već na dobre konje i junake.
Murat pao na Mazgit na polje,
"Uvatio i Lab i Sitnicu."
Još ga pita Miloš-Obiliću.
"Ja Ivane, mio pobratime!
"Đe je čador silnog car-Murata?
"Ja sam ti se knezu zatekao,
"Da zakoljem Turskog car-Murata,
"Da mu stanem nogom pod groce."
Al' govori Kosančić Ivane:
"Da lud ti si, mio pobratime!
"Đe je čador silnog car-Murata,
"Usred Turskog silna taobora,
"Da ti imaš krila sokolova,
"Pak da padneš iz neba vedroga,
"Perje mesa ne bi iznijelo."
Tada Miloš zaklinje Ivana:
"O Ivane, da moj mili brate,
"Nerođeni, kao i rođeni!
"Nemoj tako knezu kazivati,
"Jer će nam se kneže zabrinuti,
"I sva će se vojska poplašiti,
"Već ovako našem knezu kaži:
"Ima dosta vojske u Turaka,
"Al' s' možemo s njima udariti,
"I lasno ih pridobit' možemo;
"Jera nije vojska od mejdana,
"Već sve stare hodže i hadžije,
"Zanatlije i mlade ćardžije,
"Koji boja ni viđeli nisu,
"Istom pošli, da se ljebom rane;
"A i što je vojske u Turaka,
"Vojska im se jeste poboljela
"Od bolesti teške srdobolje,
"A dobri se konji poboljeli
"Od bolesti konjske sakagije.

"Koji ono dobar junak bješe,
"Što jedan put britkom sabljom mane,
"Britkom sabljom i desnicom rukom,
"Pak dvadeset odsiječe glava?" -
"Ono jeste Banović Strahinja?" -
"Koji ono dobar junak bješe,
"Što dva i dva na koplje nabija,
"Preko sebe u Sitnicu tura?"
"Ono jeste Srđa Zlopogleđa." -
"Koji ono dobar junak bješe
"Na alatu konju velikome
"Sa krstašem u ruci barjakom,
"Što sagoni Turke u buljuke
"I nagoni na vodu Sitnicu?" -
"Ono jeste Boško Jugoviću."

Kosovka djevojka.

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca,
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do beli lakata,
Na plećima nosi leba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome lađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake;
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara,
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka osečena
I lijeva noga do kolena,
Vita su mu rebra izlomljena,
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mloge krvce,
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže lebom bijelijem;
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te prevrćeš po krvi junake?
"Koga tražiš po razboju mlada?
"Ili brata, ili bratučeda?
"Al' po greku stara roditelja"^[45]
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana!
"Ja od roda nikoga ne tražim:
"Niti brata niti bratučeda,
"Ni po greku stara roditelja;
"Mož' li znati, delijo neznana,
"Kad knez Laza pričešćiva vojsku
"Kod prekrasne Samodreže crkve
"Tri nedelje tridest kaluđera?
"Sva se Srpska pričestila vojska,
"Najposlije tri vojvode bojne'
"Jedno jeste Milošu vojvoda,
"A drugo je Kosančić Ivane,
"A treće je Toplica Milane;
"Ja se onde desi na vratima,
"Kad se šeta vojvoda Milošu,
"Krasan junak pa ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Obazre se i pogleda na me,
"S' sebe skide kolastu azdiju,
"S' sebe skide, pa je meni dade
""Na, Devojko, kolastu azdiju,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po azdiji po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, draga dušo moja,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
""Ja ću tebi kum venčani biti.""
"Za njim ide Kosančić Ivane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide burmu pozlaćenu,
"S ruke skide, pa je meni dade:
""Na, devojko, burmu pozlaćenu,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""A po burmi po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
""U taboru čestitoga kneza;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""A i tebe dobra sreća nađe,
""Uzeću te za Milana moga,
""Za Milana Bogom pobratima,
""koj' je mene Bogom pobratio,
""Višnjim Bogom i svetim Jovanom,
""Ja ću tebi ručni dever biti." "
"Za njim ide Toplica Milane,
"Krasan junak na ovome svetu,
"Sablja mu se po kaldrmi vuče,
"Svilen kalpak, okovano perje,
"Na junaku kolasta azdija,
"Oko vrata svilena marama,
"Na ruci mu koprena od zlata,
"Obazre se i pogleda na me,
"S ruke skide koprenu od zlata,
"S ruke skide, pa je meni dade.
""Na, devojko, koprenu od zlata,
""Po čemu ćeš mene spomenuti,
""Po kopreni po imenu mome:
""Evo t' idem poginuti, dušo,
"U taboru čestitoga tasta;
""Moli Boga, moja dušo draga,
""Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
""Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
""Uzeću te za vernu ljubovcu.""
"I odoše tri vojvode bojne.
"Nji ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko!
"Vidiš, dušo, ona koplja bojna
"Ponajviša a i ponajgušća,
"Onde j' pala krvca od Junaka
"Ta dobrome konju do stremena,
"Do stremena i do uzenđije,
"A junaku do svilena pasa,
"Onde su ti sva tri poginula,
"Već ti idi dvoru bijelome,
"Ne krvavi skuta ni rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru
Kukajući iz bijela grla:
"Jao jadna! ude ti sam sreće!
"Da se, jadna, za zelen bor vatim,
"I on bi se zelen osušio."

45) Po greku (po grijehu) roditelj znači pravi otac. Ovdje se pokazuje znak narodnoga mišljenja, da je grijeh i ženiti se. Ja sam slušao od oca jednoga velikog gospodara gde govori za svoga sina : "On je moj po grijehu sin, ali ga meni sad valja slušati."

Jurišić Janko.

Nešto cvili u Stambolu gradu;
Da l' je guja, da l' je vila b'jela?
Nit' je guja, ni bijela vila,
No je junak Jurišiću Janko;
Ako cvili, i nevolja mu je:
Evo ima tri godine dana,
Ka' je Janko tame dopadnuo,
Bre tavnice cara tirjanina,
Tirjanskoga cara Sulejmana;
Jeste njemu tama dodijala,
Te on cvili jutrom i večerom,
Dosadio studenu kamenu,
A nekmo li caru Sulejmanu.
Tad' dolazi care Sulejmane,
On dolazi tavnici na vrata,
Te dozivlje Jurišića Janka:
"Kopilane, Jurišiću Janko!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti cviliš u mojoj tavnici?
"Al' si gladan, al' si ožednio?
"Ali si se silan uželio,
"Uželio mlade kaurkinje?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Volja ti je, care, besjediti;
"Nit' sam gladan, nit' sam ožednio;
"A mene su želje prolazile,
"Još kako sam pao u tavnicu;
"No je mene tama dosadila.
"Sultan:care, ako Boga znadeš!
"Išti blaga, koliko ti drago,
"Pušti, care, kosti iz tavnice."
Al' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Ne ću tebe pare ni dinara,
"No ti hoću, pravo da mi kažeš,
"Koje ono bjehu tri vojvode,
"Štono moju krdisaše vojsku,
"Kad ja iđah kroz Kosovo ravno?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan budi, care, govoriti,
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Štono bješe najprva vojvoda,
"Što veoma razgonjaše Turke,
"Nagonjaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Kraljeviću Marko;
"Štono bješe za njime vojvoda,
"Što veoma s'jecijaše Turke,
"Ono bješe nejačak Ognjane,
"Mio sestrić Kraljevića Marka;
"A što bješe treća vojevoda,
"Štono sablju britku salomio,
"Pa na koplje nabijaše Turke,
"Preko sebe u Lab potezaše,
"Potezaše u Lab i Sitnicu,
"Ono bješe Jurišiću Janko,
"Eto ti ga, care, u tavnici,
"Čini od njeg šta je tebi drago."
Tad' govori care Sulejmane:
"Bre, kurviću, Jurišiću Janko!
"Koju muku najvoliš mučiti,
"Onom ću ti dušu izvaditi:
"Ali voliš po moru plivati,
"Ali voliš na vatri goreti,
"Ali voliš, da te rastrgnemo,
"Rastrgnemo konjma na repove?"
Tad' govori Jurišiću Janko:
"Voljan jesi, care, na besjedi;
"Nikom muke mile mučit' nisu,
"Ali veće kad biti ne more:
"Nisam riba, da po moru plivam;
"Nisam drvo, da na vatri gorim;
"Kurva nisam, da me rastržete,
"Rastržete konjma na repove;
"No ja jesam junak od junaka:
"Daj mi, care, konja razlomljena,
"Nejahana trideset godina,
"Nejahana, na boj nećerana;
"I daj mene sablju postalicu,
"Nevađenu trideset godina,
"Nevađenu, na boj isnošenu,
"Koja se je rđom proturila,
"Te s' iz kora izvadit' ne more;
"Pa me pusti u polje široko,
"A napusti dvjesta janjičara,
"Neka mene na sabljam' raznesu,
"Nek poginem junak na junaštvu.
To je njega care poslušao,
Dade njemu konja razlomljena,
Nejahana trideset godina,
Nejahana, na boj nećerana;
I Dade mu sablju postalicu,
Nevađenu trideset godina,
Nevađenu, na boj nenošenu,
Koja se je rđom proturila,
Te s' iz kora izvadit' ne more;
Pa ga pusti u polje široko,
A za njime dvjesta janjičara.
Kad se Janko konja dovatio,
Ljuto Janko konja udaraše,
A ljuće mu konjic pobjegao,
Pobjegao poljem širokijem,
Za njim trči dvjesta janjičara.
Jedno Ture izmaknulo bilo,
Ne bi l' Janku ugrabilo glavu,
Da u cara uzima bakšiša:
Sustignulo Jurišića Janka,
Kad se Janko viđe na nevolji,
On pomenu Boga istinoga,
O pojasa sablju potegao,
Izvadi se; ka' nova s kovača,
Pa dočeka ono Ture mlado
A na sablju i na desnu ruku,
Udari ga po svil'nu pojasu.
Dvije pole sa konja padoše.
Ture pade, a Janko dopade,
Pa sustala konja odjahao,
Na Turskoga đoga uzjahao.
I uze mu sablju od pojasa,
Pa na Turke juriš učinio
Pola ih je sabljom isjekao.
A pola ih caru opremio;
Pa otide poljem širokijem
Dvoru svome zdravo i veselo.

Obretenije glave kneza Lazara.

Kad Lazaru odsekoše glavu
Na ubavu na polju Kosovu,
Od Srblja se niko ne desio,
Već se desi jedno Ture mlado,
Jeste Ture, al' je od robinje,
Rodila ga Srpkinja robinja,
Pa besedi Tursko momče mlado:
"Ao Turci, moja braćo draga!
"Ovo j' glava jednog gospodara,
"Greota je od Boga jednoga,
"Da je kljuju orli i gavrani,
"Da je gaze konji i junaci."
Uze glavu svetoga Lazara,
Zavi u skut kolaste azdije,
Pa je nosi do vode kladenca,
Spušta glavu u vodu kladenac.
Stajala je glava u kladencu
Lepo vreme četrdeset leta,
A ubavo na Kosovo telo,
Ni ga jedu orli ni gavrani,
Ni ga gaze konji ni junaci.
Mili Bože na svem' tebi vala!
Podigle se kiridžije mlade
Od ubava Skoplja bela grada,
Ovi voze Grke i Bugare,
Oni idu Nišu i Vidinu,
Na Kosovu konak učinili.
Večerale kirihgije mlade,
Večerale, pak su ožednile;
Izmeđ' sebe venjer užegoše,
Užegoše venjer jasnu sveću.
Oni traže vode po Kosovu,
Namera i namerila bila,
Namerila na vodu kladenca,
Jedan veli kirvdija mladi:
"Ev' u vodi mesečine sjajne "
Drugi veli kiridžija mladi:
"Nije, braćo, mesečina sjajna."
Treći muči, ništa ne besedi,
Okrenu se pravo ka Istoku,
Pa pomenu Boga istinoga,
Ist'nog Boga i svetog Nikolu:
"Pomoz' Bože, i oče Nikola!"
Pa zagazi u vodu kladenca,
Te izvadi iz kladenca glavu
Svetitelja Srpskoga Lazara,
Pa je meće na zelenu travu,
I zaiti vode u kondiru.
Dok se žedni vodom obrediše,
Kad su crnoj zemlji pogledali,
Nesta glave sa zelene trave,
Ode glava preko polja sama,
Sveta glava do svetoga tela,
Pripoji se kako što j' i bila.
Kad u jutru beo dan osvanu,
Glas dadoše kiridžije mlade,
Glas dadoše starim sveštenikom,
I tu dođe mlogo sveštenika,
Tri stotine stari sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara patrijara:
Prvo Pećki, drugo Carigradski,
Vasiljenski i Jerusalimski;
Oblačiše velike odežde,
I na glave kape kamilavke,
I u ruke knjige starostavne,
Pa čatiše velike molitve,
I držaše velika denija
Za tri dana i tri noći tavne
Ni sedoše, ni se odmoriše,
Ni legoše, ni sanka imaše,
Mole sveca, kud će svetac poći,
Da kojoj će Laza zadužbini:
Il' Opovu, ili Krušedolu,
Il' će Jasku, ili Bešenovoj,
Il' Rakovcu, ili Šišatovcu,
Il' će Đivši ili Kuveždinu,
Da ili će u Maćedoniju;
Ne će svetac zadužbini tuđoj,
Već on oće svojoj zadužbini,
A u svoju krasnu Ravanicu
Pod visokom pod Kučaj-planinom,
Što je Laza sagradio crkvu
Za života jošte za svojega,
Sagradio sebi zadužbinu
O svom lebu i o svome blagu
A bez suza bez sirotinjskije.

Marko Kraljević i soko.

Razbolje se Kraljeviću Marko
Pokraj puta druma junačkoga,
Više glave koplje udario,
A za koplje Šarca privezao,
Još govori Kraljeviću Marko:
"Ko bi mene vode napojio,
"Ko li bi mi ladak načinio,
"Taj bi duši mjesto ufatio."
Tu dopade soko tica siva,
U kljunu mu vode donosio,
Pa je Marka vode napojio;
Nad Markom je krila raskrilio,
Pa je Marku ladak načinio;
Još govori Kraljeviću Marko:
"O sokole, siva tico moja!
"Kakvo sam ti dobro učinio,
"Kad si mene vode napojio
"I kad si mi ladak načinio?"
Soko tica odgovara Marku:
"Ne budali, Kraljeviću Marko!
"Kadno bjesmo na Kosovu bojnom,
"Teški bojak mi s Turci trpljesmo,
"Onda Turci mene ufatiše,
"Oba moja krila odsjekoše;
"Ti si mene ufatio, Marko,
"Metnuo me na jelu zelenu,
"Da me Turski konji ne sataru,
"I junačka mesa naranio
"I prvene krvi napojio;
"Tu si meni dobro učinio."

Opet to, malo drukčije.

Leži Marko kraj druma careva,
Pokrio se zelenom dolamom,
Po obrazu srmajli maramom,
Čelo glave koplje udario,
Za koplje je Šarac konjic svezan,
Na koplju je sura tica orle,
Širi krila, Marku čini lada,
A u kljunu nosi vode ladne,
Te zapaja ranjena junaka.
Al' besedi iz gorice vila:
"O Boga ti, sura tico orle!
"Što je tebi dobra učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko,
"Širiš krila, te mu činiš lada,
"I u kljunu nosiš vode ladne,
"Te zapajaš ranjena junaka?"
Al' besedi sura tica orle:
"Muči, vilo, mukom se zamukla!
"Kako m" nije dobra učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko?
"Možeš znati i pametovati,
"Kad izgibe vojska na Kosovu
"I obadva cara poginuše,
"Car Murate i kneže Lazare,
"Pade krvca konju do strmašca
"I junaku do svil'na pojasa,
"Po njoj plove kolji i junaci,
"Konj do konja, junak do junaka?
"A mi tice doletismo gladne,
"Doletismo i gladne i žedne,
"Ljuckoga se naranismo mesa
"I krvi se ljucke napojismo,
"A moja se krila zakvasiše,
"Planu sunce iz neba vedroga,
"Te se moja krila okoreše,
"Ja ne mogo s krilma poletiti,
"A moje je društvo odletilo,
"Ja ostado nasred polja ravna,
"Te me gaze konji i junaci;
"Bog donese Kraljevića Marka,
"Uze mene iz krvi junačke,
"Pa me metnu za sebe na Šarca,
"Odnese me u goru zelenu,
"Pa me metnu na jelovu granu,
"Iz nebesa sitan dažd udari,
"Te se moja krila poopraše,
"I ja mogo s krilma poletiti,
"Poletiti po gori zelenoj,
"Sastado se s mojom družbinicom.
"Drugo mi je dobro učinio,
"Učinio Kraljeviću Marko:
"Možeš znati i pametovati,
"Kad izgore varoš na Kosovu
"I izgore kula Adžagina?
"Onde bili moji orlušići,
"Pa i skupi Kraljeviću Marko,
"On i skupi u svil'na nedarca,
"Odnese i dvoru bijelome,
"Pa i rani čitav mesec dana,
"Čitav mesec i nedelju više,
"Pa i pusti u goru zelenu,
"Sastado se s moji orlušići;
"To je meni učinio Marko."
Spominje se Kraljeviću Marko,
Kao dobar danak u godini.

Ženidba Marka Kraljevića.

Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Već je tvoja ostarjela majka,
"Ne može ti pripravljat' večere,
"A ne može služit' mrka vina,
"A ne može lučem svijetliti:
"Oženi se, moj premili sine,
"Da zamjenu stečem za života."
Veli Marko ostariloj majci:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Prošao sam devet kraljevina,
"I desetu Tursku carevinu;
"Đe ja nađoh za mene đevojku,
"Onđe nema za te prijatelja:
"Đe ja nađoh za te prijatelja,
"Onđe nema za mene đevojke,
"Osim jednu, moja stara majko,
"A pod dvorom kralja Šišmanina,
"Mati moja, u zemlji Bugarskoj,
"Ja je nađoh na vodi čatrnji,
"Kad je viđeh, moja stara majko!
"Oko mene trava okrenu se.
"Eno, mati, za mene đevojke,
"Eno za te dobra prijatelja;
"Spremi mene tanke brašnjenice,
"Da ja idem prositi đevojku."
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače
Kad u jutru jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku,
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
B'jelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao,
Malo bliže pred njeg' išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje privatiše,
Odvedoše u podrume donje,
Kralju Marka na bijelu kulu,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše mrko piti vino
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane,
Kapu skida. do zemlje se svija,
On u kralja zaprosi đevojku,
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na đevojku.
I dariva svasti i punice,
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana,
Dok otide bijelu Prilipu
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu đevojačka majka:
"O moj zete, od Prilipa Marko!
"Nemoj vodit' tuđina đevera,
"Već jal' brata, jali bratučeda:
"Đevojka je odviše lijepa,
"Bojimo se goleme sramote."
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
"O moj sine, Kraljeviću Marko!
"Jesi l' mene mirno putovao?
"Jesi l' mene snahu isprosio?
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu "
Reče Marko ostariloj majci:
"Jesam, mati, mirno putovao,
"I đevojku sebe isprosio,
"Potrošio tri tovara blaga,
"I kad pođoh dvoru bijelome,
"Reče meni đevojačka majka:
""O moj zete, Kraljeviću Marko!
""Nemoj vodit' tuđina đevera,
""Već jal' brata, jali bratučeda:
""Đevojka je odviše lijepa,
""Bojimo se goleme sramote.""
"A ja, mati, brata ne imadem,
"Brata nemam, bratučeda nemam."
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sine, od Prilipa Marko!
"Za to nemaj brige nikoliko,
"Već načini jednu sitnu knjigu,
"Te je pošlji duždu od Mletaka,
"Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
"Nek povede pet stotina svata,
"Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
"Da ti bude đever kod đevojke,
"Nek povede svata pet stotina,
"Pa se ne boj nikakve sramote.
Kada Marko razumijo r'ječi,
Onda svoju poslušao majku,
On načini knjige na koljenu,
Jednu šalje duždu Mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu
Malo vreme za tim postojalo,
Al' eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata;
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko;
Malo za tim, eto i Stjepana,
I on vodi pet stotina svata
Sastaše se na kuli tananoj,
Te se mrka ponapiše vina.
Odatle se svati podigoše,
Otidoše u zemlju Bugarsku,
Pravo dvoru kralja Šišmanina
Lijepo ih kralju dočekao
Vode konje u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri bijela dana,
Počinuše konji i junaci
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši.
"Azurala, kita i svatovi!
"Kratki danci, a dugi konaci,
"Hoće nam se doma zastarati."
Kralj iznese gospodske darove:
Kom jagluka, kome boščaluka,
Kumu dade od zlata siniju,
A đeveru od zlata košulju
I dade mu konja i đevojku;
Još đeveru kralje govoraše
"Eto tebe konja i đevojke
"Do Markova dvora bijeloga,
"Podaj Marku lijepu đevojku,
"Na čast tebe konjic od mejdana"
Digoše se kićeni svatovi
Putovati uz polje Bugarsko
Đe je sreća, ima i nesreće
Dunu vjetar u polju široku,
Te podiže duvak na đevojci,
Ukaza se lice u đevojke,
Viđe lice dužde od Mletaka,
Od muke ga glava zaboljela,
Jedva čeka, kad će noćca doći
Kad svatovi na konak padoše,
Tad' pošeta dužde od Mletaka
Do čadora Zemljića Stjepana,
Pa Stjepanu tiho govoraše:
"O đevere, Zemljiću Stjepane!
"Daj ti mene tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe jedna čizma blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Veli njemu Zemljiću Stjepane
"Šuti, dužde, okamenio se!
"Palo ti je na um poginuti?"
Povrati se dužde od Mletaka.
Kad su bili na drugom konaku,
Šeta dužde bijelu čadoru,
Pa govori Zemljiću Stjepanu:
"Daj, Stjepane, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe dvije čizme blaga,
"Moj Stjepane, žutijeh dukata "
Stjepan njemu gorko odgovori:
"Idi, dužde, izgubio glavu!
"Kako će se obljubiti kuma!"
Povrati se dužde pod čadora.
Kad su bili na trećem konaku,
Ide dužde đeveru Stjepanu:
"Daj, đevere, tvoju milu snahu
"Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
"Evo tebe tri čizme dukata."
Prevari se Zemljiću Stjepane
Na tri čizme žutijeh dukata,
Dade duždu svoju snahu milu.
Uze njemu tri čizme dukata,
A dužd kumu za bijelu ruku,
Odvede je pod čadore svoje,
Pa je kumi tiho besjedio"
"Sjedi dolje, moja mila kumo!
"Da s' grlimo i da s' milujemo."
Veli njemu Bugarka đevojka
"Bolan kume, dužde od Mletaka!
"Pod nam' će se zemlja provaliti,
"A više nas nebo prolomiti,
"Kako će se kuma milovati?"
Reče riječ dužde od Mletaka
"Oj ne luduj, moja mila kumo!
"Ja sam do sad devet obljubio,
"Kumo moja! kuma krštenijeh,
"A vjenčane dvadest i četiri;
"Ni jednom se zemlja ne provali,
"Nit' se nebo više nas prolomi;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
A đevojka kumu govoraše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Mene stara proklinjala majka,
"Da ne ljubim bradata junak,
"Već junaka mlada golobrada,
"Kao što je Kraljeviću Marko."
Kad to čuo dužde od Mletaka,
On berbere hitre dobavio,
Jedan mije, drugi bradu brije;
Poklanja se lijepa đevojka,
Kupi bradu, u jagluk zavija.
Pa berbere dužde izgonio,
Svojoj kumi tiho besjedio:
"Sjedi dolje, moja mila kumo."
A Bugarka njemu besjeđaše:
"A moj kume, dužde od Mletaka!
"Ako čuje Kraljeviću Marko,
"Oboje ćem' izgubiti glave."
Veli dužde lijepoj đevojci:
"Sjedi dolje, nemoj ludovati!
"Eno Marka na sredi svatova,
"Đe je bijel čador razapeo,
"Na čadoru jabuka od zlata,
"U jabuci dva kamena draga,
"Te se vidi do polu svatova;
"Već ti sjedi, da se milujemo."
Reče njemu lijepa đevojka:
"Stani malo, moj predragi kume!
"Dok iziđem pred čadore b'jele,
"Da pogledam nebu pod oblake,
"Il' je vedro, ili je oblačno."
Kad iziđe mlada pred čadore,
Viđe čador Kraljevića Marka,
Zaigra se mlada niz svatove,
Kano jelen od godine dana,
Do čadora Kraljevića Marka.
Marko leg'o sanak boraviti,
A đevojka stade više njega,
Roni suze od bijela lica,
Kad se prenu Marko Kraljeviću,
Onda reče Bugarci đevojci:
"Horjatkinjo, Bugarka đevojko!
"Zar ne može mene pričekati
"Dok dođemo do bijela dvora
"I rišćanski zakon savršimo?"
Privati se sablje okovane.
Pokloni se lijepa đevojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Ja nijesam roda horjatskoga,
"Već jednoga roda gospodskoga,
"Ti sa sobom vodiš horjatine:
"Horjatina kuma i đevera;
"Prodade me Zemljiću Stjepane
"Duždu kumu za tri čizme blaga;
"Ako mi se, Marko, ne vjeruješ,
"Evo brade dužda od Mletaka."
Pa prosipa bradu iz jagluka.
Kada viđe Kraljeviću Marko,
On đevojci bješe govorio:
"Sjedi dolje, lijepa đevojko,
"U jutru će potražiti Marko."
Pa on leže sanak boraviti.
Kada svanu i ogranu sunce,
Usta Marko na noge lagane,
I prigrnu ćurak naopako,
A u ruku topuzinu tešku,
Ode pravo kumu i đeveru,
Te on njima dobro jutro daje:
"Dobro jutro, kume i đevere!
"Oj đevere! kamo tvoja snaša?
"A ti kume! kamo tvoja kuma?"
Šuti đever, ništa ne govori,
Progovori dužde od Mletaka:
"O moj kume, Kraljeviću Marko!
"Sad su ljudi svakojake ćudi,
"Sad se nije ni našalit' s mirom."'
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Zla ti šala, dužde od Mletaka!
"Nije šala obrijana brada!
"Kamo tebe brada jučeranja?"
Još mu ćaše dužde govoriti,
Al' ne dade Kraljeviću Marko.
Manu sabljom, otkide mu glavu.
Pobježe mu Zemljiću Stjepane,
Stiže njega Kraljeviću Marko,
I njega je sabljom udario,
Od jednoga dvojicu ogradi.
Pa se vrati natrag do čadora,
Te opremi sebe i Šarina.
Podiže se kita i svatovi,
Zdrav' odoše bijelu Prilipu.

Marko Kraljević poznaje očinu sablju.

Rano rani Turkinja đevojka,
Prije zore i bijela dana,
Na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila,
Od sunca se voda zamutila,
Udarila mutna i krvava,
Pa pronosi konje i kalpake,
Ispred podne ranjene junake;
Pa nanese jednoga junaka,
Uzela ga voda na maticu,
Okreće se niz vodu Maricu.
Viđe junak kod vode đevojku,
Pa je poče Bogom sestrimiti:
"Bogom sestro, lijepa đevojko!
"Baci mene jednu krpu platna,
"Izvadi me iz vode Marice,
"Čestitu ću tebe ostaviti."
Đevojka je za Boga primila.
Baci njemu jedan kraj od platna,
Izvadi ga vodi na obalu.
Na junaku rana sedamnaest;
Na junaku čudno odijelo;
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji su tri balčaka zlatna,
U balčacim' tri kamena draga:
Valja sablja tri careva grada.
Veli junak Turkinji đevojci:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Koga imaš kod bijela dvora?"
Reče njemu Turkinja đevojka:
"Imam jednu ostarjelu majku,
"I imadem brata Mustaf-agu."
Progovara dobar ranjen junak:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Idi kaži bratu Mustaf-agi,
"Da me nosi dvoru bijelome;
"Kod mene su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Ja ću jedan tebe pokloniti,
"Drugi tvome bratu Mustaf-agi,
"A treći ću sebe ostaviti,
"Da ja vidam moje grdne rane;
"Ako Bog da, te rane izvidam,
"Čestitu ću tebe ostaviti
"I tvojega brata Mustaf-agu."
Ode cura dvoru bijelome,
Te kazuje bratu Mustaf-agi:
"O moj brate, aga Mustaf-aga!
"Dobila sam ranjena junaka
"Na Marici na vodi studenoj;
"Kod njega su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Jedan hoće mene pokloniti,
"A drugi će tebe, Mustaf-aga,
"A treći će sebe ostaviti,
"Da on vida svoje grdne rane;
"Nemoj mi se, brate, prevariti.
"Da pogubiš ranjena junaka,
"Donesi ga dvoru bijelome."
Ode Ture na vodu Maricu,
A kad viđe ranjena junaka,
Uze gledat' sablju okovanu:
Manu njome, ods'ječe mu glavu,
Skide s njega divno odijelo,
Pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila,
A kad viđe, šta je učinio,
Ona reče bratu Mustaf-agi:
"Za što, brate, da od Boga nađeš!
"3a što zgubi moga pobratima?
"Na što si se, bolan, prevario
"A na jednu sablju okovanu!
"Eda Bog da, odsjekla ti glavu!"
To mu reče, uz kulu uteče.
Malo vreme za tim postajalo,
Dođe ferman od cara Turskog
Mustaf-agi, da ide na vojsku.
Ode mujo na carevu vojsku,
Pripasao sablju okovanu;
A kad dođe u carevu vojsku,
Gleda sablju malo i veliko;
Nikome se izvaditi ne da:
Ode sablja od ruke do ruke,
Dođ' u ruke Kraljeviću Marku,
Sama mu se sablja izvadila.
Kad je Marko sablju zagledao,
Al' na sablji tri slova rišćanska:
Jedno slovo Novaka kovača,
Drugo slovo Vukašina kralja,
Treće slovo Kraljevića Marka.
Pita Marko Ture Mustaf-agu:
"Oj Boga ti, Tursko momče mlado!
"Otkud tebe ova britka sablja?
"Ili si je za blago kupio?
"Ili si je u boju dobio?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela,
"Donijela ljuba od miraza?"
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Oj Boga mi, kaurine Marko!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':"
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Za što, Ture, da od Boga nađeš!
"Nijesi mu rane izvidao?
"Danas bih ti dao agaluke
"Kod našega cara čestitoga."
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Be ne luduj, kaurine Marko!
"Da ti možeš dobit' agaluke,
"Najprije bi sebe izvadio;
"Već daj amo sablju okovanu."
Manu sabljom od Prilipa Marko,
Skide glavu Turčin-Mustaf-agi.
Otidoše caru kazivati,
Car po Marka opravio sluge;
Kako koji Marku dolazaše,
Marka zove, Marko ne govori,
Već on sjedi, pije mrko vino;
Kad se Marku veće dosadilo,
On prigrnu ćurak naopako,
A uzima tešku topuzinu,
Pa otide caru pod čadora;
Koliko se ražljutio Marko,
U čizmama sjede na serdžadu,
Pa pogleda cara poprijeko,
Krvave mu suze iz očiju.
Kad je care sagledao Marka
I pred njime tešku topuzinu,
Car s' odmiče, a Marko primiče,
Dok doćera cara do duvara;
Car se maši u džepove rukom,
Te izvadi stotinu dukata,
Pa ih daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko, napij mi se vina;
"Što su mi te tako ražljutili?" :
"Ne pitaj me, care poočime!
"Poznao sam sablju baba moga;
"Da sam Bog d'o u tvojim rukama,
"I ti bi me 'vako ražljutio."
Pa on usta i ode čadoru.

Opet to, malo drukčije.

Sultan care u Kosovo siđe
Sa svojijeh sto hiljada vojske,
I on pade kraj vode Sitnice,
Carev telal po ordiji hoda,
I prodaje sablju dimišćiju:
Gola sablja tri stotin' dukata,
Kore su joj tri stotin' dukata,
A gajtani tri stotin' dukata.
Tu se niko naći ne mogaše,
tko bi sablju za blago kupio.
Namjera je namjerila Marka
Na Turčina careva telala,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"O Turčine, carevi telale!
"Daj da vidim sablju dimišćiju
Dade Turčin riječi ne reče.
Gleda Marko sablju dimišćiju,
Pa govori carevu telalu:
"Daću tebe devet stotinica
"Sve žutijeh u zlatu dukata;
"No ču li me, parevi telale!
"Da gledamo Mjesto zaklonito,
"Da s' odavde malo uklonimo,
"Da ti brojim sve žute dukate;
"Mrzi me se ovđe raspasivat',
"Da odpanem tri ćemera zlata,
"Jer sam ovđe Turkom mlogo dužan,
"Ne će mi dat' sablje isplatiti."
To je Turčin jedva dočekao,
Otidoše uz vodu Sitnicu
Pod bijelu kamenu ćupriju.
Raspasa se Kraljeviću Marko,
Te otpasa tri ćemera zlata,
Pa on stere zelenu mavlutu,
I istrese tri ćemera zlata;
Turčin broji sve žute dukate,
Marko gleda sablju dimišćiju,
Al' na sablji tri slova rišćanska:
Jedno slovo sveti Dimitrije,
Drugo slovo sveti Aranđele,
Treće slovo kralju Vukašine.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On mi pita careva telala:
"O Turčine, carevi telale!
"A tako ti Boga jedinoga!
"Otkud tebe sablja dimišćija?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela?
"Ili si je đegođ zadobio?"
Stade Turčin Marku besjediti:
"Oj Boga mi, neznana delijo!
"Hoću tebe pravo kazivači.
"Nije sablja od baba ostala,
"Niti mi je ljuba donijela,
"Već čuješ li, neznana delijo
"Na mejdanu sablju sam dobio:
"Kad je Srpsko carstvo poginulo
"I dva cara pala u Kosovu:
"Sultan Murat i care Lazare,
"Ja sam onđe sablju zadobio:
"Ja poranih rano na Sitnicu,
"Da napojim dora debeloga,
"Namjera me bila namjerila
"Na zelena svilena čadora,
"Pod čadorom leži ranjen junak,
"Ta strašan je, da ga Bog ubije
"Brci su mu po prsima pali,
"Pokrio se zelenom mavlutom,
"Pored njega sablja dimišćija.
"Kad ugleda mene ranjen junak,
"On je mene Bogom bratimio:
""Bogom brate, neznana delijo!
""Ne s'jeci mi moje ruse glave,
""Grdnijeh sam rana dopadnuo,
""Skoro će mi duša izlaziti,
""Pričekaj me samo do po sata,
""Sarani me kraj vode Sitnice,
""Ev' kod mene tri ćemera zlata,
""I evo ti sablja dimišćija,
""Koja valja hiljadu dukata,
""I evo ti svilena čadora." "
"Ja mu ne šćeh za Boga primiti,
"Već izvukoh ranjena junaka,
"Trgoh sablju, odsjekoh mu glavu,
"Uzeh njega za bijelu ruku
"I baš onu za nogu desnicu,
"Bacih njega u vodu Sitnicu.
"Tu sam čudan šićar zadobio,
"I tu sam ti sablju zadobio."
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On govori carevu telalu:
"O Turčine, da od Boga nađeš!
"Ono j' bio moj mio babajko,
"Moj babajko, kralju Vukašine!
"Da si njemu dušu pričekao,
"Da si njega onđe saranio,
"Ja bih tebe ljepše saranio,"
Pa poteže sablju dimiskiju,
Te Turčinu odsiječe glavu,
Uze njega za bijelu ruku,
A za ruku i za desnu nogu,
Baci njega u vodu Sitnicu:
"Id', Turčine, traži baba moga "
Ode Marko u vojsku carevu
I odnese i sablju i blago;
Pitaju ga Turci janičari:
"Oj Boga ti, Kraljeviću Marko!
"Kamo tebe carevi telale?"
A Turcima Marko odgovara.
"Prođite se, Turci janičari!
"Uze Ture groše i dukate,
"Pak otide morem trgovati."
Sami Turci Među sobom zbore:
"Teško Turkom trgujući s Markom!"

Marko Kraljević i Filip Madžarin.

Vino pije tridest kapetana
U Karlovcu^[46] bijelome gradu,
Među njima Vilip Madžarine,
A do njega Zmaj-Despote Vuče,
Dokle su se vina napojili
I od vina ćeiv zadobili,
Pa se vali tridest kapetana,
Što je koji roblja narobio,
Koliko li glava osjekao;
Ali veli Vilip Madžarine;
"Braćo moja, tridest kapetana!
"Vidite li bijela Karlovca
"I u njemu tridest i tri kule?
"Ja sam svaku glavom nakitio,
"Do nijesam kulu na ćupriji,
"A i nju ću skoro okititi
"Rusom glavom Kraljevića Marka."
To govori Vilip Madžarine,
A mišljaše, niko ga ne čuje
Od Markovih vjernih prijatelja;
Al' ga čuje Zmaj-Despote Vuče,
Pobratim je Kraljeviću Marku,
Pa se skoči od zemlje na noge,
Dovatio divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu napisao
Ka Prilipu gradu bijelome
Pobratimu Kraljeviću Marku,
'Vako Vuče Marku govoraše:
"Čuješ li me, Bogom pobratime!
"Evo imaš grdna dušmanina
"U Karlovcu Vilip-Macarina,
"On se jeste, brate, zarekao,
"Da će tvoju ukinuti glavu,
"Njom bijelu nakititi kulu;
"No se čuvaj, Bogom pobratime,
"Od Vilipa kake prijevare."
Pa mu Vuče knjigu opravio.
A kad Marku sitna knjiga dođe,
Te viđeo, što mu pobro piše,
On se skoči na noge lagane,
Opremi se na bijeloj kuli,
I pripasa sablju okovanu,
I prigrnu ćurak od kurjaka,
Pa se skide u arove donje,
Te opremi Šarca debeloga:
Pokri njega surom međedinom,
A zauzda đemom od čelika,
Objesi mu tešku topuzinu,
I gadare s obadvije strane;
Pa se šarcu na ramena baci,
A uprti koplje ubojito,
Ode pravo niz Kosovo ravno,
Od Pazara lomnim Vlahom Starim,
Pa se spusti Valjevskoj nahiji,
Ode pravo preko Mačve ravne
Dokle dođe šeru Dmitrovici,
Tuna Marko Savu prebrodio,
Ode pravo preko Srema ravna,
A kad dođe ka Karlovcu gradu,
Ode Marko niz novu čaršiju
Dokle dođe dvoru Vilipovu,
Ugna Šarca u mermer-avliju,
Pa ga dogna pred bijele dvore,
Al' Vilipa doma ne bijaše,
Već otiš'o u lov u planinu,
No mu stoji ljuba Anđelija,
A oko nje četiri dvorkinje,
Te joj drže skute i rukave.
Kada dođe Kraljeviću Marko,
On joj Božju pomoć nazivao:
"Božja pomoć, moja snaho mila!
"Jel' kod dvora Vilip pobratime?
A veli mu ljuba Vilipova:
"Id' otale, gola dervišino!
"S takijem se Vilip ne bratimi."
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Udari je dlanom po obrazu,
Na ruci mu burma pozlaćena,
Načini joj ranu na obrazu
I tri zdrava pomjeri joj zuba,
Pa joj skide tri niza dukata,
Te ih baci u svil'ne džepove,
Pa govori ljubi Vilipovoj:
"Pozdravi mi Vilip-Madžarina
"Kada dođe ozgo iz planine,
"Neka dođe u novu mehanu,
"Da se rujna nakitimo vina,
"Ni za moje ni njegovo blago,
"Već za tvoga zlaćena đerdana,"
Pa okrenu pomamna Šarina,
Ode pravo u novu mehanu;
Odja Šarca, sveza pred mehanu,
A on sjede pita rujno vino
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Dođe Vilip dvoru bijelome,
A srete ga ljuba Anđelija,
Roni suze niz bijelo lice,
Drži krvav jagluk u rukama,
A pita je Vilip Madžarine:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?
"Te proljevaš suze od očiju,
"Držiš krvav jagluk u rukama?"
Ode njemu ljuba govoriti:
"Gospodaru, Vilip-Madžarine!
"Ti kad ode u lov u planinu,
"A ja stajah pred bijelom kulom,
"Vrag donese jednu dervišinu,
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Pa po ćurku sablju pripasao,
"Uprtio koplje na ramena,
"Pa on jaše konja šarenoga,
"Pa ga dogna pred bijelu kulu,
"Mene božju pomoć nazivao:
""Božja pomoć, moja snaho mila!
""Jeli doma Vilip pobratime?""
"A ja njemu Boga ne privatih,
"No ovako njemu progovorih:
""Id' otale, gola dervišino!
""S takijem se Vilip ne bratimi."
"A on dogna konja šarenoga,
"Udari me dlanom po obrazu,
"Na ruci mu burma pozlaćena,
"Nagrdi mi prebijelo lice
"A pomjeri do tri zdrava zuba;
"Skide s mene tri niza dukata,
"Pa otide u novu mehanu,
"A tebe je 'vako pozdravio:
"Da otideš u novu mehanu,
"Da se rujna napojite vina,
"Ni za tvoje, ni njegovo blago,
"Već za moga zlaćena đerdana."
Kad to začu Vilip Madžarine,
A on reče ljubi Anđeliji:
"Muč', ne plači, moja vjerna ljubo!
"Sad će njega Vilip uvatiti,
"Dovešću ga dvoru bijelome,
"Nek ti nija u bešici sina."
Pa okrenu suru bedeviju,
Ode pravo niz novu čaršiju
Doke dođe pred novu mehanu,
Ali Šarac vezan pred vratima,
Vilip nagna suru bedeviju,
Da uiđe u novu mehanu,
Ali ne da Šarac od mejdana,
Već kobilu bije po rebrima;
Naljuti se Vilip Madžarine,
Pa potrže perna buzdovana,
Ode biti pred mehanom Šarca;
Al' propišta Šarac pred mehanom:
"Avaj mene do Boga miloga!
"Đe pogiboh jutros pred mehanom
"Od silnoga Vilip:Madžarina
"A kod moga slavna gospodara!"
No mu reče iz mehane Marko:
"Propušti ga u mehanu, Šarče!"
Kad je Šarac saslušao Marka,
Propusti ga u novu mehanu.
A kad Vilip uđe u mehanu,
A on Marku Boga ne naziva,
Veće trže tešku topuzinu,
Pa udari Kraljevića Marka,
Udari ga u pleći junačke,
Ali Marko ni habera nema,
Veće veli Vilip:Madžarinu:
"Sjedi s mirom, Madžarsko kopile!
"Ne budi mi po kožuhu buha,
"Već odjaši, da pijemo vino,
"Pa još ima dana za mejdana."
Al' to Vilip ne slušaše Marka,
Već ga ud'ri u desnicu ruku,
Te mu razbi čašu pozlaćenu
A prosu mu crveniku vino.
Kad go viđe Kraljeviću Marko,
A on skoči od zemlje na noge,
Na Madžara juriš učinio,
Njegovu mu sablju ugrabio,
Te ga njome Marko udario,
Udari ga po desnu ramenu,
Razdvoji ga na sedlu bojnome,
Pa kroz njega Marko dovatio
Na vratima mermera kamena,
I njega je pola presjekao,
Pa je oštru sablju zagledao,
Pa govori Kraljeviću Marko:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Dobra gvožđa u loša junaka!"
Njome manu, ods'ječe mu glavu,
Pa je Šarcu baci u zobnicu,
Ode pravo dvoru Vilipovu,
Te mu obi bijelu riznicu,
Iz nje Marko povadio blago,
Pa otide drumom pjevajući,
Osta Vilip nogom kopajući,
A ljuba mu mlada kukajući.

46) Jedni pjevaju u Budimu mjesto u Karlovcu, i onda Marko ide preko Bijograda. Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga.

Marko Kraljević i beg Kostadin.

Konje jašu do dva pobratima,
Beg Kostadin i Kraljević Marko,
Beg Kostadin besedio Marku:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Da ti meni o jeseni dođeš,
"O jeseni, o Dmitrovu danku,
"A o mome krsnome imenu,
"Pa da vidiš časti i poštenja,
"A i lepa, brate, dočekanja,
"I gospodske đakonije redom."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Ne vali se, beže, s dočekanjem!
"Kad ja traži brata Andrijaša,
"Ja se desi u dvoru tvojemu
"O jeseni o Dmitrovu danku
"A o tvome krsnome imenu,
"Vidio sam tvoje dočekanje,
"I vidi ti do tri nečoveštva."
Al' besedi beže Kostadine:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Ta kakva mi nečoveštva kažeš?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Prvo ti je, brate, nečoveštvo:
"Dođoše ti do dve sirotice,
"Da j' naraniš leba bijeloga
"I napojiš vina crvenoga;
"A ti veliš dvema sirotama:
""Id't' odatle, jedan ljucki gade!
""Ne gad'te mi pred gospodom vina.""
"A meni je žao, beže, bilo,
"Žao bilo dveju sirotica,
"Pa ja uze do dve sirotice,
"Odvedo i dole na čaršiju,
"Narani i leba bijeloga
"I napoji vina crvenoga,
"Pa pokroji na nji čisti skerlet,
"Čisti skerlet i zelenu svilu,
"Pa i onda posla dvoru tvome,
"A ja, beže, gledim iz prikrajka,
"Kako ćeš i onda dočekati;
"A ti uze jedno siročadi,
"Uze njega na lijevu ruku,
"Drugo uze na desnicu ruku,
"Odnese i u dvore za stole:
""Jed'te, pijte, gospodski sinovi.""
"Drugo ta je, beže, nečoveštvo:
"Što su bili stari gospodari.
"Pa su svoju aznu izgubili,
"I na njima stari skerlet beše,
"One mećeš u donju trpezu;
"A koji su novi gospodari
"I od skora aznu zametnuli
"I na njima novi skerlet beše,
"One mećeš u gornju trpezu,
"Pred nji nosiš vino i rakiju
"I gospodsku đakoniju redom.
"Treće ti je, beže, nečoveštvo:
"Ti imadeš i oca i majku,
"Ni jednoga u astalu nema,
"Da ti pije prvu čašu vina."

Marko Kraljević i Alil-aga.

Pojezdiše do dva pobratima
Preko krasna mesta Carigrada:
Jedno jeste Kraljeviću Marko,
A drugo je beže Kostadine!
Ta i poče besediti Marko:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Sad ja idem preko Carigrada,
"Teva m' koja sukobiti beda,
"Te me teva na mejdan zazvati;
"Ja ću s' teško bolan učiniti
"Od zla bola teške srdobolje."
Pak se Marko bolan učinio
Bez bolesti, od mudrosti teške,
Po dobru se Šarcu položio,
Na sedlo se srcem naslonio,
Tako ide preko Carigrada.
Dobra kopca sukobila Marka,
Sukobi ga carev Alil-aga,
I za agom tridest janjičara;
Alil-aga besedio Marku:
"O junače, Kraljeviću Marko!
"Ajd' na mejdan, da s' nadstreljujemo,
"Pa ako ti Bog i sreća dade,
"Te ti mene danaske nadstreliš,
"Na čast tebe moji beli dvori
"I u dvori moje dostojanje
"I kaduna moja verna ljuba;
"Ako li te danaske nadstrelim,
"Ne tražim ti ni dvora ni ljube,
"Teke što ću tebe obesiti,
"Viteza ti osvojiti Šarca."
A besedi Kraljeviću Marko:
"Ostan' me se, Turčine prokleti!
"Mene nije do streljanja tvoga,
"Već evo me teška bolest našla,
"Teška bolest, srdobolja ljuta,
"Ni konja se držati ne mogu,
"A kamo li da se nadstreljujem!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Vati Marku desni skut dolame,
Trže Marko noža od pojasa,
Te odseče desni skut dolame:
"Idi bedo, aratos te bilo!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati levi skut dolame,
Marko trže noža od pojasa,
Te i leva odsiječe skuta:
"Idi bedo, da te Bog ubije!"
Al' se Turčin ostanuti ne će,
Već uvati Šarca za vođice,
Desnom rukom za vođice Šarca,
Levom rukom Marka za nedarca.
Planu Marko, kako vatra živa,
Ispravi se na Šarcu vitezu,
Dobro Šarcu dizgen potegao,
Igra Šarac, kako i pomaman,
I preskače konje i junake;
Pak doziva bega Kostadina:
"Pobratime, beže Kostadine!
"Idi, brate, bezistenu mome,
"Donesi mi strelu Tataranku,
"U kojoj je streli Tataranki
"Devet beli sokolovi pera;
"A ja idem s agom na kadiju,
"Na mešćemi da nam sinpilati;
"Da međ' nama posle nije kavge."
Tad' se beže bezistenu vrati,
Ode Marko s agom na kadiju.
Kako ide carev Alil-aga,
Papuč' skide, sede kod kadije,
Pa izvadi dvanaest dukata,
Te kadiji meće pod koleno:
"Efendija, eto ti dukata,
"Ne daj Marku pravog sindžilata."
Ali Marko Turski razabrao,
A u Marka ne ima dukata,
Već buzdovan meće preko krila:
"Čuješ li me, efendi:kadija!
"Daj ti mene pravog sindžilata,
"Jer vidiš li šestoper pozlaćen,
"Ako t' odem udarati njime,
"Ne će tebe melem trebovati,
"Mešćemu ćeš i zaboraviti
"A dukate ni videti ne ćeš."
Efendiju popade groznica
Gledajući šestoper pozlaćen,
Sindžilati, a drkću mu ruke.
Kad pođoše na mejdan junački,
Za agom je tridest janjičara,
A za Markom ne ima nikoga,
Do nekol'ko Grka i Bugara.
Kad dođoše na mejdan junački,
A besedi carev Alil-aga:
"Delibaša, ajde meći strele;
"Ti se vališ, da si dobar junak,
"I vališ se caru na divanu,
"Da zastreliš orla krstatoga,
"Krstaš' orla, što vodi oblake."
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Ja, Turčine, ja sam dobar junak,
"Ali ti si od mene stariji,
"Jer je vaše gospodstvo i carstvo
"Tvoj je mejdan stariji od moga,
"Jer si mene na mejdan zazvao;
"Već, Turčine, ajde meći strele."
Metnu Turčin prvu belu strelu,
Strelu metnu, pak meri aršinom,
Prestrijeli sto dvadest aršina;
Metnu Marko prvu belu strelu,
Prestrijeli dve stotan' aršina.
Metnu Turčin drugu belu strelu;
Prestrijeli tri stotin' aršina;
Metnu Marko drugu belu strelu,
Prestrijeli pet stotin' aršina;
Metnu Turčin treću belu strelu,
Prestrijeli šest stotin' aršina;
U tom Marku i Kostadin dođe
I donese strelu Tataranku,
U kojoj je streli Tataranki
Devet beli sokolovi pera;
Metnu Marko strelu Tataranku,
Ode strela u pra i u maglu,
Očima se ne da pregledati,
A kamo li premerit' aršinom!
Stade Turčin suze prosipati,
Stade Marka Bogom bratimiga:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom
"Po ubavu zakonu vašemu!
"Na čast tebe moji beli dvori,
"I kaduna moja verna ljuba,
"Tek me nemoj, brate. obesiti!"
A besedi Kraljeviću Marko:
"O Turčine, živ' te Bog ubio!
"Bud me bratiš, što mi ženu daješ?
"Mene tvoja žena ne trebuje,
"U nas nije, kano u Turaka,
"Snašica je, kano i sestrica;
"Ja na domu imam ljubu vernu,
"Plemenitu Jelicu gospođu;
"A sve bi ti, brate, oprostio,
"Ali si mi izdrgo dolamu,
"Već daj mene tri tovara blaga,
"Da iskrpim na dolami skute."
Skoči Turčin rado i veselo,
Grli, ljubi Kraljevića Marka,
Odvede ga dvoru gospodskome,
Te ga časti za tri bela dana,
Dade njemu tri tovara blaga,
Snaa kada košulju sa zlatom,
Uz košulju srmajli maramu;
Još mu dade trista pratilaca,
Otprati ga dvoru gospodskome.
I posle su vreme živovali,
Svetlu caru čuvali krajinu:
Gdi se gode krajina uzbija,
Uzbija je Alil-aga s Markom;
Gdi se gode gradovi uzimlju,
Uzimlje i Alil-aga s Markom.

Marko Kraljević i Mina od Kostura.

Sjede Marko s majkom večerati
Suva ljeba i crvena vina;
Ali Marku tri knjige dođoše:
Jedna knjiga od Stambola grada,
Od onoga cara Pojazeta;
Druga knjiga od Budima grada,
Od onoga kralja Budimskoga:
Treća knjiga od Sibinja grada,
Od vojvode Sibinjanin-Janka.
Koja knjiga od Stambola grada,
Car ga u njoj na vojsku poziva,
Na Arapsku ljutu pokrajinu;
Koja knjiga od Budima grada,
Kralj ga u njoj u svatove zove,
U svatove na kumstvo vjenčano,
Da ga vjenča s gospođom kraljicom;
Koja knjiga od Sibinja grada,
Janko u njoj na kumstvo naziva,
Da mu krsti dva nejaka sina.
Mar:ko nita svoju staru majku:
"Sjetuj mene, moja stara majko,
"Kuda mi je sad ići najpreče:
"Il' ću ići na carevu vojsku,
"Il' ću ići kralju u svatove,
"Da ga vjenčam s gospođom kraljicom;
"Il' ću ići Sibinjanin-Janku,
"Da mu krstim dva nejaka sina?"
Veli majka Kraljeviću Marku:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"U svate se ide na veselje,
"Na kumstvo se ide po zakonu,
"Na vojsku se ide od nevolje:
"Idi, sinko, na carevu vojsku;
"I Bog će nam, sinko, oprostiti,
"A Turci nam ne će razumjeti."
To je Marko poslušao majku,
Pa se spremi na carevu vojsku,
S' sobom vodi slugu Golubana;
Na pohodu majci naručuje:
"Ču li mene, moja staro majko!
"Gradu vrata rano zatvorajte,
"A u jutru dockan otvorajte;
"Jera sam ti, majko, u zavadi
"S prokletijem Minom od Kostura,
"Pa se bojim, moja stara majko,
"Da mi b'jele ne pohara dvore."
Ode Marko na carevu vojsku
Sa svojijem slugom Golubanom.
Kad su bili na trećem konaku,
Sjede Marko večer' večerati,
Goluban mu rujno vino služi:
Uze čašu Kraljeviću Marko,
Čašu uze, u san se zanese,
I ispusti čašu na trpezu,
Čaša pade, vino se ne prosu;
Budi njega sluga Golubane:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"I dosad si na vojsku išao,
"Al' nijesi tako drijemao,
"Ni iz ruke čašu izpuštao!"
A Marko se trže iza sanka,
Pa govori slugi Golubanu:
"Golubane, moja vjerna slugo!
"Malo trenuh, čudan sanak usnih,
"Čudan sanak a u čudan časak,
"Đe se pramen magle zapođede
"Od Kostura grada bijeloga,
"Pak se savi okolo Prilipa,
"U toj magli Mina od Kostura,
"On pohara moje b'jele dvore,
"Sve pohara i ognjem popali,
"Staru majku s konjma pregazio,
"Zarobi mi moju vjernu ljubu,
"Odvede mi konje iz arova,
"I odnese iz riznice blago."
Veli njemu sluga Golubane:
"A ne boj se, Kraljeviću Marko!
"Dobar junak dobar san usnio:
"San je laža, a Bog je istina."
Kad dođoše gradu Carigradu,
Diže care silovitu vojsku,
Otidoše preko mora sinjeg
Na Arapsku ljutu pokrajinu,
Te uzimlju po moru gradove,
Četrdeset i četiri grada;
Kad dođoše pod Kara-Okana,
Okan biše tri godine dana,
Okan biše, uzet' ne mogoše;
Marko s'ječe Arapske junake,
Pa sve glave pred cara iznosi,
A car Marku bakšiše poklanja.
To Turcima vrlo mučno bilo,
Pa govore caru čestitome:
"Gospodine, care Pojazete!
"Marko nije junak nikoliko,
"Veće mrtve odsijeca glave
"I pred tebe na bakšiš donosi "
To začuo Kraljeviću Marko,
Pa se moli caru čestitome:
"Gospodine, care poočime!
"Mene jeste sutra krsno ime,
"Krsno ime lijep danak Đurđev;
"Već me pusti, care poočime,
"Da proslavim moje krsno ime
"Po zakonu i po običaju;
"I daj mene pobra Alil-agu,
"Da se s mirom ponapijem vina."
Od ina se caru ne mogaše,
Veće posla Kraljevića Marka,
Da on slavi svoje krsno ime,
I dade mu pobra Alil-agu.
Ode Marko u goru zelenu
Po daleko od vojske careve.
Pa razape bijela šatora,
Pod njim sjede piti mrko vino
Sa svojijem pobrom Alil-agom.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Odmah pozna straža od Arapa,
Da u vojsci ne imade Marka,
Pa povika straža od Arapa:
"Sad navali, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Tad' navali ljuta Arapija,
Ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže hodi, moj posinko Marko!
"Propade mi triest hiljad' vojske."
Ali Marko caru odgovara:
"Kada brže, care poočime!
"Još se nisam vina napojio,
"A kamo li u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
"Hodi brže, moj posinko Marko!
"Propade mi šeset hiljad' vojske."
Ili Marko caru odgovara:
"Čekaj malo, care poočime,
"Još se nisam dobro počastio
"S kumovima i s prijateljima."
Kad je treće jutro osvanulo,
Opet viče straža od Arapa:
"Navalite, ljuta Arapijo!
"Nema onog dobroga junaka
"Na šarenu konju velikome."
A Arapi juriš učiniše,
Ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
"Brže da si, moj posinko Marko!
"Brže da si, moj po Bogu sinko!
"Arapi mi šator oboriše."
Onda Marko usjede na Šarca,
Pak on ode u carevu vojsku;
Kad u jutru bijel dan osvanu
I dvije se udariše vojske,
Opazi ta straža od Arapa,
Pak povika iz grla bijela:
"Sad ustupi, ljuta Arapijo!
"Eno onog strašnoga junaka
"Na šarenu konju velikome."
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
Na tri strane vojsku rašćerao:
Jednu vojsku sabljom isjekao,
Drugu vojsku Šarcem pogazio,
Treću vojsku pred cara dognao;
Al' se Marko ljuto izranio:
Sedamdeset rana dopanuo,
Sedamdeset rana od Arapa;
Pak on caru pade preko krila,
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Jesu li ti rane od samrti?
"Možeš li mi, sinko, preboljeti,
"Da ti tražim melem i ećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Gospodine, care poočime!
"Nijesu mi rane od samrti,
"Čini mi se, mogu preboljeti."
Car se maši rukom u džepove,
Te mu daje hiljadu dukata,
Da on ide grdne rane vidat',
Za njim posla dvije vjerne sluge,
Da gledaju, da ne umre Marko;
Ali Marko ne traži ećima,
Već on ide iz krčme u krčmu,
Te on traži, đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
I grdne mu rane zarastoše;
Ali njemu sitna knjiga dođe,
Da su njemu dvori poharani:
Poharani, ognjem popaljeni,
Stara majka s konjma pregažena
I vjerna mu ljuba zarobljena;
Tad' protuži Kraljeviću Marko
Uz koljeno caru poočimu:
"Gospodine, care poočime!
"B'jeli su mi dvori poharani,
"V'jerna mi je ljuba zarobljena,
"Stara majka s konjma pregažena,
"Iz riznice odnešeno blago,
"Odnijo ga Mina od Kostura."
Njega tješi care gospodine:
"Ne boj mi se, moj posinko Marko!
"Ako su ti dvori izgoreli,
"Ljepše ću ti dvore načiniti
"Pored mojih, ko i moji što su;
"Ako ti je blago odnešeno,
"Da t' učinim agom haračlijnskim,
"Pak ćeš više blaga sakupiti;
"Ako ti je ljuba odvedena,
"Boljom ću te ljubom oženiti."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Fala tebe, care poočime!
"Kad ti staneš mene dvore gradit',
"Mene hoće sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Oni su mu dvori izgoreli,
""A ovi mu pusti ostanuli!""
"Da m' učiniš agom haračlijnskim,
"Ja harača pokupit' ne mogu
"Dok ne svežem ništa i uboga,
"Pa će mene sirotinja kleti:
""Gle kurvića Kraljevića Marka!
""Ono mu je blago odnešeno,
""A ovo mu ostanulo pusto!""
"A što ćeš me ženit' drugom ljubom,
"Kad je moja ljuba u životu?
"Već daj meni trista janičara,
"Pokuj njima krive kosijere,
"I daj njima lagane motike,
"Ja ću ići bijelu Kosturu
"Ne bi l' svoju povratio ljubu."
Car mu dade trista janičara,
Pokova im krive kosijere,
I dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
"Braćo moja, trista janičara!
"Vi idite bijelu Kosturu,
"Kad dođete ka Kosturu gradu,
"Vama će se Grci radovati:
""Blago nama, evo nam argata!
""Jeftino će radit' vinograde.""
"Vi nemojte, braćo moja draga,
"Već padnite pod Kosturom gradom,
"Pijte vino i bistru rakiju,
"Dokle i ja u Kostur ne dođem."
Otidoše trista janičara,
Otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj gori slavnoj,
Pričesti se i ispovjedi se,
Jer je mnogu krvcu učinio;
Pa obuče ruho kaluđersko,
Pusti crnu bradu do pojasa,
A na glavu kapu kamilavku;
Pa se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
Al' on sjedi, rujno pije vino,
A Markova služi mu ga ljuba;
Pita njega Mina od Kostura:
"Oj Boga ti, crni kaluđere!
"Otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, Mina gospodaru!
"Ja sam bio u carevoj vojsci
"Na Arapskoj ljutoj pokrajini,
"Tamo bješe jedna budalina
"Po imenu Kraljeviću Marko,
"I on tamo jeste poginuo:
"I ja njega jesam saranio
"Po zakonu i po običaju,
"Dadoše mi konja od podušja."
Kad to začu Mina od Kostura,
Od radosti na noge skočio,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Be aferim, crni kaluđere!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako čekam ja takove glase:
"Markove sam poharao dvore,
"Poharao, ognjem popalio,
"Vjernu sam mu ljubu zarobio,
"Još je za se nijesam vjenčao;
"Sve sam ček'o, dok pogine Marko,
"A sad ćeš me ti vjenčati s njome."
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
Knjigu uze, te Minu vjenčava,
Da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
Vino piti i veseliti se,
Al' govori Mina od Kostura:
"Čuješ Jelo, i srce i dušo!
"Do sad si se Markovica zvala,
"A od sad si Minina gospođa;
"Idi, dušo, u riznice donje,
"Te donesi tri kupe dukata,
"Da darujem crna kaluđera."
Ode Jela u riznice donje,
Te donese tri kupe dukata,
Ne nosi ih od Minina blaga,
Već ih nosi od Markova blaga;
I donese sablju zarđalu,
Pa je daje crnom kaluđeru:
"Na ti i to, crni kaluđere,
"Od podušja Kraljeviću Marku."
Uze sablju Kraljeviću Marko,
Sablju uze, pa je zagleduje,
Pa govori Mini od Kostura:
"Gospodaru, Mina od Kostura!
"Jel' slobodno na veselju tvome
"Poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
"Jest slobodno, crni kaluđere,
"Jest slobodno, za što ne bi bilo
Skoči Marko na noge lagane
Obrnu se i dva i tri puča,
Sav se čardak iz temelja trese;
Pa potrže sablju zarđalu,
Manu sabljom s desna na lijevo,
Te on Mini odsiječe glavu,
Pa povika iz grla bijela:
"Sad naval'te, moja argatijo!
"Nema vama Mine od Kostura."
Navališe trista janičara
U dvorove Mine od Kostura,
Bijele mu dvore poharaše,
Poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
I Minino on pokupi blago,
Pa otide bijelu Prilipu
Pjevajući i pop'jevajući.

Marko Kraljević i 12 Arapa.

Šator penje Kraljeviću Marko
Na Arapskoj pokrajini ljutoj,
Pod šatorom sede popi vino.
Jošte Marko čaše ne popio,
Al' dopade robinja devojka
Pod šatora Kraljevića Marka,
Stade Marka Bogom bratimiti:
"Bogom brate Kraljeviću Marko!
"Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
"Oprosti me danas od Arapa,
"U troje sam dopadala ruke,
"Evo danas, brate, u četvrte,
"Međ' dvanaest braće Arapčadi;
"Ne drže me, k'o se drži roblje,
"Već me biju trostrukom kandžijom,
"Nagone me, da im lice ljubim;
"Ne mogu i jadna ni gledati,
"A kamo li, da im lice ljubim."
A Marko je privati za ruku,
Posadi je do desna kolena,
Ogrte je kolastom azdijom,
A u ruke dade čašu vina:
"Na, devojko, te se napij vina,
"Danas te je ogrejalo sunce,
"Kad si došla k mene pod šatora."
Tek devojka čašu privatila,
I priniče, da s' napije vina,
Al' dopade dvanaest Arapa
Na dvanaest ata Arapskije,
Staše Marka nazivati kurvom:
"Kurvo jedna, Kraljeviću Marko!
"Ti li posta drugi car na zemlji,
"Da otimlješ roblje od Arapa?"
A smeje se Kraljeviću Marko:
"Id't' odatle, deco Arapčadi!
"Da ja o vas ne ogrešim duše."
Al' srditi dvanaest Arapa,
Svi dvanaest sablje potrgoše,
Te nad Markom šator oboriše,
Na šatoru isekli konopce,
Pade šator na sokola Marka
I na njegov krstaš alaj-barjak
I na Šarca konja velikoga.
Kade vide Kraljeviću Marko
Oborena svilena šatora,
Planu Marko kao vatra živa,
Pak on skoči na noge lagane,
Dovati se Šarca velikoga,
Za se baci Bogom posestrimu,
Tri puta je opasa pojasom,
A četvrtom od sablje kajasom,
Pak potrže sablju okovanu,
Te potera dvanaest Arapa;
Ne seče i po grlu bijelu,
Već i seče po svilenu pasu;
Od jednoga dvojica padaju,
Od dvanaest Marko načinio,
Od dvanaest dvadest i četiri.
Pak se manu preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Ode pravo ka Prilipu gradu,
Ka svojemu dvoru bijelome.
Pak dozivlje Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja stara majko!
"Moja majko, moja slatka rano!
"Evo, mati, Bogom posestrime,
"Ran' je, majko, mene kakono si,
"Udomi je, kano čelo svoje,
"Da bi, majko, stekli prijatelje."
Ranila je Jevrosima stara,
Ranila je, i udomila je
U Rudnika grada bijeloga
U veliku kuću Dizdarića
Među njima devet bratenaca.
Otud Marko steče prijatelje;
Odlazio često posestrimi;
Kao svojoj sestrici rođenoj,
I često se vina napijao.

Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga.

Pita majka Kraljevića Marka:
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Što ti gradiš mloge zadužbine?
"Il' si teško Bogu zgriješio,
"Il' si ludo^[47]blago zadobio?"
Veli njojzi od Prilipa Marko:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Jednom bijah u zemlji Arapskoj,
"Pa uranih na vodu čatrnju,
"Da napojim mojega Šarina;
"Kad ja dođoh na vodu čatrnju,
"Al' na vodi dvanaest Arapa;
"Ja šćadijah, mati, preko reda
"Da napojim mojega Šarina,
"Ne dade mi dvanaest Arapa;
"Mati moja, izvadismo kavgu:
"Ja potegoh tešku topuzinu.
"Te udarih crna Arapina,
"Ja jednoga, mene jedanaest,
"Ja dvojicu, mene desetina,
"Ja trojicu, mene devetina,
"Ja četiri, a mene osmina,
"Ja petinu, a mene sedmina,
"Ja šestinu, a mene šestina;
"Šestina je mene nadvladala,
"Svezaše mi ruke naopako,
"Odvedoše kralju Arapskome,
"Kralj me baci na dno u tavnicu,
"Ja tavnovah za sedam godina,
"Nit' ja znadoh, kad mi ljeto dođe,
"Nit ja znadoh, kad mi zima dođe,
"Osim jedno, moja stara majko:
"Zimi bi se grudale đevojke,
"Probace mi po grudu snijega,
"Po tom znadem, da je došla zima;
"Ljeti bace stručak bosioka,
"Po tom znadem, da je ljeto, majko.
"A kad nasta osma godinica,
"Tavnica mi nije dodijala,
"Dodija mi Arapka đevojka,
"Mila ćerca Kralja Arapskoga,
"Dolazeći jutrom i večerom;
"Viče mene na tavnički pendžer:
""Ne trun', jadan, u tavnici, Marko!
""Već daj mene tvoju vjeru tvrdu,
""Da ćeš mene uzet' za ljubovcu,
""Da izbavim tebe iz tavnice,
""Dobra tvoga iz podruma Šarca,
""Pokupiću žutijeh dukata,
""Bolan Marko, koliko ti drago.""
"Kad se, mati, viđeh na nevolji,
"Skinuh kapu, metnuh na koljeno,
"Pa se kunem kapi na koljenu:
""Tvrda vjera! ostavit' te ne ću,
""Tvrda vjera! prevarit' te ne ću;
""I sunce je vjerom prevrnulo,
""Te ne grije zimi k'o i ljeti,
""A ja vjerom prevrnuti ne ću.""
"To promisli Arapka đevojka,
"Promislila, da se kunem njojzi:
"Jedno veče bješe omrknulo,
"Otvori mi od tavnice vrata,
"Izvede me iz tavnice, majko,
"Dovede mi pomamna Šarina,
"I još sebe boljeg od Šarina,
"Na obadva bisage dukata,
"Donese mi sablju okovanu;
"Otale se dovatismo konja
"I odosmo kroz zemlju Arapsku.
"Kade jutro bješe osvanulo,
"I ja sjedoh, mati, otpočivat
"A uza me Aralka đevojka,
"Zagrli me crnijem rukama,
"Kad pogledah, moja stara majko,
"Ona crna, a bijeli zubi,
"To se mene mučno učinilo,
"Ja potegoh sablju okovanu,
"Udarih je po svilenu pasu,
"Kroz nju sablja, mati, prolećela;
"Privatih se mojega Šarina,
"Još Arapci glava progovara:
""Bogom brate, Kraljeviću Marko!
""Nemoj, bolan, mene ostaviti!""
"Tu sam, mati, Bogu zgriješio,
"A veliko blago zadobio,
"Te ja gradim mloge zadužbine."

47) "Ludo blago zadobio" znači bez muke i bez pameti, samo srećom, a mlogo blaga.

Marko Kraljević u Azačkoj tamnici.
(komad od pjesme)

Bože mili! na svem' tebe vala!
Kakav bješe delibaša Marko!
Kakav li je danas u tamnici,
U tamnici Azačkoj prokletoj!
Tamnica je kuća neobična:
U tamnici voda do koljena,
Od junaka kosti do pojasa;
Tude idu zmije i jakrepi,
Hoće zmije oči da popiju,
A jakrepi lice da nagrde,
Da otpadnu noge do koljena
I junaku ruke do ramena.
Pišti jadan po tamnici Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Gleda Marko Azačkoj čaršiji,
Ne će l' koga ugledati svoga;
Ni kog svoga, do Boga jednoga,
No ugleda lijepu đevojku,
Milu šćercu kralja od Azaka,
Đevojku je Bogom sestrimio:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Dođi mene tamnici na pendžer."
Đevojka je za Boga primila,
I za Boga i za brata svoga,
Ona dođe tamnici na pendžer,
Marko njojzi tiho progovara:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Idi babu od Azaka kralju,
"Od mene mu poklon i pozdravlje:
"Kumim njega Bogom istinijem,
"Nek me pusti iz tamnice klete
"A na vjeru i na veresiju
"I na jemca Boga istinoga,
"Da ja idem do Prilipa grada,
"Da donesem za otkupa blago,
"Vjera moja, dvadeset tovara;
"Ako li mi vjerovati ne će,
"Nek me pusti iz tamnice klete,
"Pa neka me u gvožđe okuje,
"Ja ću sitnu knjigu opraviti
"Majci mojoj u Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago:
"U tamnici živiti ne mogu."
Kad đevojka r'ječi razumjela,
Ona ode kralju na divana,
Kada babu na divan iziđe,
Pitao je od Azaka kralju:
"Oj boga ti, mila ćeri moja!
"Šta je tebe tamo nestanulo?
"Il' ti malo svile i kadive,
"Ili zlata, il' bijela platna?
"Al' lijepe čohe Paraguna
"I rezane, pa i nerezane?"
Besjedi mu lijepa đevojka:
"O moj babo, od Azaka kralju!
"Svašta dosta u dvoru tvojemu,
"Ništa mene nije nestanulo;
"No evo ti poklon i pozdravlje
"A od sužnja Kraljevića Marka,
"Da ga pustiš iz tamnice, babo,
"A na vjeru i na veresiju
"I na jemca Boga istinoga,
"Dok otide do Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago,
"Donjeti dvadeset tovara,
"Ako li mu vjerovati ne ćeš,
"Pusti njega t tamnice, babo,
"U željez ga gvožđe okuj teško,
"On će sitnu knjigu opraviti
"Majci svojoj u Prilipa grada,
"Za otkup će donijeti blago."
Kad to začu od Azaka kralju,
on đevojci pr'jeke r'ječi kaže:
"Kučko jedna, a ne ćeri moja!
"Šnjime si se, kučko, sjaranila!
"A tako mi Boga velikoga!
"Ne ću pustit' iz tamnice Marka,
"Držaću ga za devet godina,
"Dok mu zmije oči ne popiju,
"A jakrepi ne nagrde lice;
"Dok m' otpadnu noge do koljena
"I junaku ruke do ramena;
"Kad dopadne take muke Marko,
"Ja ću pustit' sužnja bez dinara,
"Izaijeću tuc'ka na sokake,
"Neka prosi, nek se ljebom rani."
Kad đevojka r'ječi razumjela,
Ona ode na tamnicu Marku,
Sve mu kaza, kako kralju kaže.
Kada začu Kraljeviću Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Pa đevojci bio govorio:
"Bogom sestro, kraljeva đevojko!
"Donesi mi divit i hartije,
"Da ja kitim jednu sitnu knjigu,
"Da je pratim u Prilipa k majci,
"Nek prodaje zemlje i gradove,
"Nek prodaje, nek za dušu daje,
"Nek se rani i oda zla brani;
"Vjernoj ljubi, nek se preudaje;
"Miloj seji, da s' ne kune mnome;
"Mane vođe kosti istrunuše
"U tamnici Azačkoj prokletoj."
Donese mu divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu nakitio,
Ne kiti je, kud je njojzi kaže,
No je kiti preko mora sinjeg,
Preko mora do grada Soluna,
Do Dojčila Bogom pobratima:
"O Dojčilo, Bogom pobratime!
"Teške sam ti muke dopadnuo,
"Teške muke, u Arapske ruke,
"Dopadnuo rogolva i tamnice,
"A proklete Azačke tamnice;
"U tamnici živiti ne mogu,
"Tamnica je kuća neobična;
"Izbavi me, ako Boga znadeš!"
Pa dozivlje sivoga sokola:
"O sokole, pust mi ne ostao!
"Nosi knjigu ka gradu Solunu,
"Ka Dojčilu Bogom pobratimu,
"Nek izbavi mene iz tamnice."
Uze soko onu sitnu knjigu.
Pa se izvi nebu pod oblake,
Pravo ode ka Solunu gradu
Baš u jutru u svetu neđelju,
Al' bijaše gospoda Solunska,
Al' bijaše u bijeloj crkvi
Na jutarnji i na leturđiji,
Pade soko na bijelu crkvu,
Pišti soko, do Boga se čuje,
Poznade ga Dojčilo vojvoda,
Pa išeta iz bijele crkve,
Te on sjede u srebrna stola,
K njemu dođe siv-zelen sokole,
Ispod krila sitnu knjigu pušti.
Uze Dojčil onu sitnu knjigu,
Kad on viđe, što mu knjiga kaže,
Udari se po koljenu rukom,
Nova čoha pršte na koljenu
I od zlata burma na rukama,
Suze roni niz bijelo lice:
"Ala! brate, Kraljeviću Marko!
"Teške ti si muke dopanuo!
"Bez jada se izbaviti ne ćeš."
Pa on misli, što će i kako će,
Oće mislio, na jedno smislio,
Pa uzimlje boju karaboju,
Bijelo je obojio lice,
Načini se crni Arapine,
Pa izvede dobra konja dora,
Na dobra se dora dohitio,
Pravo ode ka Azaku gradu.
Kad je bio niz polje Azačko,
Teško bio naljutio dora,
Dobar doro na kolače skače,
U prijeko dvanaest aršina,
U dužinu dvadest i četiri,
U visinu tri koplja junačka,

48) U Budimu su prije osam godina preštampane iz druge i četvrte knjige pređašnjega izdanija sve pjesme o Marku Kraljeviću pod imenom: „Pesme Kraljevića Marka sopokuplene iz, različiti junački pesnarica. Izdaniem Konstantina Kaulicie, Knigoprodavca Novo-Sadskoga, (Serbische Heldenlieder) u Budimu Pismeni Kral: Vseučilšca Peštanskog. 1836." (na osmini 125 strana). Da su pjesme ove preštampane vjerno, od slova do slova, onda ja ovdje ne bih ni spominjao nepravde, koju mi je knjižar s tijem učinio svoga dobitka radi; ali su one tobožnjijem popravljanjem tako iskvarene i nagrđene, da je krivo po sav narod naš i sramota gotovo po sve naše književnike današnjega naraštaja. Ne samo što je G. Kaulicija, ili neko drugi na njegovu molbu ili za platu, u ovoj pjesmi ovdje dodao iz svoje glave 36 stihova (te pjesmu tobože dovršio), nego su i u drugima mnogo riječi (na stotine) izmijenjane i čitavi stihovi nagrđeni. Ja ću ovdje čuda radi dodati samo nekoliko primjera, koje sam opazio gdje sam u knjižicu zagledao, a svu je redom nijesam ni čitao. Tako n. p. u pjesmi Sestra Leke kapetana (stih 470-477):

u orginalu:

Šta s' vidio, šta si smilovao
A na tome vojvodi Milošu,
Đe je viđen, đe je snažan junak;
Jesi l' čuo, đe pričaju ljudi,
Đe j' Miloša kobila rodila,
A nekaka sura bedevija,
Bedevija, što ždrjebi ždrale,
Našli su ga jutru u erđeli.

Preštampano:

Šta s' vidio šta si smilovao
Na tom tvome Vojvodi Milošu,
Di je viđen dil' je snažan junak
Nisil' čuo šta govore ljudi,
Da je Miloš od kobile rođen,
I to neka sura bedevija,
Bedevija što ždrebi ždralve,
Našli su ga zorom u ergeli.

Tako u pjesmi Marko Kraljević i Arapin (stih 5 i 6):

Mjesto:

Udario stakla u pendžere,
Prostro je svilom i kadifom

Preštampano:

Prilepio stakla na pendžere,
Prostreo je svilu i kadifu.

Za hartiju bi se moglo kazati prilepio pa pendžere, a za staklo se govori udario u pendžere; tako je u originalu smisao, da je Arapin prostro (zastro) kulu svilom i kadifom, a ne svilu i kadifu! Tako u pjesmi Ženidba Marka Kraljevića (stih 6):

mjesto: A ne može služit' mrka vina

Preštampano:

A ne može služit' Marka vinom (!!!).

A u pjesmi Smrt Marka Kraljevića (stih 69):

Mjesto:

L'jep ti bješe, ja za malo oda

Preštampano:

Lijep ti biše ja za malo doba (?!!!)

Tako je preštampano "činit' zadužbine" mjesto "gradiš zadužbine", a u Srpskome je rječniku (kod riječi zadužbina) naznačena razlika između graditi zadužbinu i činiti. zadužbinu! Tako je u pjesmi Marko Kraljević i Musa kesedžija (u stihu 10) od "odvrć' ću se" načinjeno "odvrt' ću se"! Tako je u pjesmi Uroš i Mrljavčevići (u stihu 71) od sagr'ješio načinjeno sogrćšm, a u pjesmi Marko Kraljević i kći kralja Arapskogi (u stihu 4) od zgriješio načinjeno sogrešio: a i Francuz u Parizu, koji je iole učio poznati razliku između Slavenskijeh narječija, može znati, da u ovakijem događajima nije Srpski so (nego so, ili sa, ili s koje se pred gdeje kojijem slovima pretvara u z, kao i :; u ž-)'. Tako je u pjesmi Smrt Marka Kraljevića (u stihu 109) Mjesto "nek se crkve krase" preštampano "nek se Crkve krasu"'. Tako je u pjesmi Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga na dva mjesta (u s:tihu 35 i 37) od "Po tom'' načinjeno "po šim'"! A u toj istoj pesmi (u stihu 16)"od izvadismo kavgu" načinjeno je "zavadismo kavgu"! Po narodnome govoru kavga se ne može zavaditi, nego se zametne, učini, ogradi i (u pjesmama) izvadi; a ljudi se zavade, te postane kavga! i t. d

Kad se ova stvar rasudi sa sviju strana, onda se može kazati, da je ovo pravo mjerilo žalosnoga stanja današnje naše literature Po ovome sad svaki pametan čovjek može pomisliti: kad se ovako čini s narodiijem pjesmama. koje su naštampane, po svijetu se razišle i na različne jezike prevođene, a šta bi od njih bilo, da su ih ovaki naši književnici skupljali i prvi put štampali?

Marko Kraljević i Arapin.

Kulu gradi crni Arapine,
Kulu gradi od dvadest tavana,
Ukraj sinjeg mora debeloga;
Kad je Arap kulu načinio,
Udario stakla u pendžere,
Prestr'o je svilom i kadifom,
Pa je onda kuli govorio:
"Što ćeš pusta u primorju, kulo?
"Kad po tebe nitko šetat' nema:
"Majke nemam, a sestrice nemam,
"A jošte se oženio nisam,
"Da po tebe ljuba moja šeće;
"Al' tako me ne rodila majka,
"Već kobila, koja bedeviju,
"Zaprosiću u cara đevojku;
"Jal' će mi je care pokloniti,
"Jali će mi na mejdan izići."
To je Arap kuli izrekao,
Pa on odmah sitnu knjigu piše,
Te je šalje caru u Stambola:
"Gospodine, care od Stambola!
"Kod mora sam kulu načinio,
"Po njojzi mi nitko šetat' nema,
"A jošte se oženio nisam;
"Pokloni mi šćercu za ljubovcu;
"Ako l' mi je pokloniti ne ćeš,
"A ti hajde na mejdan junački."
Dođe knjiga caru čestitome,
Kada viđe, što mu knjiga kaže,
Stade care tražit" mejdandžije,
Obećava blago nebrojeno,
Ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandžije mloge odlaziše,
Al' Stambolu ni jedan ne dođe.
Nuto caru velike nevolje!
Veće njemu nesta mejdandžija,
Sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
Al' s' opremi crni Arapine
Iz primorja sa bijele kule:
On s' obuče u ruho gospodsko,
A pripasa sablju okovanu,
Pa opremi sivu bedeviju:
Poteže joj sedmere kolane,
Zauzda je uzdom pozlaćenom,
Pa priveza čador u terkiju,
I sa strane tešku topuzinu;
Kobili se na ramena baci,
Pa uprti koplje ubojito,
Ode pravo bijelu Stambolu.
Kad je doš'o pred Stambolska vrata,
Pred vratima koplje udario,
A za koplje svez'o bedeviju,
Pak razape bijela čadora,
I na Stambol on nametnu namet:
Sve na noćcu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga,
Jedan čabar žežene rakije,
Po dva čabra crvenoga vina,
I po jednu lijepu đevojku,
Te mu služi crveniku vino,
A noći joj b'jelo lice ljubi,
Dnevi daje u zemlju Taliju,
Te uzima nebrojeno blago.
Tako drža tri meseca dana;
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
Naćera je kroz Stambol bijeli,
Dođe pravo pod careve dvore,
Viče cara iz grla bijela:
"More care! izvodi đevojku."
Pa poteže tešku topuzinu,
Njome lupa careve dvorove,
Sasu njemu stakla u pendžere.
Kad se care viđe na nevolji,
Dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu utovarat':
"Do petnaest bijelijeh Dana,
"Dok otidem u primorje ravno,
"I sakupim kitu i svatove."
Pak posjede tanku bedeviju,
I otide u primorje ravno,
Da on kupi kićene svatove.
Kad to začu careva đevojka,
Cvili jadna, kako ljuta guja:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Za koga sam lice odgajila!
"Da ga ljubi crni Arapine!"
U to doba i noć omrknula;
San usnila gospođa carica,
Đe joj na snu čoek govorio:
"Ima, gospo, u državi vašoj
"Ravno polje široko Kosovo,
"I grad Prilip u polju Kosovu
"U Prilipu Kraljeviću Marko:
"Vale Marka, da je dobar junak;
"Pošlji knjigu Marku Kraljeviću,
"Posini ga Bogom istinijem,
"Obreci mu blago nebrojeno,
"Nek ti otme šćercu od Arapa "
Kad u jutru jutro osvanulo
Ona trči caru gospodaru,
Te kazuje, šta je u snu snila.
Kad je care r'ječi razumijo,
Brže piše sićana fermana,
Te ga šalje bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Hodi mene bijelu Stambolu,
"Pogubi mi crnog Arapina,
"Da mi Arap ne vodi đevojku,
"Daću tebe tri tovara blaga."
Ferman ode Kraljeviću Marku,
Kada Marko sićan ferman primi,
I kad viđe, šta s' u njemu piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi s Bogom, carev tatarine!
"Pozdravi mi cara poočima:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu;
"Kad mi uzme sa ramena glavu,
"Što će mene tri tovara blaga"
Ode tatar caru čestitome,
Te kazuje, šta je rek'o Marko.
Kad to čula carica gospođa,
Ona gradi drugu sitnu knjigu,
Te je šalje Kraljeviću Marku:
"Bogom sinko, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene šćercu Arapinu,
"Evo tebe pet tovara blaga."
Knjigu primi Kraljeviću Marko,
Kada viđe, što se u njoj piše,
On govori carskom tatarinu:
"Idi natrag, carev tatarine!
"Idi kaži mojoj pomateri:
"Ja ne smijem na Arapa doći;
"Arapin je junak na mejdanu,
"Skinuće mi glavu sa ramena;
"A ja volim moju rusu glavu,
"Neg' sve blago cara čestitoga."
Ode tatar i kaza carici,
Što je rek'o Kraljeviću Marko.
Kad to začu careva đevojka,
Skoči mlada na noge lagane,
Pak dovati pero i hartiju,
U lice je perom udarila,
Od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
"bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Bratimim te Bogom istinijem,
"I kumim te bogom istinijem
"I vašijem svetijem Jovanom,
"Ne daj mene crnu Arapinu,
"Evo tebe sedam tovar' blaga,
"I evo ti sedam boščaluka,
"Nit' su tkani, niti su predeni,
"Ni u sitno brdo uvođeni,
"Već od čista zlata saljevani
"I daću ti od zlata siniju,
"Na siniji opletena guja,
"Povisoko glavu izdignula,
"U zubima drži dragi kamen,
"Pored kog se vidi večerati
"U po noći, kao u po dana,
"I daću ti sablju okovanu,
"Na kojoj su tri balčaka zlatna
"I u njima tri draga kamena
"(Valja sablja tri careva grada),
"Još ću carev pečat udariti,
"Da te vezir pogubit' ne može
"Dok čestitog cara ne zapita."
Posla Marku knjigu po tataru;
Kada Marku sitna kanta dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Onda stade Marko govoriti:
"Jaoh mene, moja posestrimo!
"Zlo je doći, a gore ne poći.
"Da s' ne bojim cara i carice,
"Ja se bojim Boga i Jovana;
"Baš ću poći, da ne ću ni doći."
On opremi natrag tatarina,
Nit' mu reče doći, ni ne doći,
A on ode na tananu kulu,
Te oblači na se odijelo:
A na pleći ćurak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka;
Pa pripasa sablju okovanu,
Jošte uze koplje ubojito;
I on siđe u podrume Šarcu,
Poteže mu sedmere kolane;
Pa natoči jedan mijsh vina,
Objesi ga Šarcu s desne strane,
A s lijeve tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni. amo,
Tad' se baci Šarcu na ramena,
Ode pravo bijelu Stambolu
Kada dođe bijelu Stambolu,
On ne ide caru ni veziru,
Veće ide u Novoga hana,
U hanu je konak učinio.
Kad je bilo ispred tavne noći,
On povede Šarca na jezero,
Da ga ladne napoji vodice,
Al' mu Šarac vode piti ne će,
Već pogleda često oko sebe,
Al' eto ti Turkinje đevojke.
Pokrila se zčađenom maramom,
Kako dođe na jezero mlada,
Pokloni se zelenu jezeru,
Pak jezeru stade besjediti
"Božja pomoć, zeleno jezero!
"Božja pomoć, moja kućo vječna!
"U tebe ću vijek vjekovati,
"Udaću se za tebe, jezero,
"Volim za te, aego za Arapa."
Javi joj se Kraljeviću Marko:
"Oj gospođo, Turkinjo đevojko!
"Što nagoni tebe u jezero?
"Za što l' ćeš se udat' za jezero?
"Kakva ti je golema nevolja?"
Progovara Turkinja đevojka:
"Prođi me se, gola dervišino!
"Što me pitaš, kad pomoć' ne možeš?"
Sve mu kaza od kraja do konca,
Od šta mlada bježi u jezero:
"Najposlije kazaše mi Marka
"U Prilipu gradu bijelome,
"I kazaše, da je junak Marko,
"Da bi mog'o Arapa zgubiti;
"Ja sam njega Bogom bratimila,
"I kumila svetijem Jovanom,
"I dare mu mloge obricala;
"No zaludu! ne šće doći Marko,
"Ne šće doći, ne došao majci!"
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Ne kuni me, moja posestrimo!
"Ja sam glavom Kraljeviću Marko."
Kad to začu lijepa đevojka,
Objesi se Marku oko vrata:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Ne daj mene crnu Arapinu."
Reče njojzi Kraljeviću Marko:
"Posestrimo, Turkinjo đevojko!
"Dok je mene i na mene glave,
"Ne dam tebe crnom Arapinu;
"Nemoj drugom kazivati za me,
"Veće kaži caru i carici,
"Nek mi štogođ za večeru spreme,
"Al' neka mi vina ne omale,
"Nek mi pošlju u Novoga hana;
"Kad Arapin sa svatovi dođe,
"Neka njega l'jepo dočekaju,
"I nek tebe dadu Arapinu,
"Da u dvoru ne zameće kavge,
"A ja znadem, đe ću te oteti,
"Ako Bog da i sreća junačka."
Ode Marko u hana Novoga,
A đevojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je doš'o Kraljeviću Marko;
Kad to začu care i carica,
Spremiše mu gospodsku večeru,
I spremiše crvenoga vina,
I poslaše u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Dođ' handžija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljeviću Marko:
"Što se tako rano zatvorate?"
Handžija mu pravo kazivaše:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Arapin je šćercu isprosio
"Na sramotu u cara našega,
"Večeras će doći po đevojku;
"Od njegova straha velikoga
"Mi se tako rano zatvoramo."
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Već on stade, da vidi Arapa
I njegove kićene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al' eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap đever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladoženja;
Skače pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijeće,
Te razbija hane i dućane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Cijel Stambol jeste pozatvoran
"Od mojega straha velikoga,
"Osim vrata od Novoga hana!
"Da l' u njemu niđe nikog nema?
"Da l' je kako ludo i manito,
"Koje jošte za moj strah ne znade?"
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu noćcu prenoćiše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu đevojku,
I opremi ruho đevojačko:
Natovari dvanaest tovara.
Pođe Arap kroz Stambol bijeli
Sa đevojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga čim se vino pije,
Već leđenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola Šarcu daje;
Šćaše Arap da zametne kavgu,
Ali Šarac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uići,
Već kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odoše niz Stambol-čaršiju.
Tada usta Kraljeviću Marko,
On izvrati ćurak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome Šarcu poteže kolane,
Pa objesi mješinu sa vinom,
S druge strane tešku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skače Šarcu na ramena,
Išćera ga na Stambol-čaršiju.
Kada stiže Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit' stražnje mimo prve;
Kad doćera Šarca do đevojke,
On pogubi kuma i đevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
"Zla ti sreća, crni Arapine!
"Stiže junak u tvoje svatove;
"Konj mu nije konji kakvino su,
"Veće šaren, kako i goveče;
"Nit' je junak k'o što su junaci:
"Na njemu je ćurak od kurjaka,
"Na glavi mu kapa od kurjaka,
"Nešto mu se u zubima crni
"Kao jagnje od pola godine;
"Kako stiže, on zametnu kavgu,
"I progoni stražnje mimo prve,
"Pogubi ti kuma i đevera."
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Zla ti sreća, neznani junače!
"Koji te je đavo navratio,
"Da ti dođeš u moje svatove,
"Da pogubiš kuma i đevera?
"Ili si lud i ništa ne znadeš?
"Il' si silan, pak si poludio?
"Ili ti je život omrznuo?
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Potegnuću dizgen bedeviji,
"Sedam ću te puta preskočiti,
"Sedam otud, a sedam odovud,
"Pak ću onda tebe odsjeć glavu."
Al' govori Kraljeviću Marko:
"Bre ne laži, crni Arapine!
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Ti do mene ni doskočit' ne ćeš,
"A kamo li mene preskočiti!"
Al' da vidiš crnog Arapina!
Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je ud'ri oštrom bakračlijom,
Doista ga preskočiti šćaše;
Al' ne dade Šarac od mejdana,
Već se prope on na noge stražnje,
I kobilu na prednje dočeka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te viđeti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljića Marka!
Niti može pogubiti Marka,
Nit' se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
Ćeraše se četiri sahata;
Kada viđe crni Arapine,
Da će njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobježe kroz Stambol-čaršiju.
Za njime se naturio Marko;
Al' je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijaše da uteče Šarcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Stiž' Arapa među pleći žive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsiječe od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-čaršiju,
Al' od svata nigđe nikog nema,
Sama stoji lijepa đevojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha đevojačkog.
Vrati Marko lijepu đevojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru čestitome:
"Eto , care, lijepe đevojke,
"A eto ti od Arapa glave,
"A eto ti dvanaest tovara
"Što s' spremio ruha uz đevojku."
Pa on vrati svojega Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar' blaga,
A đevojka sedam boščaluka,
Nit' su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvođeni,
Već od čista zlata saljevani;
Poslaše mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,
Povisoka glavu izdignula,
U zubima drži dragi kamen,
Kod koga se vidi večerati
U po noći, kao u po dana;
Poslaše mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balčaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I međ' njima carev pečat stoji,
Da ga vezir pogubit' ne može,
Dok čestitog cara ne zapita;
Sve poslaše Kraljeviću Marku:
"Eto, Marko, blaga nekoliko;
"Ako l' tebe ponestane blaga,
"Opet dođi poočimu tvome."

Marko Kraljević i Musa kesedžija.

Vino pije Musa Arbanasa^[49]
U Stambolu u krčmi bijeloj;
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
"Kako dvorim cara u Stambolu,
"Ni izdvorih konja ni oružja,
"Ni dolame nove ni polovne;
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Odvrć' ću se u ravno primorje,
"Zatvoriću skele oko mora
"I drumove okolo primorja,
"Načiniću kulu u primorju,
"Oko kule gvozdene čengele,
"Vješaću mu hodže i hadžije."
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora,
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara,
Sve je Musa sebe ustavio:
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada paru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske:
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju,
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola!
"Da je sada Kraljeviću Marko,
"Zgubio bi Musu kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću!
"Jer pominješ Kraljevića Marka?
"I kosti su njemu istrunule;
"Ima puno tri godine dana
"Kako sam ga vrg'o u tavnicu,
"Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
"Na milosti, care gospodine!
"Šta bi dao onome junaku,
"Koji bi ti živa kaz'o Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
"Bez promjene na devet godina
"Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu orati bi mog'o;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' đegođ u životu, Marko?"-
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
"Da otideš u primorje ravno,
"Da pogubiš Musu kesedžiju?
"Daću blaga, koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, Bogme, care gospodine!
"Ubila me memla od kamena,
"Ja ne mogu ni očima gledat',
"Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
"Namjesti me đegođ u mehanu,
"Primakni mi vina i rakije
"I debela mesa ovnujskoga,
"I beškota ljeba bijeloga;
"Da posjedim nekoliko dana,
"Kazaću ti, kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
"Dosadi mi ljuta sirotinja
"Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
"Sa tavana od devet godina,
"Da ogledam, može li što biti,"
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade jošte mesec dana,
Dok se Marko malo ponačini;
Kada viđe, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču!
"Kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri:četiri dana,
Pak pošeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Jeli dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
"Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj Boga ti, Novače kovaču,
"Jesi l' i kad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj Boga mi, Kraljeviću Marko!
"Jesam jednu bolju sakovao,
"Bolju sablju, a boljem junaku:
"Kad s' odvrže Musa u primorje,
"Što sam njemu sablju sakovao,
"Kad udari njome po nakovnju,
"Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču!
"Pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču!
"Da ne kuješ ni bolje ai gore;
"A naj tebe stotinu dukata,
"Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz Klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
"Il' s' ukloni, il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
"Il' odjaši, da pijemo vino;
"A ja ti se ukloniti ne ću
"Ako t' i jest rodila kraljica
"Na čardaku na meku dušeku,
"U čistu te svilu zavijala,
"A zlaćenom žicom povijala,
"Odranila medom i šećerom;
"A mene je ljuta Arnautka
"Kod ovaca na ploči studenoj,
"U crnu me struku zavijala,
"A kupinom lozom povijala,
"Odranila skrobom ovsenljem;
"I još me je često zaklinjala,
"Da se nikom ne uklonjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad' pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli-Musi u prsi junačke,
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem."
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini,
Tad' omanu Musa kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
"Đe si danas, posestrimo vilo?
"Đe si danas? niđe te ne bilo!
"Eda si se krivo zaklinjala,
"Đegođ mene do nevolje bude,
"Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Za što brate, Kraljeviću Marko!
"Jesam li ti, bolan, govorila,
"Da ne činiš u neđelju kavge?
"Sramota je dvome na jednoga;
"Đe su tebe guje iz potaje?"
Gleda u Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
"Moli Boga, Kraljeviću Marko!
"Đe se nisam probudila bila
"Dok je Musa u životu bio,
"Od tebe bi trista jada bilo."
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Đe pogubih od sebe boljega."
Pa on Musi odsiječe glavu,
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu;
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra' na noge skočio,
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
"Kako bi ga živa dočekao,
"Kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.

49) Arbanasa je mjesto Arbanas ili Arbanasin.

Marko Kraljević i Đemo Brđanin.

Slavu slavi Kraljeviću Marko,
Slavu slavi svetoga Đorđija.
U Marka su mloge uzavnice:
Dvjesta popa, trista kaluđera,
I dvanaest Srpskijeh vladika,
I četiri stare patrijare,
Od ostalog ni broja ne ima.
Svemu dosta piva i jestiva;
Al' govori stari kaluđere:
"Vala tebe, Kraljeviću Marko!
"Svega imaš u bijelu dvoru,
"Još da imaš ribe od Orida!"
Mučno bješe Kraljeviću Marku,
Pa doziva slugu Bogosava,
Dodaje mu čašu i mataru:
"Toči vino, Bogosave slugo!
"Redom čaše oko sovre daji,
"Nemoj koga preskočiti, slugo."
Pa on ode niz bijelu kulu,
Te oprema Šarca od mejdana.
Za njim stara pristanula majka,
Pa je Marku tiho besjedila;
"Ja moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Nemoj nosit ništa od oružja,
"Ti se jesi krvi naučio,
"Učinićeš krvcu o prazniku."
Nuto Marku velike nevolje!
Mučno mu je ići bez oružja,
A još gore ne poslušat majke:
Ne šće uzet' ništa od oružja,
Već posjede Šarca od mejdana,
Okrenu ga niz polje zeleno,
Ode pravo bijelu Oridu.
Kad je bio vodi na ćupriju,
Al' eto ti jednoga junaka,
Na doratu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke;
Božju pomoć nazivaše Marku,
Lijepo mu Marko privatno.
Veli junak od Prilipa Marku:
"Oj Boga ti, neznana delijo!
"Nijesi li otud od Prilipa,
"Od odžaka Kraljevića Marka?
"Jeli Marko kod bijela dvora?
"Ima l' Marko dosta uzavnica?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj Boga mi, neznani junače!
"Ja sam jutros od Prilipa bila,
"Kod dvora je Kraljeviću Marko,
"Slavi Marko svoga svetitelja;
"Ima Marko dosta uzavnica."
Veli njemu neznan dobar junak:
"Neka ima, neznana delijo;
"Ako Bog da i sreća junačka,
"Sovra će mu u krv ogreznuti,
"Boga mi ću njega objesiti
"Baš o vratim' bijela Prilipa;
"Davno mi je brata pogubio,
"Pogubio Musu kesedžiju."
Pa okrenu konja doratasta,
Osta jadan Marko gledajući.
Svakojako misli i premišlja:
Da bi mu se kazivao Marko,
Hoće njega Ture pogubiti,
Jer ne ima ništa od oružja;
Da ga pusti bijelu Prilipu,
Hoće isjeć' mloge uzavnice
A tražeći po odžaku Marka.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on viknu iz grla bijela;
"Kud ćeš tamo, Đemo Brđanine?
"Evo, more, Kraljevića Marka!"
Povrati se Đemo Brđanine.
Pouzda se Kraljeviću Marko,
Da će uteć' na svome Šarinu,
Pa pobježe poljem širokijem,
Za njime se Đemo naturio.
Brz je Šarac, uteći mu šćaše,
Al' poteže Đemo topuzinu,
Pa zaljulja pokraj sebe njome
Jadna Marka među pleći žive,
Pade Marko u zelenu travu,
Marko pade, a Đemo dopade,
Sveza Marku naopako ruke,
Pa izvadi sindžir iz egbeta,
Okova ga sve u gvožđe ljuto:
A na noge dvoje bukagije,
A na ruke dvoje belenzuke,
A na grlo sindžir gvožđe teško;
Pa posjede njegova Šarina,
A dorata vodi u povodu,
Privezao Marka za dorata,
Ode pravo bijelu Oridu,
Pod Oridom vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Botom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Vodi Marka gradu Vučitrnu,
Pa pod gradom vješala ogradi,
Hoće Đemo da objesi Marka;
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesiti Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga,
Goni Marka bijelu Zvečanu,
I tu Đemo vješala ogradi,
Da objesi Kraljevića Marka;
Moli mu se gospoda Zvečanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine!
"Tu nam nemoj objesita Marka,
"Ne će rodit' vino ni šenica,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Uze Đemo tri tovara blaga.
Otale se Đemo podigao
Kroz nekakvu Janjinu planinu.
Teško Đemo ožednjeo bješe,
Deli:Marku tiho govoraše:
"Znaš li, Marko, vode ja mehane?
"Teško me je osvojila žeđa."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Tako, Đemo, ne rade junaci,
"Već zakolju konja ja sokola,
"Napiju se krvi od grđoca."
Veli njemu Đemo Brđanine:
"Nit' ću klati konja, ni sokola,
"Već ću zaklat tebe Kraljevića,
"Pa se napit' krvi od grgoca."
Pa poteže sablju okovanu,
Da zakolje Kraljevića Marka
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ima, Đemo, bijela mehana,
"I prokleta krčmarica Lanja,
"Sad će mi se osvetiti Janja:
"Dosta sam joj vina potrošio,
"A nijesam dao ni dinara."
To je Đemo jedva dočekao.
U to doba pali pred mehanu,
A ispade krčmarica Janja,
Kad sagleda savezana Marka,
Marko na nju očim' prevaljuje,
Nasmija se krčmarica Janja:
"Be aferim, junak od junaka!
"Bože mili, na svemu ti vala!
"Kad ja viđeh savezana Marka!
"Pojiću te, Brđanine Đemo,
"Bez bijele pare i dinara
"Baš ak' hoćeš tri bijela dana."
Pa pod Đemom konja uvatila,
Odvede ga u mehanu bilu,
Donese mu vina i rakije.
Pije vino Brđanine Đemo,
A nazdravlja Kraljeviću Marku,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Đemo nakitio vina,
Donese mu krčmarica Janja
Rujna vina od sedam godina,
Meće u njeg' bilje svakojako.
Pade Đemo glavom bez uzglavlja,
Skoči Janja na noge lagune,
Na svom pobru gvožđe otvoraše,
A na Đema Marko udaraše;
Kad udari sindžir gvožđe teško,
Pa zasjede piti rujno vino,
Udari ga čizmom i mamuzom:
"Ustan', Đemo, da pijemo vino."
Kad pogleda Đemo Brđanine
Više sebe Marka Kraljevića,
A na vratu sindžir gvožđe teško,
Skoči Đemo na noge lagane,
Sindžir gvožđe zemlji pritezaše,
On poteže rukom' i nogama,
Popucuju ruke iz ramena,
Popucuju noge iz koljena;
Al' je tvrdo gvožđe uvatilo.
Sjede Đemo na zemljicu crnu,
Marko sjede piti mrko vino,
A nazdravlja Đemu Brđaninu,
Nazdravlja mu, ali mu ne daje.
Kad se Marko nakitio vina,
Onda Šarca sveza za dorata,
A za Šarca Đema Brđanina,
Pa usjede Đemova dorata,
Ode pravo gradu Vučitrnu;
Izilazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu,
Pa on ode bijelu Zvečanu;
Tu gospoda Srpska izlazila:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Ode Marko bijelu Oridu,
Tu izlazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko!
"Objesi nam Đema Brđanina,
"Evo tebe tri tovara blaga."
Marko ne će da uzima blaga,
Već on njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Kod Orida načini vješala,
I objesi Đema Brđanina.
Pa on uze ribe od Orida,
Ode pravo bijelu Prilipu,
Te on slavi svoga svetitelja.

Marko Kraljević ukida svadbarinu.

Poranio Kraljeviću Marko,
Poranio niz Kosovo ravno,
Kad je bio na vodi Servani,
Sukobi ga Kosovka devojka,
Božju pomoć naziva joj Marko:
"Božja pomoć, Kosovko devojko!"
Devojka se do zemlje poklanja:
"Zdravo da si, delijo neznana!"
Al' joj Marko poče besediti:
"Draga sestro, Kosovko devojko!
"Lepa ti si, seko, mlađa bila!
"Krasna ti si stasa i uzrasta!
"Rumenila, gospodska pogleda!
"Al' te, seko, kosa pokvarila;
"Jer si tako, seko, osedila?
"S kog' si mlada sreću izgubila?
"Il" sa sebe, il' sa svoje majke,
"Ili sa svog stara roditelja?"
Proli suze Kosovka devojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Dragi brato, delijo neznana!
"S' sebe sreću izgubila nisam,
"Ni sa sebe, ni sa svoje majke,
"Ni sa svoga stara roditelja;
"Već sam jadna sreću izgubila:
"Evo ima devet godin' dana,
"Kako dođe Arap prekomorac,
"Pa od cara Kosovo zakupi,
"I nametnu zulum na Kosovo:
"Kosovo ga i poji i rani;
"Pa je drugi zulum nametnuo:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Koji ima, te toliko dade,
"Taj se junak može oženiti
"I devojka mlada udomiti;
"A u mene braća siromašna,
"Nema blaga, da Arapu dadu,
"U tome sam jadna zaostala,
"Te se nisam mlada udomila;
"Sa toga sam sreću izgubila.
"Pa još za to ne bi ni žalila,
"Što vam s' ne da mladim udavati,
"I junakom mladim oženiti;
"Nego evo i veće nevolje,
"Još je veći zulum nametnuo:
"Na noć ište mladu i devojku,
"Pa devojku Arapine ljubi,
"A nevestu sluge Arapove;
"Obredi se sve Kosovo redom,
"Davaše mu mlade i devojke,
"Evo meni tužnoj redak dođe,
"Da doveče idem Arapinu,
"Da mu noćas, jadna, budem ljuba,
"Pa ja mislim i razmišljam misli:
"Mili Bože, što ću i kako ću?
"Il' ću jadna u vodu skočiti,
"Ili ću se mlada obesiti:
"Volim, brate, izgubiti glavu,
"Neg' ljubiti svoj zemlji dušmana."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Draga sestro Kosovko devojko!
"Ne šali se, u vodu ne skači,
"Nemoj sebi smrti učiniti,
"Nemoj, seko, duše ogrešiti!
"Već mi kaži Arapove dvore,
"Gdi su dvori Arapina crna?
"Imam reči besediti s njime."
Devojka mu poče besediti;
"Dragi brato, neznana delijo!
"A što pitaš Arapove dvore?
"Što i pitaš? ostali mu pusti!
"Može da si našao devojku,
"Pak mu ideš, nosiš svadbarinu;
"A možda si jedinac u majke,
"Pa ćeš, brate, tamo poginuti,
"Pa što će ti samorana majka?"
Marko s' maši rukom u džepove,
Te izvadi trideset dukata,
Pa i daje Kosovki devojki:
"Na ti, seko, trideset dukata,
"Pak ti idi svome belom dvoru,
"Pak se rani, dok ti s' sreća javi:
"Samo kaži Arapove dvore,
"Ja ću platit' svadbarinu za te.
"Zašto bi me Arap pogubio,
"Kad ja imam, sestro, dosta blaga,
"Mog'o b' platit' sve Kosovo ravno,
"Kamo l' ne bi za se svadbarinu?"
Devojka mu poče besediti:
"Nisu dvori, već šatori pusti.
"Pogledajde dole niz Kosovo
"Gdi se onaj svilen barjak vije,
"Onde j' šator crnog Arapina,
"Oko njega zelena avlija,
"Sva avlija glavam' nakićena:
"Evo nema još nedelja dana,
"Kako j' proklet' Arap isekao
"Sedamdeset i sedam junaka,
"Kosovaca tužni đuvegija;
"Arap ima četrdeset slugu,
"Što čuvaju stražu oko njega."
A kad Marko saslušao reči,
Krenu Šarca, ode niz Kosovo,
Dobra Šarca vrlo rasrdio,
Iz kopita živa vatra seva,
Iz nozdrva modar plamen liže;
Srdit Marko jezdi niz Kosovo,
Roni suze niz junačko lice,
A kroz suze gnjevno progovara:
"Oj davori, ti Kosovo ravno!
"Šta si danas dočekalo tužno,
"Posle našeg kneza čestitoga,
"Da Arapi sad po tebi sude!
"Ja sramote podneti ne mogu,
"Ni žalosti velike trpiti,
"Da Arapi taki zulum čine
"I da ljube mlade i devojke.
"Danas ću vas, braćo, osvetiti,
"Osvetiti, ili poginuti."
Ode Marko pravo pod šatore,
Ugleda ga Arapova straža,
Pa kazuje crnu Arapinu:
"Gospodine, Arap-prekomorče!
"Čudan junak jezdi niz Kosovo
"Na vitezu konju šarenome,
"Dobra konja vrlo rasrdio,
"Iz kopita živa vatra seva,
"Iz nozdrva modar plamen liže;
"Oće junak na nas udariti."
Al' besedi Arapine crni:
"Deco moja, četrdeset slugu!
"Ne sme junak na nas udariti,
"Valja da je našao devojku,
"Pa nam ide, nosi svadbarinu,
"Žao mu je, što će dati blago,
"Sa toga se vrlo rasrdio;
"Već izid'te pred našu avliju,
"Pa junaka dočekajte lepo,
"Pred njime se smerno poklonite,
"Pod njim dobra konja privatite,
"Primite mu kolja i oružje,
"Pustite ga meni pod šatore,
"Ne ću blaga, uzeću mu glavu,
"Da dobijem konja prema sebe."
Ispadoše Arapove sluge,
Da pod Markom dobra konja prime,
A kad blizu ugledaše Marka,
Ne smedoše pred Marka izići;
Beže sluge pod šator Arapu,
Pa se kriju za Arapa sluge,
Pokrivaju sablje japundžeti,
Da im Marko ne vidi sabalja.
I sam Marko u avliju uđe,
Pred šatorom odsednuo Šarca,
Svome Šarcu tako besedio:
"Odaj, Šaro, i sam po avliji,
"A ja idem pod šator Arapu,
"Naodi se šatoru na vrati,
"Ako b' meni do nevolje bilo."
Pak se Marko pod šatora šeće,
Arap sedi, pije vino ladno,
Služi mu ga mlada i devojka;
Božju pomoć nazivao Marko:
"Božja pomoć, dragi gospodine!"
Arap njemu lepše odgovara:
"Zdrav, junače, delijo neznana!
"Od' junače, da pijemo vina,
"Pa mi kaži, što si mi došao."
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Nemam kade s tobom piti vina;
"A dobro sam do tebe došao,
"Vrlo dobro, bolje bit' ne može.
"Ja isprosi lepotu devojku,
"Ostaše mi na drumu svatovi,
"Došao sam, don'o svadbarinu,
"Da dam blago, da vodim devojku,
"Da mi niko na puta ne stane;
"Kaži meni, što je svadbarine?"
Arap lepo Marku progovara:
"Ta ti za to i odavno znadeš:
"Ko s' udaje, trideset dukata;
"Ko se ženi, tridest i četiri;
"Ti se vidiš junak od mejdana,
"Nije kvara da stotinu dadeš!"
Marko s' maši rukom u džepove,
Pred Arapa tri dukata baci:
"Veruj meni, više nemam blaga,
"Već kad bi me teo pričekati,
"Dok se vratim s lepotom devojkom,
"Tamo će me darivati lepo,
"Sve ću tebi pokloniti dare,
"Tebi dare, a meni devojka."
Ciknu Arap kao zmija ljuta:
"U men', kurvo veresije nema!
"Ne daš blaga, sa mnom se podsmevaš;"
Pa potrže teška buzdovana,
Te udara Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko.
»O junače, Arapine crni!
"Il' se šališ, il' od zbilje biješ?"
Ciči Arap, kao zmija ljuta:
"Ne šalim se, već od zbilje bijem."
Ali Marko poče besediti:
"A ja mislim, da se šališ, tužan;
"A kad, more, ti od zbilje biješ,
"I ja imam nešto buzdovana,
"Da te kucnem tri četiri puta;
"Koliko si mene udario,
"Toliko ću tebe udariti,
"Pa ćem' onda na polje izići
"I iz nova mejdan započeš."
Trže Marko buzdovana svoga,
Pak udari Arapina crna,
Kako ga je lako udario,
Iskide mu iz ramena glavu!
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
"Bože mili. na svem' tebi vala,
"Kad brž' ode sa junaka glava!
"Kan' da nije na njemu ni bila!"
Trže Marko sablju od pojasa,
Pak zaredi Arapove sluge,
Iseče mu četrdeset slugu,
A četiri ne kte pogubiti,
Već i Marko ostavi za pravdu,
Koj' će svakom pravo kazivati,
Kako j' bilo Arapu i Marku,
Sve s avlije poskidao t tave,
Pa je glave saranio lepo,
Da j' ne kljuju orli i gavrani,
Pa avliju pustu nakitio,
Nakiti je Arapskim glavama;
Arapovo blago pokupio;
A četiri sluge Arapove,
Koje nije teo pogubiti,
Opravi i po Kosovu Marko,
Opravi i na četiri strane,
Te telale po Kosovu sluge:
"Gdi devojka ima za udaju,
"Neka traži sebi gospodara,
"Nek s' udaje, dok je za mladosti;
"A gdi junak ima za ženidbu,
"Nek se ženi, neka ljubu traži;
"Od sad više nema svadbarine.
"Marko za sve svadbarinu plati."
Sve povika, malo i veliko:
"Bog da živi Kraljevića Marka!
"Koji zemlju od zla izbavio,
"Koji satr zemlji zulumćara;
"Prosta m' bila i duša i telo!"

Lov Markov s Turcima.

Lov lovio Murate vezire,
Lov lovio po gori zelenoj
Sa svojijeh dvanaest delija
I s trin'estim Kraljevićem Markom;
Lov lovili tri bijela dana,
I ne mogli ništa uloviti;
Namjera ih nanijela bila
Na zeleno u gori jezero,
Po kom plove utve zlatokrile,
Pusti vezir svojega sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Već se diže nebu pod oblake,
Soko pade na jelu zelenu.
Tad' govori Kraljeviću Marko:
"Jeli testir, Murate vezire!
"Da ja pustim mojega sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu;"
Veli njemu Murate vezire:
"Jeste testir, za što nije, Marko."
Pusti Marko svojega sokola,
On odleće nebu pod oblake,
I uvati utvu zlatokrilu,
Pak s njom pade pod zelenu jelu.
Kad to soko ugleda vezirev,
Vrlo mu se teško učinilo,
A navadu lošu naučio:
Otimati lovak od drugoga;
Zaleće se k Markovu sokolu,
Da mu otme utvu zlatokrilu;
Ali Markov soko jogunica,
Kao što je i njegov gospodar:
On ne dade utve zlatokrile,
Već sokola ščepa vezireva,
Pa mu prosu ono sivo perje.
Kad to viđe Murate vezire,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pak on uze Markova sokola,
Te ga ud'ri o jelu zelenu
I prebi mu ono desno krilo,
Pa obrnu kroz goru zelenu
Sa svojijeh dvanaest delija;
Stade piska Markova sokola,
Kao ljute u kamenu guje;
Marko uze svojega sokola,
Pak mu stade zavijati krilo
I s ljutitim glasom govoriti:
"Teško mene i tebe, sokole,
"Lov loveći s Turci bez Srbalja,
"Lov loveći, krivo dijeleći!"
Kad sokolu on zavio krilo,
Tada skoči Šarcu na ramena,
Pak poćera preko gore čarne,
Šarac ide, kao gorska vila,
Brzo ide, daleko odmiče,
Odmah biše na kraj gore čarne,
I uglaše u polju vezira
S njegovijeh dvanaest delija.
Obazre se Murate vezire,
Pa kad viđe Kraljevića Marka,
On govori svojim delijama:
"Đeco moja, dvanaest delija!
"Vidite li onaj pramen magle,
"Pramen magle ispod gore čarne?
"U magli je Kraljeviću Marko,
"Gle, kako je naljutio Šarca!
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
U tom stiže Kraljeviću Marko,
Pak potrže sablju od bedrice,
I okupi Murata vezira:
Pob'jegoše po polju delije,
Kao vrapci od kopca po trnju;
Stiže Marko Murata vezira
I rusu mu odsiječe glavu;
A od mladih dvadest delija
On načini dvadest i četiri.
Stade Marko misli razmišljati:
Il' će ići caru u Jedrene,
Il' u Prilip svom bijelu dvoru,
Sve mislio, pak je govorio:
"Bolje ići caru u Jedrene,
"Da mu kažem, šta sam učinio,
"Nego da me Turci njemu tuže."
Kada Marko u Jedrene dođe
I na divan pred cara iziđe,
Oči mu se bjehu uzmutile,
K'o u gladna u gori kurjaka:
Kad pogleda, kan' da munja sine;
Pita njega care gospodine:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Što si mi se tako ražljutio?
"Da ti nije nestanulo blaga?"
Stade Marko caru kazivati;
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Kad je care saslušao Marka,
Tad' se care grotom nasmijao,
Pak je Marku bio besjedio:
"Be aferim, moj posinko Marko!
"Da nijesi tako učinio,
"Ja te ne bih više sinom zvao:
"Svako Ture može vezir biti,
"A junaka nema, kao Marko."
Pak se maši u džepe svilene
I izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje Kraljeviću Marku:
"Naj to tebe, moj posinko Marko,
"Pak ti idi, te se napij vina."
Marko uze hiljadu dukata,
I otide s careva divana;
Al' car Marku dukate ne daje,
Da on ide piti rujno vino,
Već da mu se kine sa očiju;
Jer se Marko vrlo ražljutio.

Marko pije uz ramazan vino.

Car Sulejman jasak učinio,
Da s' ne pije uz ramazan vino,
Da s' ne nose zelene dolame,
Da s' ne pašu sablje okovane,
Da s' ne igra kolom uz kadune;
Marko igra kolom uz kadune,
Marko paše sablju okovanu,
Marko nosi zelenu dolamu,
Marko pije uz ramazan vino,
Još nagoni odže i adžije,
Da i oni s njime piju vino
Idu Turci caru na parnicu:
"Car Suleman, i otac i majko!
"Nijesi li jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Marko igra kolom uz kadune,
"Marko paše sablju okovanu,
"Marko nosi zelenu dolamu,
"Marko pije uz ramazan vino;
"Pa mu prosto, da sam pije vino,
"Već nagoni oce i adžije,
"Da i oni s njime piju vino."
Kad je care razumeo reči,
On pošilje dva svoja čauša:
"Otidoše, dva čauša mlada,
"Pak kažite Kraljeviću Marku
"Da ga care na divan zaziva."
Otidoše dva čauša mlada.
Kad dođoše Kraljeviću Marku,
Ali Marko pod šatorom pije,
Pred njim kupa od dvanaest oka;
Besede mu dva čauša mlada:
"Da čuješ li, Kraljeviću Marko!
"Tebe care na divan zaziva,
"Da ti ideš caru na divana. "
Rasrdi se Kraljeviću Marko,
Pak dovati onu kupu s vinom,
Pa udara careva čauša,
Pršte kupa a pršte i glava,
I proli se i krvca i vino.
Ode Marko caru na divana,
Sede caru do desna kolena,
Samur:kalpak na oči namiče,
A buzdovan uza se privlači,
Britku sablju na krilo namiče
Besedi mu care Sulemane:
"Moj posinko, Kraljeviću Marko!
"Ta ja jesam jasak učinio,
"Da s' ne pije uz ramazan vino,
"Da s' ne nose zelene dolame,
"Da s' ne pašu sablje okovane,
"Da s' ne igra kolom uz kadune;
"Dobri ljudi o zlu govoriše,
"Na jednoga Marka potvoriše,
"Da ti igraš kolom uz kadune,
"Da ti pašeš sablju okovanu,
"Da ti nosiš zelenu dolamu,
"Da ti piješ uz ramazan vino,
"Još nagoniš odže i adžije,
"Da i oni s tobom piju vino.
"Za što kalpak na oči namičeš?
"Što l' buzdovan uza se privlačiš?
"Što li sablju na krilo namičeš?"
Al' besedi Kraljeviću Marko:
"Poočime, care Sulemane!
"Ako pijem uz ramazan vino,
"Ako pijem, vera mi donosi;
"Ak' nagonim odže i adžije,
"Ne može mi ta obraz podneti,
"Da ja pijem, oni da gledaju,
"Nek ne idu meni u meanu;
"Ako l' nosim zelenu dolamu,
"Mlad sam: junak i dolikuje mi;
"Ako l' pašem sablju okovanu,
"Ja sam sablju za blago kupio;
"Ako igram kolom uz kadune,
"Ja se, care nisam oženio,
"I ti s', care bio neoženjen;
"Ako kalpak na oči namičem,
"Čelo gori s' carem se govori,
"Što buzdovan uza se privlačim,
"I što sablju na krilo namičem,
"Ja se bojim, da ne bude kavge,
"Ako bi se zametnula kavga,
"Teško onom, tko j' najbliže Marka!"
Gledi care na četiri strane,
Ne ima li tko bliže do Marka:
Al' kod Marka nigdi nikog nema,
Već najbliže care Sulemane;
Car s' odmiče, Marko se primiče,
Dok dotera cara do duvara;
Car se maša rukom u džepove,
On izvadi stotinu dukata,
Pa i daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko te se napij vina."

Turci u Marka na slavi.

Boga moli Kraljeviću Marko
Od godine opet do godine,
Da proslavi krsno ime krasno,
Krasno ime, svetog letnog Đurđa,
Da mu Turci na sveto ne dođu;
A kad Marku sveti Đurađ dođe,
Svu gospodu na sveto zaziva,
U dvoru mu tri sofre bijau;
Prva sofra dvanaest vladika,
Druga sofra gospoda rišćanska,
Treća sofra ništi i ubogi;
Marko služi vino sveštenikom,
I ubavoj gospodi rišćanskoj,
Majka služi nište i uboge,
L Jelica nosi đakonije,
Vaistinu poslao na stražu,
Da mu čuva stražu od Turaka,
Da mu Turci na sveto ne dođu.
Otud idu tri age careve
I za njima triest janjičara,
U glas viču tri age careve
I za njima triest janjičara:
"Kaurine, otvori kapiju,
"Da vidimo, ludi kaurine,
"Kako Marko krsno ime služi."
Sluga lepo Turski odgovara:
"Man'te' me se, Turci janjičari!
"Ja vam ne smem otvoriti vrata,
"Ja se bojim gospodara moga."
Al' to Turci ništa i ne mare,
Potrgoše triest buzdovana,
Na kapiji oboriše vrata,
Na slugana pleća nabrojiše
Triest i šest zlatni buzdovana,
Dobro sluga leđa namekšaše.
Kad junaku bojak dosadio
I junačka pleća utrnula,
Ode Marku u dvore plačući,
Besedi mu Kraljeviću Marko:
"Vaistina, moje čedo drago!
"Što je, sine, te suze prolivaš?
"Il' si gladan, il' si žedan, sine?
"Ako s' gladan, eto đakonije;
"Ako s' žedan, eto vina ladna:
"Nemoj grozne suze prolivati,
"Ne skrvi mi moje ime krsno."
Al' besedi sluga Vaistina:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Nit' sam gladan pa niti sam žedan:
"Zlo je mene izelo iz leba,
"A gore me iz vina popilo
"A u tvome dvoru gospodskome:
"Ti me posla da ti čuvam stražu;
"Tko bi tebi sačuvao stražu?
"Otud idu tri age careve
"I za njima triest janjičara,
"U glas viču tri age careve:
""Kaurine, otvori kapiju,
""Da vidimo, ludi kaurine,
""Kako Marko krsno ime služi." "
" Ja im lepo Turski odgovaram:
""Man'te me se, Turci janjičari!
""Ja vam ne smem otvoriti vrata,
""Ja se bojim gospodara moga;" "
"No to Turci ništa i ne mare,
"Potrgoše triest buzdovana,
"Na kapiji oboriše vrata,
"I na moja pleća nabrojiše
"Triest i šest zlatni buzdovana."
Kad je Marko saslušao reči,
Uze Marko sablju i buzdovan,
Pa se stade sofri zaklinjati:
"Čujete li, sofro i gospodo!
"Tako mene ne rodila majka.
"Plemenita gospođa kraljica,
"Ne mogu vam Prilip nakititi
"Ni bosiljkom ni rumenom ružom,
"Već sve redom Turskijem glavama."
A stade ga zakljinjati majka,
Plemenita gospođa kraljica:
"Ne moj Marko, moje čedo drago!"
Majka vadi dojke iz nedara:
"Ne ubila t' rana materina!
"Nemoj danas krvi učiniti,
"Danas ti je krsno ime krasno:
"Tko ti danas u dvorove dođe,
"Napoj žedna, a narani gladna
"Za dušicu tvoji roditelja
"I za zdravlje tvoje i Jelino."
To je Marko poslušao majke,
Sablj' ostavi, buzdovan ne ktede,
U dvor idu za nevolju Turci,
Pa i seda za trpezu redom;
"Vaistina, donesi im vina,
"Dušo Jelo, nosi đakoniju."
Sluga nosi vino i rakiju,
A Jelica carsku đakoniju;
Užinaše, napiše se vina.
Kad se Turci ponapiše vina,
Turci Turski međ' sobom besede:
"More, društvo! ajd' da putujemo,
"Dok nam nije prisela užina."
Misle Turci, ne zna Turski Marko,
Al' je Marko u cara dvorio
Preko mora u Šamu Turskome,
Dvorio ga za sedam godina,
Pa je čisto Turski naučio,
Kar' da ga je Turkinja rodila;
Pa je Marko Turkom besedio:
"More Turci, sed'te, pijte vino,
"Plaćajte mi slugi melemašče;
"Baš ako li i tako ne ćete,
"Vi stanite, da vam odudarim
"Po jedared mojim buzdovanom,
"U mom više buzdovanu nema,
"Četrdeset oka ladna gvožđa,
"Dvaest oka lepa čista srebra,
"I šest oka žeženoga zlata:
"Jedno s drugim šeset i šest oka;
"To vidite da ste zaslužili,
"Poklem ste mi vrata oborili,
"Na mog sluge pleća nabrojili
"Triest i šest zlatni buzdovana "
Al' sve Turke povata groznica
Od Markova strašna buzdovana:
Svaki vadi po dvaest dukata,
Age vade po triest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Ne bi li se beda ostavila;
Al' se beda ostaviti ne će'
Kaurin se vina ponapio,
Rad je s Turci da zamete kavgu:
"More, Turci, sed'te, šfe vino,
"Daruj dete vašu kravajnošu,
"Nije moja Jela robinjica,
"Na sebi je svilu pomrčila,
"Dok je vama užinu ponela."
Al' je Turkom golema nevolja.
Već u jedni ponestalo blaga,
Uzaima jedan od drugoga,
Svaki vadi po deset dukata,
Age vade po dvaest dukata,
Meću Marku na skut na dolamu,
Grće Marko u džepove rukom.
Ode Marko u dvor pevajući
Jevrosimi svojoj staroj majki.
"Jevrosima, moja stara majko!
"Ne uzimam blago od Turaka,
"Ne uzimam, što ja blaga nisam,
"Već uzimam blago od Turaka,
"Nek se peva i nek pripoveda,
"Što j' činio Marko od Turaka "
Odoš' Turci iz dvora plačući,
Turci Turski međ' sobom besede:
"Bog ubio svakoga Turčina,
"Koji više kaurinu dođe,
"Kad kaurin krsno ime služi!
"Što dadosmo za jednu užinu,
"Bila b' rana za godinu dana."

Oranje Marka Kraljevića.

Vino pije Kraljeviću Marko
Sa staricom Jevrosimom majkom,
A kad su se napojili vina,
Majka Marku stade besjediti:
"O moj sinko, Kraljeviću Marko!
"Ostani se, sinko, četovanja,
"Jer zlo dobra donijeti ne će,
"A staroj se dosadilo majci
"Sve perući krvave haljine;
"Već ti uzmi ralo i volove,
"Pak ti ori brda i doline,
"Te sij, sinko, šenicu bjelicu,
"Te ti rani i mene i sebe."
To je Marko poslušao majku:
On uzima ralo i volove;
Al' ne ore brda i doline,
Već on ore careve drumove;
Otud idu Turci janjičari,
Oni nose tri tovara blaga,
Pa govore Kraljeviću Marku:
"More Marko ne ori drumova.":
"More Turci ne gaz'te oranja." -
"More Marko, ne ori drumova."
"More Turci, ne gaz'te oranja.":
A kada se Marku dosadilo,
Diže Marko ralo i volove,
Te on pobi Turke janjičare,
Pak uzima tri tovara blaga,
Odnese ih svojoj staroj majci:
"To sam tebe danas izorao."

Smrt Marka Kraljevića.

Poranio Kraljeviću Marko
U neđelju prije jarkog sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro moje!
"Evo ima sto i šeset ljeta
"Kako sam se s tobom sastanuo,
"Još mi nigda posrnuo nisi,
"A danas mi poče posrtati,
"Posrtati i suze roniti:
"Neka Bog zna, dobro biti ne će,
"Hoće jednom biti prema glavi,
"Jali mojoj, jali prema tvojoj."
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Znadeš, brate, što ti konj posrće?
"Žali Šarac tebe gospodara,
"Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te boljelo!
"Kako bih se sa Šarcem rastao,
"Kad sam proš'o zemlju i gradove,
"I obiš'o Istok do Zapada,
"Ta od Šarca boljeg konja nema,
"Nit' nada mnom boljega junaka?
"Ne mislim se sa Šarcem rastati
"Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću Marko!
"Tebe nitko Šarca otet' ne će,
"Nit' ti možeš umrijeti, Marko,
"Od junaka ni od oštre sablje,
"Od topuza ni od bojna koplja,
"Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;
"Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
"ja od Boga od starog krvnika
"Ako l' mi se vjerovata ne ćeš,
"Kada budeš visu na planinu,
"Pogledaćeš s desna na lijevo,
"Opazićeš dvije tanke jele,
"Svu su goru vrhom nadvisile,
"Zelenijem listom začinile,
"Među njima bunar voda ima,
"Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
"S konja Sjaši, za jelu ga sveži,
"Nadnesi se nad bunar nad vodu,
"Te ćeš svoje ogledati lice,
"Pa ćeš viđet, kad ćeš umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi cv'jete'
"Ljep ti bješe, ja za malo hodah!
"Ta za malo, tri stotin' godina!
"Zeman dođe, da sv'jetom prom'jenim
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne prokune
A kad Marko britku prebi sablju,
bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora iziš'o,
"Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
"Među jele studenu bunaru,
"Te zateče onđe deli:Marka,
"Neka znade da je mrtav Marko;
"Kod Marka su tri ćemera blaga,
"Kakva blaga? Sve žuta dukata,
"Jedan ću mu ćemer halaliti,
"Što će moje t'jelo ukopati,
"Drugi ćemer nek se crkve krase,
"Treći ćemer kljastu i slijepu,
"Nek slijepi po svijetu hode,
"Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur:kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' neđeljicu dana,
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isaijom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
"Jer je Marko iza sna zlovoljan,
"Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.

Radul-beg i Bugarski kralj Šišman.

Mili Bože, na svemu ti vala!
Dvije su se zavadile guje,
Dvije guje, dva brata rođena:
Zavadi se bego Radul-bego
Sa Mirčetom bratom rođenijem;
Da oko šta, veće ni oko šta,
Oko puste zemlje Karavlaške,
Karavlaške i Karabogdanske:
Mirko ište zemlje starješinstvo,
A ne da mu bego Radul-bego,
Već uvati Mirčetu vojvodu,
Te ga baci na dno u tavnkcu,
Ključe baci u tiho Dunavo.
Kako baci ključe u Dunavo,
Tako beže brata zaboravi.
No Mirčeti Bog i sreća dala,
U Radula dobra ljuba bješe,
Žao snasi milosna đevera,
Noćom pusti ronce i ribare,
Te izvadi ključe od tavnice,
Pa ogleda milosna đevera,
Nosi njemu tanke preobuke,
I rani ga ljebom bijelijem
A napaja vinom crvenijem.
Tako stade za tri godinice,
Kad nastade godina četvrta,
Knjigu piše kralju Šišmanine,
Od Trnova od zemlje Bugarske,
Te je šilje begu Radul-begu:
"O ču li me, bego Radul-bego!
"Evo mi se muško čedo nađe,
"No te kumim Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Dođi mene ka Trnovu gradu,
"Te mi krstiš u bešici sina,
"Nek smo, bego, glavni prijatelji!"
Knjiga dođe begu Radul-begu,
A kad bego knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
Na um pade begu Radul-begu,
Đe će njega kralju prevariti,
Na nevjeri sama pogubiti,
Pak dozivlje ljubu Anđeliju,
Ode šnjome bego govoriti:
"O ču li me, moja vjerna ljubo!
"Evo mene sitna knjiga stiže
"Od Šišmana iz zemlje Bugarske,
"Kralj me zove, da mu krstim sina,
"No ja vidim, đe je prijevara,
"Đe će kralje mene da prevari
"I na vjeri mene da pogubi,
"Da mi otme zemlje i gradove
"I zarobi tebe za ljubovcu;
"No me svjetuj, moja vjerna ljubo!"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, bego Radul-bego!
"Đe su žene ljude svjetovale?
"Što l' ću i ja tebe svjetovati,
"Kad eno ti svjeta u tavnici,
"Brata tvoga, a đevera moga,
"Gospodara Mirka vojevode?
"On će tebe mudro svjetovati."
Al' govori bego Radul-bego:
"Muči ljubo, mukom umuknula!
"Jer pominješ Mirčetu vojvodu?
"I kosti su njemu istrunule."
Kad to začu ljuba Radulova,
Ona ode na tavnička vrata,
Te izvede Mirčetu vojvodu,
Odvede ga u bijele dvore,
Pa dobavi mlada berberina,
Te obrija Mirčetu vojvodu,
Obuče mu gospodsko od'jelo,
Ode šnjime begu na čardake.
Kad ga viđe bego Radul-bego,
Pred njime je na noge skočio,
Ruke širi, te g' u lice ljubi,
A pita ga za junačko zdravlje:
"Jesi li mi, brate, u životu?"
Progovara Mirčeta vojvoda:
"Jesam, brate, ali u rđavu:
"Ubila me rđa od tavnice,
"Jedva nosim u kostima dušu."
Ode mu se bego tugovati,
Šta mu piše kralju Bugarine:
"No ču li me, moj brate Mirčeta!
"Svjetuj mene i nauči, brate,
"Hoću l' ići gradu Trnovome
"I povesti trista Ugričića?"
Al' mu veli Mirčeta vojvoda:
"O moj brate, bego Radul-bego!
"Što će tebe trista Ugričića,
"Tek da bude trista udovica;
"No jesu l' nam naše stare sluge?
"Jeli đegođ Srbe Radosave?
"Jeli šaime Pijanica Đuro?
"Služi l' jošte Grčiću Manojlo?"
Al' govori bego Radul-bego:
"Jesu nama u životu sluge:
"Doma nam je Grčiću Manojlo
"I sa njime Pijanica Đuro;
"Nema ovđe Srba Radosava,
"Već ga kažu u Vidinu gradu."
Ali veli Mirčeta vojvoda:
"Piši knjigu Srbu Radosavu,
"Nek te čeka na vodi Bosuti,
"A ti uzmi dvije vjerne sluge,
"Pak ti idi gradu Trnovome,
"Ne plaši se kralja Šišmanina:
"Ako stane rujno piti vino,
"Piće za te Pijanica Đuro;
"Ako l' odu Grčki govoriti,
"Govoriće Grčiću Manojlo;
"Ako l' bude mejdan dijeliti,
"Dijeliće Srbe Radosave."
Kad to začu bego Radul-bego,
Knjigu posla Srbu Radosavu,
Da ga čeka na vodi Bosuti,
A on ode s dvije vjerne sluge;
Taman bješe na vodu studenu,
Al' eto ti Srba Radosara,
Šnjim se bego u lice poljubi,
Rade bega u skut i u ruku,
Pa odoše Trnovome gradu.
Lijepo ih dočekao kralju:
Konje vodi u ahare donje,
Bega vodi na gornje čardake,
Za gotovu sovru zasjedoše.
Piše vino za neđelju dana,
S kraljem pije dvanaest ridžala,
A sa begom cigle do tri sluge.
Često gleda beže Radul:beže,
Često gleda u bijele dvore,
Hoće li mu kumče donijeti;
Al' da vidiš kralja Šišmanina,
Đe donese jednu kupu vina,
Kupa, kažu, od dvanaest oka,
Nazdravi je begu Radul-begu,
Beg je dade Pijanici Đuru,
Đuro popi, ništa ne osjeti.
Kad to viđe kralje Bugarine,
On otide grčki govoriti,
Da pogubi bega Radul-bega
I njegove do tri vjerne sluge;
No Manojlo Grčki razabrao,
Pa podviknu Srba Radosava:
"Zar ne vidiš, đe smo izginuli?"
A kad začu Srbe Radosave,
On potrže mača zelenoga,
Te pogubi kralja Šišmanina,
Oko njega dvanaest ridžala,
Trnovo mu poharaše grada,
Iz riznice pokupiše blago,
Odvedoše konje i sokole,
Otidoše ka Bukreštu gradu.
Teško bratu jednom bez drugoga!

Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija.

Služio je Ljutica Bogdane,
Služio je vojvodu Dragaju,
Služio ga za devet godina;
Ne služi ga, što on blaga nema,
Već za dobra iz potaje šarca.
Kad nastala godina deseta,
Podiže se vojvoda Dragija
Sa gospodom itar lov loviti;
Sva gospoda sokole ponela,
A Dragija malena kraguja.
Kad dođoše na jezero mutno,
Po jezeru utve zlatokrile,
Sva gospoda sokole pustiše,
A Dragija malena kraguja;
Svaki soko utvu uvatio,
Kraguj ptica utve ne uvati.
To Dragiji vrlo mučno bilo,
Pak doziva Ljuticu Bogdana:
"O Bogdane, moja verna slugo!
"Trči, sine, dvoru bijelome,
"Donesi mi sivoga sokola,
"Đda bi nam utvu uvatio,
"Eda bi nam obraz osvetlao
"Na jezeru među gospodari."
A besedi Ljutica Bogdane:
"O Dragija, dragi gospodaru!
"Ne će dati razumna gospođa
"Bez tvojega kaka obeležja."
On mu dade i dva obeležja:
Od pojasa svilenu maramu,
S desne ruke burmu pozlaćenu:
"Evo, sine, i dva obeležja,
"Dones' brže sivoga sokola."
Uze Bogdan oba obeležja,
Ode brže dvoru Dragijinu,
Pak doziva ljubu Dragijinu:
"O gospođo, Dragijina ljubo!
"Pozdravlje ti od tvog gospodara,
"Gospodara i moga i tvoga,
"Da mu pošlješ iz potaje šarca,
"I da pošlješ sivoga sokola."
A besedi ljuba Dragijina:
"O Bogdane, naša verna slugo!
"Ja ću dati sivoga sokola,
"Ali ne smem iz potaje šarca."
On izvadi oba obeležja:
"Evo burma za viteza šarca,
"A marama za siva sokola."
Nema kuda ljuba Dragijina,
Otvorila devetora vrata
I desetu bravu Dubrovničku,
Iz potaje konja izvodila,
Osedla ga i nakiti lepo,
Pa ga dade Ljutici Bogdanu,
Dade njemu konja i sokola;
Kad se Bogdan na šarcu vidio,
Onda reče Ljutica Bogdane:
"Ostaj s Bogom, ljubo Dragijina!
"Ja ne dvorim tebe i Dragiju
"Evo ima devet godinica
"I nastala godina deseta,
"Ne dvorim vas, što ja blaga nemam,
"Već za ovog iz potaje šarca."
Otište se preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba;
A zapišta ljuba Dragijina,
Pa potrča u gospodske dvore,
Te doziva devera Manojla:
"Jao mene, devere Manojlo!
"Odbeže nas Ljutica Bogdane,
"I odvede iz potaje šarca,
"I odnese sivoga sokola."
Onda skoči dijete Manojlo,
Pa usede na konja Šavrana,
Otište se za njim preko polja.
Brzo Šavran dostignuo šarca;
Kad to vide Ljutica Bogdane,
Osvrte se s desna na lijevo,
Te pogubi dijete Manojla,
Pa osvoji i konja Šavrana,
Te sastavi šarca i Šavrana.
Glas dopade Dragiji vojvodi:
"Zlo si seo, vojvoda Dragija!
"Zlo si seo i vino popio
"Na jezeru među gospodari!
"Odbeže te Ljutica Bogdane,
"Odvede ti šarca i Šavrana,
"Manojla ti brata pogubio."
Onda skoči vojvoda Dragija,
Ode vriško dvoru gospodskome,
Pa usede šaru bedeviju,
Od koje je i Šavran i šarac;
Dobroj šari dobru volju daje,
Ciči šara, kako zmija ljuta,
Na nozdrve modar plamen liže,
Meće pene preko gospodara,
No s tri koplja u visine skače,
No s četiri dobre^[50] u napredak;
Brzo šara dostiže Bogdana,
Dostiže ga, pa ga i prestiže;
A kada se natrag povratila,
Ona ciknu, kako zmija ljuta,
Pak dovati Ljuticu Bogdana,
Dovati ga zubi za oždrelje,
Ud'ri šnjime o zemljicu čarnu,
Te se Bogdan s dušom rastanuo.
Nad njim stao vojvoda Dragija,
Nad njim: stao, te suze proliva:
"O Bogdane, moja slugo verna!
"I Bogdane, moje čedo drago!
"Kad je tebe šarac omilio,
"Za što mi ga zaiskao nisi?
"Ja bi ti ga poklonio, sine,
"I tvoju bi trudbu naplatio;
"Ne bi tako ludo poginuo,
"Ni ja moga braca izgubio."
Pa Bogdana onde saranio,
Braca svoga dvoru odnesao,
Te i njega saranio lepo,
Obojici izdao za dušu,
Kako carski valja i trebuje,
Kako j' zakon u veri rišćanskoj.

50) Dobre valja da je ovdje mjesto dobro, Slavenski dobr'.

Opet to, ali drukčije.

Car čestiti divan učinio,
Sve vezire na divan poziva,
Sve mu paše na divan dođoše,
Al' ne dođe paša Seidime.
Car pašama dade pašaluke,
I agama dade agaluke.
A kad care divan razmetnuo,
Al' eto ti paše Seidima,
Onda mu je care besjedio:
"Slugo moja, pašo Seidime!
"Kamo se ti prije na divana?
"Ja pašama dado pašaluke,
"I agama dado agaluke,
"Što ćeš sada, pašaluka nema?"
Veli njemu paša Seidime:
"O čestiti care gospodine!
"Nisam mog'o na divan ti doći,
"Jer sam iš'o dolje u Doljane,
"Te gledao čuda negledana,
"U nekoga Komnen-kaurina,
"Kakva jaše vranca od megdana,
"Onakoga u svijetu nema:
"Na čelu mu jarko sunce sija,
"A na grlu sjajna mjesečina,
"Na sapima zvijezda danica;
"Kad ga igra, zledati se ne da."
Onda care stade besjediti:
"A da čuješ, pašo Seidime!
"Dobavi mi vranca Komnenova,
"Ja ukradi, ja za blago kupi,
"Metnuću te do sebe vezirom,
"I daću ti tri bijela grada,
"Nek su tvoji, dokle ti je traga;
"Ako l' mi ga dobaviti ne ćeš,
"Neka znadeš, osjeć' ću ti glavu."
Kad to čuo paša Seidime,
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on ode mladu berberinu,
Te je svoju obrijao bradu,
Pa se gradi od Pazara Rade,
Pravo ide Komnenovu dvoru,
I Komnenu Božju pomoć viče;
Malo ga je Komnen poznavao,
Pa je njemu bio govorio:
"Zdravo da si, pašo Seidime!
"Što si, more, obrijao bradu,
"Kad ti nije za nevolju bilo?"
Mudro ga je paša prevario:
"O Komnene, što si poludio,
"Ja nijesam paša Seidime,
"Već sam glavom od Pazara Rade;
"Ja sam čuo i ljudi mi kažu,
"Da ti imaš dosta sokolova,
"Da mi dadeš dva sokola siva,
"Služiću te, koliko reknemo!"
Onda veli Komnen vojevoda:
"Oj Boga mi, Rade od Pazara!
"Ja bi rek'o, da si Seidime,
"Da nijesi obrijao brade,
"Jer je takog struka i uzrasta,
"I takoga oda i pogleda;
"A ja imam dosta sokolova,
"Daću tebi dva sokola siva,
"Služićeš me tri godine dana."
I na to je paša pristanuo.
Služio ga do dvije godine,
Ne mog'o mu ni viditi vranca,
A kamo li njega da odvede;
Kad nastala treća godinica,
Pođe Komnen u lov u planinu
I povede pašu Seidima,
Da on lovi utve zlatokrile,
Ne ponijo stari sokolova,
Već ponijo tiće sokoliće,
Koji lovu naučeni nisu.
A kad Komnen u planinu dođe
Ka onome zelenu jezeru,
Đeno plove utve zlatokrile,
On mi pusti taće sokoliće,
Da vataju utve zlatokrile;
Poletiše utve pod oblake,
A sokoli utve i ne glede,
Nego lete od jele do jele;
Onda veli Komnene vojvoda:
"Slugo moja, Rade od Pazara!
"Idi brže dvoru bijelome,
"Donesi mi stare sokolove,
"Da povatam tiće sokoliće."
Al' besjedi paša Seidime:
"Oj Boga mi, Komnen:gospodaru!
"Tvoja gospa vjerovati ne će,
"Ne će meni dati sokolova,
"Već daj meni kakva obilježja."
Prevari se Komnene vojvoda,
Te mu dade zlatan prsten s ruke,
Leti paša Komnenovu dvoru.
Pita njega ljuba Komnenova:
"Slugo naša, od Pazara Rade!
"Kamo tebi Komnen gospodaru?"
Onda joj je paša besjedio:
"Oj Boga mi, Komnenova gospo!
"Ti ne pitaj za Komnena tvoga!
"Silna ga je opkolila vojska,
"Vidiš, da sam konja umorio,
"Do tebe je mene opravio,
"I evo ti posl'o obilježje,
"Da mu pošlješ vranca od megdana,
"Ne bi l' svoju izbavio glavu."
Prevari se ljuba Komnenova,
Prevari se ujede je guja,
I otvori devetera vrata,
I deseta, pa izvede vranca:
A kad paša posjednuo vranca,
Ne dade mu đavo mirovati,
Već ovako stade besjediti:
"Jesi l' čula, Komnenova ljubo!
"Ovako mi pozdravi Komnena:
"Da mu j' Turčin odjahao vranca;
"Ja nijesam Rade od Pazara,
"Već sam glavom paša Seidime."
To izreče, pa s konjem uteče.
Osta jadna gospa kukajući,
Kukajući, kano kukavica,
Prevrćući, kako lastavica;
Pak iziđe na visoku kulu,
Te pripali bojnicu lubardu.
A kad puče bojnica lubarda,
Čini ti se, zemlja se potrese.
To začuo Komnen u planini,
I uma se jadu osjetio,
Pak se manu tića sokolića,
Leti brže dvoru bijelome,
Nađe jadnu gospu kukajući:
"Što je, ljubo, da od Boga nađeš?
"Jesu l' živa dva blizanca sina?"
Onda njemu ljuba govorila:
"O Komnene, živ' te Bog ubio!
"Jesu živi, ne bili ti živi!
"Jesam li te svagda sjetovala,
"Da svakije ne naimaš sluga?
"A ti najmi pašu Seidima,
"Prevari nas, odvede nam vranca;
"Što ćeš sade, jadna tvoja majka?"
Onda joj je Komnen govorio:
"Muč ne boj se, draga moja ljubo!
"Jel' ostala siva bedevija,
"Što je našeg oždrjebila vranca?" -
"Ostala je, ujeli je vuci!
"Ali vranca stignuti ne možeš,
"Daleko je dušman odmakao."
Uzja Komnen sivu bedeviju,
Ode pravo tragom za Turčinom.
Što je vranac u tri puta skak'o,
To kobila u jedan put vata.
Nasred ga je gore sustigao;
Kad kobila ugledala vranca,
Ona vrisnu, gora se potrese,
Kad je vranac osjetio majku,
Stade vranad, maknuti se ne će.
Bije njega paša Seidime,
Bije njega oštrom bakarlijom:
"Ajde, vranče, živ' te Bog ubio!
"Vidiš, da sam izgubio glavu."
Vranac stoji, maknuti se ne će.
Povikuje Komnene vojvoda:
"Stan'der, pašo, da ti najam platim,
"Nije pravo, tako da otideš."
Dostiže ga, ods'ječe mu glavu,
I povrati vranca od megdana,
Ode dvoru i zdravo i mirno.

Bolani Dojčin.

Razbolje se vojvoda Dojčine
U Solunu gradu bijelome,
Bolovao za devet godina;
Pa Soluna ne zna za Dojčina,
Oni misle, da je preminuo.
To se čudo na daleko čulo,
Čak daleko u zemlju Arapsku,
Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:
Dojčin bio, pa se razboljeo;
Bio Duka, pa ga boli ruka;
Jest Ilija luda adžamija,
Ono boja nije ni viđelo,
A kamo li s kime učinilo,
Ta ako bi ono i izišlo,
Al' mu ne da ostarila majka:
"Ne, Ilija, luda adžamijo!
"Tebe hoće Arap prevariti,
"Te će mi te luda pogubiti,
"Ostaviti samoranu majku."
Kad to viđe crni Arapine,
Đe junaka u Solunu nema,
Da iziđe njemu na mejdana,
Na Solun je porez udario:
Sve na dvora po jalova ovna,
Po furunu ljeba bijeloga,
I po tovar vina crvenoga,
I po kondir žežene rakije,
I po dvadest žutijeh dukata,
I po jednu lijepu đevojku,
Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena.
Sav je Solun porez izredio,
Redak dođe dvoru Dojčinovu;
Ali Dojčin nikoga ne ima,
Do imade ljubu vijernicu
I Jelicu svoju milu seju;
One jadne porez sastavljale,
Al' ga niko da odnese nema,
Jer ga Arap privatiti ne će
Bez Jelice lijepe đevojke.
One su se jadne uzmučile;
Sjede Jela bratu više glave,
Roni suze niz bijelo lice,
Te je bratu lice pokapala;
Tad' se jadan Dojčin razabrao,
Pa besjedi bolani Dojčine:
"Dvori moji, ognjem sagoreli!
"A kade mi brže prokapaste?
"Da mi nije umrijeti s mirom."
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolestan Dojčine!
"Nisu tvoji dvori prokapali,
"No su suze Jelice sestrice."
Tad' govori bolestan Dojčine:
"Što je sele, ako Boga znadeš!
"Al' je vama ljeba nestanulo?
"Ali ljeba, al' crvena vina?
"Ali zlata, al' bijela platna,
"Nemaš čime na đerđefu vesti,
"Nemaš čime, al' nemaš po čemu?"
Progovara Jelica đevojka:
"O moj brate, bolani Dojčine!
"Dosta imam ljeba bijeloga,
"A još više vina crvenoga;
"Dosta zlata i bijela platna,
"Imam čime na đerđefu vesti,
"Imam čime, i imam po čemu;
"Al' da vidiš i druge nevolje:
"Jest došao Uso Arapine
"Pod Soluna u polje široko,
"Od Soluna ište zatočnika,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"U Solunu ne ima junaka,
"Da iziđe njemu na mejdana;
"A kad viđe crni Arapine,
"On udari porez na Soluna:
"Sve na dvora po debela ovna,
"Po furunu ljeba bijeloga,
"I po tovar crvenike vina,
"I po kondir žežene rakije,
"I po dvadest žutijeh dukata,
"I po jednu lijepu đevojku,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu;
"Sav je Solun porez izredio,
"Redak dođe na tvoje dvorove:
"Ti ne imaš brata nikakvoga,
"Da sastavlja porez Arapinu,
"No smo jadne same sastavljale,
"I mi jesmo porez sastavile,
"Al' ga niko odnijeti nema,
"Jer ga Arap privatiti ne će
"Bez Jelice baš tvoje sestrice;
"A ču li me, bolestan Dojčine,
"Ja ne mogu ljubit' Arapina,
"Ču li brate, za života tvoga."
Tade reče bolani Dojčine:
"Hej Solune, ognjem sagoreo!
"Đe u tebe ne ima junaka,
"Da iziđe Arapu na mejdan,
"No mi ne bi umrijeti s mirom.'
Pa doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi jošte u životu doro?"
Progovara ljuba Anđelija:
"Gospodaru, bolestan Dojčine!
"Jeste tebe doro u životu,
"I dobro sam ugojila dora."
Tad' besjedi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Idi uzmi dora debeloga,
"Te ga vodi mome pobratimu,
"Pobratimu Petru nalbantinu,
"Da mi kuje veresijom dora,
"Hoću isti Arapu na mejdan,
"Hoću isti, ako doći ne ću."
Jednak njega ljuba poslušala,
Ona uze dora debeloga,
Odvede ga Petru nalbantinu,
Kad je viđe Pero nalbantine,
Još je njojzi bio govorio:
"Snaho moja, tanka Anđelija!
"Zar je mene pobro preminuo,
"Te ti vodiš dora na prodaju?"
Ja govori dilber-Anđelija:
"Moj đevere, nalbantine Pero!
"Nije tebe pobro preminuo,
"No se tebe pobro pozdravio.
"Da mu kuješ veresijom dora,
"Da on ide Arapu na mejdan;
"Kad se vrati, da ti potkov plati "
Progovara nalbantine Pero:
"Anđelija, moja snaho mila!
"Ja ne kujem konje veresijom;
"Da mi dadeš tvoje oke čarne,
"Da ih ljubim, dok se pobro vrati
"I dok mene potkovicu plati."
Anđelija ljuta i prokleta,
Ona planu, kako vatra živa,
Pa odvede nekovana dora,
Te dovede bolesnu Dojčinu.
Veli njojzi bolani Dojčine:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Jel' mi pobro dora potkovao?"
Pisnu Anđa, kako ljuta guja:
"Gospodaru, bolani Dojčine!
"Bog ubio tvoga pobratima!
"On ne kuje konja veresijom,
"No on ište moje oči crne,
"Da ih ljubi, dok mu potkov platiš;
"Ja ne mogu nalbante ljubiti,
"Ta, Dojčine, za života tvoga."
Kad to čuo bolestan Dojčine,
On govori vijernici ljubi:
"Anđelija, moja vjerna ljubo!
"Osedlaj mi dora debeloga,
"Iznesi mi koplje ubojito."
Pa dozivlje sestricu Jelicu:
"O Jelica, moja mila sejo!
"Donesi mi jednu krpu platna,
"Utegni me, sele, od bedara,
"Od bedara do vitih rebara,
"Da se moje kosti ne razminu,
"Ne razminu kosti mimo kosti."
Hitro su ga obje poslušale:
Ljuba sedla debela dorata,
I iznosi koplje ubojito;
A seja je donosila platno,
Utegoše bolana Dojčina
Od bedard do vitih rebara,
Pripasaše sablju Alamanku,
Privedoše dora od mejdana,
Turiše ga doru na ramena,
Dodaše mu koplje ubojito,
Poznade ga doro od mejdana,
Pa mu ode silan poigravat.
Okrenu ga Dojčin niz čaršiju,
Koliko mu silan podigrava,
Iz kaldrme iskače kamenje.
Al' govore Solunski trgovci:
"Vala Bogu! vala jedinome!
"Od kako je Dojčin preminuo,
"Nije bolji junak proišao
"Kroz Soluna grada bijeloga,
"Ni boljega konja projahao."
Ode Dojčin u polje široko
Ka šatoru crna Arapina.
Kad ga viđe crni Arapine,
Od straha je na noge skočio,
Pa govori crni Arapine:
"Oj Dojčine, da te Bog ubije!
"Jošte li si, more, u životu?
"Hodi, joldaš, da pijemo vino,
"A prođi se kavge i đavola,
"Džaba tebe porez od Soluna."
Al' govori bolani Dojčine:
"Iziđ' kurvo, crni Arapine!
"Izađi mi na mejdan junački,
"Da junački mejdan dijelimo,
"A lasno je piti rujno vino
"I ljubiti Solunske đevojke "
Veli njemu crni Arapine:
"Bogom brate, vojvoda Dojčine!
"Ti se prođi kavge i đavola,
"No odjaši da pijemo vino,
"Džaba tebe porez od Soluna,
"I džaba ti Solunske đevojke;
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Da ti ovđe nikad doći ne ću."
Kad to viđe bolestan Dojčine,
Đe mu Arap izići ne smije,
On nagoni debela dorina,
Na njegova bijela šatora,
Na koplju mu šator preturio.
Kad da vidiš čuda pod šatorom!
Pod šatorom triest đevojaka,
Među njima crni Arapine.
Ja kad viđe crni Arapine,
Đe ga s' Dojčin okaniti ne će,
On se vati vrancu na ramena,
A u ruku koplje ubojito;
Iziđoše u polje široko,
Naljutiše konje od mejdana.
Progovara bolesan Dojčine:
"Udri kurvo, crni Arapine,
"Udri prije da ti žao nije."
Baci koplje crni Arapine,
Da udari bolesna Dojčina,
Al' se doro boju naučio,
Kleče doro do zelene trave,
Visoko ga hoplje preturilo,
Te udara u zemljicu crnu,
Pola koplja u zemlju nagnao,
A pola se odlomilo bilo,
Kad to viđe crni Arapine,
Pleći dade biježati stade,
Pravo bježi k bijelu Solunu,
A za njime bolani Dojčine.
Taman Arap na vrata Solunska,
A stiže ga bolani Dojčine,
Pa poteže koplje ubojito,
Prikova ga Solunu za vrata,
Pa povadi sablju Alamanku,
Te Arapu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Aradove oči izvadio,
Oči zavi u tanka jagluka,
Baci glavu u zelenu travu.
Pa on ode tamo uz čaršiju,
Kad je bio pobratimu svome,
Pobratimu Petru nalbantinu,
On dozivlje svoga pobratima:
"Iziđ', pobro da ti potkov platim,
"Što si mene konja potkovao,
"Potkovao veresijom dora."
Progovara Pero nalbantine:
"Pobratime, bolani Dojčine!
"Nijesam ti dora potkovao:
"Ja se, brate, malo našalio,
"Anđelija ljuta i prokleta,
"Ona planu, kako vatra živa,
"Pa odvede nekovana dora."
Njemu veli bolesan Dojčine:
"Iziđ' amo, da ti potkov platim."
On iziđe pred svoga dućana,
Manu sabljom bolani Dojčine,
Nalbantinu odsiječe glavu,
Pa na sablji glavu dohitio,
Izvadio oči nalbantinu,
Oči zavi u jagluka tanka,
Glavu baci na mermer-čaršiju,
Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti.

Ženidba Đurđa Smederevca.

Kad se ženi Smederevac Đuro,
Na daleko zaprosi đevojku,
U lijepu gradu Dubrovniku,
U onoga kralja Mijaila,
Po imenu Jerinu đevojku.
Đuro prosi, kralje mu je daje.
Dok isprosi lnjepu đevojku,
Stroši Đuro tri tovara blaga,
Dok dariva svasti i punice,
On potroši hiljadu dukata.
Kada stade svadbu ugovarat',
Onda kralje govorio Đuru:
"Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kada dođeš Smederevu tvome,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne zovi Srba u svatove,
"Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Ne ćeš kavzi dževap učiniti,
"A kamo li odvesti đevojku;
"Već ti zovi Grke i Bugare,
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kad je tebe drago."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Oprema se dvoru bijelome,
Pa on ode Smederevu gradu,
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke.
,Čuješ mene, Smederevče Đuro!
"Kad :ti dođeš b'jelu Smederevu,
"Te ti staneš kupiti svatove,
"Ti ne slušaj starca baba moga:
"Ti ne zovi Grka ni Bugara,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
"Iz našega grada Dubrovnika,
"Ja nekmoli izvesti đevojke;
"Veće zovi Srbe u svatove:
"Kuma kumi Debelić-Novaka.
"A prikumka Novaković-Gruja,
"Starog svata Sibinjanin-Janka,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"A vojvodu Obilić-Miloša,
"Barjaktara Toplicu Milana,
"A privenca Kosančić-Ivana,
"A ostale koje tebe drago;
"Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
"Pa ti hajde, kada tebe drago"
Kada Đuro knjigu razgledao,
Ne bješe mu milo nikoliko,
On u misli Smederevu dođe.
Daleko ga mati ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Ruke šire, u lice se ljube,
Đuro majku u bijelu ruku,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
Pa sjedoše za sovru gotovu.
Pita majka Smederevca Đura:
"A moj sine, Smederevče Đuro!
"Jesi li mi putovao mirno?
"Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, tebe vjernu ljubu?"
Veli njojzi Smederevac Đuro:
"Oj Boga mi, moja stara majko!
"Ja sam tebe putovao mirno,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"U lijepu gradu Dubrovniku
"U onoga kralja Mijaila,
"Po imenu Jerinu đevojku.
"Dok isprosih Jerinu đevojku,
"Ja potroših tri tovara blaga,
"Dok darivah svasti i punice,
"Ja potroših hiljadu dukata;
"A kad stadoh svadbu ugovarat',
"Onda mene kralju besjedio,
"Kada stanem kupiti svatove,
"Da ne zovem Srba u svatove:
""U piću su teške pijanice,
""A u kavzi ljute kavgadžije,
""Opiće se, zametnuće kavgu.
""Ne ćeš kavzi sevap učiniti,
""A kamo li odvesti đevojku;
""Veće zovi Grke i Bugare,
""Pa ih kupi koliko ti drago,
""Po đevojku, kada tebe drago.""
"Ja otale pođoh, stara majko!
"U putu me sitna knjiga stiže
"Od Jerine od moje đevojke:
""Čuješ mene, Smederevče Đuro!
""Kad ti dođeš b'jelu Smederevu,
""Te ti staneš kupiti svatove,
""Ti ne slušaj starca baba moga:
""Ti ne zovi Grka ni Bugara,
""Ne ćeš izić' ni iznijet' glave
""Iz našega grada Dubrovnika,
""Ja nekmoli izvesti đevojke:
""Veće zovi Srbe u svatove:
""Kuma kumi Debelić-Novaka,
""A prikumka Novakova Gruja,
""Starog svata Sibinjanin-Janka,
""A đevera Kraljevića Marka,
""A čauša Relju Krilaticu,
""A vojvodu Obilić-Miloša,
""Barjaktara Toplicu Milana,
""A privenca Kosančić-Ivana,
""A ostale koje tebe drago;
""Kupi, Đuro, hiljadu svatova,
""Pa ti hajde, kada tebe drago." "
"Sad me sjetuj, moja stara majko!
"Al' ću slušat' kralja tasta moga,
"Al* Jerinu lijepu đevojku?"
Veli njemu ostarila majka:
"O moj sinko, Smederevče Đuro!
"Latini su varalice stare,
"Hoće tebe, sinko, prevariti;
"Ti ne slušaj kralja tasta svoga,
"Već poslušaj Jerinu đevojku,
"Pa ti zovi Srbe u svatove
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti biti u nevolji."
Kad to začu Smederevac Đuro,
Sjede pisat' knjige po koljenu,
Rasturi ih na četiri strane,
Pa počinu nekoliko dana,
Al' evo ti Sgaroga Novaka
I sa njime dijete Gruica;
Malo za tim postajalo vreme,
Ali eto od Sibinja Janka,
Vodi Janko stotinu svatova;
Ode Janko na bijelu kulu,
Pomoli se niz poljice Marko,
A za Markom Relja od Pazara,
A za Reljom vojvoda Milošu,
Za Milošem Toplica Milane,
Za Milanom Kosančić Ivane.
Sastaše se Srpske vojevode
I hiljadu kićenih svatova.
Lijepo ih dočekao Đuro,
Pa je njima tiho besjedio:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Ja ne idem sada Dubrovniku,
"Veće šaljem pobratima Marka;
"Lijepo mi poslušajte Marka
"I mog kuma Starinu Novaka."
Odatle se svati podigoše,
Dubrovniku putovaše mirno.
Kad su došli Dubrovniku gradu,
Ondaj reče Kraljeviću Marko:
"Braćo moja, hiljada svatova!
"Sada ćemo na kapije doći,
"Valja proći, moja braćo draga!
"Sedamdeset i sedam kapija,
"Dok se dođe pod bijelu kulu,
"Pod kulom su sovre postavljene,
"Na sovrama vino i rakija
"I ostale svake đakonije;
"Oko sovri sluge i sluškinje,
"Da primaju konje i oružje:
"Konje dajte, oružja ne dajte,
"Pod oružjem za sovre sjedajte,
"Prek' oružja mrko vino pijte;
"Kada dođe Dubrovački kralju,
"Vi šutite, ja ću govoriti."
U riječi pod kulu padoše.
Sluge njima konje privatiše,
A sluškinje svijetlo oružje;
Konje daše, oružje ne daju,
Pod oružjem za sovre sjedaju,
Prek' oružja mrko piju vino.
Al' eto ti Dubrovačkog kralja,
Pa je njima tiho govorio:
"O moj kume, Starina Novače!
"I do sad su svati dolazili,
"Pod oružjem nisu pili vina."
Novak ćuti, ništa ne govori,
Progovori Kraljeviću Marko:
"Prijatelju, Dubrovački kralju!
"Ovaki je adet u Srbalja:
"Prek' oružja piju mrko vino,
"Pod oružjem i sanak borave."
Kralj se vrati i ode na kulu.
Tu su noćcu tavnu prenoćili,
Kad u jutru jutro osvanulo,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Debelić-Novače!
"Eto gore na bijeloj kuli,
"Onđe ima dvoje Latinčadi,
"Zovu tebe na mejdan junački,
"Valja njima na mejdan izići,
"Pa odvesti Jerinu đevojku."
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda na Gruicu svoga,
A Gruica ne šće ni na koga,
Veće skoči na noge lagune,
Pa on ode uz bijelu kulu,
Kad iziđe na kulu tananu,
Srete njega dvoje Latinčadi
S dvije oštre sablje u rukama,
Na Gruicu juriš učiniše,
Pade Grujo po zemljici crnoj,
Manu rukom i mačem zelenim,
Od dvojice načini četari,
Pa on pođe niz bijelu kulu,
Javi mu se Jerina đevojka:
"Stani malo, dijete Grujice"
Pa mu baci jabuku od zlata:
"Naj to tebe, dijete Gruica:
"Ako tebe do nevolje bude,
"Neka znadeš, đe Jerina sjedi."
Siđe Grujo Starini Novaku
I donese glave od Latina.
Istom Grujo sjede za trpezu,
A povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Eto dolje pod bijelom kulom,
"Tu imaju tri konja viteza,
"U sedlima do tri bojna koplja,
"Vrhovi im nebu okrenuti,
"Da preskočiš tri konja viteza,
"Pa da vodiš Jerinu đevojku.''
Kad to začu Starina Novače,
On pogleda Kraljevića Marka,
Marko gleda od Sibinja Janka,
Janko gleda Relju Bošnjanina,
Relja skoči na noge lagune,
Pa on ode pod bijelu kulu,
I preskoči tri konja viteza
I na njima do tri koplja bojna,
Pa poteže sablju okovanu,
Oko konja dvanaest katana,
Sve dvanaest Relja pogubio,
Pa uzima tri konja viteza,
Odvede ih Starini Novaku.
Istom Relja sjede za trpezu,
Ali viče s bedena Latinče:
"Hajde kume, Starina Novače'
"Te strijeljaj na kuli jabuku."
Gleda Novak vojvodu Miloša,
Miloš skoči na noge lagune,
Uze str'jelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli na kuli jabuku,
Pa donese Starini Novaku.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Starini Novaku:
"Da ja znadem, đe sjedi Jerina,
"Ja ih ne bih više ni molio."
Veli njemu dijete Gruica:
"Hajde za mnom, Kraljeviću Marko.
"Viđeo sam, đe sjedi Jerina."
Iziđoše na kulu tananu,
I nađoše Jerinu đevojku,
Svedoše je niz tananu kulu,
Al' povika s bedena Latinče:
"Čuješ kume, Starina Novače!
"Pred vama je sada zatvoreno
"Sedamdeset i sedam kapija."
Progovori Kraljeviću Marko.
"Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana,
"Na njemu su ključi od kapija."
Grujo njemu dovede Šarina;
Kad se Marko dovati Šarina,
Pa poteže tešku topuzinu,
Koliko se Marko ražljutio,
Kako^vrata koja udaraše,
Na četiri pole odlijeću,
Dok on dođe na gradsku kapiju,
Tvrda bješe, da je Bog ubije!
Kad udara teškom topuzinom,
Sva se ljulja iz temelja kula,
I prosu se iz kule kamenje;
Al' povika Dubrovački kralju
(Na kuli se onoj dogodio):
"Nemoj više udarati, Marko."
Pa doleće i donese ključe,
I otvori od kapije vrata.
Stade Marko kapiji na vrata,
Broji svojih hiljadu svatova,
Svatovi mu na broj iziđoše.
Onda reče Kraljeviću Marko:
"Hodi amo, prijatelju kralju,
"Hodi kralju, da se darujemo,
"Darujemo, i da s' oprostimo,
"Što je koji učinio kvara."
Dođe njemu Dubrovački kralju,
On mišljaše i očekivaše,
Da će njega darivati Marko;
Manu Marko topuzinom teškom,
Mrtav kralje pade na kapiju,
A otide hiljada svatova,
Prav' odoše Smederevu gradu,
Kad su došli gradu Smederevu,
Lijepo ih Đuro dočekao,
I drža ih petnaest danaka;
Ode Đuro s Jerinom na kulu,
A ostali svaki dvoru svome.

Đurđeva Jerina.

Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"Kad budemo s kraljem prijatelji,
"Moskovi su od boja junaci,
"Mogu nama pomoć' vojevati;
"Ako li je dadeš za Turčina,
"Turčin hoće zemlju od miraza,
"Hoće zemlju, hoće i gradove."
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g' crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
"Bog t' ubio, moja stara bako!
"Kud je dala, u z'o čas je dala!
"S njome dala zemlju i gradove!"
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.

Smrt vojvode Kaice.

Podiže se gospodine kralju
Od prekrasne od Maćedonije
Iz pitoma mesta Smedereva
Od svojega dvora čestitoga,
S' sobom vodi dvanaest vojvoda;
Podiže se itar lov loviti.
Na Kovinu Dunav prebrodio,
Pa se maši Vlaške zemlje ravne,
Dok s' doiti Vršačke planine,
Lov lovio Vršačkom planinom,
Lov lovio letnji dan do podne
Tako kralju Bog i sreća dala,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena, ni košute brze,
Niti kakva od sitna zverinja,
Dobar kralja kobak sukobio,
Sukobi ga vojvoda Sibinjska,
S' sobom vodi tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Kralj mu Božju pomoć nazivao.
"Božja pomoć, vojvodo Sibinjska!"
Vojvoda mu bolje odaziva:
"Zdravo, kralju od Maćedonije!
"Zlatna kruno pod nebom na zemlji,
"Jasna zvezdo na Maćedoniji!
"Zvao bi te, da se napijemo,
"Nemam ovde vina ni rakije,
"A da si me zatekao, kralju
"Kod Nemeša bana Vršačkoga,
"Može biti, da bi se napili;
"Već sam s decom igru zametnuo,
"Odi, kralju, da se poigramo."
Al' besedi gospodine kralju:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Za nas nije vika, ni skakanje,
,Već je za nas vino i rakija,
"I gospodstvo, da gospodujemo,
"Mudra pamet, da pametujemo,
"U men' ima i mlađi vojvoda,
"koji bi se radi poigrati,
"Svome kralju obraz osvetlati."
Raspe kralju svilena šatora,
Zelen šator od zelene svile,
Na njem' zlatni dvanaest krstova,
Trinaesta jabuka od zlata,
U njoj sjaji bescen kamen dragi;
Pod šatorom sede š ti vino.
Posađuje do desna kolena
Elčibašu Dojčetića Vuka,
Pa do Vuka Boška Rajčevića,
Pa Stojana Stepojeva sina,
Pa do njega Jovicu Resavca,
Kučajinska bojna kopljenika
Od Resave lepe vode ladne;
Pa do njega Golemović-Đuru,
Pa do Đure Orlovića Pavla,
Pa do Pavla Rado-beg-Mijajla,
Do Mijajla Grčića Manojla,
Do Manojla Šajnović-Damnjana,
Do Damnjana Oblačića Rada,
A do Rada Kajicu Radonju;
Kaicom je sovru začelio
Sproć' čestitog lica kraljevoga.
Kakva j' krasna Kaica vojvodo!
U kakvom li gospodskom odelu!
Na pleći mu zelena dolama
Od kadive, izvezena zlatom,
Na dolami toke suva zlata,
A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litre zlata,
A pod grlom litra i po zlata,
Koje mu se na burmu odvija,
Te vojvoda njime pije vino;
Na vojvodi čizme i čakšire,
Čizme su mu srebrom potkovane,
A čakšire od plave kadive;
Po dolami kolasta azdija,
Sva od srebra i od čista zlata;
Na vojvodi kalpak svile bele,
Za kalpakom od srebra čelenka,
O njoj zlatni trista trepetljika,
Svaka valja dva dukata zlatna,
U čelenki dva kamena draga,
vojvodi se vidi putovati,
Kroz krajinu voditi vojvode,
U po noći, kano i u podne;
Oko vrata kolajna od zlata,
Za pojasom dve ubojne strele;
Visok junak, tanak u pojasu,
Bela lica, crni nausnica,
Crn mu perčin pojas premašio;
Preko krila gola sablja britka,
Preko gole sablje pije vino;
Pokraj čizme buzdovan pozlaćen.
Kad se triput obrediše vinom,
Kaica ti na noge ustade,
Pa se svome on poklanja kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Pusti mene međ' Madžare, babo!
"Da se malo poigram s Madžari."
A kralj Đurađ zače besediti:
"O Kaica, moje čedo drago!
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Pustiću te međ' Madžare, sine!
"Al', tako ti uleve od kralja!
"I tako ti leba carevoga!
"Nemoj, sine, zametati kavge;
"Nas je malo, a mlogo Madžara:
"Što nas ima? dvanaest vojvoda,
"Nije šala tri stotin' Madžara
"I šezdeset dece Karavlaa!"
Al' Kajica besedio kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ne ću, babo, zametati kavge
"A tako mi uleve kraljeve!
"I tako mi leba carevoga!"
Kralj ga ne sme otpraviti sama,
Već šnjim posla Oblačića Rada;
Obe ljute zmije od krajine.
Vojvode se međ' Madžare šeću,
A Madžari igru započeše,
Prvu igru, trka pešačkoga;
Kad potrča Oblačiću Rade,
On natrča tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Drugu igru, kola Madžarskoga;
Kad zaigra Kaica Radonja,
On nadigra tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Treću igru, skoka junačkoga;
A kad skoči Oblačiću Rade,
On natskoči tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Započeše kamena s ramena;
Kamen dođe Kaici vojvodi,
Kad se baci Kaica vojvoda,
On nadbaci tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
Al' besedi vojvoda Sibinjska:
"Mili Bože, da luda kaura!
"Što bi snage, kamenu predade."
Kad Kaica razumeo reči,
On otima kamen od Madžara,
Da belegu svoju posvedoči;
Kad se baci Kaica vojvoda,
Od belega dalje odbacio.
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa se kralju pod šatora šeće:
"Kralju Đurđu od Maćedonije!
"Odi kralju, da se promenimo:
"Daj ti meni dvanaest vojvoda,
"Gole, bose, u košulji tankoj,
"Ja ću tebi tri stotin' Madžara
"Sve na konjma pod oružjem svetlim,
"I daću ti šeset Karavlaa,
"I daću ti na svaku godinu
"Za života tri tovara blaga."
Slavan Đurađ zače besediti:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Jesi l' čuo da li zapamtio:
"Da je bila proja za šenicu?
"Da li Madžar za Maćedoniju?
"Da li Srbin za Erdelj-krajinu?
"Ne dam same Kaice vojvode
"Za četiri na krajini bana:
"Za Nemeša bana Vršačkoga,
"Za Geciju bana Titelskoga,
"Za Ištvana bana Slankamenska
"I za Petra bana Varadinskog,
"Sve od Vršca pa do Varadina,
"Za svu zemlju i četiri bana;
"Za to ne dam vojvode Kaice,
"A kamo li ostali vojvoda!"
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa išeta pred šatora svil'na,
Pa doziva vojvodu Kaicu:
"Od' junače, da s' nadstreljujemo!
"Da bijemo nišan Za oblakom."
Gdi je Madžar okom pogledao,
Tu Kaica strelom udario,
Zla Kaici sreća pristupila,
Te de gleda strele u Madžara,
Već on gleda nišan za oblakom:
Zape strele od Sibinja Janko,
I ustreli vojvodu Kaicu
Na zlo mesto baš pod sisu levu,
Toke razbi, srce mu raseče;
Zemlji pade vojvoda Kajica,
Vrisnu junak, kao soko sivi:
"Kralju Đurđu roditelju krasni!
"Ubi mene Madžar iznenada
"Brez junačkog moga ogledanja
"Moje sablje i desnice ruke!"
Skoči kralju na noge lagane,
Pa Kaicu uzima na krilo,
Pa Kaicu i grli i ljubi:
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Britka, sabljo svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Možeš li mi preboleti, sine?
"Da te baba na lekare dade?"
"A Kaica jedva izgovara;
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ja ti, babo, preboleti ne ću;
"Jer su strele puste otrovane,
"Na zmijinu jedu nakaljene;
"Ako možeš, osveti me, babo!"
To izreče, pa se s dušom rasta.
Kralj zakuka, kano kukavica:
"J'o Kaica, moj sokole sivi!
"Al' ti babi krila odlomiše
"I obadva oka izvadiše!
"Kako ćete preboleti baba?
"Na Beljacu ostaviti sama,
"Da mi čuvaš brez promene stražu?"
Pa pogleda okom na vojvode,
A vojvode jedan na drugoga,
Pa se dobri doitiše konja,
Bojna koplja zemlji položiše,
Za britke se sablje prevatiše,
Međ' Madžare juriš učiniše,
Pognaše se po polju Beljacu.
Da Je kome stati pogledati,
Šta vojvode od Madžara rade!
Tako kralju Bog i sreća dade,
Od vojvoda niko ne pogibe
Razma glavom Kavca Radonja;
Od Madžara niko ne ostade
Razma glavom od Sibinja Janko,
I on beži Vršcu na krajini.
A vojvode, braća milostiva,
Sa sabljama sanduk otesaše,
Saraniše vojvodu Kaicu
Čelo glave koplje udariše,
Na koplje mu sokola metnuše,
Za koplje mu konja privezaše,
Po grobu mu oružje prostreše;
Od Madžara unku načiniše,
Obgradiše groba Kaičina,
Da Madžari k njemu ne dolaze,
Da mu mrtvu ne pretresu telo.
Kuka kralju, kano kukavica:
"J'o Kaica, moje čedo drago!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"I kreposti među vojvodama!
"Suva zlata Smederevski ključi!
"Desno krilo od Srpske krajine!
"Kako će te preboleti baba!
"Kako će te ostaviti sama,
"Da mi čuvaš na Beljacu stražu
"Brez promene dokle je krajine?"

Ženidba Todora od Stalaća.

Sede Todor za večeru s majkom
U Stalaću gradu bijelome
U svojemu dvoru gospodskome,
Večeraju, piju vino ladno;
Stade mati suze prosipati,
Svome sinu poče besediti:
"O Todore, moje čedo drago!
"Već sam, sine, vrlo ostarila,
"Ostarila i onemoćala,
"Ne mogu ti poslovati, sine,
"Ni po belu dvoru posrtati,
"Niti tvoje goste privatati.
"Već prosipaj riznicu i blago,
"Te ti prosi gospođu devojku,
"Tebe ljubu, a mene odmenu.
"Neka radi po gospodsku dvoru."
Todor muči, ništa ne besedi,
Povečera i napi se vina,
Pa ustade na noge junačke,
Pa se časnu krstu prekrstio,
Pomenuo oca Nikolaja
I nedelju i vaskrsenije
I veliko časno vanđelije,
Pa užeže rzan jasnu sveću,
Te odšeta konjma u ahare,
I izvede đogu babajina,
Triput ga je zobi nazobio.
I triput ga napojio vina,
Osedla ga sedlom Carigradskim,
A zauzda uzdom seratlijnskom;
Pa na sebe ruo izmenjuje,
Sve ubavo ruo krajišnjičko,
A na glavu kapu i skuviju,
Za skuviju pozlaćeno perje,
Jeste u dnu srebrom zaliveno,
A po sredi prepleteno zlatom,
A po vru kićeno biserom;
Pa pripasa sablju babajinu,
A usede konja babajina,
Otište se niz vodu Moravu,
Prvi su ga petli zapevali
Kod ubava mesta Požarevca,
A jarko ga ogrejalo sunce
Kod malena sela Dubrovice
Na Dunavu lepoj vodi ladnoj,
Al' na vodi tridest devojaka,
Te devojke belo platno bele,
I med njima sestra Nikolina,
Mila seja Martoloz-Nikole;
Jerina je jeste isprosila
Za Tomaša braca rođenoga,
Prsten dala i jabuku zlatnu,
Poarčila dvan'est tovar' blaga;
Na devojki gospodsko odelo:
Na njojzi su kaftani od zlata,
A na glavi tri venca biserna,
Tri biserna, četvrti od zlata,
Oko grla tri drobna đerdana,
Dva od zlata, treći od bisera;
Pa devojka za đerđevom veze,
Zlatom veze sve po čistoj svili
Njima Todor višnja Boga nazva:
"Božja v' pomoć, beljare devojke!
"O devojke, tako sreću stekle!
"Tako vam se ubelilo platno!
"Dušo moja, na dar ga delile!
"Kažite mi druma Smederevska?"
Sve devojke zemlji pogledaše,
Ne pogleda sestra Nikolina,
Već pobaci i đerđev i zlato,
Pa išeta na drum pred junaka:
"Eto, junak^[52], druma Smederevska "
A besedi Todor Pomoravac:
"Dušo moja! gospođo devojko!
"Dodajde mi malo vode ladne,
"Da s' napijem trudan i umoran
"Iz daleke zemlje putujući."
Uze kondir gospođa devojka,
Pa zagrte kaftanima skute,
Pa zagazi u vodu Moravu.
Te zavati vode u kondiru,
Te junaku na konju dodaje.
Junak vode ni gledači ne će,
Mimo kondir dovati devojku,
Podiže je za se na đogata,
Pa je triput opasa pojasom,
A četvrti od sablje kajasom;
Šnjom se manu preko polja ravna,
Kako zvezda preko vedra neba;
Sunce sede, stiže dvoru svome,
Te gospodu svate sakupio,
I miloga okumio kuma;
U ponoći nagna sveštenika,
Te se junak venča sa devojkom.
Kad u jutru beli dan svanuo,
Glas dopade Jerini gospođi:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Zaludi si snau isprosila
"I toliko potrošila blago
"Kad si ludo roha ostavila
"Od godine opet do godine:
"Odvede je Todor od Stalaća."
Kad to čula Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Ti ne držiš kod sebe vojvode,
"Veće držiš Turke janičare,
"Vojvode ti, ka' i janičari,
"Te otimlju pod silje devojke
"Isprošene i prstenovane:
"Slušaj čuda: Todor Pomoravac
"Odveo mi snau isprošenu,
"Isprošenu i prstenovanu!"
Nasmeja se Đurađ na divanu:
"Oće Bog me moj vitez Todore!
"Al" mu vrlo trebuje devojka."
Al' ne može slavan despot Đurđe
Svojoj gospi atar da pokvari,
Već pogleda po divanu redom:
"O vojvode, moji sokolovi!
"Vitezovi, moja desna krila!
"Jeli majka rodila junaka,
"Il' sestrica braca održala
"I muškijem opasala pasom,
"Da otide do Stalaća grada,
"Da dovede vezana Todora?"
Sve vojvode zemlji pogledaše,
Dobro znadu Todor-Pomoravca,
Lako maše, al' udara teško,
Gdi udari, melem ne trebuje;
Al' ne glede četiri vojvode,
Što su skoro pristupile Đurđu,
Još Todora ni vidili nisu,
A kamo l' mu na boj izodili;
Pristupiše slavnome despotu,
Celuju ga u skut i u ruku:
"Prosti Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Mi idemo do Stalaća grada,
"Dovešćemo vezana Todora."
Onda Đurađ poče besediti:
"Id'te deco, pošli u dobri čas!
"Al' čujete, moja deco draga!
"Ko se godi na Todora fali,
"Sramotan je svaki se vraćao:
"Ja se bojim, moja deco draga,
"I vi ćete sramotni se vratit',
"Mene ćete vi osramotiti."
Ne slušaju četiri vojvode,
Usedoše konje vitezove,
I odoše do Stalaća grada
Kad dođoše Todoru pred dvore,
Al' u dvoru igra i popevka,
A nevesta stoji kod devera;
A vojvode s konja ne sjauju,
Već Todora pred dvore zazivlju.
Upadoše Todorove sluge:
"Na milosti, Todor-gospodaru!
"Pred dvorom ti kraljeve vojvode,
"Oni tebe pred dvore zazivlju."
Usta Todor na noge junačke,
U desnicu uze kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka,
A u levu šestoper pozlaćen,
Pa iziđe pred gospodske dvore,
Pa besedi Todor Pomoravac:
"Braćo moja, dobro ste mi došli!
"Od'te u dvor, vino da pijemo,
"Ja se ženim te činim veselje."
Al' vojvode ne gledaju vina,
Već Todora biju buzdovanom,
Namiriše tridest buzdovana;
Kad junaka dobolelo beše
I junačko pleće utrnulo,
Baci Todor i kondir i vino,
Pa i stade biti buzdovanom,
A kako i lako udaraše,
Iz bojni i sedal' izmetaše,
Sa dobrijem konjma rastavljaše,
A sa crnom zemljom sastavljaše,
Pa bijene opet naterao,
Te bijeni konje usedoše,
I popiše jednu kupu vina,
Kupu vina od dvanaest oka;
Pa i Todor ispratio lepo.
"Id'te, braćo, pošli u dobri čas!
"Pozdrav'te se Jerini i Đurđu,
"Kako sam vas dočekao lepo,
"A još lepše, braćo, ispratio."
Pa se majki u dvore povrati:
"Sandaćija, moja mila majko!
"Svetuj mene, moja slatka rano!
"Kud ću sade, na koju li stranu?
"Ako ć' ići Smederevu slavnu,
"Oće mene Đurađ obesiti;
"Ako ć' ići caru u Carigrad,
"Nazvaću se carev novi prebeg."
A devojka sluša od devera,
Pak se mlada pusti od devera.
Pak Todora privati za ruku:
"O Todore, dragi gospodaru!
"Zazor mi je u te pogledati,
"A kamo li s tobom besediti,
"Bit' ne može, valja besediti:
"Ti ne idi slavnu Smederevu,
"Nit' ti idi mestu Carigradu,
"Odbroj mene dvan'est tovar' blaga,
"I daj mene Srblje vitezove,
"Sedamdeset bojnokopljanika,
"Kopljanika, izbrani junaka.
"Ja ću sama ići Smederevu,
"Da Jerini za'vi arač vratim;
"A tako mi dobre sreće moje!
"Nevere ti učiniti ne ću."
Onda usta Todor Pomoravac,
Te otvori na riznici vrata,
I odbroj'i dvan'est tovar' blaga,
I dade joj Srblje vitezove,
Da gospođi zafaita nema
Putujući sama Smederevu,
Ode šnjime gradu Smederevu.
Kad je bila gradu na pogledu,
Daleko je Jerina videla
Sa čardaka sa bijele kule,
Čim je vid'la, tim je i poznala,
I na nju se grotom nasmejala:
"Blago mene, eto snae moje!
"Nevere mi učinila nije.
"Venčaće je za braca Tomaša."
Poklanja se ljuba Todorova:
"O Jerina, nesuđena za'vo!
"Ne mogu se po dvaput venčati
"Za života gospodara moga "
To ne sluša Jerina gospođa,
Već pod siljem okumila kuma,
I pod siljem nagna sveštenike,
Te venčala braca i snašicu.
A kad došla ona noćca tamna,
Te svedoše dvoje mladenaca
Kad Tomaša sanak prevario,
Trže nože ljuba Todorova,
Te zaklala braca Jerinina
Kad u jutru beo dan osvanu,
Podranila gospođa Jerina,
Te otišla u novu al-bašču,
I nabrala cveća svakojaka,
Da probudi braca i snašicu;
Kad đerdeku otvorila vrata,
Sva ložnica u krvi ogrezla,
A bratac joj u krvi ležaše,
Nevesta mu stoji čelo glave,
U ruku joj noževi krvavi.
Kad to vide Jerina gospođa,
Ud'ri licem o zemljicu čarnu,
A zapišta, kao zmija ljuta:
"Za što, snao? da od Boga nađeš!
"Za što si mi braca umorila?
"Da nij' ovo Jerina gospođa!
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Povikaše Srblji vitezovi,
Sedamdeset bojnokopljanika:
"Ostani se, Jerina gospođo!
"Od neveste ljube Todorove,
"Od neveste, od naše gospođe!
"Da nis' ovo Srblji vitezovi'
"Ni ti ne ćeš po svetu oditi."
Onda ode Jerina gospođa,
Ode brže na divana Đurđu:
"Slavni Đurđu, Srpska kruno zlatna!
"Snaa mi je never' učinila,
"Zaklala mi braca u ložnici."
Tad' joj stade Đurađ besediti:
"O Jerina, luda ženska glavo!
"Šta s' tražila, još si malo našla;
"A nisam li tebe besedio:
""Ostani se, Jerina gospođa,
""Od neveste ljube Todorove?""
Ona svoga braca izgubila,
Svoga braca saranila lepo,
Sa snaom se lepo pomirila,
I sav joj je arač poklonila,
Te nevesta ode dvoru svome.

52) Junak mjesto junače! Ovo je za nevolju radi stiha.

Oblak Radosav.

Poranio Oblak Radosave
Niz široko polje Godominsko,
Kad je bio nasred Godomina,
Sretoše ga dv'je gospođe mlade:
Jedno ljuba Bijelić-vojvode,
A drugo je Zlatokosić-Pavla;
Nose mlade dvoje đece ludo
Kad sretoše Đurđevu vojvodu.
O skutu mu obiskoše mlade,
Ljube Rada u skut i u ruku,
Pa odoše smjerno govoriti:
"Bogom kume, Oblak Radosave!
"Bogom kume i svetim Jovanom!
"Krsti nama dvoje đece ludo,
"Pa ti idi Smederevu gradu,
"Tamo su ni naši gospodari:
"Bijeliću i Zlatokosiću,
"U tavnici gospođe Jerine,
"Pa ih hoće mlade da pogubi;
"No se moli gospođi Jerini,
"Nek ih pusti iz tavnice klete."
Al' govori Oblak Radosave.
"Čujete l' me, dvije moje kume!
"Vi uzmite dvoje đece ludo,
"Pa idite dvoru bijelome,
"A ja odoh Smederevu gradu
"Moliti se Đurđu i Jerini,
"Neka puste vaše gospodare
"Iz tavnice, da je Bog ubije!"
To izreče, ode Smederevu,
A kad dođe ka Đurđevoj kuli,
Ali sjedi Smederevac Đurđe,
Evo sjedi pred bijelom kulom,
I sa šnjime Todor od Stalaća
I Pojezda od Golupca grada;
Oni piju crveniku vino;
No kad dođe Oblak Radosave,
A on njima Božju pomoć dade,
Pa srdito ode govoriti:
"Gospodaru, Smederevac-Đurđe!
"Jazuk tebe i gospodstvu tvome,
"Što s' Jerini, Đurđe, dopustio,
"Te pogubi tolike vojvode
"I polomi krila od krajine!
"No ti s' molim, dragi gospodaru!
"Pokloni mi dvije vojevode:
"Bijelića i Zlatokosića,
"Te ih pusti sa dna iz tavnice."
Al' mu veli Smederevac Đurđe:
"Slugo moja, Oblačiću Rade!
"Idi, slugo, na gornja vješala,
"Otišlo je trideset katana,
"Odveli su dvije vojevode,
"Hoće ti ih danas objesiti;
"No se moli gospođi Jerini,
"Ne će l' ti ih ona pokloniti."
Kad to začu Oblačiću Rade,
On okrenu debela đogina,
Ode brzo na gornja vješala,
Te priviknu na katane mlade:
"Ne vješajte dvije vojevode,
"Mene ih je Đurđe poklonio!"
To katane jedva dočekaše,
Pustiše mu dvije vojevode.
Al' eto ti Jerine proklete,
Šnjome ide dvanaest dvorkinja,
Te joj nose skute i rukave:
Kako kleta na vješala dođe,
Ta srdito na katane viknu:
"Šta stojite, te ih ne vješate?"
A pripade Oblak Radosave
Moliti se gospođi Jerini:
"O gospođo, Đurđeva Jerino!
"Pokloni mi dvije vojevode,
"Ta nemoj ih mlade pogubiti!"
Al' govori gospođa Jerina:
"Nos' te đavo, Oblačiću Rade!
"I tebe ću sjutra objesiti
"Sa unukom Zmaj-despotom Vukom."
Kad to čuo Oblačiću Rade,
Op potrže trostruku kamdžiju,
Te udari Đurđevu Jerinu,
Koliko je lako udario,
Sa crnom je zemljom sastavio;
Pa on uze dvije vojevode,
Odvede ih dvoru bijelome,
Ugosti ih u bijelu dvoru,
Pa ih zdravo doma otpustio,
I bješe ih Rade naučio,
Da ne drže vjere u Jerini.

Smrt vojvode Prijezde.

Česte knjige idu za knjigama,
Od koga li, kome li dolaze?
Od Memeda od cara Turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde vojvode Stalaćka:
"O Prijezda, vojvodo Stalaćka!
"Pošlji meni do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro sablju navaliju,
"Koja seče drvlje i kamenje,
"Drvo, kamen i studeno gvožđe;
"Drugo dobro ždrala konja tvoga,
"Koji konjic može preletiti
"Zasobice i po dva bedena,
"Treće dobro tvoju ljubu vernu."
Gledi knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
"Car:Memede, Turski gospodaru!
"Kupi vojske, koliko ti drago,
"Pod Stalaća, kad je tebi drago,
"Udri Stalać, kako ti je drago,
"Ja ti dobra ne dam pi jednoga;
"Ja sam sablju za sebe kovao,
"A ždrala sam za sebe ranio,
"A ljubu sam za sebe doveo;
"Pa ti ne dam dobra ni jednoga."
Diže vojsku Turski car Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać. tri godine dana,
Nit' mu odbi drva ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.
Jedno jutro u oči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedena malena Stalaća,
Pa s bedena u Moravu gledi,
Al' Morava mutna ispod grada,
Pa besedi Prijezdina ljuba:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Ja se bojim, dragi gospodaru,
"Nas će Turci lagumom dignuti."
Al' besedi vojvoda Prijezda:
"Muči ljubo, mukom se zamukla!
"Gdi će biti lagum pod Moravom?
Po gem došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu
I Božju su službu ostajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad' besedi vojvoda Prijezda:
"O vojvode, moja desna krila!
"Krila moja, s vama ću letiti,
"Da ručamo, da se napijemo,
"Da na gradu vrata otvorimo,
"Da na Turke juriš učinimo,
"Pa što nama bog i sreća dade."
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
"Te donesi vina i rakije."
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al' pivnica puna janičara,
Papučama piju vino ladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj^[53] duše Prijezde vojvode
Kad to vidi Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi gospodaru!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Pivnica ti puna janičara,
"Papučama piju vino ladno,
"A za moje zdravlje namenjuju,
"A tebeka živa saranjuju,
"Saranjuju, za dušu ti piju."
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te se biše i sekoše s Turci
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Nji šezdeset, iljade Turaka;
Tad' se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
"Jao ždrale, moje dobro drago!
"Ta neka te Turski car ne jaše!"
Prebi britku sablju navaliju.
"Navalija, moja desna ruko!
"Ta neka te Turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu privati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna!
"Ili voliš sa mnom poginuti,
"Il" Turčinu biti ljuba verna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno poginuti,
"Neg' ljubiti na sramotu Turke;
"Ne ću svoju vjeru izgubiti
"I časnoga krsta pogaziti."
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na beden Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
"Morava nas voda odranila,
"Nek Morava voda i sarani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune Turski car Memede:
"Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
"Doveo sam tri iljade vojske,
"A ne vodim, nego pet stotina."

53) "S pokoj duše" je skraćeno za iz pokoj duše.

Sekula se u zmiju pretvorio.

Opravlja se vojevoda Janko,
Opravlja se na Kosovo ravno,
I on vodi Sekulu nećaka;
Al' besede sestre Sekuline:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Ti ne vodi Sekulu nećaka,
"Sekula je jošt nejako dete,
"Da Sekula ne izgubi glavu:
"Sekula je jedinac u majke."
Kad Sekula reči razabrao,
Ljutito je Janku govorio.
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Ti ne slušaj moje mile seje,
"Već me vodi na Kosovo ravno."
Ode Janko na Kosovo ravno
I odvede Sekulu nećaka.
Kad su bili kod Kučeva grada,
Kod Kučeva i kod Braničeva,
Kučevkinje belo platno bele,
Kučevkinje i Braničevkinje,
Besedi im vojevoda Janko:
"Oj Boga vam, Kučevkinje mlade,
"Kučevkinje i Braničevkinje!
"Dajte meni tri aršina platna,
"Da okrpim beloga šatora,
"Daću vama tri dukata žuta."
Al' besede Kučevkinje mlade,
Kučevkinje i Braničevkinje:
"Vojevoda Sibinjanin-Janko!
"Daj ti nama Sekulu nećaka,
"Daćemo ti tri šatora platna."
Besedi im vojvoda Janko:
"Ne dam vama Sekule nećaka
"Za Kučevo ni za Braničevo."
Kad to reče vojevoda Janko,
Rasrde se Kučevkinje mlade,
Kučevkinje i Braničevkinje,
Pa besede vojevodi Janku:
"Kad nam ne daš Sekule nećaka,
"Ne damo ti tri aršina platna,
"Već ga vodi na Kosovo ravno,
"Pa ga podaj crnim gavranov'ma,
"Nek mu oni crne oči piju,
"Oči piju, belo lice grde."
Ode Janko na Kosovo ravno.
Kad stigoše na Kosovo ravno,
Razapeše te bele šatore,
Pak besedi vojevoda Janko:
"Sad na noge, moji sokolovi,
"Te čuvajte straže od Turaka,
"A ja idem sanak boraviti."
Sekula je Janku besedio:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Sad ti ideš sanak boraviti,
"A ja idem u taj Turski tabor,
"Stvoriću se zmijom šestokrilom,
"Doneću ti cara čestitoga
"U zubima, kano i sokola:
"Kad ustaneš, ujko i za sanka,
"Nemoj dati umlje za bezumlje:
"Ti ne streljaj zmiju šestokrilu,
"Već ti streljaj sivoga sokola."
Ode Janko sanak boraviti,
A Sekula u taj Turski tabor,
Stvorio se zmijom šestokrilom
I doneo cara čestitoga
U zubima, kano i sokola,
Šnjime pade Janku na šatora,
Svi junaci vikom povikaše:
"Zlo si leg'o, vojevoda Janko!
"Zlo si leg'o, a gore ustao!
"Kakvo čudo na šatoru tvome!"
Đipi Janko na noge junačke,
Pa op uze tu zlaćenu strelu,
Pa on misli, na jedno se smisli:
"Zašt' da streljam sivoga sokola,
"Kad sam i sam roda sokolova?
"Volim streljat' zmiju šestokrilu."
Zape strelu za zlatnu tetivu,
Pa on strelja zmiju šestokrilu,
Pisnu zmija, upusti sokola,
Zmija pade na zelenu travu,
A soko se diže pod oblake,
Pa odleti u taj Turski tabor.
Kad to vide vojevoda Janko,
Od ljutine ciknu, kao guja,
Al' besedi Sekula nećače:
"Ujko Janko, nemereno blago!
"Nisam li ti lepo govorio
"Kad si poš'o sanak boraviti,
"Da ne daješ umlje za bezumlje,
"Da ne streljaš zmiju šestokrilu,
"Već da streljaš sivoga sokola?"
Pita njega vojevoda Janko:
"Slatko dete, Sekula nećače!
"Možeš li mi rane preboleti?" -
"Ujko Janko, nemereno blago,
"Ne mogu ti rane preboleti:
"Već kad meni sudni časak dođe,
"Ukopaj me na drumu široku,
"Da s' naslušam trupka ot konjica
"I jauka od dobri junaka."
To izusti, pa dušu ispusti.

Opet to, ali drukčije.
(Komadi od pjesme).

Bože mili! čuda velikoga!
Kad s' oprema od Sibinja Janko,
Oprema se na boj na Kosovo,
Sve poćera kljasto i slijepo,
I nejako od sedam godina;
Svog sestrića, Banović-Sekulu,
Njega mlada od dvanaest ljeta,
Osta njemu devet sestrenica,
I deseta ostarila majka,
Više sina nema nijednoga
Do dijete Banović-Sekulu,
Al' je majka šćerma besjedila:
"Id'te, jadne, devet kukavica!
"Te molite svog mila ujaka,
"Ne bi li vam brata poklonio,
"Da ne vodi njega u Kosovo."
Podiže se devet sestrenica,
Zamoliše svog mila ujaka!
"Molimo te, naš mio ujače!
"Pokloni nam brata jedinoga,
"Ne vodi ga mlada u Kosovo,
"Mi nemamo brata ni jednoga,
"Nego mlada Banović-Sekulu;
"Ne ostavljaj devet sestrenica
"Svijeh devet mladih kukavica.,
"Ne ostavljaj samoranu majku."
Al' to Janko ništa ne slušaše,
Već oprema dijete Sekulu,
Izbira mu konja po izboru,
A izbira pusat po izboru,
Podiže se vojska silovita
I pred vojskom Banović Sekula,
Za njim prista devet sestrenica,
Pa su tiho bratu besjedile:
"Mio brate, Banović-Sekula!
"Obrni se, da t' oke vidimo,
"Da prepočnem' oke na jagluke;
"Kad se sestre brata použele,
:Da vidimo oke na jagluke."
Jest nejačak Banović Sekula,
Jest nejačak, ali jeste mudar;
On okrete sivoga sokola,
Pa sestrama tiho besjedio:
"Vidite li, moje sestrenice!
"Ja viđite oke sokolove,
"Ovake su oke u Sekule."
Otalen se vojska podignula,
Prav' odoše u polje Kosovo.
"Moj ujače, od Sibinja Janko!
"Nemoj dati umlje za bezumlje,
"Cara ću ti živa donijeti
"U zubima guje šestokrile."
Car se Turski sazda u sokola,
Pa odleće nebu pod oblake,
Pripazi ga Banović Sekula,
Pa se sazda u šarenu guju,
Pa odleće nebu pod oblake,
Te Turskoga cara uvatio,
Donese ga Janku na čadora,
Stoji piska cara Sulemana,
Stoji piska, kako ljute guje.
Janko bješe leg'o pod čadorom,
Bješe leg'o sanak boraviti,
Kad se prenu i očima viđe,
On doziva ban-despota Đura:
"Bogom brate, ban-despote Đuro!
"Da vi'š, brate, čuda velikoga
"Na mojemu bijelu čadoru:
"Uvatila šestokrila guja,
"Uvatila sivoga sokola,
"Pišti soko, kako guja ljuta;
"Il' ću biti guju, il' sokola?"
Al' govori ban:despote Đuro:
"Zar ne znadeš, od Sibinja Janko,
"Da mi jesmo gn'jezda sokolova,
"A Turci su gn'jezda gujinjega?
"Udri guju, ne udri sokola."
Kad to začu od Sibinja Janko,
Zape str'jelu za zlatnu tetivu,
Te udari guju šestokrilu,
Pisnu guja, ne pusti sokola;
Drugom zape str'jelu tetivu,
Te udara guju šestokrilu,
Pisnu guja, ne pusti sokola;
Trećom zape str'jelu za tetivu.
Te udara guju šestokrilu,
Pisnu guja, upusti sokola,
Guja mu se gaip učinila,
A soko se diže pod oblake.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' Sekulu malo živa nose,
Pa govori Banović Sekula:
"Moj ujače, od Sibinja Janko!
"Nisam li ti, jadan, besjedio:
""Nemoj dati umlje za bezumlje,
""Cara ću ti živa donijeti
""U zubima guje šestokrile?" "
Veli njemu od Sibinja Janko:
"moj sestriću Banović:Sekula!
"Moreš li mi rane preboljeti,
"Da ti tražim od mora ećime,
"Da ti gradim mekane meleme?"
Veli njemu Banović Sekula:
"Ne mogu ti, ujko, preboljeti:
"Što si guju jednom udario,
"Desnu si mi ruku salomio;
"Što si guju drugom udario,
"Desnu si mi nogu salomio;
"Što si guju trećom udario,
"To si mene u src' udario;
"Već m' ukopaj, ujko, podaleko,
"Podaleko u gori zelenoj,
"Da mi Turski konji grob ne gaze."
To izusti Banović Sekula,
To izusti, a dušu izpusti^[54].

54) Pripovijedaju (kao što se i pjeva.), da je ban-despot Ćuro (Đurađ Smederevac) prije toga pitao Janka.

"Da ti da Bog, Sibinjska vojvodo!
"Da dobiješ cara na Kosovu,
"Kaku b' nama vjeru ostavio?"

A on odgovorio, da će im ostaviš lijepu Madžarsku vjeru, da grade mise i da vjeruju Rim-papu Onda ban-despot Đuro pošalje
poslanike Turskome caru, te ga zapita, kaku će im on vjeru ostaviti, ako razbije Madžare; a Turski car odgovori:

"Načiniću crkvu i džamiju,
"Obadvije jednu pored druge
"Ko će klanjat', nek id' u džamiju,
"Ko će s' krstit', nek ide u crkvu."
I za to vele da je ban-despot Đuro prevario Janka.

Ženidba Popovića Stojana^[55].

Zaprosio Popović Stojane
Na daleko lijepu đevojku,
U pitomu Mletku Latinskome,
U Mletačkog kralja Mijaila,
Prsten stavlja, svadbu ugovara:
Dok otide dvoru bijelome
I pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
Potrošio tri tovara blaga;
Dok dariva svasti i punice,
Dade Stojan hiljadu dukata
Kralj Stojanu tiho govoraše:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kadgođ tebe drago;
"Al' čuješ me, Popović-Stojane!
"Nemoj vodit' Srba u svatove,
,Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi kavgadžije ljute,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pa je teško kavzi dževap dati
"U Latinskom Mletku pletetenome^[56];
"Već povedi Grke i Bugare."
A to sluša gospoja kraljica,
Pogledala malo na Stojana,
Pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
Pa on ode dvoru bijelome,
U putu ga knjiga dostignula
Od punice đevojačke majke:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Ti ne vodi Grka ni Bugara,
"Već sve zovi Srbe u svatove:
"Latini su stare varalice,
"Bojati se kakve prijevare."
Kad Stojanu taka knjiga dođe.
Zamisli se Popović:Stojane,
U toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg' stara išetala majka,
Ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku;
Pita majka Popović-Stojana
"Da moj sinko, Popović-Stojane!
"Jesi l' mene putovao mirno?
,Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Progovori Popović Stojane:
"Mirno sam ti, mati, putovao,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"Tri tovara blaga potrošio,
"Osim toga hiljadu dukata
"Dok darivah svasti i punice
"Jošte kralju mene govorio.
"Da ne vodim Srba u svatove,
"Već da vodim Grke i Bugare,
"U putu me, mati, knjiga stiže
"Od punice đevojačke majke,
"Da povedem Srbe u svatove.
"Sjetuj mene, moja stara majko!
"Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
"Bolje, sinko, đevojačku majku.
"Latini su varalice stare.
"Kuma kumi od Budima kralja,
"Starog svata Mandušića Vuka,
"A vojvodu od Sibinja Janka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"Barjaktara Miloš Obilića,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A ostale koga tebe drago,
"Pa se ne boj prijevare, sinko."
Stojan svoju poslušao majku:
Gradi knjige na četiri strane,
Te sakupi kićene svatove,
Skupi Stojan hiljadu svatova:
Kuma kumi od Budima kralja,
Starog svata Mandušića Vuka,
A vojvodu od Sibinja Janka.
A čauša Relju Krilaticu,
Barjaktara Miloš-Obilića,
A đevera Kraljevića Marka.
Pa odoše Mletku Latinskome.
Kad su došli Mletku Latinskome,
Lijepo ih kralju dočekao:
Konje vode u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri-četiri dana
Dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Kratki danci, a drugi konaci,
"Zeman dođe, treba putovati "
Tad' iziđe kralju od Mletaka
I iznese gospodske darove:
Kumu daje od zlata košulju,
Starom svatu od zlata siniju,
A vojvodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
Još mu daše kolja i đevojku:
"Eto, Marko, konja i đevojke
"Do bijela dvora Stojanova,
"Predaj njemu lijepu đevojku."
Digoše se kićeni svatovi,
Lijepo ih kralju ispratio,
Sve svatove redom darivao,
Kog jaglukom, koga baščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
Primiše se brdu na planinu.
Kad izišli brdu na planinu,
Sjedi Junak kraj druma široka,
Pa njemu je čudno odijelo:
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Teško ga je poklopilo perje,
Pobratime, do zelene trave,
Nešto mu se crni preko zuba
Kolik' jagnje od pola godine,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kao jarko kroz goricu sunce,
Žute mu se noge do koljena.
Pobratime, u čistome zlatu,
Pokraj njega leži topuzina,
Preko krila koplje ubojito
A o bedri sablja okovana;
Pije junak crveniku vino,
Služi mu ga iz gorice vila
Desnom rukom i čašom od zlata,
A lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
Skoči junak na noge lagane,
Pa govori kralju od Budima:
"Dajde more, od Budima kralju!
"Baci, kume, od zlata košulju,
"Što su tebe tamo darivali."
Dade kralju, riječ ne učini
Kralju prođe, r naljeze Vuče,
Zaiska mu siniju od zlata,
Dade Vuče, riječ ne učini.
Tad' naljeze od Sibinja Janko,
Zaiska mu od zlata jabuku,
Dade Janko, riječ ne učini.
Al' sto ti Relje Krilatice,
Zaiska mu koplje koštunicu,
Dade Relja, riječ ne učini.
Tad' naljeze Miloš od Pocerja.
Zaiska mu sablju okovanu,
Šćaše Miloš izvaditi kavgu,
Al' družina viknu na Miloša:
"Podaj sablju, ne zameći kavge."
Dade Miloš sablju okovanu
Al' eto ti Kraljevića Marka
I on vodi konja pod đevojkom,
Stade junak njemu besjediti:
"Dajde more, Kraljeviću Marko!
"Dajde, more, konja i đevojku,
"Što su tebe tamo darivali."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Pobratime, džine od Latina!
"Konj moj nije, a đevojka tuđa,
"A mene su, brate, darivali,
"Darivali teškom topuzinom,
"I ja ću je tebe pokloniti."
Više džine upitati ne šće,
Već on pođe konja da uvati,
Da uvati konja pod đevojkom,
Marko skide tešku topuzinu,
A zavara oči Latininu,
Pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči crne,
Oba oka njemu iskočiše,
A dopade Kraljeviću Marko,
Pa od džina odsiječe glavu,
Skide s njega đuzel odijelo,
Pa uzima gospodske darove,
Svatovima dare povratio:
Kumu dade košulju od zlata,
Starom svatu od zlata siniju,
Vojevodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi
Ode Marko gorom pjevajući,
Osta džine nogom kopajući.

55) O ovome Popoviću Stojanu niti sam ja što više čuo niti znam osim ovoga, što se ovdje pjeva.

56) Pletenome valja da znači ono, što je po kućama spolja u kamenu izrezano koješta

Ženidba Vlašića Radula ^[57].

Kad se ženi Vlašiću Radule,
Zaprosio lijepu đevojku,
Prsten daje, svadbu ugovara"
"Ova svadba do petnaest dana,
"Dok ja odem dvoru bijelome
"I sakupim gospodu svatove."
On otide dvore bijelome
I sakupi silu i svatove,
On sakupi tri stotine svata;
Svate kupi, u svatove ne će,
Svoga konja pod đevojku šilje,
I on šilje dva brata rođena,
A dva brata, dva mila đevera.
Pa odoše svati po đevojku;
Tamo su ih l'jepo dočekali,
Svakom svatu po boščaluk dali,
Mladoženji konja i sokola,
I dadoše lijepu đevojku.
Čauš viče, dabulana riče:
"Hazur! hazur! kićeni svatovi!
"Hazur svati, i hazur đevojka!
"Već hoćemo doma putovati"
Digoše se kićeni svatovi,
Otidoše dvoru bijelome;
Kad su bili nasred gore čarne,
Al' u gori Dinjar Banjanine,
Na bojno se koplje naslonio,
Sve svatove redom propustio,
A kad dođe lijepa đevojka,
Pod đevojkom konja uvatio.
Kad viđeše dva mila đevera,
Za oštre se sablje dohitiše,
Da Dinjaru odsijeku glavu:
Al' govori gospođa đevojka:
"O Boga vi, dva mila đevera!
"Vi nemojte njega pogubiti,
"Dok čujemo šta će govoriti,
"Lasno ćete njega pogubiti."
Preklanja se Dinjar Banjanine,
Pred đevojkom crnu zemlju ljubi
"Bogom sestro, ljepa đevojko!
"Ti ćeš biti ljuba Radulova,
"Tamo su mi dva nejaka brata
"U tavnici Vlašića Radula,
"Ne bi li ih kako izbavila!"
Pa se maši u svil'ne džepove,
Te izvadi dvanaest dukata
I dariva Bogom posestrimu,
Ona njemu svilenu košulju
Pa odoše dvoru bijelome.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odjahaše,
A đevojka ne će da odjaše:
Izišla je majka Radulova,
Iznijela od zlata siniju,
Na siniji zmiju opletenu,
Opletenu od srebra i zlata,
Na njojzi je alem dragi kamen;
Pa govori majka Radulova:
"Odjaš' konja, mila snaho moja
"Na čast tebe od zlata sinija,
"Na siniji zmija opletena,
"Opletena od srebra i zlata,
"I na njojzi alem dragi kamen
"Te mi vezi polunoći, snaho,
"Polunoći kao u po podne."
Ona joj se smjerno poklanjaše,
Al' od konja ne će da odjaše.
Izišle su seje Radulove,
Iznijele zlaćeno prstenje:
"Odjaš' konja, mila snaho naša!
"Na čast tebe zlaćeno prstenje,
"Te ti nosi dokle si nam mlada."
Ona im se smjerno preklanjaše,
Al' im konja neće da odjaše.
Ljutite se u dvor povratiše,
Oštro hode, a oštro govore:
"O naš brate, Vlašiću Radule!
"Ne će snaha konja da odjaše,
"Dok ne vidi, za koga je došla."
Naljuti se Vlašiću Radule,
Golu sablju u rukama nosi:
"Odjaš konja, kučko! ne đevojko,
"Odjaš' konja, odsjeć' ću ti glavu;
"Nisi konja od baba dovela,
"Već si moga konja umorila."
Govori mu gospođa đevojka:
"Gospodaru Vlašiću Radule
ne ljuti se, ne imaš se zašto:
"Ne ću tebe konja odjahati,
"Dok mi ne daš ključe od tavnice."
Grohotom se Radul nasmijao,
Dade njojzi ključe od tavnice,
Pa je onda konja odsjednula,
Pa dozivlje dva mila đevera.
"Vi hajdete, dva mila đevera,
"Kažite mi vrata na tavnici."
Otidoše šnjome na tavnicu,
Otvoriše prokletu tavnicu,
Pa govori lijepa đevojka:
"Ko su braća Dinjar-Banjanina,
"Hajte amo na tavnička vrata "
Izišla su dva nejaka brata,
Izišla su na tavnička vraga,
Kosa im je, njom bi se pokrili,
nokti su im, ukopali bi se,
Još propišta trideset robova
"Bogom sestro, lijepa đevojko
"Pusti i nas danas iz tavnice."
Al' govori lijepa đevojka:
hajte, roblje, na tavnička vrata."
Pa iziđe roblje iz tavnice,
Veli njemu lijepa đevojka:
"Bjež' te, roblje, kuda koje znade."
Pa uzima do dva pobratima,
Odvede ih u bijele dvore,
Pa doziva dva berbera mlada,
Jedan mije, drugi, kosu brije
I pogane nokte sarezuje;
Dala im je b'jele boščaluke,
I na njih je ruho porezala,
Pa ih spremi dvoru bijelome,
I dade im od zlata jabuku:
"Pozdrav'te mi Bogom pobratima,
"Pobratima Dinjar:Banjanina,
"Podajte mu od zlata jabuku."

57) T. j. Radul-bega iz Karavlaške, a oženio se iz Crne gore sinovicom Ivana Crnojevića. U Crnoj se gori ova ženidba i pjeva i pripovijeda mnogo prostranije, i vrlo mi je žao, što nijesam mogao dobiti čitave pjesme po redu.

Ženidba Maksima Crnojevića.

Podiže se Crnojević Ivo,
Te otide preko mora sinja,
I ponese tri tovara blaga,
Da on prosi lijepu đevojku
Za Maksima za sina svojega
Milu šćercu dužda od Mletaka.
Ivo prosi, dužde se ponosi;
No se Ivo okaniti ne će,
Snahu prosi tri pune godine,
Snahu prosi, a prosiplje blago.
Ja kad Ivan blago poharčio,
Latini mu dadoše đevojku,
Đevojački prsten prifatiše.
Prijatelji svadbu ustovaše:
Svadbu kažu u godini prvoj.
Dok otide zdravo do Žabljana,
I rodi mu vino i pšenica,
I sakupi hiljadu svatova.
Ja kad tako svadbu urediše,
Zeman dođe, te ti domu pođe,
A prati ga novi prijatelju,
Prijatelju dužde od Mletaka,
I prate ga dva duždeva sina,
I prati ga stotina Latina.
No išteti Ivan na pohodu:
Ide mudro, progovori ludo:
Reče duždu novu prijatelju:
"Prijatelju, dužde od Mletaka!
"Čekaj mene s hiljadu svatova,
"Od hiljade manje biti ne će,
"Čini mi se hoće boti više;
"Kad prijeđem more u to polje,
"Ti isturi hiljadu Latina,
"Nek mi sretu u polju svatove:
"Neće biti ljepšega junaka
"U mojijeh hiljadu svatova
"Ni u tvojih hiljadu Latina
"Od Maksima od mojega sina,
"Sina moga, mila zeta tvoga"
A to sluša dužde od Mletaka,
Dva sokola, dva duždeva sina,
I slušaše stotina Latina.
Milo bilo duždu od Mletaka,
Ruke širi, te g' u lice ljubi:
"Fala, prijo, na besjedi takoj!
"Kad ja stekoh mila zeta svoga,
"Kom ljepote u hiljadi nema,
"Voljeću ga nego oko jedno,
"Voljeću ga njeg' jednoga sina;
"Ja ću njemu dare pripravljati,
"Pripravljati konje i sokole,
"I kovati čekrkli čelenke,
"I rezati kolaste azdije,
"Neka nosi, neka se ponosi,
"Ako l' tako to ne bude, prijo,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći."
Otale mi Iva ispratiše
I na more vodu naturiše,
Iz đemija njega isturiše,
Ode Ivan zdravo i veselo.
Ja kad bio pod bijeli Žabljak,
Viđe Ivan svoje b'jele dvore:
Bijeli se u visinu kula,
Na ćošeta sićani čardaci,
A sjaju mu srčali pendžeri,
Viđe Ivan, pa se uželio,
Ždrala konja fati bakračlijom,
A pritegnu đemom od čelika,
No mu ždrale sitno podigrava.
Nitko prvi njega ne ugleda,
Ugleda ga vijerna ljubovca
S bile kule na srčali pendžer;
Kako viđe, pozna gospodara
I pod njime od megdana ždrala,
Pa potrča niz visoku kulu,
Pa potrča, a iz grla viknu,
Viknu sluge, nabreknu sluškinje:
"A vi, sluge, polju pohitajte,
"Te sretite poljem gospodara: -
"Bre, sluškinje! brišite avlije; -
"A đe si mi, dijete Maksime!
"Nu pohitaj pred kapiju našu,
"Eto, sine, mila baba tvoga,
"Baba tvoga, gospodara moga,

"Jalje konja sjetno<^[58] i veselo,
"Čini mi se, snahu j' isprosio."
No Ivanu sluge pohitale,
Te u polju sretoš' gospodara,
A Ivanu ljuba potrčala,
Cjeliva ga u skut i u ruku,
Otpasa mu svijetlo oruže,
Pa oruže grli u naruče,
U naruču nosi na čardake,
Vjerne sluge konje prifatiše,
Al' eto ti dijete-Maksima,
Srebrn stolak nosi u naruče,
U sto sjede Crnojević Ivo,
Da s' odmori, da mu čizme skinu.
Kako sjede u srebrna stola,
Oči mu se odmah otimaše,
Te Maksima pogleduje sina.
Ta da vidiš jada iznenada!
Davno Ivan dvore ostavio
Prosit' snahu tri godine dana,
Iza njega bolest udarila
U Žabljaka u postojbinu mu,
Mučna bolest, one kraste velje,
Na Maksima kraste napanule,
Te mu b'jelo lice nagrdile,
bijelo mu lice našarale,
Iza krasta lice pocrnjelo,
Pocrnjelo i odrpavilo.
Kunem ti se, kako tamo kažu,
Grdnijega u hiljadi nema
Od Maksima sina Ivanova.
Pade na um Crnojević-Ivu,
Ja kakvu je riječ ostavio
Kod njegova nova prijatelja:
Da odvede hiljadu junaka,
Da ljepšega od Maksima nema,
Jutros, brate! nema grdnijega.
Te se Ivo bio raskario:
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Ni s kim Ivo riječ ne besjedi,
Veće gleda u zemljicu crnu;
Koliko se junak razdertio
Viđe ljuba, pa se dosjetila,
Podvi skute i podvi rukave,
Cjeliva mu ruku i koljeno:
"Gospodaru! ja se molim tebe,
"Što s' u obraz sjetno neveselo?
"Al' nijesi snahu isprosio?
"Al' ti nije po ćudi đevojka?
"Ali žališ tri tovara blaga?"
Al' je Ivo ljubi besjedio:
"Nu odalje! da te Bog ubije!
"Ja sam nama snahu isprosio;
"A po ćudi Latinka đevojka:
"Što je zemlje na četiri strane
"Ljepote joj u svu zemlju nema,
"Onakoga oka u đevojke,
"Nit' onakog stasa ni obraza:
"Ko j' vidio vilu na planini,
"Ni vila joj belći druga nije;
"Ja ne žalim tri tovara blaga,
"U Žabljaku puna kula blaga.
"Na blagu se ni poznalo nije;
"No sam duždu riječ ostavio,
"Da dovedem hiljadu svatova,
"Da ljepšega od Maksima nema;
"Jutros, ljubo, nema grdnijega;
"Ja se bojim kavge preko mora,
"Kad Maksima sagledaju moga"
No da vidiš jedne ženske strane,
Kako grdno reče gospodaru:
"Gospodare, da od Boga nađeš!
"Kud te sila slomi preko mora
"Na daleko četrest konaka,
"Preko mora, da ne vidiš doma!
"Ni bez Jada dovedeš đevojku!
"A kod tvoje zemlje državine,
"Zemlje tvoje, Bara i Ulćina<^[59],
"Crne gore i Bjelopavlića,
"Lomna Kuča i Bratonožića,
"I lijepe varoš:Podgorice,
"I Žabljaka tvoje postojbine,
"I Žabljaka, i oko Žabljaka;
"Da oženiš jedinoga sina,
"I da nađeš za sina đevojku,
"Proću sebe glavna prijatelja;
"No te sila slomi preko mora."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Planu Ivo, kako oganj živi:
"Ni sam bio, ni sam je prosio;
"Ko mi dođe, da mi je čestita,
"Živu ću mu oči izvaditi."
Haber ode od usta do usta,
To začuše mali i veliki,
I začula sva gospoda Srpska,
Te o tome nitko ne besjedi.
Tako stade od godine jedne,
Od godine za devet punijeh
Ne pominje nitko za đevojku;
U desetoj mezil knjiga stiže
Od ljetova nova prijatelja,
Prijatelja dužda od Mletaka,
Nov je bio, pa je postario,
Davno j' bilo to devet godina!
Knjiga Ivu na koljeno pade,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže:
"Prijatelju, Crnojević-Ivo!
"Kad zabraniš u polju livadu,
"Jal' je kosi, ja drugome daji,
"Da ne biju slane ni šnjegovi
"Po livadi cvijet rascavtio;
"Kad zaprosiš lijepu đevojku,
"Jal' je vodi, jali je ne prosi:
"Ti mi prosi milu šćeru moju,
"Ti je prosi, i ja ti je dadoh,
"I mi onda svadbu ustovasmo,
"I ti kaza do prve godine,
"Dok ti rodi vino i všenica,
"I sakupiš hiljadu svatova;
"Evo prođe i devet godina,
"Niti ima tebe, ni svatova.
"Brže piši list knjige bijele,
"Prati knjigu miloj šćeri mojoj,
"Šćeri mojoj, a toj snasi tvojoj,
"Da se tvoja snaha preudaje,
"Da mi sliku traži prema sebe,
"A ti rđu traži prema tebe."
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
Knjigu uči, a ljuto se muči.
Kod njega se nitko ne pridesi,
Ne pridesi mudroga junaka,
Kom' bi svoje derte iskazao,
No od derta pogleduje ljubu:
"Ljubo moja! nu me sjetuj sade,
"Al' ću snasi knjigu opraviti,
"Da se naša snaha preudaje;
"Al' ću slati, ali slati ne ću?"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, Crnojević-Ivo!
"Kog' su ljube dosle sjetovale,
"Koga dosle, koga li ć' odsele,
"S dugom kosom, a pameću kratkom?
"Al' ti hoću riječ progovorit':
"Od Boga je velika grijota,
"A od ljudi zazor i sramota,
"Đevojačku sreću zatomiti
"I u njenu rodu uzaptiti.
"Poslušaj me, dragi gospodare!
"Od šta si se danas prepanuo?
"Ako su ga kraste ištetile,
"Ako bidnu glavni prijatelji,
"Za to riječ progovorit' ne će:
"Svak se boji muke i nevolje.
"Gospodaru! još besjedim tebe:
"Ako s' kavge preko mora bojiš,
"Imaš danas punu kulu blaga,
"U podrume troljetnoga vina,
"U ambare bijele všenice;
"Imaš na što svate pokupiti,
"Rekao si hiljadu svatova,
"Danas kupi i hiljade dvije,
"Po izboru konje i junake,
"Ja kad vide tamo u Latina,
"Pregledaju silu i svatove,
"Da je Maksim slijepo dijete,
"Ne smiju ti kavgu zametnuti.
"Kupi svate, te vodi đevojku,
"Gospodare! više ne premišljaj."
Grohotom se Ivan nasmijao,
Knjigu piše, dade tatarinu,
Te je prati duždu od Mletaka:
"Prijatelju, dužde od Mletaka!
"Nu osluškuj i noći i dnevi,
"Zapaliću na gradu topove,
"Zapaliću trideset topova,
"Pa zapalit' Krnja i Zelenka,
"Neka ode jeka pod oblake;
"Prijatelju! časa ne počasi,
"No mi prati niz more đemije,
"Da mi srateš na moru svatove."
A kad Ivo knjigu opravio,
Oi prizivlje k sebi jazidćiju,
Pa dovati jedan tabak knjige,
Iskidaše knjigu na komate,
Pa pustiše po knjizi jaziju,
Te pozivlje kićene svatove.
Prvu knjigu Ivan opravio,
Prati knjigu Baru i Ulćinu
Na Miloša Obrenbegovića:
"O Milošu Obrenbegoviću!
"Pozivljem te u moje svatove,
"Stari svate da si pred svatove;
"No mi nemoj inokosan pobi,
"Kupi svata štogođ možeš veće,
"Nek se znadu svati starosvatski."
Drugu Ivan knjigu opravio
Pokraj mora lomnoj gori Crnoj
Na sestrića Jovan-kapetana:
"Bre, sestriću, Jovan-kapetane!
"Viđi knjigu, časa ne počasiv,
"Pozivlje te ujak u svatove,
"Da si đever uz tanku Latinku
"Ti sestriću, Jovan-kapetane;
"No mi nemoj inokosan poći,
"Kupi svate lomnu goru Crnu,
"Goru Crnu i Bjelopavliće,
"Neka bide barem pet stotina,
"Pet stotina đeverskijeh svata,
"Nek je fala i mene i tebe.
"Kad sakupiš kićene svatove,
"Ti, sestriću, da si pod Žabljaka,
"Pod Žabljaka u polje široko."
Treću Ivan sitnu knjigu piše
Lomnu Kuču i Bratonožiću
Na vojvodu Liković-Iliju:
"O Ilija, Brdskoj zemlji glavo!
"Viđi knjigu, ne počasi časa,
"Ti vojvodo da si u svatove
"Pod Žabljaka u široko polje,
"No, vojvodo, ne pođ' inokosan;
"Povedi mi listom Brđaniju."
A četvrtu knjigu opravio,
Prati knjigu u Drekaloviće
Na Milića Šeremetovića:
"Bre, Miliću Šeremetoviću!
"Kupi svate sve Drekaloviće,
"Vikni đecu sve Vasojeviće,
"Kreni đecu do zelena Lima;
"Što je veće, to je bolje za te."
Petu Ivan knjigu opravio,
Prati knjigu varoš-Podgorici,
Podgorici, butun porodici,
Na rođaka glavnoga junaka,
Na sokola Kujundćijća Đura:
"Ti sokole, Đuro Kujundćijću!
"Viđi knjigu, ne počasi časa,
"No ti kupi kićene svatove,
"Kupi braću sve Podgoričane,
"Pa ođeni konje i junake:
"Udri konjma sedla osmanlije,
"I zlaćene rate do kopita,
"A na prsi sjajna silembeta,
"Nek s' junački konji okićeni;
"Na junake dibu i kadifu
"I crvenu čohu sajaliju,
"Što od vode čoha crvenija,
"A od sunca čoha rumenija,
"A na glave kalpak i čelenke,
"Na junake meneviš dolame,
"A na noge kovče i čakšire;
"Nek su naša đeca okićena,
"Nek su naša đeca ođevena
"Sa onijem ruhom gospodskijem,
"Da svatove moje začinite,
"Da ljepote ni tog ruha nema,
"Da im nema lica ni oblika
"U svu Srpsku zemlju i Latinsku:
"Latini se hoće začuditi
"A onome Srpskom odijelu,
"U Latina svašta na svijetu,
"Oni mogu srebro pokovati,
"Pokovati i srebro i zlato,
"Sajaliju čohu porezati;
"Ne mogu se doviti Latini
"Gospodskome na obrazu licu,
"I gospodskom oku junačkome,
"Što su đeca ti Podgoričani."
Petu knjigu Đuru opravio,
I po knjigam' pozvao svatove,
A Žabljaka i bez knjige zovnu,
I Žabljaka i oko Žabljaka
Ja da možeš okom pogledati
I ušima jeku poslušati,
Kad se sitne knjige rasturiše
Od tog mora do zelena Lima,
Te pođoše Srpske poglavice
I vojvode, što su za svatove,
I delije sve glavni junaci!
Kad viđeše starci i težaci,
Poturiše rala i volove,
Sve se na jad slomi u svatove
U široko polje pod Žabljaka;
A čobani stada ostaviše,
Devet stada osta na jednome,
Sve se slomi u široko polje
Gospodaru jutros na veselje.
Od Žabljaka do vode Cetinje^[60]
Sve široko polje pritiskoše:
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kako čarna gora,
A barjaci kako i oblaci,
Razape se čador do čadora,
Pod čadore krasne poglavice;
Dan daniše pak i zanoćiše:
No da vidiš jutru na uranku
Prije danka i jasnoga sunca
Podranila jedna poglavica,
Što je jednoj zemlji starješina,
Po imenu Jovan kapetane,
Što bijaše đever uz đevojku,
Podranio, polje ostavio,
I u polje kićene svatove,
A došao gradu na bedene,
Niko šnjime nije polazio,
S gospodarom cigle dvije sluge,
Dvije sluge idu nazorice,
A gospodar šnjima ne besjedi,
No je čelo grdno namrdio,
A ponisko brke objesio,
Mrki brci pali na ramena;
On mi šeta gradu po bedenu,
Pregleduje na gradu topove,
Pregleduje svoju gospoštinu,
Pregleduje, brate, carevinu,
Najviše se oči otimahu
Na kićene u polju svatove:
Nije šala, nije šurkulija,
Od Žabljaka do Cetinje vode
Udaren je čador do čadora,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kako gora čarna,
A barjaci kako i oblaci.
Tako Jovan bješe uranio,
Te on šeta gradu po bedenu,
A viđe ga Crnojević Ivo,
Pa Ivanu vrlo mučno bilo,
Na jutru mu nazva dobro jutro:
"Dobro jutro, Jovan-kapetane!
"Što s', sestriću, jutros uranio?
"Što s' u polju čador ostavio,
"I u polju kićene svatove?
"Što li si se, sine, namrdio?
"U obraz si sjetno neveselo:
"Kaž' ujaku jutros na uranku?"
Progovara Jovan-kapetane:
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Koju bih ti riječ besjedio,
"Ti mi riječ poslušati ne ćeš:
"A kad bi me, ujo, poslušao,
"Da otvoriš te podrume tvoje,
"De daš dosta izdobila vina.
"Da napojiš u polju svatove,
"Pa da pustiš te hitre telale,
"Nek telali kroz svatove viknu,
"Nek svatovi svaki domu ide.
"Nu rasturi to veselje tvoje,
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"E smo našu zemlju opustili,
"Slomila se zemlja u svatove,
"Osta zemlja pusta na krajini,
"Zemlja naša strašna od Turaka,
"Od Turaka preko vode sinje.
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"I prije su vođene đevojke,
"I prije su momci oženjeni,
"I prije su veselja bivala
"U svoj zemlji, u svoj kraljevini;
"Tvoga jada niđe nije bilo,
"Da podigneš zemlju u svatove!
"A daleko kosti zanijeti
"Braći našoj preko mora sinja,
"Preko mora četrest konaka,
"Đe nam tamo svoje vjere nema,
"Nit' imamo krasna prijatelja,
"No je pama belći zemlja žedna^[61],
"Pa kad vide preko mora sinja,
"Kada vide sve Srpske junake,
"Ja se bojim kavge među braćom,
"Može jada biti na veselju,
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Da ja tebe jedne jade kažem:
"Sinoć polju legoh pod čadorom,
"Dopadoše dvije moje sluge,
"Na pero me ćurkom pokrivaše
"I gospodsko lice zavijaše;
"Oči sklopih, grdan sanak viđeh,
"Grdan sanak, da ga Bog ubije!
"Đe u sanu^[62]gledam na nebesa,
"Na nebu se, ujo, naoblači,
"Pa se oblak nebom okretaše,
"Oblak dođe baš više Žabljaka,
"Više tvoga ponosita grada,
"Od oblaka pukoše gromovi,
"Grom udari tebe u Žabljaka,
"Baš u tvoju krasnu kraljevinu,
"U dvorove tvoju postojbinu,
"Žabljaka ti oganj oborio
"I najdonji kamen rasturio;
"Što bijaše jedan ćošak bijel,
"Ćošak pade na Maksima tvoga,
"Pod ćoškom mu ništa ne bijaše,
"Ispod ćoška zdravo izišao. -
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Ne smijem ti sanak iskazati,
"Tek ako je sanu vjerovati,
"Vjerovati sanu i biljezi,
"Ja ti, ujo, hoću poginuti,
"Poginuti u tvoje svatove,
"Jal' poginut' jali rana dopast'.
"moj ujače, da od Boga nađeš!
"Ako mene štogođ bide tamo,
"Kakva muka u veselju tvome,
"Jal' poginem, jal' dopadnem rana,
"Čekaj, ujo, onda jade grdne,
"El' ja vodim đece pod barjake
"Porodice ljuta Crnogorca,
"Pod barjake đece pet stotina.
"Đe jaoknem svi će jaoknuti,
"Đe poginem, svi će poginuti.
"No ti s' molim jutros na podranku,
"Molim ti se, a ljubim ti ruku,
"Da rasturiš u polju svatove,
"Nek svatovi svaki domu ide
"Prođ' s' đevojke, da je Bog ubije!"
Kad to čuo Crnojević Ivo,
Planu Ivo, kako oganj živi,
Te on kara sestrića Jovana,
Njega kara i ljuto ga kune:
"Zao sanak, sestriću Jovane,
"Bog godio i Bog dogodio,
"Na tebe se taki sanak zbio!
"Kad ga viđe, rašta opoviđe,
"Opoviđe jutros na podranku,
"Kad svatovi misle da polaze? -
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"San je laža, a Bog je istina;
"Ružno si se glavom naslonio,
"A mučno si nešto pomislio. -
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Dosta mi je i muke i ruge:
"Nasmija se sva gospoda naša,
"A šapatom zbori sirotinja,
"Đe mi sjedi snaha isprošena
"I kod baba i kod stare majke,
"A đe sjedi za devet godina?
"Znaš, sestriću, ne znali te ljudi!
"Da ću tamo junak poginuti,
"Ne ću moju snahu ostaviti
"Ni veselje jutros rasturiti.
"No kako si mene starješina
"I pošao đever uz đevojku,
"Nu nabrekni na kamenu gradu,
"Nu nabrekni, prizovi tobdćije,
"Neka tope pune i napune,
"Nek napune trideset topova,
"Pa prizovi starca Nedijeljka,
"Što mu b'jela prošla pojas brada,
"Koji čuva tone baljemeze,
"Čuva tope Krnja i Zelenka,
"A kojijeh u svoj zemlji nije
"U vlaškijeh sedam kraljevina,
"U Turskoga Otmanović-cara;
"Nu prizovi starca Nedijeljka,
"Neka tope puni pa prepuni,
"Neka prida praha i olova,
"Nek podigne nebu pod oblake,
"Neka puknu stari baljemezi:
"Haber podaj polju u svatove,
"Nek se naša braća oslobode,
"Nek odmaknu konje od obale
"Od studene od vode Cetinje,
"E se mogu konji pokidati,
"U Cetinju vodu poskakati,
"Braću našu kićene svatove
"Iz ubaha vatiti groznica:
"Nu objavi i svoj braći kaži,
"Đe će pući trideset topova,
"Hoće pući Krnjo i Zelenko.
"Pa zakaži. moj mili sestriću!
"Nek čauši u to polje viknu,
"Neka krenu iz polja svatove,
"Evo ćemo preko mora sinja."
Posluša ga Jovan kapetane,
Te priviknu na gradu tobdćije,
I priziva stara Nedijeljka,
Napuniše trideset topova,
Napuniše Krnja i Zelenka,
Napuniše, pa ih prepuniše,
Pridadoše praha i olova,
Digoše ih nebu pod oblake.
Pa im živi oganj pridadoše.
Da se možeš, brate, pridesiti
U ušima jeku poslušati,
I očima seir pogledati,
Ja kad puče trideset topova,
Pa kad puče Krnjo i Zelenko,
Polje tutnji, a planina ječi,
Cetinja se voda uspljuskuje,
Popadoše konji na koljena,
A junaci mlogi potrbuške:
Nije šala na gradu topovi!
Nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Krenuše se iz polja svatovi,
Otidoše i zdravo i mirno.
Kako koji konak u napredak,
Sve gairet bolji meću braćom.
Prehodiše polja i planine,
Spustiše se u primorje ravno
U široko polje pokraj mora,
Te svatovi polje pritiskoše,
Ugledaše u more đemije,
Prijatelje u sretaoštinu;
Svatovi se rahat učiniše
U široku polju pokraj mora:
Ko imaše konja od megdana,
Okreće ga po polju dćilita,
Ko l'bekrija, naginje čuturom,
Te on pije ono rujno vino,
Ko imaše grlo pouzdano,
Popijeva svatske poskočice;
Među njima Crnojević Ivo
Jaše ždrala konja od megdana,
Oko njega dva sokola siva:
S desne strane dijete Maksime,
Što je Maksim krasan đuveglija,
Na njegovu od megdana vrancu;
A s lijeve Miloš Obrenović
Na doratu konju od megdana.
Ivan gleda đecu oko sebe,
Gleda đecu, pake progovara:
"Braćo moja, kićeni svatovi!
"I vi braćo, sve vojvode mlade!
"Ja bih stio progovorit' riječ,
"Kad bi ste me, braćo, poslušali:
"Mi hoćemo preko mora sinja,
"Preko mora četrest konaka,
"A vodimo mila sina moga,
"Sina moga hitra đuvegliju,
"Al' su njega kraste nagrdile,
"I sina mi muka oborila,
"Grdnijega u svatove nema;
"A ja, braćo, jesam govorio
"Na prosidbi, kad snahu isprosih,
"Što dovedem kićenijeh svata,
"I u Mletku što bide Latina,
"Da ljepšega ne će bit' junaka
"OD Maksima od sina mojega;
"Jutros, braćo, nema grdnijega!
"I ja sam se ljuto razdertio,
"Da kad dođem novu prijatelju,
"Prijatelj će mene zastiđeti,
"I turiti kavgu u svatove;
"Nego, braćo, kićeni svatovi!
"Desio se danas među vama
"Glavan junak vojvoda Milošu,
"Ta Milošu Obrenbegoviću,
"Ljepote mu u svatove nema,
"Ni će biti tamo u Latina;
"Kad biste me, braćo, poslušali,
"Da skinemo perje i čelenku
"Sa Maksima mila sina moga
"Na Miloša Obrenbegovića,
"Da Miloša zetom učinimo,
"Dok đevojku otud izvedemo."
Kad to čuše kićeni svatovi,
Nema brata ni kićena svata,
Nema brata, tome da kmetuje;
Ne smijahu kićeni svatovi,
El je Maksim krvničko koljeno,
Mogu njemu žao načiniti,
Može nekom glavu ukinuti:
Nema kmeta, da kmetuje tome;
Progovori vojvoda Milošu:
"O Ivane, naša poglavice!
"Što dozivlješ i braću sazivlješ,
"No mi pruži desnu tvoju ruku,
"I zadaj mi Božu vjeru tvrdu
"Za Maksima za tvojega sina,
"Da Maksimu žao ne učiniš,
"Na veselju đe ga sad poturaš,
"Od mene ti Boža vjera tvrda,
"Prevešću ti snahu preko mora
"I bez kavge i bez muke kakve;
"Tek, Ivane, ne će tevećeli:
"Štogod bide dara zetovskoga,
"Da mi dara nitko ne dijeli."
Kad to začu Crnojević Ivo,
Grohotom se, brate, osmjenuo:
"O Milošu, Srpska poglavice!
"Šta pominješ dara zetovskoga?
"Tvrđa vjera, brate, od kamena,
"Nitko t' dara dijeliti ne će,
"Prevedi mi snahu preko mora,
"Dovedi je u bijeli Žabljak,
"I ja ću te, brate, darivati:
"Daću tebe dvije čizme blaga,
"I daću ti moju kupu zlatnu,
"Koja bere devet litar' vina,
"Što j' od suva salivena zlata;
"I još ću te, brate, darivati:
"Daću tebe suru bedeviju,
"Bedeviju, što ždrijebi ždrale,
"Što ždrijebi konje ognjevite;
"Objesiću t' sablju o pojasu,
"Koja valja tridest ćesa blaga."
I tako se braća pogodiše,
I skidoše perje sa Maksima,
Zlatno perje, čekrkli čelenku,
Na Miloša Obrenbegovića,
Te Maksima jandal oćušnuše,
A Miloša zetom učiniše.
U to doba moru udariše,
U sinje se more navezoše.
Bog im dade i od Boga sreća,
Iz mora se zdravo izvezoše
A pod Mletke grada udariše,
Te Mletačko polje pritiskoše.
Na gradu se otvori kapija,
A navali i muško i žensko,
No da sretu u polju svatove,
Da učine seir od svatova,
I da vide, jel' istina tako,
Da poznaju zeta duždevoga,
Jel' istina, kako ljudi kažu,
Da m' ljepote u daleko nema,
U svatove ni pak u Latine.
Lasno zeta poznavati bješe
Po njegovu perju i čelenci,
Po njegovu stasu i obrazu.
Kad viđeše, da j' istina tako,
Dopadoše dva duždeva sina,
Te sretoše mila zeta svoga,
Grle zeta i otud i otud,
Pa ga vode na tanke čardake,
A na tocak svate rasturiše
Po trojicu i po četvoricu,
Kako će im biti ponajbolje.
Čudan adet bješe u Latina,
Svadbovati rodu đevojačkom
I odmorit' konje i junake;
Posiđeše tri-četiri dana,
Kad četvrto osvanulo jutro,
Te pukoše na gradu topovi,
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
Nek su hazur kićeni svatovi,
Zeman dođe, da ti doma pođu.
Svatovi se na broj iskupiše
U šarenu kamenu avliju,
Zatvorena vrata na kapiju,
Zatvorena i pak zaklopljena,
Na kapiji četiri dćelata,
Dva Arapa i dva Latinina,
Krvave im ruke do ramena
I ostrice sablje do balčaka,
Svatovi se malo prepadoše.
No da vidiš još poveće bide.
Nema njima dva najbolja druga,
Nema druga vojvode Miloša,
Što su njega zetom učinili,
I nema im Latinke đevojke,
A đevojke, oko šta su došli!
Al' svatovi malo pričekaše,
Stade zveka kamena sokaka,
Stade zveka, stade otud jeka,
Al' eto ti vojvode Miloša
Na njegovu od megdana doru,
Ustavlja ga đemom od čelika,
A dovata malo bakračlijom,
A doro mu sitno podigrava,
Te veselo u družinu dođe,
Na jutru im nazva dobro jutro,
Sva Družina jednu riječ kažu:
"Dobre dođe, dijete Maksime!"
Za Milošem odmah pristadoše
Dvije šure, zeta pristigoše,
Doniješe gospodskoga dara,
Da daruju zeta kod svatova:
Jedan šura jedan peškeš daje:
Dovede mu bez biljege vranca,
I na vrancu Latinku đevojku,
No se pusnik k zemlji uvijaše,
Od čistoga i srebra i zlata,
U zlato su konja opkovali,
Zlatni rati biju po kopiti,
A na prsi divna silembeta;
I na ruci sivoga sokola,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti konjic i đevojka
"I na konju i srebro i zlato,
"I na poklon siva tica soko,
"Kad si tako viđen među braćom."
A Miloš se s konja poklanjaše,
Te lijepo dara privataše.
Drugi šura sablju donesao
Salivenu od suvoga zlata,
Sablja valja mlogo bila blaga,
Opasa je zetu o pojasu.
"Nosi zete, te mi se ponosi"
Al' eto ti punca i punice,
Ja kakva li dara doniješe!
Punac nosi kalpak i čelenku,
U čelenci alem kamen drati,
Koji sjaje kako jarko sunce,
Pogledati ne da u junaka,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti kalpak i čelepka."
Miloš dara davno privataše.
A da vidiš zlosretne punice!
Ona nosi od zlata košulju,
Koja nije kroz prste predena,
Ni u sitno brdo uvođena,
Ni na razboj ona udarana,
No košulja na prste pletena,
U kolijer upletena guja,
A pod grlom izvedena glava,
Baš se čini, kao da je živa
Ljuta guja (guja će ga ud'rit'),
Na glavi joj alem kamen dragi,
Kade ide momak sa đevojkom
U ložnicu, da ne nosi sv'jeće,
Nek svijetli alem kamen dragi,
Te Maksima zeta dozivaše:
"Na poklon ti od zlata košulja."
No se čude kićeni svatovi,
No se čude daru Latinskome.
No da vidiš dara iznenada:
Al' eto ti starca Jezdimira,
Mila brata dužda od Mletaka,
Bijela mu prošla pojas brada,
Na zlatnu se štaku naslonio,
Roni suze niz gosposko lice,
Roni suze, i nevolja mu je:
Sedam žena mijenio bio,
A od srca ne im'o poroda,
Pa uzeo k sebe sinovicu,
Sinovicu, njemu osobnicu,
Mešte kćeri i mešte sinova,
Pak se starcu sade ražalilo,
El je sprema preko mora sinja;
Neko čudo bješe satučio
I turio pod pazuho svoje,
A kad dođe k braći svatovima,
Po imenu zeta dozivaše,
"Koje danas u svijetu nije
"U našega ni jednoga kralja,
"Ni će biti u cara Turskoga;
"Nosi, zete, te mi se ponosi."
Maksim gleda jade isprijeka,
Dozivaše, pa ga ogrtaše,
Ogrnu ga kolastom azdijom,
Savrh glave do zelene trave
Pokri zeta i konja dorata;
Ja kakva je, jada dopanula!
U junačke oči udarila,
I pričaju i kazuju ljudi,
Dok iznutra ud'rio postavu,
Otišlo je tridest ćesa blaga,
A s lica joj ni hesapa nema:
"Na poklon ta, ti moj mili zete!
"Na poklon ti kolasta azdija,
Isprijeka, ali poprijeko.
Ja kad tako zeta darivaše,
Na kapij' se otvoriše vrata,
Pa stadoše sluge i sluškinje
Na kapiju svate darivati:
O konjima vezene jagluke,
Junacima tanke boščaluke;
Darivaše, polju ispratiše,
Na đemije vodi naturiše,
Iz đemija zdravo isturiše;
Otidoše zdravo i veselo.
Ja kad biše polju pod Žabljaka,
Đeno su se braća sastanula,
Đeno će se s jadom rastanuti;
No da vidiš jadu započetka:
Pohitao dijete Maksime
Na njegovu bez biljege vrancu
I skupio desetinu druga,
Hoće k svojoj na muštulak majci;
A kad viđe vojvoda Milošu,
Te dorata konja podigrava,
A dogna ga blizu do đevera,
Do đevera Jovan:kapetana,
Đevojke se rukom dofatio;
Al' da vidiš proklete đevojke!
Na oči joj zlatali marame,
Rijetke su, te kroz njih viđaše,
Ja kad viđe konja i junaka,
Prevari se, zanese je pamet,
Te usturi zlatali marame,
A otkriva oči obadvije,
A pruži mu ruke obadvije;
No ko viđe, čini s' ne vidio,
Viđe svekar Crnojević Ivo,
Viđe svekar, i za jad mu bilo,
Te Latinci snasi progovara:
"K sebe ruke, mila snaho moja!
"K sebe ruke, obje ti otpale!
"Pokri oči, obje ti ispale!
"Rašta gledaš na junaka tuđa,
"Na Miloša Obrenbegovića?
"No pogledaj, mila snaho moja!
"No pogledaj poljem pred svatove,
"Štono junak na konju vrančiću,
"Bojno koplje nosi u rukama,
"Zlatan sjaje na plećima štitnik,
"A kraste mu lice nagrdile,
"Iza krasta lice pocrnjelo,
"Ono ti je dijete Maksime;
"A ja sam se tamo pofalio,
"Kad sam tebe u baba prosio,
,Štogođ bide kićenijeh svata,
"Da ne bide ljepšega junaka
"Od Maksima od sina mojega;
"U tom sam se, snaho, prepanuo,
"Miloša smo zetom učinili,
"I Milošu dare poklonili,
"Da prevede tebe preko mora
"I bez kavge i bez muke naše."
Kad joj reče, ka' da posiječe,
Te pod sobom konja ustavila,
Naprijed mu ni kročiti ne će,
Pa Latinka svekru progovara:
"Mio svekre, Crnojević-Ivo!
"Maksimu si sreću izgubio,
"Kako s' drugog zetom učinio.
"Rašta, svekre? da od Boga nađeš!
"Ako su ga kraste ištetile,
"Ko je mudar' i ko je pametan,
"Tome, svekre, valja razumjeti,
"I svak može muke dopanuti;
"Ako su ga kraste našarale,
"Zdrave su mu oči obadvije,
"Srce mu je baš koje je bilo;
"Ako l' si se, svekre, prepanuo,
"Đe je Maksim još tanko dijete,
"Njega čekah za devet godina,
"Njega čekah u babovu dvoru,
"I još bih ga za devet čekala
"U Žabljaku u vašemu gradu.
"Nikom ne bih obraz zastidila,
"Ni ja rodu, ni ja domu mome.
"No ta, svekre, Bogom ta se kunem!
"Ja ti vraćaj blago sa jabane,
"Sa vašega vojvode Miloša,
"Te udari na Maksima tvoga,
"Jal' naprijed ni kročiti ne ću,
"Baš da ćeš mi oči izvaditi."
No se Ivan ljuto uzmučio,
Prizva braću i neke vojvode:
"Braćo moja, ako Boga znate!
"Nu kmetujte mene i Milošu
"Za našega dara iz Latina."
Nema kmeta ni dobra junaka,
Ja koji će tome kmetovati,
El su bile ruke ufatili,
I zadali Božu vjeru tvrdu,
Da mu dara nitko ne dijeli,
No još Ivan da ga podaruje.
Ne mogoše braća da kmetuju,
El se jednom utvrdilo bilo.
Ja kad začu vojvoda Milošu,
Te prigoni od megdana dora,
A Ivanu riječ progovara:
"O Ivane, naša poglavice!
"Kamo vjera? stigla te nevjera!
"Nijesmo li vjeru učinili,
"Da mi dara nitko ne dijeli?
"A sad ste se tome prisjetili!
"Kad si mučan i kad si nevjeran,
"More! ću ti dara pokloniti
"Rad' hatara naše braće krasne,
"Prva ću ti dara pokloniti,
"Na poklon ti vranac i đevojka,
"Da je puta i pravoga suda,
"Đevojka je mene poklonjena,
"Poklonio i otac i majka,
"Poklonila oba brata njena;
"Al' o tome ne ću govoriti,
"Već ti hoću dara pokloniti,
"I na konju i srebro i zlato,
"I poklonit' sivoga sokola,
"I na poklon sablja od pojasa;
"Svega ću ti dara pokloniti,
"Već ja ne dam cigle do tri marve^[63]:
"Ne dam s glave tastove čelenke,
"Sa ramena kolaste azdije,
"I ja ne dam od zlata košulje,
"Hoću nosit' mojoj zemlji divnoj,
"Nek pofala mojoj braći bide;
"Kunem vi se i Bogom i vjerom,
"Ne dam tako tri komata dara."
Kad začuše kićeni svatovi,
Te svatovi jednu riječ kažu:
"Fala tebe, vojvodo Milošu!
"Fala tebe, gospodsko koljeno!
"Kad si taki viđen među braćom,
"Kad si viđen i kad si. pogodan."
Svi svatovi jednu riječ kažu;
Svatovi se braća pogodiše,
No imaju nepogodna druga,
A na konju nesretnu đevojku,
Đevojci je vrlo žao dara,
A najviše od zlata košulje,
Te priviknu iz bijela grla
Po imenu dijete Maksima;
Prepade se Crnojević Ivo,
Te Latinci snasi progovara:
"Snaho moja, Latinko đevojko!
"Nemoj vikat' dijete Maksima,
"Eli smo mu žao učinili,
"A Maksim je hitar kavgadćija,
"Hoće, snaho, zametnuti kavgu
"Na veselju u svatove svoje;
"Snaho moja, Bogom ti se kunem!
"U Žabljaku puna kula blaga,
"Sve ću blago tebe pokloniti,
"Čin' od blaga, što je tebe drago "
Al" ne sluša zlosretna đevojka,
Viknu jednom, pa ga ne doviknu,
Drugom viknu, doke ga doviknu;
Maksim vrana konja povrnuo,
Osluškuje, šta će besjediti,
A đevojka grdno progovori:
"O Maksime, nemala te majka!
"Majka nema do tebe jednoga,
"A po danas ni tebe ne bilo!
"Od koplja ti gradili nosila!
"A od štita grobu poklopnice!
"Crn ti obraz na Božem divanu!
"Kako ti je danas na megdanu
"Sa vašijem vojvodom Milošem;
"Za što blago dadoste drugome?
"A nije mi ni tog žao blaga,
"Neka nosi, voda g' odnijela!
"No mi žao od zlata košulje,
"Kojuno sam plela tri godine
"A sa moje do tri drugarice,
"Dok su moje oči iskapale
"Sve pletući od zlata košulju,
"Mislila sam, da ljubim junaka
"U košulji od samoga zlata,
"A vi danas dadoste drugome;
"No me ču li, đuveglija Makso!
"Brže vraćaj sa jabane blago,
"Ako l' blago povratiti ne ćeš,
"Kunem ti se Bogom istinijem!
"Naprijed ti ni kročiti ne ću,
"No ću dobra konja okrenuti,
"Dognaću ga moru do obale,
"Pa ću vatit' listak šemišljikov,
"A moje ću lice nagrditi,
"Dok pokaplje krvca od obraza,
"Po listu ću pisati jaziju^[64],
"Dodaću je sivome sokolu,
"Neka nosi staru babu mome,
"Neka kupi svu Latinsku silu,
"Nek ti hara bijela Žabljaka,
"Nek ti vraća žalost za sramotu."
Kad to začu dijete Maksime,
To Maksimu vrlo za jad bilo,
Vrana konja natrag pripovrnu,
Opasa ga trostrukom kandćijom,
Puče koža konju po sapima,
A pokapa krvca po kopiti,
No mu ljuto pusnik poskočio,
Po tri koplja u nebo skočio,
Po četiri zemlje preskočio.
Ne Desi: se dobroga junaka,
Da uvata grdna zlosretnika,
No mu sokak poljem učiniše,
A niko se jadu ne dosjeti,
Porašta je konja povratio.
A kad viđe vojvoda Miloše,
Grohotom se junak nasmijao:
"Fala Bogu! fala istinome!
"Kud se ono Maksim zatrčao?"
A ne vidi jade iznenada.
Kad dopade dijete Maksime,
Na Miloša bojno koplje pušti^[65]
Bojnijem ga kopljem udario
Pod čelenku među oči crne,
Na zatiljak oči iskočiše,
Mrtav pade pod konja dorata,
Miloš pade, a Maksim dopade,
Koliko mu krvce žedan bješe,
Manu sabljom, ods'ječe mu glavu,
Pak je vrancu baci u zobnicu,
A đevojku ote u đevera,
Pak pobježe na muštuluk majci.
Mili Bože, na svem tebe fala!
Da se kome onda pridesiti
I očima jade pregledati,
Kade pade krasna poglavica,
A zgleda se mloga porodica,
U junake krvca uzavrela,
Pa se staše darivati darom^[66],
A njinijem darom nemilijem:
Iz pušaka crnijeh krušaka,
Doke duge puške isturiše,
Dok to polje magla pritisnula
Od hitroga praha i olova,
Tad' s' u tami mači povadiše,
Te se njine majke ojadiše,
A sestrice u crno zaviše,
A ljubovce ostaš' udovice,
A ogreznu krvca do koljena,
L po krvi jedan gazi junak,
Junak bješe Crnojević Ivo,
Crno njemu srce do vijeka!
Krvcu gazi, a Bogu se moli.
"Daj mi, Bože, vjetar od planine,
"Da raždene ovu maglu kletu,
"Da pogledam i gore i dolje,
"Ko pogibe, ko l' ostade danas."
Bog mu dade, vjetar udario,
Te razagna i razvedri polje,
Ivan gleda i gore i dolje,
Al' ne znade ništa, kud, je gore:
Polomljeni konji i junaci.
No po polju krče ranjenici.
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
On prevrće te leševe mrtve
I krvave ogleduje glave,
Sve tražaše Dijete Maksima,
Al' ga Ivan naći ne mogaše,
No on nađe sestrića Jovana,
Što je đever bio kod đevojke,
Što ujaku sanak kazivao
U Žabljaku jutru na pohodu;
Zaludu ga Ivan nahodio,
U krvi ga poznat' ne mogaše,
Mimo njega junak prolazaše;
A viđe ga Jovan-kapetane,
Te ujaku Ivu progovara:
"Moj ujače, Crnojević-Ivo!
"Čim si mi se tako ponesao:
"Ili snahom, ili svatovima,
"Il' gospodskim darom prijateljskim,
"Ts ne pitaš nesretna sestrića,
"Jesu li mu rane dosadile?"
Viđe Ivan, pa suze prosiplje,
Iz krvi ga malo ispravio:
"Moj sestriću, Jovan-kapetane!
"Jesu l' tvoje rane za vidanje,
"Da te nosim u nesrećan Žabljak,
"Da ti tražim od mora ećime?"
A Jovan mu onda progovori:
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Kamo oči? njima ne gledao!
"Ovake se rane ne vidaju:
"Lijeva je noga salomljena,
"Salomljena na dvoje, na troje,
"A desna je ruka osječena,
"Osječena ruka po ramenu,
"A po srcu sablje dovatile,
"Ispale su crne dćigerice."
Ja kad viđe Crnojević Ivo,
Brže pita sestrića svojega:
"Moj sestriću! dok si u riječi,
"Kako đever bješe kod đevojke,
"A dopade dijete Maksime,
"Eda viđe, đe pogibe Maksim?
"I znade li, šta bi od đevojke?"
"Prođi me se, moj ujače Ivo!
"Nije tebe Maksim poginuo,
"No kad dođe na konju pomamnu,
"Te izgubi vojvodu Miloša,
"Pak đevojku ote u đevera,
"On pobježe ka nesrećnoj majci^[67].
To izusti, laku pusti dušu.
Pobaci ga Crnojević Ivan,
A pohiti u bijeli Žabljak;
Ja kad dođe pred gradsku kapiju,
A pred gradom koplje pobijeno,
A za koplje vranac konjic svezan,
Sitna mu je zonca ustaknuta,
Pred njim sjedi dijete Maksime,
Na koljenu sitnu knjigu piše
Svome tastu duždu od Mletaka,
A dvori ga zlosretna đevojka;
Na mezile knjigu opravio:
"O moj taste, dužde od Mletaka!
"Kupi vojsku, svu Latinsku zemlju,
"Te mi haraj bijela Žabljaka,
"I ti vodi milu tvoju šćeru
"Ni ljubljenu, ni omilovanu:
"Mene prođe moja gospoština,
"I država moja kraljevina:
"Hoću bježat' preko zemlje duge,
"Hoću bježat' caru u Stambola,
"Kako dođem, hoću s' poturčiti."
Zlo se začu po svoj zemlji njinoj,
Kad začuše ti Obrenovići,
Začu netko Obrenović Jovan,
Mio bratac vojvode Miloša,
Nešto misli, pa na jedno smisli,
Brže konja svoga dovatio,
Sedla konja, što ga ljepše može,
Opasuje, što ga tvrđe može,
Pak se konju fati na ramena,
Halali se i oprosti junak,
Kaže rodu, kaže braći svojoj:
"Hoću, braćo, i ja u Stambola,
"Odoh, braćo, braću da sačuvam
"Ko doraste u toj zemlji našoj:
"Tamo ode krvničko koljeno,
"On će dvorit' cara u Stambolu,
"Izdvoriće kaku vojsku silnu,
"Te će zemlju našu pogaziti.
"Braćo moja i pak porodice!
"Dok čujete mene u životu,
"U životu, u Stambolu bilu,
"Nemojte se, đeco, prepanuti,
"On ne smije vojsku podignuti:
"On će na vas, a ja ću na njega"
Tako reče, pa u Stambol ode;
Kade bio blizu do Stambola,
U putu se oba pristigoše,
Te pred cara idu uporedo,
A car znade, ko su i kako su,
Pa ih care jedva dočekao,
Dočekao, oba poturčio,
I Turska im imena nađeo:
Jovanu su ime nađenuli:
Mamut:beže Obrenbegoviću;
A Maksimu ime nađedoše:
Skender:beže Ivanbegoviću.
Dvore cara za devet godina,
Izdvoriše devet zijameta,
Svijeh devet daše za pašaluk,
Car im dade bijele tugove
I vezirstvo na te zemlje dvije
Bez promjene vazda do vijeka:
Mamut-begu Obrenbegoviću
Dade zemlju ravna Dukađina^[68],
Đeno rodi izdobila vina,
Dosta vina, više urmetina,
Dosta ima bijele všenice,
Krasnu zemlju, što je ljepše nema;
A on dade sinu Ivanovu
Grdnu zemlju Skadar na Bojani^[69],
A u kome nikad ništa nema,
No se legu žabe i bivoli,
I imaše soli sutorine.
Kako tade, tako i danaske
Nijesu se nigda umirili,
Niti mogu krvcu da umire,
No i danas tu prosiplju krvcu.

58) Sjetno upravo znači žalosno kao i u ovoj istoj pjesmi u stihu 133 i 420;
ali ovdje znači kao radosno! Iz ovoga se vidi, da starac Milija ovo riječi u govoru nije poznavao
niti joj je znao pravoga značenja, nego ju je pjevao i uz veselo i uz neveselo. Ja sam spomenuo
u predgovoru k poslovicama, da se u Perastu govori sjeta, a znači žalost.

59) Ovdje gdjekoji i ovako pjevaju:

"Malo l' ti je vaše gore Crne?
"Malo l' ti je Skadra na Bojani?
"Malo l' ti je ravna Miridita
"Ispod Skadra pokraj mora sinja?
"Malo l' ti je sedam naših Brda.
"Sedam Brda, sedam vojevoda?" -

60) Kod Žabljaka je voda Morača, koja se više njega razdvaja i tako optječući ga utječe u Skadarsko jezero, koje se onuda zove blato; a voda je Cetinja čak u Dalmaciji (izvire blizu varošice Vrljika i utječe u more kod Omiša).

61) T. j krvi žedna (želi nam zlo)

62) U sanu mjestu u snu, da bi se stih ispunio

63) Marva u narodu našemu, osobito po sjeveroistočnijem krajevima, zove se živa stoka; ali ovdje znači stvar.

64) U Jugozapadnijem krajevima naroda našega ima zaista nekakva trava, koja se zove šemišljika, samo ne znam za sad, da li joj je takovi list, da se po njemu može pisati.

65) Jedni pjevaju, da Maksim nije Miloša iznenada ubio, nego da ga je na mejdan izazvao, evo ovako:

A kad začu nejačak Maksime.
Dobru vrancu poteže dizgene,
Udari ga tumbak-bakarlijom,
Okreće ga po polju široku,
Od koplja je dćilit načinio,
Pa Miloša na dćilit pozivlje;
Milošu se od ina ne može,
No iziđe Maksu na megdana
Ćeraše se po polju široku,
Ćeraše se tamo i onamo
Kade ćera Obrenbegoviću,
Kade ćera nejaka Maksima,
Niđe njega ni gledat' ne može:
A kad ćera nejačak Maksime,
Kade ćera Obrenbegovića,
Sve prestiže konja i junaka.
Baci koplje nejačak Maksime,
Te udari vojvodu Miloša,
Koliko ga lako udario,
Od dobra ga konja odvojio,
Za crnu ga zemlju prikovao -

66) Ovdje gdekoji i ovako pjevaju:

Stade piska po polju junaka,
Stade vriska bijesnih atova,
Stade prasak đumišli pištolja,
Stade zveka ostrijeh mačeva,
Stade lelek ranjenih junaka:
Jedni viču: "Jao moja majko!"
Drugi viču: "Ne boj mi se, brajko!
"Tu danaske ne pomaže majka,
"Nego sablja i desnica ruka."

67) Jedni opet pjevaju, da Maksim nije tako odmah pobjegao u Žabljak, nego da se i on tukao ondje, dok je god boj trajao, i mlogo rana dopanuo, pa onda, onako ranjen, uvatio konja pod djevojkom i odveo u Žabljak:

Tek ostala na konju đevojka,
I ostao đuveglija Makso,
Proigrava dobra konja svoga,
Krvava mu sablja do balčaka
I desnica ruka do ramena,
Dobru konju noge do koljena;
Na njemu je rana sedamnaest;
A kad viđe, đe nikoga nema,
Teke sama na konju đevojka,
On dogoni konja do đevojke,
Pod đevojkom konja uvatio,
Pa okrenu ravnome Žabljaku.
Kade dođe kod kule bijele,
Pod kulom se kolo uvatilo,
I u kolu sestra Maksimova,
Vije kolom kako vijor gorom,
A kad viđe đuvegliju Maksa,
Tad" đevojka kolo raskinula,
Pa obadv'je raširila ruke,
Objesi se Maksu oko grla,
Pa je njemu riječ govorila.
"Brate, Makso, pile sokolovo!
"Čudno li si svate prevario,
"Te ti vodiš lijepu đevojku!"
Pa mu ruke u njedarca baca,
Iz njedara jabuk' izvadila,
Al' jabuko svo u krv oblito.
Sestra bratu riječ govorila:
"Brate Makso, za Boga jednoga!
"Što ti krvav' jabuk' u njedrima?"
No govori đuveglija Makso;
"Ne pitaj me, mila moja sele!
"No potrči na bijelu kulu,
"Te mi steri mekanu postelju,
"S koje ti se više dignut' ne ću."

Tako se po ovome pjeva i pripovijeda, da se Maksim u Žabljaku liječio godinu dana, a u tom Milošev brat prvi otišao u Carigrad, i Turcima ga jednako tužio; za to on, pošto se pridigne od rana, piše tastu, te mu pošalje dvije šure, i odvedu djevojku natrag: "Ni ljubljenu, ni omilovanu," pa i on otide u Carigrad, da se odgovara i brani: i onamo se poslije obojica poturče.

68) Mamutbegovići i sad zapovijedaju u Peći.

69) Po pjesmama se govori, da su današnje Bušatlije od Ivanbegovića; ali oni sami dokazuju, da su od Mrnjavčevića, koji su Skadar i zidali.

Ženidba Đurđa Čarnojevića,

Ljuto tuži Đurađ Čarnojević
U Mlijetku gradu Latinskome
U tavnici kralja Latinskoga.
Bogom brati Đurađ Čarnojević,
Bogom brati tavničare mlade:
"Bogom braćo, mladi tavničari!
"Ostav'te mi na tavnici pendćer,
"Da ja gledim uz Mletke niz Mletke,
"Ne bi l' koga opazio svoga."
Tavničari za Boga primiše,
Ostaviše na tavnici pendćer.
Đurađ gleda uz Mletke niz Mletke,
Od svog nikog opazit' ne može,
Već opazi Bogom pobratima,
Pobratima Dojčevića Vuka,
Pa besedi Đurađ Čarnojević.
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Brže li me, brate, zaboravi,
"I leb i so pod noge pogazi!"
Al' besedi Dojčeviću Vuče!
"Pobratime, Čarnojević-Đurđu!
"Nisam tebe ja zaboravio,
"Ni leb i so pod noge zgazio:
"Evo danas ceo mesec dana,
"Kako stojim na kraljevi vrati,
"Te se molim kralju Latinskome,
"Da bi li te pustio za blago;
"Ali ne će Latini za blago,
"Veće ištu, što su i iskali,
"Ištu, brate, do tri dobra tvoja:
"Prvo dobro na moru Solilo,
"Drugo dobro beo grad Skatara^[70],
"Treće dobro tanana žerava."
Kad to čuo Đurađ Čarnojević,
On besedi pobratimu svome:
"Pobratime, Dojčeviću Vuče!
"Idi, brate, Mletku na čaršiju,
"Donesi mi tri lista artije,
"Da ja pišem do tri sitne knjige,
"Da i šaljem Ivi bracu mome
"Sedam dana preko mora sinja:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Ode Vuče Mletku na čaršiju,
I donese tri lista artije,
Pa i daje Čarnojević-Đurđu.
Đurađ piše do tri sitne knjige,
Ne piše i samim murećepom,
Veće meša s krvcom od obraza;
Dok tri sitne knjige napisao,
Na obrazu ranu otvorio.
Dade knjige Dojčeviću Vuku:
"Nosi, brate, do tri sitne knjige,
"Nosi, brate, Ivi bracu mome:
"Ako može dobra pregoreti,
"Tako ć' brata očima viditi."
Vuk odnese do tri sitne knjige
Sedam dana preko mora sinja,
Pa i dade Čarnojević-Ivi.
Kada Iva prvu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Skatare, moj bijeli grade!
"Ti živijem ognjem izgoreo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva drugu knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Oj Solilo, moj bijeli grade!
"Ta i ti se, grade, oborio,
"I s tobom se more osolilo!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?"
Kada Iva treću knjigu razvi,
Al' besedi Čarnojević Iva:
"Dobro moje, tanani žerave!
"I ti Turske ne minuo ruke!
"Ta i ti li mome bracu dođe,
"Mome bracu a u dugovanje?
"Vera moja! žaliti vas ne ću:
"Volim brata, nego i gradove,
"Neg' i tebe, tanani žerave."
Pake đipi Ivan Čarnojević,
Te osedla tanana žerava,
Srebrnim ga sedlom osedlao,
A od zlata uzdom zauzdao,
Popregnu ga od srebra kolanom;
Pa on izvi od zlata ratove,
A i kralju od zlata kolače,
Pa žeravu o kaš obesio,
I dva ključa od dva bela grada,
Od Skatara a i od Solila;
I dade mu tri stotin' dukata,
Al' ne dade tananog žerava;
I dade mu trista pratilaca,
Pratiše ga do njini Solila.

70) Valja da je Kotor, koji se Talijanski zove Kataro.

Smrt Jova Despotovića

Razbolje se Despotović Jovo
U Srijemu u toj zemlji ravnoj
U lijepu selu Kupinovu,
Na smrt je se Jovo razboljeo^[72]
Pa dozivlje slugu Milutina:
"Milutine, vjerna moja slugo!
"Ti upregni konje u hintove,
"Pak ti trči, štogođ brže možeš,
"Krušedolu b'jelu manastiru,
"Te mi zovni mog rođenog brata,
"Moga brata, Maksima vladiku,
"I kaži mu, ništa Ne zataji,
"Da sam se ja na smrt razboljeo;
"Pak odanle okreni hintove,
"Trči brže mjestu Berkasovu,
"Te mi zovni moju staru majku,
"Staru moju majku Anđeliju,
"Al' njoj Nemoj pravo kazivati,
"Da sam se ja na smrt razboljeo,
"Već joj kaži od mene pozdravlje,
"Da se ja sad na vojsku opremam
"Preko mora za devet godina,
"Pa je zovem, da me blagosovi."
To je sluga hitro poslušao,
Te upreže konje u tri reda,
Ode pravo divnu Krušedolu,
Te kazuje Maksimu vladici,
Da se Jovo na smrt razboljeo,
Pak odanle okrenu hintove,
Ode pravo mjestu Berkasovu,
Te kazuje majci Anđeliji,
Da se Jovo na vojsku oprema
Preko mora za devet godina,
Pak je zove da ga blagosovi.
Veli njemu majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Pričekaj me tri bijela dana,
"Dok um'jesim bijele kolače
"I dok spremim tanane košulje,
"Da ponesem na dar mome Jovu."
Al' govori sluga Milutine:
"Oj Boga mi, gospo Anđelija!
"Jovo tebe čekati ne može,
"Jer je njemu hitna knjiga došla;
"Već ponesi u brašnu kolače,
"A košulje u bijelu platnu."
Od ina se majci ne mogaše,
Veće spremi u brašnu kolače,
A košulje u bijelu platnu,
Pake sjede u lake hintove,
Otidoše preko Sr'jema ravna.
Kad su bili blizu Kupinova,
Oko dvora sluge gologlave,
A pušteni konji po livadi
Bez sedala i bez pokrovaca,
Nit' se čuju bubnji ni svirale,
Nit' se viju alaji barjaci;
Tad' govori majka Anđelija:
"Milutine, naša vjerna slugo!
"Kad se Jovo na vojsku oprema,
"Što mu sluge idu gologlave?
"Što s' pušteni konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca?
"Što ne biju bubnji i svirale?
"Što s' ne viju alaji barjaci?"
Veli njojzi sluga Milutine:
"Draga gospo, majko Anđelija!
"Valja da je gospodar na ručku,
"Pa u zdravlje pije rujno vino
"I za srećna puta Boga moli,
"Za to su mu sluge gologlave;
"Što su vrani konji po livadi
"Bez sedala i bez pokrovaca,
"Pušteni su da se ponapasu,
"Spremaju se dalek' putovati;
"Bubnji bili, pak su i prestali;
"Vijali se alaji barjaci,
"Dunu vjetar od Fruške planine,
"Pa barjake zemlji položiše."
Kad su bili pred bijele dvore,
Tu se majka jadu dosjetila;
Kad uljeze u bijele dvore,
Al' se Jovo sa dušicom bori,
Više njega Maksime vladika,
Čati bratu samrtnu molitvu.
Kad to viđe majka Anđelija,
Zakukala, kano kukavica:
"Jao Jovo, moje rane grdne!
"Što će, Jovo, Srijem zemlja ravna?
"Što će, Jovo, tvoji b'jeli dvori?
"Što će, Jovo, tvoji vrani konji,
"Vrani konji i sivi sokoli?
"Što će, Jovo, tvoje pusto blago?
"Što će, Jovo, tvoja vjerna ljuba?
"Što će, Jovo, tvoja stara majka?"
Tad' se Jovo iz mrtvih povrati,
Pa mrtvačkim progovara glasom:
"Srijem zemlja steć' će gospodara
"Il' boljega, ili će gorega;
"Moji konji i sivi sokoli
"I bijeli ukraj Save dvori
"Mome bratu Zmajognjenom Vuku;
"Moje blago mojoj staroj majci,
"Nek se rani i oda zla brani;
"Moja ljuba, al' je roda tuđa,
"Ona me je često opadala
"Mome bratu Maksimu vladici:
""Despot Jovan hodi po Srijemu,
""Te on ljubi mlade i đevojke;" "
"Al' ni njojzi žao ne učin'te:
"Podajte joj tri tovara blaga,
"Nek se rani, dok je sreća nađe."
To izusti Despotović Jovo,
To izusti, a dušu ispusti.

71) Srblja jamačno će ovdje bili mjesto Grblja; ali za Rebljanik ne znam ništa.

72) U jednoj ovoj pjesmi iz Užičke nahije za ovijem stihom ide:

A majke mu doma ne bijaše,
No otišla u rodbinu majka,
U rodbinu u rijeku Crnu,
Svome bratu Crnojević-Ivu.

Ovo svjedoči, da se u narodu još povlači spomen, ako je i taman, da je mati despota Jovana, Majka Anđelija, bila iz Crne gore, sinovica Crnojević Ivana, Crna je rijeka ovdje mjesto rijeke Crnojevića, gdje se Ivan iz Žabljaka najprije preselio.

Ženidba Zmaj-Despota Vuka.

Mili Bože, da čuda golema!
Podiže se Zmaj-Despote Vuče
Preko mora Mletku Latinskome,
Da on prosi lijepu đevojku
U nekaka bana od Mletaka;
On povede dvanaest katana
I ponese tri tovara blaga,
Ode pravo u zemlju Latinsku.
A kad dođe Mletku Latinskome,
Lijepo ga bane dočekao,
Gostio ga za petnaest dana.
No govori Zmaj-Despote Vuče:
"Čuješ li me, bane Latinine!
,Ja nijesam doš'o piti vino,
"Već prositi lijepu đevojku;
"No ak' hoćeš da smo prijatelji,
"Pokloni mi ćerku za ljubovcu."
Pa se maši rukom u dćepove,
Te izvadi od zlata jabuku,
Uz jabuku hiljadu dukata,
Pa ih pruži banu Latininu.
Kad to viđe bane Latinine,
On se skoči od zemlje na noge,
Te se s Vukom u lice poljubi,
A Vuk bana u bijelu ruku,
Pa mu dade od zlata jabuku,
I dade mu hiljadu dukata,
A ban Vuku pokloni đevojku,
Kada Vuče isprosi đevojku,
A on ode svadbu ugovarat';
Za dugo je Vuče odgodio:
Od Đurđeva do Dmitrova dana,
Dok otide šeru Kupinovu
I pokupi kićene svatove;
Pa se Vuče na put otisnuo
Sa njegovih dvanaest katana,
A prati ga bane Latinine,
Pa je bane Vuku govorio:
"O moj zete, Zmaj-Despote Vuče!
"Kada, Vuče, po đevojku pođeš,
"Ti povedi hiljadu svatova,
"Od hiljade više ni jednoga,
"Od hiljade manje ni jednoga;
"Pa ti hajde, kada tebe drago."
Kada čuo Zmaj-Despote Vuče,
Ode Vuče šeru Kupinovu.
A kad dođe dvoru bijelome,
Dočeka ga ostarila majka,
Pa ga pita majka Anđelina:
"Što bi, sine, u zemlji Latinskoj?,
"Jesi l', sine, ljubu isprosio?
"Ne će l' staru odmijenit' majku?"
Ode Vuče majci govoriti:
"Dobro, majko, u zemlji Latinskoj,
"Jesam, mati, curu isprosio
"U onoga bana od Mletaka,
"I s banom sam svadbu ugodio
"O jeseni, kada mene drago,
"Da povedem hiljadu svatova."
Tek što Vuče u riječi bješe,
Al' eto ti mlada knjigonoše,
Pokloni se do zemljice crne,
Vuku dade list knjige sićane;
A kad Vuče knjigu proučio,
A on veli ostariloj majci:
"Evo, mati, knjige od đevojke,
"Dobro slušaj, što mi sitna piše:
""Gospodaru, Zmaj-Despote Vuče!
""Ako skoro odeš sabirati,
""Gospodaru, kićene svatove,
""Kupi svata dvanaest stotina
""Po izboru boljeg od boljega,
""Svakoga ću, Vuče, darivati,
""Darivati svilenom košuljom;
""A đeveri dobroga junaka,
""Jali brata, jali pobratima;
""Jera imaš grdna dušmanina,
""Ta u Bosni Đerzelez-Aliju:
""Nešto često za svatove pita,
""Bojati se kake prijevare
""Od Turčina, da ga Bog ubije!" "
Kada Vuče knjigu proučio,
A on pita ostarilu majku:
"Šta ću sade, moja stara majko?
"Al' ću slušat' bana tasta moga,
"Al' Rosandu lijepu đevojku?"
Veli Vuku ostarila majka:
"O moj sine, Zmaj-Despote Vuče!
"Slušaj, sinko, lijepu đevojku
"A i mene staru tvoju majku:
"Kada staneš kupiti svatove,
"A ti zovi, sine, u đeverstvo
"Do dva brata, dva Jakšina sina,
"Jakšić:Dmitra s nejakim Stjepanom;
"Jer su, sine, na boju junaci,
"Ako tebe bude do nevolje,
"Neka ti se u nevolji nađu;
"Piši, sine, list knjige bijele,
"Te je pošlji šeru Dmitrovici
"Starcu Janju od starine knezu,
"Nek ti pošlje sina Milovana
"Stari svate nek je pred svatove
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starosvatski;
"Drugu, sine, sitnu knjigu piši,
"Te je pošlji ka Sibinju gradu
"Kumu tvome Sibinjanin:Janku,
"Nek ti i on u svatove dođe,
"Nek povede tri stotine svata.
"Kad rasturiš knjige na vojvode,
"A ti turi sa kule topove,
"Podaj haber po Srijemu tvome.
"Te sakupi po izbor svatove,
"Pa kad, sine, pokupiš svatove,
"A ti brzo hajde za đevojku,
"Ti ne čekaj dana Dmitrovoga."
Kada Vuče saslušao majku,
A on skoči od zemlje na noge,
Te dovati divit i hartiju,
Evo Vuče prvu knjigu piše
Ka bijelu gradu Bijogradu
Na koljeno Jakši kapetanu:
"Poočime, Jakša kapetane!
"Da mi pošlješ do dva sina tvoja,
"Sina tvoja, pobratima moja,
"Poočime, mene u svatove,
"Da đeveri budu uz đevojku."
Drugu Vuče knjigu napisao,
Te je posla šeru Dmitrovici
Na koljeno starcu Kuzun-Janju:
"Starče Janjo, od Srijema kneže!
"Opravi mi sina Milovana,
"Da mi bude svatki starješina,
"Nek povede tri stotine svata,
"Nek se znadu svati starješinski."
Treću Vuče knjigu napisao,
Te je posla ka Sibinju gradu
Na svog kuma Sibinjanin-Janka:
"O moj kome, od Sibinja Janko!
"Kako tebe sitna knjiga dođe,
"Brže kupi trista Ugričića,
"Hajde mene, kume, u svatove,
"Da ti vjenčaš mene i đevojku."
Kada Vuče knjige opravio,
On iziđe na bijelu kulu,
Baci s kule dvanaest topova,
Haber dade Srijem-zemlji ravnoj,
Sasta mu se šest stotin' svatova
Po izboru bolji od boljega.
Malo bilo vreme postajalo,
Al' eto ti dva Jakšića mlada
I sa šnjima dvanaest delija,
Dočeka ih Zmaj-Despote Vuče,
Konje vodi u arove donje,
A junake na bijelu kulu;
Tek što oni za sofru sjedoše,
Al' eto ti sina Milovana
Sa njegovih tri stotin' Sremljana;
Tek što Vuče svate dočekuje,
Al' eto ti od Sibinja Janka
I on vodi tri stotin" Madćara,
Te se sasta sila i svatovi
Ukraj Save pred bijelom kulom;
Lijepo ih dočekao Vuče,
Napoji ih vinom i rakijom,
A parani svakom đakonijom.
Tu su tavnu noćcu prenoćili,
A kad svanu i ogranu sunce,
Udariše jasni daulbasi,
A viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Daleko je Mletku putovati."
Te se diže sila i svatovi,
Otidoše u zemlju Latinsku.
Dok dođoše Mletku pitomome
B'jelu dvoru bana Latinina
Lijepo ih bane dočekao:
Konje vodi u podrume donje,
A junake na bijele kule,
Za gotove sofre zasjedoše,
Piše vino za neđelju dana;
Pa kad prođe neđeljica ravno,
Tad' viknuše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Prijatelju, izvodi đevojku,
"Daleko je Savi putovati."
Tek što oni u riječi bjehu.
Na gradu se otvoriše vrata,
Iziđoše dva banova sina,
Izvedoše konja zelenoga
Sa suvijem okićena zlatom,
I na konju Rosandu đevojku
Obasutu mrežom od bisera
Savrh glave do zelene trave;
Te zovnuše dva Jakšića mlada,
Đeverima snahu prodadoše,
Na kapiju zdravo ispratiše;
No se vrati Zmaj-Despote Vuče
A sa kumom od Sibinja Jankom
I Janjovim sinom Milovanom
I sa šnjima dv'je stotine svata,
Da daruje tasta i punicu,
A đeveri snahu odvedoše;
No kad Vuče u povratak dođe,
Susrete ga bane i banica,
Te odoše zeta darivati:
Ban mu dade kalpak i čelenku,
A banica divan-kabanicu
Iskićenu sa suvijem zlatom,
Pa eto ti dva banova sina,
Dadoše mu dva mača zelena
Sve u suvo oblivena zlato;
Pa eto ti sluge Milutina
I on nosi zlatnu kupu vina,
Pokloni je Zmaj-Despotu Vuku.
Istom uze Zmaj-Despote Vuče,
Istom uze da popije vino,
Al' dotrča jedan od svatova,
Na njemu je sedamnaest rana,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Kako dođe Zmaj-Despotu Vuku,
A on Vuku 'vako progovori:
"Zlo ti vino, Zmaj-Despote Vuče!
"Zlo ti vino, a gore ti bilo!
"Udari ti sila u svatove,
"Čudna sila, Đerzelez Alija
"Sa njegovih trista Sarajlija,
"Pogibe ti hiljada svatova,
"Od hiljade jedan ne ostade,
"Do ostala dva Jakšića mlada,
"Ali ih je ljuto saletio,
"Saletio Đerzelez Alile,
"Ljuto ti je Dmitra obranio,
"No još brane lijepu đevojku,
"Do sad mislim da su izginuli."
A kad začu Zmaj-Despote Vuče,
Baci kupu o mermer-kaldrmu,
S leđa baci divan-kabanicu,
A sa glave tastova kalpaka,
Pa privati vrancu za dizgine,
Okrenu ga polju na kapiju,
A za njime kume i starojko:
Kad iziđe Vuče na kapiju,
A on pusti vranca alovita,
Odmah dođe na polje široko,
Đeno Turčin svate isjekao;
Ali stoje dva Jakšića mlada,
Jošte brane ljepotu đevojku
Od Turčina Đerzelez-Alije;
No kad Turčin Vuka opazio,
Pleći dade bijegati stade;
No ne dade Vuče bijegati,
Sustiže ga u po polja ravna,
Udari ga sabljom na dovatu
Te pros'ječe ruho na Turčinu,
No Turčinu ništa ne naudi;
Kad to viđe Zmaj-Despote Vuče,
A on trže perna buzdovana,
Ode njega njime udarati,
Ne bi li ga s konjem rastavio;
Ali Turčin ni habera nema,
Veće vrati suru bedeviju,
A poteže sablju okovanu,
Da on Vuku odsiječe glavu;
No mu Vuče sablju dočekao,
Prebio je na tri polovine;
No da vidiš Đerzelez-Alije!
On poteže zelena gadara,
Ode ćerat' po mejdanu Vuka,
Gotovo ga nadvladao bješe;
No to gleda lijepa đevojka
Od ovaca iz zelene trave,
Pa joj žao Zmaj-Despota Vuka,
Pa mu ode mlada govoriti:
"O junače, Bog te ne ubio!
"Zar ne vidiš, da si poginuo?
"Na Turčinu oklop gvožđe ima;
"No đe ti je str'jela i tetiva?
"Udri njega u čelo junačko,
"Đe sastavlja samur i obrve,
"Te ćeš njega lasno pogubiti."
To kad začu Đerzelez Alija,
On ne znaše što zbori đevojka,
Pak pogleda u zelenu travu,
Da on vidi, ko govori s Vukom,
A Vuk trže str'jelu i tetivu,
Te on gleda Đerzelez-Aliju,
Pogodi ga u čelo junačko,
Turčin pade u zelenu travu,
Turčin pade, a Vuče dopade,
Sabljom manu, ods'ječe mu glavu,
Uvati mu suru bedeviju,
Pa se natrag u svatove vrati,
Te po polju društvo pokupio;
Dokle Vuče svate izbrojio,
Al' mu nema sedam stotin' svata,
Lijepo se doma opraviše.
Kad dođoše šeru Kupinovu,
Ugosti ih Zmaj-Despote Vuče,
Pod'jeli im svilene darove,
Pa odoše svaki dvoru svome,
A on osta s Rosandom na kuli

Porča od Avale i Zmajognjeni Vuk.

Vino piju do dva pobratima
U Avali više Bijograda:
Jedno bješe Porča od Avale,
A drugo je Đerzelez Alija;
Kad se ladna napojiše vina
I junački ćeiv zadobiše,
Al' govori Porča od Avale:
"Pobratime, Đerzelez-Alija!
"Ti se napij vina izobila,
"Vinograd je nama do čardaka,
"Imam dosta u podrumu vina,
"Imam dosta vina i rakije."
Njemu veli Đerzelez-Alija:
"Zaludu ti, pobratime dragi!
"Zaludu ti vino i rakija,
"Kad ne imaš krčmarice mlade,
"Da nam služi vino i rakiju,
"Te nemamo šale ni maskare."
Mučno bješe Porči od Avale,
Pa govori Đerzelez-Aliji:
"Pobratime, ti se napij vina,
"Dok ja odem Stojnu Bijogradu,
"Dovešću ti krčmaricu mladu,
"Ja đevojku, ja nevjestu mladu."
A pita ga Đerzelez Alija:
"Kada odeš Stojnu Bijogradu,
"Bojiš li se još koga do Boga?
"Bojiš li se dva Jakšića mlada?"
Al' mu veli Porča od Avale:
"oj Boga mi, pobratime dragi!
"Ja s' ne bojim nikoga do Boga,
"Ne bojim se dva Jakšića mlada;
"Al' se malo, pobro, pribojavam,
"Pribojavam Zmajognjanin-Vuka
"Iz prostrane Srijem-zemlje ravne
" Iz onoga sela Kupinova,
"Daleko je selo Kupinovo,
"A prostrana Srijem-zemlja ravna,
"Tu se Vuče ni desiti ne će."
Pa povika Porča od Avale:
Sluge moje, izved'te mi đoga."
Dokle Porča sedlo opremio,
Dotle sluge izvedoše đoga,
Dovati se đogu na ramena,
Pravo ode niz polje Vračara
Dokle dođe tihoj vodi Savi,
Pa se Porča pokraj Save fula.
A da vidiš dva Jakšića mlada!
Piju vino na kuli Nebojši
I šnjima je Zmajognjani-Vuče,
Turi oči zmaj od ognja Vuče,
Turi oči uz tu vodu Savu,
Dok ugleda Porču od Avale,
Pa govori zmaj od ognja Vuče:
"Vidite li, dva Jakšića mlada,
"Ko se ono niza Savu fula?"
Pogledaše dva Jakšića mlada,
Poznadoše od Avale Porču,
Pa govore Zmajognjanin-Vuku:
"Pobratime, Zmajognjanin-Vuče!
"Ono j' kurva od Avale Porča:
"Dana nema, kad se ne privlači
"I po jednog roba ne odvodi,
"Ja po mrtvu ne odnosi glavu."
A da reče Zmajognjanin Vuče:
"Mili Bože, na svem' tebe fala!
"Evo ima devet godin' dana
"Kako s' molim tebe istinome,
"Ne bi li se s Porčom udesio,
"Ti mi dade, danas ga desiti."
Pa još reče Zmajognjanin Vuče:
"Poskočite, dva Jakšića mlada,
"Nađiderte sirotu đevojku,
"Obuc'te joj svilu i kadifu,
"Podajte joj zlaćenu maštravu,
"Pošljite je Savi na obalu,
"Ne bi li se Ture prevarilo,
"Ne bi li se malo zabavilo,
"Dok opremim sebe i kulaša."
Skoči Vuče, opremat' kulaša,
A Jakšići narede đevojku,
Ođeše je, što se ljepše može,
Dadoše joj, zlaćenu maštravu,
Poslaše je Savi na obalu;
Taman cura na obalu dođe,
Ona stade vodu zavatati,
Dok eto ti od Avale Porče,
Božju pomoć curi nazivao,
Ona njemu pomoć privatila,
Pa je curi Porča govorio:
"Oj boga ti, lijepa đevojko!
"Dovat'der mi vode u maštravi,
"Da s' napijem studene vodice."
Govori mu lijepa đevojka:
"Odjaš' konja neznani junače,
"Odjaš' konja, pa se napij vode."
Al' joj veli Porča od Avale:
"Oj Boga mi, lijepa đevojka!
"Kljusina je moja durnovita:
"Kad odjašem, uzjati se ne da,
"Već mi dodaj vode u maštravi,
"Jasam junak vrlo ožednio."
A đevojka njega poslušala,
Zavati mu vode u maštravi,
Pruži njemu vodu i maštravu:
Ne šće Porča vode, ni maštrave,
Već đevojku za bijelu ruku,
Pa je baci za se na đogata,
Priteže je svilenijem pasom,
Pa pobježe uz polje Vračara.
Sve to gleda zmaj od ognja Vuče,
Pa s' dovati na svoga kulaša,
Pa poleće uz polje Vračara;
Kad je malo Porču sustignuo,
Pa Je onda Porči govorio:
"Stani kurvo, od Avale Porča!
"Stani malo, da se ogledamo."
Kad ga Porča viđe i poznade,
Poturio u travu đevojku,
Pa on bježi uz polje Vračara,
Za njim trči Zmajognjanin Vuče,
Za njim trči, stići ga ne more;
Dognaše se Avali planini,
Ugleda ih Đerzelez Alija,
Pa je sluge svoje sazivao:
"Sluge moje, zatvor'dete vrata
"Na kulama i na kapijama:
"Eto ozdo dva dobra junaka
"Đe s' ćeraju uz goru zelenu
"I sad će se tuna dogoniti:
"Kad ne nađu otvorena vrata
"Ne će li se Porča povratiti,
"Ne bi l' Porča pogubio Vuka."
Odmah njega sluge poslušaše,
Te kapije hitro zatvoriše,
Kad s' dognaše dva dobra junaka,
Bježi Porča oko svoje kule,
A sve viče: "Otvor'te mi vrata!"
Niko njemu otvorit' ne smije.
Triput ga je općerao Vuče,
Pa ga stiže gradu na kapiji,
Te mu junak odsiječe glavu,
Pa uvati debela đogata,
I turi mu u zobnicu glavu,
Ode pravo Stojnu Bijogradu,
Sve to gleda Đerzelez Alija,
Pa govori Đerzelez Alija:
"Mili Bože, na svemu ti fala!
"Kad s' desiše zatvorena vrata
"Na kulama i na kapijama,
"Više b' Vuče jada učinio."
Pa pobježe svome Sarajevu.

Ženidba Todora Jakšića.

Pošetao od Budima kralju,
A za njime nigđe nikog nema,
Osim jedan Jakšića Todore.
Vodi Todor vranca od mejdana,
Na Todoru čudio odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Udariše ispod tanke kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica,
Pa doziva Jakšića Todora:
"Oj sokole, Jakšiću Todore!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja đevojku za se isprosio?
"Ja đevojci dao vjeru tvrdu?"
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Oj gospođa Budimska kraljice!
"Nijesam se jošte oženio,
"Ni đevojke za se isprosio,
"Ni đevojci dao vjere tvrde."
Kad to čula gospođa kraljica,
Ona njemu tiho besjedila:
"Oj sokole, Jakšiću Todore,
"Na dar tebi moja Ikonija,
"Vod" je dvoru, te se ženi njome."
Kad go začu Jakšiću Todore,
Sveza vranca pod bijelom kulom,
Pravo ode na bijelu kulu,
A kad dođe gospođi kraljici,
Kapu skide, baci pod pazuho,
Pokloni se do zemljice crne,
Pa izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospoja kraljice,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok otidem Bijogradu mome,
"Da pokupim kitu i svatove;"
Al" za dugo svadbu odgodio:
Do godinu dana bijelijeh;
Pa se vrati niz tananu kulu,
Dovati se pomamna vrančića,
Ode pravo Bijogradu svome.
Za tim prođe godinica dana,
Ni Todora, ni od njega glasa;
Jedna prođe, a i druga dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa:
Druga prođe, a i treća dođe,
Ni Todora, ni od njega glasa.
A kad nasta godina četvrta,
Pošetao od Budima kralju,
A za njime Zvijezdić Ivane,
Vodi Ivan svog dobra đogina,
Kad su bili ispod b'jele kule,
Ispod kule kralja Budimskoga,
Gleda njega Budimska kraljica;
Na Ivanu divno odijelo;
Vas u srmi i u čistom zlatu:
Na njemu je kolasta azdija,
Po azdiji ispletene guje,
Povisoko izvedene glave,
U ustima sve drago kamenje,
Vidi mu se noći putovati,
U po noći, kako u po dana;
Ljepši Ivan od svake đevojke;
Doziva ga gospođa kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Jesi li se, more, oženio?
"Ja l' đevojku za se isprosio?"
Progovori Zvijezdić Ivane:
"Oj gospođa, Budimska kraljice!
"Nijesam se junak oženio,
"Ni đevojke za se isprosio."
Progovori Budimska kraljica:
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Na čast tebi moja Ikonija,
Vod' je dvoru, te se ženi njome."
Ivan slugi dodade đogina,
Pa on ode uz tananu kulu,
Kapu skida, Božju pomoć daje,
Poklanja se do zemljice crne,
Pa se maši rukom u dćepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
Te ih daje gospođi kraljici:
"Naj to tebi, gospođa kraljica,
"Pola tebi, pola Ikoniji,
"Dok ja odem do Zvijezde grada,
"Da pokupim kićene svatove,
"Eto mene do petnaest dana
"U Budima u bijela grada."
Pa on ode niz tananu kulu,
Dovati se svojega đogina,
Ode pravo dvoru bijelome.
Al' to začu od Budima kralju,
Đe kraljica pokloni đevojku,
Žao kralju Jakšića Todora,
Pa načini knjigu na koljenu,
Te je šalje Jakšiću Todoru:
"Oj Todore, zete nesuđeni!
"Ovo ima četiri godine,
"Kako jesi zlato isprosio,
"Niti vodiš, ni odgovor daješ;
"Sada ti je drugi preprosio,
"Preprosi je Zvijezdić Ivane,
"I eto ga do petnaest dana,
"Moj Todore! bijelu Budimu;
"Već ak' hoćeš ići po đevojku,
"Brže kupi stotinu svatova,
"Noći meni hodi pod Budima,
"Da ti dadem moju Ikoniju,
"Te je vodi Bijogradu tvome."
Ode knjiga Jakšiću Todoru.
Kad Todoru sitna knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
Plamen mu se uz obraz zapali.
U Todora devet mile braće,
Al' kod dvora nije ni jednoga,
Već otišli na carevu vojsku,
Osim jedno dijete Stjepane,
Nema njemu već dvanaest ljeta;
Viče njega Jakšiću Todoru:
"Oj dijete, nejačak Stjepane!
"Uzmi, brate, dvije puške male,
"Pa iskoči pred kulu Nebojšu,
"Te izbaci dvije puške male,
"Skupi nama stotinu momaka
"Drugi moju odvede đevojku,
"Odvede je Zvijezdić Ivane),
"Dok s' opremim na bijeloj kuli
"I opremim vranca od mejdana."
Ode Stjepan pred kulu Nebojšu,
Te izbaci dvije puške male,
Odmah pade stotina momaka:
A Todore otvara sepete,
Pa izvadi divno odijelo,
Sve od srme i od čista zlata,
Pa udara na pleća junačka,
Obuče se, što se ljepše može,
Pa silazi niz bijelu kulu,
Te opremi vranca i dorata,
Sebi vranca, Stjepanu dorata;
Dobrijeh se konja dovatiše,
A za njima stotina svatova,
I Dunavo zdravo prebrodiše,
I po noći dođoše Budimu,
Pod Budimom padoše svatovi.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Te viđela gospođa kraljica,
Da je doš'o Todor po đevojku,
Ona piše knjigu na koljenu,
Ts je šalje Zvijezdić-Ivanu:
"Čuješ mene, Zvijezdić-Ivane!
"Došao je Todor za đevojku
"S njegovijeh stotinu svatova,
"Hoće Todor da vodi đevojku;
"Brže kupi hiljadu svatova,
"Ja ću njega zaustavit' amo,
"moj Ivane! tri-četiri dana,
"No ne idi bijelu Budimu,
"Već ti hajde na mezevo ravno
"Na Trutinu na vodu studenu,
"Pa uvati vodu od izvora,
"Od izvora opet do ponora,
"I dočekaj Jakšića Todora
"Otmi, Ivo, tvoju Ikoniju,
"I pogubi Jakšića Todora
"I njegovu stotinu svatova."
Kada Ivan sitnu knjigu primi,
I kad viđe, šta mu knjiga kaže,
Udari se rukom po koljenu,
"Ao meni do Boga miloga!
"Đe mi Todor odvede đevojku!
"Al' davori, Jankovo kopile!
"Baš da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa
"Na Trutinu na studenu vodu."
Pa se skoči na noge lagune,
Pa povika nekoliko slugu,
Poviknuše po Zvijezdi gradu,
Pade njemu hiljada svatova;
On posjede svojega đogina,
Pa poćera na vodu Trutinu,
Uvatiše vodu od izvora,
Od izvora opet do ponora,
A razape čador na ćupriji.
Glas dopade gospođi kraljici,
Đe je Ivan doš'o na Trutinu,
Onda ona sprema Ikoniju,
Pa je daje Jakšiću Todoru,
Prati njega od Budima kralju.
Kad su bili niz polje Budimsko.
Kralj do Toša konja dogonjaše,
Pa on njemu tiho besjeđaše:
"O moj zete, Jakšiću Todore!
"Kraljica je knjigu opravila,
"Opravila Zvijezdić-Ivanu,
"I čeka te na vodi Trutini
"S njegovijeh hiljadu svatova;
"Ti se vrati kroz b'jela Budima,
"Pa ti hajde na Vinoš planinu,
"Pa ćeš otud u Bijograd doći,
"A ne udri na vodu Trutinu:
"Jer da imaš sokolova krila,
"Ne bi perje pronijelo mesa."
Veli njemu Jakšiću Todore:
"Vala tebi, gospodine kralju!
"koji si mi i sada kazao;
"Jer ne kaza meni u Budimu?
"Ne bih ti se sada povratio,
"Da mi dadeš sve Budimsko blago:
"Da mi reku Budimske đevojke:
""Strašivice, Jakšića Todora!
""Đe on ne smje ud'rit' na Ivana!" "
"Ja ću ići na vodu Trutinu,
"Što Bog dade i sreća junačka."
Pa se s kraljem u obraz poljubi,
Kralj se vrati bijelu Budimu,
Todor ode na vodu Trutinu
Kad je bio u zelena luga,
On ustavi stotinu svatova,
I izvadi hiljadu dukata,
Pa doziva svog brata Stjepana:
"Jaši, brate, kosnata dorata,
"I naj tebi hiljadu dukata,
"Pa ti hajde vodi na ćupriju,
"A kad dođeš vodi na ćupriju
"Ti pogledaj desno i lijevo,
"Po polju su poneti čadori,
"Gledaj čador Zvijezdić-Ivana,
"Na njemu su tri zlatne jabuke;
"Kada dođeš bijelu čadoru,
"Ti odjaši kosnata dorata,
"Pokloni se do zemljice crne,
"Poljubi ha u skut i u ruku,
"Pa ćeš njemu tiho govoriti
"O Ivane od Zvijezde grada!
"Pozdrav ti je Jakšiću Todore:
"Družinu ti zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova, s od prije đevojka,
"A eto ji hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci:
"Slušaj onda, šta će govoriti,
"Pa posjedni kosnata dorata,
"Hajde natrag poljem širokijem."
Ode Stjepan pravo na ćupriju.
Mlado bješe dijete Stjepane,
Mlado bješe, mudar sjet primilo
Kada dođe vodi na ćupriju,
On pogleda desno i lijevo,
Pozna čador Zvijezdić-Ivana
Kad dojezdi do b'jela čadora,
On odsjede od konja dorina,
Pokloni se Zvijezdić-Ivanu,
Poljubi ga u skut i u ruku,
Pa Ivanu bješe besjedio:
"O Ivane od Zvijezde grada!
,Pozdrav ti je Jakšiću Todore
"Sve ti društvo zove u svatove,
"Tebe kumi Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Da mu pođeš na vjenčano kumstvo
"Da ti vjenčaš njega i đevojku,
"Da đevojke njemu ne otimaš,
"Njegova je od prije đevojka,
"I eto ti hiljada dukata,
"Što si dao njegovoj đevojci "
Pogleda ga Zvijezdić Ivane,
Pa je njemu bio besjedio:
"Nos'te đavo, Jankovo kopile,
"Ja ne mogu sablje poganiti,
"A sad bih ti osjekao glavu;
,Moje društvo meni u svatove
A ja ne dam moje Ikonije,
"Dok je mene i na meni glave
Kad to začu dijete Stjepane,
Dovati se kosnata dorata,
Pa okrenu poljem širokijem,
Ode pravo Jakšiću Todoru
Todoru je pravo kazivao,
Što govori Zvijezdić Ivane
Kada začu Jakšiću Todore,
On uzima svoju Ikoniju,
Pa privede vranca vilenoga,
Ikoniju na vrančića baci,
Priveza joj noge ispod vranca
A priveza ispod grla ruke
Vitovitu vrancu besjedio
"Hajde, vranče,na vodu Trutinu;
"Kad iziđeš u polje mezevo,
"Živo pređi u Goleš planinu,
"Pričekaj me malo u Golešu."
Reče riječ dilber Ikonija:
"Oj Todore, dragi gospodaru!
"Ako znadeš Boga jedinoga,
"Ne turaj me živu u Trutinu,
"Veće meni osijeci glavu."
Veli njojzi Jakšiću Todore:
"Ikonija, srce iz njedara!
"Ako vranac bude sreće stare,
"Pod tobom će vranac isplivati,
,Izići će u Goleš planinu;
"Pričekaj me u Goleš-planini,
"Ako kogođ dođe od svatova,
"Te ti kaže, da sam poginuo,
"Goni vranca Bijogradu mome,
"Ja imadem devet mili brata
"I ljepšijeh i viših od mene,
"Ti oberi, koga tebi drago;
"A tako mi nikoga do Boga!
"Ne ćeš s mene biti prokorena."
Pa udari vranca po sapima,
Ode vranac na vodu Trutinu;
Kad iziđe na mezevo ravno,
Kako zv'jezda preko vedra neba
Kroz hiljadu proleće svatova,
Neko viđe, neko i ne viđe,
Ali viđe Zvijezdić Ivane,
Pa Ivane tiho besjedio:
"Bože mili! Čuda velikoga!
"Da li soko pronese labuda,
"Da li vranac Jakšića Todora?"
Todor čeka za vodom Trutinom,
Pa razvija srmali durbina,
Te ugleda u Golešu vranca,
Pa družini bješe govorio:
"O družino, moja braćo draga!
"Svi jednoga Boga pomenite,
"Dobrijeh se konja privatite."
Pa posjede kosnata dorata,
Pravo ide vodi na ćupriju
Pred čadora Zvijezdić:Ivana,
Pa Ivanu božju pomoć daje,
Koliko se đida posilila,
On Todoru 'vako govoraše;
"Zdravo da si, Jankovo kopile!"
Progovori Jakšiću Todore:
"Bogom kume, Zvijezdić-Ivane!
"Kumim tebe Bogom velikijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Kumim nebo, nad tobom koje je,
"Zemlju kumim, pod tobom koja je,
"Ne otimaj moje Ikonije,
"Jer je moja od prije đevojka;
"Družinu ti zovem u svatove,
"A ti pođi na kumstvo vjenčano,
"I evo ti hiljadu dukata,
"Što si dao mojoj Ikoniji. "
Reče njemu Zvijezdić Ivane:
"Stani malo, Jankovo kopile,
"Dok se moga dovatim đogata"'
Pa on skoči na konja đogina,
A poteže mača zelenoga
Desna mu je prionula ruka,
On privati i lijevom rukom,
Prionuše ruke obadvije,
Sinu sablja Jakšića Todora,
Udari ga po desnom ramenu,
Razdvoji ga na konju đogatu,
A đogata na zemljici crnoj.
Pa on viknu iz grla bijela
"Braćo moja, stotina svatova!
"Sad udrite kroz mezevo ravno
Pa on pusti svojega dorina,
Udariše kroz ravno mezevo
Pokraj njega dijete Stjepane
Kako koga kopljem udaraše
Preko sebe njega preturaše
Dok su bili u polu mezeva,
Tri stotine glava osjekoše,
Grlom viče Jakšiću Todore
"Nemoj brate, dijete Stjepane!
"Bogu vala i svetom Jovanu,
"Koj' je njima povezao ruke!"
U to doba u Goleš planinu,
stoji vranac na drumu široku,
I na njemu dilber Ikonija,
Pa je skida Todor sa vrančića
Te je meće na konja dorina,
Svoga vranca među oči ljubi,
La se njemu na ramena baci,
Pravo ode svome Bijogradu
I odvede dilber Ikoniju,
Pravo j' vodi u Ružicu crkvu,
Te se vjenča s njome po zakonu;
Pa napisa knjigu na koljenu,
Te je šalje bijelu Budimu
Na koljeno gospođi kraljici
"Oj gospođa, Budimska kraljice,
"Kad ti pođeš ćeri u pohode,
"Ti ne idi Zvijezdić-Ivanu,
"Već ti hajde Jakšiću Todoru "

Ropstvo i ženidba Jakšića Šćepana
(iz Bjelopavlića)

Još zorica nije zab'jelila,
Ni danica lica pomolila,
Bijela je vila pokliknula
Sa Avale zelene planine,
Vila zove u Bijograd stojni
Po imenu dva brata Jakšića,
Jakšić:Mitra i Jakšić-Šćepana:
O Jakšići, zlo vam jutro bilo!
"Al' čujete al' se ne brinete?
Na Bijograd udariše Turci,
Udariše Turci su tri strane,
I još ću vi po imenu kazat':
Evo prvo Ćuprilijć vezire,
"Za njim vojske četrest hiljada,
"A drugo je paša od Vidina,
"Za njim vojske trideset hiljada,
"Treće paša s Novoga Pazara,
"Za njim vojske dvadeset hiljada;
"Ako li mi vjerovat' ne ćete;
"Vi iziđ'te gradu na bedene,
"Pa poglajte na polje široko
"Što je silne pod Bijograd vojske."
Kad to začu Jakšić Dimitrije,
On poskoči na noge lagane
I otide gradu niz čaršije,
Pa iziđe gradu na bedene,
Pa pogleda na polje zeleno
Bože mili, čuda i zlamenja!
Koliko je polje Bijogradsko,
Da mi padne kaplja od oblaka,
Nigđe ne bi na zemlju padnula,
Do na konja, ili na Turčina,
Na Turskoga bijela šatora,
Koliko se junak prepanuo,
Od straha ga uvati groznica,
Pa se natrag niz čaršiju vrati,
Odćaku je svome dolazio,
Privati se konja i oružja,
I dovati od grada ključeve,
Pa se guri konju o ramena,
Nagna konja niz gradske sokake
Dokle dođe na vrata od grada,
Od grada je vrata otvorio,
U vratima ključe ostavio,
Pa pobježe poljem širokijem
Krajem vojske Ćuprilijć-vezira,
I pobježe u goru zelenu.
Kada soko u planinu dođe,
Tu mu žarko ogrijalo sunce
Na studenu vodu Jahoriku,
Tu je bio junak počinuo,
A sam sobom bio govorio
"Avaj, Mitre, glavu izgubio,
"Bud uteče jutros uz planine,
"Čemu brata ostavi svojega,
"Brata svoga, Jakšića Stjepana?"
Hoćaše se natrag povrnuti,
Ema Turci kavgu učiniše,
Na Bijograd stojni udariše,
Udariše Turci su tri strane.
Silna vojska Ćuprilijć-vezira
Udarila na vrata od grada,
Od grada se ne zameće kavga,
Niti puče puška ni lumbarde,
Ev' od grada vrata ugrabiše,
Ni bi mrtva ni bi ranjenoga:
U Bijograd Turci ulaziše,
Pa po gradu velje jade grade:
Robe roblje, a sijeku glave,
Kupe pusto Bijogradsko blago,
Još su dobra roba zarobili,
Zarobili Jakšića Stjepana,
Turci su ga živa uvatili
Na đogina konja pod oružjem.
Koliko je divan i ugledan,
Ne ćeše ga izgubiti Turci,
No mu vežu naopako ruke,
A vode ga pod šator veziru.
Kad li dođe momak pred vezira,
Triput mu se svezan poklonio,
Ljubio mu ruku i koljena,
Stade vezir roba sagledivat';
Kad ga viđe i poznade divna,
Veliki mu šemluk učinio:
Sve isturi od boja topove,
Pa mu vezir odriješi ruke,
I dade mu konja i oružje,
Te se s njime po ordiji diči.
Kad Bijograd Turci poharaše,
Krenu sila ispod Bijograda,
Pa okrenu vezir Ćuprelija
I njegova velja silna vojska.
A da vidiš Jakšića Stjepana!
Jaše tonja na prama vezira.
Al' da vidiš sile od vezira
Ne vodi ga vezir u Ćupriju,
No ga vodi u Stambola grada,
U Stambolu Otmanović caru,
Da mu care roba čestituje
Kad je vezir u Stambola doša'
Pod visoke careve saraje,
U cara je vezir ulazio
B'jelu mu je ruku poljubio,
Pa je caru sjeo uz koljeno,
A za sobom roba privodio,
Ts kod cara na divan iziđe,
Ljubio mu nogu i papuču,
I stolove, đe car sjedijaše
Kad ga care viđe i poznade,
Kod sebe ga Sjede na sedćadu,
Pa je njemu care besjedio
"O junače, Jakšiću Stjepane!
"Poturči se, Bog te ne ubio!
"Vrći ću te velika vezira,
"A vezira Bošni na Travniku,
"Bićeš većil nad sedam vezira,
"I daću ti ćercu za ljubovcu,
"Držaću te ka' i svoga sina:
"Bošna moja mojoj zemlji glava,
"A ti ćeš bit' do mene svakome."
No je caru Stjepan besjedio:
"Turski care, od svijeta glavo!
"Nigde ti se ne ću poturčiti
"Ni odreći od krsta mojega,
"Ni Hristovu vjeru pohuliti,
"Da me sjedneš u tvoje stolove,
"Da mi podaš blago od svijeta;
"No za vjeru hoću poginuti."
Kad to čuo care od Stambola,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pa isturi ia divan dćelata,
Da izgubi Jakšića Stjepana;
No je njemu sreća dobra bila,
E ga ne da Ćuprilijć vezire,
No pred carem pade na divane:
"Ne, za Boga, care gospodare!
"Ne izgubi roba od Jakšića,
"Eto sam mu dao vjeru tvrdu,
"Da ga, care, izgubiti ne ću;
"No ga mene prodaj za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom madćarlijom žutom,
"Da ga vodim u moju Ćupriju,
"I hoću ti dati vjeru tvrdu,
"Da se hoće poturčit" za nago."
To je njemu sreća dobra bila,
U cara ga vezir odmolio
I caru ga blagom premjerio,
Povede ga vezir u Ćupriju.
Kada vezir u Ćupriju dođe,
Na odćaku u divanu svome
Drži njega uz desno koljeno,
E ga drži kako svoju glavu,
Na svake ga probe udaraše,
Ne bi li ga kako prevario,
Ne će li se junak poturčiti;
Držao ga za godinu dana;
Kad se puna napuni godina,
Svu gospodu pokupio Tursku,
Izvedoše njega na divane,
Govore mu hodće i kadije:
"Oj Šćepane, robe od Jakšića!
"Zapov'jed je takva od vezira,
"Da t' hoćemo danas poturčiti,
"I daće ta ćercu za ljubovcu,
"Što je ljepša od bijele vile;
"Vrći će te velika vezira,
"A vezira na Novu Pazaru,
"Hodi će ti blago od mirije;
"Ako li se poturčiti ne ćeš,
"Dćelat će ti glavu izgubiti."
Al' govori Jakšiću Šćepane:
"Fala vama, hodće i kadije!
"Hoću moju glavu izgubiti
"Radi krsta i Bogorodice
"I zakona od Hrista mojega,
"A nigde se poturčiti ne ću."
Žao bilo Ćuprilijć-veziru,
Pa naredi krvava dćelata,
Da izgubi zorna kaurina;
No je njemu sreća dobra bila:
Bješe paša iz Nova Pazara,
Pred vezirom pade na divane:
"Ne, za Boga, Ćuprilijć-veziru!
"A da li mu vjeru ne zadade,
"Da mu glavu izgubiti ne ćeš?
"No ga prodaj mene za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom žutom madćarlijom,
"Da ga vodim u Novu Pazaru,
"I hoću ta dati vjeru tvrdu,
"Kako dođe momak u Pazare,
"Da se hoće poturčit' za nago."
To je njemu sreća priskočila,
Odmoli ga paša u vezira,
Proda mu ga za dukate žute,
Povede ga u Nove Pazare.
Kako paša dođe u Pazare
Na odćaku i divanu svome,
Ali svoju slugu zovijaše,
Zovijaše slugu Useina:
"Useine, vjerna slugo moja!
"Na ti ovog roba preprodana,
"Hajde tamo na saraje donje,
"Pa otvori dvanaest odaja,
"U dvan'estu ostavi junaka,
"A zatvori vrata dvan'estora,
"Da ne gleda sunca ni mjeseca
"Ni bijela danka ni junaka:
"Neće li se njemu dodijati,
"Ne bi li se kaur poturčio."
Vjerna sluga sluša gospodara,
Za b'jelu ga ruku dovatio,
Povede ga na saraje donje,
Otvorio dvanaest odaja,
U dvan'estu njega ostavio,
Dvanaest je vrata zatvorio;
Tu ga drža paša iz Pazara,
Tu ga drži do godine dana,
Dok se samom paši ražalilo,
Pa doziva Hajkunu đevojku:
"Ćeri moja, čisto zlato moje!
"Poslušaj me, što ću reći tebe:
"Hajde tamo na berdivan kulu,
"Pa otvori dva sanduka žuta,
"Na se vrzi đuzel odijelo
"Od kadive i žežena zlata,
"Pregrni se čohom pazarlijom,
"Što je zlatom žicom premrežena,
"A u ruke od zlata jabuke,
"Pod pazuho bocu trusovine,
"U koju su bilja od planine;
"E sam čuo, kazivali su mi,
"Da to jeste voda zaboravna:
"Ko s' umije i ko se napije,
"Svoja će mu vjera omrznuti,
"Zaboravit' svoju porodicu;
"Hajde tamo na saraje donje,
"Te otvori vrata dvan'estora,
"Kako koja ti otvoriš vrata,
"Sve za sobom zatvaraj, Hajkuno,
"Dok, Hajkuno, dođeš do Šćepana,
"Podaj njemu bocu trusovine,
"Da s' umije i da se napije,
"Ne ćeš li ga kako prevariti,
"Ne bi li se momak poturčio,
"Da te uzme za vjernu ljubovcu."
To Hajkuna jedva dočekala:
Od ka' ga je okom vidijela,
Teške su je muke popanule:
Preonoć je na snu ga gledala,
Preodan je groznica vagala;
Jedanakak na noge skočila,
Na divan je kulu izlazila,
Otvorila dva sanduka žuta,
Na se turi ođelo od dike:
Sve kadivu i žeženo zlato,
Prekrila se čohom pazarlijom,
Što je zlatnom žicom premrežena,
A u ruku uzima jabuku,
I pod ruku bocu trusovine,
U koju su bilja od planine,
Pa otide na saraje donje,
Te odaje česte otvaraše;
Kako koja vrata otvorala,
Sve za sobom tvrdo zatvaraše,
Dok Hajkuna dođe do Šćepana,
A Božju mu pomoć nazivala,
Skoči momak na noge lagane,
Božju joj je pomoć privatio:
"Bog mi s tobom, pašina Hajkuno!"
Al' Hajkuna njemu besjedila:
"Oj Šćepane, oči moje crne!
"B'jelo ti je lice potavnjelo,
"Život ti se vele ispucao
"U zatvoru paše baba moga;
"Na ti bocu ovu vode ladne,
"Da s' umiješ i da se napiješ."
U ruke je junak dovatio,
Ma junak je i odviše mudar:
Nju ud'rio kamenu od zada^[73]
A prikupi skute od dolame,
Da ga voda ne dotakne ladna.
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa sa njime igru zametaše,
Ovako mu bila besjedila:
"Poturči se, crne oči moje!
"Uzmi mene za vjernu ljubovcu."
Al' joj veli Jakšiću Šćepane:
"O Hajkuno, za Boga jednoga!
"Nigda ti se poturčiti ne ću,
"Nit' ću moju vjeru pohuliti,
"Ni Hristovi zakon izgubiti;
"No sam radij izgubiti glavu."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila
I sa njime igru zametala,
A Šćepanu riječ bjesedila:
"Oj Šćepane, obljubi mi lice."
A tako joj Šćepan odgovara:
"Turska bulo, jad te zadesio!
"Ne može mi zakon podnijeti,
"Da kaurin Turske bule ljubi:
"Nebo bi se vedro rastvorilo,
"A iz neba padnulo kamenje,
"Ubilo bi i mene i tebe."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa Šćepanu riječ besjedila:
"oj Šćepane, oči moje crne!
"Ne bih ti se mlada pokrstila
Ni za kakvo blago od svijeta
"Do za tvoju na ramenu glavu:
"Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu,
"Da me hoćeš uzet' za ljubovcu,
"Ja se hoću pokrstit' za nago;
"Da pašino blago pokupimo,
"Da bježimo Stojnu Bijogradu."
Kad to čuo Jakšiću Stjepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Pa joj pruži obadvije ruke
I dade joj Božju vjeru tvrdu,
Da je hoće uzet' za ljubovcu,
Pa skočiše na noge lagane
I dvanaest otvoriše vrata,
Izidoše pred bijelu kulu,
Pogledaše ka nebu vedrome,
Al' na nebu mjesec odskočio
Uljegoše paši u saraje,
U odaje, đe je blago bilo,
Tri tovara blaga pokupili;
Uljegoše u konjske podrume,
Te biraju hate četvrtake,
Tri tovara blaga tovariše,
Još dva hata za se izabrali,
Jakšić Šćepan okroči đogina,
Al' da vidiš pašinu Hajkunu!
U odaje paši ulazila,
Pašinu je sablju dovatila,
O kojoj su dva gajtana zlatna,
A u njoj je alem kamen dragi.
Valja sablja po Nova Pazara;
Pa iziđe pred sarajli kulu,
Dade sablju na konja Šćepanu:
"Na ti sablju, dragi gospodaru!
"Kad se tamo drumom zaturimo,
"Ako bi se đegođ naturilo,
"Da se s puta ne makneš grđemu."
A Šćepan je ćordu pripasao,
A đevici riječ besjedio:
"Jaši konja, za Boga, Hajkuno!"
A Hajkuna njemu besjedila:
"Stani malo, moje oči crne!
"Da do paše u odaju pođem,
"Da dovatim divan-kabanicu,
"Što je pusta od žežena zlata
"I po zlatu iskićena divno:
"Sve strelice i drago kamenje,
"Te se sija, kao sunce žarko."
Kad iznese divan-kabanicu
I dade je na konja Šćepanu,
Tada bula konja okročila,
Pobjegoše poljem od Pazara,
Jednu noćcu mlogo prelaziše,
Tri b' konaka ćiridćijam' bila:
Mrknulo je u Nove Pazare,
A svanulo više Bijograda
Zdravo Šćepan u Bijograd dođe
I dovede Tursku bulu mladu,
Nabavio dvan'est kaluđera,
Krstiše je i zlamenovaše,
I uze je za vjernu ljubovcu.
To je bilo kad se i činilo,
Već za slavu Boga da molimo
I za zdravlje vladike svetoga,
Amin' Bože, vazda te molimo!

73) "od zada" znači od zida.

Ženidba Jakšića Mitra.
(iz Sinja).

Dvorbu dvori bogat u bogata,
A siroma jedan u drugoga:
Jakšić Mitar u vojvode Janka;
Ne dvori ga, da dvorbu izdvori,
Nit' ga dvori, da mu najam plati,
Već da vidi njegovu sestricu,
Da je vidi, i da je obljubi.
Dvorio ga devet godin' dana,
Kad deseta godina Nastala,
Ne more je mlade ni viditi,
Kamo l' će je junak obljubiti;
Razboli se Mitar dite mlado,
Razboli se bolom brez bolisti,
K njem' dolazi robinja divojka,
Pa je Mitru ona govorila:
"Što je tebi, Mitre dite mlado?
"Koja ti je golema nevolja,
"Tere si se junak razbolio?"
A veli joj Mitar dite mlado:
"Kad me pitaš, robinjo divojko,
"Sve ću tebi kazivati pravo:
"Evo ima devet godin' dana,
"Da ja dvorim Janka gospodara;
"Ne dvorim ga, da dvorbu izdvorim,
"Nit' ga dvorim, da mi najam plati;
"Već, da vidim njegovu sestricu,
"Da je vidim, i da je obljubim;
"Već te molim, robinjo divojko!
"Sastavi me s gospojicom tvojom,
"A ja ću te lipo darovati:
"Daću tebi četvere aljine:
"Dvoj' od svile, dvoje od kadife."
Ka je bilo večer po večeri,
Ona Mitru večeru nosila
I uzela ključe od čardaka,
Pa ga vodi gospoji divojki.
Devetera vrata otvorala,
Dok je Mitra divojki uvela;
Kad divojka Mitra sagledala,
Ovako je njemu govorila:
"O radosti, velika dragosti!
"Dušo moja, mlad Jakšiću Mitre!
"Ljubi mene, koliko ti drago,
"Pak me vodi dvoru bijelome"
Ljubi Mitar gizdavu divojku,
Ljubio je do zore bijele.
Kad je bila zora zabilila,
Skočila se lijepa divojka,
Skočila se na noge lagane,
Pake ide u kulu bijelu,
Kupi blago Janka brata svoga,
Paka iđe doli u podrume,
Te izvede dva konja golema,
Sebi jednog, a Mitru drugoga,
Na gotove konje posidoše,
Paka biže goricom zelenom.
Kad u jutru jutro osvanula,
Iđe Janko u kulu bijelu,
Da obađe mlad-Jakšića Mitra,
Ali Mitra u kuli ne nađe;
Iđe k seki u čardake gornje;
Al' mu sestre u čardaku nije;
Kada ode konjim' u podrume,
Dobri konja u podrumu nije;
Onda se je Janko ositio,
Pa je dobra konja posidnuo,
Te za njima iđe u potragu,
I stiže i ma trećem konaku,
Pa je Janko Mitru besjedio:
"O bora ti, mlad Jakšiću Mitre!
"Ako si mi sestru ti odveo,
"Za što si mi blago ti odnio?
"Blag' odnio i konje odveo?"
A veli mu Mitar dite mlado:
"Da moj šura, vojevoda Janko!
"Sestru ne bi za boljeg udao,
"Brez blaga je ne bi ni udao;
"A imade devet godin' dana,
"Da te dvorim, vojevoda Janko,
"Ja sam dobra konja izdvorio."
Onda mu je Janko govorio:
"Ajde s Bogom, Mitre dite mlado!
"Pazi meni drage sestre moje!
"Na putu ti dobra sreća bila,
"A pod nogam' svi dušmani tvoji,
"Kako konju i ploče i čavli!"

Jakšićima dvori poharani.

Vino piju dva brata Jakšića,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane,
U Užicu gradu bijelome,
Ali njima sitna knjiga dođe
Od onoga grada Bijograda:
"A zlo sjeli, dva Jakšića mlada!
"U zlo sjeli i vino popili!
"Kada vaši dvori izgoreše,
"Stara majka konjma pregažena,
"Odvedeni konji iz arova,
"Odnešeno blago iz riznica,
"Odvedena sestrica Jelica."
Kad to čuše dva Jakšića mlada,
A skočiše na noge lagane,
Mašiše se konjma na ramena,
Otidoše pravo Bijogradu,
Malo našli u životu majku,
Pa je pita Jakšić Dimitrija:
"Bog tebe, stara naša majko!
"Tko popali naše b'jele dvore?
"Tko je tebe konjma pregazio?
"Tko odvede konje iz arova?
"Tko odnese blago iz riznica?
"Tko odvede sestricu Jelicu?
"Kakvi konji, kakvi li Junaci?
"kud odoše, na koju li stranu?"
Onda njima majka odgovara:
"Dva Jakšića, a dva moja sina!
"Vrani konji, a crni junaci;
"Otidoše pravo niz Dunavo."
Kad to čuše dva brata Jakšića,
Prav' odoše u zemlju Arapsku,
Traže sestru tri godine dana,
A ne mogu ni da čuju za nju,
Kad nastala godina četvrta,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"O Bogdane, moj brate rođeni!
"Hajde, brate, da se rastanemo:
"Pa ta idi pravo Bijogradu,
"Viđi, jeli naša živa majka;
"Ja sam idem kroz zemlju Arapsku,
"Eda Boga, da ja sestru nađem!"
To rekoše, pa se rastadoše:
Ode Bogdan natrag Bijogradu,
Ode Dmitar kroz zemlju Arapsku,
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Na njoj nađe četiri robinje,
Njima Dmitar Božju pomoć viče,
One njemu dobro privatiše;
"Zdravo da si, neznana delijo!"
Opet im je Dmitar govorio:
"Boga vama, četiri đevojke!
"Zavat'te mi vode sa Stupnice,
"Jer sam, dušo, vrlo ožednio."
One njemu onda besjediše:
"Boga tebe, neznana delijo!
"Možemo ti vode zavatiti,
"Ali nije zdrava po junake;
"Već kad vodu Stupnicu prijeđeš
"I kad budeš tamo kroz čaršiju,
"Obazri se s desna na lijevo,
"Velike ćeš dvore ugledati,
"Pokrivene limom i đumišem,
"Oko dvora bakrena avlija,
"Pred kapijom srebrna ćuprija;
"To su dvori age Arap-age,
"Da bi Bog da', ostali mu pusti!
"U njima je sestra Jakšićeva,
"Za onijem agom Arap-agom,
"Kogođ putem kroz čaršiju prođe,
"Ona nosi studenu vodicu,
"Ona poji po putu putnike
"A za zdravlje dvaju braće svoje."
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On ne traži mosta ni brodova,
Već nagoni konja na Stupnicu,
A kad Dmitar dođe u čaršiju
I ugleda Arapove dvore,
On zapjeva tanko glasovito,
U dvoru ga sestra poznavala,
Niz obraze suze proljevala;
Pitala je Arapka zaova:
"Što je tebe, snaho moja draga?"
Ona njojzi tiho govorila:
"Ne pitaj me, moja zaovice!
"Evo junak pjeva kroz čaršiju,
"Kao da je od mog vilaeta,
"Minu mene želja brata moga."
A kad Dmitar na kapiju dođe,
On podviknu iz grla junačkog:
"Izađide, Arapaginice,
"Iznesi mi da s' napijem vina
"A tako ti do dva brata živa!"
Umah ga je sestra poznavala,
Pa iziđe k njemu na kapiju,
Ruke šire, u lice se ljube,
Žalosno ga za vilaet pita;
Ne imade da iznese vina,
Izvadi mu trideset dukata:
"Na ti, brate, trideset dukata,
"Pa ti idi mehandćiji Jovu,
"Pa pij brate, vino do jacije,
"Ođe nema age Arap-age,
"Arap-aga doveče će doći,
"Ja ću njega ljuto opojiti,
"A kapije ne ću zatvoriti;
"A kad bude velika jacija
"I zauče hodće na dćamijam',
"Dođi brate, os'jeci mu glavu."
Ode Dmitar mehandćiji Jovu,
Pa on pije vino do jacije;
A kad bila velika jacija,
Zaučiše odće na dćamijam',
Usta Dmitar na noge lagane,
Prav' otide Arapovu dvoru,
A kad junak u avliju uđe,
Pa pogleda gore uz čardake,
Al' još sjedi aga Arap-aga:
Vina pije s dvoma Arapčadi,
Vina služi sestra Jakšićeva,
Njoj govori aga Arap-aga:
"Oj Srpkinjo, draga moja ljubo!
"Evo ima tri pune godine,
"Kako si se ti moja nazvala,
"Što 'vo nikog od tvog roda nema?
"Jal' ne mare, Jal' ne čuju za te."
Onda ona njemu besjedila:
"O Boga ti, aga Arap-aga!
"Koliko je nebo od zemljice,
"Toliko je i moj rod od mene."
A to Dmitar i gleda i sluša,
Uze mača u desnicu ruku,
A buzdovan u lijevu ruku,
A pomenu Boga jedinoga,
Prav' iziđe gore uz čardake,
Manu mačem i desnicom rukom,
Arap-agi odsiječe glavu,
I pos'ječe dvoje Arapčadi,
Onda mu je sestra govorila:
"Nemoj, brate, ovoga maloga,
"Ža' mi ga je, ako je i crno."
Dmitar mu je dvore zapalio,
Majku mu je konjem pogazio,
I njegovo blago pokupio,
Izvede mu konje iz arova,
Pa na konje natovari blago;
Povrati mu žalost za sramotu,
Pa uzima sestricu Jelicu,
Pa šnjom bježi na vodu Stupnicu;
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Al' procvili Arapinče crno,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"Daj mi, sejo, Arapinče crno,
"Hoće njega ujak zabaviti."
Ona dade Arapinče crno,
Uze njega Jakšić Dimitrije,
Rastavi mu glavu i ramena,
Pa ga baci u vodu Stupnicu,
Onda mu je sestra govorila:
"Rašta, brate, da od Boga nađeš?
"Ža' mi ga je, ako je i crno,
"Jer sam njega od srca rodila."
Veli njojzi Jakšić Dimitrija:
"Sestro, ćuti, nemoj budaliti;
"Bolje će te braća udomiti,
"Đe ćeš bolji porod izroditi,
"Neg' za onim Arapinom crnim;
"Od zla roda nek nema poroda,
"Od zla pseta nek nema šteneta."

Dijoba Jakšića.

Mjesec kara zvijezdu danicu:
"Đe si bila, zvijezdo danice?
"Đe si bila, đe si dangubila?
"Dangubila tri bijela dana?"
Danica se njemu odgovara:
"Ja sam bila, ja sam dangubila
"Više b'jela grada Bijograda,
"Gledajući čuda velikoga,
"Đe dijele braća očevinu,
"Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane^[74].
"Lijepo se braća pogodiše,
"Očevinu svoju pod'jeliše:
"Dmitar uze zemlju Karavlašku,
"Karavlašku i Karabogdansku,
"I sav Banat do vode Dunava;
"Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
"Srijem zemlju i ravno Posavlje,
"I Srbiju do Užica grada;
"Dmitar uze donji kraj od grada
"I Nebojšu na Dunavu kulu;
"Bogdan uze gornji kraj od grada
"I Ružicu crkvu nasred grada^[75].
"O malo se braća zavadiše,
"Da oko šta, veće ni oko šta:
"Oko vrana konja i sokola:
"Dmitar ište konja starješinstvo,
"Vrana konja i siva sokola,
"Bogdan njemu ne da ni jednoga.
"Kad u jutru jutro osvanulo,
"Dmitar uzja vranca velikoga,
"I on uze sivoga sokola,
"Pak polazi u lov u planinu,
"A doziva ljubu Anđeliju;
""Anđelija, moja vjerna ljubo!
""Otruj meni mog brata Bogdana;
""Ako li ga otrovati ne ćeš,
""Ne čekaj me u bijelu dvoru.""
"Kad to začu ljuba Anđelija,
"Ona sjede brižna, nevesela,
"Sama misli, a sama govori:
""Što će ova sinja kukavica!
""Da otrujem mojega đevera,
""Od Boga je velika grijota,
""A od ljudi pokor i sramota;
""Reći će mi malo i veliko:
""Vidite li one nesretnice,
""Đe otrova svojega đevera;
""Ako li ga otrovati ne ću,
""Ne sm'jem vojna u dvoru čekati." "
"Sve mislila, na jedno smislila:
"Ona ode u podrume donje,
"Te uzima čašu molitvenu,
"Sakovanu od suvoga zlata,
"Što je ona od oca donela,
"Punu rujna natočila vina,
"Pak je nosi svojemu đeveru,
"Ljubi njega u skut i u ruku,
"I pred njim se do zemljice klanja:
""Na čast tebi, moj mili đevere!
""Na čast tebi i čaša i vino,
""Pokloni mi konja i sokola." "
"Bogdanu se na to ražalilo,
"Pokloni joj konja i sokola.
"Dmitar lovi cijel dan po gori,
"I ne može ništa uloviti;
"Namjera ga pred veče nanese
"Na zeleno u gori jezero,
"U jezeru utva zlatokrila,
"Pusti Dmitar sivoga sokola,
"Da uvati utvu zlatokrilu,
"Ona mu se ne da ni gledati,
"Nego ščepa sivoga sokola
"I slomi mu ono desno krilo.
"Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
"Brže svlači gospodsko od'jelo,
"Pak zapliva u tiho jezero,
"Te izvadi sivoga sokola,
"Pa on pita sivoga sokola:
""Kako ti je, moj sivi sokole,
""Kako ti je bez krila tvojega?" "
"Soko njemu piskom odgovara:
""Meni jeste bez krila mojega,
""Kao bratu jednom bez drugoga." "
"Tad' se Dmitar bješe osjetio,
"Će će ljuba brata otrovati,
"Pa on uzja vranca velikoga,
"Brže trči gradu Bijogradu,
"Ne bi l' brata živa zatekao;
"Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
"Nagna vranca, da preko nje pređe,
"Propadoše noge u ćupriju,
"Slomi vranac obje noge prve
"Kad se Dmitar viđe u nevolji,
"Skide sedlo s vranca velikoga,
"Pak zavrže na buzdovan perni,
"Brže dođe gradu Bijogradu,
"Kako dođe, on ljubu doziva:
""Anđelija, moja vjerna ljubo'
""Da mi nisi brata otrovala?" "
"Anđelija njemu odgovara:
""Nijesam ti brata otrovala,
""Veće sam te s bratom pomirila.""

74) Jedni i ovdje pjevaju Stjepana mjesto Bogdana.

75) Ta crkva i sad stoji u donjemu gradu, ali ne služi, nego Turci drže u njoj barut.

Opet dijoba Jakšića.
(iz Crne gore)

Vino piju dva brata Jakšića:
Jakšić Mitar i Jakšić Šćepane;
A pošto se napojiše vina,
Šćepanu je Mitar besjedio:
"Hajd', Šćepane, u lov da idemo;
"Jesam juče bio u planinu,
"Ranio sam plavoga jelena,
"Ne će mo l' ga danas ufatiti."
No mu Šćepan riječ besjedio:
"Ja ne mogu hodit' planinama,
"Ljuto me je zaboljela glava."
Mitar skoči na noge lagane,
Pa on uze hrte i zagare,
Sam otide u lov u planinu.
A Šćepanu ljuba besjedila:
"Čuješ li me, dragi gospodaru!
"Odijeli Mitra brata svoga,
"Al' će ti se zamaknuti ljuba
"O konopcu u tvoje dvorove"
Šćepan njojzi riječ besjedio'
"Muči ljubo, sreću izgubila!
"S kime ćemo Mitra odijelit',
"Kad on nema ni sestre, ni majke,
"Za ljubu mu ni pomena nije?"
Kad naveče nojca dolazila,
Ali Mitar iz planine dođe,
Njemu Šćepan riječ govorio:
"Hodi, Mitre, da se dijelimo."
Ciknu Mitar. kako zmija ljuta.
"A s kim ćeš me, brate, odijelit'?"
Druga njemu biti ne mogaše,
No se braća staše dijeliti,
I najprije ovce dijeljahu:
Šćepan uze prvojagnjenice,
Mitru daje stare očupane;
Pa stadoše dijeliti blago.
Šćepan uze groše i dukate
I na golo krupne talijere,
Mitru daje pare i dinare,
Tu je Mitar riječ govorio:
"Uzmi, brate, čestiti ti bili'
"Svakojako trgovac nijesam."
Kad stadoše dijelit' oružje
Šćepan uze novo i svijetlo,
Mitru daje staro isprskalo,
Tu je Mitar riječ govorio:
"Uzmi, brate, čestito ti bilo'
"Svakojako delija nijesam."
Od svašta mu daje dijo krivi.
Pa s' ondolen Mitar podignuo,
I najavi ovce očupane,
Povede ih Zvijezdi planini,
Tu Je Mitar čardak napravio,
I tu staja za devet godinah,
Na hiljadu ovce ukrdio.
A Šćepan je, Bog zna, opraznio,
Prazan sjedi, ništa ne imade,
Njemu vjerna ljuba govorila:
"O Šćepane, dragi gospodaru!
"Jes' li čuo, kako ljuđi kažu:
"Ka' je Mitar ovce ukrdio?
"Hajde uzmi konja i oružje,
"I otidi Mitru na čardaku,
"Pozovi ga u lov u planinu,
"Nek zapane Mitar na putove,
"Ti mu hajkni zvjerad iz planine,
"Naženi mu srne i jelene,
"Ne će li ga jelen razbučiti,
"Da ti bude pred ljuđma isprava,
"Pa njegove ti dojavi ovce,
"Ne bismo l' se od rđe oteli."
To je Šćepan ljubu poslušao,
I otide zelenom planinom;
Kad se Mitru primaknuo blizu,
Ali Mitar u svijaru sviri,
U svijaru brata pomenuje.
Kad to začu Jakšiću Šćepane,
On se javi Mitru bratu svome.
Skoči Mitar, poznade Šćepana,
Ruke šire, u lica se ljube,
I za bratsko pitaju se zdravlje,
Pa su onjen nojcu boravili.
A kad svanu i ogranu sunce,
Otidoše u lov u planinu,
Šćepan hajka, a Mitar zapade,
Nagna njemu plavoga jelena;
No je Mitru dobra sreća bila,
Od njega je jelen uzbjegnuo,
Na Šćepana brzo dolazio,
Šćepan mu se na put učinio,
No ga jelen rogom dovatio,
Grdnu mu je ranu načinio,
Vide mu se crne utrobice,
Pade Šćepan nasred druma puta;
K njemu brzo Mitar doskočio,
I puštio krvcu od obrazah,
Pa ga bači na pleći široke,
Donese ga svojemu čardaku,
Pa s ovacah salomi čaktare,
Brata bači doru u ramena;
Njega ćera, a najavi ovce,
A sve roni suze od obrazah,
Dokle dođe na svoje dvorove.
A izljeze Šćepanova ljuba,
Da susrete gospodara svoga;
Kad đevera Mitra ugledala,
Od njega je glavu zanijela;
Unese ga Mitar u dvorove,
Pa nabavi od mora ećima,
Svoga brata od ranah izvida.
Kad se Šćepan na noge dignuo,
Mitru bratu riječ govorio:
"Hodi, Mitre, da se osvetimo!"
Pa uvati vjerenicu ljubu,
Izvadi joj obje oči crne,
Pa joj dade tojagu u ruke,
Neka prosi, da se ljebom rani.

Jakšići kušaju ljube^[76].

Piju vino dva Jakšića mlada:
Jakšić Mitar i Jakšić Bogdane.
A kad su se ponapili vina,
Jakšić Bogdan Mitru besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Dok mi, brate, skupa prebivasmo
"I majka nam dvori upravljaše,
"Tad' se naši dvori bijelješe,
"I gosti nas često pohodiše,
"Pohodiše Srijemski knezovi,
"I sam glavom Srpski car Stjepane;
"A kako se, brate, rastadosmo,
"I ljube nam dvori upravljaju,
"Tako naši dvori potavnješe,
"I gosti nas, brate, ostaviše,
"Ne pohode Srijemski knezovi,
"Nit' sam glavom Srpski car Stjepane;
"Ta s koga je? da od Boga nađe!"
Jakšić Mitar bratu besjedio:
"Jakšić Bogdan, moj mio brajane!
"To je, brate, s tvoje vjerne ljube,
"S Vukosave, da od Boga nađe!"
To Bogdanu vrlo mučno bilo,
Pak je Mitru tiho besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Hodi, brate, da kušamo ljube,
"Da vidimo, il' je s moje ljube,
"Il' je moje, il' je, brate, s tvoje."
Što rekoše, to i učiniše:
Otidoše Bogdanovu dvoru;
Bogdan ode k ljubi u timare,
Mitar osta dvoru na pendćeru,
Da on sluša, što će besjediti.
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Gospodaru, Jakšiću Bogdane!
"Govor', dušo, štogod ti je drago,
"Još ti nisam volje pokvarila,
"A ni sad ti pokvariti ne ću."
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Brata Mitra zove u svatove,
"Mitar ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Podaj, dušo, Jakšiću Bogdane!
"Podaj bratu konja i oružje,
"I podaj mu Tursko odijelo,
"Još k otomu sedlo okovano;
"Ja ću dati tvoju abajliju,
"Što sam tebi kod babajka vezla,
"Pak ti nisam za nju kazivala,
"Jer je nisam bila ispunila,
"A sad sam je ispunila zlatom,
"I daću mu đerdan ispod vrata,
"Jedan đerdan od žutih dukata,
"A drugi je od b'jelog bisera,
"Plesti ću^[77] mu konju usred grive,
"Neka diče kraljeve svatove."
Mitar sluša dvoru na pendćeru,
Što govori gospođa snašica,
Od milina suze proljevao,
Pak odoše do njegova dvora,
Bogdan sluša dvoru na pendćeru,
Što će Mitar s ljubom besjediti,
Mitar ide dvoru u timare,
Pak besjedi svojoj vjernoj ljubi:
"O Milice draga gospođice!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Govor', dušo, štogod ti je drago."
Jakšić Mitar ljubi besjedio:
"O Milice, vjerna ljubo moja!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Pak Bogdana zove u svatove,
"Bogdan ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Al' besjedi Milica gospođa:
"Kam' mu konji? poklali ih vuci!
"Kam' oružje? odneli ga Turci!
"Kam' od'jelo? ostalo mu pusto!"
Kad je Mitar r'ječi razumijo,
Uvati je za grlo bijelo,
Kako ju je lako uvatio,
Obje oči na dvor iskočiše;
Al' priskoči Jakšiću Bogdane,
Te on Mitra za ruku uvati:
"Što ćeš, Mitre? da od Boga nađeš!
"Ti pogledaj tvoje sokoliće:
"Ti ćeš sebi bolju naći ljubu,
"Ali njima nikad ne ćeš majke;
"Ne krvavi tvoju Desnu ruku;
"A mi smo se već rastali, brate!"

76) Ova je pjesma štampana u Satiru Reljkovića, ali sam je ja slušao i u narodu našemu, osobito od jednoga momčeta iz Užičke nahije, od koga sam je ovako prepisao.

77) Mjesto plesti ću u govoru bi se kazalo plešću.

Ženidba Jova Budimlije.

Kad se ženi Budimlija Jova,
U Janoku isprosi devojku,
Plemenitu Janočkinju Janu,
Pak se Jova mlogo poarčio,
Baš na pero tri tovara blaga;
Al' junaku uda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo,
Preprosi je od Erdelja bane,
Pak se bane više poarčio,
Baš na pero pet tovara blaga;
Al' i banu uda sreća bila:
U koji je danak isprosio,
U onaj se danak razboleo;
Pak boluju oba mladoženje.
Boga moli Janočkinja Jana:
"Digni, Bože, Budimliju Jovu!
"A umori od Erdelja bana!"
Bog ne sluša gospođe devojke,
Već on čini, što je njemu drago:
Diže bana, ne diže Jovana.
Skupi bane gospodu svatove,
Te Janoku ode po devojku.
Zdravo bane dođe do devojke,
I zdravo se natrag povratio,
Kad su bili pram' bela Budima,
Stala Jana, te gleda Budima,
Budim gledi, grozne suze roni:
"O Budime, velika žalosti!
"Nisam rekla mimo tebe proći,
"Već sam rekla da u tebe dođem,
"Da ja šetam po tebe, Budime,
"A da ljubim Budimliju Jovu."
Al' to niko ne ču od svatova,
Do sam glavom od Erdelja bane,
Pa devojci tijo progovara:
"Ajde, dušo, ne žali Budima,
"Još je lepši Erdelj od Budima,
"A krasniji od Jovana bane."
Ode bane, odvede devojku,
Po tom prođe tri godine dana,
Pridiže se Budimlija Jova,
Pak se Jova kune međ' trgovci:
"Braćo moja, Budimski trgovci!
"Ja se, braćo, već ženiti ne ću,
"Kad je moja odvedena Jana."
Pak sadelja tanku šajku lađu,
Koju voze trideset vesala;
Nakupova svake trgovine,
Ponajviše sjajni ogledala;
Uze s' sobom trideset momaka,
Otište se niz vodu Dunavo,
Ode pravo pod Erdelja grada.
U subotu stiže pod Erdelja,
U subotu, u oči nedelje;
Kad u jutru osvanu nedelja,
Rano rane sedam devojaka,
Da zaite vode na Morišu;
Uze Jova sedam ogledala,
Te dariva sedam devojaka:
"Bogom sestre, vodonoše mlade!
"Bogom sestre, glas'te me po gradu!"
Nji je sedam, a sedam sokaka,
Ode svaka svojijem sokakom,
Poklikoše tanko glasovito:
"O devojke sade isprošene!
"I neveste skoro dovedene!
"Od kako je Erdelj postanuo,
"Nije taka trgovina došla,
"Ni videsmo lepšega trgovca
"Što danaske u svetu nedelju."
A to sluša Janočkinja Jana
Ispred dvora s visoka čardaka,
Desnom rukom zagrlila bana:
"Ao bane, zemlji gospodaru!
"Živo mi je čedo pod pojasom;
"Ili bude muško, il' devojka,
"Tebe valja častiti gospodu,
"A meneka darom darivati,
"Malo mi je gospodskoga dara,
"A u mene bela platna nema!"
Ban je ljubi po gospodskom licu:
"Možeš, Jano, gospođo razumna.
"Prekupiti i svu trgovinu,
"Al' ne možeš bolja gospodara."
Usta Jana rada i vesela.
Sve je ruo venčano obukla,
I nasula dćepove dukata,
Uze s' sobom tridest devojaka,
Svakoj dade po tridest dukata,
Te joj drže skute i rukave,
Skute drže da se ne opraše,
A rukave da s' ne kruni zlato;
Ode Jana na vodu Moriša.
Daleko je ugledao Jova,
Malo bliže pred nju išetao;
Gospođa mu višnjeg Boga nazva:
"Božja t' pomoć, Budimski trgovče!" -
"Da' Bog dobro, gospođo Erdeljska!" -
"Daj, trgovče, iznesi mi platna."
A besedi Budimlija Jova:
"Gospo draga od Erdelja grada!
"Ne mogu ti iznositi platno,
"Jer je vaša zemlja peskovita,
"Vetar duva, posipa pijeskom,
"Te mi belo posnupljuje platno;
"Već, gospođo, ušetaj u lađu,
"Biraj platna, kakvoga ti drago."
Onda Jana ušeta u šajku
I sa šnjome tridest devojaka,
Pa govori Janočkinja Jana:
"Tako t' Boga, Budimski trgovče!
"Jesi li baš mestom na Budima?
"Da li znadeš Budimliju Jovu?
"Jeli zdravo, jel' se oženio?"
A besedi Budimlija Jova:
"Draga gospo od Erdelja grada!
"Doista sam mestom iz Budima,
"Znadem dobro Budimliju Jovu:
"Zdrav je, gospo, nije s' oženio."
Kad to začu Janočkinja Jana,
Ona prosu suze niz obraze,
A od Jove zaklanja rukavom;
Jovo prođe na dumen na šajku,
Pak povika trideset momaka:
"Braćo moja, trideset momaka!
"Ne žal'te mi svileni jedeka,
"Ako mene Bog uteći dade,
"Na čast, braćo, svakom po devojka,
"Mene krasna Janočkinja Jana."
Kad to začu trideset momaka,
Odsekoše svilene jedeke,
Povezoše niz vodu Moriša.
Al' Jovanu višnji Bog pomaže:
Vetar duva niz vodu Moriša,
Većma nosi Jovanovu lađu,
Neg' što voze trideset vesala.
Glas dopade od Erdelja banu:
"Zlo ti vino, od Erdelja bane!
"Zlo ti vino, a gora rakija!
"Tebe Jovan odvede gospođu,
"I s gospođom tridest devojaka."
Skoči bane, kan' da se pomami,
Dobrije se konja dovatio,
Pod njim do tri konja pocrkaše,
Na četvrtom isporedi s Jovom
Na velikoj na skeli Pečvarskoj;
Pak Jovanu bane besjedio:
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Triput ću je dukati presuti,
"Sve dukati osim sitna blaga."
A besedi Budimlija Jova:
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Što će mene za Janu dukati,
"Kad je Jana sama od dukata?" -
"Vrati, Jovo, Janočkinju Janu,
"Živo joj je čedo pod pojasom." -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ako j' živo čedo pod pojasom,
"I kod nas je rodila pšenica,
"Ne će doći Erdelju na ranu." -
"Vrati, Jovo, tridest devojaka!" -
"Idi bane, jedna luda glavo!
"Ne vodim i, da robuju mene;
"Već i vodim, da i razudajem."
Onda Jana poče besediti:
"Vrat' se dvoru, gospodine bane!
"Volim s Jovom po gori oditi,
"Nego s tobom po čardaku tvome,
"Po čardaku, po debelu ladu;
"Volim s Jovom crnu zemlju jesti,
"Nego s tobom bijelu pogaču;
"Volim s Jovom s lista vodu piti,
"Nego s tobom slatku malvasiju,
"Medovinu iz kovdira zlatna!"
Ode Jovo, odvede gospođu,
I s gospođom tridest devojaka.
Kada dođe belome Budimu,
Svakom momku dade po devojku,
Njemu krasna Janočkinja Jana,
Te je venča sebe za gospođu,
Golemo je veselje činio,
Od dan' do dan' čitav mesec dana;
I posle su lepo živovali.
Ne bi čeda za godinu dana,
Pak mu rodi muško i devojku.

// Projekat Rastko / Književnost / Usmena književnost //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]

Srpske narodne pjesme

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije. u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.

Internet izdanje

Štampano izdanje

Sadržaj

Najstarije pjesme junačke

Napomena

Napomena

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić.
Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije.
u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.